Više pripadnika romske populacije, nakon brisanja sa evidencije Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) zbog navršenih 67 godina života, ostali su bez besplatne zdravstvene zaštite, jer nijesu bili upoznati da i dalje mogu ostvarivati to pravo. Državne institucije se nijesu pobrinule da im predoče prava, pa su tako mnogi još uvijek bez osiguranja, iako besplatnu zdravstvenu zaštitu Ustav Crne Gore garantuje svim građanima, a izdavanje zdravstvenih knjižica je krajnje pojednostavljeno posljednjih mjeseci.

Fadilj Misimović, koji živi na granici siromaštva, kaže da je nakon što je izbrisan iz evidencije ZZZCG bio bez zdravstvenog osiguranja dugih pet godina, što je dodatno otežalo njegov položaj. Zdravstvenu knjižicu dobio je ovih dana nakon što su mu novinari CIN-CG, radeći na ovoj temi, pojasnili da ima prava na besplatno liječenje, kao i procedure kako da dođe do zdravstvene knjižice. Nije vjerovao da je sve tako lako i da je moguće.

Fadilj je više od 30 godina bio na evidenciji ZZZCG. Nikada nije uspio da se zaposli, uprkos želji. Dok je bio mlađi radio je povremene poslove, da bi se prehranio. Sada više ni to ne može. Ima 72 godine. Težak život, bolesti i nemaština njegovu su starost učinile krajnje neizvjesnom. Tvrdi da ga je država ostavila na milost i nemilost, bez ikakvih prihoda. Živi u trošnoj baraci koju je sam sagradio na Vrelima Ribničkim, na uzurpiranom zemljištu. Tako, pored problema koje ima svakodnevno, brine da mu ne sruše i baraku, koja je njegova jedina imovina.

U godinama nakon što je izbrisan sa evidencije Zavoda, vjerovao je da je ostao bez rijetke povlastice koju je imao -  besplatne zdravstvene zaštite. On nije imao novca ni za preživljavanje, a kamoli za plaćanje ljekarskih pregleda.  Tražio je pomoć od nadležnih institucija i pitao kako da riješi problem zdravstvenog osiguranja. „Državni činovnici kojima sam se obraćao su mi govorili da treba da budem strpljiv i da čekam izmjenu zakona kojom ću dobiti zdravstvenu knjižicu. Niko mi nije rekao da već imam pravo na nju“, navodi Fadilj.

Kako živi sam, posljednjih par godina brigu o njemu preuzele su komšije, koje ga svakodnevno obilaze, na čemu im je neizmjerno zahvalan. Ne bi trebalo, kaže, da bude na teretu komšija, već društva i države.  Zdravstvena knjižica, koju je dobio nakon pet godina lutanja, unijela je makar malo nade da može biti bolje.

Imer Hadžaj, sedamdesetdvogodišnji Rom iz Podgorice, ima sličnu priču. I on je došao do zdravstvene knjižice tek nakon što smo ga informisali o proceduri izdavanja i uputili na pravi šalter. U izjavi za CIN-CG Imer ističe da mu država u kojoj je rođen nikada nije pružila šansu da se zaposli, već je morao da prodaje staru robu po buvljacima i na taj način  prehrani brojnu porodicu. Niti mu je neko nakon brisanja sa evidencije ZZZCG pojasnio da može besplatno da se liječi. „Svuda sam išao, izgubio sam godine, a niko mi nije rekao koja prava imam“, kaže Imer. Slabog je zdravstvenog stanja, pa više i ne izlazi na pijacu. Tvrdi da je svakodnevno posjećivao državne ustanove i pisao molbe, ne bi li uspio da ostvari besplatnu zdravstvenu zaštitu....

„Nas Rome život troši nemilice. Kako država nije mislila na moje roditelje, tako nije mislila ni na nas. Zbog uslova u kojim živimo, uglavnom kad navršimo oko 60 godina starosti – umiremo“, navodi za CIN-CG sedamdesetogodišnji Podgoričanin Tahir Beriša, koji je, takođe, bio dugo bez zdravstvenog osiguranja. Ističe da samo Bogu može zahvaliti što je doživio sedamdeset godina. Njegovi roditelji, braća i sestra su relativno mladi umrli, ne samo zbog uslova u kojima su živjeli, već vjeruje i zato što  nijesu imali adekvatnu zdravstvenu zaštitu.

„Crna Gora u 21. vijeku više ne smije da radi ovo što nam je do sada radila. Pod hitno treba promijeniti Zakon o besplatnoj zdravstvenoj zaštiti. Država treba da zbrine stare i bespomoćne osobe bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost“, smatra Beriša.

Tokom istraživanja ove teme, novinari CIN-CG obišli su više državnih institucija, tražeći odgovor na pitanje ko je nadležan za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu za starija lica koja više nijesu na evidenciji ZZZCG.

U Centru za socijalni rad odgovorili su da se oni ne bave tim pitanjima, pa su uputili na Ministarstvo rada i socijalnog staranja Crne Gore.

„Ministarstvo rada i socijalnog staranja nije nadležno za to. Fond za zdravstvo bi mogao nešto konkretnije da vam pomogne, povodom regulisanja zdravstvene zaštite“ – kazao je Rovčanin.

A odgovori na ova pitanja jasni su u Ustavu Crne Gore. Član 69 kaže: „Svako ima pravo na zdravstvenu zaštitu. Dijete, trudnica, staro lice i lice sa invaliditetom imaju pravo na zdravstvenu zaštitu iz javnih prihoda, ako to pravo ne ostvaruju po nekom drugom osnovu“.

U razgovoru sa službenicima ZZZCG pojašnjeno je za CIN-CG da lica koja oni brišu iz svojih evidencija, ipak nijesu ostavljena na milost i nemilost. Do nedavno je one koji su ostvarili izvjesni radni staž preuzimao Fond penzijskog i invalidskog osiguranja Crne Gore (PIO CG), preko kojeg su te osobe osiguravane. Oni koji nijesu ostvarili radni staž, bili su u nadležnosti Centra za socijalni rad, dok su lica koja su koristila neki vid naknade ostajala u nadležnosti ZZZCG. Organizacijskim promjenama, od nedavno, sva lica preuzima Fond zdravstva i ona imaju pravo na korišćenje zdravstvene zaštite preko tog organa.

Procedura za dobijanje zdravstvene knjižice je jednostavna. Potrebno je da lice koje više nije na evidenciji ZZZCG dođe do Fonda zdravstva, gdje će na šalteru za ovjere zdravstvenih knjižica dobiti formular koji treba popuniti i priloži fotokopiju lične karte.

Međutim, naročito među pripadnicima romske populacije, usljed slabog obrazovanja, jezičkih barijera, neupućenosti od strane nadležnih organa, dolazi do problema koje su imali i naši sagovornici, koji godinama nijesu koristili zdravstvenu zaštitu, iako su imali pravo na to. Koliko je još njihovih sunarodnika i sunarodnica, koji zbog nedovoljne informisanosti ne ostvaruju besplatnu zdravstvenu zaštitu, niko ne zna.

Bilo bi od najveće važnosti za ovu zajednicu da se sprovede neki vid edukacije i kampanje kako bi se ukazalo na prava koja jedan dio Roma i Egipćana još uvijek ne koristi, jer živi u uvjerenju da ih zdravstvena zaštita nakon 67 godina života ne sleduje.

Ranko Vojvodić / Maksut Beriša

Iako se i 2014. znala lokacija za ,,posao vijeka’’ - izgradnju kolektora, bivši gradonačelnik Miomir Mugoša je, uz saglasnost Vlade, opštinsko zemljište poklonio kompaniji Uniprom Veselina Pejovića. Sada Mugošin nasljednik Slavoljub Stijepović sa Pejovićem trampi zemljište neophodno za izgradnju kolektora, dajući Unipromu opštinske parcele uz magistralu

Fleš1: Odluku o novoj razmjeni zemljišta potpisao je predsjednik Skupštine Podgorice Đorđe Suhih, koji je poklanjanje opštinskog zemljišta Unipromu 2014. ovako komentarisao:,,Mi možemo sada naše zemljište koje oni koriste i naše zemljište koje mi koristimo da sa njima sjednemo i da se dogovaramo kome će šta da pripadne. Pa i jedno i drugo je naše. Čije je naše zemljište? KAP-ovo?"

TXT: Vještaci koji su po nalogu Specijalnog tužilaštva ispitivali sporni posao ustupanja opštinskog zemljišta novom vlasniku KAP-a Veselinu Pejoviću i njegovom Unipromu, potvrdili su sumnje u nezakonitost ovog posla, kojim je rukovodio Miomir Mugoša, bivši gradonačelnik Podgorice. To je prema izvorima Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) epilog višemjesečne provjere, a pored Mugoše na spisku osumnjičenih mogao bi biti i Veselin Pejović.

Imovina KAP-a je, podsjetimo, u decembru 2012. procijenjena na 183,5 miliona eura. Nakon izlaska ruskog tajkuna Olega Deripaske iz vlasništva nekadašnjeg industrijskog giganta, 2014. stečajna uprava prodaje KAP jedinom ponuđaču kompaniji Uniprom za 28 miliona eura. Taj novac još nije do kraja uplaćen, a osnovna suma je nakon Pejovićevih tužbi umanjena.

U tom periodu KAP je bio samo korisnik, ali ne i vlasnik, gradskog zemljišta u Dajbabama. To je potvrdio čak i gradonačelnik Mugoša objasnivši da je tu lokaciju u vrijeme gradnje fabrike Opština Titograd eksproprisala od privatnih vlasnika i dala samo na korišćenje KAP-u.

No, nakon što je prvi tender za KAP propao, a na drugom se javila samo firma Uniprom, Mugoša mijenja mišljenje. Mnogi smatraju da je presudan bio pritisak iz Vlade Mila Đukanovića koja je bila odlučna da ispuni brojne Pejovićeve zahtjeve. Među njima i onaj o riješavanju imovinskih sporova oko zemljišta.

Odlukom SO Podgorica novom kupcu KAP-a prepisano je čitavih 417.804 kvadrata, koje je Glavni grad, preko javnih oglasa, samo mjesec dana prije toga prodavao po cijenama od 66 do 72 eura po kvadratu. Dakle, ovom odlukom je privatnoj kompaniji poklonjeno zemljište minimalne vrijednosti 26 miliona eura, gotovo onoliko za koliko je KAP prodat Pejoviću.

Ali, tu nije kraj. Drugom odlukom je investitor oslobođen plaćanja naknade za komunalno opremanje zemljišta, koja je na toj lokaciji iznosila 48,80 eura po kvadratu. To je poklon od novih 20 miliona eura, upozoravaju iz opozicije godinama. Ukupno najmanje 40 miliona štete za grad i državu.

Nakon što je dobio opštinsko zemljište, Pejović je na njega upisao hipoteku kod Zapad banke – za kredit, kojim je otplatio polovinu iznosa za kupovinu imovine KAP-a.

Međutim, i novi gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović nastavio je sa Pejovićem kombinacije oko zemljišta koje mu je ustupljeno, a koje je i u ranijim planovima bilo predviđeno za gradnju kolektora za prečišćavanje otpadnih voda. Prema, nedavnim Stijepovićevim najavama, kolektor bi trebalo da se završi tek 2021, iako DPS tu „investiciju vijeka“ vrijednu oko 50 miliona, najavljuje biračima još od 2010.

Izvršni direktor Vodovoda i predsjednik podgoričkog odbora DPS-a Vladan Vučelić kaže da se radi o projektu ,,koji je najbolje tehnološko rješenje ne samo u Crnoj Gori nego u Jugoistočnoj Evropi i najjefitniji projekat".

O kolikoj se jeftinoći radi govori i podatak da je Glavni grad ušao u cijelu priču a da u njegovom vlasništvu nije više parcela u Botunu na kojoj je predviđena gradnja kolektora, jer je Mugoša tu lokaciju poklonio Pejoviću. To je bila jedna od posljednjih Mugošinih poteza pred napuštanje funkcije. Tada je, 30. aprila 2014, u podgoričkom parlamentu izglasana odluka o razgraničenju između Glavnog grada i KAP-a. Suština odluke je da se Opština, zarad novog vlasnika KAP-a, odrekla skoro polovine svoga zemljišta na lokaciji nekadašnjeg industrijskog giganta. Iako se i tada znalo da je u planovima gradskih vlasti kolektor planiran u Botunu!

Zbog toga je glasačka mašinerija DPS-a u podgoričkom parlamentu morala aprila ove godine nanovo da izglasa razmjenu zemljišta između Glavnog grada i Kombinata aluminijuma.

Novom odlukom kompanija Uniprom Glavnom gradu će ustupiti 75.110 kvadrata kod bazena crvenog mulja neophodnih za gradnju kolektora, dok će Uniprom od grada dobiti 99.155 kvadrata na atraktivnim parcelama uz magistralu Podgorica-Petrovac - na kojima je moguća gradnja raznih sadržaja. Uniprom je lokalnoj samoupravi dužan da uplati 978.634 eura na ime razlike u vrijednosti zemljišta, do kraja 2019. godine.

Zanimljivo je da je ovu odluku potpisao predsjednik Skupštine Podgorice Đorđe Suhih, koji je poklanjanje opštinskog zemljišta Unipromu 2014. ovako komentarisao:,,Mi možemo sada naše zemljište koje oni koriste i naše zemljište koje mi koristimo da sa njima sjednemo i da se dogovaramo kome će šta da pripadne. Pa i jedno i drugo je naše. Čije je naše zemljište? KAP-ovo?".

Opozicija već godinama upozorava da su prekršeni mnogi zakoni, među njima i Zakon o zaštiti konkurencije, jer ostali potencijalni ponuđači nijesu znali da će budućem vlasniku KAP-a pripasti zemljište i brojne druge subvencije i pogodnosti.

MANS je još 2014. godine Vrhovnom državnom tužiocu podnio krivičnu prijavu zbog nezakonite prodaje imovine podgoričke fabrike nikšićkoj firmi Uniprom. Između ostalog naveli su i da ,,Uniprom kvadrat zemljišta kupuje po nevjerovatnih 11 eura po metru kvadratnom, dok mu se objekti, fabrička postrojenja, oprema i invetar bukvalno poklanjaju - zaključenjem ugovora sa Unipromom, Crna Gora odmah gubi preko 20 miliona eura samo po osnovu vrijednosti zemljišta, i ko zna još koliko u budućnosti po osnovu subvencija i oprosta poreza i drugih naknada''.

URA je uoči posljednjeg glasanja u podgoričkom parlamentu za trampu između Uniproma i Glavnog grada podnijela inicijativu za poništavanje razgraničenja iz 2014. Inicijativa je odbijena.

Krčmljenjem opštinskog zemljišta od strane bivšeg gradonačelnika bavila se i komisija koju je 2015. formirao Slavoljub Stijepović. Komisija je pola godine ispitivala dva posla - prodaju zemljišta Glavnog grada Carinama i međusobno razgraničenje zemljišta između Glavnog grada i KAP-a. Rezultati ove istrage poslati su vrhovnom državnom tužilaštvu Ivici Stankoviću.

Vladimir Čađenović, šef kluba odbornika Demokratske Crne Gore (Demokrate), nedavno je izjavio da bi razmjena zemljišta iz aprila morala biti predmet istrage tužilaštva. Da se ovom odlukom mora pozabavi tužilaštvo Čađenović je uvjeren nakon što su nalazi vještaka proslijeđeni Specijalnom tužilaštvu potvrdili sumnje da u poslu koji se odnosi na odluku o utvrđivanju zone KAP-a biznis zonom i odluku o davanju saglasnosti za međusobno razgraničenje zemljišta između Glavnog grada i KAP-a iz aprila 2014. godine, ima nezakonitih radnji. 

Miomir Mugoša je u oktobru prošle godine saslušavan u Specijalnom tužilaštvu u okviru istrage o razgraničenju između glavnog grada i KAP-a.

Pokušali smo preko mejla kompanije Uniprom da od Pejovića dobijemo njegovo viđenje ovog slučaja. Javili su nam se neposredno prije zaključenja teksta i kazali da nemaju što da kriju, te da su voljni da, u narednom periodu, dostave svu dokumentaciju o ovom poslu.

Razočarani brutalnošću, bijedom i opresijom Islamske države, neki od boraca sa Balkana, koji su u Siriji ratovali na strani ove terorističke organizacije su se svojski potrudili da napuste Bliski Istok i vrate se svojim kućama.

Šesnaest mjeseci nakon što je otišao u ISIS-ov kalifat u Siriji – verujući u idealan život u potpunom vjerskom okruženju – Hilmi, Bošnjak, pobjegao je nazad na Balkan, razočaran onime što je tamo vidio.

,,Tamo nije bilo ničega, nema struje, nemaš knjigu, nemaš internet, ništa,“ Hilmi je rekao za BIRN.

,,Imao sam kod sebe 400 eura koji su brzo potrošeni na hranu i osnovne potrepštine. Prijavio sam se u mekteb [ured] za bolesne gdje sam dobijao 50 dolara mjesečno. Moja supruga je pomagala starijim ženama pa su joj one nekad davale skromnu nadoknadu. A ja sam ludio sve vrijeme i gledao kako da spasim porodicu i pobjegnem odatle,“ sjeća se Hilmi.

,,Evo vidi,“ nastavlja, otvarajući svoj laptop i pokazujući video snimak.

,,Tu nema prirode, nema trave, sve uvelo, napušteno; vidi ove tobože ovce kako su mršave...sve što smo mogli raditi je prošetati malo okolo,“ kaže Hilmi, a onda pokazuje i fotografije svoje porodice i prijatelja.

Neki od njih nisu nikada uspjeli pobjeci iz Sirije.

Sa druge strane tvrdi da neki koji su propagirali i strogo implementirali rigidna vjerska pravila su sebe izuzeli od istih i uživali u svim dozvoljenim i nedozvoljenim ovozemaljskim blagodetima.

Hilmi, koji ima i bosansko i crnogorsko državljanstvo, samo je jedan od 250 ljudi koji su se vratili na Balkan nakon što su neko vreme proveli u ratnim zonama Sirije i Iraka. Poput Hilmija, mnogi su riješili da napuste Bliski Istok jer su se razočarali ISIS-om.

Iako mnogi povratnici tvrde da u Siriju nisu odlazili da bi ratovali, države na Balkanu ih tretiraju kao teroriste i to na osnovu niza zakona koji su usvojeni 2015. godine i koji kažnjavaju učesnike u stranim konfliktima.

Neki od povratnika su čak i završili na sudu po povratku na Balkan. I pored toga, oni su počeli da ubjeđuju ostale muslimane da ne prave njihove greške odlazeći na bliskoistočna ratišta.

Život u kalifatu

Kada je Hilmi, koji je vjernik čitav svoj život, čuo da je Islamska država proglasila kalifat, bio je riješen da ode i vidi da li je život tamo zaista u skladu sa šerijatskim principima idealnog islamskog drustva.

Hilmijeva destinacija je bila provincija Alepo gdje se već nalazio njegov prijatelj iz Podgorice. On ga je ubedio da u kalifatu ništa ne nedostaje, da su borbe daleko od mjesta gdje oni žive i da Hilmi i njegova porodica tamo mogu da ostanu kao njegovi gosti. Takodje ga je ubijedio da se ne traži od njega da priđe mudžahedinima, što kako tvrdi, nikako nije ni želio ni mogao zbog svojih ubjeđenja i lošeg zdravstvenog stanja.

,,Moj plan je bio da odem i provjerim, i ako je to sve tako, ja bih se poslije nekoliko sedmica vratio u zemlju, prodao kuću i stalno se preselio u Siriju“ kaže Hilmi.

Ali kada je stigao u Siriju u februaru 2015. godine, sačekale su ga loše vesti: njegov prijatelj je poginuo u borbama kod Kobanija.

Kako su se borbe oko Kobanija intenzivirale i ISIS-ove snage pocele gubiti bitku, Islamska država je uvela vanredno stanje, oduzela pasoše svim novopridoslim strancima i obavijestila ih da ne mogu napustiti kalifat jer su ,,vec stigli u savršeno društvo.“

Jedan Bošnjak koji je takođe živeo u kalifatu je garantovao za Hilmija i njegovu porodicu, pa su prebačeni u kuću zajedno sa još nekim arapskim izbjeglicama iz Kobanija. Nekoliko meseci kasnije Hilmi je dobio ruinirano imanje na periferiji grada na turskoj granici, gde su on i njegova porodica živeli više od godinu dana.

Hilmi kaže da je u Siriji sreo mnogo ljudi sa Balkana.

„Došlo je puno naših ljudi, Bosanaca najviše, bilo ih je iz Srbije, iz Crne Gore. Ali bilo je svakakvih. Bilo je pravih vjernika i dobrih ljudi ali i kriminalaca koji su bježali od zakona. Gledao sam neke kako snimaju video klipove, poziraju sa oružjem, pričaju svasta, a nijesu bili u ratu niti jedan sekund“ kaže Hilmi.

Kako su se napadi režima Bašara el Asada i njegovih ruskih prijatelja intenzivirali, tako se i situacija u gradu brzo promijenila. Mjesto je postalo neprepoznatljivo – ulice su bile prazne, zgrade uništene, a mnogo ljudi je poginulo.

,,Jednostavno si bespomoćan, odeš u podrum ili ispod stepenica, zagrliš dijete i moliš Boga da te spasi,“ kaže Hilmi.

Shvativši odmah po dolasku da kalifat Islamske države nije to što je on mislio, počeo je tražiti opcije za bjekstvo da spasi porodicu. Jednom je uspio da stigne noću do granice sa Turskom, ali su ih turske granične trupe vratile natrag pucajuci im iznad glava. Kasnije je uspio pronaći Sirijca koji se ponudio da mu pomogne da pobjegne u Tursku za 1.500 dolara.

,,Uspio sam se čuti sa mojima kući i rekao im da prodaju sve što imam u stanu, tepih, bojler, sto... i da mi šalju novac,“ seća se Hilmi.

Kako bi pobjegao sa teritorije koju je kontrolisao ISIS, Hilmi se morao iskrasti i prijeci preko minskog polja i ograde sa bodljikavom žicom. Uspio je da preživi zahvaljujući lokalnom vodiču.

Međutim, kada je ušao u Tursku, bio je uhapšen i proveo je dva i po meseca u pritvoru za izbeglice iz Sirije i Iraka.

„Iz jednoga zatvora sam prešao u drugi, i samo mi je jedna misao tad bila u glavi- šta napravih svom djetetu,“ sjeća se Hilmi.

Turske vlasti su ponudile ili da ga pošalju nazad u njegovu zemlju ili da ode u neku od država koja je voljna da ga primi. Hilmi je odlučio da se vrati kući (izbrisao sam Bosnu) gdje je ubrzo bio uhapšen zbog optužbi za terorizam.

Najamnici ubijaju za ISIS

Međutim, za razliku od Hilmija, koji tvrdi da je u Siriju otišao da bi ispovjedao svoju vjeru i živio u pravednom za sve kalifatu, mnogi ljudi sa Balkana su na Bliski Istok otišli zbog novca.

Sa bogatim iskustvom stečenim u ratovima devedesetih godina, postali su vredno oruđe u redovima islamističkih snaga.

,,Neka oni pričaju o Bogu i hurijama [device sa kojima pravednici uživaju u raju] drugima. Ja znam da meni Bog nikada neće reći da ubijem drugo živo biće zbog njega,“ Fisnik, borac rodom iz Makedonije, rekao je za BIRN.

,,Da se ne lažemo- mene zanima novac. Bio sam u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, radio sam oružane pljačke po Zapadu, bio sam u zatvorima,“ dodaje Fisnik.

Živeo je u Srbiji, Makedoniji, Crnog Gori, Turskoj i Nemačkoj, što mu je pomoglo da stupi u kontakt sa onima koji šalju ljude na bliskoistočna ratišta.

,,Naši ljudi po džamijama u Evropi se lako povežu i znaju ko je kakav i za šta može poslužiti,“ kaže Fisnik.

U leto 2014. godine Fisnik se pridružio Al Nusri zajedno sa prijateljima sa Balkana i Kavkaza koji su živeli u Nemačkoj i Austriji.

Tvrdi da mu je obećano 2.000 dolara mjesečno plus ono što mu dopuste da uzme na terenu nakon borbi.

„Bašarova vojska je bila lošeg morala i slabe motivacije tako da smo par puta imali znatne uspjehe oko Alepa u uništavanju utvrđenja i čulo se za nas,“ seća se Fisnik.

Dodaje da je brutalnost koju je viđao u Siriji daleko ekstremnija od svega što je vidio tokom ratova na Balkanu.

,,Gledao sam poslije druge bitke kako [Asadovim zarobljenim] vojnicima kidaju glave. Bilo je grozno u početku jer to nisam gledao ni u Jugoslaviji. Poslije se navikneš i na to,“ kaže Fisnik.

Poslije dva mjeseca u Al Nusri, Fisniku je njegov lokalni komandant rekao da će se on i njegova jedinica pridružiti ISIS-u.

,,Nas nije bilo briga za prisegu dok god nas taj plaća,“ kaže Fisnik.

,,U međuvremenu jedinica se obnavlja novim plaćenicima među kojima ima čak i hrišćana kojima je stalo do adrenalina i brze zarade“.

,,Čak i nakon povratka sa linije stalno se išlo u nekakve racije i pretrese, obični ljudi su sumnjičeni da su ili špijuni, ili da piju alkohol, da su narkomani. To je bio odličan izgovor nekima da iz zabave muče ljude, pljačkaju, pale, siluju,“ objašnjava Fisnik.

On kaže da je najviše para zaradio kada je transportovao umetnine do turske granice. ,,To su bile statue i razne te stvari koje su oni navodno uništavali pred kamerama jer su te stvari smatrali za idolopoklonstvo.“

Posle skoro tri meseca ratovanja pod zastavom Islamske države, Fisnikov komandant je nestao – jedinica nikada nije saznala da li je ubijen ili ne. Fisnikovi novi nadređeni su od njega zahtevali da vrsi egzekucije civila, na šta on nije bio spreman.

,,Makar znam da ako sam došao zbog para da nisam došao da koljem nevine ljude,“ tvrdi Fisnik.

Ipak, kako bi uopšte mogao da napusti Islamsku državu i vrati se kući, Fisnik i četvoro drugih boraca su morali ubiti petoro ,,špijuna“ među kojima su bile i dvije žene.

,,Alternativa je bila da naše glave završe na trgu umjesto njihovih.“

Bivši borac u borbi protiv ekstremizma

Razočaranje u Islamsku državu navelo je Alberta Berišu da po povratku iz Sirije osnuje nevladinu organizaciju koja pomaže bivšim borcima da se ponovo uključe u društvo, i da se otrgnu od radikalne ideologije koja ih je odvela na strana ratišta.

,,Država nikad nije shvatila da nama nije bio cilj da budemo teroristi,“ Beriša je rekao za BIRN, aludirajući na oko 300 Kosovara za koje se vjeruje da su poslednjih godina učestvovali u ratovima na Bliskom Istoku.

,,Svako je imao svoju sopstvenu istoriju i ciljeve. Ali jedna važna stvar o onima koji su se vratili jeste da njihov povratak znači da su razočarani onime što su videli,“ kaže Beriša.

Beriša nije tipičan džihadista. Završio je političke nauke na Univerzitetu u Prištini i master studije na Univerzitetu u Tirani.

On kaže da je u Siriji bio od 6. do 20. oktobra 2013. godine kako bi pomogao sirijskoj opoziciji u borbi protiv Asadovih snaga – ali tvrdi da on sam nikada nije ratovao.

Beriša kaže da je razlog zbog koga je otišao to što je bio razočaran u društvo na Kosovu i što je hteo da pomogne svojoj muslimanskoj braći u borbi protiv diktatora.

Po dolasku u Siriju, Beriša je tražio da se pridruži grupama u kojima se govorio albanski jezik ,,da bi izbegao jezičke barijere.“ Onda su ga odveli kod Lavdrima Mudžaherija, komandanta Islamske države koji je komandovao albanskim borcima.

,,Kunem se bogom da nikada pre toga nisam čuo za njega i da ga nikada pre toga nisam vidio,“ Beriša je rekao na suđenju u Prištini.

Tvrdio je da je pretraživao Internet, pokušavajući da shvati gdje se nalazi i da je tada je i naišao na snimak na kome se nalazi Mudžaheri.

Pošto je od ISIS-a bilo gotovo nemoguće pobjeći, Beriša kaže da je pomoću Fejsbuka kontaktirao prijatelja sa Kosova kako bi mu pomogao da se vrati kući.

,,Onda mi je poslao SMS u kome kaže da je jedan moj rođak bolestan i da moram da se vratim kući, a ja sam to iskoristio kao opravdanje da se vratim na Kosovo,“ Beriša je rekao na sudu.

Sud na Kosovu ga je zbog terorizma osudio na tri i po godine. Njegov slučaj je trenutno na apelaciji, a Beriša odluku čeka na slobodi.

,,Za mene su najteže stvari bile društvene predrasude, sumnje i konstantani pritisci od svih [državnih] institucija – njihova tendencija da ispune svoje političke ili institucionalne agende kroz nas,“ kaže Beriša.

,,Još teže mi je palo to vreme kad sam pušten iz pritvora. Do tada, mi [džihadisti povratnici] smo već postali poznati javnosti na Kosovu i ljudi su počeli da nas stigmatizuju još više,“ dodaje Beriša.

,,Veoma je teško za ljude koji se nalaze između dve vatre, kada više ne znaš gde pripadaš,“ kaže Beriša.

Njegova NVO, INSTID, bori se protiv verskog ekstremizma na Kosovu i ima za cilj da deradikalizuje ljude koji se se vratili sa bliskoistočnih ratišta.

,,Pošto znam da su većina njih žrtve, mislio sam da njihovo dalje viktimiziranje nije rešenje, i da bi ih to još više radikalizovalo,“ objašnjava Beriša.

,,I tako sam odlučio da osnujem instituciju koja će se baviti samo ovime, kako bi ovakvi ljudi ponovo postali korisni u društvu i kako im njihova sloboda ne bi bila oduzeta, jer to stvara mogućnost za veću radikalizaciju i čak i za radikalizaciju drugih u zatvoru,“ kaže Beriša.

Jovo MARTINOVIĆ

Mlade Romkinje su podređene i često zarobljene običajima, uskraćuje im se pravo na sopstvenu volju i mišljenje, a njihovim životom upravljaju muški članovi familije. Život udate i neudate Romkinje je u mnogo čemu sličan, sveden je na zatvorena romska naselja, podrazumijeva rano ustajanje i cijelodnevno obavljanje različitih kućnih poslova.

Anita Beriša (29), jedna od rijetkih obrazovanih Romkinja, kaže da se u poslijednjih desetak godina stanje promjenilo nabolje u skoro svim sferama života romske zajednice, ali da je položaj Romkinja i dalje na nezavidnom nivou.

„Do prije nekoliko godina, romskih djevojčica je bilo vrlo malo u završnim razredima osnovne škole dok su samo rijetke išle u srednju školu. Kasnije, za razliku od muškaraca, Romkinje, zbog porodičnih obaveza i nedovoljnog obrazovanja nijesu u mogućnosti da traže posao. Često se dešava da one koje traže posao budu diskriminisane“, objašnjava Anita.

Podizanje djece u romskim porodicama nije samo obaveza udatih žena, već i djevojčica koje često već sa 11 godina počinju da brinu o mlađoj braći i sestrama. „U romskoj porodici postoji osporavanje prava na školovanje ženskoj djeci, a razlozi se nalaze u tradicionalnim očekivanjima koja nalažu da se Romkinja mora udati mlada“, kaže Anita dodajući da je ona zahvaljujući svojim roditeljima ipak uspjela da se odupre ovakvim običajima.

Ona je rođena u Podgorici gdje je završila osnovnu i srednju medicinsku školu. Diplomirala je na Fakultetu za poslovni menadžment u Baru, dok je specijalističke studije završila na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Prva je Romkinja koja je upisala magistarske studije na Univerztetu Donja Gorica. Od diplome master studija dijeli je samo korak. Jedna je od osnivača Romske organizacije mladih Koračajte sa nama - Phiren Amenca, a od 2011. godine zaposlena je u Ministarstvu vanjskih poslova.

,,Veoma je važno insistirati na što bržem usvajanju Akcionih planova za Romkinje i sprovođenju aktivnosti u pravcu osnaživanja Romkinja da se uključe u javni život, jer je broj društveno aktivnih žena u romskoj zajednici veoma mali“, poručuje Anita.

Uključivanje mladih u društveni život, posebno mladih Romkinja je od velikog značaja za romsku zajednicu i njihovu integraciju u crnogorsko društvo. „Mi mladi, posebno Romkinje, mijenjamo sliku o Romima. Naše životne priče i slike utiču na rušenje predrasuda”, objašnjava Anita.

Uticaj organizacija i romskih aktivista raste, te se stoga smanjuje broj Romkinja koje se udaju prije 18 godine, a sve više ih nastavlja školovanje. Ipak, iako se položaj Romkinja u Crnoj Gori popravlja i stereotipi razbijaju, predstoji još mnogo posla za institucije i nevladine organizacije.

U Izvještaju za sprovođenje Strategije za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana u Crnoj Gori 2016-2020 navodi se da je u 2016/17 godini iz ove populacije upisano 20 studenata na fakultete. Međutim, samo 76% romske djece ide u osnovnu školu. Podaci ukazuju da djevojčice u odnosu na dječake više odustaju od školovanja za čak 13,8%. Kako se navodi, razlozi su nepovoljni socijalni uslovi, siromaštvo, socijalna segregacija, nedostatak porodične podrške, kao i rano stupanje u brak. Prema istraživanju višestrukih pokazatelja MICS 5, procenat ukupno obrazovanih Romkinja je manji u odnosu na muškarce za 23%. Ovaj postotak je još viši kod mladih žena u dobi 20-24 godina (50%).

,,Romkinje, su na dnu društvenih margina, ali kada im se pruži mogućnost, pokazuju da mogu baš kao i drugi da postižu dobre rezultate“, kaže Anita. Ona smatra da je posebno važno da se pripadnici romske i egipćanske zajednice obrazuju, da tako dođu do posla, i iz začaranog kruga siromaštva. Dodaje da obrazovana žеna vodi ka еkonomski nezavisnoj žеni, koja ima snagе da sе suprotstavi nasilju i diskriminaciji.

Da se mlade Romkinje uče da budu povučene, tihe, da malo govore, pomažu u brizi oko domaćinstva i mlađe djece i da često ne izlaze iz naselje gdje obično zbog svega toga imaju i strahove kada krenu u školu, potvrđuje i Hikmeta Beriša (30). Ona je ipak uspjela da se bavi poslom koji voli. Od svoje devetnaeste godine se bavi frizerskim zanatom.

Hikmeta je rođena u Podgorici i živi u četrnaestočlanoj porodici. Opismenila se, kaže, sa 19 godina, kada je upisala prvi razred zahvaljujući projektu Druga šansa, Fondacije za stipendiranje Roma i Egipćana. Preko tog projekta završila je prva četiri razreda osnovne škole.

,,Nakon toga sam otišla da radim na primorje. Tamo sam upoznala profesora iz Rožaja, koji mi je pomogao da završim vanredno cijelu osnovnu školu", priča Hikmeta i ističe da joj je obrazovanje donijelo slobodu.

„Puno Romkinja ne radi, već ostaju kod kuće i čuvaju djecu, a to nije dobro ni za njih ni za brak“, kaže Hikmeta i dodaje da kada bi imala prilike da savjetuje mlade Romkinje, rekla bi im da budu samostalne, čvrste, da imaju stav i da ne dozvoljavaju da sa njima manipulišu porodica i njihovi partneri. „Neudata djevojka od dvadeset godina se u našoj zajednici smatra starom. Tako da kada se djevojke približavaju punoljetstvu razmišljaju što će familija i okolina reći ako se do tada nijesu udale. Od rođenja se vaspitavaju da se prije osamnaeste godine udaju. ne razmišljaju šta one žele, nego šta drugi očekuju od njih“, objašnjava ova tridesetogodišnja Romkinja.

Po romskim običajima se djevojčice udaju i prije svoje 15. godine i to je razlog zbog čega odustaju od školovanja. Hikmeta objašnjava da posljedice romskih običaja dovode do toga da je mlađa, slabo pismena žena u podređenom položaju čitavog života.

„Međutim, starije žene imaju veće poštovanje i tek se u tim odnosima vidi tradicija. Osobito ih poštuju njihova djeca i snahe koje preuzimaju njihove poslove u domaćinstvu“, ističe Hikmeta. Ona smatra da se mlade Romkinje moraju suprostaviti običajima i uz podršku društva izboriti za bolji položaj u porodici i u zajednici.

Kada je 2013. godine Centar za romske inicijative (CRI) organizovao radionice za mlade Romkinje i Egipćanke, kako iz te organizacije kažu, učesnicama je trebao pratilac da bi pohađale određene aktivnosti. Ocjenjuju da ima pomaka kada je u pitanju pozicija Romkinja i Egipćanki. Sve je više djevojčica koje završavaju osnovno i srednje obrazovanje, pa čak i djevojaka koje upisuju fakultete. To pokazuje da je proces dugoročan, ali i da daje rezulate. Ističu da je bitno da se u tom pravcu kontinuirano radi.

,,Kad govorimo o siromaštvu, tu se nije napravio pomak. I dalje imamo Romkinje i Egipćanke koje su nezaposlene i koje zavise od muških članova porodica“, kaže izvršna koordinatorka organizacije Centra za romske inicijative (CRI) Fana Delija.

CRI najviše djeluje na području Opštine Nikšić, i posebno su se istakli u borbi protiv dječijih ugovorenih brakova. U zadnjih šest godina uspjeli su u saradnji sa institucijama da pomjere grancu do onih 16 godina kada zakon dozvoljava da se uz saglasnost roditelja i zdravstvene potvrde sklopi bračna zajednica.

,,Na žalost, javlja nam se novi problem. Roditelji im ugovore brak sa 14 ili 15 godina i onda čekaju da napune 16. godinu. To je problem koji dodatno ugrožava same djevojčice, one su dakle, bukvalno zarobljene, svuda ih prate i tako dvije do tri godine dok ne napune 16 godina“, objašnjava Delija. CRI kontinuirano ukazuje na važnost obrazovanja.

Sporo, ali ipak mijenjaju se stvari. Više nije nezamislivo da Romkinje uče i idu u školu. Ali, dug je put pred njima.

Enis EMINOVIĆ

U nedjelju, u 20 sati, emitovana je prva emisija  iz serijala posvećenog Romima i Egipćanima, u kojoj govorimo o problemu prosjačenja.

Sa gostima u studiju razgovarali smo  o tome koliko prosjačenje pogađa romsku i egipćansku djecu, ko je odgovoran za to – roditelji ili državne institucije i šta je potrebno uraditi kako bi ova djeca sa ulice prešla u učionice, a ne u ruke kriminalnih grupa i trgovaca ljudima.

Emisiju „U lavirintu“ vodi Elvis Beriša, a gosti su: Radovan Stijović iz Uprave policije, Marko Kastratović iz Centra za socijalni rad i Nikola Vukčević, reditelj. Emisija „U lavirintu“ dio je projekta „Zaposli se i ispričaj priču“, koji finansira Evropska unija, posredstvom Ministarstva finansija Crne Gore, dok je glavni korisnik Ministarsvo rada i socijalnog staranja.

 Elvis Beriša, autor emisije "U lavirintu", gostovao je u jutarnjem programu "Boje jutra", na TV Vijesti

U nedjelju, u 20 sati, gledajte „U lavirintu“ - prvu emisiju iz serijala posvećenog Romima i Egipćanima, u kojoj govorimo o problemu prosjačenja. Sa gostima u studiju razgovaramo o tome koliko prosjačenje pogađa romsku i egipćansku djecu, ko je odgovoran za to - roditelji ili državne institucije i šta je potrebno uraditi kako bi ova djeca sa ulice prešla u učionice, a ne u ruke kriminalnih grupa i trgovaca ljudima. Emisiju „U lavirintu“ vodi Elvis Beriša, a gosti su: Radovan Stijović iz Uprave policije, Marko Kastratović iz Centra za socijalni rad i Nikola Vukčević, reditelj. Emisija „U lavirintu“ dio je projekta „Zaposli se i ispričaj priču“, koji finansira Evropska unija, posredstvom Ministarstva finansija Crne Gore, dok je glavni korisnik Ministarsvo rada i socijalnog staranja.