ŽENE SE I DALJE ODRIČU IMOVINE: Spirala emocionalnog i društvenog pritiska

Iako žene i muškarci u Crnoj Gori imaju jednaka nasljedna prava, praksa pokazuje da se žene i dalje često odriču imovine u korist braće, sinova ili drugih članova porodice, pod plaštom dobre volje. Država ne vodi evidenciju o tome koliko se žena odriče nasljedstva, pa problem ostaje gotovo nevidljiv za institucije

Andrea PERIŠIĆ/Predrag NIKOLIĆ

„Niko nije direktno vršio pritisak, ali se u vazduhu osjećalo da se to podrazumijeva”, ovako je jedna od učesnica mini ankete Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) opisala iskustvo u ostavinskom postupku.

Ta rečenica najpreciznije opisuje ono što se u Crnoj Gori decenijama dešava iza zatvorenih porodičnih vrata: žene se formalno ,,dobrovoljno” odriču nasljedstva, ali se ta odluka često donosi u atmosferi očekivanja, ćutanja, krivice i straha da će, ukoliko uzmu ono što im po zakonu pripada, biti označene kao one koje su ,,uzele imovinu bratu”, ,,posvađale porodicu” ili ,,ruše kuću”.

Zakoni u Crnoj Gori muškarcima i ženama garantuju jednak položaj u nasljeđivanju. Međutim, istraživanje CIN-CG-a pokazalo je da je jaz između prava i stvarnog života i dalje veoma dubok. U praksi, žensko pravo na nasljedstvo često se ne osporava pred sudom, već za porodičnim stolom, kroz vaspitanje, kroz rečenice koje se ponavljaju godinama i kroz uvjerenje da je sin ,,nasljednik kuće”, a kćerka neko ko će se ,,udati” i time riješiti svoje imovinsko pitanje.

Nema novijih podataka o tome da li muškarci i žene jednako nasljeđuju imovinu. U 2023. je OEBS sačinio izvještaj “Pol i vlasništvo nad nekretninama u Crnoj Gori - mapiranje imovinskog jaza”, u kojem se upozorava na to da se žene odriču nasljedstva u korist muških članova porodice i da vlasništvo stečeno nasljeđivanjem nije ravnomjerno raspoređeno. O tome je CIN-CG već pisao.

Prema tom istraživanju, žene čine tek nešto više od trećine, odnosno 36 odsto, upisanih vlasnika/ca svih vrsta nekretnina u Crnoj Gori. Među ženama koje posjeduju nekretnine, samo 36 odsto ih je tu imovinu steklo nasljedstvom.

“Plan za postizanje rodne ravnopravnosti” Vlade Crne Gore iz 2019. godine je ukazivao na dubinu imovinskog jaza: žene su, prema tom dokumentu, posjedovale svega četiri odsto stanova, osam odsto zemljišta i 14 odsto kuća za odmor.

U Nacionalnoj strategiji za rodnu ravnopravnost od 2025. do 2029. (Strategija) se navodi da indeks rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori za 2023. iznosi 59,3, dok je prosjek EU 68,6. Najveći jaz u odnosu na EU zabilježen je upravo u oblasti novca, koja mjeri finansijske resurse i ekonomsku nezavisnost žena i muškaraca: Crna Gora u toj oblasti ima 61,9 poena, dok je prosjek EU 82,6.

U Strategiji se navodi i da žene čine 43 odsto zaposlenih, da su koncentrisane u slabije plaćenim sektorima, da zauzimaju oko 20 odsto rukovodećih pozicija i da rodni jaz u zaradama iznosi 21,6 odsto.

Dobrovoljna odluka ili porodični pritisak

Prema anketi CIN-CG-a o ženama i nasljedstvu, u kojoj je učestvovalo 45 ispitanica, njih 19 (42 odsto) je navelo da se odreklo nasljedstva ili dijela nasljedstva, 11 djelimično, a osam u potpunosti. Još pet ispitanica odgovorilo je da još nije odlučilo šta će uraditi. Među onima koje su se odrekle imovine, najviše ih je to učinilo u korist brata, dok su druge svoj dio prepustile majci, sestri ili drugom članu porodice.

