Crna Gora trenutno ima samo 46 saradnika u oblasti socijalne i dječje zaštite, zapošljavanja, zdravstva i obrazovanja. Iako godinama razne domaće i međunarodne institucije upozoravaju da bi taj broj trebalo da bude veći, nijedna vlada se do sada nije ozbiljnije bavila ovim problemom.

Andrea Jelić

Sanja Selimović radi kao medijatorka za romsku i egipćansku zajednicu u oblasti socijalne zaštite u Bijelom Polju i Beranama. Tu svakodnevno pomaže korisnicima da ostvare pravo na materijalno obezbjeđenje porodice, ličnu invalidninu i druga socijalna davanja. Osim toga, olakšava im i zakazivanje zdravstvenih pregleda, nabavljanje dokumentacije, školske obaveze… Dnevno pomogne do petoro ljudi. U ovim gradovima, kao i u ostalim krajevima Crne Gore, nema dovoljno medijatora, a mnogo je onih kojima je potrebna pomoć.

"Najveći je problem što u Bijelom Polju nema nijedan medijator za zdravstvo, pa i taj posao obavljam ja", kaže Selimović za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

U Crnoj Gori, prema posljednjem Popisu stanovništva iz 2011. godine, živi oko šest hiljada Roma i dvije hiljade Egipćana. Od toga, u Bijelom Polju i Beranama živi nešto manje od hiljadu pripadnika ovih zajednica.

U gotovo svim izvještajima Evropske komisije o Crnoj Gori posljednjih godina napominje se potreba da se sistemski riješi nedostatak medijatora, odnosno da se oni uvedu u sistem javne uprave. Ipak, nijedna vlada se do sada nije ozbiljnije bavila ovim problemom, iako iz pojedinih ministarstava najavljuju povećanje broja medijatora. Ovako mnogi i ne znaju da postoji ovaj institut.

Prema podacima NVO HELP, od 34 osobe koje su prošle njihovu sertifikovanu obuku za medijatore, njih 21 je angažovano u institucijama na lokalnom nivou (centrima za socijalni rad, zavodima za zapošljavanje i domovima zdravlja) u devet crnogorskih opština.

Od toga je u centrima za socijalni rad anagažovano sedam medijatora, u biroima rada njih šest, a u domovima zdravlja - osmoro. Po okončanju HELP-ovog projekta obuka krajem 2022. godine, medijatori su od januaru ove godine angažovani preko Ministarstva ljudskih i manjinskih prava na period od godinu dana.

I Sanjina sestra Tanja je medijatorka u socijalnoj zaštiti u Beranama i Bijelom Polju. One žive na relaciji Bijelo Polje - Berane i od minimalne plate (450 eura) plaćaju prevoz i smještaj.

U Beranama mnogi Romi i Egipćani govore albanskim ili sintskim romskim jezikom, koji sestre Selimović ne razumiju, što im otežava posao.

"Trebalo bi da se poveća broj medijatora u svim institucijama u Crnoj Gori, to bi nam dosta olakšalo, a i tako bi se stvorila mreža koju bismo koristili da pomognemo svim korisnicima", navodi Tanja Selimović.

Iz NVO HELP za CIN-CG ističu da je, zahvaljujući medijatorima, građanima ovih zajednica olakšan pristup obrazovanju, zapošljavanju, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti.

"Povećan je broj korisnika zdravstvenih usluga... Veći broj njih je registrovan u zavodima za zapošljavanje i angažovan na raznim obukama za prekvalifikaciju i brži dolazak do posla. Osim pomoći za ostvarivanje prava na socijalnu zaštitu, medijatori veoma često pružaju i dodatnu podršku najugroženijim ili disfunkcionalnim porodicama", objašnjavaju iz ove organizacije.

Mnogi čekaju na pomoć, a neki je nikad i ne dobiju

Arnela (pravo ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta) ima sedmoro djece. Živi na Koniku u Podgorici, u improvizovanoj kolibi, bez osnovnih uslova za život, sa mužem i sedmoro djece. Neka od njih školskog su uzrasta, ali u školu ne idu. Zbog životnih okolnosti prinuđena su da prose sa majkom. Izgledaju izgladnjelo i zapušteno. Svaki cent koji dobiju moraju da prijave i daju ocu. Svakodnevno trpe razne oblike nasilja.

"Nijesam čula ni za kakve medijatore koji bi mi mogli pokazati izlaz iz ovakvog života. Ne znam ni kako bih im se obratila ni šta bih im rekla. Odakle bih počela", kaže Arnela, koja je u ranim tridesetim godinama.

Do sada je 10 puta bila trudna, a tri trudnoće nije iznijela. Sve je ovo ostavilo velike posljedice na njeno zdravlje.

Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja (MRSS) za CIN-CG kažu da je samo devet medijatora zapošljeno u sistemu socijalne i dječje zaštite u Crnoj Gori.

Istraživanje Agencije DeFacto Consultancy iz 2020. godine, rađeno za potrebe Strategije socijalne inkluzije Roma i Egipćana za period od 2021. do 2025. godine (Strategija), pokazuje da skoro polovina Roma i Egipćana koristi usluge i pomoć centara za socijalni rad, dok jedna trećina prima materijalnu pomoć svakog mjeseca. Ovo istraživanje ukazuje i na to da se procenat korisnika usluga ovih centara povećava.

Odsustvo informacija o službama i socijalnim davanjima, jezičke barijere, kao i višestruki vidovi diskriminacije, važne su prepreke zbog kojih mnogi Romi i Egipćani ne ostvaruju socijalna prava, navodi se u Strategiji.

Iz Centra za romske inicijative Nikšić (CRINK) u studiji "Sprečavanje dječjih brakova u Crnoj Gori" iz 2017. godine ukazivali su na važnost uloge medijatora i u rješavanju problema dječjih ugovorenih brakova.

"Procenat dječjih brakova značajno je veći u romskoj i egipćanskoj zajednici u Crnoj Gori, gdje više od jedne četvrtine žena (28,1 odsto) i 16,5 odsto muškaraca u dobi 15-19 godina živi u braku ili u zajednici. Bilo bi važno nastaviti s promovisanjem angažovanja romskih/egipćanskih medijatora/medijatorki i uključivanje u kampanje za podizanje svijesti", navodi se u ovoj studiji.

U CRINK-u imaju i svoju mrežu medijatora/medijatorki širom Crne Gore. Jedna od njih je i Zena Dubović iz Berana, koja godinama radi u domenu dječje zaštite, a puno pomaže i ženama iz svoje zajednice kojima je potrebna podrška.

"Učestvovala sam u sprečavanju brojnih slučajeva ugovorenih brakova. Bilo je raznih problema i otpora zajednice prema onome što radim. Mnogo bi doprinijelo kada bi bilo više medijatora koji bi raspodijelili posao", kaže Dubović.

Dubović je mnogo radila i na upisu djece u škole.

"To mi je možda i najteže išlo, uglavnom zbog toga što su mnoga djeca apatridi", navodi ona.

Arnela kaže da trenutno njena porodica preživljava od socijalne naknade koju dobija njen suprug i od onoga što isprose. Željela bi da radi, ali ne zna kome da se javi.

U Crnoj Gori se, prema podacima iz Strategije socijalne inkluzije Roma i Egipćana za period od 2021. do 2025. godine, na evidenciji Zavoda za zapošljavanje godišnje prosječno nalazi oko 800 osoba koja se deklarišu kao pripadnici romske i egipćanske populacije. Među njima, najviše je žena. U ukupnoj registrovanoj nezaposlenosti romska i egipćanska populacija učestvuje sa oko dva odsto. Preko 90 odsto registrovanih iz ovih zajednica čine osobe bez zanimanja i stručne spreme. U većini domaćinstava (čak 56,6 odsto) ne radi nijedan član domaćinstva, dok u 31,3 odsto radi svega jedna osoba.

Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja za CIN-CG kažu da će Zavod za zapošljavanje Crne Gore u narednom periodu poraditi na tome da sistem socijalne i dječje zaštite približi mladima iz romske i egipćanske zajednice.

U Podgorici tek tri medijatora u zdravstvu

Iz Ministarstva zdravlja nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG-a koliko je medijatora u zdravstvenom sistemu Crne Gore.

Prema podacima iz Strategije socijalne inkluzije Roma i Egipćana za period od 2021. do 2025. godine, osim u Beranama, jedan takav medijator radi i u Nikšiću, gdje živi oko hiljadu Roma i Egipćana.

"Njihov broj treba povećati kako bi se olakšao pristup zdravstvenim uslugama, posebno raseljenim i interno raseljenim Romima i Egipćanima koji se suočavaju s posebnim poteškoćama u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu", piše u ovom dokumentu.

Saradnica u socijalnoj inkluziji romske i egipćanske zajednice za oblast zdravstvene zaštite Milica Vujadinović, koja živi i radi u Podgorici, za CIN-CG kaže da glavni grad trenutno, pored nje, ima još dva medijatora za zdravstvenu zaštitu.

"Kolege iz drugih oblasti pružaju pomoć kada im se korisnik obrati. Svi funkcionišemo na način da ih ne odbijamo ma kakav vid podrške traže", objašnjava ona.

U Podgorici, prema posljednjem Popisu stanovništva iz 2011. godine, živi oko četiri i po hiljade Roma i Egipćana.

Najveći problem je, ističe Vujadinović, što većina korisnika nema regulisan pravni status u Crnoj Gori, a to znači i da nemaju pravo na zdravstvenu zaštitu.

"Naš sistem zdravstva dosta je otvoren kada su u pitanju pregledi za djecu, žene… Osim toga, često pripadnici/pripadnice iz romske i egipćanske populacije imaju problem da razumiju i da se snađu oko zakazivanja i dolaska na preglede, a često su i u nemogućnosti da kupe terapiju. Zato smo mi tu da pratimo sve i da djelujemo", kaže o svom poslu Vujadinović.

Skoro trećina Roma i Egipćana, kako piše u Strategiji, rijetko koristi zdravstvene usluge. Među onima koji ne posjećuju ljekara, određeni broj je kao razloge, osim nedostatka ličnih dokumenata, naveo i neljubaznost i nepristupačnost zdravstvenih radnika.

"Značajno je ukazati i na mali procenat Roma i Egipćana koji su upoznati s tim da u njihovoj zajednici postoji saradnik u socijalnoj inkluziji ovih zajednica u oblasti zdravstva. Oni koji znaju da postoji, uglavnom smatraju da je to veoma ili donekle korisno za njih", navodi se u ovom dokumentu i ističe da je samo petina Roma i Egipćana koristila usluge saradnika, odnosno medijatora.

U obrazovnom sistemu 25 medijatora, po jedan na 70 učenika

Veljbana Naza radi u OŠ "Mileva Lajović Lalatović" u Nikšiću, kao jedna od dvije medijatorke na oko 200 učenika i učenica iz romske i egipćanske populacije koji pohađaju nastavu u ovoj školi.

Prema podacima Ministarstva prosvjete, medijatora u obrazovnom sistemu Crne Gore ima 25. Trenutni uslov za angažovanje medijatora za obrazovanje je kvota - 70-oro djece na jednog medijatora. Ovoliki broj medijatora je određen prema aktuelnom Pravilniku o normativima i standardima za sticanje sredstava iz javnog prihoda za ustanove koje realizuju javno važeće obrazovne programe.

"Bilo bi dobro da dobijemo makar još jednog medijatora/medijatorku, a idealno kada bi na svakih 30 učenika bio po jedan. Ovako, trudimo se i radimo koliko možemo. Učenicima pomažemo u prevođenju gradiva, izradi zadataka, ali i drugom što zatreba. Redovno roditelje obavještavamo o napretku djece, pa je tako i saradnja sa školama mnogo bolja", objašnjava Veljbana.

Iz Ministarstva prosvjete za CIN-CG najavljuju da će u narednom periodu raditi da se broj medijatora poveća.

"Praksa je pokazala da je rad medijatora izuzetno koristan… Dopisima pojedinih škola tražena je nova sistematizacija u cilju povećanja broja medijatora, što ćemo u narednom periodu razmotriti", navode iz ovog Vladinog resora.

Iz HELP-a ističu da je dobro što se uviđa važnost medijatora, ali da problem ostaje kvota.

"Prosto, jedan medijator ne može na kvalitetan način brinuti o tolikom broju djece, a osim toga, u mnogim školama nije moguće zadovoljiti kvotu od 70 učenika na jednog medijatora, pa tamo gdje je manje đaka iz ovih zajednica, djeca ostaju bez potrebne pomoći i podrške", upozoravaju iz ove organizacije.

Iz UNICEF-a su ranije ukazivali na to da jednostavne intervencije, poput besplatnog prevoza i uključivanja medijatora, mogu značajno povećati broj u obrazovnim ustanovama u kratkom vremenskom periodu.

Prema podacima Strategije, stopa završavanja osnovne škole kod romske djece iznosi 56 odsto, a srednje svega tri odsto. Najveći procenat anketiranih roditelja romske i egipćanske zajednice, kako se navodi u ovom dokumentu, nema informaciju o tome da li u njihovoj zajednici postoji saradnik u obrazovanju.

"Oni koji su upoznati s ulogom medijatora veoma su zadovoljni. Skoro polovina njih koristila je te usluge. Većina smatra da je medijator u nastavi bio koristan", navodi se u ovoj Strategiji.

Medijatori utiču i da se smanji broj onih koji prekidaju školovanje, ističu iz HELP-a.

Nedostatak medijatora usporava socijalnu uključenost romske i egipćanske zajednice

Posljedice nedovoljnog broja medijatora pogubne su po romsku i egipćansku zajednicu, upozoravaju još iz HELP-a. Socijalna uključenost ovih zajednica u društvo još je daleko od zadovoljavajuće, a i dalje je prema njima etnička distanca ogromna.

Pozicije medijatora u oblasti zdravstvene i socijalne zaštite, kao i zapošljavanja još nijesu sistematizovane, kao što je to slučaj sa medijatorima u obrazovanju. Zato je, smatraju u HELP-u, rješenje ovog problema u sistematizaciji instituta medijatora u sistemu javne uprave u svim oblastima.

Država bi trebalo i da radi na poboljšanju uslova rada medijatora.

Oni su se u toku COVID-19 krize našli pred velikim izazovima, ali su i potvrdili značaj uloge koju obavljaju. Neki od njih su nekoliko puta u toku dana morali da obilaze različite škole i domaćinstva, često udaljena od grada. Za te potrebe nijesu imali obezbijeđene uslove.

"Osim izdatka za prevoz, tu je i komunikacija s učenicima i roditeljima putem telefona koju medijatori takođe finansiraju, budući da mnoga djeca nemaju internet. Ako imamo u vidu da medijatori brinu o 70 djece i da u nekim slučajevima ta djeca pohađaju različite škole koje su prilično udaljene, pa imaju obavezu i da im dostave materijal za nastavu, onda nadležno Ministarstvo u što skorijem roku treba da opredijeli dodatna sredstva za saradnike", ukazivali su tada iz NVO Mladi Romi.

U razgovoru s nekolicinom medijatora, CIN-CG je utvrdio da većina i dalje radi po ugovorima na određeno i prima minimalnu platu, od koje često najveći dio odvaja za prevoz do posla.

Veljbana kaže da joj je žao što je država tek u njenoj 50. godini prepoznala da bi ona mogla da doprinese zajednici.

"Bila sam jedina Romkinja u svojoj generaciji koja je u roku završila školu."

Voljela bi, kaže, da medijatori u školi gdje radi mogu koristiti prevoz koji je obezbijeđen djeci iz romske i egipćanske zajednice do škole, kako ne bi morali da plaćaju iz svog džepa.

"To je nekad bilo besplatno za sve", navodi ona.

Iz Kancelarije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsman) upozoravano je da bi medijatori trebalo da dobiju stalno, a ne privremeno zaposlenje, jer se tako podstiče i stabilnost porodica iz romske i egipćanske zajednice.

Koliko je važna uloga medijatora lijepo ilustruje jedan radni dan 25-ogodišnje Denisone Beriše, medijatorke za socijalnu zaštitu, koja živi i radi u Nikšiću. Ona svojim sugrađanima pomaže i u raznim drugim oblastima. Često joj radni dan traje duže od osam sati.

"Baš mi se prije neki dan obratila za pomoć korisnica koja treba da uradi kateterizaciju srca. Nije imala potrebnu dokumentaciju, a rok je bio veoma kratak… Šta ako ne mogu svima da izađem u susret. Opašće povjerenje zajednica u nas…", upozorava Beriša.

Mnogi ostaju bez te pomoći jer ne znaju da postoje ove službe. Arnelin bi život možda izgledao drugačije da ima dovoljno medijatora da se brinu o svima kojima je podrška potrebna. Ovako, Arnela prosi, a njena djeca ne idu školu, jer niko nije stigao do njih da im kaže šta su sve njihova prava.

Crna Gora bez statistike o doprinosu rada medijatora

Na Kosovu je prije gotovo 10 godina rađena analiza Uloga posrednika u integraciji Roma, Aškalija i Egipćana u obrazovnom sistemu.

Najveći broj slučajeva u kojima je pružena podrška medijatora podrazumijevali su poboljšanje pohađanja škole (475 slučaja), povratak učenika u škole (321), podizanje nivoa svijesti ili pomoć za upis na programe intenzivne nastave (134). Od ukupnog broja zaključenih slučajeva, kod gotovo 78 odsto pomoć i podrška su uspješno pruženi.

U Srbiji, prema analizi Lica u riziku od apatridije Centra za slobodne izbore i demokratiju (CeSID) iz 2020. godine, među faktorima koji su najviše pomogli romskoj i egipćanskoj zajednici lokalni zdravstveni medijatori nalaze se ispred centara za socijalni rad.

U Crnoj Gori nema ovakve statistike ni za jednu oblast medijacije potrebne za romsku i egipćansku zajednicu.

Molimo vas da popunite upitnik koji se tiče Emerald područja u Crnoj Gori - Ćemovskog polja i Velike Plaže. Upitnik je u potpunosti anoniman, a odgovori će biti korišćeni isključivo u svrhe istraživanja.

Novinarka Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Đurđa Radulović dobitnica je prve nagrade Evropske Unije za istraživačko novinarstvo. Radulović je dobila nagradu za tekst “Nasilje o kojem se ćuti- Porodilišta u Crnoj Gori uglavnom krše preporuke SZO”, u kome se detaljno istražuje kako ljekari u našoj državi koriste nasilne metode prilikom porođaja, što ostavlja ozbiljne fizičke i psihičke traume na žene.

Novinarka portala “Libertas” Olivera Lakić osvojila je dva druga mjesta za serijal priča o visokoj korupciji u policiji i pravosuđu.

Dodijeljene su i dvije treće nagrade- timu autora Vladimiru Otaševiću, Jovu Martinoviću, Marku Vešoviću i Andrasu Kiraly za serijal priča o E-gemblingu.

Treće mjesto je osvojio i direktor Istraživačkog centra Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Dejan Milovac za serijal priča o Pandora papirima.

Radulović je, na dodjeli nagrada, istakla da će CIN-CG nastaviti da se bavi i ovim temama, koje obično nijesu u fokusu, kako bi unaprijedili prava žena u Crnoj Gori i kako bi se uticalo na ljekare,medicinsko osoblje i nadležne institucije da prestanu sa štetnim praksama prilikom porođaja.

“ Nastavićemo da pratimo ovu temu i nadamo se da ćemo uticati da porođaj postane lijepo iskustvo za žene”, rekla je Radulović, prilikom dodjele nagrade.

Višestruka ranjivost djevojčica i žena iz ovih zajednica otežava odlazak od nasilnika, spas su često skloništa

Đurđa RADULOVIĆ

"Udali su me na silu za čovjeka kojeg nisam htjela, mnogo strarijeg od mene. Imala sam samo 17 godina. Nije me tukao samo muž, već i djever i svekar. Kasnije je i moj stariji sin bio nasilan prema meni'', kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Enisa (ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta), Romkinja u pedesetim godinama.

Mršava je, drhti dok govori. Njen život pun je stradanja. Od petoro djece izgubila je dvoje, a dvoje je rođeno sa posebnim potrebama. O njima i dalje brine, dok joj treće dijete, sin, dodatno zagorčava život, prijetnjama i brutalnim agresivnim ponašanjem.

Enisa je uspjela da se izvuče i ode od muža i njegove porodice. U tome joj je pomogla podgorička NVO Sigurna ženska kuća (SŽK). "Boravila sam tamo godinu dana. Znam da me je muž tražio, pokušavao je da dođe do mene. Srećom, bila sam dobro zaštićena", objašnjava Enisa.

Ona je nakon boravka u SŽK, iz Podgorice prešla u drugu, manju opštinu. Uz pomoć humanitarnih donacija sagrađena joj je kuća, gdje danas živi sa dvoje djece sa smetnjama u razvoju.

Ali sad je dočekao sin, koji je očito učio od oca, djeda i strica, pa je Enisa i danas u začaranom krugu nasilja. "Njegov odnos prema meni je takav, da sam često razmišljala da se ubijem".

Visok procenat Romkinja i Egipćanki u skloništima

,,Gotovo svake godine 30 odsto štićenica budu Romkinje i Egipćanke", kaže za CIN-CG Nada Jelovac, psihološkinja Sigurne ženske kuće (SŽK).

Od 38 osoba koje su 2023. bile smještene u SŽK, njih 16 su Romkinje i Egipćanke, kaže Jelovac.

I u Skloništu za žrtve nasilja u Nikšiću, koje je pod pokroviteljstvom nacionalne SOS linije za žrtve nasilja veliki je procenat Romkinja. "Tokom 2023, od ukupno 50 žena i djece, 22 osobe su bile iz romske populacije", kaže Nataša Međedović, izvršna kordinatorka iz skloništa u Nikšiću.

"Najveći broj slučajeva nasilja u romskoj zajednici ostaje neprijavljen i nerasvijetljen. I nakon prijavljivanja, Romkinje se u najvećem broju slučajeva vraćaju nasilniku. Siromaštvo je veliki uzrok tome", kaže za CIN-CG Šejla Pepić, predstavnica Romskog savjeta Crne Gore, koja se bavi zaštitom ženskih prava u okviru zajednice.

Kao jedna od najranjivijih grupa, žene romske zajednice su pod povećanim rizikom od nasilja u porodici, objašnjava Pepić. Zbog siromaštva, neinformisanosti, nedostatka obrazovanja i izraženog patrijarhalnog pogleda na svijet, Romkinje su dodatno ugrožene.

