KAKO JE PREKID RADA ULCINJSKE SOLANE PROMIJENIO  EKOSISTEM (II): Bez soli nema života

Ulcinjska solana je prestankom proizvodnje izgubila mnogo više od soli. Bez redovnog upravljanja vodom, bazeni zarastaju, salinitet opada, a staništa ptica, biljaka i insekata ubrzano nestaju. Jedno od najvažnijih močvarnih područja na Jadranu duže od decenije propada, iako je među ključnim završnim mjerilima za zatvaranje Poglavlja 27

Tijana LEKIĆ / Andrea PERIŠIĆ

Prestanak rada Ulcinjske solane 2013. godine nije značio samo kraj jedne privredne djelatnosti, već i početak duboke transformacije prostora koji je decenijama opstajao zahvaljujući ravnoteži između mora, soli, ptica, biljaka i ljudskog upravljanja.

Bez obnove procesa proizvodnje soli, ovo stanište izgubiće svojstva zbog kojih je prepoznato kao jedno od najznačajnijih područja biodiverziteta na istočnoj obali Jadrana.

Ulcinjska solana je danas i test spremnosti vlasti Crne Gore da ispuni standarde u zaštiti prirode. U završnim mjerilima za Poglavlje 27, koje se odnosi na životnu sredinu i klimatske promjene, Evropska unija izričito traži da država Ulcinjskoj solani obezbijedi odgovarajući status i sprovede mjere neophodne za očuvanje ovog područja.

Iako je 2019. proglašena Parkom prirode, a Vlada je krajem 2025. i početkom 2026. preduzela određene korake ka uspostavljanju preduzeća koje bi upravljalo Solanom, Evropska komisija je u izvještajima za 2024. i 2025. upozorila da Crna Gora mora znatno ubrzati rad na ispunjavanju završnih mjerila za Poglavlje 27.

Ugrožen hidrološki režim

Arhitektica, osnivačica i predsjednica Društva Dr Martin Schneider-Jacoby (MSJA) Zenepa Lika objašnjava za CIN-CG da Ulcinjska solana ima specifičnu geološku poziciju.

„Ulcinjska solana nalazi se ispod nivoa mora, što predstavlja kriptodepresiju - odnosno zatvoreni teren koji leži ispod nivoa mora, ali nema direktan prirodni spoj s njim. Tu prirodnu osobinu graditelji su nekada veoma pametno koristili, jer voda iz bazena zbog gravitacije prirodno slivala“, kaže Lika.

Morska voda se u sistem dopremala pumpama na Đerani, kapaciteta od oko 3.000 litara u sekundi. Međutim, trenutno radi samo jedna pumpa, što nije dovoljno.

Uprkos povoljnoj geološkoj poziciji, Solana nema direktan kontakt s morem i u potpunosti zavisi od složene infrastrukture: kanala, pumpi i regulacionih elemenata. Proces dopremanja vode je sezonski, obično počinje u martu ili aprilu, u zavisnosti od padavina.

Kada jednom uđe u sistem, voda mora da prođe složen i dug put. Da bi dostigla potrebnu zasićenost i stigla do kristalizacionih bazena, cirkuliše kroz oko 37 kilometara kanala, a taj proces traje između deset dana i dvije nedjelje.

Međutim, već godinama voda više ne cirkuliše kroz čitav sistem.

CIN-CG je uporedio satelitske snimke platforme Planet Labs, od prvog dostupnog iz 2016. sa snimkom iz 2025. Poređenja pokazuju da je prostor Ulcinjske solane prošao kroz značajne negativne promjene, posebno vezane za distribuciju vode.

Na snimku iz 2016. godine i dalje je vidljiv djelimično očuvan sistem bazena, sa prisustvom vode u većem dijelu kompleksa. Voda je dominantno koncentrisana u centralnom dijelu, oko velikih jezera, gdje je relativno ujednačeno raspoređena i povezana kroz mrežu kanala, što ukazuje da je još uvijek cirkulisala kroz značajan dio sistema, iako proizvodnja nije bila aktivna.

Nasuprot tome, snimak iz 2025. godine pokazuje dalju degradaciju. Voda je prisutna na širem prostoru Solane, ali neujednačeno raspoređena: dok su pojedini evaporacioni bazeni u kojima voda isparava puni, veliki broj drugih - i evaporacionih i kristalizacionih bazena je ispražnjen ili isušen. Uočljivo je i širenje vegetacije unutar nekada aktivnih površina, što ukazuje na pad saliniteta i odsustvo redovnog održavanja. Mreža kanala i pregrada više nije jasno definisana, što sugeriše da je kontrolisano kretanje vode u velikoj mjeri prekinuto.

