U maju ove godine obilježeno je dvadeset godina od ubistva Duška Jovanovića, glavnog odgovornog urednika i vlasnika Dana, lista, koji je početkom milenijuma izvještavao o organizovanom kriminalu šverca cigareta u Crnoj Gori. 

Jovanović i redakcija Dana doživljavali su godinama brojne pritiske, prijetnje, a Jovanović je i pretučen u ulazu svoje zgrade nekoliko godina prije ubistva. Politički vrh i kriminalne grupe bile su tada u sprezi koja je dovela da toga da Crna Gora postane jedan od glavnih centara duvanske mafije u regionu. Jovanović je u periodu kada je ubijen prenosio detaljnu istragu hrvatskog nedjeljnika Nacional, koja je uz brojne dokaze i dokumnete iznosila detalje duvanskog šverca, dovodeći u vezu tadašnjeg prvog čovjeka Crne Gore, Mila Đukanovića i njegove sardnike sa ilegalnim poslovima. Četiri godine kasnije, 2008, ubijen je i glavni odgovorni urednik Nacionala, Ivo Pukanić. 

Ubistvo Duška Jovanovića do danas nije razriješeno, kao ni mnogi drugi napadi na novinare, naročito one najhrabrije koji su se usudili da izvještavaju o kriminalu i korupciji u vrhu vlasti i zamjere se najmoćinijim ljudima u Crnoj Gori. Evropska komisija svake godine u svojim izvještajima ističe da Crna Gora nema dovoljno dobre rezultate u istragama napada na novinare koji su se dašavali tokom trodeceniske vladavine Demokratske partije socijalista (DPS), a pojedine istrage nisu dale nikakve rezulatete. Osim slučaja Duška Jovanovića i Dana, tu su pokušaji ubistva novinara Vijesti Tufika Softića i Olivere Lakić, prebijanje Mladena Stojovića i Željka Ivanovića, bombaški napad na redakciju “Vijesti” i tako dalje.

Prema poslednjem izvještaju organizacije Article19, Global Expression Report, Crna Gora ima solidan rejting kada je u pitanju sloboda izražavanja, odnosno nalazi se na 48. mjestu na listi od 161 zemlje. 

I prema poslednjem izveštaju Reportera bez granica ,,World Press Freedom Index”,  za 2024, zauzima 40. mjesto od 180 zemalja, sa rezultatom od 73.21, što  ukazuje na relativno dobar nivo slobode medija. Analizirajući podatke iz prethodnih godina, može se zaključiti da u poslednjih nekoliko godina Crna Gora ima bolji rejting slobode medija nego u ranijem periodu, naročito tokom kasnih godina vladavine DPS-a, kada je Crna Gora bila među najniže rangiranim zemljama Evrope. Tako se u periodu od 2017. do 2020. Crna Gora kretala oko 105. mjesta na listi od 180 zemlja. Znači, u poslednjih nekoliko godina, rejting se poboljšao za čak oko 60 mjesta. Do ovog poboljšanja došlo je najviše jer u posljednjih nekoliko godina gotovo da nije bilo direktnih fizičkih napada na medije i novinare. 

Nemoguće je ne povezivati ovakav nivo slobode sa smjenom tridesetogodišnje vladavine DPS-a, tokom koje se prosječan građanin plašio da izgovori stav glasno za kafanskim stolom sa prijateljima, već su se politička mišljenja šaputala uz oprezno osvrtanje preko ramena. 

Ipak, situacija, iako znatno bolja, nije idealna. I pored toga što crnogorski zakoni garantuju slobodu govora i izražavanja, sloboda medija nastavlja da bude pod prijetnjom političkog miješanja, ekonomskih pritisaka i nekažnjivosti napada na novinare, ističe se u izvještaju Reportera bez granica. 

Ključni napadi na novinare, koji su se desili tokom prethodnog režima, i dalje nisu ni blizu razriješenja. Ta činjenica ne uliva povjerenje. To upućuje na bojazan da ljudi prethondog sistema i dalje imaju moć kada su ključni procesi u pitanju ili utiču na one koji su danas na vlasti. Tako, isto kao što se ne rješavaju pojedini slučajevi  organizovanog kriminala iz prethodnog perida, izostaje rješavanje napada na one koji su pisali o tome, i zbog toga ugrozili ili izgubili svoje živote. 

Da su oni ključni akteri prethodnog režima  opstruirali istrage napada na novinare, pokazala je činjenica, koja je izašla na vidjelo nakon smjene DPS-a da je nekadašnja dugogodišnja predsjednica Vrhovnog suda, a ranije i Vrhovna državna tužiteljka, Vesna Medenica, lično opstruirala istragu ubistva Duška Jovanovića, sa te pozicije tužiteljke. 

