Žene u crnogorskim porodilištima redovno se suočavaju sa praksama koje SZO smatra štetnim i apeluje da se smanje ili ukinu

  ”Fizičke posljedice intervencija prilikom porođaja zbog nemara medicinskog osoblja trpjela sam 10 mjeseci, ali i danas osjećam tjeskobu kad se sjetim”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Kristina (31), čiji je porođaj 2020. godine nakon zdrave trudnoće započeo normalno u porodilištu Kliničkog centra Crne Gore (KCCG).

”Naglasila sam da ne želim nikakve stimulacije. Međutim, doktorka je ubrzo prišla sa iglom i rekla da će mi probiti vodenjak, bez objašnjenja i moje saglasnosti”, kaže Kristina.

Porođaj se nastavio sa ubrzanim kontrakcijama. Zatim joj je babica uključila infuziju. “Tek mi je, nakon insistiranja objašnjeno da je to vrsta stimulacije”. Kristna kaže da joj niko nije rekao da postoji medicinski razlog za stimulaciju. “Osjećala sam se nespremno i izgubljeno, iako sam se tokom trudnoće pripremala za porođaj sa što manje intervencija”.

Svjetska zdravrstvena organizacija (SZO) ne preporučuje rutnsko prekidanje vodenjaka i hormonsku stimulaciju porođaja ako ne postoji medicinski razlog. Te intervencije nose opasnosti i po majku i po bebu, a vode i u rizik dodatnih procedura, navodi SZO.

Istraživanje CIN-CG-a pokazuje da su se žene u crnogorskim porodilištima tokom prethodnih pet godina, redovno suočavale intervencijama i praksama za koje SZO apeluje da se smanje ili ukinu, kao što su epiziotomija (rez na međici), pritiskanje stomaka tokom porođaja, klistiranje, brijanje i porađenje iz položaja na leđima.

Navedene prakse često se u Crnoj Gori rade bez saglasnosti porodilja, što je vrsta akušerskog nasilja, koje se u mnogim zemljama pravno sankcioniše.

Rezultati anonimnog onlajn upitnika CIN-CG-a na uzorku od 706 ispitanica, koje su se tokom prethodnih pet godine porodile prirodnim putem u Crnoj Gori pokazuju da je čak 97 odsto imalo iskustvo sa makar jednom od štetnih praksi - porodile su se ležeći na leđima, dok je oko 70 odsto imalo epiziotomiju - rez na međici.

Oko 55 posto anketiranih iskusile su izazivanja kontrakcija indukcijom ili stimulacijom ljekovima, a njih 48 odsto je imalo je stimulaciju prokidanjem vodenjaka ili nekom drugom mehaničkom intervencijom.

Za ove invazivne intervencije većinom nije tražena saglasnost žene, niti su bile informisane o značenju zahvata, što je praksa za koju SZO navodi da ugrožava prava[P1] na život, zdravlje i tjelesni integritet porodilje.

Najveći broj anketiranih žena, njih 457 porodilo se u Kliničkom centru Crne Gore (KCCG), 75 u Opštoj bolnici u Kotoru, a 54 u Nikšiću, dok je u ostalim državnim ustanovama bilo manje od 30 žena. U privatnom porodilištu u Meljinama bilo je 18 anketiranih, a u Kodri 14.

KCCG nastoji da smanji stope nepotrebnih intervencija

Iz porodilišta u KCCG-u, tvrde da posljednjih godina, za razliku od ranijih praksi, podstiču prirodan porođaj bez nepotrebnih intervencija.

”Prethodnih godina u Porodilištu KCCG-a drastično su smanjeni brojevi epiziotomije kod prvorotki, indukcije, vakuum i forceps ekstrakcija”, kaže za CIN-CG Srđan Medan, direktor Klinike za ginekologiju i akušerstvo KCCG-a Medan se zalaže za prirodan i spontan porođaj bez intervencija kod zdravih trudnica i beba, uz strpljenje osoblja. “Za sve dodatne procedure, poput indukcije, stimulacije, pritiskanja stomaka, carskog reza, potrebno je imati jasne medicinske razloge”, tvrdi Medan.

”Prije izvođenja bilo koje procedure, potrebno je pacijentkinji objasniti o čemu se radi i zbog čega se izvodi, osim u slučaju hitnih stanja”, tvrdi Medan.

Na klinici pri KCCG-u postoje formulari za saglasnost za epidural, za klistiranje, za prekid dojenja, objašnjava Medan. “Radićemo na tome da se uvedu i saglasnosti za indukciju i stimulaciju porođaja”.

Ipak, proces promjena je složen i može potrajati dok se nepotrebne intervencije u potpunosti uklone, kaže on.

Iz KCCG- a nisu za CIN-CG dostavili generalne stope medicinskih intervencija na porođaju, osim za april 2022. za koji je stopa epiziotomije 17 odsto, stimilacije porođaja 19 odsto, a bila su svega četiri indukovana porođaja.

Generalne stope ovih intervencija u drugim ustanovama su veoma visoke. U porodilištima u Pljevljima i Bijelom Polju stopa prokidanja vodenjaka je 80 odsto. Iz porodilišta u Kotoru nisu dostavili ovu evidenciju, a iz “Kodre” kažu da je to često neophodan zahvat, te se evidencija ne vodi. Stopa epiziotomije u Pljevljima je čak 90 odsto, iako SZO traži da bude ispod 10 odsto po ustanovi.

Iz Ministarstva zdravlja nisu odgovorili na brojna pitanja CIN-CG-a o tome da li vode evidenciju o ovim intervencijama na državnom nivou, da li su upoznati sa problemom i na koji način planiraju da unaprijede situaciju i prilagode prirodni porođaj standardima SZO.

Smanjili stopu epiziotomije, ali ležeći položaj vodi do povreda tkiva

Od 484 žene, koje su u anketi navele da su imale epiziotomiju, čak 86 odsto nije pitano za saglasnost. Oko 48 odsto ispitanica CIN-CG-a nije ni bilo informisano da će epiziotomija biti urađena, a čak 65 odsto nije dobilo objašnjenje kako i zašto se taj zahvat vrši. Ovaj rez se rutinski vrši jer se vjeruje da olakšava put bebe i sprečava pucanje tkiva žene tokom porođaja. SZO, međutim, preporučuje da se stopa epiziotomije svede na minimum.

Najmanje 60 odsto ispitanica CIN-CG-a koje su imale epiziotomiju vjeruje da to nije medicinska intervencija i da se na porođaju podrazumijeva, iako SZO apeluje da je to invazivna, uglavnom nepotrebna metoda.

Iz crnogorskih porodilišta kažu da se epiziotomija vrši većini prvorotki. Tako porodilište na Cetinju, kako iz te ustanove navode, epiziotomiju radi “skoro svakoj prvorotki, posebno gdje se očekuje krupan plod, radi zaštite mišića međice i lakšeg prolaska bebe”. Kod višerotki, manje se radi ova metoda. U Meljinama je stopa kod prvorotki 90 odsto, dok je kod ostalih porodilja oko pet odsto. Iz “Kodre” ističu da je ovaj odnos 60 odsto naspram 15 odsto.

”Nijesu me pitali za saglasnost za epiziotomiju, a šili su me tri puta zbog grešaka ljekara. Nakon trećeg puta, odustali su, pa je rana zarastala gotovo cijelu godinu”, kaže Kristina.

SZO se uzdržava od preporuka čak i za selektivno vršenje epiziotomije jer je, kako navode “teško odrediti ‘prihvatljivu’ stopu”.

Istraživanje CIN-CG-a pokazuje da je epiziotomija i dalje učestao zahvat, za koji se gotovo uopšte ne traži pristanak žene.

”Epiziotomija je zahvat koji se decenijama unazad zloupotrebljava”, tvrdi slovenačka babica Tejča Moškrič, koja je doktorirala akušerstvo za babice u Škotskoj, i koja je jedna od nekolicine državno akreditovanih babica za kućne porođaje u Sloveniji. “Jedina potpuna indikacija za epiziotomiju je ugroženo zdravlje bebe tokom porođaja, ali to su rijetke situacije”, navodi Moškrič koja iza sebe ima preko 2000 porođaja i 22 godine iskustva.

U Sloveniji se radi na smanjenju intervencija na porođaju, kaže Moškrič. Tako je opšta bolnica u malom mjestu Jasenice smanjila stopu epizitiomije na ispod tri odsto.

Iako je stopa epiziotomije u KCCG-u u aprilu bila 17 odsto, procenat spontanih povreda mekih porođajnih puteva bio je oko 37 odsto. Nije navedeno u kojoj su mjeri bile zastupljene teže, a u kojoj lakše povrede.

Faktori koji povećavaju rizik od povreda ovih vrsta su medicinske intervencije - primjena indukcije, manuelno pritiskanje stomaka, položaj na leđima prilikom porođaja, upotreba forcepsa i vakuuma, navodi se u jednoj obimnoj skandinavskoj studiji iz 2016.

Rezultati studije pokazuju da većina žena koja se porađa kući, spontano izabere neležeći položaj. Povrede međice su svedene na minimum, a i kad do njih dođe uglavnom su lakše.

”Žene tokom kućnih porođaja spontano zauzmu čučeću poziciju koje omogućavaju karlici da se raširi i omogući prostor za bebu, a pritisak na međicu se smanjuje”, tvrdi Moškrič.

Žena koja na silu gura bebu dok leži na leđima, ima najveći pritisak na međicu, te je to najrizičniji položaj za povrede, objašnjava ona.

Od 706 ispitanica CIN-CG-a, čak 684 se porodilo ležeći na leđima, dok se svega njih 22 porodilo u drugim položajima, uglavnom na sopstveno insistiranje.

Iz KCCG-a tvrde da žena može zauzimati položaj koji želi tokom prvih faza porođaja. “Međutim, kada glavica počne da se rađa, žena je uglavnom na leđima, jer smo obučeni da tako porađamo”.

”Takav položaj omogućava najbolji uvid u stanje i orjentaciju ploda, te omogućava izvođenje manevara koji olakšavaju porođaj. Kada budemo imali adekvatnu obuku i steknemo odgovarajuće iskustvo, nećemo imati ništa protiv toga da se žene porađaju u nekom drugom položaju”, navodi Medan.

”Položaj na leđima postoji isključivo zbog medicinskog osoblja - da je njima lakše. Naravno, postoje i veoma rijetke situacije kada žena mora ležati na leđima “, prenosi svoje iskustvo Moškrič.

Štetne prakse iskusila većina porodilja

U izvještaju UNICEF-a o porodilištima iz 2016, navode se i druge štetne prakse na porođaju u Crnoj Gori – Kristelerov zahvat, klistiranje i brijanje pubične zone. Sve tri prakse, još uvijek se vrše.

Kristelerov zahvat, odnosno pritiskanje stomaka tokom druge faze porođaja, smatra se rizikom za ozbiljne povrede tkiva, i posljedica poput prolapsa, ali i za povrede bebe.

Međutim,više od polovine, čak 375 ispitanica CIN-CG-a je potvrdilo da su im ljekar pritiskali stomak tokom porođaja. Iz KCCG-a tvrde da je primjena Kristerelovog zahvata drastično smanjena prethodnih par godina, ali da je ponekad neophodna. Iz ostalih porodilišta kažu da se zahvat vrši umjereno do često.

U mnogim zemljama ne preporučuje se korištenje ovog zahvata, a u nekim poput Velike Britanije, u potpunosti je zabranjen.

Klistiranje je praksa koju je kao dio porođajnog iskustva označilo čak 523 ispitanica, njih 74 odsto. SZO navodi da je klistiranje invazivna metoda koja povećava nelagodu na porođaju, čije se ukidanje “snažno preporučuje”. Rutinsko brijanje pubične zone kod prirodnog porođaja SZO takođe ne preporučuje. Iz KCCG-a navode da se posljednjih godinu dana ne vrši brijanje pubične zone pred porođaje prirodnim putem, dok se umjesto klistiranja daju laksativi ukoliko porodilja želi ili postoji medicinski razlog za to. Iz ostalih porodilišta u zemlji, međutim, tvrde da su obije prakse nešto čemu se podvrgava obično svaka porodilja.

Oduzimanje autonomije i dehumanizacija tijela porodilje

”Doktor mi je rekao da dođem 15 dana ranije da malo ubrzamo porođaj, iako nijesam imala bolove. Porođaj je izveden nasilno, indukcijama, vaginaletama, bez ikakvog razloga. Bila je novogodišnja noć. Sedam sati sam mučena i psihički i fizički. Iskidana unutra i spolja. Pripravnik je šio moje rane, naravno, loše je to uradio. Dugo vremena sam trpjela posljedice”, navodi jedna od žena u anonimnom upitniku CIN-CG-a, koja se porodila u KCCG-u.

”Moguće je da su neke žene doživjele i loša iskustva u prethodnih pet godina - ne postoji porodilište u svijetu bez negativnih iskustava”, kaže Medan. Ipak, taj broj je manji od broja zadovoljnih porodilja, prema rezultatima ankete koju popuni svaka porodilja u KCCG-u, tvrdi on.

”Neprihvatljiva je primjena medicinskih tretmana koji su veoma bolni i koji pacijentkinju dovode u situaciju da će joj oporavak biti dugotrajan uz dodatne bolove u cilju brzine okončanja porođaja”, kaže za CIN-CG advokatica iz Srbije Marina Mijatović, stručnjak u oblasti prava pacijenata i jedna od osnivačica tima za pomoć žrtvama akušerskog nasilja.

Od 706 ispitanica CIN-CG-a, njih 236 je potvrdilo konstataciju “Osjećala sam da je sve u rukama doktora i medicinskog osoblja tokom porođaja”.

”Nakon porođaja sam dobila temperaturu i stavili su me u izolovanu sobu sa bebom jer su mislili da je kovid, a da me niko nije testirao. Puštena sam nakon dva dana pod paracetamolom. Međutim odmah je krenulo obilno krvarenje”, govori Kristina.

Ginekolog iz privatne ordinacije konstatovao je problem sa posteljicom i hitno je upućena u KCCG. “Tamo sam se ponovo suočila sa manjkom informacija - samo su me poslali u hiruršku salu”, kaže. Na pitanje šta se dešava, doktorka je obrusila “ne mogu da vama objasnim mojih 10 godina medicine za pet minuta”, tvrdi Kristina.

Tvrdi da nije dobila ime doktorice kad se porodila, a dobila ga je na insistiranje tek kad se ponovo naša u sali.

Iz KCCG-a, međutim tvrde da je upoznavanje sa doktorom koji će voditi porođaj praksa prije početka porođaja.

”Pacijentkinja ima pravo da aktivno učestvuje u zaštiti svog zdravlja što znači da joj osoblje mora dati sve informacije o njenom zdravstvenom stanju i medicinskim mjerama koje će biti preduzete”, kaže Mijatović.

Ne može se smatrati da je pacijentkinja dala pristanak ukoliko nije dobila sve podatke koji su joj potrebni da bi se odlučila na medicinski tretman, objašnjava Mijatović.

Parlamentarna skupština Savjeta Evrope je 2019. donijela Rezoluciju o akušerskom i ginekološkom nasilju u koje spadaju prakse poput epizitomija, manuelnog pritiska i druge intervencije koje se rade bez pristanka žena.

”Аkušersko nasilje podrazumijeva zlostavljanje i omalovažavanje žena tokom porođaja. Tvrdim da nijedna žena u Porodilištu KCCG, u prethodnih par godina, nije zlostavljana ni omalovažavana tokom porođaja, navodi Medan.

Neke procedure, koje sa strane izgledaju nasilno, ponekad spašavaju život, objašnjava on. “Dobro bi bilo da se svaka trudnica, ali i njena pratnja na porođaju, upoznaju sa svim intervencijama u porodilištu”.

U upitniku CIN-CG-a žene su navodile i pozitivna iskustva, ali nažalost mnoge su porođaj doživjele traumatično. Više njih je navelo da ne žele nakon tog iskustva još djece.

”Srećna sam što već imam jedno dijete, pa mi ovo neće biti samo, uprkos želji da ih imam troje. Ogromnu traumu sam doživjela”, navodi jedna ispitanica.

 studiji iz 2006, “Porođaj kao silovanje”, Šeila Kitzinger, poznata američka istraživačica, otkrila je da žene koje su imale traumatičan bolnički porođaj opisiju iskustvo sličano kao žene koje su silovane. Koriste iste riječi koje se odnose na dehumanizujući i invazivan odnos, ali i osjećaj zarobljenosti njihovih tijela.

Mnogo toga se može uraditi, ali sistem još ne reaguje

Iako je potrebno vrijeme, štetne i zastarjele procedure treba eliminisati ili smanjiti, kaže Medan.

