PROPAST ULCINJSKE SOLANE KOŠTALA  DESETINE MILIONA EURA: So je kao zlato 

Ulcinjska solana preživjela je ratove, okupacije i zemljotrese, ali su loša privatizacija, stečaj, rasprodaja opreme i godine državnog nemara ugasile  proizvodnju, a posljedice toga danas se mjere se desetinama miliona eura

Tijana LEKIĆ / Andrea PERIŠIĆ

Pod nogama u živopisnom predjelu ulcinjske Solane krckaju detriti i krhotine stakla, miješajući se sa suvom zemljom. U sablasnoj tišini, eho još jače odzvanja pri svakom koraku dok se hoda unutar napuštenih objekata fabrike soli “Bajo Sekulić”.

Zarđale ograde i metalne konstrukcije svjedoci su dugog propadanja. Korov polako preuzima objekte. U oronulim prostorijama još se mogu pronaći uređaji za ispitivanje kvaliteta soli, stare kutije za pakovanje, registratori i izvještaji o poslovanju, pa i upakovana so.

Na zidu je i dalje kalendar iz 2013, kada je obavljena posljednja berba. Ta godina je prelomna za ovo nekad uspješno državno preduzeće.

Evropska unija (EU) prepoznaje ulcinjsku Solanu kao vrijedan prirodni lokalitet, pa je njena zaštita postala jedno od završnih mjerila Crne Gore u okviru Poglavlja 27 u pregovorima za pristupanje Evropskoj uniji (EU).  Hoće li se u tome uspjeti veliko je pitanje, uprkos obećanjima Vlade Crne Gore, proces ide sporo i još je neizvjesna zaštita ovog izuzetnog područja. 

Loš proces privatizacije započet je 2004, nakon čega je Solanu “Bajo Sekulić” preuzeo kontroverzni biznismen Veselin Barović i njegov  “Eurofond“. Barović je bio blizak tadašnjim vlastima predvođenim Demokratskom partijom socijalista (DPS).

Kada se i ugrubo saberu gubitak zbog zaustavljanja proizvodnje u Ulcinju 2013. godine, dugovi prema radnicima, rasprodaja opreme ispod svake vrijednosti i procijenjeni troškovi obnove hidrološkog režima na kojoj se sada radi, ali i loša privatizacija, izgubljeno je desetine miliona eura.

To pokazuju podaci do kojih je došao Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), prikupljajući dostupna dokumenta i razgovarajući sa stručnjacima tokom posljednjih mjeseci. 

Ako se uzme da je ulcinjska Solana u periodu od 2003. do 2013. godine u prosjeku proizvodila oko 17 hiljada tona soli godišnje i da je prosječna uvozna cijena soli u Crnoj Gori od 2006. do 2024. iznosila oko 10 centi po kilogramu, proizlazi da je od posljednje berbe 2013. do kraja 2024. izgubljeno oko 187 hiljada tona soli, čija bi tržišna vrijednost, obračunata po prosječnoj cijeni po kojoj je Crna Gora uvozila so od 10 centi iznosila oko 19 miliona eura.

Kada se tome dodaju dugovi prema radnicima, kao i procijenjeni troškovi ponovnog uspostavljanja kompletnog hidrološkog sistema od oko 19 miliona eura, okvirna šteta dostiže približno 40 miliona eura. U toj računici nijesu obuhvaćeni svi indirektni gubici, pad lokalne zaposlenosti i urušavanje proizvodne infrastrukture, do dugoročnog troška zapuštanja jednog od najvažnijih ekosistema na istočnoj obali Jadrana.

Pitanje odgovornosti za propast ovog, nekada uspješnog sistema, ostaje otvoreno. Neriješeni imovinsko-pravni sporovi, pritom, prijete pokušajima oporavka Solane.

Solana koja je preživjela sve, osim tranzicije

Ulcinjska Solana “Bajo Sekulić“ nije bila samo fabrika soli, već jedan od najstarijih privrednih sistema te vrste u Crnoj Gori i jedan od najvažnijih ekosistema na istočnoj obali Jadrana. 

Prvi bazeni izgrađeni su između 1926. i 1934. godine, a Solana je projektovana da proizvodi oko 30 hiljada tona soli godišnje. Preživjela je ratove, okupacije, bombardovanja, poplave i zemljotres, a kroz različite državne okvire i sisteme ostala je u funkciji i onda kada su mnoga druga preduzeća nestajala. Samo dva puta nije došlo do berbe soli, prvi put 1943, zbog Drugog svjetskog rata, a drugi 1964. godine, kada su dugotrajne kiše istopile kristale soli.

Međutim, Solana nije izdržala tranziciju.

Privatizovana je u vrijeme masovne vaučerske privatizacije, kada su državna preduzeća pretvarana u akcionarska društva, a građani i građanke Crne Gore i privatizacioni fondovi dobijali su mogućnost da kupuju akcije. “Eurofond” je u tom procesu akcije Solane kupio za oko 800 hiljada eura, iako je vrijednost same kompanije ranije procjenjivana višestruko.

Ubrzo nakon toga, 2005. godine, Solana je uvedena u tzv. programirani stečaj koji je trebalo da omogući njenu reorganizaciju, zaustavi propadanje i omogući nastavak proizvodnje, ali se to nije desilo. Nakon neuspjelog petogodišnjeg plana reorganizacije, klasični stečaj je u Solani uveden 2011. godine.

U međuvremenu  su “Eurofond”, odnosno Barović, zajedno sa povezanim strukturama, dodatno učvršćivali kontrolu nad preduzećem kroz dokapitalizacije i kupovinu akcija. Dakle, svaki put kada su emitovane nove akcije, Barović i njegovi saradnici su ih kupovali, ubacujući novac u kompaniju i zauzvrat dobijajući sve veći dio vlasništva.

Jedna analiza Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) pokazala je da je od 2005. do 2010. donijeto pet odluka o emisiji akcija ukupne vrijednosti skoro 6,7 miliona eura, od čega je prodato gotovo 5,9 miliona, dok se ističe da finansijski izvještaji nijesu pokazivali da je bilo investicionih ulaganja koja bi spasila proizvodnju.

Upravo u tom periodu finansijsko stanje preduzeća naglo se pogoršavalo, pa je Solana, od firme koja je do uvođenja stečaja poslovala bez velikih gubitaka, za svega nekoliko godina ušla u više milionske gubitke. U 2005. godini gubitak je bio oko 272 hiljade eura, da bi u 2013. iznosio gotovo osam miliona. U međuvremenu je “Eurofond” dodatno učvrstio vlasničku kontrolu, a u jednoj od emisija akcija 2008. kao kupac se pojavljuje i firma “Flash”, koju su osnovali Veselin Barović i Boiša Šotra, tada oba članovi Odbora direktora Solane. To je dodatno pojačalo sumnje da se stečaj i dokapitalizacije nijesu koristili za spas proizvodnje, već za preuzimanje i kontrolu nad vrijednom imovinom.

Između zaštite i sporova

Ubrzo nakon stečaja 2011. godine, Solana je izgubila i koncesiju za korišćenje morske vode, radnici su ostali bez posla, a proizvodnja je 2013. definitivno ugašena. Vlasnici Solane, prema analizi MANS-a, manje su bili zainteresovani za proizvodnju soli, a više za oko 14,5 kvadratnih kilometara zemljišta, nadomak Velike plaže na kojem su planirali da grade turističke komplekse.

Najnovija presuda Upravnog suda dodatno je zakomplikovala višegodišnji spor oko Solane, jer je taj sud 28. aprila 2025. poništio upis države kao vlasnika zemljišta i ocijenio da je postupak morao biti vođen kroz parnicu, a ne kroz administrativni upis. Advokat Solane u stečaju Slobodan Smolović tvrdio je da bi zemljište ponovo trebalo da bude dio stečajne mase, što otvara prostor za nove zahtjeve i pravne bitke oko ovog vrijednog prostora. 

I dok akcionari tvrde da je zemljište privatna imovina Solane “Bajo Sekulić“ u stečaju, brojne ekološke organizacije upozoravaju na to da presuda Upravnog suda nije utvrdila njihovo vlasništvo, već samo osporila način na koji je država sprovela upis.

Da bi odgovorili na zahtjeve Evropske unije, vezane za poglavlje 27 i Solanu kao završno mjerilo, Vlada Crne Gore i Opština Ulcinj su krajem 2025. i početkom 2026. krenule u formiranje posebnog preduzeća koje bi upravljalo Solanom i tako zamijenilo Nacionalne parkove Crne Gore (NPCG). NPCG su od 2015. upravljali tim područjem, privremeno, pa se njihova uloga u praksi svodila uglavnom na osnovno čuvanje i održavanje prostora, bez mogućnosti dugoročnog razvoja i pune obnove sistema.

Predviđeno je da Vlada ima 60, a Opština Ulcinj 40 odsto osnivačkog udjela u tom preduzeću.

,,U pozadini takvog aranžmana nije samo pitanje upravljanja zaštićenim područjem, već i pokušaj da se Solana dugoročno stavi pod jaču institucionalnu zaštitu, u trenutku kada sporovi oko vlasništva nad zemljištem još nijesu do kraja zatvoreni”, kaže za CIN-CG predsjednik Opštine Ulcinj Genci Nimanbegu.

Nimanbegu objašnjava da je razlog što su iz Opštine Ulcinj prihvatili takvu raspodjelu, između ostalog, i taj da se smanji rizik da subjekti povezani sa ranijim vlasničkim strukturama, među kojima je godinama bio i “Eurofond” Veselina Barovića, u budućnosti ponovo pokušaju da polažu pravo na zemljište Solane. 

Zaštitnica imovinsko-pravnih interesa Bojana Ćirović pojasnila je za CIN-CG da presuda Upravnog suda Crne Gore od 28. aprila 2025. godine nije dovela u pitanje vlasništvo države nad zemljištem ulcinjske Solane, već je poništila rješenje Ministarstva finansija zbog pogrešne primjene normi pri upisu u katastar. Mišljenje Savjeta za privatizaciju, kojim je utvrđeno da tržišna naknada nije bila plaćena, ostaje konačno i pravno valjano, a katastar je u obavezi da u ponovnom postupku pravilno primijeni zakonske odredbe.

,,Pregovori sa Vladom Crne Gore oko uspostavljanja preduzeća bili su veoma teški i komplikovani, što najbolje pokazuje koliko je pitanje Solane i dalje opterećeno različitim interesima, nadležnostima i neriješenim odnosima između državnog i lokalnog nivoa”, navodi Nimanbegu. 

Plan obnove: između ulaganja i neizvjesnosti

U okviru GEF-7 projekta, Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS) radi na izradi biznis plana za Solanu za period od 2026. do 2034. godine, zajedno sa studijom o njenoj obnovi i ponovnom uspostavljanju funkcionalnog sistema.

Plan, u koji je CIN-CG imao uvid, pored osnivanja preduzeća za upravljanje, predviđa i ulaganja od oko 19 miliona eura u narednoj deceniji, kroz kombinaciju državnog, opštinskog, evropskog, donatorskog novca, kao i finansiranja od prihoda od turizma.

Najveći dio sredstava, oko 12,6 miliona eura, očekuje se iz EU infrastrukturnog paketa (IPA PPF) za obnovu nasipa, bazena soli, pumpnih stanica i uvođenje solarne energije. Vlada Crne Gore i Opština Ulcinj trebalo bi da obezbijede dodatna četiri miliona eura u narednih pet godina. Od toga Vlada treba da finansira 60 odsto, a opština ostatak.

U planu se još navodi da je predviđeno i 2,5 miliona eura za obnovu spoljašnjih nasipa, od čega bi 1,9 miliona bilo obezbijeđeno kroz EU “no-regret measures“, a ostatak iz državnog budžeta za 2026. godinu.

Planira se i rast prihoda od turizma sa oko 25 hiljada eura u 2026. na oko 120 hiljada eura do 2028, uz dodatnih oko 800 hiljada eura donatorske podrške od Nature Returns i drugih partnera. 

Zanimljivo je da su, prema istom planu, 2022. godine troškovi za Solanu iznosili 681 hiljadu eura, 2023. gotovo 787 hiljada, a 2024. oko 407 hiljada eura, dok su prihodi od turizma u istom periodu bili simbolični: u 2022. nula eura, dok su u 2024. iznosili svega 11,9 hiljada eura. 

Drugim riječima, prirodni prostor Soalne od međunarodnog značaja, Ramsar područje, IBA zona, dio Emerald mreže i buduće Natura 2000 područje, godinama je opstajala bez stabilnog modela finansiranja, oslonjena gotovo isključivo na donatore, rad nevladinih organizacija i privremenu državnu pomoć. 

Najveći izazov u obnovi Solane odnosi se na sanaciju hidrološkog sistema, nasipa, kanala, pumpi i regulacionih objekata koji upravljaju vodom. Međutim, razmjere problema su velike.

CIN-CG je razgovarao sa više članova radne grupe koja se bavi pitanjima Solane pri MERS-u. Kako objašnjava arhitektica Zenepa Lika, članica radne grupe i osnivačica NVO Društvo Dr Martin Schneider-Jacoby (MSJA), Solana se nalazi ispod nivoa mora, u kriptodepresiji, što je nekada omogućavalo efikasno kretanje vode zbog gravitacije, ali sistem i dalje zavisi od složene infrastrukture, jer nema direktan kontakt s morem.

Prema riječima Ksenije Medenice, članice iste radne grupe i programske direktorice Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), voda se pumpama ubacuje iz mora i kroz kanale dolazi do knete, a zatim prolazi kroz niz bazena do kristalizacije.

,,Danas, međutim, sistem ne funkcioniše u potpunosti: od tri ključne pumpe rade dvije, dok treća, iako nabavljena 2022, nije instalirana, jer objekat nije obnovljen”, kaže Medenica.

Cijeli hidrološki režim je narušen. Da bi se postigla odgovarajuća koncentracija soli, voda mora da cirkuliše kroz 37 kilometara kanala u periodu od deset dana do dvije nedjelje, što je sada ozbiljno poremećeno. Dodatni problem predstavljaju oštećeni nasipi, voda nekontrolisano otiče, završava u pogrešnim bazenima, sistem se destabilizuje, bazeni zarastaju, a slanost opada.

Kako uspostaviti proizvodnju kada pitanje imovine nije riješeno

Nakon obnove hidrološkog režima, ključno pitanje postaje kako ponovo pokrenuti proizvodnju soli. U planu obnove se razmatraju dva modela.

Prvi podrazumijeva davanje proizvodnje privatnom koncesionaru, što bi donijelo oko 80 hiljada eura godišnje uz manji rizik za upravljača. Drugi predviđa da proizvodnju vodi javno preduzeće, uz potencijalno veći prihod - do 640 hiljada eura godišnje, ali i značajno veća ulaganja od četiri do šest miliona eura, više zaposlenih i veći finansijski rizik.

Zbog toga se ne predlaže brza odluka, već izrada studije izvodljivosti, analize tržišta, procjene uticaja na prirodu i definisanje pravnog modela.

Ekonomski analitičar Miloš Vuković u publikaciji “Ukusom soli, ukusom mora“ iz 2020. godine ukazuje na to da bi za ulcinjsku Solanu najisplativiji bio model diverzifikacije sa visokom dodatom vrijednošću. Solana ima gotovo idealne prirodne uslove za proizvodnju, više od 2 500 sunčanih sati godišnje, veliki broj tropskih dana i kapacitet do 30 hiljada tona soli.

Procjene pokazuju da domaće tržište troši oko hiljadu tona soli godišnje, dok turizam generiše višestruko veću potrošnju, više od 23 hiljade tona, vrijednih preko devet miliona eura. Ukupno tržište procjenjuje se na gotovo 10 miliona eura godišnje, pri čemu najveći dio dolazi upravo iz turističkog sektora.

Uz to, proizvodnja soli ne podrazumijeva samo kuhinjsku so. Ona uključuje industrijske, poljoprivredne i kozmetičke proizvode - od soli za puteve i preradu hrane do kozmetike poput sapuna, pilinga i pasta za zube.

Kada se svi ovi podaci uporede, razlika između modela je jasna. Masovna proizvodnja donosi velike količine, ali malu zaradu po toni i zavisi od obima. S druge strane, proizvodnja manjih količina proizvoda visoke vrijednosti, poput cvijeta soli, donosi znatno veću zaradu po jedinici i veću profitabilnost, što potvrđuju primjeri iz regiona.

Hrvatska Solana Nin, osim obične morske soli, razvila je proizvode veće dodatne vrijednosti, prije svega cvijet soli i cvijet soli sa začinima, ali i turističku ponudu kroz muzej, obilazak solane i prodaju suvenira. Razlika u cijeni najbolje pokazuje potencijal takvog pristupa: dok se kilogram obične sitne morske soli na hrvatskom tržištu prodaje za manje od jednog eura, ninski cvijet soli dostiže oko 60 eura po kilogramu. To potvrđuje da solane koje se oslanjaju na tradiciju, ručnu berbu, brendiranje i turizam mogu ostvarivati znatno veću vrijednost od same masovne proizvodnje soli.

Sličan primjer postoji i u Sloveniji, gdje su Piranske soline proizvodnju soli povezale sa zaštitom prirode, turizmom i proizvodima veće dodatne vrijednosti. U okviru Sečoveljskog parka prirode so se i danas proizvodi ručno, tradicionalnim metodama, dok se pod brendom Piranske soline, pored obične morske soli, prodaju cvijet soli, začinske soli, poklon paketi, čokolade sa cvijetom soli, kupke, sapuni, pilinzi, maske za lice i proizvodi od slanog blata.

U Crnoj Gori, međutim, pitanje modela proizvodnje i dalje ostaje otvoreno, ne samo zbog ekonomskih dilema, već i zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa.

Cijena koju su platili radnici prelila se i na lokalnu zajednicu i povjerenje u institucije

U tišini velikog magazina, gdje se nekada pakovala so, danas nema ni pakirnice, niti šina kojima su vagoni dovozili proizvod. Sve je prodato ili nestalo. Upravo je sudbina pakirnice ostala jedan od najupečatljivijih simbola propadanja Solane.

U stečajnom postupku prodata je 15. decembra 2020. za svega 42 350 eura, nakon 15 bezuspješnih javnih poziva. Iako su ranije u javnosti pominjane višestruko veće vrijednosti, stečajna uprava tvrdila je da je riječ o zastarjeloj opremi koja je na kraju procijenjena kao sekundarna sirovina.

Bez obzira na početne procjene, činjenica da je nekada ključna proizvodna oprema završila za iznos manji od cijene prosječnog stana ostala je jasan pokazatelj koliko je sistem Solane tokom godina obezvrijeđen.

Nakon gašenja proizvodnje, oko 70 radnika ostalo je bez plata i dijela otpremnina, a dug prema njima danas iznosi oko 900 hiljada eura. Mnogi su godinama preživljavali sa minimalnim primanjima ili malim penzijama, dok su posljedice osjetile i njihove porodice, ali i cijeli Ulcinj.

„Nekada je Solana imala 200 stalno zaposlenih radnika, odnosno oko 400 sa sezoncima. Danas nemamo ništa“, kaže predsjednik Opštine Ulcinj Genci Nimanbegu.

Bivši radnik Solane Saša Mitrović svjedoči da je nakon zatvaranja fabrike ostao bez prihoda i dijela penzije.

„Godinama sam preživljavao sa oko 150 eura mjesečno“.

On tvrdi i da je uoči gašenja iz Solane odnesena velika količina soli vrijedna više miliona eura. ,,Tu su bile naše plate i penzije“.

Cijenu propasti Solane na kraju su najviše platili radnici, Ulcinj, Crna Gora i njen biodiverzitet. Nestankom proizvodnje ugašen je sistem koji je decenijama hranio stotine porodica i bio sigurno stanište različitim vrstama biodiverziteta,  a povjerenje u institucije dodatno je urušeno.

Danas, u praznim halama gdje je nekada nastajala so, ostaju samo tragovi nekadašnje vrijednosti. Ono što je generacijama stvarano kao javno dobro, u tranziciji je obezvrijeđeno i rasprodato. I dok država, uz pomoć evropskih fondova, pokušava da vrati život Solani, sve je očiglednije da se cijena njenog višegodišnjeg propadanja ne mjeri samo izgubljenim milionima, već i uništenom proizvodnjom, izgubljenim radnim mjestima i ozbiljno narušenim prirodnim ekosistemom.

U slučaju ulcinjske Solane, so odavno više nije samo proizvod. So je mjera propuštenih prilika. I na kraju, ispada da je bila skuplja od zlata.

---

Restoration at a Price je projekat koji koordinira FACTA u saradnji sa CIN-CG, uz naučnu konsultaciju eco&eco. Ova istraga je realizovana uz podršku Journalismfund Europe.