Iako je znala za važnu službenu zabilješku, odnosno priznanje Damira Mandića, jedinog osuđenog za ubistvo Duška Jovanovića, Medenica nije reagovala po hitnom postpku. Istraživački napori pojedinih novinara ukazuju je da je to bila jedna od ključnih stvari koje su usporile istragu i uticale da se ubistvo nikada ne rasvijetli. 

Protiv Medenice je 2022. podignuta optužnica za učestvovanje  u kriminalnoj grupi u kojoj je i njen sin, a koja se bavila organizovanim kriminalom i švercom. Skaj prepiske pokazuju da je Medenica vršila pritiske i opstrukcije na sudski sistem neprimjerenim uticajem, te da se sa funkcije predsjednice Vrhovnog suda mješala i odlučivala o brojnim sudskim procesima svojih kolega, koji su morali biti nezavisni. 

Dok pravosuđe ne bude imalo hrabrosti da spremno procesuira organizovani kriminal, ne može se očekivati da će napadi na novinare, koji su prvi istraživali i izvještavali javnost o kriminalu u strukturama vlasti, biti procesuirani. 

Đurđa RADULOVIĆ

"This op-ed is sponsored by ARTICLE19 as part of the Ethical Journalism Awards, #CheckitFirst. ARTICLE19 is an international think–do organization that propels the freedom of expression movement locally and globally to ensure all people realize the power of their voices."

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) počinje realizaciju projekta: “Etičko novinarstvo u pričama o žrtvama nasilja” u okviru “Western Balkans Media for Change” projekta.

U fokusu projekta biće ranjive grupe, žrtve nasilja, stigme, diskriminacije i ostali vidovi kršenja ljudskih prava. CIN-CG će kroz ovaj projekat uraditi više dubinskih istraživanja, a o rezultatima nalaza, pored objavljenih tekstova, javnost će informisati i kroz kampanju na društvenim mrežama.

Projekat će trajati četiri mjeseca. 

Iako je zaštićeno područje, zaštita nije djelotvorna zbog neadekvatnih zakonskih rješenja, ali i činjenice da se ni ona ne implementiraju na pravi način. Otpad prijeti i zdravlju građana

Tijana Lekić

Gume, građevinski otpad, uginule životinje, ostaci hrane, tekstilni otpadi, djelovi auta, namještaja - nema šta nema na divljim deponijama kojih je obilje na teritoriji parka prirode (PP) “Rijeka Zeta”.

Ovo zaštićeno područje se prostire na 120 kvadratnih kilometara i pripada teritorijama opština Podgorica i Danilovgrad. Podgorička strana obuhvata 26 kvadratnih kilometara i njom upravlja Agencija za upravljanje zaštićenim područjima Podgorice (AUZP), dok je ostatak Parka u danilovgradskoj opštini.

Najveća deponija se prostire na jednom kvadratnom kilometru i nalazi se na Marezi, pored magistrale, u blizini restorana “Imanje Knjaz”, nadomak Podgorice. To je ozbiljna prijetnja za ekologiju, a i za zdravlje građana.

Prema riječima zaposlenih u Službi zaštite AUZP, rendžerima koji kontrolišu dio parka na teritoriji Podgorice, ova velika deponija poplavi sa prvim kišama i tim plavnim područjem otpad se samo širi.

Ilegalne deponije, osim što privlače štetočine kao što su miševi, muve, pacovi koje mogu da šire zarazne bolesti, takođe zagađuju zemljište i podzemne vode, jer otpad često sadrži teške metale i druge opasne supstance.

Nekoliko mjeseci od osnivanja Parka, početkom 2020. godine, AUZP se suočava u operativnom radu sa problemom nejasno definisanih nadležnosti podgoričke Komunalne policije i Ekološke inspekcije kada je u pitanju nelegalno odlaganje otpada.

Iz AUZP su saopštili Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da iz Ekološke inspekcije smatraju da su nadležni samo za opasne otpade, dok je za sve ostale vrste otpada nadležna podgorička Komunalna policija.

Međutim, iz Komunalne policije tvrde da je po Zakonu o zaštiti prirode za sve vrste otpada u zaštićenim područjima nadležna Ekološka inspekcija.

“Kada govorimo o zaštićenim područjima, rendžeri su zaduženi za nadzor terena. Ako konstatuju neke probleme, to javljaju Upravi za inspekcijske poslove kako bi se pokrenuo postupak”, naveli su iz podgoričke Komunalne policije za CIN-CG.

Ta policija, međutim, nije odgovorila na pitanje da li ima nekih zakonskih nedostataka koji ograničavaju njihov rad i koji su to nedostaci.

Još veći problem predstavlja činjenica što Zakon o upravljanju otpadom ne prepoznaje privatno zemljište, pa podgorička služba “Čistoća” nema obavezu da odnosi otpad sa privatnih imanja.