U posljednjih pet godina nije bilo istraživanja o porodičnom nasilju u zajednici, a podaci prikupljeni prije desetak godina pokazuju da je oko 50 odsto Romkinja i Egipćanki smatralo porodično nasilje prihvatljivim. Problem je, tvrde sagovornici CIN-CG, i to što žene iz ove zajednice često ne prepoznaju nasilje.

Zumreta Nerda, bila je djevojka romske nacionalnosti, čija je smrt 2022. potresla Crnu Goru. Nju je ubio njen nevjenčani suprug, Dalibor Nikolić, građanin Bosne i Hercegovine nastanjen u Baru. Zumreta je godinama trpjela zlostavljanje. Iako su članovi njene šire zajednice prijavljivali njenog partnera policiji zbog nasilja prema njoj, ona je iz straha sve negirala. Zumreta je odrasla u atmosferi nasilja - i njen otac ubio je njenu majku, dok je ona bila još djevojčica.

Izložene visokom stepenu nasilja

"Obično Romkinje trpe dugogodišnje seksualno, psihičko, fizičko nasilje. Izložene su mnogo intenzivnijem zlostavljanju, a imaju mnogo manje mogućnosti da napuste nasilan odnos", kaže psihološkinja Jelovac.

"Čak i roditelji koji prihvate da im se kćerka vrati, rijetko uzimaju i njenu djecu. Prema načelima patrijarhata koja su i dalje ključna u zajednici, djeca pripadaju muškarcu", objašnjava Jelovac. Ovaj patrijarhalni običaj opstajao je do skoro i kod većinske populacije u Crnoj Gori, podsjeća ona.

Iz SOS Skloništa za žrtve nasilja u Nikšiću kažu da Romkinje koje trpe nasilje, često nemaju podršku primarne porodice da napuste nasilnika.

"Podaci iz 2023. godine govore da su sve žene romske i egipćanske zajednice, koje su se nalazile u SOS skloništu, bile žrtve partnerskog nasilja. Svaka od njih je bila izložena psihičkom i fizičkom nasilju – bilo im je ograničeno kretanje, kontakti, komunikacija, a polovini je bila zabranjena upotreba telefona. Dvije trećine su bile pod pritiskom porodice da se vrate nasilniku, a samo je četvrtina imala neki vid podrške porodice, kao, na primjer, verbalna podrška ili privremeni smještaj",navela je Nataša Medojević.

U romskoj porodici se još uglavnom smatra da muškarci i stariji članovi zajednice treba da imaju kontrolu nad ženama. Zato žene u romskoj porodici mogu biti izložene nasilju u toku cijelog svog života, a da ga ne prepoznaju, posebno oblike psihološkog i ekonomskog nasilja,piše u studiji "Nasilje u porodici u romskoj i egipćanskoj zajednici u Crnoj Gori", iz 2014. godine.

Od 2014. nije se mnogo promijenilo.

"Ne smijem da izlazim sama, svaki korak moram da prijavim mužu, a kad on nije tu svekrvi. Djeca su prisiljena da me prate, da kažu svekrvi gdje sam bila i šta sam radila", kaže za CIN-CG pripadnica romske zajednice koja živi u jednom naselju u Podgorici.

Ona je u konstantnom strahu od svekrve i muža. "Ne mogu ja tu ništa... Moram da pazim šta radim", objašnjava. Živi u krajnjem siromaštvu, prosi, pretražuje kontejnere, da bi preživjeli, ona, djeca, muž, svekrva...

Limitiran pristup pravdi

Osim toga što rijetko donose odluku da izađu iz nasilja, Romkinje i Egipćanke imaju ograničen pristup institucijama koje pružaju podršku, objašnjava Medojević. Zato je i pravda u borbi sa nasiljem teško dostupna. "U situaciji visoke traumatizacije kada je potrebno prijaviti nasilje, Romkinje i Egipćanke moraju da daju izjavu isključivo na jeziku većinske zajednice, što može predstavljati problem, obzirom da to najčešće nije njihov maternji jezik'', kaže Medojević.

Za maloljetne žrtve dječijih ugovorenih brakove, koje nerijetko prati nasilje, ne postoji dugoročno održivo rješenje koje bi trebalo da obezbijedi država: smještaj, oporavak i osnaživanje za izlazak iz nasilja i početak normalnog života, objašnjava Medojević.

Iz Sigurne ženske kuće objašnjavaju da njihove štićenice romske i egipćanske nacionalnosti često nemaju odgovarajuću dokumentaciju - neke su apatridi, ali i mnoge od onih koje imaju državljanstvo nemaju lična dokumenta. Zato je pokretanje bilo kakvog administrativnog procesa, uključujući i sudske postpuke, značajno otežano.

Među ženama romske i egipćanske zajednice postoji i nepovjerenje u rad institucija zbog nedostatka pravovremenog reagovanja nadležnih organa, objašnjava Pepić iz Romskog savjeta.

Ovo potvrđuje i terenski rad organizacije Centar za romske inicijative (CRINK), koja se godinama bavi zaštitom djevojčica i žena u zajednici od ugovorenih brakova i nasilja. "Kada se žrtve odluče da prijave nasilnika, često moraju zvati više puta kako bi policija izašla na lice mjesta, ili se dešava da iz policije traže da žrtva dođe u stanicu policije kako bi prijavila nasilje", kaže za CIN-CG Fana Delija iz CRINK-a.

Zadovoljenje pravde često je nedostupno i ženama iz drugih zajednica, koje prijave nasilje u Crnoj Gori. To je prije dvije godine potvrdio slučaj Šejle Bakije, koja je stradala sa 19 godina. Ubio je bivši, nasilni partner, nakon što ga je više puta prijavljivala policiji.

Kazne za nasilje u porodici su u Crnoj Gori i dalje blage. Najstrožija kazna u 2022. izrečena u Podgorici za djelo nasilje u porodici, bila je dvije godine, kazali su iz Osnovnog suda Podgorica za CIN-CG. Tokom 2022. je u tom sudu formirano 96 krivičnih predmeta za nasilje u porodici, od čega su 90 razriješeni slučajevi. Od toga su bile 43 kazne zatvora, ali su čak 33 osude samo uslovne. Najblaža kazna zatvora bila je u trajanju od 30 dana, kazali su oni.

Ostale kazne tokom 2022. za nasilje u porodici bile su: pet kazni zatvora koje će se izvršavati u prostorijama za stanovanje, četiri kazne rada u javnom interesu, dva rješenja o psihijatrijskom liječenju i čuvanju u zdravstvenoj ustanovi i jedna novčana kazna. Osim toga bilo je jedno rješenje o obustavi krivičnog postupka i jedno rješenje o odbijanju optužnog predloga, kazali su iz Osnovnog suda.

Da je nasilje u porodici obrazac ponašanja koji se ponavlja potvrđuje i činjenica da je na SOS nacionalnoj linijza žrtve nasilja, od januara do avgusta 2023. u Crnoj Gori ostvareno 1657 poziva, od ukupno 298 osoba. "Nije moguće dostaviti statističke podatke o broju Romkinja i Egipćanki koje se obraćaju za pomoć telefonskim putem'', kazala je Medojević.

Izlaz težak, ali moguć

Romkinje i Egipćanke u SŽK uglavnom dođu na sopstvenu inicijativu, objašnjava Jelovac, što govori da su u određenoj mjeri ipak informisane o mogućnosti smještaja u SŽK."One nerijetko same traže policiji da ih smjeste kod nas. Iako se čini da je za njih pristup informacijama o SŽK otežan, one dolaze po preporuci drugih žena iz njihove zajednice u Podgorici", kaže Jelovac.

U trenutnku kada stupe u sklonište, Romkinje i Egipćanke, za razliku od žena iz većinske populacije obično nijesu zainteresovane za psihološku i pravnu pomoć, već samo smještaj. "Problem je što niko u Crnoj Gori ne pruža psihološku pomoć na romskom jeziku", objašnjava Jelovac.

Zbog načina na koji funkcioniše romska zajednica, žene se često osjećaju nebezbjedno.

"One žive u velikim porodicama, koje sve pripadaju istom komšiluku, pa se obično plaše da će se brzo pročuti gdje su se sakrile", kaže Jelovac.

Tokom pola godine koliko Romkinje i Egipćanke obično ostaju u SŽK, ova ustanova im pomaže da počnu proces osamostaljenja, često veoma komplikovan.

"Počinje se od sređivanja papira žene i djece, pokušavamo da pomognemo oko državljanstva ako ga nemaju, obnovimo pasoš ili dobavljamo dokumenta iz susjednih država. Gledamo koje usluge se mogu ostvariti preko Centra za socijalni rad, nastojimo da dijecu upišemo u vrtić ili školu, a nakon toga probamo da obezbijedimo zaposlenje žrtvama", objašnjava Jelovac. "Imamo saradnju sa agencijom za čišćenje, pa tu pokušavamo da je zaposlimo, ili savjetujemo žrtve da traže same posao po marketima, ili na drugim mjestima, uglavnom kao higijeničarke".

Medojević iz skloništa u Nikšiću, naglašava da sve žrtve nasilja mogu dobiti nacionalnu SOS liniju na broj: 081 111 111, na kojem se ne učitava ko zove. Pozivi su otvoreni 24 sata, svih sedam dana i besplatni su za sve mobilne i fiksne mreže u Crnoj Gori.

Osim usluge licenciranog skloništa, Medojević naglašava da u Nikšiću pružaju i profesionalnu pomoć psihologa.

Navedeno, naizgled ohrabruje, ali je problem podatak da se dvije trećine žena iz romske i egipćanske zajednice vrati nasilniku što je značajno više u odnosu na većinsku populaciju, gdje se vrati jedna od tri žene, objašnjava Medojević.

Mlađe generacije informisanije o nasilju

Pepić iz Romskog savjeta ističe važnost obrazovanja i finansijske samostalnosti žena romske i egipćanske populacije.

"Radimo na motivaciji djevojčica i žena da se obrazuju i zapošljavaju, jer samo tako se može izlaći iz siromaštva i boriti za svoja prava, ali i izvršavati obaveze", kaže Pepić.

Ipak, nešto je bolja situacija kod mladih Romkinja i Egipćanki. U posljednje vrijeme kod novih generacija je povećana svijest o značaju prijavljivanja nasilja, a veći je i stepen informisanosti o pravima, kaže Pepić.

"Međutim, kod starijih se i dalje veoma mali broj žena odlučuje da prijavi zlostavljanje", ističe ova sagovornica CIN-CG.

"Bolja informisanost o osnovnim pravima ove populacije zahtijeva dugoročne napore i saradnju sa zajednicom. Važno je osigurati da se informacije prilagode specifičnim potrebama i kulturnim kontekstima Roma i Egipćana", kaže Medojević. Jezička barijera je jedan od najvećih problema, pa su prevodioci i medijatori koji mogu pomoći u prevodu na maternje jezike Roma i Egipćana od ključne važnosti.

Iz NVO Centar za romske inicijative (CRINK) kažu da posredstvom svojih medijatorki obrazuju Romkinje i Egipćanke o prijavljivanju nasilja.

"Posljednjih godina Romkinje i Egipćanke najčešće prijavljuju nasilje nakon obavljenih razgovora sa medijatorkama koje su angažovane od CRINK-a u više gradova", kaže Fana Delija.

Da se krugovi nasilja ponavljaju, potvrđuje slučaj Enise, sa početka teksta. Ne samo da ona nije uspjela da obezbijedi sebi miran život, već je i njena kćerka je sada žrtva nasilja, koje još niko ne kažnjava.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), počeo je realizaciju petomjesečnog projekta "Odgovorno izvještavanje o problemima i posljedicama korišćenja droga u Crnoj Gori”, kako bi doprinijeli smanjenju korišćenja droga u Crnoj Gori, uz jačanje kapaciteta i edukativne uloge medija kada je u pitanju borba protiv problema koje nosi korištenje droga u Crnoj Gori.

Projektom je predviđeno da se sprovedu i objave istraživački tekstovi o ključnim izazovima u ovoj oblasti, uz kontinuiranu kampanju podizanja svijesti opšte javnosti, najvažnijih institucija i građana/ki Crne Gore o potrebi veće društvene kohezije i adekvatnijeg pristupa rješavanju problema koje nosi korišćenje droga, a naročito među mladima i ženama.

Ovaj projekat je podržan kroz subgranting šemu programa “Kompetentno, transparentno, efikasno i odgovorno civilno društvo koje pruža usluge osobama koje koriste droge u Crnoj Gori" koji implementiraju NVO Juventas i Crnogorska mreža za smanjenje štete Link, a finansira Evropska unija posredstvom Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori.

Nakon smjene vlasti prije tri godine počeli su da se “tope” depoziti položeni u banci mlađeg Đukanovića koja je godinama opstajala zahvaljujući obimnoj podršci Vlade, depozitima državnih preduzeća, institucija, lokalnih samouprava i bliskih biznismenaRevizor upozorio na neizvjesnu budućnost kompanije, Centralna banka tvrdi da je sve u redu, ali krije nalaze o kontroli

Biljana Matijašević

Dok Prva banka upada u novu krizu radi istorije rizičnog poslovanja i gubljenja privilegovane pozicije na tržištu nakon 30. avgusta 2020, njen dominantni vlasnik Aco Đukanović poslije sloma DPS-a živi van Crne Gore i nastoji da proda ovu kompaniju. Prva je godinama opstajala zahvaljujući obimnoj podršci Vlade, depozitima državnih preduzeća, institucija, lokalnih samouprava i biznismena bliskih Đukanovićima.

Više izvora Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) potvrdilo je da je brat bivšeg višestrukog premijera i predsjednika države Mila Đukanovića preselio u Luksemburg brzo nakon izbora 2020. godine i da je tamo već ušao u nove projekte.

Dugogodišnji režim DPS-a omogućio je Acu Đukanoviću i određenom broju povezanih biznismena enormno bogaćenje, često uz zaobilaženje zakonskih propisa, uprkos činjenici da su zakoni pisani upravo za njih. Bogatstvo mađeg Đukanovića procjenjivano je na više stotina miliona eura. Prva banka samo je jedna od bivših državnih firmi koja je prešla u Acove ruke, tokom godina sumnjivih i ortačkih privatizacija kojima je rukovodio Đukanović stariji.

Nakon smjene vlasti prije tri godine počelo su da se “tope” depoziti položeni u Prvoj, a u revizorskom izvještaju za 2022. istaknuto je da postoje značajne neizvjesnosti kada je u pitanju buduće poslovanje banke.

“Potencijalni kumulativni efekti pitanja iznijetih u djelovima našeg izvještaja Osnove za mišljenje sa rezervom i Skretanja pažnje, mogu direktno uticati na smanjenje adekvatnosti kapitala ispod propisanih minimuma, kao i na pogoršanje ostalih pokazatelja i limita propisanih od strane Centralne banke, što ukazuju na postojanje materijalno značajne neizvjesnosti koja izaziva značajnu sumnju u vezi sa sposobnošću banke da nastavi poslovanje u skladu sa načelom stalnosti poslovanja”, piše u izvještaju nezavisne revizorske kuće BDO.

Kako su se topili depoziti

Nova uprava Elektroprivrede Crne Gore (EPCG), koja je značajan akcionar Prve (oko 20 odsto) povukla je oko 11 miliona eura depozita iz banke, odmah nakon konstituisanja menadžmenta i promjene vasti. Iz EPCG su za CIN-CG rekli da je u ovom trenutku stanje na depozitnom računu kod Prve oko 1,6 miliona eura.

Energetska kompanija je 2019. u Prvoj banci imala ukupno 24 miliona eura depozita (oročeni i po viđenju), da bi taj iznos 2020. godine bio oko 20 miliona. Prema podacima iz revizorskih izvještaja, EPCG 2021. godine depozite u banci Aca Đukanovića smanjuje na 14,5 miliona, a u prošloj godini na 8,8 miliona eura, da bi sada stanje bilo svega 1,6 miliona.

Državno energetsko preduzeće je 2010. godine Prvoj banci odobrilo subordinirani kredit od 10 miliona eura, kako bi prevazišla problem s likvidnošću.

Kredit je kroz više aneksa smanjen na šest miliona, a posljednji aneks potpisala je bivša uprava EPCG 2020. godine, i otplatu odložila do 1. aprila 2028.

Iz EPCG podsjećaju da su prošle godine od CBCG tražili odobrenje da povuku subordinirani kredit, ali regulator to nije dozvolio. Iz CBCG su ranije pojasnili da bi to ugrozilo poslovanje banke.

“Ukupni prihodi EPCG po osnovu obračunatih i isplaćenih kamata na subordinisani dug, zaključno sa 31. 3. 2023. godine, iznose oko 6,5 miliona eura”, rekli su iz EPCG za CIN-CG.

Prva banka je na kraju 2019. godine imala depozite od oko 340,8 miliona eura. Već krajem 2020, nakon pada DPS-a, depoziti klijenata se smanjuju na 301,7 miliona, a 2021. godine na 258,4 miliona eura. Na kraju prošle godine depoziti Prve ipak su porasli i iznosili su oko 285,3 miliona eura, ali i dalje je to veliki odliv u odnosu na vrijeme vladavine Đukanovića starijeg.

Značajan iznos depozita u Prvoj banci imala je i ćerka kompanija EPCG - Crnogorski elektrodistributivni sistem (CEDIS), kao i kompanije u većinskom vlasništvu EPCG - Rudnik uglja i Zeta energy.

Depozite su imale i Pivara Trebjesa, Sportski objekti d.o.o, nikšićki Dom učenika i studenata i Opština Nikšić.

Od njih su depozite, značajno umanjene, u prošloj godini imali samo EPCG, CEDIS, Zeta energy i Rudnik uglja.

Tako je CEDIS 2019. imao položeno ukupno 20 miliona eura, a na kraju prošle godine svega 3,5 miliona eura.

Depoziti Rudnika uglja 2019. godine su iznosili 3,2 miliona, a prošle godine 675 hiljada.

Kompanija Zeta energy je depozite smanjila sa 953 hiljade u 2019. godini, na simboličkih hiljadu eura u prošloj.

CBCG krije nalaze kontrole

CBCG je obavljala kontrolu Prve banke u prošloj godini, ali iz institucije kojom još upravlja Radoje Žugić, čovjek od povjerenja bivšeg režima i bivši direktor banke Aca Đukanovića, ne žele da otkriju nalaze. Žugiću je istekao mandat, ali zbog političkog nesuglasja novi guverner još nije izabran, pa on rukovodi ovom institucijom, koju je preuzeo 2016. godine. On je tom institucijom rukovodio i u periodu od 2010. do 2012. godine.

“Informacije u vezi nalaza kontrole banaka, kao i eventualnom uvođenju mjera su povjerljivog karaktera”, kazali su za CIN-CG iz CBCG.

Goran Knežević, bankarski ekspert i nekadašnji zamjenik generalnog direktora CBCG, kaže da je, prema njegovim informacijama, CBCG bila krajem prošle godine i početkom ove u kontrolu banke i da navodno nije nađeno ništa sporno.

Prema njegovim riječima, u nalazima kontrole Prve od strane CBCG navodno piše da je poslovanje banke usklađeno sa zakonom, dobrim praksama i stabilno, pri čemu su kao presječni datum uzeli kraj novembra, a ne kraj godine.

“Prema novom Zakonu o kreditnim institucijama CBCG je u obavezi da objavljuje prekršajne mjere prema bankama, ako ih izriče. Ako ih ne izriče trebalo bi da znači da je sve u redu”, objasnio je.

Iz CBCG kažu da je Prva banka u redovnom režimu poslovanja, likvidna je i nema neizvršenih naloga.

Na pitanje CIN-CG da li će EPCG nastaviti da pomaže Prvoj banci kao u prethodnom periodu, iz energetske kompanije su odgovorili da Prva banka u svom polugodišnjem izvještaju navodi da ne postoje problemi u poslovanju, da je likvidnost na zadovoljavajućem nivou i omogućava nesmetano funkcionisanje i da banka funkcioniše bez ikakvih ograničenja u pogledu odobrenja kredita.

Analiza CIN-CG pokazala je da više od deceniju Prva banka nema pozitivan izvještaj nezavisnog revizora, što je moralo biti alarm za regulatora, Centralnu banku, da preduzme oštrije mjere.

Revizorske kuće u izvještajima u prethodnih 12 godina (raniji izvještaji nijesu dostupni na sajtu Centralne banke) uglavnom ukazuju na iste probleme - visok nivo loših kredita, neusklađenost sa propisima regulatora i međunarodnim revizorskim standardima, potcijenjene ili precijenjene bilansne stavke, zbog čega krajnji rezultat poslovanja nije istinito prikazivan.

Izvor CIN-CG upoznat sa situacijom u Prvoj (ime poznato redakciji) rekao je da je ta banka ranije zasluživala i negativno mišljenje revizora, “ali se niko nije usudio da ga napiše”, s obzirom na to da je u vlasništvu brata Mila Đukanovića koji je i sam jedno vrijeme imao akcije u toj banci. Poznato je da je on prodajom tih akcija zaradio svoj prvi legalni milion.

Izvor navodi da se ta banka nije prilagođavala bankarskim propisima Crne Gore, već su se propisi “prilagođavali njoj”, odnosno Centralna banka je regulativu labavila zbog Prve banke.

Goran Knežević za CIN-CG kaže da se, analizirajući perfomanse ove banke, može zaključiti da bi bilo poželjno da Prva banka promijeni poslovni model, sistem upravljanja rizicima i poslovnu kulturu.

“Graditelji jedne kulture teško mijenjaju istu, osim ako se sami intenzivno ne mijenjaju, pa obično novu mora donositi neko drugi ili neodgovarajuća poslovna kultura dovodi do propadanja sistema”, ocijenio je Knežević.

On je potvrdio da je nakon 2008. godine, kad je Prva bila u prvoj velikoj krizi, “popustila” kontrola banaka.

Pod velom tajne mjere i podaci u poslovanju

Na pitanje CIN-CG zašto nijesu preduzimali oštrije mjere prema Prvoj banci, s obzirom na činjenicu da više od deset godina nema pozitivno mišljenje revizora, iz CBCG su odgovorili da su informacije u vezi sa nalazima kontrole poslovanja banaka, kao i o uvođenju mjera, povjerljive i mogu se dostavljati “isključivo za to nadležnim državnim organima”.