Većina ispitanica navela je da nije osjećala direktan pritisak. Osam žena je odgovorilo da se ,,podrazumijevalo” da se odreknu nasljedstva, dok je šest prijavilo otvoreni pritisak porodice. U pojedinim odgovorima žene navode da im je govoreno da ,,žensko ne uzima imovinu”, da imovina treba da ostane bratu ili sinu, da bi uzimanjem svog dijela izazvale svađu ili prekid odnosa. Neke su pominjale i prijetnje, ucjene, ali i optužbe da bi bile ,,sebične” ili da ,,ruše porodicu”.

Jedna žena je u anketi napisala da su braća vršila pritisak, ali da je ipak uzela svoj dio. „Došlo je do poremećaja u našim odnosima, ali se ne kajem. Bilo je teško, ali opet bih isto uradila”, navela je ona.

„Cijelog života brat je smatran ‘jedincem’ među dvije sestre. I tako je podizan”, napisala je još jedna učesnica ankete. Nakon očeve smrti, imovina je podijeljena na majku, sina i dvije kćerke, ali je sestri i njoj, kako navodi, brat preko majke prijetio, jer je smatrao da mu je ,,sve oteto” i da je ,,sve njegovo”. Ova žena je naglasila da se to nije desilo negdje na selu, već u ,,akademskoj porodici koja živi u urbanoj sredini”. To ruši čestu predrasudu da su ovakvi obrasci rezervisani samo za ruralne krajeve, starije generacije ili porodice nižeg obrazovanja.

Još jedan odgovor iz ankete pokazuje kako se pravo žene često zamjenjuje obećanjem muškog člana porodice da će se ,,brinuti” o njoj.

„Kako je tata preminuo, brat i ja smo sve prebacili na majku, trenutno nije došlo do podjele nasljedstva, ali se nekako od mene očekuje da ću se ja ‘udati’ i tako obezbijediti sebe. Majka kaže: ‘Neće tebe tvoj brat ostaviti’”, navela je jedna ispitanica.

Još jedna žena je u anketi kazala da joj je, nakon što je u porodici nastao strah da bi mogla prisvojiti stan koji joj je bio namijenjen, ta situacija otvorila oči: „Sad znam da se ni u kakvoj eventualnoj raspodjeli imovine ne bih ničega odrekla. Ranije bih vjerovatno podlegla očekivanjima i obrascu po kome se žene uvijek odriču u korist brata ili rođaka”.

Žensko pravo na imovinu i dalje često nije stvar pravde i zakona, već kao pitanje porodičnog povjerenja. Od žene se očekuje da vjeruje bratu, sinu, stricu ili muževljevoj porodici, čak i onda kada se istovremeno od nje traži da se odrekne jedinog stvarnog oslonca koji bi joj mogao dati ekonomsku sigurnost.

Socijalna radnica u Centru za ženska prava (CŽP) Zorica Konatar kaže za CIN-CG da im se žene do sada nijesu u značajnom broju direktno obraćale zbog pritiska da se odreknu nasljedstva. Najčešće im se javljaju zbog pravne pomoći i zastupanja u postupcima podjele bračne tekovine, kada se tek posredno otvaraju pitanja nasljeđivanja i imovinskih prava u primarnoj porodici.

„Vjerujemo da je razlog za ovako rijetka obraćanja to što mnoge žene nijesu svjesne da imaju pravo na dio imovine, odnosno nasljedstva, te ni da su izložene pritisku da se tog prava odreknu”, objašnjava Konatar.