“Vršimo uklanjanje otpada samo po zahtjevu vlasnika privatnih parcela”, kazali su iz “Čistoće” za CIN-CG.

Stručna služba AUZP je, zahvaljujući podacima sa terena koje im prenose rendžeri, napravila detaljnu bazu podataka sa lokacijama i vrstama otpada.

“Sve deponije koje su bile na parcelama koje su državnom vlasništvu, a na koje su ukazali rendžeri prilikom svakodnevnih obilazaka terena, ‘Čistoća’ je uklanjala, ali su često nanovo pravljene”, istakli su iz AUZP.

Brojne divlje deponije koje se nalaze na prostoru PP “Rijeka Zeta” postoje dugo, vjerovatno su bile tu i prije proglašenja ovoga prostora zaštićenim područjem, ali nastavljaju da se šire i nakon proglašenja. Osobe koje nepropisno odlažu otpad, uglavnom biraju vrijeme, pa to čine pretežno noću, potvrđuju iz AUZP.

“Kazne nijesu adekvatne težini učinjenog djela. Tako je prema saznanjima dobijenim od Komunalne policije predviđena kazna za nepropisno odlaganje kamiona otpada bila svega 20 eura”, rekli su iz AUZP za CIN-CG.

Vlasnik privatne parcele u zaštićenom području dužan je da, prema Odluci o komunalnom redu, vodi računa o svom posjedu, a ukoliko to ne radi, inspektor ili rendžer izlaskom na lice mjesta, konstatuje zapisnički zatečeno stanje i ukazuje rješenje subjektu nadzora da svoje dvorište uredi.

“Kazna za fizičko lice je od 20 do hiljadu eura”, naveli su iz Komunalne policije Podgorice.

Zemlje Evropske unije (EU) imaju mnogo strože zakone i praksu. U Italiji je tako prekršajna kazna za onoga koji je uhvaćen da odlaže nelegalno otpad bila od 300 do tri hiljade eura, a od oktobra 2023, čak i povećana i sada iznosi od hiljadu do 10 hiljada eura. Ako su u pitanju opasni otpadi, kazna može ići i do 20 hiljada eura. U italijanskom Zakonu kulurnog nasljeđa i pejzaža navodi se da nije samo onaj ko je nelegalno odložio otpad kriv, već i vlasnik zemljišta na kojem se nalazi otpad može odgovarati.

“Od 2020. do danas nije bilo formiranih krivičnih predmeta zbog krivičnog djela zagađenje životne sredine otpadom”, saopštili su iz Osnovnog suda Podgorica za CIN-CG.

Krivični zakonik Crne Gore (KZCG) propisuje kazne od tri mjeseca do osam godina zatvora onome ko sakupljanjem, prevozom, preradom, odlaganjem ili odstranjivanjem otpada izazove opasnost za život, tijelo ili zdravlje ljudi ili opasnost - znatnu štetu - u odnosu na kvalitet vazduha, vode ili zemljišta ili za životinjski ili biljni svijet. Ako je djelo učinjeno iz nehata, onda zakon propisuje kazne od novčanih do pet godina zatvora, a u slučaju da je djelo dovelo do teških tjelesnih povreda, teškog narušavanja zdravlja ili smrti jedne ili više osoba, učinilac se može kazniti zatvorom od dvije do dvanaest godina.

Iz AUZP su CIN-CG-u kazali da je prije tri mjeseca u Podgorici održan sastanak predstavnika svih relevantnih ustanova, preduzeća, lokalnih i državnih inspekcija nadležnih za ovu problematiku, kao i drugih koje mogu da da doprinesu rješenju ovoga problema i da je tom prilikom donesen zaključak da se vlasnici parcela na kojima postoje divlje deponije pozovu na razgovor u prostorije Glavnog grada.

“Direkcija za imovinu Podgorice je dobila zadatak da uz pomoć AUZP-ove baze divljih deponija, identifikuje vlasnike i pozove ih na sastanak u Glavni grad, jer postoji mogućnost da neki nijesu ni upoznati u kakvom su stanju njihove parcele”, istakli su iz AUZP.

Na tom sastanku vlasnici će biti informisani o tome da će deponije biti uklonjene, ali da bi, u slučaju ponovnog odlaganja otpada, svako snosio odgovornost za stanje svoga imanja, odnosno da bi protiv njih bio pokrenut postupak.

Često se dešava da neko zapali otpad na ovim divljim deponijama. Tada se javlja rizik po zdravlje stanovništva u blizini. Kada se požari aktiviraju, šire se štetne i otrovne materije - na primjer, sagorijevanje plastičnih materijala generiše dioksine i slična jedinjenja, pa se tako zagađuje vazduh, voda, zemljište…

Blizu najveće deponije se i eksploatiše zemlja, kažu rendžeri sa kojima je razgovarao CIN-CG.