Direktorica Akcije za socijalnu pravdu (ASP) Ines Mrdović kaže za CIN-CG da stvarna kontrola poslovanja banke od vrhovne monetarne institucije nikada nije preduzeta, a oni koji su to svojevremeno pokušali brzo su sklonjeni.

“To je prosto bila ‘nedodirljiva’ banka kojoj je zbog jakih političko-nepotističkih veza bio podređen državni interes, pa je veliko pitanje i koliko su u takvom ambijentu revizori od menadžmenta banke dobijali zaista relevantne podatke i koliko su onda mogli dati relevantne ocjene o stanju banke”, ocijenila je.

Smatra da od krize banke 2008. godine, nakon čega su je građani, a da ih niko nije pitao, pomogli sa 44 miliona, a godinu kasnije je u nju položeno desetine miliona eura od prodaje dijela državnog paketa akcija EPCG kako bi se spasila bankrota, prave brojke poslovanja te banke u dobroj mjeri su i dalje obavijene “velom tajne”.

Prva banka nastala je preuzimanjem državne Nikšićke banke 2006. godine, i za nekoliko mjeseci u rukama porodice Đukanović narasla je za više desetina puta. Odmah je počela da služi, kako je izvještavao BBC, kao keš mašina vladajuće elite i njihovih prijatelja, od kojih su neki dobijali milionske kredite bez sigurnih kolaterala.

Regulator je prije krize i pomoći države 2008. godine uveo mjere Prvoj banci, zbog utvrđenih problema sa likvidnošću. Tada je od nje zahtijevano da prekine da odobrava kredite koji nijesu u skladu sa propisima. Međutim, banka, kako se vidi iz revizorskih izvještaja, nije poštovala mjere CBCG pod kojima je faktički samo formalno bila dvije i po godine.

Prva je izbjegla slom uz pomoć države 2008. godine donošenjem specijalnog zakona, navodno zbog globalne krize, i odobravanjem kredita od 44 miliona eura iz budžeta države. Banka je kredit vratila u tranšama, a u dijelu javnosti su se pojavile sumnje da je fiktivno vraćen. Prva rata je vraćena tako što je 13. marta 2010. godine uplaćeno 11 miliona u 11 uzastopnih transakcija i to nakon priliva depozita od državnog Regionalnog vodovoda, takođe u 11 transakcija po milion eura. To je potvrdio revizor.

Zbog sumnje u regularnost vraćanja kredita državi, protiv Prve banke i nekih tadašnjih članova Vlade podnijeto je više krivičnih prijava. Prijave su podnijeli MANS, CBCG i Pokret za promjene. Iz Prve banke su tada negirali navode da su nezakonito vratili Vladi dio kredita.

Iz Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) nijesu odgovorili za CIN-CG šta je sa krivičnom prijavom koju su 2020. godine podnijeli predstavnici Demokratske Crne Gore, Partije penzionera i Sindikata penzionera. Raniju krivičnu prijavu, iz 2012. godine, odbacilo je Vrhovno državno tužilaštvo na čijem je čelu bila Ranka Čarapić. Tu prijavu podnijela je CBCG zbog sumnji u neregularnosti u poslovanju, na čijem je čelu bio Ljubiša Krgović. On je smijenjen sa te pozicije, nakon što se suprotstavio porodici Đukanović.

Teško će neko kupiti banku opterećenu problemima

Banku je u eri DPS-a faktički držala Elektroprivreda Crne Gore kroz depozite, dokapitalizaciju i odobravanjem suboordiniranog kredita, kao i kroz milionske transakcije prilikom prodaje dijela EPCG italijanskoj A2A. Prodaju crnogorskog najvrednijeg preduzeća ugovorio je Đukanović stariji.

Tako je, zahvaljujući EPCG, Prva uspijevala da ima zakonom propisan nivo kapitala.

Nakon posljednjeg izvještaja revizora za 2022. i iskazanog mišljenja sa rezervom, pokrenuta je priča o prodaji banke.

Mediji iz Srbije i Crne Gore su u julu objavili da je za Prvu banku zainteresovana Poštanska štedionica Srbije, ali je to brzo demantovano.

Iz Centralne banke kažu da nijesu dobili formalno obavještenje o namjeri kupovine akcija Prva banke, a takvu informaciju nemaju, kako tvrde, ni u EPCG.

Revizor je u izvještaju za Prvu banku za 2022. naveo da postoji interesovanje za kupovinu većinskog paketa akcija banke “od strane strateških investitora iz Evrope i regiona”.

“Po mišljenju rukovodstva banke u kratkom roku može doći do realizacije neke od ponuda, čime bi se stvorili neophodni uslovi za opstanak i dalji razvoj banke”, piše u izvještaju.

CIN-CG je pisao većem broju banaka u Evropi i regionu i sve su saopštile da ne razmišljaju o kupovini Prve. Iz Prve banke nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG da li pregovaraju o prodaji i sa kim.

Izvor CIN-CG podsjeća da se o prodaji te banke priča više od deset godina i da će je teško neko kupiti zbog problema sa likvidnošću.

Još 2011. godine, prema medijskim izvještajima, pregovaralo se o prodaji Prve banke ruskom bankaru Vladimiru Antonovom, koji je sumnjičen za pronevjeru novca u litvanskoj banci Snoras i letonskoj Krajbanci i finansijske malverzacije u vezi sa HSBC bankom.

O prodaji Prve banke pregovarano je i sa kraljevskom porodicom Al Nahijan iz UAE, 2008. i 2013. godine, ali ni to nije bilo uspješno.

Banka je na kraju prošle godine imala 280 akcionara od kojih su najveći Aco Đukanović sa 41,46 odsto i EPCG sa 19,76 odsto, dok su vlasnici ukupno 11 odsto akcija skriveni iza zbirnih kastodi računa u Hipotekarnoj banci (4,48 odsto), Prvoj banci (3,44 odsto) i Crnogorskoj komercijalnoj banci (3,1 odsto).

Aco sada povećava svoje depozite

NVO Akcija za socijalnu pravdu (ASP) objavila je krajem avgusta da je Aco Đukanović, kada je tražio pomoć države 2008. godine, svoje depozite povlačio.

Prema podacima ASP, oročeni depoziti Aca Đukanovića su krajem 2008. godine sa 18,1 smanjeni na 4,3 miliona eura. Njegovi depoziti su nastavili da se smanjuju, pa on 2019. godine, prema revizorskom izvještaju, na svoje ime nije imao depozita u Prvoj.

Pošto je napustio zemlju, mlađi Đukanović je međutim u posljednje tri godine, dok su drugi povlačili, upumpavao depozite u svoju banku, pokazuju revizorski izvještaji. Tako je 2020. imao u banci depozit od 956.000, a 2021. ta je suma narasla na 1.127.000 eura. Te godine je i mikrokreditna firma u vlasništvu Prve banke Montenegro investment credit položila depozit u Prvoj u iznosu od 806.000 eura. U revizorskom izvještaju za 2022. navodi se da je depozit Aca Đukanovića iznosio 1,8 miliona eura, dok je Montenegro investment credit smanjio depozit na 514.000.

Pošto država više ne upumpava novac u banku koja je godinama bila privilegovana, očito je da mlađi Đukanović sada mora da ubacuje sopstveni novac kako bi spasio likvidnost banke i pripremio je za prodaju. Imajući u vidu koliko su novca izvukli iz države, ovi depoziti su samo simbolični iznosi za familiju.

Kontrola svih banaka slabija od 2008. godine

CIN-CG je tražio od CBCG kopije izvještaja o kontroli Prve banke iz 2008. godine i 2009. godine, ali je zahtjev odbijen jer, kako su obrazložili, predstavljaju poslovnu tajnu.

CIN-CG je, preko MANS-ove platforme za slobodan pristup informacijama, tražio i poseban revizorski izvještaj kojeg je po nalogu CBCG 2009. uradila međunarodna revizorska kuća PriceWaterhouseCoopers (PWC), ali je CBCG i taj zahtjev odbila uz obrazloženje da nije u njihovom posjedu. PWC nije završio reviziju, koja je ostala u formi nacrta. To je, kako je Krgović naveo u izjavi u tužilaštvu 2014. godine, jedna od najtežih kvalifikacija za neku banku.

Na pitanje CIN-CG da li je CBCG uništila dokumentaciju o poslovanju Prve banke za 2008. i 2009. godinu, odgovorili su da ne uništavaju dokumentaciju o poslovanju banaka i “ona je dostupna na uvid trećim licima u skladu sa zakonom”.

“Kada je u pitanju arhiviranje i čuvanje dokumentacije, Centralna banka postupa u skladu sa Zakonom o arhivskoj djelatnosti i Listom kategorija registraturske građe Centralne banke na koju je dao saglasnost Državni arhiv Crne Gore”, kazali su.

Djelove nacrta revizorskog izvještaja PWC i objavila je 2012. godine regionalna mreža istraživačkih novinara Organized Crime and Corruption Reporting Project (OCCRP). Izvještaj je pokazao da je Prva banka skoro dvije trećine odobravala povezanim licima gdje je kršila ne samo svoja interna pravila, nego zakon i drugu regulativu, nanoseći štetu sebi zarad posebnog tretmana VIP firmi i osoba.

Jedan od primjera su strane firme povezane sa biznismenom i prijateljem Mila Đukanovića, Zoranom Bećirovićem. Kontrolori Centralne banke su 2007. godine utvrdili da je banka, bez pribavljanja svih informacija i dokumentacije, otvorila račune za Beppler and Partners, registrovanom na Britanskim Djevičanskim ostvrima, zatim Caldero Trading, Beppler Property and Development i Beppler Investments, registrovane na Kipru.

OCCRP je 2014. objavio i da je Prva banka poslovala sa osuđenim narko-bosom Darkom Šarićem i njegovim saradnicima, omogućivši im da preko računa u toj banci dobijaju kredite pod povoljnim uslovima, za koje postoji osnovana sumnja da su korišćeni za pranje novca.

“U poslovanju sa Šarićem i Rodoljubom Radulovićem, odnosno sa njihovim firmama, Prva banka je kršila zakon i interne akte, dodjeljujući im kredite uz kršenje propisane procedure i bez sredstava obezbjeđenja iz kojih bi se mogli vratiti. Tako, na primjer, pri otvaranju računa za Lafino Trade LLC i američke savezne države Delaver i Camarilla Corporation sa Sejšela, Prva banka nije pribavila važeći izvod iz registra, kao ni kopije ličnih dokumenata za lica koja su imala pristup računu. Na taj način Prva banka je prekršila Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma”, objavio je OCCRP.

U Višem sudu se vode ili će se voditi neki od najznačajnijih sudskih postupaka, sagovornici CIN-CG poručuju da ovo mora biti alarm za društvo

Nemanja ŽIVALJEVIĆ

Provalnicima u depo Višeg suda u Podgorici na izvol'te je bila zaplijenjena droga, oružje, novac i sve ostalo što može služiti kao dokaz protiv optuženih za krivičnih djela. Ako je nešto od potencijalnih dokaza nestalo mogu biti ugrožene i optužnice i pravo optuženih.

U Višem sudu se vode ili će se voditi neki od najznačajnijih sudskih postupaka – kao što je onaj protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, bivšeg predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića, zatim u slučajevima "državni udar", "koverta", „Do Kvon“...

„To što je podgorički Viši sud bio na udaru onih koji su bez dozvole upali u njegov depo, alarm je za društvo“, kazala je Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) dugogodišnja sutkinja tog suda Valentina Pavličić i zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Ona smatra da je taj upad imao jasan cilj.

"Prostorija i mjesto o kom se radi može biti obijeno samo sa ciljem, a to je da se dođe do određenih sredstava koja se u toj prostoriji čuvaju", rekla je ona.

Predsjednik Višeg suda u Podgorici Boris Savić rekao je na konferenciji za novinare da je neko prokopao prolaz ispod zgrade suda i da je završio u prostorijama depoa. Tako je ono što se do sada gledalo samo u američkim filmovima, postalo i crnogorska stvarnost.

"Na dobro sakrivenom mjestu pronađen je otvor tunela, koji je morao biti pravljen duži vremenski period. Uviđaj je završen, ne znamo šta se moglo sve desiti da taj otvor nije primijećen. Nama je najvažnije da smo zatvorili nešto što je predstavljalo opasnost", rekao je Savić koji tvrdi da ne nedostaje skoro ništa. Video snimci nadzornih kamera se još provjeravaju.

Negirao je navode pojedinih medija da je ukraden laptop korejskog "kralja kriptovaluta" Do Kvona, jer se on ni ne nalazi u depou.

Savić je kazao da se najvjerovatnije radi i o tome da su provalnici iskoristili i mrežu tunela ispod zemlje za koju je poznato da se nalazi u Podgorici.

"Prilikom uviđaja, odnosno popisa, pronašli smo na dobro sakrivenom mjestu otvor. Taj otvor je ukazivao da se radi o otvoru tunela koji je morao biti pravljen duži vremenski period, ukazuju dimenzije da se ne radi o nečemu štoje rađeno na brzinu i bez tehničke podršle", naveo je on.

Depo je jedna od najvažnijih prostorija u Višem sudu. Tamo se čuvaju predmeti oduzeti od osumnjičenih, među kojima se, prema riječima Pavličić, mogu naći oružje, kompjuteri, novac, droga... Dakle, sve ono što može služiti kao dokaz protiv optuženih za neka od teških krivičnih djela.

Iako ne želi da prejudicira, konstatuje da je upad u Viši sud zabrinjavajući.

"Zašto? Jer mogu da nestanu predmeti koji sjutra mogu biti od značaja za rješavanje određenog krivičnog postupka. Na primjer, možda je neophodno vještačenje oduzetog pištolja ili droge ili nekog drugog predmeta ili je zbog kontrole vještačenja neophodno da se ponovo uzme u razmatranje. Ako bi došlo do nestanka takvih stvari to narušava i materijalnu i procesnu prirodu jednog predmeta, jer tada prava okrivljenih mogu da budu povrijeđena ili optužnica da bude ozbiljno narušena", rekla je Pavličić.

Ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić rekao je da tunel prokopan ispod Višeg suda vodi do stana naspram zgrade suda.

On je novinarima tokom obilaska Višeg suda kazao kako tek treba da se utvrdi kako je došlo do te nezakonite aktivnosti.

KAKO I KO MOŽE DO DEPOA?

Za Mariju Popović-Kalezić iz Centra za građanske slobode (CEGAS) je ono što se desilo u Višem sudu "krajnje ružan i zabrinjavajući scenario". I ona smatra, kao i nekadašnja sutkinja Višeg suda, da je neko imao jasan cilj, ali i dobru logistiku za upad.

Svemu tome ide na ruku neadekvatnost prostorija u kojim se čuvaju oduzeti predmeti. Naime, nalaze se u podrumu i imaju nedovoljno kvadratnih metara za sve ono što se oduzima. Mediji su ranije pisali da se u njima nalazi više od devet i po tona narkotika.

"Uzroci provale u depo Višeg suda se mogu tražiti prvo u grubim propustima obezbjeđenja samog depoa, kao i više decenija neadekvatnom prostoru za tu namjenu. Depo Višeg suda je crna tačka kada je bezbjednost u pitanju kako zbog njegove pozicije, neadekvatnog prostora, sada vidimo i zbog krajnje loše obezbijeđenosti", kaže Popović-Kalezić.

Valentina Pavličić pojašnjava da je zgrada Višeg suda obezbijeđena kao Alkatraz, jer je sa svih strana pod video nadzorom. Uz to, nezaposleni u sud mogu da uđu tek nakon što na prijavnici ostave telefon i lična dokumenta, nakon čega ih policijski službenik vodi do neke od kancelarija ili sale.

Posebna priča je ulazak u depo, objašnjava ona.

"Do depoa može da dođe samo i isključivo ovlašćeno službeno lice koje ima ključeve od te prostorije i za svaku uzetu ili vraćenu stvar iz depoa mora postojati pisani trag", kazala je Pavličić.

To službeno lice je neko od zaposlenih u sudu. Uz to, objašnjava zastupnica Crne Gore u Strazburu, niko ne smije nakon radnog vremena da bez odobrenja bude u zgradi.

"Mimo radnog vremena u zgradu suda ne može niko da uđe bez odobrenja predsjednika Vrhovnog suda, odnosno bez saznanja predsjednika Višeg suda", navodi ona.

To što se u ovom trenutku rekonstruiše zgrada u koje se nalaze tri suda ne bi smjelo da slabi njihov nivo bezbjednosti. Pavličić kaže da radnici koji obavljaju radove moraju biti evidentirani, te da je neophodno da se prati njihovo kretanje unutar sudova.

Boris Savić je na pitanje novinara kako su za tako kratko vrijeme uspjeli da popišu imovinu koju čuvaju u depou, pojasnio da se tu nalazi ogroman broj fizičkih predmeta i da prvo traže da li nedostaje osjetljivi materijal. Detaljan pretres bi, ističe, trajao mjesecima.

Predsjednik Višeg suda čak ne vjeruje da je osoba koja je kopala tunel željela da ukrade dokaz koji je već bio predmet vještačenja, već da je pokušao da dođe do sobe za zadržavanje kako bi bilo pokušano bjekstvo.

Nakon ove ocjene Borisa Savića postavlja se logično pitanje – zašto je i kako osoba koja je htjela da stigne do sobe za zadržavanje završila u depou Višeg suda gdje je čak i preturala dokazni materijal. Postavlja se i pitanje kolika je odgovornost Savića zbog svega što se dogodilo.

On je kazao da javnost treba sama to da procijeni. Konferenciju za medije je iskoristio i da kritikuje javne funkcionere koji su komentarisali upad u Viši sud, a da, kako kaže, nisu znali sve činjenice.

Boris Savić je za predsjednika Višeg suda prvi put izabran 2014. godine. Na to mjesto je došao sa pozicije osnovnog tužioca u Kotoru. Za njega je tadašnja predsjednica Sudskog savjeta i Vrhovnog suda Vesna Medenica rekla da je „sjajan sudija“. Reizabran je 2019. godine, a tadašnja opozicija kritikovala ga je da je ,,specijalni partijski sudija DPS-a”.

Najpoznatija Savićeva odluka je od prije pet godina da odredi zatvor dvojici lidera i poslanika bivšeg Demokratskog fronta Milana Kneževića i Nebojšu Medojevića, uz obrazloženje da ,,stavljanje u zatvor – nije pritvor”.

Takođe, Savić je poznat po potvrđivanju sporazuma Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u slučajevima milionskih prevara, zloupotreba položaja, pranja novca i utaje poreza. Kako je CIN-CG ranije objavio, u 40 sporazuma SDT-a u takvim slučajevima okrivljenima su izrečene simbolične kazne, 28 uslovnih, sedam nanogica i pet zatvorskih osuda po šest mjeseci robije.

U najvećem broju ovih nagodbi, preciznije u 31 predmetu, odlučivao je Savić.

On je potvrdio gotovo sve sporazume Specijalnog tužilaštva sa Budvanima osuđenim za organizovani kriminal.

Savić je u septembru 2016. Godine osudio bivšeg visokog funkcionera DPS-a Svetozara Marovića na godinu i 10 mjeseci zatvora i da uplati 50.000 eura u državni budžet, a oko milion na račun Opštine Budva, zbog brojnih malverzacija u tom gradu, što je kazna ispod minimuma.

Pokret za promjene je ranije tražio od SDT-a da pokrene istragu protiv Savića jer nije podigao nijednu optužnicu protiv budvanske kriminalne grupe, dok je bio tužilac u Kotoru.

KOVAČA BRINE INTEGRITET, KNEŽEVIĆA PRAĆKE

Ministar pravde Marko Kovač očekuje da nadležne institucije hitno rasvijetle upad u Viši sud u Podgorici. U saopštenju konstatuje da se obijanjem depoa grubo narušava integritet jedne od najznačajnijih sudskih instanci u Crnoj Gori.

"Simptomatično je da se ovaj slučaj dogodio u objektu u kom postoji video nadzor, kao i fizičko obezbjeđenje, pa se nadamo da će ovaj nemio događaj biti vrlo brzo riješen, te da isti neće uticati na sprovođenje već započetih postupaka pred Višim sudom u Podgorici", kazao je.

Povodom dešavanja u jednoj od najvažnijih sudskih instanci CIN-CG se obratio Upravi policije, ali do objavljivanja teksta odgovori nijesu stigli.

Ministar Adžić je tokom obilaska suda rekao da će policija uraditi sve da otkrije počinioce i da je u toku popisivanje materijala u depou Višeg suda.

"Trenutno nema lica koja su procesuirana, ali vrlo brzo očekujemo da će se i od pojednica uzimati izjave", kazao je Adžić.

Povodom obijanja depoa oglasio se i jedan od lidera nekadašnjeg Demokratskog fronta i optuženi u slučaju "državni udar" Milan Knežević:

"Blago ovome što je obio depo Višeg suda. Škaljarci i Kavčani sad mogu u penziju. Samo se molim Bogu da nije ponio i one praćke iz državnog udara. Udrite Putine i Bajden pa ko što ponese."

Funkcioner Pokreta Evropa sad Andrej Milović poručio je da bi predsjednik tog suda Boris Savić morao da podnese ostavku - ako ni zbog čega, onda iz profesionalnih razloga. Njegovu ostavku priziva i lider PzP-a Nebojša Medojević, dok iz SNP-a predlažu sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu bezbjednost kako bi se što hitnije otkrili počinioci ali i nalogodavci obijanja depoa.

KAKO ZAŠTITITI DEPO VIŠEG SUDA?

Nakon eksplozije bombe u Osnovnom sudu u martu ove godine u kojoj je poginuo napadač, a povrijeđena dva zaposlena, tri građanina i jedan advokat, ovo je drugi veliki bezbjednosni incident u crnogorskom sudstvu.

Kako se ovako nešto ne bi više ponovilo, kaže Valentina Pavličić, neophodno je obezbijediti sigurnost Višem sudu, tim prije što se njegova zgrada nalazi u samom centru Podgorice.  

"Ozbiljno treba provjeriti kako je do toga moglo da dođe i u budućnosti raditi na bezbjednosti".

Predsjednik Višeg suda kaže da već duže vrijeme ukazuje na problem sigurnosti. Zato će predložiti da se dokazi čuvaju u posebnoj prostoriji koja će imati visok nivo bezbjednosti.

