PORODIČNO NASILJE NAD LGBTIQ+ OSOBAMA U CRNOJ GORI: Krov nad glavom kao sredstvo ucjene

Nov 20, 2026

Ani su roditelji zaprijetili da će ostati bez doma i novca za školovanje ako ne prekine vezu sa djevojkom. Strah da će ispuniti prijetnje spriječio ju je da prijavi nasilje. Javne evidencije ne pokazuju koliko je LGBTIQ+ osoba među žrtvama porodičnog nasilja.

Maja Boričić

Kada je studentkinja Ana rekla roditeljima da je u vezi sa drugom ženom, tražili su da prekine vezu. U suprotnom, rekli su joj, ostaće bez novca za školovanje i neće moći da se vrati u porodični dom. Počeli su da kontrolišu s kim razgovara i tražili da im pokazuje poruke. Kad god bi se usprotivila, vrijeđali su je i optuživali da je osramotila porodicu.

Ana je finansijski zavisila od roditelja. U strahu da neće moći da završi fakultet, rekla im je da je prekinula vezu. Nastavila je da krije svoj privatni život. Nasilje nije prijavila jer se plašila da će roditelji ispuniti prijetnje i da će ostati bez doma i sredstava za život.

O Aninom slučaju Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) govorio je dugogodišnji LGBTIQ+ aktivista Danijel Kalezić. Ime studentkinje izmijenjeno je radi zaštite njenog identiteta. To je jedan od novijih slučajeva na kojima Kalezić pokazuje kako porodica prijetnjama i uskraćivanjem podrške može da kontroliše nečiji život.

„Ekonomska zavisnost tada postaje sredstvo prinude“, upozorava Kalezić.

Prijetnjama da će uskratiti novac za osnovne potrebe ili školovanje, objašnjava on, članovi porodice mogu prisiliti osobu da prekine vezu, krije seksualnu orijentaciju ili rodni identitet i živi prema njihovim očekivanjima. Takav pritisak može uključivati provjeravanje telefona, ograničavanje kontakata, prijetnje izbacivanjem iz doma ili autovanjem, odnosno otkrivanjem seksualne orijentacije ili rodnog identiteta drugima bez saglasnosti te osobe.

Strah od gubitka doma i nepovjerenje u zaštitu

Istraživanje „Nasilje koje se ne vidi“, koje su 2026. godine sproveli Kvir Montenegro i Udruženje LBTIQ+ žena „Stana“, obuhvatilo je 123 odgovora na onlajn upitnik, 50 dubinskih intervjua i dvije fokus grupe. Prema objavljenim nalazima, 38 odsto ispitanica navelo je da je tokom života doživjelo neki oblik nasilja ili prijetnji, dok je 22 odsto navelo da je doživjelo nasilje od članova porodice zbog svog identiteta.

U 12 mjeseci prije istraživanja ispitanice su najčešće navodile psihološko i verbalno nasilje. Bilježena su i iskustva digitalnog, seksualnog, ekonomskog i fizičkog nasilja. Kalezić ističe da uzorak nije reprezentativan za sve LGBTIQ osobe u Crnoj Gori. Značaj istraživanja je, kaže, u tome što prvi put sistematičnije bilježi iskustva LBTQ žena, uključujući i nasilje koje doživljavaju od članova porodice.

Prema istom istraživanju, 80 odsto ispitanica navelo je da nasilje nikada nije prijavilo institucijama, a svega dva odsto da ima potpuno povjerenje u sistem zaštite. Među razlozima za neprijavljivanje izdvajaju se strah od autovanja, stigmatizacije i osude, kao i sumnja da će ih institucije zaštititi.

„Ako osoba živi sa počiniocem i zavisi od porodice, pitanje smještaja i izdržavanja može biti presudno“, naglašava Kalezić.

Pozivi da se nasilje prijavi, kaže on, malo znače osobi koja ne zna gdje će otići poslije prijave i od čega će živjeti. I kada žrtva oklijeva ili odlaže prijavu, situacija može biti ozbiljna, dodaje, posebno kada je počinilac roditelj ili drugi bliski član porodice. Prijava za žrtvu može značiti rizik da će izgubiti smještaj, mogućnost da nastavi školovanje, finansijsku podršku ili kontakt sa porodicom.