“Uhvatali smo ih kako odatle kradu zemlju i poslije to prodaju”.

Pitanje je kuda odlazi ta zemlja i za šta služi, kao i kakve posljedice po zdravlje njena upotreba može da izazove.

Jedna od pet glavnih tačaka Zelene agende za Zapadni Balkan, koju je Crna Gora potpisala 2020. godine, jeste smanjenje zagađenja vazduha, vode i zemljišta. Sredinom aprila 2024. godine usvojen je Zakon o upravljanju otpadom, ali on se detaljnije ne bavi deponijama na privatnim imanjima u zaštićenim područjima.

Tim više nevladinih organizacija nedavno je predložio da se, u okviru reorganizacije Uprave za inspekcijske poslove, usvoji digitalizacija inspekcijskih službi i prijava. To bi moglo povećati transparentnost, borbu protiv korupcije u ovoj oblasti i efikasnost službi.

Prvo se gradi, pa šta bude, biće

Jedna žena sjedi ispred svoje kuće i čita novine. Pored nje, uz visoku betonsku ogradu rade bageri, rovokopač, grade se temelji… Na Veljem brdu, u zaštićenoj zoni PP, niče čitavo novo naselje. No, to je samo jedno od gradilišta.

Novinarka CIN-CG-a je za potrebe ovog istraživanja, obišla podgorički dio PP “Rijeka Zeta” sa rendžerima AUZP-a i imala priliku da vidi da je na prostoru Veljeg brda u posljednje vrijeme niklo čak sedam bespravnih objekata.

Vide se gotovo postavljeni temelji, betonske ploče i noseći zidovi na pojedinim objektima. Pored većine nedovršenih objekata istaknuto je rješenje Ekološke inspekcije o zabrani gradnje, a manji broj ima i zabranu Građevinske inspekcije.

Ali, samo su neki zbog tih zabrana zaustavili gradnju, a dio ne odustaje. Jedni grade u trećoj zoni zaštite ovog parka prirode, a neko i u drugoj, gdje bi mogli po zakonu biti postavljeni samo privremeni objekti.

Nijedan od ovih objekata nije porušen. Interesantno, na jednom objektu koji se već mjesecima gradi, radnici su slobodno kopali ispred ekipe CIN-CG, iako vlasnik tog objekta u tom momentu nije imao saglasnost Agencije za zaštitu životne sredine (EPA). CIN-CG je saznao da je saglasnost od EPA dobijena dan nakon naše posjete.

Ovakvi slučajevi ukazuju na pogubnu praksu koja je učestala u Crnoj Gori - prvo se gradi bez dozvola, pa šta bude. Dozvole se traže naknadno i tako se legalizuju mnogi objekti.

Rendžeri objašnjavaju da su oni koji grade u zaštićenom području u početku pomalo i “štrecali” od službe zaštite Agencije za upravljanje zaštićenim područjima Podgorice.

“Međutim, kako vrijeme prolazi i oni vide da ozbiljnijih sankcija nema, svi su krenuli da grade, pa šta bude da bude… Inspekcija izađe, dobiju prijavu, a onda nastave da grade”.

Kazne za bespravnu gradnju koja uništava životnu sredinu uglavnom uslovne

Rendžeri su u proteklom periodu podnijeli 11 zahtjeva za reagovanje Ekološkoj inspekciji i osam zahtjeva Građevinskoj inspekciji zbog bespravne gradnje u parku prirode “Rijeka Zeta”.

Za nadzor na protivpravno izgrađenim objektima, shodno Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata, zadužena je Urbanističko-građevinska inspekcija u okviru Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine (MDUP).

Prema Zakonu o zaštiti životne sredine, Ekološka inspekcija nadležna je da vrši kontrole u zaštićenim područjima.

“Što se tiče ilegalne gradnje, od 2020. godine donoseno je 14 rješenja o zabrani daljih aktivnosti, a podneseno šest zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka i jedna krivična prijava”, kažu iz Ekološke inspekcije za CIN-CG.

Objašnjavaju i da se, u zakonskom smislu, dešava paradoks. Naime, trenutno važećim Zakonom o zaštiti prirode nije propisana prekršajna odgovornost za fizičko lice ukoliko vrši radnje, aktivnosti i djelatnosti u zaštićenom području prirode bez dozvole Agencije za zaštitu prirode, iako bi to trebalo da postoji.

“Smatramo da bi trebalo primijeniti tu zabranu i kaznu i kroz druga dokumenta, kao što je prostorno-planska dokumentacija”, navode još iz Ekološke inspekcije.