Ona ističe da je u Crnoj Gori i dalje prisutno uvjerenje da porodična imovina treba da ostane muškim članovima porodice, najčešće braći. „Većina žena odrasta uz indirektne, a ponekad i vrlo otvorene poruke da je odricanje od nasljedstva nešto što se podrazumijeva i što se od njih očekuje, pa one ovakvu odluku često donose bez preispitivanja i bez razmišljanja o posljedicama koje mogu imati na njihov ekonomski položaj i sigurnost”, kaže Konatar.

Pritisak, dodaje, najčešće ne izgleda kao otvorena prijetnja ili ucjena. „U najvećem broju slučajeva ne radi se o otvorenim prijetnjama ili ucjenama, već o emocionalnom i društvenom pritisku”, navodi Konatar. Ženama se, objašnjava, poručuje da bi prihvatanjem svog zakonskog dijela imovine narušile porodične odnose, izazvale sukobe ili ,,uzele nešto što pripada bratu”.

Upravo zato se mnoge odluke predstavljaju kao dobrovoljne, iako se donose pod uticajem dugogodišnjih porodičnih i društvenih očekivanja. „Iz iskustva rada sa korisnicama možemo reći da odluka žene da prihvati svoj dio nasljedstva nerijetko dovede do ozbiljnog narušavanja porodičnih odnosa i konflikata sa braćom ili drugim članovima porodice”, kaže Konatar.

Imovina je pitanje sigurnosti

Neke žene se imovine ne odriču zato što im ona ne treba, već zato što vjeruju obećanjima najbližih. Nekada im porodica obeća da će ih kasnije isplatiti, nekada da će im pomoći ako im zatreba, a nekada da će o njima brinuti kada ostare ili ostanu same. Posebno su osjetljive situacije kada se žena, nakon smrti supruga, odrekne svog dijela imovine u korist sina, vjerujući da time čuva porodicu i da će zauzvrat imati sigurnost.

Međutim, iz Centra za ženska prava upozoravaju da se ta obećanja u praksi često ne ispune. Žene tada ostanu i bez imovine i bez podrške koju su očekivale. U pojedinim slučajevima, kako navodi socijalna radnica Zorica Konatar, nasljednici su kasnije pokretali i postupke da se žena iseli iz kuće.

„Kada se žene odreknu svog dijela imovine, često ostaju bez značajnog resursa koji bi im mogao obezbijediti veću ekonomsku sigurnost i samostalnost”, kaže Konatar.

To je naročito važno za žene koje trpe nasilje. Bez imovine, bez svog prostora i bez finansijske sigurnosti, mnoge od njih teže donose odluku da odu. Konatar upozorava da je ekonomska zavisnost jedan od najčešćih razloga zbog kojih žene ostaju u nasilnim odnosima ili odlažu odlazak, posebno kada imaju maloljetnu djecu i ne znaju gdje bi živjele ni od čega bi izdržavale sebe i djecu.

Šira ekonomska slika dodatno objašnjava zašto je imovina za žene toliko važna. U Strategiji se navodi da je stopa zaposlenosti žena 45 odsto, naspram 58 odsto kod muškaraca, dok rodni jaz u zaradama iznosi 15 odsto. U dijelu koji se odnosi na ekonomsko osnaživanje žena, Strategija ukazuje i da žene čine 43 odsto zaposlenih, ali su često koncentrisane u slabije plaćenim sektorima, dok zauzimaju samo oko petine rukovodećih pozicija. Kada se na takvu ekonomsku poziciju doda i odricanje od nasljedstva, gubitak imovine ne ostaje porodična formalnost, već postaje dugoročni rizik od zavisnosti i siromaštva.

I ranije istraživanje CIN-CG-a o imovinskim pravima žena pokazalo je da se neravnopravan položaj ne vidi uvijek kroz otvoreno kršenje zakona, već kroz praksu u kojoj se zakon zaobilazi porodičnim dogovorima, poklonima, ugovorima o doživotnom izdržavanju ili pritiskom da se žena ,,sama” odrekne onoga što joj pripada.