"Ne vidimo razlog zašto dokazi stoje još uvijek u depou. Još, međutim, nije nađeno rješenje za to", naveo je on.

I Marija Popović-Kalezić se zalaže da Viši sud što prije dobije nove prostorije gdje će čuvati oduzete predmete, tj. dokaze u krivičnim postupcima.

"Potreba za izradom novog depoa koji bi imao sve bezbjednosne standarde postoji odavno, kao i razmišljanja u pravcu izmjena ZKP-a i mogućnosti čuvanja uzoraka", konstatuje sagovornica CIN-CG.

Koalicija za zaštitu zviždača u jugoistočnoj Evropi raspisala je poziv za prijedloge novinarskih priča o zviždačima/cama i njihovom djelovanju u  Albaniji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Hrvatskoj, Češkoj Republici, Grčkoj, Mađarskoj, Kosovu, Moldaviji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Rumiji, Srbiji, Slovačkoj, Sloveniji i Ukrajini.

Cilj poziva je da se podstaknu novinari/ke i zviždači/ce na partnerstvo u zajedničkoj borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije.

Najbolje priče Koalicija za zaštitu zviždača jugoistočne Evrope odabraće za podršku.

Više o pozivu na https://see-whistleblowing.org/call-for-pitches/

Karakteristike instituta sporazuma o priznanju krivice u pravosudnom sistemu Crne Gore

Različiti oblici konsenzualnih postupaka usmjerenih na ubrzanje kaznenog postupka i rasterećenje pravosudnog sistema od velikog broja predmeta razvili su se i postoje u brojnim evropskim kontinentalnim sistemima.

U Crnoj Gori je institut sporazuma o priznanju krivice uveden 2009. godine Zakonikom o krivičnom postupku, kao instrument koji omogućava okrivljenima da priznaju krivicu u zamjenu za potencijalne olakšavajuće okolnosti. Uspostavljen je kako bi se poboljšala efikasnost i brzina okončanja krivičnih postupaka, brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova. Počeo se primjenjivati 2010. i prvobitnim rješenjem je mogao biti zaključen za sva krivična djela za koja je maksimalna zaprijećena kazna bila do 10 godina zatvora. Međutim, izmjenama iz 2015. godine proširen je krug krivičnih djela, te se sada može primijeniti na sva krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti, osim za djela terorizma i ratnih zločina.

Propisano je da sporazumom o priznanju krivice okrivljeni u potpunosti priznaje krivično djelo za koje se tereti, te se odriče prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivice
kad je sud u potpunosti prihvatio sporazum.
Zaključenje sporazuma o priznanju krivice mogu inicirati obje strane u postupku – okrivljeni, odnosno njegov branilac i državni tužilac koji postupa u predmetu. Državni tužilac pribjegava ovom institutu kako bi izbjegao kontradiktorni dokazni postupak i ulagao dodatne napore da dokaže krivicu, a u cilju efikasnosti postupka. Nadalje, interes tužilaštva je i dokazivanje krivice eventualno drugih saizvršilaca u kontradiktornom dokaznom postupku koji nijesu priznali krivično djelo, što im je olakšano ukoliko postoji priznanje jednog izvršioca krivičnog djela. Svakako, interes je i odbrane, odnosno okrivljenog, jer se ide do ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma.
U smislu kaznene politike, nakon postignutog sporazuma, sankciju ne odmjerava sud shodno pravilima o individualizaciji kazne, već je stranke same ugovaraju. Priznanje krivičnog djela podrazumijeva priznanje svih navoda optužnice, te se stoga stepen krivice, okolnosti izvršenja djela i druge činjenice iz optužnice smatraju nespornim i ne podliježu daljem dokazivanju. Sud može odbiti sporazum ukoliko smatra da je predložena kazna zakonita, ali da je neprimjerena konkretnom slučaju, odnosno, da ne ispunjava svrhu zbog koje se izriče.
Preduslovi koje je potrebno ispuniti da bi sud usvojio sporazum su definisani Zakonom o krivičnom postupku. Propisano je da će sud rješenjem usvojiti sporazum o priznanju krivice i donijeti odluku koja odgovara sadržini sporazuma, ako utvrdi:

1. da je okrivljeni svjesno i dobrovoljno priznao krivično djelo, odnosno krivična djela koja su predmet optužbe, da je priznanje u skladu sa dokazima sadržanim u spisima predmeta i da je isključena mogućnost priznanja okrivljenog u zabludi;
2. da je sporazum zaključen u skladu sa članom 301 Zakonika kojim se određuje predmet sporazuma;
3. da okrivljeni potpuno razumije posljedice zaključenog sporazuma, a naročito da se odriče prava na suđenje i prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma;
4. da sporazumom nijesu povrijeđena prava oštećenog;
5. da je sporazum u skladu sa interesima pravičnosti, a sankcija odgovara svrsi izricanja krivičnih sankcija.

Primjena sporazuma o priznanju krivice u praksi

Primjena instituta sporazumnog priznanja krivice u stalnom je rastu, od uvođenja u pravni sistem Crne Gore, od 2010. godine. Nakon više od trinaest godina primjene, može se konstatovati da se ovaj vid skraćenog postupka sve češće primjenjuje u praksi crnogorskih pravosudnih organa.

U periodu od 2010. godine do kraja 2021. godine, zaključeno je ukupno 2048 sporazuma o priznanju krivice, prema podacima iz izvještaja o radu Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva. Od 2010. godine do 2016. godine taj broj je bio značajno manji što je ukazivalo na nedovoljnu spremnost i interesovanje tužilaca, optuženih i njihovih branilaca da iniciraju pregovore o zaključivanju sporazuma o priznanju krivice.
U kasnijem periodu, broj zaključenih sporazuma se značajno uvećao, a u najvećem obimu sporazume su zaključivali tužioci Osnovnog državnog tužilaštva Podgorica, Vrhovnog državnog tužilaštva i Specijalnog državnog tužilaštva.

Slijedi uporedni pregled ukupnog broja zaključenih sporazuma o priznanju krivice po godinama, od 2010. godine do kraja 2021. godine, po podacima Tužilačkog savjeta, kao i po tužilaštvu za 2019., 2020. i 2021.

2010	3
2011	14
2012	24
2013	14
2014	15
2015	53
2016	167
2017	240
2018	298
2019	371
2020	559
2021	290
UKUPNO	2048

Državno tužilaštvo	2019	2020	2021
ODT Bar	2	4	7
ODT Berane	0	0	2
ODT Bijelo Polje	42	8	11
ODT Cetinje	10	2	15
ODT Herceg Novi	20	9	14
ODT Kolašin	1	0	2
ODT Kotor	6	10	1
ODT Nikšić	9	6	6
ODT Plav	0	0	0
ODT Pljevlja	1	0	0
ODT Podgorica	100	247	81
ODT Rožaje	11	1	0
ODT Ulcinj	6	2	6
VDT Bijelo Polje	3	7	12
VDT Podgorica	110	151	74
SDT	50	112	65
UKUPNO	371	559	296

Analizom podataka iz godišnjih izvještaja Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva, uočeno je da postoji neujednačenost u pogledu načina izvještavanja od strane državnih tužilaštava, pa s tim u vezi dovodi se u pitanje relevantnost konačnog broja zaključenih sporazuma i lica. U izvještaju o radu Sudskog savjeta nema podataka o broju presuda na osnovu sporazuma o priznanju krivice na nivou svih sudova, zbog čega ti podaci neće biti obrađeni.

Podaci su takođe nedostupni i kada su u pitanju žalbe i imovinsko pravni zahtjevi u kojima su sudovi odlučivali u sklopu sporazuma.

U odnosu na najveći broj zaključenih sporazuma po tužilaštvu, podaci pokazuju da prednjače ODT Podgorica, ODT Bijelo Polje, VDT i SDT.

Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici
U periodu od 2010. do 2013. godine, ODT Podgorica nije zaključivalo sporazume sa okrivljenima. Od 2014. do 2021. godine zaključeno je ukupno 650 sporazuma. Od ovog broja, na predlog branitelja zaključeno je 548, a na predlog tužioca 102 sporazuma. Od sporazuma koji su zaključeni na predlog tužioca, svi su zaključeni 2017. godine. Svih ostalih godina su svi sporazumi zaključeni isključivo na predlog branioca.

Osnovno državno tužilaštvo u Bijelom Polju
Ukupan broj zaključenih sporazuma je 151 i svi sporazumi zaključeni su na predlog tužilaštva. Najviši broj zaključenih sporazuma po godini bio je 2018. i to 41, odnosno 2019. godine i to 45 sporazuma.

Više državno tužilaštvo u Podgorici
Za period od 2010. do 2022. godine, VDT je zaključio 442 sporazuma o priznanju krivice. Svi sporazumi su zaključeni na predlog branioca okrivljenih lica, dok nije bilo predloga od strane tužilaštva. Isto tako, najveći broj sporazuma zaključen je 2019. i 2020. godine sa 112, odnosno 177 zaključenih sporazuma.
Specijalno državno tužilaštvo
U periodu od 2010. do 2021. godine, ukupan broj zaključenih sporazuma bio je 314, za 810 lica, od čega 6 pravnih, kada broj zaključenih sporazuma drastično opada. Imajući u vidu kontinuirane i precizne kritike Evropske komsije, kao i promjene u tužilačkoj organizaciji, posebno izbor novog Specijalnog državnog tužioca, može se zaključiti da su upravo ova dva elementa uticala na značajno smanjenje zaključenih sporazuma. Nijedan od zaključenih sporazuma nije zaključen na predlog SDT-a.
Praksa pokazuje visoku zastupljenost sporazuma o priznanju krivice u radu SDT-a, kod krivičnih djela organizovanog kriminala i koruptivnih krivičnih djela.

SDT preduzima brojne aktivnosti na polju otkrivanja i procesuiranja počinioca krivičnih djela sa elementima korupcije i organizovanog kriminala. Prema raspoloživim podacima, sporazume o priznanju krivice najčešće su potpisivali predstavnici velike i srednje privrede, kao i lokalni funkcioneri, ali uz konfiskaciju nižih iznosa imovinske koristi u odnosu na visinu pretpostavljene koristi koju su kriminalne organizacije i njihovi članovi stekli kriminalnim aktivnostima, kao i uz izricanje nižih kazni od onih koje se, u pravilu, izriču u sudskom postupku. Na ovaj problem je ukazala i Evropska komisija u nedavno objavljenom Radnom dokumentu o stanju u poglavljima 23 i 24, u kojem je navedeno da kazne obezbijeđene kroz sporazume o priznanju krivice, podrazumijevaju nekoliko mjeseci zatvora i nekoliko hiljada eura novčane kazne.1 Tako su primjenom ovog instituta okončani neki od najkompleksnijih slučajeva, poput tzv. slučaja ’’Budva’’. To što se mnogi takvi predmeti završavaju u ranoj fazi krivičnog postupka, može negativno uticati na izgradnju još uvijek nedovoljno razvijene sudske prakse u oblasti koruptivnih krivičnih djela, posebno u korelaciji sa malim brojem pravosnažnih osuđujućih presuda za krivična djela korupcije na koji je nedavno ukazala Evropska komisija.2

Posmatrajući period od 2010. do 2021. godine, te broj zaključenih i od strane sudova prihvaćenih sporazuma o priznanju krivice, evidentno je da je broj sporazuma na nivou svih tužilaštava i sudova u konstantnom porastu. Svi osnovni sudovi, osim suda u Pljevljima, imaju zaključene sporazume o priznanju krivice.

1 Radni dokument Evropske komisije o stanju u poglavljima 23 i 24, novembar 2019. godine, op.cit. str. 7.
2 Ibid, str. 7.

Efekti i izazovi u primjeni
Istraživanje efekata primjene sporazuma o priznanja krivice nakon 13 godina aktivne primjene, koje su sproveli CIN CG i CEGAS od 2019. do 2022. godine, ukazuje na to da su se definisane prednosti sporazuma o priznanju krivice u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost.

Ključni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani su za opseg krivičnih djela na koja se ovaj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike. Nije postignut odgovarajući balans između učinjenih krivičnih djela i izrečenih sankcija. Transparentnost postupka je na izuzetno niskom nivou. Sporazumi nijesu dostupni na zvaničnim web stranicama nadležnih institucija. Dodatno, finansijski efekti sporazuma su prisutni, međutim rezultati u finansijskim istragama u slučajevima tzv. visoke korupcije ostali su izuzetno skromni i primjena instituta nije doprinijela unaprijeđenju.

Analiza zaključenih sporazuma o priznanju krivice za posmatrani period pokazuje da se sporazumi zaključuju za najteža krivična djela, kao što su trgovina ljudima, nasilje u porodici, pranje novca, teško ubistvo, krivična djela protiv polne slobode, čak i kada je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica. Takođe, sporazumi se često zaključuju i za krivična djela organizovanog kriminala i visoke korupcije.
Ove sporazume prati neadekvatna kaznena politika koja je u najvećem broju slučajeva ispod zakonskog minimuma. U postupku odmjeravanja kazne, sudovi su u velikom broju predmeta primjenjivali institut ublažavanja kazne i izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Dodatno, u praksi je primijećeno i da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana (neka lica čak i do 12 puta), dok su na drugoj strani sudovi takve sporazume prihvatali, čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svrhe kažnjavanja.
Nepredvidljive zakonske kazne izazov su za sve stranke u postupku. Nepostojanje preciznih smjernica od strane Tužilačkog savjeta o primjeni i preduslovima za zaključivanje sporazuma je značajan nedostatak koji uzrokuje većinu navedenih izazova u primjeni.
Analiza je pokazala da ne postoje ni uputstva kod zaključivanja sporazuma o priznanju krivice za krivična djela organizovanog kriminala i visoke korupcije i pranja novca, kao ni kod naročito osjetljivih krivičnih dijela kod kojih postoje posebno osjetljive žrtve.
U strukturi krivičnih sankcija dominiraju kazne, pri čemu su u značajnom dijelu primijećene kazne koje
se izdržavaju u prostorijama za stanovanje.

Značajnu prepreku u prikupljanju podataka i analizi efekata primjene predstavlja činjenica da se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice ne objavljuju na internet sajtu sudova, a pokazalo se izazovnim prikupiti i statističke podatke o broju zaključenih sporazuma. Problem predstavlja i činjenica da se statistički podaci Tužilačkog i Sudskog savjeta razlikuju, kao i podaci dobijeni ZSPOI putem od strane tužilaštava.

Izvještaji Evropske komisije za Crnu Goru u odnosu na primjenu sporazuma o priznanju krivice

U izvještaju Evropske komisije za Crnu Goru iz 2020. godine navedeno je da Crna Gora treba da poboljša ostvarene rezultate na suzbijanju i sprječavanju korupcije, uključujući i nametanje djelotvornih sankcija i preduzimanje konkretnih mjera da se priznanje krivice ograniči na izuzetne slučajeve, kako bi se poboljšala transparentnost i kredibilitet odgovora pravosuđa na korupciju kroz više odvraćajuću i dosljedniju kaznenu politiku. U oblasti borbe protiv organizovanog kriminala Crna Gora je pozvana da preduzme konkretne mjere za ograničavanje primjene sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve, kako bi se povećala transparentnost i kredibilitet pravosudnog odgovora na organizovani kriminal kroz više odvraćajuću i dosljedniju politiku sankcionisanja.
Identične ocjene su ponovljene i u Izvještaju iz 2021. godine, da bi u posljednjem Izvještaju Evropske komisije (2022) bili notirani konkretniji problemi u vezi primjene instituta sporazuma o priznanju krivice: Korišćenje sporazuma o priznanju krivice mora se primjenjivati s krajnjom pažnjom, u prave svrhe i uz poštovanje svih potrebnih mjera zaštite. Pravna analiza troškova i koristi u interesu pravde treba da se sprovodi sistematski kada se koristi ovaj mehanizam. Ni u kom slučaju sankcije ne mogu biti ispod zakonskog minimuma. Da bi se poboljšala njegova djelotvorna upotreba, potrebno je izraditi smjernice za specijalizovane sudove i tužilaštva.
Sporazumi o priznanju krivice i dalje su bili široko korišćeni u slučajevima organizovanog kriminala i rezultirali su zatvorskim kaznama, novčanim kaznama i oduzimanjem imovine, što su bile nesrazmjerno niske kazne s obzirom na težinu krivičnog djela. Kazne u kontekstu sporazuma o priznanju krivice kretale su se od 2 i po mjeseca do 3 godine i 8 mjeseci zatvora, a novčane kazne od 1 500 do 50 000 eura. Sporazume o priznanju krivice treba koristiti oprezno i treba ih regulisati primjenom smjernica za poboljšanje transparentnosti i kredibiliteta pravosudnog odgovora na organizovani kriminal, kao i za obezbjeđivanje odvraćajuće i dosljednije politike kažnjavanja.
S tim u vezi, zaključeno je da Crna Gora tek treba da riješi neke sistemske nedostatke koji postoje horizontalno u sistemu krivičnog pravosuđa, uključujući način na koji sudovi postupaju po predmetima organizovanog kriminala, što će zahtijevati odvraćajuću politiku određivanja kazni i reviziju korišćenja sporazuma o priznanju krivice u slučajevima organizovanog i teškog kriminala.

ZAKLJUČCI I PREPORUKE

Zaključci
Institut sporazuma o priznanju krivice ima sve veći uticaj na praksu pravosudnih institucija u Crnoj Gori, iz razloga koji su opravdano vezani za povećanje efikasnosti krivičnog postupka, brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova, pod uslovom da je procedura sprovedena u skladu sa zakonom i da se kazne kreću u rasponu koji zakon određuje.
Međutim, prednosti sporazuma o priznanju krivice su se u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost, jer pravosudni organi nisu pronašli način za ograničenje upotrebe sporazuma za određena krivična djela, zaštitu interesa pravičnosti i prava oštećenih. Sporazumi o priznanju krivice se zaključuju za krivična djela koja, imajući u vidu način izvršenja i/ili posljedice, ne bi trebalo da budu predmet sporazuma ili bi trebalo da to bude rijetka praksa opravdana okolnostima svakog konkretnog slučaja.

Prema podacima iz godišnjih izvještaja o radu Tužilačkog savjeta, u periodu od 2010. godine primjećuje se kontinuirani rast zaključenih sporazuma o priznanju krivice sve do 2021. godine, kada broj zaključenih sporazuma drastično opada. Imajući u vidu kontinuirane i precizne kritike Evropske komsije, kao i promjene u tužilačkoj organizaciji, posebno izbor novog Specijalnog državnog tužioca, može se zaključiti da su upravo ova dva elementa uticala na značajno smanjenje zaključenih sporazuma.
Iz dosadašnjeg dijela Izvještaja, i na osnovu prikupljenih i prikazanih podataka, se može zaključiti da su primarni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani za opseg krivičnih djela na koja se ovaj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike. Naime, sporazume o priznanju krivice ne bi trebalo zaključivati za teška krivična djela (poput organizovanog kriminala, visoke korupcije, trgovine drogom, oružjem i ljudima) što je moguće shodno važećem zakonodavstvu i čini visok procenat u ukupnom broju zaključenih sporazuma. Osim toga, Krivičnim zakonikom Crne Gore bi trebalo jasno propisati uslove za smanjenje kazne u određenim granicama u slučaju sporazuma o priznanju krivice, kako bi se postigla koherentnija kaznena politika.
Indikativno je da se kao inicijatori zaključenja sporazuma o priznanju krivice u najvećem broju slučajeva javljaju okrivljeni i branioci. Posebno zabrinjava što u slučajevima VDT i SDT nijedan sporazum nije iniciran od strane tužilaštva.

U postupku odmjeravanja kazne, sudovi su velikom broju predmeta primjenjivali institut ublažavanja kazne i izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma, iako ZKP jasno propisuje da sporazum mora da bude u skladu sa interesima pravičnosti i da sankcija mora odgovorati svrsi zbog koje je izrečena.

Takođe, u praksi je primijećeno i da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana (neka lica čak i do 12 puta), dok su na drugoj strani, sudovi takve sporazume i prihvatali, čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svrhe kažnjavanja iz čl. 32 KZ CG.
Sudovi u visokom procentu potvrđuju sporazume. Praksa pokazuje da je uloga suda formalne prirode, dok sudovi rijetko provjeravaju da li su ispunjeni svi zakonom propisani uslovi za zaključenje sporazuma na strani osumnjičenog/optuženog.
Transparentnost nije na zadovoljavajućem nivou i presude po zaključenim sporazumima nisu dostupne na internet adresi nadležnog suda.

Preporuke
Ograničiti mogućnost zaključenja sporazuma o priznanju krivice za određena krivična djela, kao što su trgovina ljudima, pranje novca, teško ubistvo, krivična djela protiv polne slobode, a naročito ukoliko je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica.

Tužilački savjet i VDT treba da donesu smjernice o radnjama u postupku zaključenja sporazuma o priznanju krivice koji će na detaljan način urediti sprovođenje radnji tužilaca u ovom postupku, čime će se uticati na otklanjanje nekonzistentne prakse kada je riječ o radnjama koje tužioci na nivou osnovnih državnih tužilaštava preduzimaju u procesu pregovora o zaključenju sporazuma o priznanju krivice. Smjernice treba prioritetno da riješe pitanja odmjeravanja kazne, koje ne mogu biti ispod zakonskog minimuma u ovim slučajevima.
U predmetima organizovanog kriminala i visoke korupcije, neophodno je ograničiti primjenu sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve.
Ujednačiti metodologiju pripreme izvještaja državnih tužilaštava u vezi sa zaključenim sporazumima o priznanju krivice. Preispitati uzroke različitih podataka u izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta, u dijelu ukupnog broja zaključenih sporazuma.
Preispitati kaznenu politiku dosadašnjih sporazuma o priznanju krivice, posebno za krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala i visoke korupcije, kako bi se obezbijedila ujednačenost kaznene politike na nivou suda.
Unaprijediti transparentnost pravosudnih organa, na način što će se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice redovno i blagovremeno objavljivati na internet sajtu sudova i uložiti napore na poboljšanju internet portala sudova i državnih tužilaštava.

Avgust 2023.
Istraživanje je podržala Ambasada Kraljevine Holandije u sklopu projekta “Istraživanje istraga”