CIN-CG do objavljivanja ovog teksta nije uspio da dobije odgovore na brojna pitanja koja je uputio Urbanističko-građevinskoj inspekciji.

Iz Osnovnog suda Podgorica su saopštili za CIN-CG da je od 2020. do danas formirano 35, a donijeto je 29 presuda zbog krivičnog djela građenje objekta bez prijave i dokumentacije za građenje. Te presude se odnose na bespravnu gradnju na čitavoj teritoriji Glavnog grada. U svim presudama u koje je CIN-CG imao uvid, kazne su uslovne, samo je u jednom slučaju, koji se tiče produženog krivičnog djela, sud izrekao kaznu kućnog zatvora od tri mjeseca, iako je za ovo krivično djelo predviđena kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora.

Od 29 presuda, samo dvije se tiču parcela koje se nalaze u parku prirode “Rijeka Zeta”, na prostoru Veljeg Brda, i obje kazne izrečene u njima su uslovne.

CIN-CG-u je iz Osnovnog suda Podgorica rečeno da od 2020. godine do danas nije bilo formiranih predmeta zbog krivičnog djela protivpravna izgradnja, stavljanja u pogon i rad objekata i postrojenja koja zagađuju životnu sredinu. Nije bilo ni pravosnažnih presuda koje se odnose na navedeno krivično djelo. Za ovo djelo kazne su od šest mjeseci do 12 godina zatvora.

U Italiji mogu da otuđe vlasništvo nad parcelama gdje se ilegalno gradi

U zemljama Evropske unije, recimo Italiji, pravni zastupnik zaštićenog prirodnog područja, kao što je to u Crnoj Gori AUZP, može da izda rješenje za momentalnu obustavu radova i vraćanje zaštićenog područija u pređašnje stanje. Onaj ko je naručio gradnju, ali i firme koje su pristale da grade nezakonito, imaju zakonsku obavezu da snose sve troškove oko saniranja uništenog područja, u protivnom opština ima pravo i da otuđi ruinirano vlasništvo.

Crnoj Gori predstoji još dug put, ne samo da uskladi prakse sa onima u EU, već da implementira sopstvene zakone, koji se često krše, priroda zaštićenih područja i zdravlje ljudi se uništavaju, a za to gotovo niko ne odgovara.

Izražen krivolov na ptice

Devastaciji parka prirode “Rijeka Zeta” doprinosi i krivolov. Na meti su uglavnom ptice.

Nedjeljom je dozvoljen lov, ali se čak i drugim danima mogu pronaći vabilice koje se sastoje od zvučnika, nosača zvuka (npr. mp3 plejer) i baterije, što nije dozvoljeno.

Tokom noći mogu se čuti zvuci koji oponašaju pjesmu prepelica, koji su toliko glasni i čuju se nekoliko kilometara. Prepelice taj zvuk mami zbog hrane i odmora. Tako zvukovima obmanute ptice slijeću i čekaju zoru kada dolaze krivolovci i ubijaju ih.

Crnogorski Zakon o divljači i lovstvu jasno zabranjuje upotrebu vabilica prilikom lova, jer se na taj način divljač masovno uništava.

“S obzirom na količinu ispaljenih patrona koju smo našli u lugovima, nemoguće je da je toliko ptica ubijeno tokom vikenda na jednom mjestu, ako prethodno nijesu namamljene”, objašnjavaju rendžeri za CIN-CG.

U Crnoj Gori je do sada registrovano 352 vrsta ptica, a to je čak 65 odsto vrsta biodiverzitetskog bogatstva Evrope, gdje ima oko 533 vrste.

Na teritoriji parka prirode “Rijeka Zeta” registrovane su i brojne biljne i životinjske vrste, kao i Natura 2000 staništa, koja su zaštićena zakonima EU.

Rendžeri za CIN-CG kažu da je riblji krivolov zasada manje izražen u podgoričkom dijelu Parka kojim oni upravljaju, iako naiđu na neki sakriveni čun. Ulovljena riba nije preporučljiva za ishranu, baš zbog zagađenja.

Iz razgovora sa bivšim zatvorenicima može se zaključiti da oni koji trpe zlostavljanje radije kriju ovaj problem, nego što ga prijavlju

Đurđa Radulović 

Prilikom mog prvog iskustva u Istražnom zatvoru susreo sam se hijerarhijom u zatvorskim sobama. U sobi uvijek imaš nekog ko je glavni. To je obično osoba koja je najduže u sobi, takozvani najstariji, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Mladen (ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta), bivši zatvorenik UIKS-a.

On je više puta boravio u Istražnom zatvoru i Kazneno-popravnom domu u Spužu.