Ana Jaredić Izvor: Privatna arhiva

O nasilju kod kuće rijetko govore, još rjeđe ga prijavljuju

Psihoterapeutkinja i koordinatorka servisa podrške Centra za ženska prava (CŽP) Ana Jaredić kaže za CIN-CG da se tom centru godišnje u prosjeku obrate oko dvije LGBTQ+ osobe, prema podacima koje centar bilježi.

„Seksualnu orijentaciju bilježimo samo kada je osoba sama saopšti, pa ovaj podatak ne pokazuje stvarni broj LGBTQ+ osoba među našim korisnicama, niti rasprostranjenost nasilja kojem su izložene“, kaže Jaredić.

Prema njenim riječima, LGBTQ+ korisnice gotovo uvijek prvi put dolaze u CŽP zbog nasilja ili diskriminacije izvan porodice. Tek tokom razgovora često se pokaže da nasilje doživljavaju i kod kuće. O tome rijetko govore, a još rjeđe ga prijavljuju.

„Neke ne prijavljuju nasilje i zato što se nadaju da će tako sačuvati odnose sa porodicom, da će se ti odnosi vremenom poboljšati i da će ih porodica prihvatiti“, navodi Jaredić.

Predrasude u institucijama dodatno otežavaju traženje pomoći. Jaredić kaže da su se u CŽP-u susretale sa slučajevima u kojima je sama pretpostavka o seksualnoj orijentaciji korisnice bila povod da se njena ličnost ili sposobnost da brine o djeci negativno ocijene. Takvo postupanje, upozorava, narušava povjerenje u institucije i može odvratiti osobu od traženja pomoći.

CŽP bilježi rodni identitet korisnica, dok seksualna orijentacija nije dio rutinskog razgovora. Ta tema se otvara kad je korisnica sama pomene ili kad se pokaže da je seksualna orijentacija bila povod za nasilje ili diskriminaciju. Podaci servisa podrške zato daju ograničen uvid u to koliko LGBTIQ+ osoba traži pomoć zbog nasilja u porodici.

Koliko je žrtava ne vidi se iz javnih evidencija

Policija, tužilaštvo, sudovi i službe socijalne zaštite objavljuju podatke o nasilju u porodici. U tim podacima nema javno dostupne statistike iz koje bi se moglo utvrditi koliko je među žrtvama LGBTIQ+ osoba.

Seksualna orijentacija ili rodni identitet mogu biti zabilježeni u pojedinačnim predmetima. Kalezić ukazuje na pomak u tužilačkom evidentiranju zločina iz mržnje, gdje se bilježe motivi povezani sa seksualnom orijentacijom i rodnim identitetom. Te evidencije obuhvataju motive zločina iz mržnje. Broj LGBTIQ+ osoba koje su preživjele nasilje u porodici iz njih se ne može utvrditi, posebno u slučajevima u kojima takav motiv nije formalno utvrđen.

Danijel Kalezić Photo: PR centar

„Bez kvalitetnih podataka teško je procijeniti potrebe za smještajem, pratiti izrečene mjere i njihove rezultate ili utvrditi gdje zaštita izostaje“, kaže Kalezić.

Izvještaj Evropske komisije (EK) o Crnoj Gori iz novembra 2026. godine takođe ne sadrži posebne podatke o LGBTIQ+ žrtvama porodičnog nasilja. Komisija navodi da diskriminacija LGBTIQ+ osoba i dalje postoji i da se nastavlja sprovođenje Strategije za unapređenje kvaliteta života LGBTIQ+ osoba 2024–2028. U dijelu o rodno zasnovanom nasilju upozorava da Crna Gora još nije sprovela sve preporuke GREVIO-a, ekspertske grupe Savjeta Evrope koja prati primjenu Istanbulske konvencije. Žrtvama su, navodi Komisija, potrebni adekvatni, dostupni i održivi servisi podrške.

Komisija navodi i da Državno tužilaštvo detaljnije razvrstava podatke o žrtvama, počiniocima i djelima. U izvještaju nema informacije o tome da li se iz tih podataka može utvrditi broj LGBTIQ+ osoba među žrtvama porodičnog nasilja.

