Odgovor na reagovanje Agencije za nacionalnu bezbjednost na tekst Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore "ZAPOSLENI U ANB PODNIJELI KRIVIČNU PRIJAVU SDT ZBOG SUMNJI U NEZAKONIT NADZOR: Pazi, snima se"

Reagovanje Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) na tekst Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) pod nazivom: "ZAPOSLENI U ANB PODNIJELI KRIVIČNU PRIJAVU SDT ZBOG SUMNJI U NEZAKONIT NADZOR: Pazi, snima se" ponovo pokazuje obrazac koji smo već vidjeli. Naime, umjesto odgovora na suštinska pitanja od javnog interesa, javnosti se nudi polemika sa tvrdnjama koje u tekstu nijesu ni izrečene.

CIN-CG nigdje nije naveo da je predmetno softversko rješenje “sistem za prisluškivanje“, niti je tvrdio da ANB nezakonito prisluškuje svoje službenike. Upravo zato značajan dio reagovanja ANB-a predstavlja odgovor na navod koji nije objavljen. Stvara se utisak da se vodi rasprava o nečemu što nije tema istraživanja, dok ključna pitanja ostaju bez odgovora.

Suština teksta CIN-CG-a nije bila u prisluškivanju komunikacija, već u činjenici da je dio zaposlenih podnio krivičnu prijavu Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) zato što je, kako oni sami tvrde, određenim softverskim rješenjim omogućeno praćenje lokacije i kretanja svih službenika, uključujući periode kada nijesu na radnom mjestu. Na te navode ANB nije dao jasan i nedvosmislen odgovor.

Takođe, CIN-CG nije osporio, niti spori pravo ANB-a da štiti službene telefone, aplikacije, komunikacione kanale i povjerljive podatke. Svaka bezbjednosna služba ima pravo i obavezu da preduzima mjere zaštite od krađe uređaja, neovlašćenog pristupa, instaliranja rizičnih aplikacija, kompromitacije sistema i curenja podataka. O tome u tekstu nije bilo spora.

Međutim, pravo institucije da štiti službene uređaje ne znači automatski i pravo da prati kretanje zaposlenih van radnog vremena, niti uklanja potrebu za javnim odgovorima kada sami službenici izraze sumnju da su određene mjere prešle zakonske granice. Upravo je to pitanje koje je otvorio CIN-CG i koje ANB u svom reagovanju nije razjasnio.

Umjesto da ospori činjenice iz istraživanja, ANB ponovo pokušava da diskredituje novinarski rad sugerišući da je javnost dovedena u zabludu. Međutim, najjednostavniji način da se pokaže da je javnost dovedena u zabludu bio bi da se konkretni navodi demantuju činjenicama. Ipak, takav demanti u reagovanju nije ponuđen.

Ostaju zato otvorena pitanja: da li je postojala mogućnost praćenja lokacije službenika, pod kojim uslovima je korišćena, da li je obuhvatala period van radnog vremena i zbog čega su zaposleni smatrali da postoje elementi za podnošenje krivične prijave SDT-u. To su pitanja koja proizilaze iz objavljenog istraživanja i koja su od nesumnjivog javnog interesa.

Javnost ne očekuje od ANB-a da otkriva operativne tajne, već da odgovori na legitimna pitanja o zakonitosti postupanja institucije. Sve dok se odgovara na tvrdnje koje nijesu objavljene, a ne na one koje jesu, ostaje utisak da se polemiše sa konstrukcijama, dok se suština problema izbjegava.

Posebno zabrinjava praksa ANB-a da ignoriše konkretna novinarska pitanja CIN-CG-a, a zatim reaguje tek nakon objave tekstova, pokušavajući da diskredituje novinarski rad i polemiše o nečemu što nije ni bilo predmet našeg istraživanja.