Posjećivanje stručnih obuka, saradnja sa inostranim centrima koji sprovode savremene procedure, ali i rasterećenje i bolja motivacija zdravstvenog kadra doprinijeće da se prevaziđu štetne procedure, objansio je on.

Odvajanje niskorizičnog od visokorizičnih porođaja sigurno bi doprinijelo smanjenju stope medicinskih intervencija, kaže Medan. Ističe da je za promjenu prakse, neophodno aktivno učešće nadležnih institucija, ali i cijelog društva.

”Žena se mora informisati i pripremiti za porođaj temeljno, znati kakav porođaj želi, i šta sve može očekivati”, objašnjava Moškrič.

U Sloveniji, ukoliko želi prirodan porođaj, žena treba da zna poziciju bebe. Ukoliko je optimalna, “ne ide u porodilište sa prvim kontrakcijama, već se podstiče da se što duže ponaša opušteno i radi stvari koje joj prijaju “, prenosi Moškričeva. Tako žena nauči da sluša svoje tijelo, kao i da sarađuje sa bolom, koji je najbolji vodič za to šta se dešava, objašnjava ona.

Ivana Veličkov, babica iz Srbije sa velikim inostranim iskustvom porođaja u kućnim uslovima, objašnjava da priprema žena počinje još u prvim danima trudnoće.

”Nijedna tehnika disanja ni opuštanja neće pomoći ženi koja rađa bebu od četiri i po kila. To nije optimalna težina bebe, a pokazuje i da trudnica nije vodila računa o ishrani, što će vjerovatno voditi u intervencije i epiziotomiju”, objašnjava Veličkov, koja je autorka obuka za trudnice i porođajne asistente.

Žena koja se dobro informiše i edukuje o svom tijelu, može doživjeti porođaj kao pozitivno iskustvo, pa iako je prvorotka, uvjerena je Veličkov.

Dom zdravlja Podgorica organizuje obuku za trudnice koja svakog mjesec prima nove polaznike, kako navode na sajtu. Ipak, nemaju sve opštine u Crnoj Gori ovakvu vrstu edukacije.

”Zahvaljujući tome što sam bila unaprijed informisana i pohađala obuke, bila sam svjesna koliko je ono što mi se desilo loše”, kaže Kristina.

Porodilišta moraju početi da se prilagođavaju trudnicama, tvrdi Moškraičeva. “Nedopustivo je da žena bude bez željene pratnje tokom proođaja, da joj se ne da da jede ili pije”.

Vještine poštovanje žene i njenog izbora su vještine koje zdravstveni sistemi na Balkanu tek treba da usvoje.  

Najbolja stimulacija porođaja i dojenja: partner i prijatna atmosfera

Najvažniji hormon tokom porođaja je oksitocin - hormon ljubavi, koji izaziva upravo prisustvo voljenog partnera, objašnjava Veličkov. “Velika je i važna uloga partnera na porođaju. Najbolje, da pratnja na porođaju bude otac djeteta, ukoliko parneri imaju doabr odnos - on će najprije izazvati u ženi priliv hormona neophodnih za zdrav porođaj”, kaže Veličkov, koja je vodila veliki broj parova kroz zajedničko iskustvo porođaja.

Ovaj hormon podstiče i uspostavljanje dojenja nakon porođaja, a na kućnim porođajima u intimnoj atmosferi dojenje se uspostavlja mnogo lakše nego na bolničkim porođajima, rezultati su studije Triniti koledža u Irskoj iz 2016, koja je obuhvatila 28 000 žena iz Irske i Velike Britanije. Broj žena koje su dojile prvih šest mjeseci bio je dva puta veća kod žena koje su se porađale kući.

Da bi se ovaj hormon lučio potreban je osjećaj sigurnosti i slobode, objašnjava Veličkov, a to nije atmosfera koju bolnice na Balkanu nude. “Toplo, tiho, tamno - to su potrebni uslovi”.

U većini evropskih zemalja porođaj kod kuće je dio ponude zdravstvenog sistema.

U Crnoj Gori to nije slučaj. Iz Ministarstva zdravlja nisu odgovorili da li će raditi na regulisanju porođaja kod kuće. U Švedskoj, u državnim porodilištima, intimna atmosfera i podrška partnera tokom porođaja su norma, objašnjava za CIN-CG Milana, koja se nedavno porodila u državnoj bolnici u Stokholomu.

”Porodila sam se u sobi namijenjenoj samo za mene i muža. Osoblje vam daje privatnost i intimu da bi se napravila što prijatnija atmosfera, a babica je tu samo kad je zaista potrebno”, kaže Milana.

U Švedskoj se podstiče prirodan porođaj kod zdravih trudnica. Kod takvih žena trudnoću i porođaj vode babice, ne doktori.

Kad počnu prve kontrakcije, ne ide se u porodilište. “Podstiču vas da se ponašate normalno, da se krećete, nastavite dan... To je pomoglo da se porodim brzo pošto sam ušla u porodilište”, kaže Milana, čije je prvi porođaj, u Srbiji, bio stresno iskustvo.

Intervencije su u Švedskoj svedene na minimum i ne vrše se većini žena. “Tokom porođaja pukla mi je rana od epiziotomije koja je rađena u Srbiji, što je njih veoma zabrinulo - zašili su me tako pažljivo da nisam ni osjetila”, kaže Milana.

Đurđa RADULOVIĆ

Crna Gora praktično nema nikakav vid podrške za lica sa suicidalnim mislima, pa ni SOS liniju na koju bi se mogli javiti za pomoć

 

Više puta je razmišljao da se ubije. Misli o tome i dalje postoje.

”Još u srednjoj školi sam primijetio da se ne radujem stvarima kao moji vršnjaci, da mi je nekako svejedno”, priča za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) mladić koji naizgled nema nikakvih problema - fizički zdrav, ima pristojan posao, on je i bez posebnih životnih trauma. Kad je krenuo je na terapiju, shvatio je da pati od depresije.

Ovo je samo jedan stanovnik naše zemlje koji ima ovakve probleme. On je smogao hrabrosti da pokuša da se izvuče iz depresije.

Ali mnogima u Crnoj Gori nema ko da pomogne, jer se u našoj zemlji problemi mentalnog zdravlja i dalje “guraju pod tepih”.

Prema posljednjem izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) iz 2019. godine Crna Gora se nalazila na 14. mjestu u svijetu po broju samoubistava po glavi stanovnika. Prema podacima Uprave policije, više samoubistava je bilo u prethodne dvije godine nego 2019, pa se može zaključiti da smo, nažalost, još više na toj listi.

Prema podacima SZO, naša zemlja imala je u regionu najveću stopu samoubistava - 16,2 odsto. Nakon nas, najlošije je stajala Slovenija, sa stopom od 14 odsto, dok je Hrvatska imala stopu 11, Srbija 7,9, Makedonija 7,2 odsto. Albanija je zemlja s najnižom stopom samoubistava u okruženju od 3,7 odsto.

Iako je godinama u vrhu liste po broju samoubistava u svijetu, Crna Gora praktično nema nikakav vid podrške za lica sa suicidalnim mislima, pa ni SOS liniju na koju bi se mogli javiti za pomoć.

”Prevencija suicida u Crnoj Gori ne postoji”, priznaje i psihijatrica, dr Lidija Injac-Stevović.

Psihijatrica, koja je doktorirala na temi samoubistava, objašnjava da je stigma u vezi sa mentalnim bolestima glavni uzrok što ljudi ne traže pomoć na vrijeme. Naglašava da postoje savremeni ljekovi koji efikasno preveniraju suicid, kao što je litijum karbonat, koji se daje u kombinaciji s ostalim ljekovima u odnosu na trenutno stanje pacijenta.

”Kod visokog rizika pacijenti se moraju hospitalizovati”, ističe doktorka.

Ne rade obdukciju, upisuju kao nesreću

Problematično je i to što, kako ističe Injac-Stevović, porodica najčešće ne da da se uradi obdukcija, a to je veoma važno kako bi se otkrio uzrok suicida.

Prema nezvaničnim saznanjima CIN-CG, često se dešava i da se samoubistva u Crnoj Gori upisuju kao “nesrećni slučajevi”, kada porodica tako traži.

U Crnoj Gori je, prema podacima policije, u posljednjih sedam godina, zvanično izvršeno 798 samoubistava. U većini slučajeva radilo se o muškarcima koji su imali preko 60 godina, a najveći broj samoubistava se desio na području nadležnosti Centra bezbjednosti Podgorica, koji pored glavnog grada obuhvata i Danilovgrad, Cetinje i Kolašin.

Međutim, svake godine bio je i prilično visok procenat suicida među populacijom od 40 do 60 godina, ali i mlađih lica. U prethodnoj godini, u kojoj je prema evidenciji policije bilo 120 samoubistava, preko 36 odsto je bilo mlađih od 60 godina.

Iako su iz policije za CIN-CG dostavili podatke od 2015. godine do maja ove godine, navodeći da nemaju statistiku iz ranijih godina, prema podacima Uprave za statistiku (MONSTAT) vidi se da se broj samoubistava od 1997. nije previše mijenjao i da je bio prilično visok za ovako malu zemlju, te da je svake godine bilo od 100 do čak 164 samoubistva, koliko ih je evidentirano 2014. godine. Prema tim podacima, od 2016. bilježi se blagi pad suicida, da bi u prošloj godini brojke opet rasle.

Injac-Stevović pojašnjava da bi se ponovni rast samoubistava mogao objasniti kovid pandemijom, izolacijom, strahom, ali i nedovoljnom dostupnošću službi u vrijeme korone.

Prema istraživanju Injac-Stevović, mnogo više žena pokuša suicid, ali muškarci, prema dostupnoj statistici, češće uspijevaju u toj namjeri.

Tako je, prema njenom istraživanju, u periodu od 2012. do 2016. godine 608 osoba u Podgorici pokušalo da se ubije i to prosječne starosti oko 40 godina. Za tih pet godina, svake godine više je žena pokušalo samoubistvo, od 52 do 66 odsto.

Depresija kobna za žene, niži status za muškarce

Injac-Stevović u svom ranijem istraživačkom doktorkom radu, koji je pratio ovaj problem od 1995. do 2005. godine, konstatuje da je depresija bila faktor rizika za samoubistvo kod žena, dok je kod muškaraca presudan bio niži socio-ekonomski status.

Žene su, u odnosu na muškarce, češće psihijatrijski liječene, češće su najavljivale i pokušavale samoubistvo.

Kod muškaraca je češći faktor rizika bio alkoholizam, narkomanija i interpersonalni konflikti, a faktori rizika, koji su podjednako posredovali kod oba pola, bili su stresni životni događaji i akutna stresna konfliktna situacija.

Utorkom i subotom počinjen je najveći broj samoubistava, a najčešće se koristilo vatreno oružje.

”S obzirom da je suicid jedan od vodećih uzroka smrti u Crnoj Gori, prevencija suicida treba da postane prioritet u zdrastvenoj politici u našoj zemlji”, zaključuje se u tom istraživačkom radu.

I u istraživanju o samoubistvima koje je radila pokojna psihološkinja, dr Danijela Rakočević-Medojević, “Sociodemografske osobenosti suicidalne populacije u Crnoj Gori” za period od 1997. do 2007. godine, može se vidjeti da se situacija od tada nije značajno promijenila.

U periodu od tih deset godina, 1.321 lice je počinilo samoubistvo u Crnoj Gori.

Najveća stopa samoubistava bilo je u malim sredinama - Danilovgradu, Cetinju i Mojkovcu. Ova tri grada su, dodaje se, već duže vrijeme na margini društveno-ekonomskog i političkog života u Crnoj Gori, s prisutnom visokom stopom nezaposlenosti.

Za period od 2005. do 2007, kada su jedino i bili dostupni ovi podaci, penzioneri su prema ovom istraživanju bili najugroženija kategorija, na drugom mjestu su nezaposleni, a na trećem domaćice koje spadaju u kategoriju izdržavanih lica.

Među licima koja su umrla usljed samoubistva nema funkcionera, direktora i menadžera, kao ni onih koji rade u poljoprivredi, šumarstvu ili se bave tehničkim poslovima.

”Činjenica je da, što je socio-ekonomski status viši, tendencija ka samoubistvu je manja”, ocjenjuje u istraživanju Rakočević-Medojević.

Međunarodne stručne studije ističu da poremećaji u mozgu, koji su nasljedni i u velikom procentu uzrokuju suicidno ponašanje.

Međutim, i okruženje igra važnu ulogu u nastanku psihijatrijskih oboljenja koja mogu voditi suicidalnom ponašanju, kao što su nepovoljno prenatalno okruženje, trauma u djetinjstvu, stres i slično.

Nedavnim istraživanjem koje je objavljeno u naučnom časopisu “American journal of preventive medicine” utvrđeno je da većina, odnosno 60 odsto muškaraca i dječaka koji su izvršili samoubistvo od 2016. do 2018. u Americi nije imalo mentalnih oboljenja. Ispostavilo se da su kod jednog broja njih ljubavni problemi doveli do fatalnog ishoda. Od 30 do 40 odsto mlađih i sredovječnih muškaraca imalo je problem s narkoticima, a između 43 i 48 odsto njih bilo je pod uticajem alkohola u trenutku smrti.

Statistika nepouzdana, Institut ne objavljuje podatke

Statistika koju vode nadležne institucije u Crnoj Gori je, međutim nepouzdana, pa su podaci Uprave policije i Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) različiti.

Prema statistici Uprave policije 2019. godine, recimo, bilo je 100 samoubistava, dok je u izvještaju SZO “Suicide worldwide in 2019” te godine zabilježeno 138 samoubistava u Crnoj Gori.

Zatim, prema SZO izvještaju “Mental Health Atlas 2020”, stopa samoubistava u Crnoj Gori 2016. bila manja nego 2019. Međutim, prema podacima Uprave policije, 2016. je bilo više samoubistava nego 2019. Prema “Mental Health Atlas 2020.” razlikuju se stope i broj samoubistava i u nekim drugim godinama u odnosu na podatke nadležnih institucija u Crnoj Gori.

I u istraživanju Rakočević-Medojević je istaknuto da zvanični statistički podaci često nijesu pravi pokazatelj o broju samoubistava u Crnoj Gori. “Mnogi slučajevi vode se kao nesrećni slučajevi, saobraćajne nezgode, smrt neutvrđenog uzroka i najčešće u malim sredinama, gdje je žig izrazitiji, porodica prijavljuje samoubistvo i kao prirodnu smrt”, navodi se u istraživanju.

I Injac-Stevović tvrdi da je praćenje podataka veoma bitno, jer se na osnovu njih može sistemski boriti, a da je veliki problem ako nijesu tačni.

I klinički psiholog Radoje Cerović godinama ukazuje da nešto nije u redu sa statistikom. “Uprkos informacionom sistemu mi danas ne znamo kolika je incidencija mnogih bolesti, smrtnost od njih i slično”, ističe Cerović.

Dodaje da u Crnoj Gori ne postoji ni “coroner service”, to jest služba kojoj je konstatovanje smrti i uzroka glavni posao. Ako smo po stopi suicida u vrhu zemalja u Evropi, ali i svijetu, onda bi praćenje tog problema morao biti državni prioritet, kaže Cerović.

”U Avganistanu ne postoje samoubistva, zvanično, jer stigma pada na cijelu porodicu i često je bolje reći da je neko ubijen ili da je nestao, nego priznati samoubistvo. Dakle, na nama je da izaberemo stranu: hoćemo li raditi po pravilima Evropske unije ili ćemo ići ka Avganistanu”, naveo je ovaj klinički psiholog.

Iz Ministarstva zdravlja (MZ), ali ni iz SZO CIN-CG nije dobio pojašnjenje zašto se zvanična statistika Crne Gore i ona SZO ne poklapaju, ali ni na niz drugih pitanja u vezi s ovim problemom. Ni Institut za javno zdravlje, koji je od 2010. godine preuzeo obavezu praćenja podataka, nije odgovarao na naša pitanja.

Hitno napraviti strategiju prevencije

”Nemamo nikakva mjerenja stanja mentalnog zdravlja. A brojke koje imamo, kao što vidite ne poklapaju se s realnim stanjem”, navodi Cerović.

Psiholozi, dodaje, takođe žive u nekoj formi nelegalnosti ili polulegalnosti. “Ne postoji zakon, ni komora, niti bilo kakvo ozbiljno samoregulatorno tijelo koje bi postavljalo pravila profesije i vršilo monitoring”, podsjeća on.

Kao član Italijanske komore psihologa, Cerović objašnjava, da ta komora stalno ažurira pravila i standarde profesije. “Država, u sklopu sistema javnog zdravstva, subvencionira psihološke usluge tamo gdje se ustanovi da za njima ima potrebe”, pojašnjava on.

Da Crna Gora praktično ne radi ništa da pomogne ljudima koji imaju ove probleme govori i podatak da je Ministarstvo zdravlja (MZ), prije nekoliko godina osnovalo Komisiju za prevenciju suicida, koja nikada nije počela s radom.

Injac-Stevović ističe za CIN-CG da je neophodno da MZ napravi strategiju prevencije suicida, te da je da se u ovu priču uključe i predstavnici opština.

Dodaje da je ključno i da Crna Gora ima tačnu statistiku s bazom podataka kako o broju suicida, tako i o pokušajima samoubistava u bolnicama i vanbolničkim uslovima. Ona pojašnjava da je možda najvažnije raditi upravo s licima koja su pokušala samoubistvo, kako bi se bolje shvatilo šta su njihove potrebe, te da je važno uključiti ih u zajednicu, napraviti klubove za druženje, ali i SOS liniju.

”Ovako mala zemlja s visokom stopom suicida zaista gubi, jer bi mogla mnogo samoubistava da prevenira”, zaključuje psihijatrica.

Svake tri sekunde neko pokuša da se ubije

Prema podacima SZO u svijetu godišnje oko 800.000 ljudi izvrši samoubistvo, a znatno je više onih koji to pokušaju. Znači svakih 40 sekundi neko se u svijetu ubije, a svake tri sekunde pokuša suicid. Prema istraživanjima SZO više ljudi se ubije nego što umre od malarije, HIV/AIDS, raka dojke, ratova i ubistava. Samoubistvo je i jedan od vodećih uzroka smrti mladih do 30 godina, nakon saobraćajnih nesreća, tuberkuloze i nasilja.

Istraživanja takođe pokazuju da je više od 90 odsto osoba koje su izvršile samoubistvo bolovalo od depresije ili nekog drugog mentalnog poremećaja, ili je bilo sklono upotrebi psihoaktivnih supstanci - alkohola, droge i ljekova.

U Strategiji zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u Crnoj Gori (2019-2023) se prоcjenjuje da će samо depresija u ukupnоj pоpulaciji svjetskоg stanоvništva dо 2020. biti drugi vоdeći uzrоk glоbalnоg оpterećenja bоlestima, оdmah nakоn ishemične bоlesti srca.

”Na globalnom nivou depresijom je pogođeno oko 300 miliona ljudi, više žena nego muškaraca. Devet od deset država sa najvišom stopom suicida u svijetu nalazi se u Evropi”, piše u Strategiji. Procjenjuje se da na svaku odraslu osobu koja je počinila samoubistvo postoji još 20 osoba koje su pokušale samoubistvo.

”Čak 1.4 odsto svih smrtnih slučajeva na svijetu uzrokovano je suicidom, što znači da od suicida umire više ljudi nego u svim oružanim konfiliktima u svijetu. 79 odsto suicida na globalnom nivou dešava se u nisko i srednje razvijenim zemljama. Čak pet puta je veća vjerovatnoća da će muškarac počiniti samoubistvo u odnosu na ženu”, piše u tom dokumentu.

Na globalnom nivou, najčešći način suicida vrši se gutanjem pesticida, vješanjem i vatrenim oružjem.

Mađarska je godinama imala najveću stopu samoubistava u svijetu, da bi početkom 21. vijeka prva četiri mjesta po stopi samoubistava zauzimale četiri države bivšeg Sovjetskog saveza - Litvanija, Rusija, Estonija i Bjelorusija. Prema posljednjim podacima SZO, u prvih deset država sa najvećom stopom suicida i dalje su Rusija i Litvanija, ali prednjače i afričke zemlje Lesoto, Esvatini, Južnoafrička Republika, te južnoameričke Gvajana i Surinam. U vrhu su i Južna Koreja, ali i pojedina ostrva u Tihom okeanu. Grčka je više decenija evropska zemlja sa najmanjom stopom samoubistava, dok su u arapskim državama te stope najniže u svijetu.

Na 20 pacijenata jedno kupatilo

Injac-Stevović za CIN-CG naglašava i da loši uslovi u kojima funkcionišu psihijatrijske ustanove kod nas odbijaju pacijente da prihvate liječenje.

”U Klinici u Podgorici na 20 pacijenata imate jedno kupatilo”, pojašnjava doktorka.

Radoje Cerović ističe da razvoj svijesti i moderne kulture možete mjeriti u jednoj državi i po stanju psihijatrijskih ustanova i usluga.

”Da uprava Kliničkog centra nije intervenisala u posljednjem trenutku, krov neuropsihijatrije bi se srušio na pacijente i na ljekare. Situacija u Dobroti je u domenu horora…”, ocjenjuje Cerović.

Za četiri mjeseca 38 samoubistava

Policija je evidentirala 38 samoubistava od januara do maja ove godine.

Na području nadležnosti Centra bezbjednosti Podgorica registrovano je 10 samoubistava, na teritoriji nikšićkog centra sedam, dok je na području nadležnosti CB Herceg Novi registrovano pet, a po četiri samoubistava evidentirana su na teritoriji koju pokrivaju CB Bijelo Polje, Berane, Pljevalja i Bar.

”Od početka godine najveći broj samoubistava je registrovan u februaru - 12”, piše u odgovorima policije CIN-CG-u.

Reagovati na vrijeme

U 2016. godini samoubistvo je predstavljalo drugi vodeći uzrok smrti među mladima od 15 do 29 godina u svijetu. U nekoliko država suicid čak predstavlja vodeći uzrok smrti adolescenta.

”Gotovo polovina svih mentalnih oboljenja se javlja do 14. godine života, a tri četvrtine mentalnih bolesti do sredine dvadesetih godina života”, piše u Strategiji.

Istraživanjem, koje je 2014. rađeno među 167 adolescenata, od 16 do 19 godina starosti u nekoliko srednjih škola u glavnom gradu, utvrđeno je da su suicidalne misli i ponašanja veoma zastupljeni kod podgoričkih adolescenata, te da su u korelaciji sa zavisnostima od duvana, alkohola, narkotika i kockanja.

”Čak 16,5 odsto smatra da bi samoubistvom riješilo sve svoje probleme. Njih 27 odsto razmišlja o samopovređivanju, 17,6 odsto za sebe misli da su bezvrijedni, a 23,5 odsto ispitanika je navelo da se ne raduje dugom životu”, piše u istraživanju psihološkinje Irene Boričić.

Pomoć tražiti u Srbiji

Iako gotovo sve zemlje u regionu u odnosu na broj stanovnika imaju manji procenat samoubistava nego Crna Gora, sistem podrške licima sa suicidalnim mislima je mnogo dostupniji.

Tako, recimo, u Srbiji, koja po zvaničnoj statistici ima duplo manju stopu samoubistava od Crne Gore, postoje razni programi podrške, online zajednice i nevladine organizacije koje se bave ovim problemom.

Građanima je na raspolaganju SOS linija za prevenciju samoubistva, koja funkcioniše pri Klinici “Dr Laza Lazarević” u Srbiji. Linija 0800-309-309 je besplatna i dostupna non-stop. Broj linije u centru “Srce” je 0800-300-303 i može se pozvati svakog dana od 14 do 23 h.

Maja BORIČIĆ

Za petinu porastao broj prijema u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Kotoru. Dvije trećine ispitanika poznaje najmanje jednu osobu koja ima problem sa mentalnim zdravljem

Greška je što nijesam ranije krenula kod izabranog psihijatra. Tek sam to uradila prije nekoliko godina, zaista mi odgovara i obožavam svoju psihijatricu, sumira svoje iskustvo za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) 42-godišnja žena. Ona je iz malog grada u kojem bi one koji bi se odlučili da odu kod psihijatra sugrađani unaprijed etiketirali kao “lude”.

Sagovornica je psihijatrijsku podršku imala i prije pandemije koronavirusa, ali joj je to iskustvo omogućilo i da se bolje izbori i sa izolacijom i zatvorenošću tokom krize, koja je u Crnoj Gori i u svijetu proglašena prije nepune dvije godine.

”Mi smo na početku korone bili prepušteni sami sebi i svojim strahovima. To su posebno mogli da osjete ljudi u stanovima, u periodu kada se nije smjelo izlaziti”.

Rezultati upitnika CIN-CG pokazuju da je problem mentalnog zdravlja u Crnoj Gori raširen. Čak dvije trećine ispitanika poznaje najmanje jednu osobu koja ima ove zdravstvene probleme. Međutim, rijetko se odluče da potraže stručnu pomoć. To pokazuju i podaci Instituta za javno zdravlje Crne Gore dostavljeni CIN-CG, prema kojima odlasci kod ljekara na primarnom nivou zaštite zbog ovih problema čine samo oko dva procenta u odnosu na sve bolesti.

SISTEM ZAKAZAO

Da se sistem i prije pandemije nije na najbolji način starao o ljudima koji imaju probleme sa mentalnim zdravljem vidi se iz Vladine Strategije zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja (2019-2023). U njoj se priznaje da je broj psihijatrijskih kreveta smanjen u posljednjih 30 godina, da se usluge iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja ne pružaju u svim domovima zdravlja, a i da u nekima od njih formalno postoje i centri za mentalno zdravlje kao organizacione jedinice ali da za to ne ispunjavaju uslove.

Mnogi domovi zdravlja, prema podacima iz 2017. godine, nijesu imali nijednog psihijatra ili psihologa.

Specijalna bolnica za psihijatriju u Kotoru, najznačajanija institucija u Crnoj Gori ove vrste, uglavnom je prebukirana, a često se izvještavalo o problematičnim uslovima u kojima borave psihijatrijski pacijenti. Poslije dugogodišnjih obećanja, Podgorica bi, umjesto trošne barake u blizini Dvorca Petrovića na Kruševcu, trebalo da dobije novu zgradu Klinike za psihijatriju, za koju je posljednjeg dana prošle godine raspisan tender vrijedan oko šest miliona eura.

STIGMA, NERAZUMIJEVANJE, SAMOUBISTVA

Jaz između potrebe za liječenjem i liječenja je veliki širom svijeta. U nisko i srednje razvijenim zemljama, kakva je Crna Gora, oko 80 odsto osoba sa poremećajima mentalnog zdravlja ne dobijaju nikakav tretman, dok je u visokorazvijenim zemljama od 35 do 50 odsto njih u istoj situaciji.

Odsustvo svijesti da je važno liječenje, kako kod pacijenata, tako i kod porodica ali i šire zajednice, dijelom može objasniti i činjenicu da se Crna Gora, sa oko 110 samoubistava godišnje, nalazi pri samom vrhu ove neslavne liste u svijetu.

Ove bolesti se u Crnoj Gori još često kriju, a oboljeli su i u nekoj vrsti izolacije zbog stigme i nerazumijevanja koje prati ovu vrstu zdravstvenih problema.

Od kada je krenula korona povećan je broj pacijenata koji se prvi put javio psihijatru u periodu pandemije, kazala je za CIN-CG specijalizantkinja psihijatrije podgoričke Klinike za psihijatriju Milena Petrović.

Ona ističe da su uočili da se od pojave koronavirusa u Crnoj Gori “značajan broj pacijenata javlja zbog psihijatrijske problematike koja je nastala kao posljedica uticaja pandemije na razne sfere života, kao i zbog osjećaja straha i neizvjesnosti, kako za svoje zdravlje, tako i za zdravlje i eventualni gubitak voljenih usljed infekcije”.

Broj ambulantnih pregleda i pored toga ostao je na približno istom nivou u odnosu na pretpandemijsku 2019. godinu, a broj psihijatrijskih prijema u istom periodu u Klinici za psihijatriju u Podgorici opao je za četvrtinu.

Međutim, u kotorskoj Specijalnoj bolnici za psihijatriju lani je zabilježen rast prijema od oko 20 odsto. Broj prijema na bolničkom liječenju 2019. godine bio je 582, da bi u 2020. porastao na 599, a prošle je dostigao čak 706.

Iz ove zdravstvene ustanove su za CIN-CG kazali da “nema indicija da je pandemija uzrok povećanja broja prijema na hospitalnom liječenju”.

”Po našem mišljenju, veći broj prijema posljedica je opterećenosti čitavog zdravstvenog sistema, slabosti u radu centara za mentalno zdravlje na teritoriji Crne Gore i drugih subjekata vezanih za liječenje pacijenata oboljelih od teških psihičkih bolesti”, kazali su iz kotorske Specijalne bolnice.

Pandemija koronavirusa je, međutim, uticala na to da se nije moglo realizovati čak 60 odsto aktivnosti planiranih Vladinom Strategijom zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u 2020. U potpunosti je realizovano čak manje od petine aktivnosti (18 odsto).

POMOĆ POTREBNIJA U KRIZNIM VREMENIMA

U dokumentu Ujedinjenih nacija koji se bavi ovim problemima u doba korone navodi se da je u najboljim vremenima dobro mentalno zdravlje ključno za funkcionisanje društva, a da se mora naći u središtu odgovora svake države na pandemiju.

Kako bi se umanjile posljedice pandemije na mentalno zdravlje, u dokumentu se preporučuju tri aktivnosti. Prva je sveobuhvatan pristup promovisanju i zaštiti mentalnog zdravlja, zatim osiguravanje da je u ovakvim situacijama dostupna psihološka podrška i da se osigura oporavak od kovida osmišljavanjem zdravstvenih usluga za ubuduće.

”Kako istraživanja pokazuju posljedice svake krize i katastrofe po mentalno zdravlje značajno prevazilaze posljedice po fizičko zdravlje, pa ni kriza koju je uzrokovala pandemija COVID-19 nije izuzetak. Takođe, pokazano je da u ovakvim krizama oko četvrtina ljudi ima potrebu za nekim vidom podrške u oblasti mentalnog zdravlja”, kazao je doktor Slaven Jovanović.

Na Vladinom portalu covidodgovor.me posvećena je posebna sekcija mentalnom zdravlju u doba pandemije, pa se građanima, između ostalog, savjetuje da razgovaraju sa nekim, kreću se, posmatraju negativne misli iz drugog ugla, traže zadovoljstvo u sebi... Uspostavljena je i besplatna telefonska linija (1555) za pružanje psihološke podrške i pomoći.

Vladinim Master planom razvoja zdravstva, mentalno zdravlje prepoznaje se kao prioritet u poboljšanju zdravlja i blagostanja stanovništva. Poremećaji mentalnog zdravlja predstavljaju jedan od najvećih izazova javnog zdravlja.

PREKID TERAPIJE VELIKA GREŠKA

Prema riječima sagovornice CIN-CG sa početka priče, u Crnoj Gori se malo govori o problemima mentalnog zdravlja i nije dovoljno razvijena svijest o razumijevanju i prihvatanju ovih osoba.

Nakon jednog dramatičnog ličnog iskustva, sagovornici je prije nekoliko godina prepisana i terapija.

”Ja do tad nikad nikakvu tabletu nisam uzela ni za smirenje. Poslije tog događaja i krize koju sam imala, propisana mi je intenzivna terapija. U početku sam svaka dva sata dobijala po 5 mg bensendina, jer je fizički morao stres da izađe iz mene, a ne može da izađe dok ti tijelo nije opušteno. I takav je bio tretman prva tri dana. Nakon toga su mi uveli antidepresive i sedative, koje sam pila mjesec i nešto”, ispričala je ona svoje iskustvo.

U jednom trenutku je, na svoju ruku, odlučila da prekine terapiju. To je, kaže, bila velika greška.

”Išla sam i dalje kod psihijatra, ali sam lagala da pijem terapiju. Tek sam poslije nekih osam mjeseci priznala da ne uzimam ljekove. I onda smo se vratili na početak. Zbog toga je oporavak trajao, bogami, malo duže. Možda bi moje liječenje bilo završeno i nakon godinu, da nisam bježala od terapije. Ovako, tek nakon nekih dvije godine pune terapije sa andepresivima i sedativima, počeli su postepeno da smanjuju doze. Sad sam na nekom minimumu kada su ljekovi u pitanju”.

Dok je u jednom periodu išla kod psihijatra jednom sedmično, sada ide jednom u tri mjeseca. Kod psihologa, kaže, ide kada osjeti potrebu.

Ona dodaje da treba podizati nivo svijesti kod nas koliko znači stručna pomoć i psihologa i psihijatra. Kaže i da je, poučena ličnim islustvom, i djecu od sestre, dok su još bila u osnovnoj školi, vodila kod psihologa kada bi primijetila bilo kakvo destruktivno ponašanje kod njih, kako bi se na vrijeme djelovalo.