Sklonište zatvoreno zbog nedostatka novca

Državna strategija za unapređenje kvaliteta života LGBTIQ+ osoba 2024–2028. prepoznaje neprihvatanje u porodici i okolini kao jedan od glavnih problema zajednice. U istraživanju za izradu strategije učestvovale su 94 LGBTIQ+ osobe iz više crnogorskih opština. Za 79 odsto ispitanika prihvatanje porodice i prijatelja bilo je među najvažnijim faktorima sreće i zadovoljstva životom.

Učesnici istraživanja govorili su o isključivanju iz porodičnog života, strahu od posljedica autovanja i neprihvatanju najbližih. Strategija upozorava da takva iskustva, uz strah od nasilja i socijalnu izolaciju, mogu ozbiljno uticati na mentalno i emocionalno zdravlje.

Prema izvještaju američkog Stejt departmenta za 2022. godinu, tada je zbog nedostatka novca zatvoreno jedino specijalizovano LGBTQI+ sklonište u Crnoj Gori. Za približno deset godina rada pružilo je hitni smještaj i zaštitu za više od 200 ekonomski zavisnih LGBTQI+ osoba koje su porodice odbacile.

Kalezić kaže da nema potvrdu da je specijalizovano sklonište ponovo otvoreno. Nevladine organizacije pružaju besplatnu psihološku pomoć. Osobi koja mora odmah da napusti dom, ističe on, potreban je i bezbjedan smještaj.

„Za mene je mjerilo adekvatnosti vrlo konkretno: da li osoba može dobiti bezbjedan smještaj onda kada joj je potreban“, kaže Kalezić.

Od hitnog smještaja do samostalnog života

Kalezić smatra da je prioritet obezbijediti hitan smještaj sa stabilnim finansiranjem, stručnu podršku i jasan postupak upućivanja osobe na bezbjedno mjesto. Policija i centri za socijalni rad trebalo bi, kaže, da pri procjeni rizika uzmu u obzir i prijetnje gubitkom doma, ekonomsku zavisnost, prethodno nasilje i mogućnost da neko otkrije seksualnu orijentaciju ili rodni identitet žrtve bez njene saglasnosti.

Institucije bi, prema njegovim riječima, trebalo da usaglase način evidentiranja slučajeva i da objavljuju anonimizovane podatke o prijavama, zaštiti, smještaju i ishodima postupaka. Izjašnjavanje o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu trebalo bi da bude dobrovoljno, uz strogu zaštitu privatnosti, kako prikupljanje podataka ne bi dovelo u opasnost osobu koja traži pomoć.

Prema Kalezićevim riječima, podrška treba da se nastavi i nakon što prođe neposredna opasnost. Žrtvama su potrebni besplatna pravna i psihološka pomoć, podrška da nastave školovanje, nađu posao i riješe stambeno pitanje. Od toga može zavisiti hoće li moći da žive samostalno, bez pomoći osobe koja je prema njima bila nasilna.

„Osoba koja je preživjela nasilje ne bi smjela da bude prepuštena tome da sama obilazi institucije i pokušava da utvrdi ko je nadležan da joj pomogne“, upozorava Kalezić.

Ana danas dobija besplatnu psihološku podršku nevladinog sektora. Da bi mogla da napusti porodični dom i živi samostalno, čeka da se zaposli. Do tada pred roditeljima i dalje krije svoj privatni život.

Tekst je nastao u okviru projekta “We Go Deep - Otkrivanje skrivenih narativa crnogorske kvir stvarnosti”, koji Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) sprovodi u partnerstvu sa Centrom za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG), u sklopu šireg regionalnog projekta Zajedno za LGBTQI+ jednakost koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO) u partnerstvu sa ERA – LGBTI savez za jednaka prava LGBTIQ osoba za Zapadni Balkan i Tursku, Crnogorska LGBTIQ+ asocijacija Kvir Montenegro, Kvir centar iz Skoplja, Tuzlanski otvoreni centar (TOC), Spektra otvorenog uma (OMSA) iz Albanije i Centar za razvoj društvenih grupa (CSGD) sa Kosova. Projekat finansira Evropska unija, a kofinansira ga Ministarstvo regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa nevladinim organizacijama Vlade Crne Gore.

Stavovi inešeni u tekstu su isključiva odgovornost Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG) i ne održavaju nužno stavove Evropske unije, Ministarstva regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa nevladinim organizacijama Vlade Crne Gore, CGO-a i partnera na projektu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *