Prema procjenama Vlade, žene u Crnoj Gori posjeduju samo četiri odsto stanova, osam odsto zemljišta i 14 odsto kuća za odmor. A od onih koje posjeduju nekretnine, svega 36 odsto ih stiče nasljedstvom, jer se mnoge odriču svog dijela, kako ne bi došlo do raskola u porodici

Andrea Perišić/Predrag Nikolić

Od žena u mojoj porodici se očekuje da odustanu od nasljedstva u korist braće. Ako to ne učine, biće izopštene, kaže jedna od 247 žena koje su odgovorile na onlajn upitnik Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) o ravnopravnosti u pogledu nasljeđivanja i imovine.

Njena porodica, kako kaže ova ispitanica, ima prilično veliku imovinu, ali sestri i njoj roditelji su više puta kazali da su “dosta dobile” i da će sve ostaviti sinovima.

“Uzalud zakon kaže jedno - malo će koja žena sa braćom prestati da govori zbog imovine. Naše tetke, koje su se i same odrekle imovine, nađu za shodno da često pokrenu tu temu, da nam slučajno ne padne na pamet da tražimo dio”, kaže ova ispitanica.

Malo manje od 30 odsto ispitanica (njih 67) koje su ispunile CIN-CG-ov upitnik, ima slično iskustvo i smatraju da žene u Crnoj Gori nijesu ravnopravne u pogledu nasljeđivanja i imovine sa muškarcima. Oko 35 odsto njih suočilo se sa diskriminacijom na osnovu pola prilikom sticanja ili nasljeđivanja imovine, a oko 15 odsto njih se na sudu borilo ili se i dalje bori za pravo na nasljeđe.

“Nakon devet godina, 80 ročišta i postupanja osmoro sudija, donijeto je rješenje o fizičkoj diobi imovine, i to djelimično. Protivnik je bio moj brat, koji smatra da treba sve da mu pripadne”, kaže još jedna od anketiranih.

U Crnoj Gori ne postoje zvanični podaci o tome da li muškarci i žene jednako nasljeđuju imovinu, konstatuje se u izvještaju “Pol i vlasništvo nad nekretninama u Crnoj Gori - mapiranje imovinskog jaza” koji je Organizacija za evropsku saradnju i bezbjednost (OEBS) sačinila 2023. godine. Iako Zakon o nasljeđivanju Crne Gore ne predviđa preferencije za muške nasljednike, običaj da se žene nasljednice odriču imovine u korist muških članova porodice upućuje na to da vlasništvo proisteklo po osnovu nasljeđivanja nije ravnomjerno raspoređeno, ističe se u ovom izvještaju.

Da žene u pogledu nasljeđivanja i imovine nijesu ravnopravne potvrđuje i istraživanje nevladine organizacije (NVO) Sigurna ženska kuća (SŽK) “Stavovi prema imovinskim pravima žena u Crnoj Gori” iz 2019. godine, koje je pokazalo da čak 19 odsto ispitanika i 14 odsto ispitanica smatra da žene ne treba da imaju jednako pravo na imovinsko nasljeđe kao muškarci. Oni kao razloge navode tradiciju (10 odsto), tvrdnju da je “muškarac glava kuće” (osam odsto), da se “žene udaju” i da su “slabiji pol” (po osam odsto), da su “muškarci nosioci prezimena ili loze” (sedam odsto) i jer je “tako normalno” (tri odsto). Čak 69 odsto ispitanika i ispitanica kaže da, prema njihovim saznanjima, muškarci češće nasljeđuju imovinu, a oko 51 odsto misli da žene u Crnoj Gori nemaju jednaka prava na imovinu kao muškarci.

“Nasljeđivanje imovine jedan je od najvećih tabua u našem patrijarhalnom društvu. Kad odlazi u drugi dom (rijetko svoj, jer pripada njenom mužu) žena iz svoje (očinske) kuće nosi simbolične poklone, ali dovoljne da je podsjete da je to - to. Dali smo joj diplomu, odškolovali, sada je svoj čovjek - fraze su koje upućuju na svršetak njenih potraživanja unutar primarne porodice. Ali, obaveze joj ostaju - da bude brižna ćerka, da roditeljima služi kada starost dođe, ali nikako da dobije imanje, stan…,” kaže za CIN-CG izvršna direktorica NVO Poligon za žensku izuzetnost - Sofija iz Berana, Rebeka Čilović.

Prema njenim riječima i dalje žene prilikom podjele imovine mogu čuti da je “maler uzeti od brata” i da je “prokleto taman kao da je oteto”.

“Zbog takvih uvjerenja imamo sve one žene koje trpe i ćute, jer su tako učene. A kad nemaš svoje, onda si na ledini i kuda ćeš kada ti nasilnik pokaže vrata? Sjedi gdje si, jer za bolje nijesi - poruka je koju su žene održale kroz nasljeđivanje, ali ne imovine, nego tišine”, smatra Čilović.

Svega 36 odsto žena nekretnine stiče nasljedstvom

“Prihvatila sam se nasljeđa jedne trećine stana koji nam je ostao od majke. Sestra se odrekla u korist brata, dok sam ja od oboje doživjela izuzetnu neprijatnost. Brat je prijetio da će sve zapaliti, iako sam postupila po želji majke i pokušala da objasnim da se apsolutno ništa neće promijeniti i da neću inicirati prodaju ili bilo kakvo drugo otuđenje”, kaže jedna od žena koje su ispunile CIN-CG-ovu anketu.

Ona je sa porodicom prekinula svaki kontakt, a prijetnje od strane brata nije prijavljivala policiji.

Žene, prema istraživanju OEBS-a iz 2023, čine tek nešto više od trećine (36 odsto) od broja upisanih vlasnika/ca svih vrsta nekretnina u Crnoj Gori. Od onih koje posjeduju nekretnine, svega 36 odsto ih je steklo nasljedstvom.

U “Planu za postizanje rodne ravnopravnosti” Vlade Crne Gore iz 2019. godine navodi se podatak da žene u Crnoj Gori posjeduju samo četiri odsto stanova, osam odsto zemljišta i 14 odsto kuća za odmor. U istom dokumentu se navodi da su šanse žena za samozapošljavanje i ekonomsko osnaživanje na minimumu upravo zato što zbog nedostatka vlasništva nad nekretninama ili zemljom ne mogu da obezbijede garancije za uzimanje kredita.

Globalni podaci ukazuju na to da je oko 80 odsto obradivog svjetskog zemljišta u vlasništvu muškaraca. U Crnoj Gori je 2010. godine vlasnica poljoprivrednog zemljišta bilo oko 13 odsto. Novijih podataka još nema.

Iz OEBS-a u izvještaju iz 2023. objašnjavaju da nejednakost u vlasništvu dovodi do brojnih posljedica - od nemogućnosti da se pobjegne iz nasilne veze ili braka, pa sve do otežanosti pokretanja biznisa, jer većina poslovnih kredita zahtijeva obezbjeđenje u vidu nekretnina.

“Najčešći izazovi za žene prilikom nasljeđivanja imovine u Crnoj Gori su duboko ukorijenjeni patrijarhalni stavovi i stereotipi koji ih navode da se odriču nasljedstva u korist muških srodnika. Zakonski okvir izjednačava muškarce i žene u pravu na nasljeđivanje, ali društvene norme i pritisci često sprečavaju žene da ostvare svoja prava”, objašnjava za CIN-CG načelnica Odjeljenja za poslove rodne ravnopravnosti Ministarstva za ljudska i manjinska prava Biljana Pejović.

Ona ističe da je prepoznata potreba da se izračuna rodna razlika u vlasništvu nad nekretninama i ukaže u kojoj mjeri se primjenjuju zakoni koji se odnose na nasljeđe, vlasništvo nad imovinom, bračne i porodične odnose i zaštitu od diskriminacije na radnom mjestu.

Ugovori o doživotnom izdržavanju često zloupotrebljavani

“Brat je odveo majku kod notara i napravio ugovor o doživotnom izdržavanju. Prethodno ili tog dana, nijesam sigurna, obavljen je i razgovor sa psihijatrom o njenoj ‘uračunljivosti’ i pribavljen je i taj dokument. Sestra i ja o tome, naravno, nijesmo bile obaviještene. Saznale smo sasvim slučajno od komšija”, prepričava svoje iskustvo jedna od ispitanica iz CIN-CG-ove ankete.

Ona nije jedina koja u anketi pominje da je potpisivanje ugovora o doživotnom izdržavanju jedan od načina na koji se žene pokušavaju isključiti iz nasljedstva.

Ugovor o doživotnom izdržavanju, inače, jedan je od najčešćih i najznačajnijih nasljednopravnih ugovora u našem pravu. To je ugovor kojim se primalac izdržavanja obavezuje da se poslije njegove smrti na davaoca izdržavanja prenese svojina tačno određenih stvari ili neka druga prava, a davalac izdržavanja se obavezuje da ga, kao naknadu za to, izdržava i da se brine o njemu do kraja njegovog života i da ga poslije smrti sahrani.

“Sve je ostavljeno bratu ugovorom o doživotnom izdržavanju, iako suštinski on nikoga ne izdržava. To je napravljeno da bismo se sestre i ja isključile iz nasljedstva. Od roditelja nijesmo dobile ni šoljice za kafu, iako smo se u djetinjstvu mnogo čega odrekle da bi se ista ta imovina stekla. Brat je rođen kasnije, pa nije morao ničega da se odriče”, kaže druga ispitanica.

Još jedna ispitanica navodi da se, poslije smrti oca, pod nagovorom majke odrekla nasljedstva u njenu korist. Tada je imala 20 godina i niko je nije posavjetovao, niti upozorio na moguće posljedice.

“Majka je onda, u tajnosti i pod pritiskom brata i snahe, napravila ugovor o doživotnom izdržavanju (koji se ne poštuje), kako bi mene lišili nasljedstva. Mladim djevojkama se stvarno treba pružiti više informacija kako ne bi došle u sličnu situaciju”, kaže ona.

“Što ruralnije, to iskrenije”

Pejović ukazuje i na razlike po regionima u Crnoj Gori. Većina žena koje posjeduju, nasljeđuju i kupuju nekretnine žive na jugu Crne Gore, dok je najmanji broj vlasnica iz sjevernih krajeva zemlje.

“Urbane sredine su se izvještile u ‘farbanju’ istine, dok je naš rural naše pravo lice - što ruralnije to iskrenije. Na selima se žene i dalje zgražavaju kad neko spomene imovinska prava, jer to podrazumijeva da se nešto ‘uzme’ od oca i brata. U gradskim sredinama važi mantra - ‘mogla bih, ali neću’. I jedne i druge, žene udaraju u sto - neke rukama, stisnutih pesnica, a druge glavama u podstanarskim sobama”, kaže Čilović.

Kao neko ko se godinama zalaže za ženska prava, naročito prava žena na sjeveru Crne Gore, Čilović su poznate svega nekolike žene koje su se u sjevernim krajevima odvažile da potraže svoja imovinska prava:

“Prokazane od društva i porodice, ponijele su teret prokletstva, jer su takle u najbolnije crnogorsko pitanje - raspodjelu imovine”.

Iako obrazovanije, žene imaju i slabiji pristup tržištu rada

“Iako obrazovanije, žene u Crnoj Gori imaju slabiji pristup tržištu rada, a posebno ključnim i najodgovornijim pozicijama bilo u privatnom ili javnom sektoru”, ističe za CIN-CG pravna savjetnica Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) Ivana Mihajlović.

Prema podacima Uprave za statistiku Monstat, specijalističke studije u toku 2023. godine završilo je 56,7 odsto, a magistarske (master) studije 70,2 odsto studentkinja. Ostatak čine studenti. Zvanje doktora nauka u 2023. steklo je 60 odsto žena i 40 odsto muškaraca.

Uprkos navedenom, takođe prema podacima Monstata iz 2023, u toj godini žene su činile 45,3 odsto od ukupnog broja zaposlenih. Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) na kraju 2023. bilo je 39.942 nezaposlenih osoba, od čega su 23.263 bile žene.

“Uprkos svim naporima da se kroz strateški, zakonodavni, ali i infrastrukturni i institucionalni okvir doprinese većoj participaciji žena na tržištu rada i njihovim osnaživanjem, za Crnu Goru je i dalje karakteristično da su žene zastupljenije na manje plaćenim poslovima koji se odnose uglavnom na pružanje usluga ili njegu, poput zdravstva, prosvjete, trgovina, usluge”, navodi Mihajlović.

Ona objašnjava i da su zastupljenost žena na mjestima odlučivanja, adekvatna primjena principa “jednaka zarada za jednak rad”, eliminisanje diskriminacije i nasilja, ravnomjerna raspodjela kućnih i privatnih obaveza, kao i prepoznavanje neplaćene njege i poslova u domaćanstvu pokazatelji razvoja jednog društva i stepena dostignute demokratizacije.

“Crna Gora se Nacionalnom strategijom održivog razvoja do 2030. godine obavezala da eliminiše politički, ekonomski i svaki drugi oblik diskriminacije po osnovu roda i predvidjela je minimum 40 odsto žena u tijelima političkog odlučivanja na nacionalnom i lokalnom nivou”.

Prema Indeksu rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori za 2023. godinu, najveći jaz nejednakosti među polovima je vezan za raspodjelu novca. Indeks rodne ravnopravnosti, inače, mjeri rodnu ravnopravnost u državama članicama Evropske unije (EU) kroz šest domena: rad, novac, znanje, vrijeme, moć i zdravlje.

Rodni jaz u zaradama između muškaraca i žena umjesto da opada sa nekadašnih neslavnih 13,9 odsto u korist muškaraca, u 2021. godini dostigao je zabrinjavajućih 21,6 odsto, pokazuje i analiza Međunarodne organizacije rada (ILO) iz 2022. godine.

To je, navode iz PKCG, posljedica rodnih predrasuda, segregacije po zanimanjima i nedostatka žena na visokoplaćenim pozicijama.

Procenat rukovoditeljki i dalje nizak

Ipak, nešto se kreće i mijenja nabolje. Sve je više žena koje se bave preduzetništvom i pokreću sopstvene poslove.

“U posljednje vrijeme ostvaren je napredak u oblasti ženskog preduzetništvo, ali prostor za unapređenje i dalje postoji”, kažu za CIN-CG iz Privredne komore Crne Gore (PKCG).

Prije desetak godina, prema podacima te institucije, jedna od deset kompanija bila je u vlasništvu žena, dok je danas to svaka četvrta kompanija u Crnoj Gori.

Podaci Poreske uprave, u 2011. bilo je 3.021 ili oko 16 odsto preduzeća u većinskom vlasništvu žena. Danas takvih preduzeća ima 7.584 ili približno 23 odsto.

Prema podacima Centralnog registra privrednih subjekata (CRPS), žene su najčešće vlasnice društava sa ograničenom odgovornošću (70 odsto). Nešto manje od trećine registrovane su kao preduzetnice (26,7 odsto), dok žena u ostalim oblicima organizovanja poput komanditnog ili ortačkog društva ima svega oko tri i po odsto. Žene su vlasnice kompanija koje posluju u sektoru trgovine (33,5 odsto), zatim u sektoru pružanja usluga smještaja i hrane (13,3 odsto) i sektoru za stručne, naučne i tehničke djelatnosti (12,2 odsto).

Procenat žena na rukovodećim funkcijama, kao što su direktorke ili članice upravnih odbora, međutim, i dalje je nizak. Prema informacijama Instituta alternativa (IA), u preduzećima u državnom vlasništvu svega je 20 odsto izvršnih direktorki, dok je samo 28 odsto žena u odborima direktora.

“Slabija zastupljenost žena na rukovodećim pozicijama može se objasniti nizom faktora, koji proističu iz duboko ukorijenjenih društvenih normi i predrasuda. Rodni stereotipi i predrasude, sa kojima se često suočavaju žene, igraju ključnu ulogu u ovom kontekstu. Tradicionalno se od žena očekuje da se bave određenim ‘ženskim’ poslovima, dok se muškarcima daju rukovodeće uloge. Ovi stereotipi ograničavaju izbor karijere ženama i otežavaju im pristup rukovodećim pozicijama”, navode iz PKCG.

Objašnjavaju da nedostatak vidljivih liderki može otežati mladim ženama da se identifikuju s rukovodećim pozicijama.

“Povećanjem broja kompanija u vlasništvu žena, razvojem ženskog preduzetništva i kreiranjem povoljnije poslovne klime, stvara se veća mogućnost za razvoj inovativnih proizvoda i usluga, novih radnih mjesta i ekonomskog napretka”.

Ipak, i pored toga što je ostvaren napredak - što je sve veći broj žena preduzetnica i što su obrazovanije od muškaraca, procenat vlasništva nad nekretninama i poslovnim subjektima i dalje je nizak kad su žene u pitanju. To se konstatuje u Strategiji razvoja ženskog preduzetništva Crne Gore za period od 2021. do 2024. godine (Strategija).

Slično se konstatuje i u izvještaju “Pol i vlasništvo nad nekretninama u Crnoj Gori - mapiranje imovinskog jaza” OEBS-a iz 2023. godine, u kom piše da čak i u slučaju da u vlasničkoj strukturi nad nekretninama ima jednak broj muškaraca i žena, što nije slučaj, to ne bi nužno značilo da ne postoji imovinski jaz.

Prema podacima iz tog izvještaja, žena koje su upisane kao vlasnice samo jedne nekretnine ima 37 odsto, dok taj broj opada sa porastom broja nekretnina. Tako onih žena koje su vlasnice više nekretnina ima svega 22 odsto.

“Što neko ima u posjedu veći broj nekretnina to je manja vjerovatnoća da je taj neko ženskog pola. Ovaj podatak veoma ilustrativno ukazuje na imovinski jaz između muškaraca i žena u Crnoj Gori”, piše u ovom izvještaju.

Jedna od ispitanica iz CIN-CG-ove ankete navodi da muškarci iz njene okoline imovinu ili njen vrijedan dio često dobijaju na gotovo, dok žene moraju same da zarade.

“To je jedini način da je posjedujemo”, zaključuje ona.

• Zemlje Zapadnog Balkana imaju svoje sličnosti i razlike, ali iseljavanje je njihova zajednička komponenta.
• Demografi su zabrinuti da taj trend neće prestati i pored obećanja iz EU da će do kraja ove decenije doći do proširenja sa novim članicama i to iz našeg regiona.
• Dok EU taktizira sa proširenjem, na Zapadnom Balkanu dešava se egzodus i ubrzano se iseljava radno sposobna populacija.

Rekorderi

Uvijek kada u Crnoj Gori moram završavati neku dokumentaciju i komucirati sa javnim ustanovama, osjećam se kao Asteriks, kada traži formular 38 u opštini u animiranom filmu „ 12 Asteriksovih podviga“. To je možda i najveći razlog zašto bih ostao u Pragu, šaljivo, ali nažalost, istinito odgovara Podgoričanin Predrag Peđa Bulatović na pitanje da li bi se vratio u Crnu Goru.

"Sistem u Češkoj funkcioniše skoro savršeno. Možete da doznate sve na internetu i da dobijete istinske informacije. Uvijek možete da dobijete tačne i konkretne informacije od ljudi koji rade u javnim institucijama" kaže Bulatović, sa nadom da će se i kod nas poboljšati stanje.

Predrag je otišao u Prag na poziv prijatelja koji dugo živi tamo, dobio je poziv da radi u restoranu i ostao je da živi tamo. Prvo je uzeo turističku vizu, a ubrzo je aplicirao i za radnu dozvolu. Nije znao češki jezik prije svog dolaska, ali počeo je da ga uči nakon dolaska.

"U većini kompanija u Pragu možete raditi na engleskom jeziku, ali poznavanje češkog jezika definitivno je prednost, posebno u svakodnevnom životu", kaže on.

U Češkoj, dodaje Bulatović, ima mnogu ljudi iz nekadašnje Jugoslavije. Prema njegovoj procjeni, najviše ih je iz Hrvatske.

"Mnogo ljudi iz naše branše vodi restorane, tako da mnogo ljudi radi u ugostiteljskoj industriji, ali veliki broj njih je i u IT-sektoru i na drugim pozicijama u velikim korporativnim firmama", kaže on.

Balkan je pun, ako možemo da ih tako nazovemo, savremenim odisejama. Podaci Republičkog zavoda za statistiku Srbije pokazuju da je u 2002. godini broj žitelja bio 7.500.031, dok je u 2022. godini taj broj bio 6.664.449. To znači da je Srbija u periodu od 20 godina ostala bez 835.582 stanovnika. I Makedonija doživljava za oko devet procenata manje stanovnika u poređenju sa popisom iz 2002. godine, u skladu sa podacima iz zadnjeg sprovedenog popisa iz 2021. godine. U toku 20 godina, broj je umanjen za 185 hiljada stanovnika.

Bosna i Hercegovina je rekorder u iseljavanju

Crna Gora godinama ima problem sa iseljavanjem stanovnika sa sjevera zemlje, a to je potvrđeno i popisom iz 2023. godine. U poređenju sa popisom iz 2011. godine, iz Andrijevice, Berana, Bijelog Polja, Kolašina, Mojkovca, Nikšića, Plužina, Šavnika i Žabljaka, prema popisu iz 2023. godine iselilo se 28.238 stanovnika.

Ukupan broj stanovnika Crne Gore se povećao sa 620.029 na 633.158. Ali, prema podacima crnogorskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), u toj zemlji živi oko 100 hiljada stranaca, što znači da je broj lokalnog stanovništva ustvari umanjen.

Rekord u iseljavanju, kako se čini, drži Bosna i Hercegovina. Prema najnovijim zvaničnim informacijama iz Ministarstva za ljudska prava i izbeglice, Bosna i Hercegovina je među 11 vodećih emigrantskih država u svetu. Više od 2,2 miliona ljudi sa porijeklom iz Bosne i Hercegovine žive u inostranstvu, a iz ove brojke, 1,8 miliona ljudi su rođeni u Bosni i Hercegovini. Stopa iseljavanja iz BiH je oko 50 procenata iz ukupnog procenta stanovništva. Najnoviji podaci iz Ministarstva za ljudska prava i izbeglice Bosne i Hercegovine, ukazuju da se ukupna vrijednost "izvezenog" ljudskog kapitala u periodu 2014-2018 godine procjenjuje na 4,5 milijardi KM (2,3 milijardi evra) ili 56. 872 KM (29 hiljada evra) po osobi.

Prema podacima Unije za održivi povratak i izbeglica Bosne i Hercegovine, od 2013. do 2023. godine 600.000 stanovnika su napustili BiH.

"Građani osjećaju da se niko ne brine o njima. Vlada nije uradila apsolutno ništa. Rade se strategije, plaćaju se studije koje nama ne znače ništa. Nama znači da ljudima bude ponuđeno nešto realno, nešto što je sigurno, istinito. To nisu niti strategije, niti bilo kakve priče, već nešto što će njih stvarno zadržati", izjavila nam je predsjednica Unije za održljivi povratak i izbeglice Bosne i Hercegovine, Mirhunisa Zukić.

Dramatično i u Makedoniji

Stanje sa iseljavanjem je dramatično i u Makedoniji. Prema izvještaju IOM (Međunarodna organizacija za migraciju) za 2020. godinu, Makedonija se nalazi među top 20 zemalja sveta sa najvećom emigracijom u inostranstvu, dok je prema procenama Svetske banke, skoro 40 procenata iz visokoobrazovanih kadrova su napustili državu. Prema Indeksu odliva mozgova iz "Global Economy", Makedonija je na visokom petom mestu (iz 41 evropske zemlje), što jasno pokazuje da se država suočava sa velikim gubitkom talenata.

Državni zavod za reviziju iz Makedonije, u izvještaju posvećenom (ne)uspješnim politikama Makedonije protiv iseljavanja, međutim, notira da nije uspostavljen sistem praćenja i upravljanja intelektualnom emigracijom i ne postoje baze podataka visokoobrazovanih osoba koji žive i rade u inostranstvu, te da nisu adresovani razlozi za emigraciju.

Tako, prema najnovijim analizama "Mladi i popis stanovništva" i "Finansiranje omladinskih politika", promovisane prošle godine u avgustu u okviru konferencije "Omladinska stanja i finansiranje omladinskih politika u Sjevernoj Makedoniji", više od 77 hiljada mladih osoba, rođenih u Makedoniji, pošli su u inostranstvo u zadnjih nekoliko godina. To je skoro kao stanovništvo grada Bitola (74.550) – drugi po veličini grad u državi.

U analizama je ukazano da je država u 2002. godini imala 480.848 mladih, dok u 2021. godini ima 326.733. Najveći trend iseljavanja  mladih dešava se u opštinama Aerodrom, Mavrovo i Rostuše, dok porast od dva procenta ima samo u Lipkovu.

"Amerika me primila otvorenih ruku"

Boris Stojkovski (27), mladi iseljenik iz Makedonije u SAD, otišao je u 2012. godini kao srednjoškolac, te počeo je drugu godinu srednjeg obrazovanja u Americi. "Iako mi je teško da priznam ovo, smatram da je odlazak za mene bio ispravna odluka. Znao sam da će mi Amerika ponuditi mnogo više mogućnosti za uspjeh, ali sa velikom cijenom – život daleko od porodice i društva sa kojim sam porastao, bez mnogo prilika da se vratim kući", kaže on.

"Amerika mi je dozvolila da imam uspješnu karijeru i istovremeno da slijedim svoje snove. Tu sam služio šest godina u Armiji kao obavještajac (Nacionalna garda, slično kao rezervisti). Znam da postoje ljudi koji bi se naljutili zbog ove stvari, ali Amerika me primila otvorenih ruku kao svojeg i daje mi mogućnosti o kojim bih mogao samo da sanjam u Makedoniji", dodao je Stojkovski.

Stojkovski nam je izjavio da želi da ima svoju porodicu prema makedonskim, a ne prema zapadnim vrijednostima. "Ali, to ne znači da bih se vratio da živim u Makedoniji, zato što – nažalost – ne znam da li bi mi država ponudila dovoljno za dobar život, posebno zbog politika koje vode", kaže on.

"Vratio bih se u Makedoniju pod uslovom da je pravedna država, sa iskrenom politikom koja ne uništava svoju naciju radi džeparca. Pod uslovom da bude fer država, a ne samo oni povezani sa politikom da zarađuju deset puta višu platu", ističe Stojkovski.

Stefan Atanasovski-Trajković, omladinski aktivista iz Makedonije, kaže da se poklapaju razlozi za iseljavanje mladih i starijih, ali ukoliko napravimo razliku, mladi se iseljavaju zbog lošeg obrazovnog sistema koji im ne daje prikladne vještine, kako bi bili kompetentni na tržištu rada.

"Mladi uče na univerzitetima sa zastarjelim podacima, koji funkcionišu na zastarjeli način u dijelu administracije sa previše birokratije, proces nije digitalizovan, a ako jeste, tada je to u djelovima, samo na nekim fakultetima. Kvalitet izvođenja nastave, sva ona rangiranja koje vidimo, gde je nedozvoljivo da najveći univerzitet u zemlji tek tako dozvoli sebi da pada na svjetskim rang-listama", smatra on.

Kao krivac za ovo stanje on ukazuje i na politiku. "Jedini oblik komunikacije sa mladima sa strane zvaničnih institucija i političara, narodnih zastupnika, nažalost se najviše odvija u predizbornom periodu. Ali iako je prisutna, ipak se svodi na deklarativna zalaganja koje se najčešće nadovezuju sa poznatom rečenicom ili frazom koju političari često koriste – 'mladi su budućnost'. A to je veoma pogrešno", ukazuje Atanasovski-Trajković.

U Njemačkoj lakše do posla nego u Srbiji

Prvog jula stupila je na snagu treća faza zakona donešenog 2023. godine, prema kome stranci koji hoće da rade u Njemačkoj lakše dobijaju radnu dozvolu. Jelena Memedović, profesorka engleskog jezika u školi za strane jezike "Kosmos" u Novom Sadu, kaže da predaje grupi odraslih, a veliki dio njih uče jezik radi rada. Ipak, dodaje ona, za razliku od prethodnih godina, veći dio njih ne uči da bi otišli, već da bi mogli da rade u stranim kompanijama u Srbiji.

"Mnogo ljudi javili su se da pitaju, postoji povećan interes. Znam i mnogo njih koji idu na časove njemačkog i engleskog, jer planiraju da idu u inostranstvo. Uslovi u inostranstvu su bolji i ne treba im članska knjižica, kako bi se zaposlili. Nekoliko njih rekli su mi da je to uslov ovdje", precizira Memedović.

Željko Pjević i Jasmina Babić Pjević, bračni par iz Bačkog Jarka iz Srbije, u 40-tim godinama života tražiće budućnost u Njemačkoj, u Štutgartu. Željko, koji je mašinski inženjer, već deset mjeseci je u Njemačkoj, a Jasmina je u tom periodu dva puta boravila po jedan mjesec u mjestu gdje će njihova porodica produžiti svoje živote.

Jasmina pojašnjava da su njih dvoje diplomirali na državnim fakultetima, ali da svoju budućnost ne vide u Srbiji, gdje je "društvo potpuno potonulo" i gdje se ne vrednuje ni znanje, ni rad, ni posvećenost, već je ulaz svuda stranačka "karta".

"Kako bih imao dobar posao u ovom totalitarnom sistemu, moram da se uhvatim u stranačko kolo i da igram kao što kaže partija. Ako si na poziciji, dio dohodka daješ partiji, to mogu da otvoreno kažem, jer su mom suprugu sa takvim uslovom nudili posao u raznim institucijama", kaže naša sagovornica. U Njemačkoj, dodaje ona, neće joj biti potrebna partijska knjižica, niti veze ili "bratska linija".

"Mom suprugu, kao mašinskom inženjeru, bukvalno je dozvoljeno da izabere posao, a plate su u rasponu od četiri hiljade evra do 10 hiljada, u zavisnosti od toga gdje će raditi. A ovdje treba da radi u Liru ili Delfiju, gdje će ’gladiti laktove’ onim sa partijskim knjižicama, i gdje – umjesto inženjera – radi član SNS-a, koji je po zanimanju mašinbravar koji se prekvalifikovao na nekom privatnom fakultetu", kaže Jasmina Babić Pjević.

Mladi se osećaju isključeno

Gordana Adamov, predsjednica Upravnog savjeta KOMS (Organizacija mladih Srbije, koja je "kišobran" za 109 organizacija za lokalne i nacionalne omladinske politike), kaže da svaki drugi mladi čovjek u Srbiji planira da sa iseli iz države, dok skoro 40 procenata mladih ne isključuju tu mogućnost.

U poređenju sa rezultatima iz 2020. godine, ukazuje ona, možemo vidjeti da bolje javne usluge i veća sloboda postaju sve jači motivi za iseljavanje mladih, zato što prije četiri godine samo su pet procenata naveli ove razloge za napuštanje države.

"U 2023. godini, skoro 12 procenata mladih navode veću slobodu kao razlog za iseljavanje, a više od 15 procenata mladih navode bolje javne usluge kao motivaciju da spakuju kofere i da kupe kartu u jednom pravcu", kaže Adamov.

Među prioritetima za poboljšanje pozicije mladih, ukazuje ona, na prvom mjestu je veće i podjednako učešće mladih u odlučivanju, dok je na drugom mjestu poboljšanje zapošljavanja i osnovnog sistema.

"Mladi smatraju da imamo loš obrazovni sistem, koji ih ne priprema za tržište rada, tako da samo 22 procenata rade na poziciji za koju su se obrazovali. Osim toga, smatraju da je za pristojan život u Srbiji potrebna plata viša od 110 hiljada dinara, a samo 12 procenata kažu da zarađuju toliko. U vezi toga, treći najviši prioritet je poboljšanje stambene nezavisnosti mladih, zato što samo 18 procenata od njih žive u vlastitom stanu, dok većina – ili skoro 60 procenata – živi sa porodicom", precizira Adamov.

Podaci Republičkog zavoda za statistiku Srbije pokazuju da stopa nezapošljenosti kod mladih iz starosne grupe od 15 do 24 godina, u prvom kvartalu 2024. godine iznosi 24,5 procenata.

Crna Gora stari

Zemlje zapadnog Balkana imaju svoje sličnosti i razlike, ali iseljavanje je njihova zajednička konstanta. Demografi su zabrinuti da taj trend neće prestati i pored obećanja EU da će do kraja ove decenije doći do proširenja sa novim članicama i to iz našeg regiona. Ali, dok EU taktizira sa proširenjem, na zapadnom Balkanu dešava se egzodus i iz njega se ubrzano prazni radno sposobno stanovništvo.

Demograf Miroslav Dederović ukazuje da se u zadnjih 10 godina povećava broj umrlih i rođenih u Crnoj Gori, starenje stanovništva je sve prisutnije, a stanovništvo se sve više koncentiriše u gradove. On kaže da raste negativni migracijski saldo, prisutan na ovim prostorima u prethodnih 50 godina, a pritom Crnu Goru napušta reproduktivni i radnosposobni dio stanovništva.

Ovaj demograf kaže da su, prema nekim procjenama, oko 10 hiljada ljudi napustili Crnu Goru u zadnje dvije decenije.

Razlozi migracijskog odliva iz Crne Gore u današnje vrijeme su prije svega ekonomski, ali donekle i kulturni", izjavio je Doderović.

Prema podacima sa veb-stranice njemačke ambasade, u 2023. godini bile su izdate 1.793 vize crnogorskim državljanima, od kojih su dvije trećine za rad u Njemačkoj – 1.205. Isto je bilo i u 2022. godini. U 2020. godini bile su izdate ukupno 1.697, od kojih su dvije trećine takođe bile za rad u Njemačkoj – 1.148.

Kao pokazatelj strukture i obima migracije ka zemljama EU, mogu da se koriste podaci EUROSTAT-a za dozvole za boravak crnogorskih državljana na teritoriju EU u trajanju od 12 mjeseci. Prema ovim podacima, broj osoba sa državljanstvom Crne Gore koji su prvi put dobile dozvolu za boravak u EU, povećan je skoro četiri puta u periodu od deset godina (2010. – 2019. godina).

Posljednje istraživanje iz 2022. godine pokazalo je i da trećina mladih želi da napusti Crnu Goru, a kao najčešći razlozi za nezadovoljstvo navode kvalitet života, nemogućnost zapošljavanja, te kvalitet obrazovanja i različite sadržaje u njihovim zajednicama.

"Bježite odavde što brže"

"Virus" iseljavanja pustoši i Srbiju. U prvoj deceniji 21. veka, iz Srbije je emigriralo oko 150 hiljada ljudi, ili u prosjeku 16 hiljada godišnje, prosječni uzrast iseljenika je 28,7 godina, a jedna petina njih su diplomirali na višoj školi ili na fakultetu.

Studentkinja novinarstva Mila Pajić kaže da još ne planira da napusti Srbiju, navodeći da zasad nije izgubila motivaciju da se ovdje bori za bolji život. Ali, dodaje da većina njenih kolega žele da napuste Srbiju.

"Njima se nudi mnogo više šansi, stabilniji život, nudi im se da budu studenti, da budu mladi ljudi koji žive vlastiti život. Ključni dio njihovog života tamo nije borba za egzistenciju i opstanak", kaže Pajić.

U sličnom pravcu govori i studentkinja komunikacijskih studija, Jelena Mihajlović. Ona bi živjela, kaže, "svuda", te želela bi da vidi "sve i svašta", ali na kraju bi ipak željela da živi u Srbiji.

"Većina mojih prijatelja i poznanika žele da pobjegnu odavde najbrže što mogu i to mi kažu svi, ne samo mladi, već i stariji. Svi kažu: Što brže bježite odavde jer ćete shvatiti da se ništa ne menja", rekla nam je Mihajlović.

Treba imati u vidu da najveći broj iseljenika ne prijavljuju svoje prebivalište u Srbiji, pa zato nisu uključeni u podatke o broju iseljenih osoba. To znači da je taj broj značajno viši zbog promjena u metodologiji popisa, kao i zbog nedostatka podataka o statistici migracije i registrima stanovništva.

Prosječni godišnji broj iseljenika iz Srbije, samo u zemljama-članicama EU u  periodu od 2005. do 2014. godine iznosi 31.000. U 2014. godini emigriralo je 57 hiljada ljudi, a u 2015. godini taj broj je dosegao rekordnih 60 hiljada. Različite studije ukazuju da iznos godišnjeg iseljavanja iz Republike Srbije iznosi od 30 hiljada do 60 hiljada ljudi, a u najnovijem izvještaju Svjetske banke navodi se da je 14 procenata stanovništva napustilo Srbiju u zadnje dvije decenije.

Prema mišljenju studenta kultoroloških studija Lazara Dinića, ključni argument je stanje društva u Srbiji, stabilnost koja ne postoji i koja onemogućava planiranje budućnosti.

"Prije svega, ključno je društveno-političko stanje. Kako ne bih morao svakog dana sa sobom da nosim suzavac, gdje god da pođem", ukazuje Dinić, koji je aktivan u studentskim organizacijama.

Ne postoji dilema da će se egzodus iz balkanskih zemalja u pravcu savremene Evrope, koji se u novije vreme naziva i odliv mozgova – produžiti i dalje. Bez članstva u EU, zemlje se suočavaju sa niskim ekonomskim standardom i povišenim stepenom korupcije. Ali, statistike iz država koje su se zadnje priključile Uniji, govore i o jednom drugom procesu: Siromašnije članice Unije se prazne i zato što su olakšane procedure za zapošljavanje u bogatijim zemljama-članicama. Ali, ispred zapadnog Balkana je dug put kako bi dosegao do ovakvih stanja.

MJEŠTANI OTIŠLI, DOŠLJACI ZAUZELI NJIHOVA MJESTA

Pražnjenje zapadnog Balkana dovelo je do nedostatka radnika u nekim oblastima. Čedanka Andrić, predsjednica Ujedinjenog građanskog sindikata "Nezavisnost" iz Srbije, u razgovoru sa nama rekla je da sindikat godinama upozorava da u Srbiji više ne postoji samo odliv mozgova, već odliv cjelokupne radne snage.

"Svi nas napuštaju, od vozača autobusa, poštara, visokoobrazovanih, medicinskih sestara, teško možete izdvojiti iz kojih djelatnosti ne odlaze ljudi", kaže ona.

Dodaje da je stanje već takvo da se sve više penzionera vraća na posao u određena zanimanja, jer ne može da se pokrije nedostatak radne snage.

Ona upozorava i da je na fakultetima za nastavni kadar upisano samo nekoliko studenata, s tim što nije sigurno da li će i oni završiti obrazovanje, pa realno se postavlja pitanje ko će predavati fiziku, matematiku, hemiju ili slične predmete. Ipak, dodaje Andrić, plate su samo jedan nivo. Večina ljudi napušta javni sektor zbog političkih pritisaka.

"Ako nisi u vladajućoj stranci, ne možeš napredovati, ne možeš preći sa privremenog rada na stalni posao, postoje razni pritisci da li ćeš glasati, ideš li na mitinge ili ne. Jednostavno, mladi imaju niži prag tolerancije od starijih, što je sasvim prirodno i neće da trpe takav pritisak", ukazuje ona.

Iako ne postoje sveobuhvatne brojke, nedostatak je moguće procijeniti na osnovu medijskih natpisa u vezi različitih istraživanja. Posljednji takav uvid može da ponudi i vijest da su pet hiljada radnika iz Srbije otišli samo u Sloveniju u toku prethodne godine. Za Srbiju se u različitim izvještajima najčešće uzimaju procjene za oko 50 hiljada emigranata godišnje, iako su to samo procjene.

Prema podacima Ministarstva inostranih poslova, objavljenih u dokumentu "Migracijski profil Republike Srbije", u toku 2022. godine bila je izdata 21.841 viza stranim državljanima, a najveći broj izdate su državljanima Kine (29,78%), Indije (14,18%) i Uzbekistana (4,52%).

Građanima ovih azijskih zemalja bila je odobrena skoro svaka druga viza od ukupnog broja viza, sa trendom višestrukog povećanja u poređenju sa prethodnim godinama. To ukazuje na značajni udio radne migracije iz ovih azijskih zemalja, navodi se u dokumentu Komesarijata za izbjeglice Srbije.

U istom dokumentu, takođe, navodi se da u odnosu na prethodnu deceniju, u toku 2022. godine, u Srbiji je boravio rekordan broj stranaca, a među njima najbrojniji su strani državljani koji borave na osnovu rada, t.j. na osnovu angažmana u IT-sektoru, te stranci angažovani u realizaciji infrastrukturnih projekata.

Makedonija uvozi iz Indije, Nepala, sa Filipina...

Iz makedonske Agencije za zapošljavanje kažu da je dnevno u prosjeku oglašeno između šest hiljada slobodnih radnih mjesta sa strane poslodavaca iz različitih branši. Najveći broj slobodnih radnih mjesta je objavljeno za higijeničare, prodavce, opšte radnike, zaštitare, vozače kamiona, kelnere, kasijerke, magacionere, programere, vozače taksija i transportnih vozila, tesare, kuvare, građevinske radnike itd. Na početku ljetnje sezone "uvezeno" je stotine radnika iz Indije, iz Nepala i sa Filipina, da bi radili u hotelsko-ugostiteljskom sektoru na ohridskom priobalju. Očekivanja su da dođe oko 600 radnika, koji će nadopuniti radnu snagu koja nedostaje zbog odliva lokalnog stanovništva, koje najčešće ide da radi na hrvatskom priobalju.

Nedostatak radnika, osim u ugostiteljstvu, pogodio je i tekstilni sektor, prerađivačku industriju, ali i građevinarstvo. Zato je Sjeverna Makedonija prošle godine povisila kvotu za uvoz od pet hiljada na sedam hiljada stranih radnika. Ali oni su dobili samo desetine radnika iz Bliskog istoka, uglavnom zbog birokratskih prepreka. Agencija za posređivanje i kompanije koje su primile radnike kažu da je taj proces veoma složen, postoje birokratske procedure i traje dugo. Eklatantan primer je deficit radne snage za izgradnju Koridora 8 i 10d, projekat koji realizuje tursko-američki konzorcijum "Behtel i Enka".

U toku prethodne godine, prema podacima Agencije za zapošljavanje, izdato je 5.894 pozitivnih mišljenja o zapošljavanju stranih radnika, a dio njih tek treba da dođe da radi u Makedoniji.

Crnu Goru napustilo oko 300 ljekara

I u Crnoj Gori postoji nedostatak radne snage u turizmu i građevinarstvu. Sektori hrana i ugostiteljstvo, drvna industrija i transport su među onima koji nemaju dovoljno kadrova. Neke procjene pokazuju i da je nešto manje od 300 ljekara napustilo Crnu Goru u zadnjoj deceniji. Ono što je alarmantno je da je veliki dio njih iskusni specijalisti sa dugogodišnjim iskustvom. Isto je stanje i sa medicinskim sestrama.

Prema Izvještaju za sprovođenje Strategije o migraciji i reintegraciji povratnika u Crnoj Gori, objavljen u aprilu ove godine, prošle godine su izdate 38.943 dozvole za privremeni boravak i rad stranaca, što je za 32,83 procenata više dozvola u odnosu na 2022. godinu. Od ukupnog broja dozvola izdatih strancima, 90,41 procenata su izdate za zapošljavanje, a 9,59 procenata za sezonsko zapošljavanje stranaca. Najveći broj odobrenja izdaju se za zapošljavanje u građevinarstvu, smještaj i usluge u vezi sa hranom, trgovinom i drugim uslužnim djelatnostima.

"Najveći broj dozvola izdaju se stranim radnicima koji dolaze sa teritorija nekadašnje Jugoslavije (Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Kosovo), a potom slijede Albanija, Turska i Rusija", kaže se u izvještaju.

Procjene kažu da i u Bosni i Hercegovini postoji nedostatak od 30 hiljada radnika, a zbog toga su poslodavci primorani da uvoze radnu snagu. Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, u 2023. godini su strancima bile izdate 4.586 dozvole za rad, dok je u 2022. godini bilo izdato 3.780 dozvola.

Ovu sadržinu izradio je Institut za komunikacijske studije.

Novinari: Sonja Kramarska, Dalibor Stupar (Autonomija), Maja Boričić (Cin-cg.me), Amil Dučić (Fokus.ba)
Fotografije: Darko Andonovski, Nake Batev

I pored jasnih zakonskih normi, dio političara se čak ni uslovno niti novčano ne kažnjavaju za konstantno sijanje verbalne mržnje

Predrag NIKOLIĆ/Đurđa RADULOVIĆ

„Spajiću, vi nemate politički problem, vi imate medicinski problem. Vi ste patološki lažov. Ovo je uvreda, jeste. Ovo je uvreda i ovo je riječ koja potpuno odgovara onom što ja mislim o vama.“ Ovo su riječi koje je bivši premijer i poslanik Ujedinjene reformske akcije (URA) Dritan Abazović uputio aktuelnom premijeru Crne Gore Milojku Spajiću, tokom premijerskog sata u Skupštini Crne Gore, 19. jula. Abazović je ove riječi uputio Spajiću u vezi sa predizbornim obećanjima pokreta Evropa sad (PES) o povećanju plata i penzija.

Nekoliko dana kasnije, 23. jula, Abazović je završio svoj govor, kako je sam rekao, „jednom pjesmicom“, kojom je prozvao Ervina Ibrahimovića, predsjednika Bošnjačke stranke, koja je ušla u sastav rekonstruisane Vlade Crne Gore. „Ne može se doć' do plaže, sve su straže Ibrahimović Draže“, izrecitovao je, praveći aluziju na četnički poklič „Sve su straže generala Draže“. Samo nešto ranije, Abazović je sam bio meta sličnih aluzija sa četničkim pokretom, naročito nakon potpisivanja Temeljnog ugovora i uspostavljanja srdačnih odnosa sa Beogradom, pogotovo vrhom Srpske pravoslavne crkve (SPC) i predsjednikom Aleksandrom Vučićem.

Ulazak Bošnjačke stranke u rekonstruisanu Vladu zajedno sa strankama prosrpskog Demokratskog fronta prokomentarisao je na problematičan način i poslanik Socijaldemokrata (SD), Nikola Zirojević. „Bošnjačkoj stranci, nakon ovoga što će uraditi, ostaje samo da im se izruči jedna El fatiha“, kazao je Zirojević tokom sjednice 23. jula, tokom koje se raspravljalo o rekonstrukciji Vlade. On je potom nastavio da recituje na arapskom jeziku. Fatihom se u Islamu izražava saučešće povodom nečije smrti ili se moli za nečiji spas.

Julska rekonstrukcija Vlade Crne Gore i predstavljanje programa Evropa sad 2 izazvali su lavinu uvredljivih komentara i zapaljujućeg govora. Političari su posljednjih godina jedan od generatora govora mržnje. Iako bi akteri političke scene, shodno uticaju koji imaju u društvu, morali snositi posljedice za neetičke ili protivzakonite izjave, oni su nedodirljivi. Govor mržnje političara u Crnoj Gori uglavnom se ne sankcioniše.

Prema statistici predmeta koji se vode u instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (ombudsman) u 2023. bilo je 12 predmeta iz oblasti govora mržnje i još sedam predmeta u oblasti javnog diskursa/medija. Tokom 2022. godine bilo je 16 predmeta govora mržnje i 14 predmeta u oblasti javnog diskursa/medija; u 2021. godini u radu je bilo 10 predmeta zbog govora mržnje i četiri u oblasti javnog diskursa/medija, a 2020. godine sedam, odnosno šest predmeta.

„Iako je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva, predstavnik/ca određene političke partije neminovno izlaže svaku svoju riječ i postupak pažljivoj analizi i novinara i šire javnosti. Od odbornika/ca i poslanika/ca se očekuje da razvijaju vrijednosti koje prihvataju različitosti, afirmišu solidarnost i odbacuju svaki vid stigme i diskriminacije kao neprihvatljiv, jer oni imaju uticaj na širu javnost, građane i građanke koje predstavljaju, pa stoga njihova riječ, stav i mišljenje imaju potencijal da utiču na javno mnjenje i oblikuju ga“, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) Nerma Dobardžić, zamjenica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda.

Marko Savić, profesor Fakulteta političkih nauka u Podgorici, za CIN-CG kaže da zapaljivi govor političara ima direktan uticaj na građane: „Govor mržnje političara direktno će uticati na normalizovanje takvog govora u javnom prostoru, a onda i na normalizovanje upotrebe takvog govora među građanima. Drugo, ovim se smanjuje rezistentnost društva kao cjeline na pojave isključivosti, etnocentralizma, šovinizma, nacionalizma itd. Smanjuje se društveni okvir u kojem će biti mjesta za drugo i drugačije. Govor mržnje, posebno kad dolazi od političara, dodatno pocrtava i produbljuje polarizaciju društva i predstavlja prijetnju društvenom skladu. Sad već postoji veliki broj naučnih studija koje su i na kvantitativan način ukazale na korelaciju govora mržnje političara i povećanje nasilja u društvu.“

Pojedini političari kontinuirano šire govor mržnje

Sredinom juna, tokom proslave 166 godina od jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića, obilježio je riječima: „Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati“. I pored najava, koalicioni partneri u Nikšiću nijesu kaznili ovakav gradonačelnikov manir, a Više državno tužilaštvo još uvijek izviđa ovaj slučaj.

Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, u junu 2021, Kovačević je na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid: „Uostalom, mislim da nije bilo genocida u Srebrenici i mislim da sam time sve rekao“. Zbog negiranja genocida u Srebrenici, VDT u Podgorici je u septembru 2021. podiglo optužni prijedlog. Krivični zakonik je jasan i za negiranje genocida predviđa kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina. Međutim, Viši sud u Podgorici ga je oslobodio. Utvrdio je da svojom izjavom nije izazivao nacionalnu i vjersku mržnju.

Kovačević je više puta javno podržao četnički pokret: objavljivao je slike sa četničkom kokardom, podržavao slavljenje članova ovog pokreta, te je prisustvovao otkrivanju spomenika Draže Mihailovića u Bileći, 2019.

Kovačević je više puta u javnosti pjevao problematične pjesme koje se mogu razumjeti kao prijetnje, slavljenje zločina mržnje i etničkog čišćenja. Tako je na proslavi dana Svetog Vasilija Ostroškog, 2021. pjevao četničku pjesmu „Morem plovi jedna mala barka“ i stihove pjesme „Čiča Dražo, gde je moje dijete“. Na proslavi Srpske nove godine 2023. zapjevao je „Leleču Turci, Kukaju Bule“.

Kovačević se žalio da njega često ispituju zbog sličnih ispada, a da niko ništa ne pita Mila Đukanovića i Danijela Živkovića, kako je naveo, „zbog mnogo eksplicitnijih stvari“.

Političari u Crnoj Gori skloni su ovakvim ispadima bez obzira na stranku kojoj pripadaju.

Predsjednik DPS-a, Danijel Živković, izjavio je da će u slučaju hapšenja bivšeg partijskog šefa Đukanovića njihov odgovor biti radikalan.

Bivši premijer, predsjednik i trodecenijski lider DPS-a, Milo Đukanović, je u intervjuu krajem aprila konstatovao da je crnogorsko društvo – društvo osvetnika. Pominjao je ćeraniju, krvnu osvetu, revanšizam... Iz Višeg tužilaštva u Podgorici su saopštili da nema osnova za pokretanje postupka protiv Đukanovića zbog njegovih izjava u ovom intervjuu.

Par mjeseci nakon gubitka vlasti, u avgustu 2020, Đukanović je izjavio da će, ako bude potrebno, braniti Crnu Goru iz šume. Tužilaštvo je i tada ocijenilo da nema elemenata krivičnog djela.

Poslanik PES-a, Darko Dragović, je u Skupštini Crne Gore, početkom godine, grubo vrijeđao poslanika DPS-a, Oskara Hutera. „Gospodine Hutere, ne možete da imate istu emociju kakvu ja imam, kakvu ima Radunović, Mugoša, i kako svi mi ovdje autohtoni Crnogorci imamo prema borbi naših predaka za slobodu Crne Gore“, naveo je Dragović vrijeđajući Hutera zbog njegovog austrijskog porijekla.

Sankcija za kontinuitet govora mržnje pojedinih političara za sada nema. O toj nekažnjivosti Savić kaže: „To govori da ne postoji sistemski odgovor na problem. On kao takav, moguće, nije ni prepoznat od strane institucija, a tek onda ne možemo govoriti o upotrebi ili izostanku upotrebe relevantnih mehanizama. To stvara situaciju u kojoj je sistem podržavajući za ovakve oblike ponašanja dodatno pojačavajući značaj poruke da je takvo nešto dozvoljeno, nekažnjivo, prihvatljivo i normalno“.

Društvene mreže političara- sredstvo za lako širenje zapaljivih narativa

Mreža za izvještavanje o različitosti (RDN) i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su tokom zajedničkog monitoringa govora mržnje primijetili da su društvene mreže plodno tle za lako i brzo širenje zapaljivih narativa. Tu se naročito ističe Vladislav Dajković, predsjednik prosrpske partije Slobodna Crna Gora, trenutno funkcioner u Glavnom gradu.

Dajković na svojim mrežama u kontinuitetu negira genocid u Srebrenici. On je početkom ove godine protestovao i zbog predloga Bošnjačke partije da se masakr Bošnjaka u selu Šahovići iz 1924. proglasi genocidom. Dajković je taj predlog nazvao „pokušajem da se na Srbe stavi etiketa genocidnog naroda“.

Dajković je aktivno objavljivao na društvenim mrežama u vezi sa UN Rezolucijom o Srebrenici, gdje je osim što je negirao genocid, optužio Jovanu Marović, koja je bila pokretač ideje o crnogorskom sponzorstvu Rezolucije, da ima određene „namjere prema srpskom narodu“, te da će njena ideja dovesti do toga da „Srbi u Crnoj Gori finansiraju svoju titulu genocidnog naroda“. Ovakvi statusi Dajkovića doveli su do lavine komentara mržnje prema Marović i ostalim pokretačima ideje o kosponzorstvu Rezolucije.

I ne samo to. Ovakvi statusi Dajkovića doveli su do komentara mržnje i „sa druge strane“, koji su zaista vrijeđali Srbe i samog Dajkovića. Ovakve komentare Dajković nije brisao, iz čega se jasno vidi šta je njegov politički cilj sa ovakvim komentarima - ubjeđivanje svojih podržavalaca da su Srbi i on kao njihov vođa žrtve.

RDN i CIN-CG su više puta reagovali na opasnost narativa viktimizacije, odnosno stavljanja u ulogu žrtve. To je vrsta štetne političke manipulacije kojom su se prosrpski političari u Crnoj Gori, a posebno Dajković, služili u periodu izglasavanja UN Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Svojim glasačima i podržavaocima, ovi političari poručuju da su oni ti koji su žrtve, i da „nas (Srbe) svi drugi mrze“. Tako se grupa ujedinjuje u mržnji i apstraktnom „otporu“ prema svim drugim grupama, koje postaju neprijatelji.

Samo 11 krivičnih presuda za govor mržnje

Akcija za ljudska prava (HRA) je prije dvije godine uradila analizu koja je pokazala da se zbog govora mržnje od 2010. godine pred sudovima odlučivalo u 31 slučaju, a samo je 11 njih završilo krivičnim presudama koje se odnose na govor mržnje. Među osuđenima nije bilo političara. Jedan od zaključaka HRA je da se govor mržnje najprije mora suzbiti kada dolazi od visokih državnih zvaničnika, odnosno onih koji imaju najviše uticaja u društvu.

Govor mržnje se u Crnoj Gori može procesuirati krivično i prekršajno. Postoji set zakona koji zabranjuju diskriminaciju i govor mržnje: Zakon o zabrani diskriminacije, Zakon o medijima, Zakon o elektronskim medijima, Zakon o sprečavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama, Zakon o slobodi vjeroispovijesti i Zakon o izboru odbornika i poslanika. Krivični zakonik sadrži tri krivična djela koja inkriminišu govor mržnje, jedno od njih je krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.

„Zaštitnik se, pored postupanja po pritužbama i sopstvenoj inicijativi, više puta oglašavao pozivajući na kulturu dijaloga, toleranciju i govor bez uvreda i omalovažavanja drugih. Ipak, i dalje ostaje zapažanje da se govor mržnje, zasnovan na različitim ličnim svojstvima potencijalnih žrtvi, najčešće procesuira u postupku utvrđivanja prekršajnopravne odgovornosti, gdje se izriču novčane kazne ili uslovne osude, a izostaje krivično gonjenje, pa se na taj način ne šalje jasna poruka da se na ove delikte mora reagovati izricanjem djelotvornih, proporcionalnih i odvraćajućih sankcija“, kaže Dobardžić.

Za političare, za sada, nema ni uslovnih ni novčanih kazni, oni i dalje nesmetano huškaju govorom mržnje. Ne smije se zaboraviti da je govor mržnje često uvertira u fizičko nasilje i zločine.

U zemljama EU na snazi je drugačija praksa. Krajem prošle godine Evropski sud za ljudska prava proširio je odgovornost političara za govor mržnje na internetu. Povod je bila objava lokalnog poslanika iz političke stranke Nacionalna Fronta koji je učestvovao na francuskim parlamentarnim izborima. Tokom izborne kampanje objavio je na „zid“ svog Facebook profila objavu o svom protivkandidatu. Druge dvije osobe komentarisale su tu objavu, ostavljajući komentare koji su poticali na mržnju protiv muslimana. Političar je zajedno sa autorima komentara osuđen na zagovaranje nasilja i mržnje i kažnjen sa 3.000 eura.

Početkom 2022. francuski političar je u intervjuu izjavio o djeci koja dolaze kao izbjeglice bez pratnje: „Nema razloga da oni budu ovdje, oni su lopovi, oni su ubice, oni su silovatelji, to su oni, njih treba vratiti.“ Novčano je kažnjen sa 10.000 eura za podsticanje rasne mržnje.

Gradonačelnik jednog rumunskog grada je u januaru 2020. naveo da ljudi iz romske zajednice treba da imaju dozvolu da imaju djecu, optužujući ih da dobijaju djecu s ciljem da dobiju stabilan izvor prihoda. Nacionalni savjet za borbu protiv diskriminacije izrekao je novčanu kaznu od 10.000 leja (2.100 eura).

Slične novčane kazne ili kazne rada u javnom interesu zabilježene su i u drugim zemljama EU. Davne 1979. holandski političar je zbog letka upućenog bijelim Holanđanima, u kojem se navodilo: „velikom dijelu naše populacije dosta je prisustva stotine hiljada Surinamaca, Turaka i drugih takozvanih gastarbajtera… vlasti moraju da se pobrinu da ovi neželjeni stranci napuste našu zemlju što prije“, kažnjen zatvorskom kaznom od dvije sedmice.

U cilju sagledavanja situacije i sticanja uslova za buduću izradu plana upravljanja Parkom prirode "Rijeka Zeta", Opština Danilovgrad je tokom protekle godine sprovela analize.

Tokom ovog procesa otkrivene su brojne nepravilnosti u postupku donošenja Odluke o proglašenju Parka prirode "Rijeka Zeta". Ove nepravilnosti, u skladu sa članom 35 Zakona o zaštiti prirode ("Službeni list Crne Gore", br. 54/16 i 18/19), predstavljaju osnov za reviziju zaštićenog područja Parka prirode "Rijeka Zeta".

Tim povodom Opštine Danilovgrad se obratila Agenciji za zaštitu životne sredine, dopisom broj 01- 322/24-734/1 od 26.03.2024. godine kako bi na adekvatan način otklonila nepravilnosti i time izbjegla potencijalnu štetu za Opštinu, ali i za državu Crnu Goru, s obzirom na veliki broj zanemarenih zakonskih koraka prilikom samog proglašenja zaštićenog područja.

Oštro demantujemo i osuđujemo navode da po pitanju Parka prirode “Rijeka Zeta”, ništa nije preduzeto, a naročito narativ da smo tražili izmjene granica zaštićenog područja zarad interesa pojedinačnih investitora i tim povodom javno pozivamo iznosioce ovakvih tvrdnji da svoja saznanja, ukoliko ih imaju, podijele sa javnošću i potkrijepe odgovarajućim dokazima.

Stoga želimo naglasiti saradniku u izradi ovog dokumenta, biologu Vuku Ikoviću, koji je 2019. godine bio zaposlen u Opštini Danilovgrad, da ova institucija nije i neće biti ničija kutija želja, uključujući i one koji su svjesno doprinijeli stvaranju izuzetno lošeg dokumenta zbog lične promocije. Da li su u pitanju i drugi interesi, ostaje na građanima i vremenu da prosude.

Opština Danilovgrad je u svom zahtjevu broj 01-322/24-734/1 od 26.03.2024. godine jasno tražila reviziju Studije zaštite, a ne izmjenu granica, kako se u navedenom tekstu neistinito navodi. Namjera iz koje je zahtjev proistekao jeste usklađivanje Odluke o proglašenju Parka prirode ,,Rijeka Zeta“ sa Ustavom i zakonima Crne Gore.

Cilj Studije zaštite nije izmjena granica zona zaštite zaštićenog područja već otklanjanje niže navedenih nepravilnosti:

- Procedura donošenja Odluke nije sprovedena u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode, jer vlasnici nepokretnosti nijesu u pisanoj formi obaviješteni o namjeri stavljanja pod zaštitu područja rijeke Zete.

Shodno članu 33 Zakona o zaštiti prirode o predlogu akta o proglašavanju zaštićenog područja predlagač akta obavještava javnost. Predlagač obezbjeđuje javni uvid u studiju zaštite i predlog akta o proglašavanju zaštićenog područja i organizuje javnu raspravu.

Obavještenje se objavljuje u najmanje jednom štampanom mediju i sadrži podatke o vremenu i mjestu javnog uvida i javne rasprave. Predlagač akta o proglašavanju zaštićenog područja dužan je da u pisanoj formi obavijesti vlasnike nepokretnosti o namjeri stavljanja pod zaštitu područja i omogući uvid u studiju zaštite. Javni uvid u studiju zaštite i akt o proglašavanju zaštićenog područja može trajati najmanje 20 dana od dana objavljivanja obavještenja.

- Odlukom se ograničava pravo svojine vlasnika zemljišta koja je u zoni zaštićenog područja koje se štiti članom 58 Ustava Crne Gore. Navedenom odredbom se jemči pravo svojine i garantuje da niko ne može biti lišen ili ograničen prava svojine, osim kada to zahtijeva javni interes uz pravičnu naknadu.

- Opština Danilovgrad ne posjeduje spisak vlasnika čije parcele pripadaju zonama zaštite, što takođe potvrđuje da vlasnici nepokretnosti u postupku proglašenja nijesu obaviješteni u pisanoj formi o stavljanju pod zaštitu njihove nepokretnosti.

- U samoj Odluci navodi se da je njen sastavni dio Prilog 1 kojim je definisan opis granica, zaštitne zone i spisak katastarskih parcela zaštićenog područja po režimima zaštite, kao i grafički prikaz granica zaštićenog područja i zona zaštite.

U Prilogu 1 ne postoji spisak katastarskih parcela, već samo katastarskih opština, što je veliki propust.

- Smatramo neadekvatnim da na teritoriji Opštine Danilovgrad, koja poljoprivredu vidi kao okosnicu svog razvoja, u zoni II zaštićenog područja koja obuhvata 27,54 km2 odnosno 27.540.000 m2, nije dozvoljeno postavljanje pomoćnih i privremenih objekata (objekti za gajenje životinja, prateći objekti za gajenje životinja, objekti za skladištenje stočne hrane, objekti za smještaj poljoprivredne mehanizacije, alata i oruđa, objekti za skladištenje poljoprivrednih proizvoda, plastenici i drugi slični objekti).

- Analizom dokumenta i granica zaštite, može se utvrditi da postoje objekti preko kojih prelazi sama granica II i III zone. Dakle, imamo paradoksalnu situaciju da se dio objekta nalazi u zoni aktivnog režima zaštite, odnosno zoni II, a dio u režimu održivog korišćenja odnosno zoni III.

Takođe granica teritorije Opštine Danilovgrad i teritorije Opštine Nikšić prolazi osovinom same rijeke Zete, stoga imamo slučaj da je desna obala zaštićena, dok lijeva nije. Granica se završava zonom II, ne postoji prelazna tzv. buffer zona.

- Odluka nije usaglašena sa Studijom zaštite zaštićenog prirodnog dobra Dolina rijeke Zete. Odlukom o proglašenju parka prirode “Rijeka Zeta” je dozvoljeno vršiti plansku izgradnju turističke infrastrukture u aktivnom režimu zaštite, dok studijom isto nije predviđeno. Takođe, Odlukom nije definisano šta izgradnja turističke infrastrukture u aktivnom režimu zaštite podrazumijeva, s obzirom da dati termin nije prepoznat važećim zakonima.

- Uvidom u studiju ne nalazi se preklopljena mapa plavnih područja sa zonama zaštite zaštićenog područja. Preklopom mape plavnih područja (petstogodišnje mape plavnih područja), utvrđuje se da je zona II zaštićenog područja u mnogome veća od plavnih površina, kao i to da su određena plavna područja u zahvatu zaštićene zone III, što bi revizijom studije zaštite trebalo biti razmotreno.

- Određene površine zone II i III zaštite, u dosadašnjim granicama koje posjeduje Sekretarijat za urbanizam i zaštitu životne sredine se preklapaju, u zahvatu od oko cca 5,7ha. Kolizija se dešava u zahvatu površina naselja i poljoprivrednog zemljišta (što je potvrdio i tim stručnjaka koji se u novinskom članku pominje), gdje se planskim dokumentima dozvoljava gradnja.

Nakon upita o dostavljanju zvaničnih granica Parka prirode rijeka Zeta (e-mailom dostavljene granice na kabinet predsjednika od strane Agencije za zaštitu životne sredine, dana 21.05.2023. god), kolizija je otklonjena, čime je površina zone II smanjena za ovih 5,7ha, odnosno sa 27,54 km2 umanjena na 27,48 km2, a time ujedno i faktički promijenjena zvanična granica zone II, i promijenjena kvadratura iz “Odluke o proglašenju Parka prirode “Rijeka Zeta”

Prema našim analizama, jedino zakonsko i pravno moguće rješenje u cilju otklanjanja svih navedenih nedostataka nastalih tokom izrade studije i donošenja Odluke o proglašenju Parka prirode “Rijeka Zeta” je revizija zaštićenog područja, u skladu sa odredbom člana 35 Zakona o zaštiti prirode.

Nažalost, još uvijek nijesmo naišli na razumijevanje organa uprave odnosno Agencije za zaštitu životne sredine, koja je obrađivač predmetne studije i koja odlučuje o zahtjevima za reviziju.

Opština Danilovgrad će ostati istrajna u procesu zaštite rijeke Zete, u korist građana i zdrave životne sredine, s namjerom da se svi uočeni propusti prilikom proglašenja otklone.

Cilj Opštine Danilovgrad je da osigura da svi segmenti zajednice budu uzeti u obzir, te da se postigne pozitivan uticaj na kvalitet života građana, rijeku Zetu i okolinu, kao i da se istaknu vrijednosti ovog područja. To će se postići samo kroz transparentne procese prilikom donošenja odluka.

Nema sumnje da je namjera inicijatora i obrađivača studije bila dobronamjerna u cilju zaštite najvećeg prirodnog resursa naše opštine.

Međutim, kako kaže Valtazar Bogišić, "Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi," odnosno, ono što je od početka nezakonito, ne može postati zakonito samim protokom vremena.

Tvrdnja iz koje proizilazi da je revizija pokrenuta u dogovoru sa investitorima biće predmet istrage sudskih organa.

Umjesto da zajedno radimo na rješavanju problema, odnosno pronalaženju modela koji bi sveobuhvatno i potpuno zaštitio jedan od bisera na području naše Opštine, mi moramo da trošimo vrijeme da pobijamo neistine koje nemaju dokaze i služe za promociju ličnosti i uopšte narušavanju imidž Opštine.

Opština Danilovgrad već pet godina krši obaveze proistekle nakon proglašenja zaštićenog područja, a sad traže i promjene granica

Tijana LEKIĆ

Iako je prošlo pet godina od proglašenja Parka prirode (PP) Rijeka Zeta, Opština Danilovgrad nije preuzela zakonske obaveze i uspostavila djelotvoran sistem zaštite ovog područja. Ni novo rukovodstvo Danilovgrada, na čelu sa Pokretom Evropa Sad (PES), koje je krajem 2022. došlo na vlast, nije preduzelo ništa na tom polju. Štaviše, oni su ranije ove godine od Agencije za zaštitu životne sredine (EPA, u daljem tekstu Agencija) tražili izmjene granica zaštičenog područja.

Agencija, koja je 2019. odredila opseg zaštićene teritorije u Studiji zaštite PP Rijeka Zeta, odbila je zahtjev za reviziju granica, potvrdili su za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) iz tog organa.

Kako objašnjavaju, izmjene granica bi bile protivzakonite. ,,Zakonski propisi predviđaju da se pristupi reviziji zaštićenog područija samo ako je došlo do izmjena u stanju životne sredine. Ovom organu nije poznato da je do toga došlo”, kazali su iz Agencije za CIN-CG.

Iz Opštine Danilovgrad nijesu odgovarali na pitnja CIN-CG-a zašto su predlagali izmjene granica zaštićenog područja.

,,Sve ukazuje na to da se radi o lobiranju ljudi iz opštine u korist investitora koji su zainteresovani za izgradnju objekata na zaštićenom zemljištu“, objašnjava za CIN-CG ekolog i biolog Vuk Iković, odbornik pokreta Preokret u Skupštini Opštine Danilovgrad.

Na sjednicama Skupštine Opštine Danilovgrad mogli su se čuti i predlozi za ukidanje PP Rijeka Zeta, koji su dolazili od predsjednika opštine Aleksandra Grgurovića, ali i drugih odbornika.

Prošle godine pokrenuta je i peticija za ukidanje PP Rijeka Zeta, ali ipak je nije potpisao dovoljan broj ljudi. Iković je uvjeren da iza inicijative stoji interesna skupina iz rukovodstva opštine. ,,Postupanje pojedinaca iz opštinske vlasti predstavlja zloupotrebu moći, jer bi promjene granica služile isključivo interesima pojedinaca”, kazao je Iković.

PP Rijeka Zeta proglašen je parkom prirode zbog svojih ambijetalnih i bioloških karakteristika. Ima bogat biodiverzitet, a mnoge vrste su zaštićene.

Opština Danilovgrad ignoriše obavezu zaštite

Nakon što je Skupština Crne Gore krajem 2019. donijela odluku o proglašenju PP Rijeka Zeta, Opština Danilovgrad bila je u obavezi da u roku od šest mjeseci osnuje Privredno društvo za upravljanje parkom, a tri mjeseca nakog toga da donese i Plan upravljanja. Međutim, ništa od toga se još nije desilo.

Time Opština Danilovgrad već gotovo pet godina krši Zakon o zaštiti prirode, a prostor je pod prijetnjom od različitih vrsta devastacije: urbanizacije, zagađenih industrijskih voda, smeća. ,,Jedini izlaz iz situacije je da Opština Danilovgrad shvati da se nalazi u jednom od najvažnijih prostora biodiverziteta u cijeloj državi i da konačno počne da primjenjuje zakonske obaveze zaštite”, kažu iz Agencije.  

Iz ove opštine pak tvrde da plan upravljanja nije još donesen zbog kompleksnosti procedure. ,,Prije donošenja plana, potrebno je uspostaviti privredno društvo koje će upravljati parkom. Radimo na stvaranju neophodnih uslova za to, nakon čega će se pristupiti izradi Plana”, kazali su iz PR službe Opštine Danilovgrad za CIN-CG.  

Iković objašnjava da je tim naučnika još prije dvije godine dostavio Predlog plana upravljanja Opštini Danilovgrad. ,,Međunarodna organizacija The nature conservacy (TNC), finansirala je više istraživačkih projekata u vezi sa rijekom Zetom, kao i izradu Predloga plana upravljanja parka prirode. Ovaj dokument skuplja prašinu u kancelariji gradonačelnika”, kaže Iković, koji je kao biolog bio dio tima koji je radio na predlogu plana.

,,PP Rijeka Zeta proglašeno je za zaštićeno područje isključivo kako bi se podigao kvalitet života u Opštini Danilovgrad, da bi se zaštitila međunarodno značajna staniša i da bi od te zaštite profitirala cijela opština”, kažu iz Agencije. Kako ističu, ne postoji opravdanje što ni nakon pet godina nema upravljačke strukture.

Iz Agencije ističu pozitivan primjer Opštine Podgorica, koja je, u manjem obimu, takođe nadležna za upravljanje PP Rijeka Zeta. ,,Oni su uspjeli da  uspostave određenu upravljačku strukturu i sistem zaštite”, objašnjavaju iz Agencije.

Od 80 zaštićenih područja Crne Gore, samo su 22 zaštićena po svim zakonskim procedurama zaštite, navodi se u ,,Analizi nedostataka postojeće politike i prakse koja se odnosi na upravljanje zaštićenim područjim”, koju su prošle godine sproveli Parkovi Dinarida i TNC. Samo 53 zaštićena područja imaju upravljačko tjelo, a svega osam ima validni plan upravljanja, navodi se u Analizi.

Kontradiktorni planovi plodno tle za malverzavcije

Opština Danilovgrad nije uksladila Odluku o proglašenju PP Rijeka Zeta sa prostorno-urbanističkim planom (PUP) opštine. Posljedica toga je da se ne zna koje su tačno granice parka, pa se ne zna ni koju su objekti dozvoljeni za gradnju i gdje. 

Posebno je komplikovano to što nijesu jasno određene druga i treća zona zaštite, jer u drugoj zoni nije dozvoljena gradnja stambenih i poslovnih objekata, dok u trećoj jeste.

Ipak iz Opštine Danilovgrad tvrde da nijesu nadležni za problem dokumenata koja su sami proglasili. ,,Agencija za zaštitu životne sredine je nadležna za tehničku i stručnu korekciju grešaka u preklapanju zona”, kažu za CIN-CG.

Iz Agencije za zaštitu životne sredine pak kažu da su granice zaštićenog područja jasno zacrtane 2019. i da se kao takve moraju poštovati. Tada je hiljade parcela stavljeno pod zaštitu. ,,Opštini Danilovgrad je 2019. godine od strane Uprave za katastar i državnu imovinu dostavljen spisak parcela koje se nalaze u okviru zaštićenog područja”, navode iz Agencije.

,,Neophodno je da se PUP uskladi sa Odlukom PP Rijeka Zeta, kao što je to urađeno u Podgorici”, ističe Iković. U Podgoričkom dijelu parka postojao je sličan problem, objašnjava on. ,,Podgorički dio PP Rijeka Zeta takodje nije bio usaglašen sa PUP-om Glavnog grada. Zato je donesena odluka koja stavlja van snage dio PUP-a koji se odnosi na zaštićene zone”, navodi Iković.

Posljedice mogu biti ozbiljne

Dok Opština Danilovgrad izbjegava uspostavljanje režima zaštite, u PP Rijeka Zeta cvijetaju zagađenje, nelegalna gradnja, odlaganje otpada, krivolov, objašnjava Iković.

,,Bespravna urbanizacija prijeti održivosti ekosistema PP Rijeka Zeta, jer dovodi do uništavanja staništa životinjskih i biljnih vrsta”, kaže Iković.

Naročito je problem neplanska, raspršena gradnja. ,,U tom slučaju se za svaki objekat iznova dovodi put, vodovodna mreža, elektro i kanalizaciona mreža, što je negativni pritisak za staništa i poljoprivredu”, ističe Iković.

,,S obzirom na to da granice parka nijesu još markirane na terenu, niti se nalaze u katastarskom operatu, ne postoji spisak bespravno izgrađenih objekata po zonama unutar parka prirode”, kažu za CIN-CG iz Sekretarijata za urbanizam Opšitine Danilovgrad. Kazali su da ne posjeduju ni spisak vlasnika parcela u zaštićenim zonama parka.

Iz Osnovnog suda u Danilovgradu potvrdili su za CIN-CG da od 2020. godine do danas “nije bilo formiranih predmeta koji se tiču protivpravne gradnje, ilegalnog odlaganja građevinskog otpada, ni zagađenja životne sredine otpadom u PP Rijeka Zeta”.

Zbog nedostatka plana upravljanja ne zna se ni koji su tačno objekti dozvoljeni za gradnju. Tako je na primjer, prema Odluci o proglašenju, u drugoj zoni zaštite dozvoljena izgradnja turističke infrastrukture “koja je u funkciji očuvanja prirode”. Ipak iz Opštine Danilovgrad objašnjavaju da će tek plan upravljanja tačno definisati šta će se sve potpadati pod takvu infrastrukturu. Do tada je ova klauzula ostavljena na slobodno tumačenje vlasnicima parcela.

Plan upravljanja zakonski treba da sadrži detaljnu strategiju zaštite - dugoročne ciljeve zaštite i održivog razvoja, mjere zaštite, očuvanja, upravljanja, unaprjeđivanja i korišćenja zaštićenih područja… Bez ovog dokumenta nemoguće je organizovano pristupiti zaštiti.

Ne koristi se potencijal za biopoljoprivredu

Studija zaštite PP Rijeka Zeta predviđa da veliki dio površine bude zaštićen kao biopoljoprivredno zemljište, koje će doprinjeti organskom uzgoju, ali i turizmu. Ipak, ovo zemljište se trenutno pretvara u građevinsko, upozoravaju iz Agencije.

Gotovo polovina površine PP predstavlja plodno poljoprivredno zemljište, navodi se u Socio-ekonomskoj studiji PP Rijeka Zeta koju je 2021. izradila Agencija. Od ostalih površina, najznačajnije su šume koje zauzimaju 32 odsto površine, dok naselja zauzumaju svega oko 14 odsto. Posljednjih godina obim poljoprivredne proizvodnje opada, a širi se gradnja, navodi se u Studiji.

Projekat PP Rijeka Zeta usaglašen je sa evropskom Zelenom agendom za Zapadni Balkan, koja predviđa tranziciju sa tradicionalnog modela na održivu ekonomiju.  Potpisivanjem Deklaracije o Zelenoj agenda, 2020. zemlje Zapadnog Balkana su se obavezale da će sprovoditi mjere u oblasti sprečavanja klimatskih promjena i zagađenja, razvoja energije, saobraćaja i cirkularne ekonomije, kao i razvoja biodiverziteta, održive poljoprivrede i proizvodnje hrane.

Ni iz Opštine Danilovgrad, ni iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (MPŠV) nijesu odgovorili na pitanje CIN-CG-a da li planiraju subvencije za razvoj poljoprivrede u PP Rijeka Zeta.

Iković objašnjava da je poljoprivrednim domaćinstvima neophodna podrška nadležnih organa. ,,Privatnici koji imaju vrijedno zemljište u zaštićenoj zoni uglavnom nijesu stimulisani da se bavi poljoprivredom. To bi zahtijevalo velike investicije, a od poljoprivrede može da se zaradi uglavnom tek nakon tri do pet godina. Zato građani radije prodaju zemlju”, kaže Iković.

U Danilovgradu raste broj seoskih domaćinstava koja su orijentisana na seoski turizam, i sve veći je broj zainteresovanih za kampove i sportove na vodi, kaže Iković. ,,Ove aktivnosti su razvojna šansa Danilovgrada. Na nama je da iskoristimo resurse i povećamo vrijednost naše ravnice i rijeke Zete” kaže Iković.

Još neriješen problem otpadnih voda

Jedan od najznačajnijih problema u području PP Rijeka Zeta godinama predstavljaju otpadne vode, posebno iz industrijsko-proizvodnih pogona.

Da bi poslovala u jednom parku prirode proizvođači moraju imati neophodne ekološke saglasnosti.

Farma svinja u Spužu još nema saglasnost na elaborate o procjeni uticaja na životnu sredinu, dok je klanica “Primato P” dobila rješenje da izrada ovog elaborata nije potrebna, potvrdili su za CIN-CG iz Opštine Danilovgrad.

Prema tvrdnjama ekologa i stručnjaka “Primato P” je jedan od najvećih zagađivača rijeke Zete.

,,Izlivanje otpadnih voda iz proizvodnih pogona negativno utiče na kvalitet vode i ne ugrožava samo biodiverzitet, već i stanovništvo. Industrijske vode sadrže različite hemijske zagađivače. Obaveza ugradnja filtera za prečišćavanje otpadnih voda je jedan od mehanizama zaštite”, objašnjava Iković.

Smjernice za sprovođenje Zelene agende za Zapadni Balkan izlivanje otpadnih voda smatraju jednim od najvećih problema. Ulaganje u upravljanje otpadom i đubrivom i postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda za ponovnu korist u poljoprivredi jedna je od važnih preporuka.

Socio-ekonomska analiza PP Rijeka Zeta, koju je uradila Agencija, prepoznaje kao glavne vrijednosti ovog područja prisustvo endemiske mekousne pastrmke, kao i drugih endemskih, rijetkih i ugroženih zaštićenih vrsta. Park posjeduje veliku raznolikost staništa, među kojima je Natura 2000, ali i druga važna staništa za određene vrste koja su zaštićene zakonima Evropske unije.

Park pred Ustavnim sudom

U martu ove godine advokat iz Podgorice podnio je žalbu Ustavnom sudu Crne Gore za preispitivanje ustavnosti proglašenja PP Rijeka Zeta, potvrdili su za CIN-CG iz tog suda, ali nijesu htjeli da daju više informacija, jer kako navode, predmet tek treba da se rješava.

Iz Agencije za zaštitu životne sredine (EPA) tvrde da su u toku proglašenja PP Rijeka Zeta ispoštovane sve zakonske procedure u vezi sa informisanjem građana, te da nije bilo velikog broja primjedbi. ,,Nakon javne rasprave, Agencija je dobila svega desetak primjedbi i nijedna nije bila od suštinskog značaja. Uglavnom su građani dostavljali primjedbe o odlagalištima otpada i slično, to jest o faktorima koji ne utiču na proglašenje PP Rijeka Zeta i na granice zaštićenog područja”, naveli su iz Agencije.

,,Kada je prije pet godina Skupština Crne Gore usvojila Odluku o proglašenju PP Rijeka Zeta, bili su svi svjesni da to podrazumijeva i novi model upravljanja, ne samo životnom sredinom nego i ekonomijom. Već tada se znalo da će proglašenje ovog parka otvoriti novi model korišćenja zemljišta u parku prirode”, kaže Vuk Iković.

Štampanja sumnjivih svjedočanstava bilo je i ranije, ali je tokom krize zbog koronavirusa, kada je došlo do još veće potrebe za kadrom, problem postao još izraženiji

Andrea Perišić

Samo u Opštoj bolnici u Pljevljima, kao srednji medicinski kadar, radi 10 osoba sa završenom Srednjom školom “Dositej Obradović” u Novom Sadu i pet osoba sa Srednjom školom Tutin. To se vidi iz dokumentacije koju je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) dobio po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama (SPI) od te zdravstvene ustanove.

Srednja škola Tutin je zatvorena u julu 2019, samo tri godine nakon osnivanja, jer je utvrđeno da je nezakonito organizovala ispite za dokvalifikaciju i prekvalifikaciju. Prestanak rada naložilo je srpsko Ministarstvo prosvjete nakon inspekcijskog nadzora. Dokazano je i da su pojedini pismeni zadaci vanrednih učenika ocijenjeni, a da nijesu ni pregledani. Škola se, inače, nalazila u malom potkrovlju jedne kuće u Tutinu, na čijem su se prvom spratu vršili tehnički pregledi automobila. Neke od diploma ove škole koje imaju zaposleni u Opštoj bolnici u Pljevljima izdate su samo nekoliko mjeseci prije njenog zatvaranja. Niko, međutim, diplome zaposlenih u Pljevljima nije provjeravao nakon što su srpske prosvjetne vlasti utvrdile nezakonitosti.

Srednja škola “Dositej Obradović” u Novom Sadu pominje se u spisima u velikoj istrazi Tužilaštva Bosne i Hercegovine (BiH) i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) 2023. godine zbog nezakonitog izdavanja i prodaje diploma. Jedan od državljana BiH, koji je uhapšen u akciji ovih bosansko-hercegovačkih institucija, radio je kao posrednik za Srednju školu “Dositej Obradović” u periodu od 2014. do 2023, kada je, sa zaposlenima u toj školi, pronalazio kandidate na području BiH koji bi kupili diplome koje izdaje ta srpska školska ustanova.

Koliko je zaposlenih koji pripadaju medicinskom kadru sa srednjom ili višom stručnom spremom koji u crnogorskom zdravstvu rade sa ovim ili sličnim diplomama sa problematičnih obrazovnih institucija, ne zna se pouzdano. CIN-CG se obratio brojnim javnim zdravstvenim ustanovama širom Crne Gore i od njih tražio da dostave obrazovne isprave medicinskog kadra sa srednjom stručnom spremom. Poslije više mjeseci čekanja, do objavljivanja ovog teksta, dokumentaciju su, osim Opšte bolnice u Pljevljima, dostavili jedino još Kliničko-bolnički centar Kotor i Specijalna bolnica za ortopediju, neurohirurgiju i neurologiju “Vaso Ćuković” u Risnu.

Na osnovu te dokumentacije, CIN-CG je mogao da potvrdi da i u ovim ustanovama rade osobe koje imaju diplome zatvorene Srednje škole Tutin - jedna medicinska sestra u Kliničko-bolničkom centru Kotor i jedan medicinski tehničar u bolnici “Vaso Ćuković”.

Sve ove diplome izdate su u periodu od 2016. do 2022. godine i priznate su bez problema u Nacionalnom informacionom centru Crne Gore (ENIC centru) koji je zadužen za priznavanje diploma iz inostranstva.

U Crnoj Gori, kako je CIN-CG ranije objavio, ima oko 25 hiljada lažnih diploma iz raznih oblasti. Mnoge od tih diploma pripadaju zaposlenima u zdravstvenom sektoru, uglavnom medicinskom kadru sa srednjom ili višom stručnom spremom - medicinskim tehničarima i sestrama.

“Problem lažnih diploma ukazuje da država ne kontroliše kvalitet pružanja zdravstvenih usluga građanima Crne Gore. Dakle, zdravlje građana nije prioritet. Država je prećutno dozvolila produkciju lažnih diploma da bi popunila nedostajuća radna mjesta u zdravstvenom sistemu i to prezentovala kao uspjeh”, kaže za CIN-CG predsjednica Ljekarske komore Crne Gore (LJKCG) Žanka Cerović.

Cerović smatra da je to pokazatelj društvenog trenda favorizovanja političke pripadnosti u odnosu na znanje i obrazovanje.

“Duži vremenski period politička pripadnost je karta za zaposlenje, a obrazovanje i znanje su u drugom planu, pa je diploma postala samo ‘formalni papir’ koji je neophodno priložiti prilikom zapošljavanja”, navodi ona.

“I u drugim zanimanjima ima lažnih diploma, ali je posebno opasno kada ih ima u zdravstvu, koje podrazumijeva rad sa ljudima, liječenja, operacije, terapije, praćenje pacijenata... Posao zdravstvenih radnika je, prije svega, jedan human, ali i odgovoran i zahtjevan posao, pa bi ga morali obavljati visoko edukovani ljudi, koji su prošli kroz godine učenja, usavršavanja, specijalizacija”, ističe za CIN-CG psihološkinja Stela Burzanović i kaže da sve to može povećati nepovjerenje građana u zdravstveni sistem. Zbog neznanja, tvrdi ona, može doći i do ozbiljnih grešaka.

I iz Nacionalnog udruženja medicinskih sestara i babica Crne Gore (NUMSBCG) za CIN-CG upozoravaju da prisustvo lažnih diploma kod zdravstvenih i ginekološko-akušerskih tehničara koji pružaju usluge zdravstvene njege i babinjstva dovodi u pitanje sigurnost pacijenata i obezbjeđivanje jednake zdravstvene zaštite u cijeloj zemlji.

Do buma lažnih diploma došlo tokom pandemije koronavirusa

“Prvo su dvije higijeničarke, jedna iz laboratorije, a druga sa hirurškog odjeljenja, naprasno počele da rade i kao medicinske sestre. Završile bi svoju standardnu smjenu, a potom bismo ih vidjeli u bijelim mantilima”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) zdravstveni radnik u jednoj zdravstvenoj ustanovi na sjeveru Crne Gore, koji je želio da ostane anoniman.

Problem lažnih diploma u bolnici gdje radi, navodi on, postao je vidljiv malo prije pandemije koronavirusa. On smatra da je zbog nedostatka kadra, virus doveo i do pandemije lažnih diploma.

“Pošto se radi o manjem gradu gdje se svi poznajemo, nije bilo teško shvatiti da se dešava nešto sumnjivo. Brzo se pročulo gdje se mogu nabaviti diplome”.

Prvo se, ističe CIN-CG-ov sagovornik, pominjao Tutin, gdje se za određenu sumu lako mogla dobiti diploma potrebna za posao medicinske sestre.

“Sada su, recimo, ‘aktuelne’ neke visoke škole u Beogradu gdje se predavanja organizuju vikendom i gdje se odlazi na ‘usavršavanje’”.

CIN-CG je za potrebe ovog istraživanja sproveo onlajn upitnik, upućen medicinskom osoblju u privatnom i javnom sektoru zdravstvenog sistema Crne Gore. Anketirano je oko 200 zaposlenih u zdravstvu.

Rezultati su pokazali da skoro 50 odsto ispitanika sumnja da neko od njegovih kolega i koleginica ima lažnu diplomu - najčešće medicinsko osoblje koje radi sa srednjom stručnom spremom, a rjeđe ljekari.

Zanimljivo je, međutim, da se u najvećem broju slučajeva (čak 96 odsto) zaposleni u zdravstvenom sektoru ipak nijesu odlučili da sumnjive slučajeve prijave. U odgovorima mahom objašnjavaju da je razlog za to što ne vjeruju institucijama, kao i što smatraju da je potreban sistemski odgovor na ovaj problem i da treba da ga pokrenu uprave zdravstvenih institucija.

“Medicinske sestre sa lažnim diplomama, recimo, prvo budu raspoređene po ambulantama, jer tu nemaju kontakt u produženom trajanju sa pacijentom i stalno su pod ljekarskim nadzorom, pa je mogućnost da naprave kardinalnu grešku manja”, navodi jedan ispitanik koji radi kao ljekar.

Nakon par mjeseci, objašnjava on, kada “pokupe iskustvo”, ove sestre počinju da rade na odjeljenjima po smjenama i tu nastaju ozbiljni problemi o kojima se ćuti.

“Jako je teško i neprijatno kada moramo da motrimo na svaki njihov potez i popravljamo greške koje naprave, počevši od neadekvatnog spremanja terapije, davanja pogrešne terapije, neispravne upotrebe medicinske terminologije, pa sve do nevaspitanja prema pacijentima ili drugim zaposlenim”, objašnjava ovaj doktor.

Jedna medicinska sestra ističe da je u ustanovi gdje radi bilo i slučajeva da su njene koleginice sa sumnjivim diplomama pripremale terapije na nesterilan način.

“Toliko o znanju o, recimo, opasnostima od sepse”, navodi ova ispitanica.

Još jedan zdravstveni radnik navodi da se dešavalo da medicinski tehničari za koje je upitno kako su stekli diplome pred pacijentima intravenske rastvore zovu “infunzija”, a prelom kostiju, umjesto fraktura - faktura.

Zdravstveni radnik sa sjevera koga smo pomenuli ranije tvrdi da su u stacionaru bolnice gdje je zaposlen, a gdje su tokom pandemije bili smješteni oboljeli od virusa kovid-19, radile upravo medicinske sestre sa spornim diplomama.

“Zamislite šta se može desiti kada neko sa kupljenom diplomom, bez dana prakse, dobije zadatak da pruži kiseoničnu potporu pacijentima”.

Cerović ističe da medicinske sestre i tehničari, između ostalog, moraju da znaju da adekvatno daju terapiju koju je prepisao ljekar, koje terapije ne smiju da pružaju istovremeno, kao i koje neželjene efekte u određenim slučajevima može imati pacijent usljed određenih terapijskih djelovanja. Moraju da poznaju medicinske procedure, kao i da prepoznaju određene simptome kod pacijenata i, ukoliko je neophodno, da ih odmah prijave ljekaru.

“Oslanjanjući se na kadar sa lažnim diplomama naš zdravstveni sistem značajno gubi u kvalitetu pružanja usluga”, navodi predsjednica Ljekarske komore Crne Gore.

CIN-CG je u toku ovog istraživanja došao i do diploma tri zaposlene osobe u Opštoj bolnici u Pljevljima koje su se u junu 2020, četiri mjeseca od početka pandemije, u Srednjoškolskom centru Foča u entitetu Bosne i Hercegovine - Republici Srpskoj, prekvalifikovale i tako dobile zvanje medicinskog tehničara. Prekvalifikacijom se, kako CIN-CG saznaje od dobro upućenih izvora, brzo i lako dolazilo do diploma potrebnih za zvanje medicinske sestre ili tehničara.

Cerović smatra da ne treba dozvoliti nikakve forme “prekvalifikovanja” ili sticanja diplome nakon tri odlaska u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu.

“Adekvatno znanje i obrazovanje iz oblasti medcinske struke ne može steći ‘vanredno’. Treba razmatrati samo diplome stečene u respektabilnim zdravstevnim ustanovama što mnoge države i praktikuju i ukinuti mogućnost vanrednog školovanja za mnoge profesije, a naročito medicinske, kao i prekinuti sa praksom, tj. mogućnostima prekvalifikacije bez adekvatne redovne edukacije”, navodi ona.

Niko iz Ministarstva zdravlja nije član radne grupe koja treba da ispituje diplome

Nedavno je održana prva sjednica međuresorske radne grupe koju je u maju 2024. osnovalo Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija (MPNI), a čija je svrha da predloži način provjere obrazovnih isprava stečenim na privatnim i javnim obrazovnim ustanovama u inostranstvu. Dogovoreno je da se donese odluka o obustavljanju priznavanja obrazovnih isprava stečenih na onim ustanovama koje su pod istragom nadležnih organa u državama gdje su osnovane - Srbiji, BiH i Kosovu, odakle uglavnom i dolazi najveći broj problematičnih diploma.

“Obrazovne ustanove za koje je poznato da izdaju sumnjive diplome, kao i one protiv kojih se vode razne krivične istrage, treba hitno dodatno provjeravati u procesu provjere diploma”, kaže za CIN-CG jedan od članova ove grupe i koordinator Alternative Crne Gore, organizacije koja godinama bori protiv lažnih diploma, Zarija Pavićević.

On će tražiti da se, ukoliko se pronađe nekoliko lažnih diploma sa iste adrese, sve diplome koje je ta obrazovna ustanova izdala, a koje su u Crnoj Gori priznate, proglase nevalidnim u čitavoj državi, a njihovi vlasnici procesuirani po automatizmu.

Sporno je, ipak, što niko iz Ministarstva zdravlja nije član radne grupe MPNI-a.

To je CIN-CG-u potvrđeno iz Ministarstva zdravlja, koje trenutno sprovodi postupak provjere diploma i uvjerenja svih zaposlenih u tom Vladinom resoru.

Do sada su, tvrde, prekontrolisali 60 diploma u Ministarstvu i sve su, kažu, vjerodostojne. Uglavnom se radi o diplomama stečenim na obrazovnim institucijama u Crnoj Gori.

“U toku je i provjera obrazovnih isprava svih zaposlenih u javnim zdravstvenim ustanovama, a u slučaju da nadležni organi utvrde da diplome nijesu vjerodostojne, oni će biti sankcionisani”, kažu još iz Ministarstva zdravlja.

Iz NUMSBCG-a ističu da do sada nijesu imali zvaničnih informacija i prijava slučajeva lažnih diploma među srednjim medicinskim kadrom.

“Radi se o sistemskom problemu u državi i to ne samo u zdravstvenoj zaštiti, već i u drugim profesijama u Crnoj Gori. Kvalitetno obrazovanje medicinskih sestara, babica, zdravstvenih i ginekološko-akušerskih tehničara je od suštinskog značaja za osiguranje kvaliteta, bezbjednosti pacijenta i usluge zasnovane na znanju i vještinama”, navode iz ovog udruženja.

Objašnjavaju da priznavanje i kontrole diploma u regionu i Evropi obično rade Komore medicinskih sestara, babica, zdravstvenih i ginekološko-akušerskih tehničara.

Međutim, takva ustanova, čiji je zadatak da, između ostalog, izdaje i oduzima licence za rad, vodi registar izdatih licenci i donosi etički kodeks medicinskih sestara, babica i tehničara i stara se o njegovoj primjeni, još ne postoji u našoj zemlji.

Programom pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji i usklađivanjem sa Direktivom o priznavanju stručnih kvalifikacija iz 2013. godine predviđeno je otvaranje Komore za medicinske sestre, babice, zdravstvene i akušerske tehničare Crne Gore. To je definisano i Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, kao i Zakonom o zdravstvenoj njezi pacijenata iz 2010, u kom se čak navodi da će se osnivanje ove komore izvršiti u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu tog zakona.

I u Strategiji razvoja zdravstva za period od 2023. do 2027. godine kao jedan od ciljeva navodi se otvaranje ovakve komore.

“Formiranjem Komore medicinskih sestara mnoga pitanja u vezi sa lažnim diplomama u ovoj oblasti mogu se adekvatno riješiti. Izdavanjem licenci Komora medicinskih sestara bi mogla da da značajan doprinos u provjeri diploma za rad srednje i višeg medicinskog kadra. To upravo radi Ljekarska komora Crne Gore koja ozbiljno kontroliše dokumentaciju za svaku izdatu licencu, tj. dozvolu za rad za sve ljekara u Crnoj Gori”, ističe Cerović.

Veliki doprinos, prema njenom mišljenju, mora da da i zdravstvena inspekcija koja bi svoj posao morala mnogo ozbiljnije i sa više znanja da obavlja.

“To danas nije slučaj. Institucije sistema moraju da znanje i obrazovanje stave ispred političke pripadnosti, da uspostave stroge kriterijume u dijelu provjere diploma stečenih van Crne Gore, kao i da se probni rad osoba sa ovim diplomama ozbiljnije kontroliše”, napominje ona.

Više od pet godina nema presuda medicinskom kadru zbog falsifikovanja diploma

CIN-CG je već pisao o mehanizmima koje državne institucije imaju da preispituju sumnjive diplome, kao i kakva je do sada bila praksa sudova kada je riječ o ovom krivičnom djelu uopšte. Ukratko - trgovina lažnim diplomama simbolično je sankcionisana.

Zanimljivo je, međutim, da je ovo istraživanje pokazalo da u crnogorskim sudovima u periodu od 2018. do aprila 2024. uopšte nije bilo presuda koje su se odnosile na falsifikovanje obrazovnih isprava medicinskog kadra, iako je u tom periodu bilo krivičnih prijava protiv medicinskih radnika. To je CIN-CG-u potvrđeno iz svih osnovnih sudova u zemlji koji su nadležni za ove slučajeve.

Jedinu presudu koja se donekle tiče problema lažiranja diploma u zdravstvenoj struci donio je Osnovni sud u Podgorici u decembru 2018. ženi koja je te godine Ministarstvu prosvjete predala na priznavanje lažnu diplomu Farmaceutskog fakulteta u Beogradu. U presudi u koju je CIN-CG imao uvid, ne piše u koje je svrhe ona tražila priznavanje te diplome. Dobila je uslovnu kaznu u trajanju od dvije godine.

Podaci MPNI pokazuju da su od početka 2024. podnijete samo dvije krivične prijave zbog sumnje u falsifikovanje obrazovne isprave potrebne za posao medicinara. Radi se o dvije krivične prijave koje je menadžment Opšte bolnice u Bijelom Polju u martu 2024. podnio protiv dvije medicinske sestre koje su bile zaposlene u toj zdravstvenoj ustanovi. U internom postupku provjere obrazovnih isprava svih zaposlenih uprava je posumnjala u validnost diploma ove dvije žene, a koje je, navodno, izdala Prva srednja stručna škola Nikšić.

CIN-CG se obratio upravama svih obrazovnih ustanova u Crnoj Gori na kojima se školuje zdravstveni kadar i pitao ih da li su informisani da je bilo lažiranja diploma sa nekog od smjerova koji postoje u tim školama ili fakultetima i da li su prijavili te slučajeve.

Osim iz Prve srednje stručne škole Nikšić, koja nam je potvrdila da diplome lažnih medicinskih sestara u bolnici u Bijelom Polju nijesu bile validne i da je protiv njih bjelopoljsko ODT podnijelo optužne predloge, iz većine obrazovnih ustanova rečeno nam je da nije bilo prijava.

Iz Alternative Crne Gore su 2022. Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Pljevljima podnijeli krivičnu prijavu protiv više od 50 medicinskih radnika koji rade u različitim zdravstvenim ustanovama u tom gradu - Opštoj bolnici, Domu zdravlja i Domu starih... Iz pljevaljskog ODT-a su CIN-CG-u kazali samo da je predmet još u fazi izviđaja. Na druga pitanja u vezi sa ovim slučajevima nijesu odgovorili.

“Već dvije godine se ništa ne dešava, a sve smo im dali na gotovo. Prema našim saznanjima, do sada su tužioci samo razgovarali onima koje smo prijavili i od njih su uzete izjave”, navodi Pavićević.

On ističe da će u narednom periodu nastaviti sa podnošenjem krivičnih prijava protiv desetina zaposlenih u zdravstvu.

“Trenutno analiziramo diplome zaposlenih u bolnicama u Nikšiću, Beranama, Baru i Budvi koje smo dobili od insajdera”.

Krajem 2023. godine u javnosti je odjeknula vijest da je tadašnja pomoćnica direktora Instituta za javno zdravlje Crne Gore (IJZCG) Miljana Pavličić više od 10 godina radila i napredovala u službi sa lažnom diplomom Hemijskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Ovaj slučaj o kome su pisale “Vijesti” ukazao je na probleme u saradnji državnih institucija, budući da niko u ustanovi gdje je Pavličić radila, kao ni u nadležnim ministarstvima, navodno nije znao da je nju, još početkom 2014, Osnovni sud u Podgorici uslovno kaznio zbog krivičnog djela falsifikovanja isprave.

Pored toga što je falsifikovala diplomu, Pavličić je falsifikovala i rješenje o nostrifikaciji lažne diplome, a za to krivično djelo, takođe krajem 2023, prijavilo je MPNI.

Tadašnji direktor IJZCG-a Igor Galić je zbog svega ovoga podnio ostavku, a diplome zaposlenih IJZCG-a trenutno ispituje MPNI.

Krivični proces protiv Pavličić još je u toku.

Lažne diplome globalni problem

Brojni slučajevi lažiranja diploma medicinskih sestara i tehničara zabilježeni su i širom svijeta.

Jedan od zapaženijih dogodio se 2023. u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), kada je razotkrivena komplikovana i koordinirana šema za prodaju na hiljade lažnih diploma i akreditacija za medicinske sestre. Akcija je obuhvatila pet država: Floridu, Njujork, Nju Džersi, Teksas i Delaver i za rezultat je imala više od dvije desetine krivičnih optužbi za prevaru i zavjeru protiv čak 25 osoba. Falsifikovane diplome akreditovanih škola prodavale su se “budućim medicinskim sestrama”, kako bi im se pomoglo da zaobiđu kvalifikacione uslove neophodne za polaganje ispita za nacionalni ispit za medicinske sestre.

I u Indiji je 2018. otkrivena velika mreža koja je prodavala lažne diplome za medicinske sestre i druge zdravstvene radnike. U Keniji i Pakistanu su takođe zabilježeni slučajevi medicinskih sestara i drugih zdravstvenih radnika koji su koristili lažne diplome za zapošljavanje.

Ovi incidenti, međutim, doveli su do poboljšanja regulacije, nadzora obrazovnih institucija, kao i do licenciranja zdravstvenih radnika.

• Ako nepotizam možemo pripisati balkanskom duhu, onda je Srbija nesumnjivo najdrastičniji primjer – Aleksandar Vučić je zvanično predsjednik, dok je vladar u sjenci njegov mlađi brat Andrej Vučić.
• I pravosuđe je istinsko gnijezdo nepotizma, a to pokazuju primjeri u Makedoniji i u Crnoj Gori.
• Nažalost, i mnogo kvalitetnih kadrova, koji su porodično povezani, žrtve su beskrajnog nepovjerenja koje se stvara davanjem prednosti "svojima" u odnosu na obične građane.

Nedavno su u Makedoniji štrajkovali privatni specijalizanti na državnoj klinici. U Makedoniji, status privatnog specijalizanta označava nezaposlenog ljekara koji za svoju edukaciju plaća 12 hiljada evra u toku šest godina, a uzima platu od 26 hiljada denara. Njegove radne obaveze su identične kao one koje ima državni specijalizant, s tim što državni specijalizant uzima platu od 44 hiljada denara i novac iz plaćenih dežurstava, osiguran je zdravstveno i penziono, a država pokriva i iznos specijalizacije ka dekanatu Medicinskog fakulteta, izjavila je za "Sloboden pečat" predsjednica Udruženja privatnih specijalizanata, dr Aleksandra Georgieva.

To što mlada ljekarka nije rekla, a svi znaju, jeste da među privatnim specijalizantima rijetko možete da nađete sinove i kćerke istaknutih ljekarskih dinastija iz države. Oni dobijaju mjesta kao državni specijalizanti, zato što to njima osigurava daleko povoljniji status dok izučavaju svoju odabranu specijalnost.

U zdravstvu vlada sistem dinastija

To je samo mali segment onoga što se dešava na polju nepotizma u Makedoniji i u drugim zemljama zapadnog Balkana. Iako smo u našoj prethodnoj storiji opservirali stanja u Makedoniji, Albaniji i u Bosni i Hercegovini, u okvirima storije "Balkan i nepotizam: Nemamo kraljeve, ali imamo dinastije", slično je i u Srbiji i u Crnoj Gori. Agencija za sprječavanje korupcije u Srbiji konstatuje kršenje Zakona o sprječavanju korupcije od strane službenih lica, a vezano za nepotizam, u prosjeku deset puta godišnje. Najčešća pojava je zapošljavanje rodbine, povećanje njihovih plata, ali i isplata narodnog novca udruženjima ili firmama u kojima su zastupnici oni lično ili članovi njihovih porodica. Nakon donošenja odluke, Agencija uobičajeno daje prijedlog za razrješenje dotičnih funkcionera.

U zadnjem javno dostupnom Godišnjem izvještaju te Agencije za 2022. godinu, navedeno je da od 309 donijetih rješenja zbog kršenja Zakona za sprječavanje korupcije, najveći broj rješenja (162) su u vezi izrečenih mjera javnim službenicima zbog akumulacije javnih funkcija, dok su druge po veličini (55) mjere nametnute javnim službenicima u situacijama koje predstavljaju konflikt interesa. Iz tih 55, sedam slučajeva su povezani sa nepotizmom. Ali, sasvim je izvesno da je broj slučajeva nepotizma mnogi veći od prijavljenih u Antikorupcijskoj komisiji.

Među primjerima iz praktike Agencije kojima se utvrđuje nepotizam, postoji slučaj sa dekanom fakulteta koji je potpisao ugovor o saradnji sa jednim sportskim udruženjem, čiji je osnivač i predstavnik on. Radio je kao trener u udruženju bez saglasnosti Agencije. Direktor jednog preduzeća je bez saglasnosti Agencije izvršavao drugu javnu funkciju, kao savjetnik opštinske skupštine, te je u ulozi savjetnika učestvovao u nošenju odluke opštinske skupštine, sa kojom se daje saglasnost za plan reorganizacije tog preduzeća. U oba slučaja, Agencija je dala preporuku za razrješenje sa javne funkcije.

Tresla se gora, rodio se miš

Većina ovih slučajeva, sa druge strane, okončavaju se prema narodnoj poslovici "tresla se gora, rodio se miš": zvanično, funkcioneri se povlače sa jedne od funkcija, ali ostaju vladari u sjenci ili pronalaze neko drugo "uživanje".

U Crnoj Gori, i nova vlast upotrebljava staru praksu, iako su obećavali meritokratiju. Oko 30 odsto ljudi je višak u javnoj upravi, a broj zaposlenih u državnim institucijama se samo uvećava.

I Evropska Unija (EU) godinama upozorava da treba drastično smanjiti broj  zaposlenih u državnoj upravi. U posljednjem izvještaju EK se ističe da broj zaposlenih i na centralnom i na lokalnom nivou nastavlja da raste, bez odgovarajuće prethodne procjene: “Odlazeće Vlade imenuju ljude koji opterećuju državni budžet u narednih nekoliko godina”.

Direktorica Centra za građanske slobode (CEGAS) Marija Popović Kalezić ocjenjuje da je nepotizam u Crnoj Gori još veoma rasprostranjen u svim oblastima i snažno se suprotstavlja antikorupcijskim metodama i pokušajima za reformisanje sudstva i cjelokupne javne administracije.

"Sudstvo je još pod pritiskom različitih struktura moći, a selektivna pravda neće dovesti do sticanja povjerenja građana, već samo suštinske reforme i neselektivnost, sa stalnom borbom protiv različitih političkih i interesnih struktura vlasti", kaže ona.

Po svemu sudeći, i pravosuđe obara sve rekorde u nepotizmu, zato što i u Makedoniji prva asocijacija o nepotizmu su porodične veze među advokatima, sudijama, tužiocima i primljenim kandidatima za obuku u Akademiji za sudije i tužioce u Skopju, koja pokriva cijelu državu. Ali ne samo u sudstvu. Državna komisija za sprečavanje korupcije pokušala je da stane na put ovim pojavama, ali neuspješno.

"Imali smo mnoštvo slučajeva nepotizma, odnosno zapošljavanja lica koji su bliski nosiocima javnih funkcija. Iz postupaka prema predmetima konstatovali smo slučajeve tendencioznog kreiranja radnih mesta, zapošljavanje i sa neispunjenim uslovima prema sistematizaciji, korišćenje intervjua kao jedini kriterijum i slično. DKSK je podnela inicijativu o odgovornosti od Vlade i do upravnih odbora, koji su imenovali ta rukovodna lica, zato što su zloupotrijebili diskreciona prava i nijesu izveli zapošljavanja prema merit sistemu, ali nažalost, prema odgovorima koje smo dobili, konstatovali smo da nijedno rukovodno lice nije bilo pozvano na odgovornost", kaže Biljana Ivanovska, doskorašnja predsjednica Državne komisije za sprječavanje korupcije u Sjevernoj Makedoniji.

Sin važniji od drugih kandidata

U Makedoniji više od 30 godina, koliko ustvari traje i tranzicija, postoji kovanica "dijete funkcionera", koja je potvrđena i tokom slučaja sa primanjem sina šefa Parlamenta i sadašnjeg premijera Talata Džaferija, u Akademiji za sudije i tužioce, nakon što je Džaferi mlađi na volšeban način dobio dokument za koji nije ispunjavao uslove. Da bi ironija bila veća, njegov sin sada je tužitelj i goni kriminal koji je i sam napravio na početku svoje obuke za tužioca. "I moje dijete ima pravo da konkuriše i da bude primljen na posao" – pravdao se njegov otac.

Kovanica "dijete funkcionera" bila je potvrđena i tokom slučaja sa sinom šefa Parlamenta i sadašnjeg premijera Talata Džaferija

Što je – ustvari – istina, ali to pravo imaju i hiljade drugih mladih ljudi kojima je oduzeto to pravo, zato što je sin funkcionera dobio prednost.

Džaferijev sin je samo jedno od djece političara koji su bili na obuci u Akademiji za sudije i javne tužioce. Skoro 18 procenata kandidata koji su prošli kroz obuku za sudije i tužioce su sinovi, kćerke, snaje i supruge aktuelnih političara, sadašnjih i nekadašnjih sudija i tužioca.

Slično je stanje sa nepotizmom i u drugim sferama, počevši od obrazovanja, zdravstva, kulture, pa čak i sporta. Sinovi i kćeri nasleđuju svoje očeve i majke na fakultetima, na klinikama, u institutima, doslovno svuda gdje njihov roditelj može da ih ubaci dok je na funkciji. Svakako, među njima postoje i kvalitetni kadrovi, kojima ne treba oduzeti pravo da vrše isto zanimanje, ali ko može da odredi granicu i da razdvoji kvalitetne od nekvalitetnih, kako ne bi došlo do šteta tokom rada.

Na to ukazuje i naša sagovornica iz Makedonije, Biljana Ivanovska.

"Mi smo pripremili Analizu o ranjivim tačkama diskrecionih prava u 19 zakona i predložili smo više od 40 preporuka za nadvladavanje, t.j. za ograničenje ovih prava, ali – nažalost – preporuke nijesu sprovedene. Ali, da ne zaboravimo da ukoliko neko posjeduje integritet, radi savjesno, stručno, odgovorno, časno, efikasno i nepristrasno, ne djeluje prema ličnim, porodičnim, vjerskim, stranačkim i etničkim interesima, niti prema pritiscima i obećanjima od strane nadređenog ili nekog drugog lica, tada će i sadašnja zakonska rješenja dati rezultate", kaže Ivanovska.

Vučić u svim varijantama

Ako nepotizam možemo pripisati balkanskom duhu, onda je Srbija nesumnjivo najdrastičniji primjer. Njen predsjednik Aleksandar Vučić je zvanični vladar, dok je vladar u sjenci njegov mlađi brat Andrej Vučić. Prema informacijama objavljenim u raznim medijskim analizama, Vučićev brat kontroliše protok novca u građevinarstvu, zemljoradnji, ugostiteljstvu i u svakom drugom djelokrugu koji u toj stranci smatraju da je profitabilan. Andrej Vučić je i član Izvršnog veća vladajuće Srpske napredne stranke, u kojoj je Aleksandar Vučić prethodne godine podnio ostavku.

U Srbiji postoji više primjera političkog nepotizma, iako nigdje nije toliko uticajan kao u slučaju braće Vučić. Klasičan primjer nepotizma u politici je porodica Krkobabić iz Partije ujedinjenih penzionera Srbije (PUPS). Pokojni Jovan Krkobabić bio je osnivač PUPS, a tu je funkciju naslijedio njegov sin Milan Krkobabić, dok je Stefan Krkobabić dosegao do poslaničke fotelje. Postoje i drugi primeri "političkih dinastija", kao što je porodica Pastor, u kojoj je pokojni otac Ištvan bio nasleđen od svog sina Balinta, kao predsednik partije jedne od nacionalnih manjina, Unije Mađara iz Vojvodine. Stranka pravde i pomirenja, gdje je pokojnog oca Muamera naslijedio kao lider njegov sin Usame. Sličan scenario očekuje se i u slučaju lidera ultanacionalističke Srpske radikalne stranke, u kojoj će oca Vojislava najvjerovatnije naslijediti njegov sin Aleksandar Šešelj, koji je već bio poslanik radikala u srpskoj skupštini. Nekadašnji bliski saradnik Šešelja i nekadašnji predsjednik Srbije i Srpske napredne stranke, Tomislav Nikolić, svojevremeno je "zaposlio" svog sina Radomira za gradonačalnika Kragujevca.

Ali, postoje i suprotni primjeri, kada sinovi nekadašnjih visokih funkcionera kažu da im je to zagorčalo život, kao što je Marko Živković, sin nekadašnjeg demokratskog premijera Srbije Zorana Živkovića, koji je na tu funkciju došao nakon atentata na premijera Zorana Đinđića.

"Činjenica da je moj otac bio na važnim državnim funkcijama, samo mi zatvara vrata u Srbiji. Ni moj otac, ni ja, nismo krivi za to, već sistem i to što je naša politika uglavnom prljava i odvratna", izjavio je mlađi Živković za Bi-Bi-Si na srpskom jeziku.

Zlata Đorđević, istraživačica iz organizacije Transparensi Srbija kaže da u zadnjim godinama u Srbiji finansijske i stranačke veze imaju prednost u odnosu na porodične veze, a to je – prema definiciji – nešto bliže klijentelizmu i kronizmu.

"Kronizam je situacija u kojoj se prednost daje prijateljskim ili političkim vezama – kada se stranački aktivisti "nadograđuju" radom u javnom servisu ili u javnom preduzeću", objašnjava naša sagovornica.

I advokat Veljko Milić kaže da je nepotizam prisutan u svim oblastima društvenog života u Srbiji, počevši od javnih preduzeća, sudstva, obrazovanja, zdravstva... Nepotizam, napominje on, u Srbiji se ne gleda kao anomalija, već kao jedan oblik "naslednog prava".

"U suštini, u Srbiji ne postoji kultura nepotizma koja se njeguje generacijama. Sasvim je uobičajeno da roditelj čuva svoje radno mjesto za svoje dijete, koje će ga naslijediti na toj poziciji kada se penzioniše. Ili jednostavno očekuje da poslodavac zaposli i njegovo dijete. Dodatno, česti su slučajevi rukovodioca organa da zapošljavaju svoju blisku rodbinu u organizacijama kojima rukovode", kaže Milić.

Ovakav opseg nepotizma pokrenuo je široke društvene reakcije u Srbiji i postaje jedna od središnjih tema. Prema profesoru sociologije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Alekseju Kišjuhasu predmoderno društvo u Srbiji je samo po sebi uslov za nepotizam.

"Ovo je još veoma tradicionalno, patrijarhalno, u izvjesnom smislu predmoderno društvo, što je preduslov za neukrotivi nepotizam. A to znači da ovdašnji ljudi još preferiraju da se oslanjaju na lične i rodbinske veze umjesto na nepristrasnu i efikasnu birokratiju, kakva je karakteristična na savremenom Zapadu. I kada treba da zakažete susret sa ljekarom, i kada treba da zaposlite nekoga. Pa onda – hajde da zaposlimo suprugu, sina, kuma, pa čak i 'zemljaka'. Maks Veber, navodno omiljeni sociolog Aleksandra Vučića, obimno je pisao o racionalnosti Zapada, a to nameće pitanje je li ga Vučić stvarno čitao, a posebno je li ga razumio", kaže Kišjuhas.

Sudstvo – gnijezdo nepotizma

Klijentelizam i nepotizam i dalje izjedaju i crnogorsko društvo, a primjer je i situacija u pravosuđu.

Da se nije mnogo toga promijenilo ni nakon odlaska Demokratske partije socijalista (DPS), govori i podatak da ćerka, zet i bratanična Peđe Bulatovića, visokog funkcionera i poslanika DF i predsjednika Odbora za antikorupciju, dobijaju visoke funkcije u crnogorskom pravosuđu, nakon smjene vlasti. Njegova ćerka Isidora Pešić je s mjesta stručnog saradnika u Osnovnom sudu u Podgorici, prešla na mjesto ustavno-sudskog savjetnika u Ustavnom sudu i većinu svog radnog angažmana nalazi se na određenom vidu bolovanja ili porodiljskog odsustva. Njen suprug i Bulatovićev zet, Miodrag Pešić, sa funkcije predsjednika omladine DPS prešao je na funkciju sudije i člana Sudskog savjeta (SS), a potom na funkciju predsjednika Upravnog suda i predsjednika Udruženja sudija.

Ali, ovo nije kraj mračnih priča o nepotizmu u Crnoj Gori. Bulatovićeva rođaka Snežana (Bulatović) Armenko, izabrana je za sudiju Ustavnog suda u svojim ranim 40-tim godinama. Momirka Tešić – kuma vršiteljke dužnosti predsjednice Vrhovnog suda Vesne Vučković, čiji je suprug sedam puta biran za predsjednika suda u Kotoru, i dotadašnja sutkinja Osnovnog suda u Kotoru, čije su sudijske presude bile pravno osporene, u 2023. godini je takođe izabrana za sudiju Ustavnog suda. Prema nezvaničnim izvorima iz vrha pravosuđa, ovaj izbor bio je izbor poslanika Demokrata Moma Koprivice, potpredsjednika Vlade za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju.

Nakon što je Vladimir Novović izabran za Glavnog specijalnog tužioca, njegova žena koja je do tada pokrivala mjesto savjetnika, postala je sutkinja Upravnog suda, a njena kuma Vesna Vučković je članica SS i predsjednica Komisije za testiranje sudija. Nova predstavnica države pred sudom u Strazburu, koja je izabrana u ustavno i zakonski osporavanom postupku, Katarina Peković je vjenčana kuma Novovićevog brata.

Snaha predsjednika Sudskog savjeta Radoja Koraća, Ksenija Jovićević takođe konkuriše za sudiju Upravnog suda, a bila je i jedini kandidat za zamjenicu novoizabrane zastupnice Peković.

Jovićević je ćerka kume bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, koja ju je sa mjesta pripravnika u Višem sudu povukla na mjesto sekretarke Vrhovnog suda, bez dana iskustva rada na predmetima i mimo konkursa, dok je bila na čelu tog suda. Medenici se sada sudi za zloupotrebu službenog položaja odnosno da je koristila svoju funkciju da završava predmete svojim prijateljima, kumovima i slično.

I sutkinja Vrhovnog suda Vesna Jočić je kuma Vesne Medenice, ali i penzionisana specijalna tužiteljka Stojanka Radović, koje su pokrivale i pokrivaju visoke funkcije u sudstvu i tužilaštvu.

Miraš Radović, đever Stojanke Radović nekadašnje specijalne tužiteljke, bio je sudija Vrhovnog suda, nekadašnji ministar pravde i sudija Ustavnog suda. Njen brat Dragiša Baletić sudija je Višeg suda u Podgorici, a ćerka Neda Radović takođe radi kao sudija u Osnovnom sudu. Sin predsjednika Apelacionog suda Mušike Dujovića, Branko Dujović sudija je Osnovnog suda u Podgorici.

Miloš Žižić, sin Seke Žižić, sutkinje Vrhovnog suda, koja je napredovala uz

podršku bivše predsjednice VS, a sada okrivljene za korupciju i organizovani kriminal, radi u Sudskom savjetu. Njena snaha, a njegova supruga u Centru za edukaciju sudija i tužilaca, dok je Žižić istovremeno i predsjednica programskog Odbora Centra za edukaciju sudija i tužilaca...

I u posljednjem izvještaju Freedom House (FH) se ističe da je crnogorsko pravosuđe još podložno pritiscima struktura vlasti, te da su korupcija i nepotizam i dalje problem.

"Nepotizam se savršeno odražava i u modelima zapošljavanja u javnim preduzećima, gdje pravna nedoslednost i nepostojanje kontrolnih mehanizama, odgovornosti i sankcija, u velikoj mjeri promovišu razvoj nepotizma. Ne možemo se nadati promjeni u bliskoj budućnosti, dok se ne dese ključne zakonske promjene kada je u pitanju zapošljavanje u javnom sektoru", ukazuje direktorica Centra za građanske slobode Marija Popović-Kalezić.

Priče o nepotizmu na Balkanu nemaju kraj. Nažalost, i mnogo kvalitetnih kadrova koji su u porodičnoj povezanosti su žrtve beskrajnog nepovjerenja koje se stvara davanjem prednosti "svojima", u odnosu na obične građane. Društva još ne prepoznaju opasnost od nepotizma, iako su posljedice vidljive, zato što je nepotizam i najveći zaštitnik korupcije i kriminala, a zbog kojih se region sporo kreće naprijed.

Ovu sadržinu izradio je Institut za komunikacijske studije.
Novinari: Sonja Kramarska, Katerina Đurovski, Dinko Gruhonjić (Autonomija Novi Sad), Maja Boričić (CIN-CG Crna Gora)
Snimatelj: Dalibor Stupar
Foto: Darko Andonovski
Montaža: Fani Goševska Živković

Sledeći upitnici odnose se na osobe koje su bile žrtve seksualnog uznemiravanja i takozvane „osvetničke pornografije“, odnosno zloupotrebe snimka, fotografije, portreta, audio zapisa ili spisa sa seksualno eksplicitnim sadržajem . Ova djela protiv polnih sloboda ušla su u Krivični zakonik Crne Gore u decembru 2023. Zanima nas, ukoliko ste doživjele neku od ove dvije vrste nasilja, da li ste ih prijavili i  kakva vam je pomoć bila potrebna nakon što se pretrpjele ove oblike nasilja. 

Upitnici su kratki, jedan je namijenjen žrtvama seksualnog uznemiravanja, a drugi žrtvama takozvane „osvetničke pornogragije“

Upitnici su u potpunosti anonimni i biće korišteni isključivo u svrhe novinarskog istraživanja. Ukoliko želite da nam ispričate detaljno svoju priču, možete nam pisati na sledeći meil: 

redakcijacincg@gmail.com

Ljekar Nikolić pred Osnovnim sudom u Podgorici, gdje ga zastupa kancelarija Ane Đukanović, traži od KCCG i Fonda za zdravstveno osiguranje da mu solidarno isplate dodatnih 200 hiljada eura, četiri puta toliko trebalo je već da inkasira na osnovu ugovora iz 2009. i ranijih sudskih presuda

Predrag Nikolić/Andrea Perišić

U Osnovnom sudu u Podgorici u toku je proces koji ljekar Aleksandar Nikolić vodi protiv Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) i Fonda za zdravstveno osiguranje Crne Gore (FZOCG) zbog navodnog neispunjavanja obaveza iz ugovora potpisanog davne 2009. godine.

Nikolić je već dobio u ranijim postupcima obeštećenje, iako mnogi svjedoci sumnjaju da je ugovor sa njim, koji je dugo godina bio tajan, bio sumnjiv jer je, između ostalog, pored plate, predviđao da Nikolić za svaku operaciju koja se izvrši u Centru za kardiohirurgiju dobije 500 eura. I to bilo da on operiše, ili neko drugi. Ova klauzula iz ugovora više puta je tokom sudskog postupka problematizovana. Bilo je i tvrdnji da Nikolić, u vrijeme kada je sa njim dogovoren posao u KCCG-u, nije imao neophodnu licencu za kardiohiruga.

Doktora Nikolića u maratonskim sporovima zastupa kancelarija Ane Đukanović (sestra bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića).

Ljekar je po ovom osnovu ugovora i presuda do sada već trebalo da primi preko 800 hiljada eura. U postupku koji je u toku, Nikolić traži da mu KCCG i FZOCG solidarno isplate još 200 hiljada eura.

Godine 2009, sa tadašnjim čelnicima zdravstva - ministrom zdravlja Miodragom Radunovićem, direktorom FZOCG Ramom Bralićem i direktoricom KCCG Oliverom Miljanović Nikolić je potpisao Ugovor 626, u koji je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) imao uvid i koji otvara mnoge dileme.

CIN-CG je pokušao da stupi u kontakt sa doktorom Nikolićem, međutim on do objavljivanja ovog teksta nije odgovorio na pitanja.

Na brojna pitanja nijesu odgovorili ni Radunović, Bralić i Miljanović.

Nikolić je preuzeo Centar za kardiohirurgiju 2008, nakon što je smijenjen prvi direktor ovog centra, doktor Srđan Pavićević, a tu su radili i hirurzi Aleksandar Mugoša i Aleksandar Radović.

Tajni ugovor

Centar za kardiohirurgiju u KCCG-u osnovan je 2003. godine, ali pet godina nakon toga zdravstvene vlasti, nezadovoljne podužim listama čekanja i malim brojem urađenih operacija, odlučuju da angažuju hirurga Nikolića, iz Srbije.

Nikolić je sredinom avgusta 2008. izabran na mjesto ljekara supspecijaliste odsjeka za kardiohirurgiju na neodređeno vrijeme, a početkom sljedećeg mjeseca imenovan je za direktora Centra za kardiohirurgiju.

U isto vrijeme Nikolić radi i u Specijalnoj bolnici Filip Vtori u Skoplju, što niko u KCCG-u ne dovodi u pitanje. Zbog toga što je njegova porodica živjela u Srbiji menadžment KCCG-a, pored visoke plate, odobrava mu i isplatu novčane naknade za odvojeni život.

Nikolić je, prema Ugovoru 626, imao obavezu i da edukuje, uvede evropske protokole, kao i sve kardiohirurške operativne tehnike, da ažurira liste čekanja, kao i da organizuje i realizuje 300 kardiohirurških operacija na godišnjem nivou.

Ugovor za koji je javnost saznala tek pet godina kasnije, 2014. godine, izazvao je veliku buru među Nikolićevim kolegama u KCCG-u, ali i javnosti, a o njemu se raspravljalo i u Skupštini Crne Gore.

Na aktuelnom suđenju u Osnovnom sudu u Podgorici iz sudskih spisa se vidi da su tri bivša direktora KCCG-a tvrdila da za ugovor sa Nikolićem jedno vrijeme nijesu znali.

Bivši direktor KCCG Milan Mijović, koji je tu funkciju obavljao od juna 2011. do aprila 2015, na suđenju je izjavio da pomenuti ugovor nije postojao u arhivi ove institucije, kao i da je za njega saznao krajem 2011, kada mu je dostavljena kopija od strane tadašnjeg direktora FZOCG Kenana Hrapovića.

“Konsultovao sam se sa našim pravnicima i advokatima da u konkretnom slučaju dr Nikolić ne može biti isplaćen dva puta po istom osnovu”, kazao je Mijović na suđenju podvlačeći činjenicu da je Nikolić imao i platu i dodatan novac po operaciji.

Slično je izjavio i direktor KCCG-a, koji je na toj funkciji bio od aprila 2015. do decembra 2016. Ranko Lazović. Lazović je naveo i da mu “nije poznato da je Nikolić u skladu sa navedenim ugovorom organizovao neke seminare ili da je obučavao kadar KCCG-a”.

Lazovićeva nasljednica, Zorica Kovačević, koja je bila na čelu KCCG-a od kraja 2016. do avgusta 2018, na sudu je rekla da prvi put čuje za sporni ugovor.

“Nikolića sam zatekla u KCCG-u i on je obavljao poslove tri mjeseca za vrijeme mog mandata, dao je otkaz i koristio je pravo na godišnji odmor. Zatekla sam loše međuljudske odnose na kardiohirurgiji”, kazala je Kovačević na sudu.

Ona je istakla i da je na nju vršen pritisak nakon Nikolićevog odlaska i sudskih odluka u vezi sa njegovim naknadama za prethodni period.

“Kako objasniti drugim ljekarima koji rade u operacionoj sali ove odluke suda i naknade koje su pripale doktoru Nikoliću”, navela je Kovačević.

Neobične sudske odluke

Po dolasku na čelo KCCG-a Mijović prestaje da isplaćuje Nikoliću nadoknadu od 500 eura po svakoj operaciji koja se uradi u Centru. Nikolić zato tuži KCCG, FZOCG i državu i dobija spor 2012. Tada je Osnovni sud u Podgorici, tačnije sudija Danilo Jegdić, usvojio dio tužbenog zahtjeva Nikolića i dosudio mu 234.433 eura koje je trebalo da mu isplate KCCG i FZOCG, po osnovu izvršenih operacija - Nikolićevih i drugih ljekara u Centru. Ovaj sud je kao neosnovanu odbio tužbu protiv države. I tada je Nikolića zastupala kancelarija Ane Đukanović.

Ovaj sud je utvrdio i da je u u periodu od 1. jula 2011. do 1. septembra 2012. na Nikolićevom odjeljenju izvršena 441 kardiohirurška intervencija za koju mu nije plaćena ugovorena naknada. Iz KCCG-a su osporili tužbu, navodeći da ove intervencije jesu izvršene, ali da Nikoliću ne pripada naknada za sve operacije, već samo za one koje je lično obavio, a njih je bilo 201.

Viši sud u Podgorici, odnosno tadašnji predsjednik vijeća Branimir Femić i članice Radojka Nikolić i Natalija Filipović, u februaru 2013. ukinuo je presudu Osnovnog suda i vratio je na ponovno suđenje.

“Spornom odredbom predmetnog ugovora nije na potpun i jasan način regulisana obaveza tuženih u pogledu izvedenih operacija”, navodi se u ovoj presudi.

Sudija Jegdić u julu 2013. ponovo donosi istovjetnu odluku, uz obrazloženje da nije važno da li je operacije izvršio on ili neko drugi.

Viši sud u Podgorici, sutkinja Ranka Vuković, predsjednica vijeća i članice Verica Sekulić i Snežana Aleksić, u oktobru 2013. potvrdio je ovu presudu Osnovnog suda.

KCCG u svojoj žalbi na tu odluku navodi da je Nikolić bio zaposlen u toj instituciji, te da mu je u opisu posla bilo da radi operacije i da je sud pogrešno cijenio da mu treba isplaćivati dodatno i po 500 eura po operaciji. Iz KCCG-u su još tvrdili da Nikolić nije ispunio svoje obaveze po ugovoru i nije dostavio ažurirane liste čekanja pacijenata.

Vrhovni sud Crne Gore, u vijeću sastavljenom od predsjednika Radoja Orovića, članica Vesne Begović, Dušanke Radović, Dragice Milačić i člana Gavrila Čabarkape, odbija početkom aprila 2012. kao neosnovanu reviziju koju je tražila nova uprava KCCG. Taj sud je zaključio da su predmetnim ugovorom stranke imale namjeru da doktoru Nikoliću pripada ugovorena suma za sve operacije, bez obzira da li ih je lično izvršio ili ne, jer se ugovorena suma nije odnosila samo na operacije nego i na ostale ugovorene obaveze.

Samardžić odbacila krivičnu prijavu protiv Radunovića, Bralića i Miljanović

Poslanica u Skupštini Crne Gore, pokojna Jelisava Kalezić, na osnovu svojih saznanja, dostavila je 2014. i krivičnu prijavu Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) protiv Radunovića, Bralića i Miljanović koji su sa Nikolićem potpisali Ugovor 626 zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja, koju je tadašnja specijalna tužiteljka Mira Samardžić odbila.

Zanimljivo je da Samardžić, u obrazloženju Rješenja o odbacivanju ove krivične prijave iz 2015, a u koje je CIN-CG imao uvid, navodi da Ugovor 626 nije zaključen u skladu sa Zakonom o radu i podzakonskim aktima, ali da “prijavljena lica (Radunović, Bralić i Miljanović) nijesu postupala umišljajno, odnosno da predmetni ugovor nijesu zaključili kako bi drugom nanijeli štetu ili teže povrijedili prava drugog, niti da bilo kom licu pribave imovinsku korist”.

Samardžić čak zaključuje da se iz dokumentacije Ministarstva zdravlja, KCCG-a i FZOCG-a utvrđuje da je zaključenjem ovog ugovora država Crna Gora ostvarila uštedu najmanje na ime troškova upućivanja pacijenata u kardio centre van države.

Ugovor “važi” i kad je istekao

Nikolić je nastavio da na sudu dobija.

Osnovni sud u Podgorici, odnosno sudija Aleksandar Stanojević, sredinom oktobra 2015. donio je odluku kojom su KCCG i FZOCG dužni da solidarno na ime naknada neisplaćenih za usluge iz Ugovora 626 Nikoliću isplate za period od 1. septembra 2012. do 4. marta 2013. godine - 43 500 eura i oko 7.500 po osnovu kamate.

Iako je Ugovor 626, na osnovu kojeg je sud dosudio Nikoliću novac, važio četiri godine i istekao je 4. marta 2013, Osnovni sud u Podgorici presuđuje da mu se i za period od 4. marta 2013. do 27. februara 2015. plati iznos od 183.000 eura i oko 15.000 po osnovu kamate.

Viši sud u Podgorici, odnosno vijeće koje su činili Magdalena Zečević, Vjera Šljivančanin i Radonja Radonjić, u aprilu 2016. potvrđuje presudu sudije Stanojević, osim u dijelu da se Nikoliću isplati i iznos za period poslije isteka ugovora. Ovaj sud je utvrdio i da nakon isteka Ugovora 626 nije zaključen novi ugovor, niti aneks ranijeg ugovora, pa je zbog toga prvostepeni sud donio pogrešan zaključak da je postojala prećutna saglasnost ugovornih strana za produženje predmetnog ugovora. Presudu je potvrdio i Vrhovni sud Crne Gore, predsjednik vijeća Radoje Orović i članice Vesna Begović, Dragica Milačić, Ranka Vuković i Nataša Božović, u oktobru 2016. godine.

Ustavni sud Crne Gore je 23. aprila 2018. ukinuo presudu Vrhovnog suda i vratio je ovom sudu na ponovni postupak. Obrazloženo je da je Nikoliću povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Taj sud, odnosno predsjednica vijeća Desanka Lopičić i članovi Milorad Gogić i Hamdija Šarkinović ponovo, početkom novembra 2020. usvajaju ustavnu žalbu i ukidaju presudu Vrhovnog suda i predmet se vraća na ponovni postupak.

Vrhovni sud, tačnije predsjednica vijeća Vesna Begović i članice Dušanka Radović, Ranka Vuković, Radojka Nikolić i Nataša Božović, krajem aprila 2021. usvaja reviziju i ukida presudu Višeg suda kojom je osporeno Nikolićevo potraživanje nakon isteka ugovora.

Viši sud, odnosno predsjednica vijeća Senka Danilović i članica Ognjana Boljević i član Radoje Radonjić, početkom septembra 2021. potvrđuje prvostepenu presudu Osnovnog suda u Podgorici u dijelu dosuđenih troškova Nikoliću nakon isteka ugovora.

Aktuelni proces

U procesu koji je sada pred podgoričkim Osnovnim sudom sudi Jelena Anđelić. U Nikolićevoj tužbi se navodi da je on, uz redovan ljekarski angažman, gotovo osam godina pružao usluge iz Ugovora 626 - od 4. marta 2009. do 1. marta 2017.

Precizirano je i da je “svoje poslove shodno Ugovoru 626 nastavljao da obavlja sve do 2017, a da su tuženi (KCCG i FZOCG) u cjelosti prihvatili izvršenje obaveza od strane tužioca”.

U tužbi se predlaže da sud donese odluku kojom se “KCCG i FZOCG obavezuju da po osnovu duga za neisplaćene naknade shodno Ugovoru 626 za period od 27. februara 2015. do 1. marta 2017. solidarno isplate iznos koji će biti preciziran nakon vještačenja”. Navedeno je da je vrijednost spora 200 hiljada eura.

Akcenat u tužbi je stavljen na odluku Ustavnog suda da su parnične stranke prećutno produžile trajanje ugovora i da doktor Nikolić ima legitimna očekivanja u pogledu isplate naknada.

Zastupnik FZOCG je izjavio da je zatečen tužbenim zahtjevom, jer je ugovor prestao da važi u martu 2013, dok je advokat KCCG istakao da je Nikolić kao kardiohirurg obavljao sve ove poslove bez licence za koju je aplicirao 2018, a dobio je tek 2021. u Srbiji.

U izjavi na sudu, Nikolić je kazao da je ugovor bio ispoštovan u prve tri godine, te da je na osnovu tog angažmana dobio i državljanstvo Crne Gore.

Kenan Hrapović je u svojstvu svjedoka u aktuelnom postupku pred Osnovnim sudom izjavio da je obaveza FZOCG bila da se dostave dokazi o izvršenim operacijama uz saglasnost direktora KCCG.

“I to je sve išlo tako dok Nikolić nije dostavio dokumentaciju o operacijama, ali bez saglasnosti direktora KCCG-a, što je bila obaveza po ugovoru. Tada se prestalo sa isplatama”, kazao je Hrapović, uz napomenu da misli da je tada direktor bio Milan Mijović.

Miodrag Radunović naveo je u svojoj izjavi da je Nikolić uradio 1.930 operacija na otvorenom srcu sa odličnim rezultatima. On se prisjetio da tada u razgovoru sa direktorom KCCG-a Mijovićem i direktorom FZOCG-a Hrapovićem nijesu mogli donijeti odluku i nijesu mogli potpisati aneks ugovora. Nakon ovoga Nikolić je prećutno nastavio da radi u KCCG.

Ministar zdravlja od marta 2015. do oktobra 2016. Budimir Šegrt na sudu je saopštio da se nakon isteka Ugovora 626 postavilo pitanje njegovog produženja.

“Inicijator produženja ugovora i predloga Vladi bio je bivši ministar Radunović, potpisnik ugovora iz 2009. Vlada je donijela zaključak, ali aneks ugovora nije potpisan od strane KCCG i FZOCG”, naveo je Šegrt.

On je izjavio i “da pretpostavljao da je Nikolić bio prvi edukator iz oblasti kardiohirurgije kolegama Aleksandru Mugoši i Aleksandru Radoviću”. Međutim, nešto kasnije je, kaže, utvrdio da ih Nikolić nije mogao obučavati “jer su već imali formalno pravnu potvrdu da su savladali znanja i vještine za samostalno obavljanje posla iz oblasti kardiohirurgije”.

Kardiohirurg Aleksandar Mugoša izjavio je da je ostao frapiran saznanjem da je Nikoliću do 2014. isplaćeno 554.054 eura i plus iznos od 247.959 eura po osnovu pravosnažnih presuda Osnovnog suda u Podgorici.

“Nakon mukotrpnog učenja i rada shvatio sam da sam za svoj rad plaćan tri i po do četiri eura po satu, dok je Nikolić radio za iznos od 20 hiljada eura mjesečno, s tim da je on u Crnoj Gori bio prisutan samo devet radnih dana, pa ispada da mjesečno radio za 40 hiljada eura”, izjavio je on.

Kardiohirurg Aleksandar Radović, aktuelni direktor KCCG, je na sudu izjavio da mu Nikolić nije bio mentor, nit i da ga je ikad obučavao.

“Niti je mogao”.

On tvrdi da Nikolić u periodu od 2015. do 2017. nije imao specijalizaciju kardiohirurgije.

“Smatram ovaj slučaj jednim od najvećih kriminala u Crnoj Gori”, izjavio je kao svjedok u Osnovnom sudu u Podgorici početkom aprila ove godine kardiohirurg Srđan Pavićević, inače aktuelni potpredsjednik Vlade Crne Gore.

“Nikolić niti je obučavao mene, niti mi je bio mentor, niti je bio mentor mojim kolegama Mugoši i Radoviću samim tim što je Nikolić, po mojim saznanjima, postao kardiohirurg tek 2021. ili 2022. godine”, kazao je Pavićević.

Istakao je da u Centru za kardiohirurgiju Nikolić nije uveo prakse koje nijesu rađene i ranije.

“Niti je on radio operacije koje smo mi rutinski radili, kao što je bajpas operacija na kucajućem srcu. Nikolić je ugovor zaključio na veoma specifičan način koji ne poznaje pravna legislativa, jer po svim ugovorima zaposleni bi bio obavezan da bude prisutan 30 dana u mjesecu kao načelnik, a Nikolić je bio prisutan 10 dana, a odsutan 20 dana, jer je radio u Makedoniji. Dok je on radio u Makedoniji, a mi obavljamo operacije, njemu se za svaku tu operaciju inkasira 500 eura”, kazao je Pavićević.

Sljedeće ročište u ovom procesu zakazano je za početak jula 2024. godine.

Spor oko licence

Pitanje je da li je u vrijeme kada je sklopio ugovor sa KCCG dr Nikolić u formalnom smislu ispunjavao sve uslove za rad specijaliste kardiohirurga u toj instituciji, odnosno da li je on tada uopšte imao licencu za kardiohirurga.

U martu 2014. poslanica u Skupštini Crne Gore Jelisava Kalezić tadašnjem ministru zdravlja Miodragu Radunoviću postavila je poslaničko pitanje:

“Koja je institucija ili njen predstavnik inicirala sklapanje Ugovora 626, čiji ste ključni potpisnik? Na osnovu koje elaboracije je donesna odluka da se na način predviđen ovim ugovorom angažuje Nikolić, iako po Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, kao ni Pravilniku Ljekarske komore Crne Gore nije imao pravo na licencu supspecijalste kardiohirurgije?”.

Ni sam Nikolić ne navodi da je završio specijalizaciju iz kardiohirurgije. U njegovoj biografiji, koja je dostupna na sajtu Univerziteta Crne Gore (UCG), navodi se da je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu 1990, a da je u periodu od 1991. do 1995. specijalizovao opštu hirurgiju na Medicinskom fakultetu na Univerzitetu u Novom Sadu. Magistarski i doktorski rad mu se odnose na teme iz kardiohirurgije.

Stručno se usavršavao u Ohaju u SAD-u u toku šest mjeseci tokom 1998, kao i 2000. u Milanu, i 2003. u Monaku, gdje je takođe proveo po pola godine.

Ljekarska komora Crne Gore (LJKCG) izdala je Nikoliću licencu za rad kao specijalisti opšte hirurgije-kardiovaskularne hirurgije, prvi put 2008. na godinu dana.

Licencu je potpisao tadašnji predsjednik LJKCG Đoko Jočić koji je, nakon što je u toku sudskog procesa izbila afera oko Nikolićeve licence, krajem 2013. objasnio da je prije Crne Gore Nikolić licencu dobio od Regionalne Lekarske komore Vojvodine i Ljekarske komore Makedonije.

“Tada je Ministarstvo zdravlja formiralo komisiju od eminentnih stručnjaka i donešena odluka da se njegova stručna usavršavanja mogu tretirati kao specijalizacija kardiohirurgije i da on dobije zvanje kardiohirurga”, rekao je Jočić.

Jočića je ubrzo demantovao sam ministar zdravlja Radunović, koji je, u martu 2014, odgovarajući na pitanje poslanice Kalezić, kazao da “Ministarstvo zdravlja nikada nije formiralo komisiju koja bi eventualno odlučivala o priznanju subspecijalizacije iz kardiologije Aleksandra Nikolića”.

Lekarska komora Srbije (LKS) izdala je Nikoliću 2009. licencu specijaliste opšte hirurgije na period od sedam godina. Licencu kao specijalisti opšte hirurgije - kardiohirurgije Regionalna Lekarska komora Vojvodine izdaje mu u decembru 2010.

U martu 2011. iz LKS su saopštili da je Lekarska komora Vojvodine izdala licencu Aleksandru Nikoliću bez odgovarajuće diplome supspecijalizacije kardiohirurgije. Navedeno je da nijedan medicinski fakultet u Srbiji nije izdao spornu diplomu i da je rješenje Regionalne Lekarske komore Vojvodine o ispunjenosti uslova za njeno izdavanje - nezakonito.

“LKS neće dozvoliti da bilo ko dobije licencu za stepen znanja koji ne poseduje, jer ljekar s takvom licencom može dovesti u opasnost pacijente liječeći ih neodgovarajućim metodama i načinima”, istakla je tada doktorica i tadašnja direktorka LKS Tatjana Radosavljević.

CIN-CG je za potrebe ovog teksta ponovo kontaktirao LKS i tražio informaciju da li je i kada Nikolić dobio licencu za specijalistu kardiohirurgije i na osnovu koje specijalizacije. Ni poslije dužeg čekanja, do objavljivanja ovog teksta odgovor nije stigao.

Nikolićeva akademska karijera

Aleksandar Nikolić je trenutno predavač na Medicinskom fakultetu na Univerzitetu Crne Gore (UCG) u Podgorici, čiji je dekan Miodrag Radunović, za vrijeme čijeg ministarskog mandata je Nikolić i angažovan, a koji je kod Vlade i inicirao da mu se ugovor koji mu predviđa 500 eura po operaciji produži.

Nikolić je izabran u akademsko zvanje docent u julu 2015. za vrijeme mandata rektorke UCG Radmile Vojvodić.

Rektor UCG Vladimir Božović u junu 2021. potpisao je odluku kojom se Nikolić bira u zvanje vanrednog profesora za hiruršku grupu kliničkih medicinskih predmeta i grupu predmeta uvoda u medicinu.

Na sajtu UCG može se vidjeti da Nikolić predaje sljedeće premete - medicinska etika, hirurgija sa traumatologijom, hirurgija, etika u sestrinstvu, istorija medicine, kliničke vještine, timski rad i komunikacija.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) sprovodi novinarsko istraživanje na temu rodne ravnopravnosti u pogledu nasljeđivanja i imovine. Cilj istraživanja je da se pokuša otkriti koliko su žene u ovim oblastima ravnopravne sa muškarcima u Crnoj Gori.  

Upitnik je u potpunosti anoniman i namijenjen je ženama koje žele da podijele svoje iskustvo. Ukoliko neko hoće detaljnije da nam ispriča svoju priču, može da se obrati i na mejl: redakcijacincg@gmail.com.

CIN-CG se zahvaljuje svima koji učestvuju u ovoj kratkoj anketi.