Ova bivša studentkinja psihologije preporučuje i da bi morali da naučimo da sami prepoznajemo da imamo neke probleme sa mentalnim zdravljem, kao što znamo kad nas boli bubreg ili koljeno. Ne treba zanemariti kada nas nešto muči, kad imamo nesanice, apataiju, kad nam nije ni do čega... Sagovornica upozorava da to vrlo brzo može da “sklizne” u depresiju.

”Prosto bolje bi bilo da malo više povedemo računa o svom psihičkom zdravlju i da bez straha i predrasuda jednostavno pođemo kod psihologa ili psihijatra ili se makar potražalimo prijatelju, jer je bitno sa nekim razgovarati”.

ZNAČAJAN BROJ POVRATNIKA

Iz Specijalne bolnice za psihijatriju kazali su da se procenat takozvanih povratnika nije mijenjao u posljednje vrijeme.

Doktorka Klinike za psihijatriju u Podgorici Tea Dakić navodi da značajan broj korisnika njihovih usluga jesu upravo povratnici, oni koji pate od hroničnih psihijatrijskih oboljenja, a “koji su socijalno zanemareni, nekomplijantni, o kojima nema ko da se stara”.

”Iako se godinama priča o razvijanju komunalne psihijatrije, trendu smanjivanja stope hospitalizacije i formiranju asertivnih timova, ova ideja još nije zaživjela iz razloga izostanka sistemske podrške. Kako hroničnim psihijatrijskim pacijentima, sa teškim oblicima oboljenja, izostaje podrška u stanovanju, podrška u zapošljavanju, najčešće su prepušteni sebi i bivaju na margini društva. Kao posljedica izostanka socijalne podrške, ovi pacijenti češće pate zbog recidiva i komplikacija, te je samim tim i učestalije korišćenje zdravstvene zaštite u smislu ponovnih ambulantnih pregleda i hospitalizacija”, pojasnila je.

Na mentalno zdravlje društva utiču brojni faktori. Pored zdravstevenih, tu je ekonomska kriza, društvena nestabilnost, a veliki problem su i narkomanija i alkoholizam.

Crna Gora se već decenijama nalazi u vrtlogu različitih kriza i to utiče da je mentalno zdravlje sve više ugroženo i da je sve veći broj ljudi kojima je potrebna podrška. Nije, međutim, rešenje samo u jačanju zdravstvenih usluga, već cijelog lanca institucija koje bi trebalo da pomognu da se pacijenti prvo liječe, a potom i integrišu u društvo. U protivnom, stigma i izolacija još dugo će ostati problem, možda i teži od bolesti.

Institucije ne rade dovoljno na podizanju svijesti

Dok iz Ministarstva zdravlja ne odgovaraju da li se država dovoljno brine o mentalnom zdravlju građana, sagovornica CIN-CG iz zdravstvnog sistema kazala je da se nedovoljno radi na podizanju svijesti u ovom dijelu.

”To je odgovornost institucija, koje ne podstiču kampanju koja bi doprinijela povećanju svijesti o problemima mentalnog zdravlja i potrebi da se ljudi bez stida javljaju za pomoć”, kazala je ona.

Dodaje da je nedovoljno poznato da građani mogu doći do besplane psihoterapije u okviru državnog zdravstvenog sistema.

Veliki problema, prema njenim riječima, je rad na integraciji u društvu, pogotovo onih koj pate od najtežih poremećaj iz oblasti mentalnog zdravlja.

”Oni često budu prepušteni svojim porodicama ili sami sebi i nemaju dovoljnu podršku institucija. Potvrda toga je veliki broj hosptalizovanih pacijenata sa jako teškom socioekonomskom situacijom koji su zanemarivani, neredovno uzimaju terapiju i često ulaze u pogoršanja”.

Stigmatizaciju vidi većina, vjeruju i da je terapija skupa

Dvije trećine ispitanika poznaje najmanje jednu osobu koja ima problem sa mentalnim zdravljem, rezultati su upitnika koji je sproveo CIN-CG, preko svoje ECR (Engaged Citizens Reporting) platforme.

Manje od 10 odsto kazalo je da ne zna nikog sa ovim problemom, dok su preostali ispitanici izabrali odgovor “nijesam siguran/na”.

Više od 60 odsto smatra da se ove osobe suočavaju sa stigmatizacijom, dok to ne misli oko 11 odsto. Čak 27,5 odsto ispitanika nije znalo da odgovori na ovo pitanje.

”Konkretno na Balkanu svima nam je poznata priča da su depresija, anksioznost i ostali mentalni problemi ‘izmišljena glupost za lijene i nesposobne’”, kazao je jedan od ispitanika.

Na pitanje da li je osobama sa problemima sa mentalnim zdravljem dostupno adekvatno liječenje, malo više od polovine (52,5 odsto) je stava da nije, a da jeste smatra više od 21 odsto.

Više ispitnika je bilo mišljenja da je terapija uglavnom skupa i da većina oboljelih nema uslova za nju.

”Jedan termin mjesečno nije dovoljan. Doktor ih ne može zakazati više jer je prebukiran. S druge strane, privatni odlasci kod psihologa su i više nego skupi”, glasi jedan od komentara.

Samo trećina ispitanika koji su odgovarali na upitnik vjeruje da oni mogu da se integrišu u društvo, petina da ne može, dok preostali nisu znali da odgovore na ovo pitanje.

Čak dvije trećine (66,2 odsto) je mišljenja da Crna Gora kao država treba da unaprijedi pravni okvir koji se odnosi na osobe sa problemima sa mentalnim zdravljem.

Miloš RUDOVIĆ

Prema podacima iz registra za HIV/AIDS, od početka epidemije 1989. godine do kraja 2020. godine, u Crnoj Gori je registrovano ukupno 318 osoba inficiranih HIV-om, ali bi zbog niske stope testiranja taj broj mogao biti mnogo veći 

,,Kada sam, prije više od deceniju, saznao da sam pozitivan na HIV virus, mislio sam da je s mojim životom gotovo i da ću kroz pola godine umrijeti. Zaključao sam se u sobu. Pustio sam samo par suza, koliko mi je dozvoljavalo tradicionalno crnogorsko vaspitanje“, kaže u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) čovjek koji je tražio da ostane anoniman. Tada se, kaže, o infekciji HIV malo znalo. Ni danas, smatra, nije mnogo drugačije.

Naš je sagovornik slučajno otkrio da je inficiran i to kad je namjeravao da donira krv. Saopštili su mu da ima HIV i uputili ga na Infektivnu kliniku, gdje su mu nakon završnih testova i pregleda, koji su trajali mjesec dana, prepisali terapiju. Roditelji su, iako uplašeni od nepoznatog, odmah stali uz njega. 

Mnogi ostaju bez podrške najbližih, a institucije se ni nakon tri decenije nijesu dovoljno angažovale da objasne šta je zaista HIV/AIDS, kako bi stigmatizacija inficiranih osoba bila manja u društvu, njihova integracija snažnija, a liječenje efikasnije.

Prema podacima iz registra za HIV/AIDS, od početka epidemije 1989. godine do kraja 2020. godine, u Crnoj Gori je registrovano ukupno 318 osoba inficiranih ovim virusom, od kojih je gotovo polovina, njih 149, u momentu otkrivanja infekcije bilo u posljednjem, najtežem stadijumu te infekcije - AIDS-u. U istom periodu 61 osoba je umrla od AIDS-a. Na kraju 2020. godine u Crnoj Gori je sa HIV-om živjelo 257 osoba - 228 muškaraca i 29 žena. Podaci za 2021. godinu još uvijek nijesu dostupni. 

Prema informacijama Instituta za javno zdravlje (IJZ), najveći broj HIV infekcija, čak 78 odsto, dijagnostikuje se kod mladih ljudi, u uzrastu od 20 do 39 godina. U Pogorici i na primorju je registrovano najviše inficiranih. Najčešći put prenosa, oko 88 odsto slučajeva, je preko nezaštićenog seksualnog odnosa. Prenosi putem krvi ili sa majke na dijete, i dalje su rijetki u našoj sredini.

Ovo su zvanični podaci. Pitanje je, međutim, koliki je stvaran broj inficiranih HIV-om, jer Crna Gora ima nisku stopu testiranja. U Nacionalnoj strategiji za borbu protiv HIV/AIDS-a u Crnoj Gori za period od 2015. do 2020. godine upozorava se na nizak obim testiranja na HIV, osim kod dobrovoljnih davalaca krvi. U našoj zemlji stopa testiranja dugo nije prelazila 1 na 1000 stanovnika i bila je znatno niža nego u ostalim dijelovima bivše SFRJ, osim Kosova. U posljednje četiri godine stopa testiranja je ipak malo porasla.

Ljudi uglavnom skrivaju HIV status od prijatelja i porodice, kaže sagovornik CIN-CG-a. ,,Odlučio sam da od najbližih ništa ne krijem. Na sreću, samo jedan od prijatelja je izabrao da me napusti u najtežem životnom trenutku. Strah od odbacivanja je jedan od najgorih koje čovjek može da iskusi”, ističe sagovornik sa početka teksta, koji se uspješno liječi već godinama. 

Vrlo brzo pošto je otkrio da je inficiran, počeli su ozbiljni simptomi. ,,Stanje je bilo vrlo kritično. Malaksalost, temperatura, groznica, česte dijareje i kandida. Da nijesam znao da imam HIV, mislio bih da su to neke uobičajene zdravstvene tegobe. Doktor je zabranio da radim, jer bi neka sezonska prehlada mogla da bude fatalna za mene. Dao sam otkaz, a razlog sam izmislio”. Nakon dvije, tri godine, uz redovnu terapiju i nadzor ljekara potpuno se opravio, ali cijelog će života, ističe, morati da uzima ljekove. 

Psihički oporavak trajao je znatno duže. U Crnoj Gori nema dovoljno obučenih psihijatara, terapeuta i psihologa koji se bave ovim problemom. ,,I pored podrške, bilo mi je teško. Mislio sam da sam jedni u Crnoj Gori sa ovom bolešću. Pitao sam se kako će dalje izgledati moj život. Razmišljao sam o samoubistvu, da prekinem terapiju i ubrzam kraj agonije. Međutim, u kontaktu sa jednim udruženjem shvatio sam da ima još ljudi sličnih meni. Počeo sam da alternativnim metodama liječim psihičke probleme. Pomogle su meditacija i joga”, objašnjava. 

Crna Gora nema dobre rezultate u borbi protiv stigamtizacije osoba koje su inficirane ovim virusom, ističe za CIN-CG izvršna direktorica Juventasa Ivana Vujović. ,,Većina ljudi u ovoj zemlji još ne razumije šta znači HIV pozitivan status. Ne shvataju da se sa tim može živjeti ukoliko osoba redovno uzima propisanu terapiju, kao i da se virus ne prenosi ako se inficirani pridržava ljekarskih preporuka i savjeta“. 

Dakle, uz pravilan tretman HIV pozitivni mogu živjeti normalno, mogu imati partnere, partnerke i djecu, bez bojazni da će se i oni inficirati. 

Predrasude i diskriminacija osoba sa HIV-om i AIDS-om, prema riječima našeg inficiranog sagovornika, su izražene. To je uglavnom posljedica neznanja. „Tužno je međutim kad stigma dolazi od zdravstvenih radnika koji bi trebalo da su na našoj strani, da razumiju stvari i da su tu da nam pomognu“, ističe on, navodeći da je više puta naišao na nerazumijevanje i diskriminaciju od strane zdravstvenih radnika. „Doživio sam, na jednom od pregleda koje je trebalo da odradim mimo onih uobičajenih za osobe sa HIV-om, da je doktor, nakon što je u zdravstvenom kartonu pročitao moju dijagnozu, brže-bolje stavio dva para rukavica i tek vrhom prstiju držao sondu tokom ultrazvuka, iako bi trebalo da zna da se HIV ne može prenijeti na taj način. Bilo je i slučajeva da su odbijali da mi urade pregled. Osjećao sam se užasno”. Izuzetak su, napominje, ljekari Infektivne klinike, koji znaju šta je HIV i kako se tretiraju inficirani. 

Iz međunarodne organizacije Zajednički program Ujedinjenih nacija za HIV i AIDS (UNAIDS) u oktobru 2020. godine izvijestili su o značajnom smanjenju testiranja na HIV u skoro svim zemljama Evrope, zbog pandemije COVID-19. Međutim, u posljednje vrijeme pojedine zemlje vratile su nivo testiranja na HIV na onaj od prije pojave pandemije. U mnogim je zemljama Evrope međutim, uključujući i Crnu Goru, nivo testiranja i dalje nizak, prema ovom izvoru. 

Predstavnici Ministarstva zdravlja (MZ) najavljuju povećanje stope testiranja i dostupnost testova. ,,Brojni stereotipi i predrasude prema osobama koje žive sa HIV-om jedan su od osnovnih uzroka niske stope testiranja, jer građani nemaju povjerenja u zaštitu ličnih podataka i podataka o zdravstvenom stanju. Preventivne usluge u javnom zdravstvenom sektoru pružaju savjetovališta za HIV u sedam domova zdravlja u Crnoj Gori i u Institutu za javno zdravlje. Planirano je da što više zdravstvenih ustanova pruža usluge dobrovoljnog i povjerljivog testiranja i savjetovanja”, saopšteno je iz MZ za CIN-CG. 

Programska direktorica LGBT Forum progres-a Milica Špajak je saglasna da je neznanje jedan od glavnih razloga što su osobe sa HIV-om ili AIDS-om marginalizovane i što je prema njima ogromna socijalna distanca. Građanke i građani nemaju neophodna znanja o seksualnom zdravlju, a nedostaje i profesionalno izvještavanje o infekciji. ,,Predrasuda je vezivati HIV za seksualnu orjentaciju. Neke od ranjivijih kategorija stanovništva su žene u prostituciji, transrodne osobe, osobe koje koriste drogu, zatvorenici…Njima je potrebna posebna podrška države i društva, kroz razne preventivne programe”, ističe za CIN-CG Špajkova.  

Izvršni direktor Crnogorske fondacije za HIV i virusne hepatitise Boris Vuksanović objašnjava da terapija za pacijente sada podrazumijeva kombinaciju od tri lijeka koji se koriste jednom dnevno. ,,Ranije je to bilo drugačije. Do kraja godine očekuje se modernizacija terapije, pa će sve biti sadržano u jednoj piluli“. 

Fondacija, kaže Vuksanović za CIN-CG, ima male resurse, i uglavnom pruža psihološko-socijalnu pomoć, neku vrstu pravne podrške, kao i usluge prevencije HIV-a osobama koje su u bliskom okruženju inficiranih. U saradnji sa Infektivnom klinikom i Savjetovalištem za HIV, fondacija je uspjela da nabavi i ljekove, terapiju za bebe, koje su rodile tri žene sa HIV-om u prethodnom periodu. Ti medikamenti, kako ističe Vuksanović, su vrlo skupi, a zbog malog broja pacijenata u Crnoj Gori ih nema u redovnoj distribuciji. 

Navodi i neke zanimljive detalje iz aktivnosti fondacije. U prvim danima pandemije, u Crnoj Gori je jednog Portugalca sa HIV-om zadesio lokdaun. Bili su mu hitno potrebni ljekovi, koji nijesu dostupni u našoj državi. ,,Guglao je, i za pomoć se obratio našem udruženju. Kako su terapije za HIV različite kod nas i u Portugalu, u momentu kada ni pošte nijesu regularno radile, pronašli smo način da mu pomognemo i nabavimo ljekove, jer inficirani terapiju ne smiju da prekidaju, ni na dan. Bila je to trka s vremenom, ali smo uspjeli“, kaže Vuksanović. 

HIV je hronična infekcija. Važna je edukacija, posebno o terapiji, znanje da ona vodi ka normalnom životu sa HIV-om, ističe Vuksanović, navodeći da se država bavi uglavnom preventivnim mjerama, a manje osobama koje već žive sa virusom. 

Institucije bi trebalo da ulože značajno veće napore kako bi se obezbijedile prilike da ljudi sa HIV-om žive nesmetano i bez straha, navodi Ivana Vujović, čija se organizacija godinama bavi ovim problemima. ,,To podrazumijeva kombinaciju mjera - održivost svih profesionalinih preventivnih servisa, ozbiljnu kontinuiranu kampanju na svim nivoima, reformu obrazovnog sistema uz obavezne predmete o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, kao i obezbjeđivanje terapije u što kraćem roku“.

,,Neophodno je raditi na edukaciji mladih, pogotovo iz manje razvijenih opština, o osobama koje žive sa HIV-om, HIV infekciji i transmisiji polno prenosivih infekcija, jer podaci kojima raspolažemo svjedoče o niskim stopama znanja. Sem toga, treba raditi i na uspostavljanju opšte kulture testiranja i korišćenja zaštite prilikom seksualnih odnosa”, napominje Špajak.

I u Nacionalnoj strategiji za borbu protiv HIV/AIDS-a u Crnoj Gori konstatuje se da muškarci i žene sa HIV-om često izgube posao ili ne mogu da ga zadrže kad AIDS počne da se razvija. 

,,Često se dešava da osobe sa HIV-om, ukoliko se sazna za njihov status, dobiju otkaz. Razlog se obično izmisli. Ima slučajeva i da ih izbacuju iz kuće, ili da im otkažu zakup stana. Razumljivo je zbog čega onda inficirani ne prijavljuju nasilje koje dožive – u krajnjem bi morali na sudu da otkriju svoj identitet i zdravstveno stanje, što bi, imajući u obzir našu sredinu, samo produbilo probleme. Zbog toga radije ćute“, kaže Vuksanović. 

Crnu Goru, osim domaćeg zakonodavstva, kao članicu Savjeta Evrope obavezuje i Rezolucija ove organizacije HIV/AIDS u Evropi iz 2007. godine. U njoj se navodi neophodna zaštitita osoba koje žive sa HIV-om ili AIDS-om od svake vrste diskriminacije, te da je potrebno usvojiti zakone kojima bi se definisali državni standardi zaštite tih osoba, naročito ugroženijih grupa - žena i djece, ili onih osoba koje su izgubile člana porodice oboljelog od HIV/AIDS-a. 

Andrea JELIĆ

Od januara do septembra zabilježeno je 6.708 smrti, što je rast od gotovo 1.700 slučajeva u odnosu na isti period lani. Statistika umrlih pokriva sve slučajeve smrti

Broj umrlih za prvih devet mjeseci ove godine porastao je za 33,7 odsto u odnosu na isti period prošle godine, dok je u odnosu na 2019. godinu veći za 36 odsto, pokazuju podaci Uprave za statistiku (MONSTAT), koje je analizirao Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Statistika umrlih pokriva sve slučajeve smrti upisane u Matični registar umrlih. U obradi se podaci grupišu prema prebivalištu umrlog lica. Tako su rezultati demografske statistike obrađeni po principu mjesta stalnog stanovanja.

U periodu od januara do septembra 2019. godine umrle su 4.943 osobe. U toj godini pandemija koronavirusa još nije bila pogodila Crnu Goru. Prvi slučajevi koronavirusa u Crnoj Gori registrovani su sredinom marta 2020. godine. Do kraja septembra te godine preminulo je 5.017 osoba. Dakle, 74 građana i građanki više nego 2019, odnosno 1,5 odsto. Prema podacima Instituta za javno zdravlje (IJZ), do kraja septembra prošle godine od posljedica korone preminulo je 169 osoba.

Na kraju prošle godine bilo je nešto više od 48.200 slučajeva inficiranih ovim virusom, koji se rasplamsao tek krajem godine, pa je broj umrlih od korone u 2020. godine bio 682. Na kraju prošle godine ukupan broj preminulih bio je 7.293, što je u odnosu na prethodnu godinu 698 slučajeva više. Po tome se gotovo u potpunosti poklapa povećanje broja umrlih u prošloj godini sa brojem preminulih od korone.

MONSTAT u ovom trenutku raspolaže samo sa preliminarnim podacima o broju umrlih od januara do septembra ove godine. U odnosu na prethodnu godinu, za devet mjeseci ove zabilježeno je 6.708 smrtnih slučajeva, što je rast od gotovo 1.700 slučajeva u poređenju sa istim periodom 2020. godine – odnosno rast od čak 33,8 odsto. U prvih devet mjeseci ove godine, prema podacima IZJ, od posljedica korone umrla je 1.241 osoba.

U januaru ove godine je, prema preliminarnim podacima, umrlo 818, dok je prošle godine, kad nije bilo korone, u istom periodu preminulo oko 580 osoba. U februaru su umrle 838, a prošle 565 osoba, u martu 945 osoba, a prošle godine 584 osobe. U aprilu ove godine preminulo je 829 osoba, a u istom mjesecu prošle godine njih 486. U maju je taj odnos bio 665 u odnosu na 482 godinu ranije. U junu je preminulo 527 osoba, a u junu 2020. godine 485. Jul je jedini mjesec u kojem je više osoba preminulo prošle godine nego ove – 582, a prošle 656. U avgustu ove godine preminule su 733 osobe, a prošle 583, a u septembru 771 u odnosu na 593 godinu ranije.

Crna Gora je ove sedmice premašila brojku od 2.300 preminulih čija je smrt povezana s koronavirusom, a od početka pandemije bilo je više od 157.000 slučajeva infekcije, zbog čega se jedno vrijeme nalazila i u vrhu liste zemalja po stopi inficiranih i umrlih u odnosu na broj stanovnika.

Prema ispitivanjima NATO Strateškog komunikacijskog centra izvrsnosti (StratCom), koje je radio Ipsos, 34 odsto građana Crne Gore uvjereno je da je broj inficiranih ili preminulih od posljedica kovid-19 nekoliko puta veći od zvaničnih podataka. To se ne bi ipak moglo reći kada se uporede ove cifre, iako je rast umrlih u prvih devet mjeseci 2021. u odnosu na prošlu godinu veći za 459 od ukupnog broja umrlih od korone.

I u regionu vlada veliko nepovjerenje u zvaničnu statistiku. Balkanska istraživačka mreža (BIRN) objavila je da su u Srbiji tokom prošle godine u preko 10.000 slučajeva postojale uredno popunjene potvrde o smrti u kojima se korona navodi kao uzrok, dok je zvanično saopštavan daleko manji broj - oko tri hiljade umrlih. Srbija, međutim, prema podacima uglednog američkog Instituta Džons Hopkins, ima najviše vakcinisanog stanovništva u regionu – 44,9 odsto.

Slijedi Kosovo sa 42,45 odsto, pa zatim Crna Gora sa 41,11 odsto. Sjeverna Makedonija ima 37,91 odsto stanovništva koje je primilo barem jednu dozu, Albanija 33,62 a na začelju je Bosna i Hercegovina sa svega 21,83 odsto.

Crna Gora je u ovom tenutku daleko od cilja iz Vladinog Programa rada za ovu godinu, a koji je bio postavljen na 70 odsto stanovištva.
Premijer Zdravko Krivokapić, jedini među liderima regiona koji nije vakcinisan, kazao je nedavno da se nada da će procenat od 70 odsto vakcinisanih u Crnoj Gori biti postignut do septembra sljedeće godine.

Smanjen broj beba

U istom vremenskom periodu opao je i broj živorođene djece u Crnoj Gori.
Za devet mjeseci ove godine rođeno je, prema podacima MONSTAT-a, 5.182 djece.
U istom periodu prošle godine taj broj je bio veći i iznosio je 5.309, a godinu ranije, u predpandemijskoj 2019. godini, iznosio je 5.321.

Miloš RUDOVIĆ

U Crnoj Gori ne postoji institut za dokazivanje profesionalnih oboljenja, a pravilnik o profesionalnim bolestima nije revidiran od 2004. godine. Pacijente po navici šaljemo u Beograd, gdje treba da se verifikuje i utvrdi profesionalno oboljenje. U posljednjih pet godina nijesmo imali slučajeve u vezi sa profesionalnim oboljenjima, kazala je doktorka Milenka Ušćumlić

Crnogorske vatrogasce ne muče samo nadolazeće vrućine i okidači za piromane, kakve su sretali prethodnih godina. Pored vatre, svaki ljekarski pregled za njih je poseban izazov koji ih može izbaciti iz stroja i poslati na biro rada, bez prava na zaštitu, kakve postoje u razvijenim zemljama.
Vatrogascima, s druge strane, nije lako dokazati profesionalno oboljenje, već za to, kao i kolege iz drugih branši, moraju ići u inostranstvo. Ne postoji institut za dokazivanje profesionalnih oboljenja, a pravilnik o profesionalnim bolestima, koji nije mijenjan od 2004. godine, tretira tek 56 profesionalnih bolesti. To su, uglavnom, one prouzrokovane hemijskim dejstvom, trovanjem metalima i metaloidima, gasovima, rastvaračima i pesticidima, bolesti prouzrokovane fizičkim dejstvom ili biološkim faktorima, kao i oboljenja pluća, kože i maligniteti. Sve to je nedovoljno, jer se brojne profesije ne mogu pronaći u ovom pravilniku. Među njima su i vatrogasci - spasioci. U razvijenom svijetu, ali i u neposrednom okruženju prepoznato je najmanje još desetak novih profesionalnih oboljenja.
Iz Sindikata vatrogasaca Crne Gore upozoravaju da ovakva praksa dovodi u pitanje ono što je propisano Zakonom o zaštiti i zdravlju na radu.
Specijalista medicine rada Milenka Ušćumlić, potvrđujući da u Crnoj Gori ne postoji institut gdje bi se mogla utvrditi i liječiti profesionalna oboljenja, kaže da je Centar za medicinu rada u podgoričkom Domu zdravlja „u ovoj oblasti najveća ustanova u Crnoj Gori“.
„Imamo radiologe, oftalmologe, psihologe i možemo da odgovorimo na zahtjeve propisane zakonom, ali za dokazivanje profesionalnih bolesti nemamo uslove. Zato, pacijente po navici šaljemo u Beograd, gdje bi trebalo da se verifikuje i utvrdi profesionalno oboljenje. Po povratku, sa uspostavljenom dijagnozom odlaze u PIO i dobijaju rješenje. Zaposleni nerado priznaju bolest i 99 odsto njih želi da nas ubijedi da nemaju problem sa pritiskom, strahovima, upravo zato što je krajnji cilj plata koju donose kući. S druge strane, mi se moramo rukovoditi Pravilnikom o profesionalnim oboljenjima, u kome je navedeno 56 profesionalnih bolesti i tačno određeni kriterijumi koje moramo da poštujemo. U poslednjih pet godina nijesmo imali slučajeve iz oblasti profesionalnih oboljenja“, kaže Ušćumlićeva.
Nekad ni želja, motivacija i nesebičan rad nijesu dovoljni za zadržavanje posla, a takav slučaj je sa vatrogascima koji su poslije dugogodišnje posvećenosti primorani da napuste radno mjesto za koje su dali pola života.
Predrag Milikić iz Sindikata vatrogasaca Crne Gore kaže da postoji niz problema i neriješenih pitanja u vezi sa ljekarskim pregledima pripadnika službe, za koje nemaju kategorije po godinama starosti.
„Svi vatrogasci, bez obzira na starosnu dob, podliježu istim pregledima. To stvara problem, jer ako se pojavi bilo koja zdravstvena tegoba, konstatuje se da su nesposobni za poslove vatrogasca i prijeti im raspoređivanje na lakše radno mjesto koje ne postoji u službama zaštite. Potom se preraspoređuju u organe i službe lokalne samouprave, a ako ni tamo nema mjesta šalju se na biro za nezaposlene. Vatrogascima na ljekarskom pregledu prave problem čak i ako se pojavi i najmanja dioptrija, isto važi i za sluh, iako takve dijagnoze ne mogu uticati na njihovu sposobnost prilikom obavljanja svakodnevnih zadataka. Znamo da pritisak u srednjoj životnoj dobi ne može biti idealan (120/80) što je kriterijum koji se, takođe, traži na ljekarskim pregledima“, kazao je Milikić.
On pojašnjava da profesionalna oboljenja kojima mogu da podliježu vatrogasci nijesu jasno definisana i taj problem bi trebalo da riješi nadležno ministarstvo sa vatrogasnim stručnjacima.
Doktorka Milenka Ušćumlić objašnjava da posao vatrogasca zahtijeva velika psihofizička naprezanja, zbog čega je detaljan ljekarski pregled od izuzetnog značaja.
„U centru za medicinu rada se prije zasnivanja radnog odnosa obavlja pregled koji je preventivni. Zatim, tu su periodični pregledi koji se obavljaju kontinuirano, zadatom dinamikom, u cilju utvrđivanja promjene zdrastvenog stanja i sprečavanja daljeg pogoršanja zdravlja. Kontrolni pregledi se obavljaju po preporuci ljekara specijaliste medicine rada. Vanredni zdravstveni pregled obavlja se prije vremenskog roka za periodične preglede, zbog vanrednog medicinskog razloga, najčešće nakon incidenta u kome je povrijeđen vatrogasac, nakog dužeg bolovanja, postojanja nove bolesti ili medicinskog stanja vatrogasca“, istakla je Ušćumlićeva.
Komandir Službe zaštite Glavnog grada Andrija Čađenović kaže da svaki vatrogasac mora proći kroz rigorozne ljekarske preglede, koji su po kriterijumima u rangu zdravstvenim pretragama za posao pilota.
„Onaj službenik koji ne prođe ljekarski pregled, vraća se na ponovni ili ide na konsultaciju kod izabranog ljekara, vrši detaljne pretrage i kontrole. Sve dok od ljekara medicine rada ne dobijemo izvještaj da je sposoban za posao vatrogasca, mi ga ne možemo angažovati, već mu dajemo mogućnosti za lakše poslove ovdje u službi. Obično u aprilu raspisujemo oglas za prijem sezonskih operativnih izvršilaca i jedan od uslova da bi bili primljeni je obavezni ljekarski pregled, koji važi godinu dana“, pojasnio je Čađenović.
On kaže da, ukoliko neko od zaposlenih ostane bez radnog mjesta, trude se da mu obezbijede lakši posao u službi, a ako nema, primorani su da ga šalju dalje.
„Dosad je u par slučajeva zabilježeno da za pojedine kolege stigne nalaz koji nije u redu. U slučaju da nema odgovarajućeg radnog mjesta u službi, dužni smo da o tome obavijestimo poslodavce, odnosno Glavni grad, i da ga stavimo na raspolaganje ostalim službama“, kaže Čađenović.
On ističe da su u Službi zaštite Glavnog grada primijenjeni svi standardi poslovanja kao u Evropi i regionu, a vatrogasci su kvalitetno obučeni za rad i spremni da se nose sa svakom situacijom na terenu.
„Svake godine nabavljamo novu opremu, vozila, uniforme, čizme, šljemove. Ne kupujemo sve novo za svakog, ali se oprema obnavlja onima kojima nedostaje, ili ako su u pitanju novi standardi. U ljetnjim mjesecima koristimo opremu za šumske požare, a posjedujemo i posebne radne opreme za djelovanje u zatvorenom prostoru kao i saobraćajnu opremu koja se više koristi zimi i nije prilagođena ljetnim uslovima“, kaže Čađenović.

Oslanjaju se na dobru obuku

Vatrogasac Savo Ćetković, koji se deset godina bavi ovim poslom, kaže da ga ljubav pokreće da preuzme svaki rizik koji ova profesija nosi sa sobom.
„Samo čovjek koji voli ovaj poziv, može svjesno da se izloži riziku koji on nosi. Da bismo se čuvali, oslanjamo se na obuku, kroz koju prolazimo sve situacije sa kojima se možemo sresti na terenu. Imamo lavirinte gdje se izvodi simulacija zadimljenog prostora i savladavanje prepreka koje vatrogasac mora da pređe. Na ovaj način se pripremamo da što efikasnije odgovorimo intervencijama, a uvijek moramo paziti jedan na drugog i timski rad je veoma bitan u našem poslu i od njega zavisi uspjeh akcije“, naglasio je Ćetković.

Pravilnik postoji, ali ne i uniforme za sve

Predrag Milikić navodi da su uslovi radnika u vatrogasnoj profesiji različiti od opštine do opštine.
„Sjeverni dio je u težem stanju od centralnog i južnog dijela Crne Gore. Zaštitna oprema vatrogasaca u pojedinim opštinama je prilično loša. U Podgorici smo prvi put u dvadeset godina mog rada dobili nove uniforme, dok ih naše kolege u nekim opštinama nemaju ni danas. Strukovni sindikat vatrogasaca Crne Gore se prošle godine izborio da se po evropskim standardima uradi pravilnik o uniformama, gdje su precizno definisane vrste uniformi, njihov rok trajanja i kvalitet“, ističe Milikić.

Milica NIKČEVIĆ / Dejana RISTIĆ

Za 500 radnika KAP-a više se ne obezbjeđuje obavezni godišnji ljekarski pregled. Situacija je loša i u policiji, vojsci, a posebno je problematična kod taksista i sve traženijih vozača šlepera. Brojni ,,profesionalci“ tako nikad ne prođu osnovne psihijatrijske provjere, ili testove na psihoaktivne supstance.

Već pet godina nema organizovanih sistematskih pregleda za oko 500 radnika Kombinata aluminijuma u Podgorici. Radnici Elektrolize i Livnice, koji rade u ekstremnim uslovima i koji su do uvođenja stečaja u julu 2013. imali obavezne preglede svake godine, više nemaju na to pravo. Uzalud što su bronhijalna astma i hronično trovanje fluorom, od kojih oboljevaju, u samom vrhu profesionalnih bolesti u Crnoj Gori.

„Prije uvođenja stečaja pregledi su bili obavezni i rađeni su svake godine. Da se preduprijede bolesti, ali i da se utvrdi radna sposobnost. Od uvođenja stečaja toga nema, kao što radnici nemaju pravo ni na godišnji odmor. Žalili smo se Inspekciji rada, ali oni su se proglasili nenadleženim dok je KAP u stečaju, kazali su nam da je sve to u domenu stečajnog upravnika“, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Sandra Obradović, predsjednica Sindikata metalskih radnika.

Primjer KAP-a pokazuje do koje mjere je sistem zaštite na radu urušen zajedno sa zatvaranjem fabrika i nestankom industrije. Ali, nije usamljen. Specijalista zaštite na radu, koji je insistirao na anonimnosti, za CIN-CG kaže da je, što se tiče obaveznih ljekarskih pregleda, situacija loša i u policiji, vojsci, a posebno je problematična kod taksista i sve traženijih vozača šlepera. Naglašava da brojni „profesionalci“ tako nikad ne prođu osnovne psihijatrijske provjere ili testove na psihoaktivne supstance.

Kao alternativa uvijek postoji mogućnost da se za par minuta i par desetina eura izvadi ljekarsko uvjerenje u nekoj od privatnih zdravstvenih ustanova.

„Zbog mogućnosti zarade, posljednjih godina registrovano je više privatnih ambulanti od kojih većina ne ispunjavaju uslove u pogledu prostora, kadra i opreme za jednu ovakvu djelatnost. Poštovanje stručnih kriterijuma u ovim ustanovama često je pod znakom pitanja sve do drastičnih primjera izdavanja ljekarskih uvjerenja, a da pacijent uopšte nije prisutan. Ili da doktori, koji tu honorarno rade, ostave svoje pečate i sestra jednostavno ispečatira uvjerenje i ’proda’ ga pacijentu“, tvrdi ljekar sa kojim smo razgovarali.

U privatnim zdravstvenim ustanovama ordinira devet doktora medicine rada, a naš sagovornik objašnjava da se uglavnom radi o ljekarima koji su u penziji.

Od nekadašnjih 47 doktora medicine rada, u javnom zdravstvu je ostalo tek nekoliko. U Centru za medicinu rada u Domu zdravlja na Starom Aerodromu u Podgorici radi petoro i još par u domovima zdravlja širom Crne Gore. Sveukupno ispod  deset. Ni nakon više insistiranja, iz Ministarstva zdravlja nam nijesu dostavili podatke o tačnom broju doktora medicine rada u javnom zdravstvenom sistemu.

Ostali doktori medicine rada, više od 30, morali su da se „prekvalifikuju“ u izabrane doktore.

„Kada je uveden projekat izabranog doktora u sklopu reforme primarne zdravstvene zaštite, većina specijalista medicine rada se opredjelila da to bude, vjerovatno iz bojazni da ne ostanu bez posla. Time su se udaljili od svoje osnovne struke i prestali da se edukuju u tom smjeru. Nastavili su, ipak, da  kroz dopunski rad obavljaju preglede iz medicine rada, iako u normalnom sistemu za to ne bi mogli da produže licencu zbog nedostatka stručnog usavršavanja. Sve je to dovelo do postepenog urušavanja struke“, objašnjava naš sagovornik uz napomenu da je broj specijalista medicine rada svake godine sve manji, a zbog neriješenog statusa sve je manje interesovanje mladih za ovu granu medicine.

Sve to je uslovilo da u Crnoj Gori nemamo skoro nikakve podatke o profesionalnim bolestima.

„Nema ni podataka da li i zaposleni u Crnoj Gori obolijevaju od istih bolesti kao što je to slučaj u ostalom dijelu Evrope“, upozorava za CIN-CG Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu. Kao član BALcanOSH mreže, Udruženje zaštite na radu CG već dvije godine podržava kampanju IOSH-a (Instituta za zaštitu i zdravlje na radu iz Velike Britanije) – „No Time To Lose“, koja ima za cilj da se uzročnici profesionalnih oboljenja na radnom mjestu, prvenstveno profesionalnog karcinoma, bolje razumiju, prepoznaju i na taj način se pomogne i poslodavcima i zaposlenima da preduzmu neophodne korake ka smanjenju izloženosti rizicima na radnom mjestu. „Iako podržavamo kampanju, mi nismo bili u mogućnosti da dostavimo statističke, pouzdane podatke o profesionalnim bolestima u našoj zemlji, jer takvih podataka nema“, objašnjava Janković.

„Nažalost, više ne mogu ni da se sjetim kad je to zadnji put bilo, niti kad sam imao pacijenta sa dijagnostikovanom profesionalnom bolešću“, kaže doktor medicine rada sa kojim smo razgovarali. On navodi da u Crnoj Gori nikada nije postojao registar profesionalnih bolesti. Objašnjava da „važećim zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju nije definisano ko je nadležan za priznavanje profesionalnih bolesti, postupak prijave i vođenja registra“: „U Crnoj Gori nikada nije bilo moguće dijagnostikovati profesionalne bolesti. Decenijama unazad pacijenti su upućivani u Institut za medicinu rada i radiološku zaštitu „Dr Dragomir Karajović“ u Beogradu koji je referentna ustanova za ovu oblast medicine“.

U praksi se dešavaju slučajevi da se zaposlenima kojima su u Institutu u Beogradu potvrdili profesionalnu bolest to ne priznaje u našim institucijama. Iz Fonda za zdravstveno osiguranje su za CIN-CG odgovorili da je „Zakonom o zdravstvenom osiguranju propisano da se iz obaveznog zdravstvenog osiguranja ne obezbjeđuju sredstva, između ostalog i za: medicinska ispitivanja radi utvrđivanja zdravstvenog stanja, tjelesnog oštećenja i invalidnosti u postupcima kod drugih organa i organizacija, zdravstveni pregledi radi izdavanja uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti, osim izdavanja uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti nezaposlenih lica u svrhu zapošljavanja i specifičnu zdravstvenu zaštitu zaposlenih koja se ostvaruje na osnovu ugovora između poslodavca i zdravstvene ustanove u skladu sa posebnim zakonom“.

Uputili su nas na Ministarstvo rada i socijalnog staranja od kojeg nijesmo dobili odgovore.

Vlada je primijetila haos u ovoj oblasti, pa je još januara 2010. usvojena Strategija za unapređenje zdravlja zaposlenih i zaštitu na radu 2010-2014. Sve se odigravalo u organizaciji Kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije, a u saradnji sa Ministarstvom zdravlja. Prema pomenutom Akcionom planu, predviđeno je da se Zavod za medicinu rada formira do kraja 2010, ali se to nije desilo.

I novom Strategijom unapređenja medicine rada u Crnoj Gori sa Akcionim planom za period 2015-2020, predviđeno je otvaranje zavoda. Pomenuta Strategija, iako obavezujuća, ne ispunjava se u cjelosti.

„Nažalost, iako je Strategijom za unapređenje medicine rada u Crnoj Gori 2015 – 2020, sa Akcionim planom implementacije, za drugi kvartal 2016. godine bilo predviđeno osnivanje Zavoda za medicinu rada, sa ciljem promovisanja radne sposobnosti, funkcionalnog kapaciteta i ukupnog zdravlja radno aktivne populacije u Crnoj Gori, kao i unapređenja kvaliteta njihovog života, do toga nije došlo“, kazali su nam u Upravi za inspekcijske poslove.

Nepostojanje Zavoda dovodi do brojnih problema. „Listu profesionalnih bolesti utvrđuje svaka država posebno, ali u nedostatku Zavoda za medicinu rada, na teritoriji Crne Gore ne postoji referentna ustanova koja verifikuje profesionalne bolesti, kao ni registar istih, već se to radi u Institutu za medicinu rada i radiološku zaštitu u Beogradu“,  objašnjavaju iz Uprave za inspekcijske poslove.

Iz Udruženja kažu da je najveći problem u „nedostatku procedura, čak toliko da se ne zna ni da li ljekar pojedinac ima pravo da utvrdi profesionalno oboljenje“.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja je 2004. donijelo Pravilnik o utvrđivanju profesionalnih bolesti. Njime je pobrojano 56 profesionalnih bolesti, utvrđena radna mjesta, odnosno poslovi na kojima se te bolesti pojavljuju, kao i uslovi pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima.

„Lista profesionalnih bolesti ne sadrži brojne nove i nedovoljne prepoznate rizike i bolesti koje su došle s novim tehnološkim, društvenim i organizacijskim promjenama“, kaže Đina Janković.

Radi se o zatvorenoj listi, kaže Ivana Mihajlović iz USSCG, koja ne predviđa mogućnost da se i druga oboljenja za koja se na osnovu dokaza može utvrditi da su profesionalna, odnosno da su posljedica uticaja različitih štetnosti na radnom mjestu, na nju dopišu.

Ona ukazuje na potrebu kreiranja otvorene ili poluotvorene liste profesionalnih bolesti. Navodi da je Međunarodna organizacija rada 2010. revidirala listu profesionalnih oboljenja koja sadrži tzv. „otvorene stavke“, koje omogućavaju prepoznavanje zanimanja i bolesti koji nisu obuhvaćeni samom listom. Na evropskoj listi profesionalnih oboljenja nalaze se 62 bolesti.

U vladinim dokumetima se navode novi faktori rizika: hemijske supstance i materije, sa novim i nepoznatim opasnim efektima, nove biotehnološke kancerogene materije, alergogene supstance, visokofrekventno nejonizujuće zračenje, psihosocijalni stres, ergonomski neodgovarajući dizajn radnog prostora itd. Sve prepisano i neprimjenjivo u domaćim uslovima.

Strah od gubitka posla, nesigurni oblici rada, borba za opstanak u vrijeme neprekidne krize, sve veći zahtjevi koji se postavljaju pred radnike i to za veoma niske zarade, prouzrokuju svakodnevni stres koji i te kako ostavlja traga na zaposlene.

,,Kako smo, od određenih stručnjaka iz različitih oblasti, imali prilike da saznamo, u posljednjih desetak godina imamo tendenciju porasta broja zaposlenih koji imaju psihičke probleme zbog stresa na radnom mjestu. Iz naše prakse, takođe, sve veći je broj naših kolega koji se javljaju sa raznim problemima, bilo da se radi o nekoj vrsti mobinga ili prostog straha od gubitka posla ili pritiska koji osjećaju zbog obima posla i radnih zadataka koji se pred njih postavljaju u veoma ograničenim rokovima“, kaže Mihailović i dodaje da je broj takvih radnika alarmantno visok.

Podaci Međunarodne organizacije rada (MOR) govore da, zbog povreda na radu i profesionalnih bolesti, država gubi oko četiri odsto bruto nacionalnog dohotka. Ekonomski cilj države i  poslodavaca bi trebalo da bude da sačuvaju zdravlje radnika. Poštujući direktive EU, Vlada je kao preventivnu mjeru u zakonodavstvo uvrstila da bi poslodavci trebalo da izrade akt o procjeni rizika na radnom mjestu. Prema dostupnim vladinim podacima u periodu od 2007. do 2014. taj akt je od 25.000 poslodavaca koji posluju u Crnoj Gori, izradilo samo njih 1.200, ili 4,8 odsto.

Nema podataka, pa pada broj oboljelih

I dok međunarodne organizacije upozoravaju da će se broj profesionalnih oboljenja, pa i smrtnih ishoda na radu, do 2020. povećavati, kod nas ta pravila ne važe.

U Crnoj Gori ne postoje pouzdani podaci o incidenci i prevalenci profesionalnih bolesti, kao ni o ukupnom broju povreda na radu posljednjih godina, uključujući podatke o njihovoj strukturi po težini, zanimanjima, dobu, polu, djelatnostima, kvalifikaciji povrijeđenih osoba itd, navodi se u Vladinoj Strategiji za unapređenje medicine rada 2015-2020.

Kad nema podataka, statistika isijava optimizam. Tako, Strategija navodi da je, prema raspoloživim podacima, u periodu 1994/2000 verifikovano 213 profesionalnih oboljenja (prosječno 30,4 osoba godišnje), dok u periodu 2001/2008 taj broj drastično pada na 76 profesionalnih oboljenja (prosječno 9,5 osoba godišnje), od kojih su prednjačile: vibraciona bolest (151 zaposlenih), profesionalna bronhijalna astma (54 zaposlenih) i hronično trovanje fluorom (29 zaposlenih).

U periodu 2009-2015 verifikovano je samo 10 profesionalnih oboljenja (prosječno 1,6 zaposlenih godišnje). Među priznatim profesionalnim bolestima prednjači bronhijalna astma koja je priznata kod šest radnika.

Ne postoje analizirani podaci o broju korisnika bolovanja do 30 dana, koje je u nadležnosti izabranih doktora, kao ni o broju izgubljenih radnih dana u toj kategoriji. Zna se samo da su najčešće grupe bolesti bile: zloćudni tumori, duševni poremećaji, bolesti sistema krvotoka, povrede i bolesti mišićno-koštanog sistema.

Komisija nije funkcionisala godinu i po

- Iz USSCG-a kazali su nam da su im se njihovi članovi žalili na nefunkcionisanje Komisije za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom Zavoda za zapošljavanje.

„Zapošljeni su se uzaludno javljali nakon operacije ili povreda, sa nalazom specijaliste, ali to je bilo uzalud, jer poslodavac to ne priznaje, već samo nalaz komisije. Na primjer, da je radna sposobnost umanjena za 30 odsto, nakon čega bi trebalo da uslijedi premještaj na drugo radno mjesto.

Tako da ti nalazi specijalista, bez komisije, nijesu značili ništa. A ljudi su čekali mjesecima“, kaže Ivana Mihailović.

Osobe sa invaliditetom bile su, tokom pretprošle i prošle godine, prinuđene da čekaju i po pola godine jer su članovi komisije bili u „štrajku“. Blokada komisije je nastala zbog neredovnog plaćanja članovima komisije.

Pred komisijama za profesionalnu rehabilitaciju u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Beranama, Bijelom Polju, Herceg Novom i Baru, bilo je nekoliko hiljada nerješenih predmeta.

CIN-CG-u je iz Zavoda za zapošljavanje, na čijem čelu je Suljo Mustafić, odgovoreno da je obrazovano sedam novih prvostepenih  komisija za profesionalnu rehabilitaciju u pomenutim gradovima: „Sve komisije, od oktobra prošle godine, bez problema, kontinuirano, obavljaju poslove iz djelokruga svojih nadležnosti, a u skladu sa propisima koji uređuju oblast profesionalne rehabilitacije“.

Objasnili su nam da komisije, u prethodnom sazivu, nijesu radile skoro godinu i po dana. Razlog su bile izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru od 1. aprila 2016. godine, kada je došlo do prekida rada komisije, pošto je tim  izmjenama onemogućena isplata naknada njenim članovima.

„Prekid rada uslovio je gomilanje zahtjeva, koji čekaju na obradu. Imajući u vidu da se radi o osjetljivoj kategoriji stanovništva, Zavod se u 2017. godini obratio Vladi sa zahtjevom za odobravanje isplate naknada članovima komisija. Zaključkom Vlade, stvorili su se uslovi za nastavak rada komisija, u oktobru 2017. Godine“, kazali su nam u Zavodu.

Iz Zavoda tvrde da je sada, nakon donošenja nalaza i mišljenja o utvrđenom procentu invaliditeta, rok za donošenje rješenja 30 dana. U periodu od 1. januara do 30. juna. 2018. godine, prvostepene komisije za profesionalnu rehabilitaciju donijele su nalaz i mišljenje o utvrđenom procentu invaliditeta za 1.406 lica, od čega se 205 odnosi na podgoričku komisiju.

Raste broj povreda na radu

Međunarodna organizacija rada (MOR) je 2014. godine procijenila da nesreće na radu i profesionalne bolesti uzrokuju preko 2,3 miliona smrtnih slučajeva godišnje, od čega je 350.000 rezultat nesreća na radu, a približno dva miliona posljedica profesionalnih oboljenja. Profesionalne bolesti su sve bolesti dobijene kao rezultat izloženosti opasnostima u toku radnih aktivnosti.

Tokom prošle godine u Crnoj Gori zabilježeno je 27 povreda na radu, od čega pet sa smrtnim ishodom. Od početka ove godine desilo se pet smrtnih slučajeva na radnom mjestu.

Prema podacima kojima raspolaže Fond za zdavstveno osiguranje, na radnim mjestima u Crnoj Gori se u periodu od 2011. do 2014. godine, dogodilo ukupno 3.385 povreda

Predrag NIKOLIĆ

U razvijenim zemljama, pored obavezne adekvatne opreme i zaštite, zaposlenima obezbjeđuju i korporativnu masažu u toku radnog vremena. U Crnoj Gori nema podataka o ovoj vrsti profesionalnih oboljenja, niti institucije koja bi to otkrivala i potvrđivala

Slabljenje vida, oboljenje kičme, mišića, tetiva i nerava šake…

Na prvi pogled, liči na spisak bolesti koje su ophrvale tijelo poslije decenija provedenih u rudniku ili na nekom gradilištu gdje još manjka mehanizacije. U stvari, sve su to već u modernom svijetu dobro prepoznate posljedice sjedenja u kancelariji i rada na računaru.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, najvećem riziku od povreda i profesonalnih oboljenja u Evropskoj uniji izloženi su zaposleni u kancelarijama. Uzročnici takvih bolesti su neodgovarajuće stolice, radni stolovi, tastature, ekrani, osvjetljenje…

U Danskoj se godišnje registruje oko 45 hiljada povreda ili oboljenja u administrativnoj djelatnosti, a u Italiji 62 hiljade. U Crnoj Gori nema zvaničnih podataka, niti se time iko bavi.

Nekada je u SFRJ postojao institut medicine rada, ali ga u Crnoj Gori više nema, a većina doktora medicine rada je tokom protekle reforme prešla u izabrane ljekare. Zbog toga je u Crnoj Gori gotovo nemoguće dokazati da je neko obolio zbog uslova na bilo kom radnom mjestu. Za takvu dijagnozu se mora ići u neke od zemalja regiona. Sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), navode da postoji i različita sudska praksa u pogledu priznavanja ovih dijagnoza.

„Nažalost, u Crnoj Gori ne postoji institut medicine rada koji bi se bavio utvrđivanjem profesionalnih bolesti, pa ni bolesti koje nastupaju kao posljedica uslova rada u kancelarijama, niti postoji registar tih bolesti“, saopštili su iz Inspekcije za zaštitu i zdravlje na radu.

Strategijom razvoja zdravstva iz 2015. predviđeno je osnivanje zavoda za medicinu rada u 2016. godini, ali je to ostalo mrtvo slovo na papiru. Na pitanja CIN-CG, poslata još 2. jula, o tome zašto nije osnovan ovaj zavod, kada će se to desiti i kada će zaposleni u Crnoj Gori moći da dokažu da su oboljeli zbog uslova na radu, iz Ministarstva zdravlja nijesu odgovorili.

Đina Janković iz Udruženja zaštite i zdravlja na radu, kaže da ljudi u sjedećem položaju u prosjeku dnevno provedu oko 9,3 časova, zbog čega se sve češće kaže da sjedenje predstavlja novu bolest modernog svijeta sa značajnim posljedicama po zdravlje.

„Rad za kompjuterom nije bezopasan i može ozbiljno da ugrozi zdravlje. Ukoliko se o tome ne vodi računa, dugotrajnim radom za kompjuterom može doći do stvaranja sindroma karpalnog kanala, popularno nazvanog „kompjuterska šaka“. Najčešći znakovi koji ukazuju na prisustvo bolesti ili nekog od brojnih sindroma koji se često javljaju u području šake i ruke su slabiji radni kapacitet, slabija izdržljivost i pojava umora šake i ruke tokom ili nakon rada, pojava slabosti mišića i vidljivo smanjenje njihovog volumena. Dolazi i do pojava deformacija, oteklina ili čvorova (različitih tumora) i smanjenog opsega pokreta zglobova u području šake i ruke“, kazala je Janković.

Ona navodi i da sjedenje za računarom u nefiziološkom položaju, često dovodi do hroničnog bola u vratu i leđima, a posljedice su oboljenje koštano-mišićnog sistema, što je jedno od najzastupljenijih profesionalnih oboljenja modernog čovjeka.

„U razvijenim zemljama je ovaj problem odavno prepoznat, a da ne bi postao hroničan i ozbiljan, poslodavci vode računa o tome da zaposleni tokom rada za računarom prave česte, kraće pauze. Osim toga, monitor bi trebalo da se postavi u visini očiju, a glava tokom rada da se drži pravo da bi se što manje opterećivali mišići vrata. Ergonomski stolovi su konstruisani tako da se mogu podizati i spuštati, te zaposleni može mijenjati položaj u toku rada između sjedećeg i stojećeg. Zaposlenima je, takođe, veoma često, obezbijeđena i korporativna masaža u toku radnog vremena. Poželjno je, takođe, da se po mogućnosti uradi par kraćih vežbi za jačanje i istezanje mišića vrata, koje se ponekad prikazuju u vidu kratkog instruktivnog filma na samom ekranu, čime se zaposlenom, u određenim intervalima prekida rad, kako ne bi zaboravio da ih uradi“, navela je Janković.

Za crnogorske prilike, situacija u kojoj kompanija u svoje troškove uključuje i masera za osoblje izgleda prilično daleko, tim prije što ni zakonski obavezan akt o procjeni rizika za radna mjesta u kancelarijama nije uradio ni svaki deseti poslodavac.

„Analizirajući period 2007-2017. i uzimajući u obzir zvanične podatke Monstata, o tome da u Crnoj Gori posluje 30.286 poslodavaca, te da je izrađeno 2.693 akata o procjeni rizika, to znači da je 8,89 odsto njih ispunilo zakonsku obavezu. Aktima o procjeni rizika je obuhvaćeno 40.722 ili 22,32 odsto od ukupnog broja zaposlenih u Crnoj Gori. Kod svih poslodavaca su aktom o procjeni rizika obuhvaćena i radna mjesta u kancelarijama“, naveli su iz Inspekcije zaštite i zdravlja na radu.

Pravilnik o mjerama zaštite i zdravlja na radu prilikom korišćenja opreme sa ekranima je usvojen u martu 2016. godine i precizno navodi kakve uslove za zaposlene u kancelarijama mora da obezbjedi poslodavac - koje stolice se mogu koristiti, kakav položaj radnog stola treba da bude, kakvo osvjetljenje...

Iz Uprave za inspekcijske poslove su naveli da njihovi inspektori tek sada, nakon stupanja na snagu izmjena zakona o zaštiti na radu od 16. jula ove godine, mogu kažnjavati poslodavce ako ne urede kancelariju i zaposlenom ne omoguće prava iz ovog pravilnika. Do sada su poslodavce mogli kažnjavati samo ako ne poštuju svoj akt o procjeni rizika.

Kazna za pravno lice ako nema akt o procjeni rizika za sva radna mjesta, ako ne sprovodi mjere iz tog akta ili krši pravilnik iznose od 500 do 15.000 eura, za odgovorno fizičko lice od 30 do 1.000 eura, a za preduzetnika od 250 do 10.000 eura.

„Inspektor novčanu kaznu na licu mjesta može izreći izdavanjem prekršajnog naloga, samo u minimalnom iznosu od 500 eura za pravno lice, 30 eura za odgovorno lice i 250 eura za preduzetnika, a ako želi da poslodavca kazni novčanom kaznom većom od minimalne mora da podnese zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka kod područnog organa za prekršaje“, saopštili su iz Uprave.

Đina Janković kaže da, između ostalog, ovaj pravilnik jasno navodi da bi poslodavac trebalo da obezbijedi zaposlenom da se svakodnevni rad na opremi sa ekranima periodično prekida odmorima ili promjenama radnih aktivnosti koje smanjuju opterećenje očiju i vida.

„Ukoliko ne postoji mogućnost prekida i promjena radnih aktivnosti u smislu stava 1 ovog člana, poslodavac treba da zaposlenom, u zavisnosti od težine radnih zadataka i opterećenja očiju i vida, tokom svakog sata rada obezbijedi odmore u trajanju od najmanje pet minuta i organizuje vježbe rasterećenja“, kazala je Janković.

Pravilnik jasno definiše položaj zaposlenog pri radu, visinu radne površine/stola i stolice, koja mora biti ergonomska, položaj ekrana i tastature, slobodan prostor za zaposlenog, kao i buku, osvjetljenje, mikroklimu i zračenje, međutim, kako navode iz Udruženja zaštite na radu, malo toga se primjenjuje u praksi.

„U Crnoj Gori nema podataka o tome koliko zaposlenih pati od ovih vrsta posljedica rada niti koliki su troškovi bolovanja i odsustva s posla usljed oštećenja prouzrokovanih neadekvatnim radnim uslovima, a svi smo svjedoci koliko ljudi iz našeg bližeg ili daljeg okruženja danas ima bolove u leđima i predjelu vrata i ramena. Osim toga, neophodno je napomenuti i stres koji je pri vrhu liste zdravstvenih problema koji se vezuju za posao u Evropi i smatra se jednim od glavnih uzroka odsustva s radnog mjesta. Profesionalni stres donosi velike gubitke. U nedostatku podataka za Crnu Goru, navešću da se u razvijenim zemljama nacionalni dohodak smanjuje za 10 odsto na godišnjem nivou zbog gubitaka koji su procijenjeni kao posljedica profesionalnog stresa“, upozorava Đina Janković.

Pola metra od ekrana

Iz Inspekcije zaštite i zdravlja na radu kazali su za CIN-CG da je Pravilnik o mjerama zaštite i zdravlja na radu pri korišćenju opreme sa ekranima iz 2016. usklađen sa Direktivom Savjeta 90/270/EEZ od 29. maja 1990. godine o minimalnim zahtjevima za zaštitu i zdravlje na radu pri korišćenju opreme sa ekranima.

Prema tom Pravilniku udaljenost ekrana od očiju zaposlenog ne treba da bude manja od 500 milimitara, ali ne tolika da zaposlenom stvara smetnje pri čitanju podataka sa ekrana. Karakteri na ekranima trebalo bi da budu dobro definisani i jasno uobličeni, a razmaci između karaktera i redova dovoljno veliki, da mogu da se razlikuju bez napora, ali ne preveliki kako bi tekst bio pregledan.

Slika na ekranima bi trebalo da bude stabilna, bez treperenja ili drugih oblika nestabilnosti. Frekvencija osvježavanja slike na ekranima treba da bude najmanje 75 herca (Hz) za CRT ekrane i 60 herca za LCD ekrane.

Svjetlosna jačina karaktera ili kontrast između karaktera i pozadine bi trebalo zaposlenom da budu lako podesivi i prilagodljivi uslovima radne sredine.

Ekrani bi trebalo da budu podesivi u horizontalnoj i vertikalnim ravnima u skladu sa potrebama zaposlenog. Sa radnog stola ili radne površine valjalo bi ukloniti predmete koji ometaju podešavanje ekrana.

Posebno postolje za ekrane ili podesivi sto trebalo bi da budu obezbijeđeni tako da je pravac gledanja u istoj ravnini ili ukošen prema dolje do 20 stepeni.

Na ekranima ne treba da bude odbljeska ili refleksije koji mogu da smetaju zaposlenom. Ekrani moraju biti čisti, kako bi slika bila jasna, a tekst čitljiv.

Tastatura pod uglom

Tastatura bi trebalo da bude sa podesivim nagibom i odvojena od ekrana tako da zaposleni može da zauzme udoban radni položaj koji sprječava pojavu zamora u rukama ili šakama.

Ispred tastature važno je da postoji dovoljno prostora za oslonac šaka i ruku zaposlenog. Tastatura bi trebalo da ima mat površinu koja ne izaziva odbljesak svjetlosti. Raspored i karakteristike tastera moraju da olakšaju upotrebu tastature. Važno je da simboli na tasterima imaju odgovarajući kontrast i da su čitljivi iz predviđenog položaja za rad.

Radni sto ili radna površina bi trebalo da imaju dovoljno veliku površinu koja ne izaziva odbljesak i da omogućavaju fleksibilan raspored ekrana, tastature, dokumenata i prateće opreme. Držač dokumenata mora da bude stabilan, podesiv i postavljen na način koji pokrete glave i očiju svodi na minimum.

Radna stolica samo ergonomska

Radna stolica mora da bude stabilna i da zaposlenom omogućava slobodu pokreta i udoban položaj, odnosno da bude ergonomska. Visina sjedišta i naslon treba da budu podesivi.  Oslonac za stopala treba da bude obezbijeđen zaposlenom koji želi da ga koristi, da bude dovoljno visok i stabilan, te da omogućava udoban položaj stopala i nagib nogu kao i da nema klizavu površinu.

Na radnom mjestu treba da bude obezbijeđen dovoljan slobodan prostor za zaposlenog, tako da mu je omogućena promjena položaja i sloboda pokreta.

Dosta svjetla i bez odbljeska

Prirodno i/ili vještaško osvjetljenje treba da bude najmanje 300 luksa i da obezbjeđuje odgovarajuću osvjetljenost i kontrast između ekrana i pozadinskog prostora, uzimajući u obzir vrstu poslova, potrebe zaposlenog i zahtjeve njegovog vida.

Uređenje radnog mjesta i izbor, kao i pozicioniranje vještačkog osvjetljenja treba da budu izvedeni na način da se sprječava nastanak odbljeska ili refleksije.

Radna mjesta treba da budu uređena da izvori prirodne svjetlosti (prozori i drugi otvori), prozirni ili poluprozirni zidovi, kao i žarko obojeni inventar ili instalacije, oprema i zidovi svijetlih boja ne stvaraju direktni odbljesak ili refleksiju na ekranima kompjutera.

Prozori treba da imaju odgovarajuće zastore za sprječavanje ulaska sunčeve svjetlosti na radno mjesto ili u prostor, tako da ne ometaju rad.

Ekrani ne treba da budu okrenuti prema izvoru ili od izvora svjetlosti, u protivnom su potrebne posebne mjere protiv refleksije i odbljeska.

Oprema sa ekranima ne treba da bude izvor buke koja ometa razgovor ili skreće pažnju. Nivo buke treba da bude u skladu sa propisima iz oblasti zaštite i zdravlja na radu zaposlenog od rizika izloženosti buci.

Mikroklima treba da odgovara zahtjevima za toplotni ugođaj za laki fizički rad.

Sva elektromagnetna zračenja, osim vidljivog zračenja, u pogledu zaštite i zdravlja na radu, treba da budu svedena na zanemarljiv nivo, u skladu s posebnim propisima.

Goran KAPOR

U crnogorskoj Vladi  pripremaju radikalne izmjene u sistemu nabavke ljekova na recept, koje bi  navodno trebalo da obezbijede bolju snadbjevenost apoteka i spriječe eventualne vještačke nestašice, što bi, istovremeno, bilo u skladu sa direktivom Evropske unije.

Na tržištu vrijednom oko 25 miliona eura godišnje, umjesto dosadašnje nabavke putem tendera, novi predlog Ministarstva zdravlja podrazumijeva dva javna poziva. Prvim bi se odredile cijene svih ljekova sa pozitivne liste, a drugim apoteke koje će ih izdavati.

Čitav ovaj proces koji bi trebalo da se primijeni od 1. januara, kako saznaje Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG),  zapeo je zbog nesaglasja dva Vladina resora – Ministarstava zdravlja i Ministarstva finansija, koji se spore o  zakonskim izmjenama.

Ministarstvo  zdravlja traži da se iz  Zakona o javnim nabavkama izuzmu ljekovi na recept, dok Ministarstvo finansija tvrdi da  to nije moguće i da se problem mora riješiti izmjenom drugih propisa o zdravstvenom sistemu.

Zbog toga je premijer Duško Marković zatražio od ministara zdravlja i finansija, Kenana Hrapovića i Darka Radunovića, da usaglase pravna pitanja , kako bi dokument o novom modelu nabavke ljekova, koji je već usvojila Komisija za ekonomsku politiku (KEP), ponovo došao na dnevni red Vlade.

Ključni problem je budući status javne Apotekarske ustanove Montefarm, koja je do  sada bila  najvažniji snadbjevač građana ljekovima na recept, sa 55 državnih apoteka raspoređenih u svim crnogorskim opštinama.

Kao državno preduzeće, Montefarm je prema Zakonu o javnim nabavkama dužan da raspisuje tendere. Ukoliko, po novom modelu koji se predlaže,  cijene budu određene i privatne apoteke direktno od distributera  preuzmu ljekove sa pozitivne liste, a Montefarm ostane u obavezi da se snadbijeva kroz sistem javnih nabavki, onda bi dugotrajna procedura tu ustanovu i njene apoteke dovela u gori, odnosno podređeni položaj.

Dok iza zatvrorenih vrata traju ova usaglašavanja, Ministarstvo zdravlja prema izvorima CIN-CG, svakodnevno  priprema novu osnovnu i doplatnu listu, kako bi od januara nabavka ljekova na recept otpočela po novom modelu i utvrđenim, nižim  cijenama.  Sadašnji model nabavke putem tendera, kako su zvanično saopštavale zdravstvene vlasti, dovodio  je do nestašica, dugotrajnih procedura i ogromnih troškova.

Međutim, u dijelu farmaceutskog sektora smatraju da ni izmjenama koje se predlažu neće biti isključene potencijalne opasnosti po tržište i građane.

Međunaslov: FOND ZDRAVSTVA: BILO JE POKUŠAJA IZNUDE

U dokumentu koji je upućen Vladi, a u koji je CIN-CG imao uvid, Ministarstvo zdravlja, uz pozivanje i  na noviju  evropsku praksu, ističe da će postupak javne nabavke od 1. januara biti bespredmena, jer će izvršna vlast usvojiti Odluku o listi ljekova, sa utvrđenim cijenama.

“Stav je da ubuduće ljekove koji se obezbjeđuju iz obaveznog zdravstvenog osiguranja treba obezbjeđivati u skladu sa propisima o obaveznom zdravstvenom osiguranju, jer se radi  o uslugama iz oblasti  socijalnog osiguranja. U prilog tome, navodimo direktivu EU br. 2014/24, kojom su  usluge iz oblasti  socijalnog osiguranja (zdravstvene i socijalne usluge) izuzete iz direktive o javnim nabavkama”, piše u informaciji sa KEP-a, u koju smo imali uvid.

Izvor CIN-CG iz vrha Ministarstva finansija nakon premijerove preporuke o dogovoru, izričito odbija predlog kolege iz resora zdravstva:

“Kada su rađene izmjene Zakona o javnim nabavkama početkom godine, bila je i inicijativa za izuzimanje ljekova na recept. Stručne službe su procijenile da to nije prihvatljivo, iz razloga što Zakonom o  zdravstvenoj zaštiti nije data mogućnost sprovođenja posebnog postupka javnih nabavki za zdravstvo u odnosu na opšta pravila utvrđena Zakonom o javnim nabavkama”.

U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti nigdje se ne pominje obaveza nabavke ljekova na recept putem tendera. Ljekovi  se izričito ne pominju ni u Zakonu o javnim nabavkama, ali se tenderska procedura podrazumijeva zbog statusa Montefarma, kao državne ustanove.

Ministarstvo zdravlja i Fond za zdravstveno osiguranje i ranije su  bez uspjeha od Ministarstva finansija tražili da se ljekovi na recept izuzmu od tenderske procedure. Oni tvrde da je to moguće po članu 3 Zakona o javnim nabavkama, koji precizira izuzeća u koja bi se mogli uvrstiti i ljekovi na recept.

U Fondu zdravstva ostali su pri ranijim stavovima da je sadašnji sistem nabavke ljekova na recept putem tendera  pokazao “i svoje loše strane”.

Među manama koje Fond navodi su složeni i dugi postupci nabavke zbog propisanih rokova, mogućnosti podnošenja žalbi u svim fazama postupka, kašnjenje u donošenju odluka po žalbama... Sve to, tvrde, dovelo je do poremećaja snadbijevanja  i nestašice, što je izazivalo nezadovoljstva građana i u uslovima kada ima novca za ljekove.

Fond, na čijem je čelu Sead Čirgić, ukazuje da je sistem doveo i do monopola, jer jedan ponuđač nudi veliki broj ljekova, pa se na taj način neposredno utiče na cijenu.

U prilog tome, navodi da su pojedini ljekovi, veoma zastupljeni u prometu, značajno poskupili od 2014. do 2016. godine. Među njima su bromokriptin tablete, čija je cijena porasla za 47 odsto, lendacin koji je poskupio za 39 odsto, a pominju i povidon jod, čija je cijena za samo dvije godine “skočila” za 97 odsto.

Iz Fonda su javno saopštili (http://fzocg.me/index.php#opsirnije(1158)  da za određene ljekove na tenderu nije bilo uvijek ponuda, čime su veledrogerije “željele da iznude” povećavanje procijenjenih, tenderskih cijena od Montefarma.

Ministarstvo zdravlja, prema dokumentu u koji smo imali uvid, Vladi sugeriše da će Montefarmove apoteke da budu u neravnopravnom položaju u odnosu na privatne, ako budu sprovodile tender za nabavku, jer po novom modelu sve moraju da imaju cijelu paletu ljekova sa osnovne liste. To, nekada, zbog spornih procedura, nije moguće.

Iz Montefarma je za CIN-CG prošle sedmice nezvanično saopšteno da nemaju ništa protiv toga da ubuduće nabavljaju ljekove za svoje apoteke po novom modelu.

Ta ustanova je inače zadužena i za nabavku ljekova putem tendera za Klinički centar, bolnice I domove zdravlja. Ministarstvo zdravlja, predlaže da to i ubuduće rade.

Iz Montefarma, na čijem čelu je Radoman Dragaš, saglasni su i sa tim predlogom Ministarstva.

 BEZ NESTAŠICA, ALI U OBRUČU VELIKIH LANACA

Nova lista, pored toga što bi trebalo da gradjanima ponudi kvalitetne, bezbjedne i efikasne ljekove, trebalo bi da bude osnov  i za snižavanje cijena.

Ministarstvo zdravlja po novom modelu raspisuje poziv po internacionalnom nezaštićenom nazivu (INN) proizvođačima, odnosno firmama koje su nosioci dozvole za Crnu Goru, da dostave cijenu lijeka određenog hemijskog sastava po kojoj bi ga prodavale na našem tržištu.

Cijena, međutim, ne može biti viša od maksimalne koju je utvrdila Agencije za ljekove i medicinska sredstva (CALIMS).

Ako bi za lijek istog hemijskog sastava  stiglo više ponuda, procedura bi bila sljedeća – lijek sa najnižom cijenom bio bi stavljen na osnovnu listu, a svi ostali na doplatnu listu. Hipotetički, moguće je da i dva lijeka istog hemijskog sastava budu na osnovnoj listi, ukoliko za oba brenda ponuđači dostave iste cijene.

Doplatna lista znači i da bi drzava refundirala dio troskova – u visini u kojoj je cijena lijeka na osnovnoj listi – dok bi gradjani sami morali da doplate razliku, koja iznosi od pet do 48 odsto.

Na primjer, ukoliko bi se na javni poziv za lijek protiv visokog krvnog pritiska, zaštićenog naziva fosinopril, javila dva ponuđača sa nazivima ljekova “fosinopril” I “monopril”, jeftiniji bi išao na osnovnu, a skuplji na doplatnu listu.

Više izvora iz Fonda i Montefarma nas je uvjeravalo da novi postupak ne bi trebalo da ostavi pacijente bez lijeka sa brendom na koji su navikli. Na crnogorskom malom tržištu, kako kažu, ni do sada nije bilo mnogo registrovanih  brendova sa ljekovima istog hemijskog sastava, što je uslovljeno malom prodajom I visokim troškovima registracije lijeka.  Naglasili su da će voditi računa o osjetljivim grupama pacijenata.

“Imamo insuline za dijabetičare kao i Švajcarska. Vodiće se računa o osjetljivim kategorijama, tako da pacijenti budu zadovoljni”, kaže izvor upućen u pregovore.

U dokumentu sa KEP-a, u koji smo imali uvid, piše da je Ministarstvo zdravlja već pregovaralo sa proizvođačima u vezi sa devet skupljih ljekova i da je zaključilo tri ugovora o regulisanju niže kupovne cijene, u odnosu na dosadašnju. Ovaj posao je intenziviran u drugoj polovini novembra, pa je samo  u jednom danu protekle sedmice, prema riječima izvora CIN-CG, pregovarano sa  proizvođačima u vezi sa cijenom stotinak ljekova.  Na osnovnoj listi, kako procjenjuju u Ministarstvu, biće više od 1.000 medikamenata, dok za doplatnu listu još nema okvirne projekcije.

Ministarstvo zdravlja, kako piše u dokumentu upućenom Vladi, smatra da će primjenom nove liste doći do smanjenja troškova od pet miliona eura tokom 2018. godine, što je preliminarna procjena, tako što će, između ostalog, uspjeti da dogovore povoljnije cijene određenih ljekova.

Nakon formiranja nove liste sa cijenama, Fond za zdravstveno osiguranje raspisao bi  javne pozive za sve apoteke koje hoće o trošku države da izdaju ljekove na recept građanima. Uslov je da imaju cijelu paletu ljekova.

Predsjednica Farmaceutske komore Milanka Žugić za CIN-CG kaže da je model formiranja osnovne i doplatne liste, bez tendera za nabavku ljekova na recept, “sasvim u redu”.

Međutim, dodala je da je “potrebno mijenjati ambijent”  donijeti zakon o apotekarstvu, koji postoji u većini zemalja, a koji Crna Gora još nema.

“Treba nam taj propis, jer je neophodno regulisati mrežu apoteka, koja bi funkcionisala po ravnopravnim, geografskim i demografskim principima”, istakla je Žugićeva.

Ona je pojasnila da bi zakonom o apotekarstvu trebalo precizirati koje su potrebe stanovništva za određenim brojem apoteka, da ne bi došlo do toga da veliki lanci izbacuju sa tržišta manje apoteke, koje možda imaju kvalitetniji kadar.

“Takođe, potrebno je definisati pokrivenost teritorija apotekama, s obzirom na to da u pojedinim opštinama na sjeveru države, kao što su Gusinje, Petnjica, Murina, nema privatnika koji bi opsluživali građane ljekovima na recept”, kazala je.

I ostali stručnjaci koje su CIN-CG kontaktirali, a koji su insistirali na anonimnosti, tvrde da novi model nabavke ljekova može da dovede do slabljenja malih, privatnih apoteka.

“Od ovakvog modela najviše će profitirati veliki lanci apoteka, kakvi su trenutno Tea medica i Benu”, navodi dobro obaviješteni izvor.

On tvrdi da postoji potencijalna opasnost da veliki dobavljači daju prioritet lancima apoteka sa kojima su bliski,  dok bi ostalima, uključujući državne apoteke, usporavali isporuke.  Tako bi se, recimo, na udaru mogle naći i državne apoteke, zbog čega se pred Montefarmom nalaze dva moguća ishodišta – ili da se reformiše i  postane i predstavnik proizvođača, ili da vremenom  završi  pod okriljem nekog  privatnog lanca.

SVE SU APOTEKE JEDNAKE NA PAPIRU

Građani  već od oktobra ove godine ponovo mogu da podižu ljekove na recept u 168, od 250 privatnih apoteka.

Vlada je u maju naložila Fondu za zdravstveno osiguranje da ponovo ugovori sa privatnicima izdavanje ljekova na recept. Dva mjeseca kasnije, privatne apoteke našle su se i u Vladinoj Odluci o mreži zdravstvenih ustanova, izjednačene sa državnim apotekama. Cilj te odluke, kako je zvanično saopšteno, je stabilnije snadbjevanje po modelu privatno-javnog partnerstva, izbjegavanje dugotrajnih procedura nabavki ljekova i potencijalnih nestašica.

Privatnim apotekama je, od oktobra do kraja godine, opredijeljena suma od dva miliona eura za izdavanje ljekova na recept, a sva prekoračenja, ako ih bude, tretiraće se kao i dug državnih. Ta suma za sada nije premašena.

Privatnici su, kao i Montefarmove apoteke, uvezane u sistem sa Fondom za zdravstveno osiguranje, koji može da ih kontroliše na terenu i preko informatičkog sistema.

Prihodi privatnih apoteka od izdavanja iste su kao i državnih - od Fonda za uslugu po receptu dobiju 67 centi, a od participacije, koju plaćaju građani 36 centi.

Za prvih mjesec dana izdavanja ljekova na recept ove godine (od oktobra do novembra) u privatnim apotekama koje su potpisale ugovor sa Fondom, a  njih je 168, izdato je više od 100 hiljada ljekova na recept.

Privatne apoteke su i 2015. godine bile  uključene u izdavanje ljekova na recept. Projekat izdavanja ljekova na recept kod privatnika ugašen je nakon sedam mjeseci. Tadašnji ministar zdravlja Budimir Šegrt naložio je raskid ugovora sa apotekama prije isteka ugovora, jer su prekoračili iznos od milion eura za ove namjene. Ugovore je raskinuo Upravni odbor Fonda, čemu se protivio tadašnji direktor  te ustanove – aktuelni minister zdravlja Kenan Hrapović.

Ljekovi na recept izdaju se godinama kod privatnika i u ostalim državama regiona. Tako se sada u Srbiji, prema zvaničnim podacima tamošnjeg Fonda zdravstva, 48,79 odsto količine ljekova na recept izdaje u privatnim, a ostatak u državnim apotekama.Uprkos vjeri  u novi model, sagovornici iz zdravstvenog resora su nam rekli da su I sami svjesni kako I on može, hipotetički, stvoriti situacije koje mogu izazvati poremećaje u snadbijevanju. Recimo, da se i na javne poziv ne odazovu prozivođači kojima ne odgovara niža cijena i koji mogu napraviti ad hoc koalicije kako bi , pod prijetnjom nestašica, jedni drugima pomogli da izvrše pritisak na Ministarstvo zdravlja. Izvjesno je da ne postoji ni jasna projekcija sudbine Montefarma, hoće li opstati  kao važan lanac apoteka i istovremeno istrument kontrole snadbjevenosti tržišta, ili nestati u nekom procesu reformi. Na ta i slična pitanja kažu odgovoriće kroz praksu primjene ovog modela.

Pojeftinili “brilique”, “xalerta”, “mostrafin”…

Ljekovi u Crnoj Gori, koji se dobijaju uz recept,  godinama su bili skuplji nego u Srbiji. Do snižavanja cijena je došlo  nakon primjene Vladine Uredbe o kriterijumima za formiranje maksimalnih cijena ljekova, na koju se čekalo godinama. Crnogorska Agencija za ljekove I medicinska sredstva (CALIMS) utvrdila je maksimalne cijene, kako nam je saošteno, za više od 1.200 ljekova.  Iz CALIMS-a su ranije kazali da postojeća lista, iz 2015. godine, sadrži oko 530 INN (aktivnih supstanci), a kada se uzmu u obzir različite jačine, pakovanja , oblici, brojka premašuje hiljadu.

Maksimalna cijena lijeka, kako je to odlučila Vlada u 2016. godini, utvrđuje se na osnovu prosječne cijene u referentnim zemljama - Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji.  Srbija posjeduje sličan propis, ali uporedive zemlje za nju su Slovenija, Hrvatska i Italija.

Uredbom je smanjena  cijena brojnih ljekova, koji su u Crnoj Gori bili do tri puta skuplji u odnosu na Srbiju. Lijek “brilique”, koji se koristi za sprječavanje trombova nakon infarkta, snižen je sa gotovo 80 na 55,1 eura, dok je cijena “mostrafina” za liječenje prostate “pala” sa 13 na 3,84 eura. Cijena “Xalerta”, namijenjenog za liječenje pacijenata nakon moždanog udara, ranije je iznosila 100, a sada 50 eura.

Glosariju sve odgovara, samo da je transparentno

CIN-CG pitao je ranije odgovorne u veledrogeriji “Glosarij”, koja je pojedinačno najviše novca dobila od Montefarma za ljekove putem tendera u posljednjih pet godina, o tome da li im je prihvatljiv novi način nabavke koji predlaže Ministarstvo zdravlja.

Iz te firme kazali su da im kao učesniku tendera odgovara svaki transparentan način.

Direktorica Mira Mijušković kazala je da smatra da se niže cijene postižu tako što svi mogu da učestvuju I ponude svoje uslove.

“Ukoliko se smatra da ima model koji je transparentniji od postojećeg mi dajemo podršku”, kazala je Mijušković.

Ni cement, ni opeka

Spor oko javne nabavke ljekova bio je aktuelan i 2012. godine. Tadašnji ministar zdravlja Miodrag Radunović poručio je tadašnjem ministru finansija Miloradu Katiniću da će, ukoliko Zakon o javnim nabavkama ne bude hitno izmijenjen, zbog komplikovanih i dugih procedura crnogorsko tržište da zahvati nestašica ljekova većih razmjera.

“Raspisan je tender za nabavku insulina, ali je zbog žalbe za 57 dana odložena nabavka ovog lijeka koji „čuva" zdravlje dijabetičarima. Pitam se ko ima pravo da ugrozi živote 35.000 dijabetičara u Crnoj Gori i to samo zato jer tako kažu procedure koje nemaju veze sa životom”, kazao je tada Radunović.

On je tada naglasio da je “neko ko sjedi u nekim kancelarijama koje su daleko od života, stavio  u istu ravan nabavku građevinskog materijala, cementa ili opeke sa nabavkom ljekova”.

Ana KOMATINA