Kad nestane so, mijenja se i biljni svijet

Promjene u vodnom režimu Ulcinjske solane nijesu uticale samo na kanale, nasipe i proizvodnju soli. One su pokrenule lančane promjene u čitavom ekosistemu. Bazenima u kojima se nekada kristalisala so danas dominira gusta i visoka vegetacija, što pokazuje da Solana postepeno gubi osobine po kojima je bila posebna.

Niske slane biljke, poput caklenjače, odnosno vrsta iz roda Salicornia, koje su prirodno rasle u uslovima visoke zaslanjenosti, počele su da nestaju. Na njihovo mjesto dolaze više, otpornije i agresivnije vrste kao što su trska (Phragmites australis), tamaris (Tamarix dalmatica), razni korovi, ali i invazivne biljke koje lako osvajaju zapuštena i poremećena staništa.

Botaničarka Maša Vučinić za CIN-CG objašnjava da je Ulcinjska solana jedno od najznačajnijih područja za očuvanje halofitne, odnosno slanoljubive vegetacije u Crnoj Gori i širem regionu.

„Njena posebna vrijednost ogleda se u prisustvu staništa koja su prepoznata kao prioritetna na nivou Evropske unije, u okviru Natura 2000 mreže. Ova halofitna staništa obuhvataju biljne zajednice koje su prilagođene životu na zaslanjenim zemljištima, gdje većina drugih biljaka ne može opstati“, kaže Vučinić.

Takva staništa su, dodaje, u Crnoj Gori rijetka. Osim na Ulcinjskoj solani, prisutna su još jedino na području Tivatskih solila.

Posebnost Ulcinjske solane, prema riječima Vučinić, ogleda se i u tome što nije riječ o potpuno prirodnom ekosistemu. Solana je nastala i opstajala zahvaljujući dugogodišnjem upravljanju vodnim režimom, zbog čega je posebno osjetljiva na zapuštanje i nagle promjene.

„Među najkarakterističnijim biljnim vrstama izdvajaju se predstavnici rodova Salicornia i Sarcocornia, koje su tipične halofitne biljke i indikatori očuvanih slanih staništa. Ove vrste su izuzetno važne, jer grade specifične biljne zajednice i doprinose stabilnosti ekosistema“, objašnjava Vučinić.

Međutim, posljednjih godina primijećen je pad njihove zastupljenosti. To je, prema riječima sagovornice CIN-CG, direktna posljedica promjena u hidrološkom režimu.

„Smanjen dotok morske vode i slabije zaslanjivanje zemljišta dovode do nepovoljnih uslova za njihov opstanak. Halofitne vrste direktno zavise od visokog stepena zaslanjenosti zemljišta, koji se ranije održavao kontrolisanim upumpavanjem morske vode i pravilnim upravljanjem vodama“, kaže Vučinić.

Kako je taj sistem prestao da funkcioniše, došlo je do smanjenja saliniteta, a time i do povlačenja karakterističnih biljnih vrsta. Istovremeno su stvoreni uslovi za širenje biljaka koje nijesu tipične za ovakva staništa, uključujući i invazivne vrste.

Vučinić objašnjava da je širenje invazivnih vrsta na Solani posljedica više faktora. Lokalno, ključni uzrok je prestanak upravljanja vodnim režimom i zapuštanje infrastrukture, dok na globalnom nivou klimatske promjene i povećana mobilnost vrsta dodatno pogoduju njihovom širenju.

„Invazivne vrste su problematične, jer potiskuju autohtonu vegetaciju, mijenjaju strukturu staništa i smanjuju biodiverzitet. Njihova sposobnost brzog širenja i prilagođavanja različitim uslovima čini ih posebno opasnim za osjetljive ekosisteme kao što je Ulcinjska solana“, navodi Vučinić.

Vrsta Aster squamatus, ističe još ova botaničarka, pokazuje visoku sposobnost prilagođavanja i brzog širenja, posebno u poremećenim ekosistemima. Karakterišu je velika produkcija sjemena, efikasno rasprostiranje i tolerancija na širok spektar uslova, od umjereno zaslanjenih do degradiranih zemljišta.

„Upravo zbog toga ovakve vrste često dominiraju u staništima gdje je narušen prirodni balans, jer koriste ‘prazan prostor’ nastao nestankom autohtonih vrsta koje su zavisile od stabilnih uslova“, objašnjava Vučinić.

Ulcinjska solana je, prema njenim riječima, ilustrativan primjer onoga što se dešava sa slanim staništima širom Mediterana kada se prekine aktivno upravljanje vodnim režimom.

„Ova staništa nijesu potpuno prirodna, već funkcionišu kao rezultat balansa između prirodnih procesa i ljudske intervencije, posebno kroz kontrolu nivoa i saliniteta vode. Kada se taj balans naruši, dolazi do relativno brzih promjena, opadanja saliniteta, nestanka halofitnih vrsta i postupne zamjene vegetacije vrstama koje su tolerantnije na promjenljive uslove, uključujući i invazivne“, kaže Vučinić.

„Zatvaranje Solane izazvalo je značajne ekološke promjene i transformaciju staništa. Prestanak redovnog upravljanja vodama i upumpavanja morske vode promijenio je hidrološki režim, pa nivo vode u bazenima danas uglavnom zavisi od padavina“, kaže za CIN-CG ekološkinja i programska direktorica Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP) Ksenija Medenica.

U CZIP-ovoj studiji Biomon – Uspostavljanje monitoringa biodiverziteta na području Ulcinjske solane iz 2024. godine navodi se da je salinitet u nekadašnjim rezervoarima slane vode, poput onih kod pumpe 31, koja ima ključnu ulogu u naplavljivanju bazena kristalizacije, pao sa oko 74 grama soli po litru na svega oko četiri grama. To ukazuje na gotovo potpunu promjenu uslova u ekosistemu Solane.

Jedna od najproblematičnijih invazivnih vrsta je Aster squamatus, odnosno Symphyotrichum squamatum, korovasta biljka koja se dobro prilagođava slanim, vlažnim, ali i degradiranim zemljištima. Lako osvaja slatine, rubove bazena i zapuštena vlažna staništa, a na mnogim lokacijama ugrožava staništa zaštićena u okviru evropske mreže Natura 2000.

„Ta vrsta je primijećena prije nekoliko godina, i to u svega nekoliko jedinki, a sada zauzima ogromne površine čitavih bazena“, upozorava Medenica.

Kad se promijeni stanište, nestaju i ptice

Promjene u staništu nijesu pogodile samo biljni svijet. Kako opada salinitet, bazeni zarastaju, a stabilan vodni režim nestaje, mijenjaju se i uslovi za ishranu, odmor i gniježđenje ptica.

Medenica navodi da je zijavac (Glareola pratincola) gotovo nestao sa nekadašnjih kolonija, jer su područja na kojima se gnijezdio danas zarasla vegetacijom.

„Na kristalizacionim bazenima, koji su prije osam godina bili potpuno suvi i bez visoke vegetacije, postojale su kolonije zijavca, dok je danas to područje bukvalno šuma i te ptice se više ne gnijezde“, objašnjava Medenica.

Problemi su zabilježeni i kod flamingosa (Phoenicopterus roseus).

„Prošle godine dio jaja flamingosa stradao je od predatora, jer oko kolonije nije postojao zaštitni vodeni prsten koji inače sprečava pristup sisarima“, kaže Medenica.

Dodatni problem predstavljaju i poplave, jer nestabilan nivo vode, usljed naglog upumpavanja ili obilnih padavina, često potapa gnijezda.

U studiji CZIP-a iz 2024. navodi se da pad saliniteta mijenja sastav sitnih organizama poput račića, insekata i algi, koji predstavljaju ključni izvor hrane za mnoge ptice selice i gnjezdarice. Promjene u staništima dodatno ugrožavaju zajednice silikatnih algi, odnosno fitobentosa, koje su osnova lanca ishrane u ovom ekosistemu.

Bez stabilnog vodnog režima bazeni često presušuju, pa gnijezda postaju dostupna predatorima, dok iznenadne kiše mogu potopiti čitave kolonije. Ako se sadašnji trendovi nastave, i flamingosi bi za nekoliko godina mogli postati još jedan simbol onoga što je Ulcinjska solana izgubila.

Ulcinjska solana kao važna tačka migracije

Migracioni koridor duž Jadrana, poznat kao Adriatic Flyway, danas je pod sve većim pritiskom ljudskih aktivnosti, upozorava ornitolog Peter Sackl za CIN-CG.

„Gubitak staništa usljed urbanizacije, izgradnje infrastrukture, industrije i stambenih projekata, poput onih planiranih na Velikoj plaži ili u albanskoj Narti, predstavlja jednu od najvećih prijetnji za ptičji migracioni koridor duž Jadrana“, kaže Sackl.

U Mediteranu obalne lagune i močvare predstavljaju jedno od najvažnijih staništa za migratorne ptice, prije svega za odmor i ishranu, ali je veliki dio tih staništa već uništen urbanizacijom, industrijom i drugim zahvatima.

Solane su zato, prema riječima Sackla, od ključnog značaja jer predstavljaju oblik korišćenja laguna sa malim uticajem na prirodu, koji čuva većinu prirodnih karakteristika i elemenata tog ekosistema. Solane su velika područja poluprirodnih staništa pogodnih za odmor i ishranu migratornih ptica, a danas su često i posljednja mjesta za gniježđenje obalnih vrsta i spadaju među najvažnije lokacije za zimovanje ptica močvarica u Mediteranu.

Zbog svoje geomorfologije, delta Bojane/Bune i susjedna obalna područja u Albaniji predstavljaju važan migracioni koridor u južnom Jadranu, između sjeverne Afrike, južne Italije i Balkanskog poluostrva. Sackl ukazuje da duž istočne obale Jadrana postoji malo pogodnih staništa za migratorne ptice. Jadransko more ima male plime i osjeke, pa nedostaju muljeviti plićaci i plitke vode, dok je dalmatinska obala pretežno kamenita.

Unutar delte, Ulcinjska solana je najveće slanovodno stanište sa plitkim vodama i muljevitim površinama, koje pruža optimalne uslove za ishranu ptica močvarica, čaplji, kašikara, flamingosa i drugih vrsta, kao i mjesta za gniježđenje vrsta prilagođenih tim uslovima. Tokom zime, to područje obezbjeđuje dobre uslove za ishranu patki, nekih močvarica i grabljivica koje prezimljavaju u Mediteranu.

Sackl, koji istražuje Ulcinjsku solanu od 2003. godine, kaže da je posljednji put bio tamo početkom maja 2025. godine. Njegovi utisci nijesu ohrabrujući. Brojnost nekih vrsta primjetno je manja nego prije 10 do 15 godina jer su mnogi bazeni zarasli i više nijesu pogodni za ptice močvarice.

„U nekim bazenima nivo vode je previsok, u drugima je nema, a posjetioci se slobodno kreću čak i unutar bazena“, upozorava Sackl.

Od njegove prve posjete do danas, broj ptica močvarica, naročito onih koje se odmaraju i zimuju na Solani, poput šljukarica i patki, opao je. Ovaj trend djelimično potvrđuju podaci međunarodnog monitoringa ptica (IWC Montenegro 2019-2023): među patkama koje zimuju na močvarnim područijma Crne Gore, zabilježen je statistički značajan pad brojnosti divlje patke (Anas platyrhynchos), sa indeksom pada od -0,44, što se vjerovatno povezuje i sa antropogenim pritiscima i sa klimatskim promjenama koja uzrokuju promjeranje zimovališta prema sjeveru.

Prema njegovim riječima, uz globalne razloge, jer populacije ptica opadaju širom Evrope i svijeta, u slučaju Ulcinjske solane presudni su lokalni uzroci, kao što je loše upravljanje nivoom vode, ilegalni lov, zarastanje nasipa i bazena i neadekvatno upravljanje posjetiocima.

Slabljenje jednog od ključnih močvarnih staništa na istočnoj obali Jadrana

Prema podacima IWC Montenegro 2019–2023, Ulcinjska solana u tom periodu nije dostigla prag od 20.000 zimujućih ptica niti je ijedna vrsta dostigla jedan odsto globalne populacije, dva ključna kriterijuma za međunarodno značajno vlažno stanište. Sredinom 2000-ih (2005–2008), Solana je u januaru redovno bilježila između 16.000 i 18.100 vodenih ptica. Već 2009. brojnost je pala na manje od 9.000 i nikada se više nije vratila na nivoe iz 2008.

Sackl upozorava da, pored ptica koje tu zimuju, ovo područje tokom migracija godišnje koristi između 10.000 i 30.000 ptica močvarica, pa njegovo propadanje, kako kaže, značajno slabi kapacitet i funkcionalnost jadranskog migracionog koridora.

„To je vjerovatno uzrok pada brojnosti ptica močvarica, dok su neke kopnene i prilagodljive vrste same po sebi imale koristi“, navodi Sackl.

Među lokalnim uzrocima koje navodi, posebno izdvaja upravljanje nivoom vode kao presudno. Ranija proizvodnja soli obezbjeđivala je prirodan sezonski ciklus: zimi više slatke vode, što je pogodovalo zimovanju, a ljeti periode suše, što je bilo povoljno za gniježđenje. Obnova tog ciklusa ključna je za obnovu ekološke vrijednosti Solane.

Ipak, rješenja postoje. Prema njegovim riječima, održivi model upravljanja mora uključivati kombinaciju zaštite prirode, proizvodnje soli, turizma i edukacije, uz postojanje mirnih zona kao jezgra zaštite. Kao dobar primjer navodi Sečoveljske soline u Sloveniji, koje su 1989. proglašene zaštićenim krajinskim parkom, a 1993. i Ramsarskim lokalitetom. Njihovo upravljanje organizovano je kroz koncesiju: država je zaštitu i proizvodnju soli povjerila kompaniji koja sol i danas proizvodi tradicionalnim, ručnim metodama, što se pokazalo ključnim za očuvanje staništa ptica. Park je sproveo i EU LIFE projekat obnove ugroženih staništa, a danas broji preko 300 vrsta ptica i prepoznat je kao najvažnije zimovalište ptica u Sloveniji.

Na važnost Ulcinjske solane, kako dodaje, ukazuje i pojava vrste Motacilla citreola, žute pastirice. To pokazuje da Solana ima potencijal za pojavu rijetkih i novih vrsta koje ranije nijesu zabilježene u Crnoj Gori ili regionu, što dodatno potvrđuje njen značaj i privlačnost za posmatrače ptica.

Ipak, budućnost ovog prostora ostaje neizvjesna. Širenje urbanih zona oko Ulcinja i u Štoju, planirani aerodrom, kao i razvoj Ade Bojane, predstavljaju ozbiljnu prijetnju. Mnoge ptice koriste okolna područja za ishranu, a ta staništa bi mogla nestati. Osim toga, migratorne ptice često dolijeću nisko preko obale ka Solani, pa bi urbanizacija mogla prekinuti ovaj migracioni put i otežati pristup tom području.

Nestaju i insekti koji hrane Solanu

Promjene na Solani negativno utiču i na faunu insekata tog područja i okoline, koja je, prema riječima biologa Bogića Gligorovića,izuzetno bogata, upravo zbog mozaika različitih staništa, od slane, slatke i bočatne vode, do zeljastih i šumskih površina.

,,Takva raznovrsnost omogućila je prisustvo velikog broja vrsta. Na području Ulcinjske solane do sada je evidentirano prisustvo preko 300 vrsta insekata. Ovaj broj nije konačan i buduća istraživanja će vjerovatno pokazati prisustvo još velikog broja vrsta“, kaže za CIN-CG Gligorović.

Posebnost ovog područja, ističe on, ogleda se u prisustvu halofilnih vrsta, onih koje su prilagođene zaslanjenim staništima. Među njima su i pojedine vrste vilinih konjica i djevica. Za razliku od prirodnih slanih močvara, sistem zaslanjenih staništa na Solani održavao se ljudskim radom, odnosno proizvodnjom soli i kontrolisanim režimom punjenja bazena.

Prema riječima Gligorovića, u različitim vodenim staništima na Solani i oko njih registrovane su 44 vrste vilinih konjica. Neke od njih, poput velikog perorepog konjica i velike zelene djevice, značajne su za očuvanje jer su međunarodno zaštićene ili ugrožene. Solana je stanište i različitih vrsta obalnih mušica koje naseljavaju zaslanjena područja, predatorskih tvrdokrilaca poznatih kao tigar-bube, među kojima je i jedna endemska vrsta južnog dijela jadranske obale, kao i velike vodene stjenice duge do osam centimetara.

Na travnatim površinama prisutan je i migratorni skakavac, dok u žbunastim staništima živi zaštićena vrsta zrikavca, vrač žbunara, koji može dostići dužinu do 12 centimetara. Gligorović navodi da je na ovom prostoru zabilježeno i pet endemskih vrsta zrikavaca.

Prestanak proizvodnje soli, neodržavanje bazena i promjena režima slanosti, međutim, već su se odrazili na insekte.

„Sve to je dovelo do smanjenja površina koje naseljavaju halofilne vrste insekata“, ističe Gligorović.

On upozorava da su sukcesivne promjene i neodržavanje zeljastih površina, osim što su dovele do pojave invazivnih biljnih vrsta i smanjenja brojnosti oprašivača, uslovile pojavu novih vrsta koje ranije nijesu naseljavale ovo područje.

Posebno su ugrožene vrste čije larve zavise od bočatih voda. Gligorović navodi da su crni konjic, veliki zeleni konjic i obalna muva izuzetno osjetljivi na smanjenje površina brakičnih voda, jer njihove larve žive upravo u takvim staništima. I vrste poput bogomoljke orhideje i pustinjskih mrava gube staništa zbog zarastanja prostora.

Insekti su, naglašava Gligorović, ključni za opstanak čitavog ekosistema Solane.

,,Oni predstavljaju hranu za ptice, dok leptiri, opnokrilci i dvokrilci omogućavaju oprašivanje biljnih vrsta. Vrste čije larve žive u vodi važne su i kao hrana za ribe. Opstanak drugih biljnih i životinjskih vrsta na Solani u velikoj mjeri zavisi od prisustva insekata“, ističe Gligorović.

Promjene u staništu utiču i na druge životinjske vrste. Desalinacija i razvoj vegetacije pogodovali su pojedinim vrstama vodozemaca i gmizavaca, pa je sjeverni dio Solane postao značajno stanište za vrste poput velike zelene žabe, skadarske žabe i barske kornjače.

Propada i infrastruktura Solane. Nasipi erodiraju, kanali zarastaju ili su mjestimično pregrađeni, što otežava održavanje nivoa vode i kretanje vodenih organizama.

Dodatni pritisak stvaraju i ljudske aktivnosti, poput nekontrolisane ispaše stoke koja uzrokuje eroziju bentova i zagađenje kanala, namjernog paljenja vegetacije i krivolova, kao i pojava invazivnih životinjskih vrsta poput plave krabe (Callinectes sapidus).

Turizam i alternativni modeli – propuštena šansa

Iako se Ulcinjska solana često pominje kao prostor sa velikim potencijalom za održivi turizam, taj potencijal je i dalje gotovo neiskorišćen. Tokom posjete novinarki CIN-CG, na ulazu u Solanu nije bilo moguće iznajmiti ni bicikle ni dvoglede, iako su upravo takvi sadržaji standard u sličnim zaštićenim područjima širom Evrope.

Aktivnosti poput posmatranja ptica (birdwatching), edukativnih tura ili vođenih obilazaka, koje u drugim solanama predstavljaju važan izvor prihoda, ovdje još nijesu sistemski razvijene. To dodatno pokazuje da Solana, i više od decenije nakon gašenja proizvodnje, i dalje nema jasan i funkcionalan model upravljanja koji bi povezao zaštitu prirode sa ekonomskom održivošću.

Sagovornici CIN-CG ukazuju da bi održiva budućnost ovog prostora mogla da se zasniva upravo na kombinaciji više djelatnosti, kontrolisanog upravljanja vodom, ograničene proizvodnje soli visoke vrijednosti, razvoja turizma i edukacije.

Danas, gotovo deceniju i po nakon gašenja proizvodnje, jasno je da cijena propadanja Ulcinjske solane ne leži samo u izgubljenim tonama soli ili milionima eura potrebnim za obnovu. Ona se mjeri i u izgubljenim prilikama – da se na vrijeme uspostavi model koji bi istovremeno štitio prirodu i donosio prihode, obezbjeđujući dugoročnu održivost ovog prostora.

Ostaje da se vidi da li će mogućnosti koje ovo područje ima razumjeti novi menadžment Solane, čije je formiranje, nakon zahtjeva iz EU, u toku od strane Vlade Crne Gore i Opštine Ulcinj.

---

Restoration at a Price je projekat koji koordinira FACTA u saradnji sa CIN-CG, uz naučnu konsultaciju eco&eco. Ova istraga je realizovana uz podršku Journalismfund Europe.