Upravo zbog toga se nalazi ove mini ankete uklapaju u ono što i državni strateški dokumenti opisuju kao jedan od ključnih izazova: tradicionalne rodne uloge i očekivanja i dalje ograničavaju mogućnosti žena u ekonomiji, politici i drugim oblastima društva. Nasljedstvo je jedna od tačaka na kojoj se ta očekivanja najjasnije vide, jer se nejednakost često ne proizvodi kroz otvorenu zabranu, već kroz porodični dogovor koji žena teško može da odbije bez posljedica.

I advokatica Nina Radulović za CIN-CG ističe da je pravni okvir u Crnoj Gori formalno jednak za žene i muškarce, ali da praksa odražava duboko ukorijenjenu tradiciju.

„Interesantno je da naš Zakon o nasljeđivanju odavno izjednačava muškarce i žene u pogledu nasljednih prava, što je na neki način vrlo napredna tekovina iz perioda socijalizma koji je mnogo doprinio ubrzanoj emancipaciji žena. Međutim, pravna praksa je nešto sasvim drugo i više reflektuje crnogorsku tradiciju koja kroz istoriju tretira ženu kao ‘tuđu večeru’”, kaže Radulović.

Ona objašnjava da su se žene decenijama, pod pritiskom sredine i porodice, ,,dobrovoljno odricale od nasljedstva” u korist braće. Iako se, prema njenim riječima, takva praksa mijenja nabolje, naročito posljednjih petnaestak godina, otpor i dalje postoji.

„Koliko god da su žene osvijestile da im pripada jednak dio nasljedstva kao i braći, muški nasljednici kojima to ne ide u prilog vrše uticaj na i dalje konzervativne roditelje starije generacije, pa se često testamentom nasljeđe reguliše na način nepovoljan za žene”, kaže Radulović.

To je, objašnjava advokatica, često zakonito, ali pokazuje koliko crnogorskoj porodici još predstoji dug put do jednakog tretmana muške i ženske djece. „To je kulturološki, a ne pravni problem”, kaže ona.

Posebno je teško kada žena naknadno pokuša da ospori izjavu o odricanju. Radulović objašnjava da se to može učiniti tužbom za poništaj zbog takozvanih mana volje, ukoliko je izjava data usljed prinude, prijetnje, prevare ili zablude. Međutim, to je, kaže, „vrlo težak i složen proces”, jer je izjava o odricanju od nasljedstva u našem pravnom sistemu neopoziva.

Za poništaj su potrebni konkretni dokazi: ljekarski izvještaji o nasilju ili narušenom mentalnom zdravlju neposredno prije davanja izjave, prijave nasilja u porodici, prijeteće SMS poruke, mejlovi, drugi pisani dokazi ili iskazi nepristrasnih svjedoka. U stvarnosti, žene koje su se odrekle nasljedstva često nemaju ništa od toga. Pritisak je bio u rečenicama, pogledima, očekivanjima i strahu od prekida odnosa. Sve to je teško dokazati pred sudom.

Radulović upozorava i na ugovore o doživotnom izdržavanju, koji se u praksi mogu zloupotrijebiti kao način da se kćerke ili sestre isključe iz nasljedstva.

„Ova vrsta ugovora je čak pouzdaniji put da se sestre iz nasljeđa u potpunosti isključe”, kaže Radulović, jer kod njih nema ograničenja kao kod testamenta u pogledu nužnog nasljednog dijela. I takvi ugovori mogu se osporavati, ali je postupak ozbiljan, dug i zahtijeva dokazivanje da ugovor nije stvarno izvršavan ili da je bio fiktivan.

Zato Radulović smatra da žene ne bi smjele ulaziti u ostavinske postupke neinformisane.

„Najmudrije je da se žene, kao i ostale stranke, u ostavinske postupke povodom nasljeđa koje podrazumijeva značajnu nepokretnu i pokretnu imovinu ne upuštaju neupućene, nego da prethodno potraže savjet i pomoć advokata”, kaže Radulović. Angažovanje advokata može biti skupo, ali je, prema njenim riječima, neuporedivo jeftinije od trajne štete koja može nastati zbog neznanja.

Država ne zna koliko žena ostaje bez nasljedstva

Da institucije ovaj problem još ne prate sistemski, pokazuju i odgovori Ministarstva pravde na brojna pitanja CIN-CG-a.

Iz tog Vladinog resora navode da ne raspolažu podacima o broju ostavinskih postupaka u kojima se nasljednici odriču nasljedstva, niti vode evidenciju tih podataka razvrstanu po polu. Ostavinske postupke vode sudovi, odnosno notari kojima je sud povjerio sprovođenje postupka, a zakonom, kako navode iz Ministarstva pravde, nije propisana obaveza dostavljanja, niti vođenja ovakvih statističkih podataka od strane tog resora.

Drugim riječima, Vlada Crne Gore ne zna koliko se žena odriče nasljedstva, koliko muškaraca to čini, u čiju korist se nasljednici najčešće odriču imovine, niti da li se iza tih odluka krije rodni obrazac. Bez evidencije nema ni jasne slike problema, a bez slike problema nema ni politike koja bi ga ciljano rješavala.

Takav izostanak evidencije posebno je problematičan jer se i u Strategiji naglašava da su rodno razvrstani podaci jedan od preduslova za kvalitetne javne politike. Dokument prepoznaje potrebu da se kroz sve sektore dosljednije prikupljaju podaci razvrstani po polu, dok se među ciljevima održivog razvoja posebno navodi da žene i muškarci treba da imaju jednaka prava na ekonomske resurse, vlasništvo i kontrolu nad zemljištem i drugim oblicima imovine. U oblasti nasljeđivanja, međutim, država za sada nema ni osnovnu statistiku koja bi pokazala koliko žene stvarno koriste to pravo.

Iz Ministarstva pravde navode da važeći propisi sadrže procesne garancije kojima se obezbjeđuje da se nasljedničke izjave daju slobodno i uz poznavanje pravnih posljedica. Pozivaju se na Zakon o notarima, prema kojem je notar dužan da ispita volju stranaka, pouči ih o pravnim posljedicama namjeravanog pravnog posla i neposrednim pitanjima se uvjeri da sadržaj akta odgovara njihovoj stvarnoj volji.

Međutim, anketa CIN-CG-a pokazuje da formalna pravila ne moraju uvijek značiti i stvarno razumijevanje. Na pitanje da li im je notar, sud ili drugo službeno lice jasno objasnilo posljedice odricanja od nasljedstva, samo 12 ispitanica odgovorilo je da jeste, u potpunosti. Njih 18 kazalo je da im posljedice nijesu jasno objašnjene, četiri da su im objašnjene djelimično, a šest da se ne sjeća.

Iz Notarske komore nijesu odgovorili na broja pitanja CIN-CG-a.

Kako institucija utvrđuje da je žena zaista slobodno odlučila ako je prije dolaska kod notara već godinama učena da ,,ne treba” da uzme svoj dio? Da li je dovoljno pročitati pravne posljedice, ako se ne provjerava porodični kontekst u kojem se odluka donosi? I da li je izjava zaista slobodna ako žena zna da će, čim izađe iz kancelarije, izgubiti brata, majku, podršku porodice ili krov nad glavom?

Iz Ministarstva pravde, ipak, trenutno ne razmatraju izmjene propisa kojima bi se uvodila posebna obaveza dodatnog evidentiranja ili obrazlaganja slučajeva odricanja od nasljedstva. U odgovoru CIN-CG-u navode da se praksa odricanja od nasljedstva u pojedinim slučajevima ne može posmatrati isključivo kroz normativni okvir, već da u značajnoj mjeri predstavlja i šire društveno i kulturološko pitanje.

Ako se odricanje žena od imovine posmatra samo kao privatna porodična stvar, država previđa da se kroz te ,,privatne” odluke proizvodi javna posljedica: žene ostaju ekonomski slabije, zavisnije, manje zaštićene i ranjivije na nasilje, siromaštvo i stambenu nesigurnost.

Iz Ministarstva ljudskih i manjinskih prava do objave teksta nijesu stigli odgovori na pitanja CIN-CG-a.

Iz Centra za ženska prava smatraju da institucije još nemaju dovoljno razumijevanja za društveni i porodični kontekst u kojem žene donose odluku da se odreknu nasljedstva. Takve odluke se, kaže Konatar, najčešće posmatraju isključivo kroz formalno-pravni okvir, dok se rijetko uzimaju u obzir porodični odnosi, društvena očekivanja i rodne uloge.

„Treba imati u vidu da zaposleni u institucijama dolaze iz istog društvenog i kulturnog okruženja kao i same korisnice. Zbog toga smatramo da ni oni nijesu u potpunosti imuni na tradicionalne obrasce razmišljanja prema kojima je prihvatljivo, pa čak i poželjno, da se žene odreknu svog dijela nasljedstva u korist muških članova porodice”, kaže Konatar.

I ona i Radulović smatraju da žene treba na vrijeme da dobiju jasne informacije o svojim imovinskim i nasljednim pravima, ali i o tome da je odricanje od nasljedstva ozbiljna odluka sa dugoročnim posljedicama. Besplatna pravna pomoć i savjetovanje prije ostavinskog postupka mogli bi imati važnu ulogu, naročito za žene koje nijesu sigurne šta potpisuju ili osjećaju pritisak porodice.

„S obzirom na to da se ne radi samo o pravnom, već i o društvenom problemu, smatramo da je potreban sveobuhvatan pristup koji će istovremeno poboljšati informisanost žena, ali i mijenjati uvriježene društvene obrasce”, kaže Konatar. Prema njenim riječima, javne kampanje i edukacija građana jednako su važne kao i pravna podrška, jer se od žena i dalje očekuje da se odreknu svog dijela imovine u korist muških članova porodice.

Pomaci kao dobra volja porodice

Anketa CIN-CG-a pokazuje i da promjene postoje. Neke ispitanice navode da su imovinu podijelile ravnopravno sa braćom, da se nijesu odrekle svog dijela ili da su roditelji jednako tretirali sinove i kćerke.

Jedna žena je napisala: „Nakon smrti roditelja sa svojom braćom podijelili smo zajedničku imovinu na jednake djelove. Isto tako će dobiti moje ćerke i sinovi od mene i mog supruga”. Druga je navela da je po želji roditelja sve podijeljeno ,,na pola bratu i meni”.

Ipak, stvar ravnopravnosti često je prepuštena dobroj volji porodice. Kada roditelji žele jednako da tretiraju djecu, zakon im to omogućava. Kada to ne žele, ili kada porodica vrši pritisak na ženu, sistem uglavnom reaguje tek ako nastane sudski spor, a tada je često kasno, skupo i teško dokazivo.

Zato bi prikupljanje podataka o odricanju od nasljedstva po polu, jače informisanje stranaka prije davanja nasljedničke izjave i dostupno pravno savjetovanje mogli biti prvi koraci da se ovaj problem izvuče iz zone porodičnog ćutanja. Bez toga, ravnopravnost žena u nasljeđivanju ostaće zavisna od toga koliko je porodica spremna da poštuje zakon i koliko je žena spremna da izdrži posljedice kada traži ono što joj pripada.

Za mnoge žene u Crnoj Gori nasljedstvo nije samo pitanje zemlje, stana ili kuće, nego sigurnosti, mogućnosti izbora i slobode.