“Glavni u mojoj sobi tada, bio je nasilnik. Nijesmo smjeli protiv njega. Jednom je naredio cimeru da pretuče drugog našeg cimera dok ovaj bude izlazio iz tuš-kabine. Nervirao ga je jer je bio stranac. Niko od nas nije znao zašto je tu, bio je potpuno nekonfliktan, miran”, objašnjava Mladen.

Cimer kome je nasilnik naredio da ga pretuče, osjećao je da to mora da uradi, plašio se “glavnog”, objašnjava Mladen.

“Sačekao je tog nesretnog stranca dok je izlazio iz tuš-kabine, i toliko ga odalamio da je ovaj pao i ozbiljno povrijedio glavu na pločicama kupatila”, objašnjava Mladen.

Stranci su samo jedna od grupa koja se smatra naročito ugroženom po pitanju zlostavljanja među zatvorenim licima, navodi Asocijacija za prevenciju torture, internacionalna nevladina organizacija koja se decenijama bori protiv mučenja i nehumanog i degradirajućeg tretmana u zatvorenim institucijama.

I dok bilo koja vrsta različitosti predstavlja rizik za mučenje od strane drugih zatvorenika, više sagovornika CIN-CG-a, koji su boravili u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija (UIKS), smatra da neki oblik nasilja iskusi veliki broj zatvorenik, i da pravila nema. Dovoljan je jedan zlostavljač u sobi, da se ionako traumatično iskustvo zatvora, pretvori u noćnu moru za sve koji tu borave.

Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija (CAT), kao i Evropski komitet za sprečavanje mučenja (CPT), prepoznaju nasilje između zatvorenika kao ozbiljan izvor torture, za koji je potrebno ciljano djelovanje i osmišljavanje programa. Nasilni incidenti među zatvorenicima su redovna pojava u skoro svim zatvorskim sistemima, tu spadaju različiti fenomeni, od suptilnih oblika zlostavljanja do otvorenog zastrašivanja i ozbiljnih fizičkih napada, navodi se u priručniku za zaposlene u zatvorima Evropske komisije “Borba protiv zlostavljanja u zatvorima”.

Zatvorske neformalne hijerarhije uglavnom dovode do ove vrste nasilja, a izvor su često i loši uslovi, kao što je pretrpanost, koja je u UIKS-u jedan od vodećih problema, naročito u Istražnom zatvoru. Godinama su i strane i domaće organizacije upozaravale na intenzitet nasilja među zatvorenicima u UIKS-u.

“Nasilje među zatvorenicima predstavljalo je konstantan problem u Istražnom zatvoru i Upravi za izvršenje krivičnih sankcija, glavnom zatvoru u zemlji. Tokom ove godine prijavljeni su slučajevi nasilja u ovom zatvoru koji se pripisuju dugogodišnjem sukobu između dvije najveće organizovane kriminalne grupe u zemlji”, navodi Izvještaj o ljudskim pravima za Crnu Goru Stejt dipartmenta za 2023. godinu, koji je izašao u aprilu.

Iz UIKS-a, pak, kažu za CIN-CG da se ni u jednom od slučajeva sukoba između zatvorenika nije radilo o pripadnicima suprotstavljenih klanova.

“Smatramo neophodnim istaći da se u UIKS-u prilikom smještaja lica lišenih slobode, naročita pažnja posvećuje bezbjednosnom aspektu, te se onemogućava ostvarivanje kontakta između lica za koja postoje saznanja i informacije da pripadaju suprotstavljenim kriminalnim grupama”, objašnjavaju iz UIKS-a.

Oni su potvrdili da je tokom 2023. bilo slučajeva tuča između cimera u zatvorskom smještaju, a protiv njih su pokrenuti disciplinski postupci.

Desetine disciplinskih postupaka svake godine

Tokom 2023. godine zbog tuče i nanošenja tjelesnih povreda disciplinske mjere su izrečene za 80 zatvorenika UIKS-a, pokazuju podaci koje je UIKS dostavio CIN-CG-u. To je povećanje u odnosu na 2022. godinu kada su disciplinske mjere izrečene za 54 zatvorenika.

Iz kancelarije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, kojoj zatvorenici mogu prijaviti slučajeve nasilja i kršenja ljudskih prava, kažu da veoma rijetko dobijaju prijave za zlostavljanje od strane drugih zatvorenika. Uglavnom se prijave tiču kršenja prava od strane UIKS-a ili zlostavljanja koje su pretrpjeli od zaposlenih. Tako ni prošle godine nije bilo prijava zatvorenika Ombudsmanu za nasilje doživljeno od drugih zatvorenih lica, podaci su Godišnjeg izvještaja ove kancelarije za 2023.

Ipak, iz ove kancelarije objašnjavaju da to nije dokaz da niko od zatvorenika ne trpi zlostavljanje.

“Među zatvorenicima oduvijek postoji poseban vid društvene organizacije i u nju je jako teško ući i znati šta se tačno dešava”, objašnjavaju za CIN-CG iz ove kancelarije.

Ni u Osnovnom sudu u Danilovgradu, koji je nadležan za krivična djela u UIKS-u, nisu se vodili postupci za nasilje među zatvorenima, već isključivo za nasilje zaposlenih prema njima, potvrdili su za CIN-CG iz tog suda.

U Strategiji za izvršenje krivičnih sankcija 2023- 2026. navodi se da je “evidentan značajan pad broja slučajeva nasilja među zatvorenicima/cama, što je dijelom rezultat sprovedenih posebnih programa tretmana za počinioce nasilničkog ponašanja”.

Ipak, podaci disciplinskih prijava koje su službenici UIKS-a podnosili protiv zatvorenika, ne pokazuju da je broj incidenata u posljednje četiri godine u padu. Prošle godine bilo je najviše prijava od 2020. - njih 120.

Dokumenta iz posljednje dvije godine u vezi sa ovom pojavom pokazuju konfliktne podatke. Tako je Komitet protiv torture UN-a 2022. u svojim preporukama Crnoj Gori, izrazio zabrinutost u vezi sa nasiljem među zatvorenicima i preporučio poboljšanje kapaciteta osoblja i prostorija, kako bi se prevenirala ova vrsta nasilja. Međutim, posljednji izvještaj Komiteta za sprečavanje mučenja Evropske komisije, koji se odnosi na posjetu iz 2022. godine, navodi da je nasilje među zatvorenicima u UIKS-u relativno rijetka pojava, a broj prijava “gotovo nepostojeći”. I kada se ovakva vrsta nasilja desi, sa njom su se zatvori uspješno nosili, tako što su vršili premještaje iz ćelija uz detaljne procjene rizika, navodi se dalje.

To je značajan napredak u odnosu na prethodne izvještaje ovog Komiteta. U tri prethodna izvještaja, koja su se odnosila na posjete iz 2017, 2013. i 2008. godine, Komitet je zabilježio visoku stopu nasilja među zatvorenicima i slab odgovor UIKS-a na ovaj problem.

“Znaju da moraju da ćute”

Nakon što se stranac iz Mladenove priče, uz vrisku srušio na pod od siline udarca, komandiri su se odmah pojavili, i pitali o čemu je riječ.

“Žrtvi je bilo jasno da ne smije da pisne, ali i nama ostalima. Morali smo da svjedočimo i potpišemo komandirima, onako kako nam je kazao ‘glavni’ - da se čovjek slučajno poklizao na pločice u kupatilu. Bilo nas je strah da i mi tako ne završimo”, nastavlja Mladen.

On je i sam, kako objašnjava, kada je u jednom trenutku postao “najstariji u sobi”, koristio tu poziciju.

“Otimao sam terapiju za bolest zavisnosti, buprenorfin, od momka koji je tek došao. Tako sam i ja postao zlostavljač, ne iz želje da nekog mučim, nego su mi trebale tablete, zbog zavisnosti”, objašnjava.

Mladen nije primao terapiju za bolest zavisnosti, koja je veoma tražena u zatvoru, a samo je dio zatvorenika dobija na recept. O ovom problemu CIN-CG već je pisao.

“Postoje nepisana pravila, oni koji tek dođu u sobe znaju da moraju da ćute. Teško dolazi do toga da te neko prijavi za bilo što”.

Iz razgovora sa bivšim zatvorenicima, može se zaključiti da oni koji trpe zlostavljanje radije kriju ovaj problem, nego što ga prijavljuju.

“Većina neće to da prijavi, još bi gore prošao onaj koji uradi tako nešto. Ne znaš šta je gore kad si žrtva, strah ili stid što ti se to dešava”, objašnjava Mladen.

“Prilikom mog prvog iskustva sa istražnim zatvorom, cimer iz sobe, koji je djelovao kao neko ko je glavni, oteo mi je odjeću i cigarete. Shvatio sam da je bolje da se ne kačim sa njim, i da ništa ne pominjem”, kaže za CIN-CG Mirko (ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta), bivši pritvorenik u Istražnom zatvoru UIKS-a.

Objašnjava da je cimer oteo stvari od njega da bi ih kasnije preprodavao u zamjenu za psihoaktivne supstance od drugih zatvorenika. Kako kaže, shvatio je da je problematični cimer u drugarskom odnosu sa komandirima, pa je bio uvjeren da prijavljivanje ne bi vodilo ničemu.

“U sobi pored moje, bio je baš opasan nasilnik. Nije dozvoljavao cimerima da koriste WC kad su htjeli, morali su da ga pitaju. Svi smo znali da se to dešava, ali niko neće da prijavi te stvari”, kaže za CIN-CG Danilo (ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta), takođe bivši zatvorenik.

Naročito je učestalo psihičko nasilje, kaže Mladen.

“Najbenigniji vid zlostavljanja u zatvoru su uvrede i seksualni eksplicitni komentari na račun partnerki, izmišljanje priča o tome kako te žena vara”, govori Mladen, koji tvrdi da je to doživio više puta.

“Užasno je, ali znao sam da treba da iskuliram jer bih sebi napravio problem da sam to probao da riješim na bilo koji način”, objašnjava sagovornik CIN-CG-a.

Iz kancelarije Zaštitnika kažu za CIN-CG da su u posljednjih osam godina istraživali svega jedan slučaj navoda za zlostavljanje među zatvorenicima. Osoba koja je prijavila zlostavljanje, zapravo je sama bila zlostavljač upravo onih koje je prijavila, utvrdila je pomna istraga Zaštninika. Lica koja je zlostavljač mučio su ćutala sve dok nije došlo do postupka, evidentno je iz dokumentacije koju je Zaštitnik dostavio CIN-CG-u.

Jedan slučaj ponižavajućeg tretmana zatvorenika V. J. od strane cimera dospio je 2020. u medije. Prilikom ponižavanja zatvorenika, cimeri su ga snimali, dok mu naređuju da sa povezom oko očiju, vezan leđima za dugačku šipku, vrši određene pokrete.

Iako su i UIKS i tužilaštvo ispitivali slučaj, sa pretpostavkom da je riječ o zlostavljanju, V. J. je u potpunosti negirao ove navode i govorio je da je samo “radio vježbe”.

Tada su izvori “Vijesti” iz Istražnog zatvora za taj medij izjavili da je zlostavljanje V. J. svakodnevno, ali da “ne prijavljuje ništa jer se plaši odmazde”.

I 2019. je objelodanjen jedan slučaj zlostavljanja zatvorenika od strane cimera, koji je takođe sniman. Nakon što je snimak dospio u javnost mučeni zatvorenik tvrdio je da je dugo prijavljivao zlostavljanje upravi UIKS-a, ali iz ove instititucije su negirali da je bilo prijava.

Na nasilje odgovarali nasiljem

Da nasilja među zatvorenicima ima, potvrđuje i nasilje koje nad onima koji izazivaju nerede vrše službenici UIKS-a. Tako gotovo svake godine dolazi do primjene sile prema zatvorenim licima od strane zaposlenih UIKS-a, često nakon njihovih međusobnih sukoba, pokazuju dokumenta Zaštitnika.

Sagovornik CIN-CG-a koji je boravio prije oko deset godina u UIKS-u navodi da je nakon tuče bio mučki zlostavljan od strane zaposlenih UIKS-a, toliko da su mu, kako tvrdi, unutrašnji organi otkazali i jedno vrijeme nije mogao normalno da jede, pije, ili ide u toalet.

“Vezali su me lisicama za radijator i tukli po tabanima, po bubrezima, krvnički. Nisam mogao da vidim ko su, bili su pod maskama”, kaže nekadašnji zatvorenik.

On nikada nikome nije ispričao šta je doživio. Ne želi ni danas da ulazi u detalje, teško mu je da se sjeća. Nasilje je, objašnjava, doživio kao poniženje. Za razliku od nekih zatvorenika, koji su prijavljivali zlostavljanje za koje se smatra da je ranijih decenija bilo na gorem nivou nego danas, on nikada nikog nije prijavio. Kako kaže, najviše je takvih - koji su pretrpjeli torturu nakon problematičnog ponašanja, ali je nisu prijavili.

Bezbjednost i sigurnost zatvorenika moraju biti nadležnost institutcije, a zaposleni u zatvoru moraju biti na stalnom oprezu da bi zaštitili zatvorene od nasilja, kako verbalnog i psihološkog, tako fizičkog, navodi Asocijacija za prevenciju torture.

Da bi se izašlo na kraj sa fenomenom nasilja među zatvorenicima, zatvorsko osoblje mora biti spremno da uoči znake problema i biti odlučno i adekvatno obučeno da interveniše kada je to potrebno. Pozitivni odnosi između osoblja i zatvorenika, zasnovani na svijesti o sigurnosti i brizi u zatvoru, odlučujući je faktor u ovom kontekstu, to u velikoj mjeri zavisi od toga da li osoblje posjeduje odgovarajuće sposobnosti međuljudske komunikacije, navodi se u priručniku Evropskog savjeta “Borba protiv zlostavljanja”.

Globalni problem

Početkom godine, region je potresla priča iz zatvora u Srbiji, gdje je penzioner, koji je nakon što je bacio petardu sa prozora, završio na izdržavanju jednomjesečne kazne u zatvoru Padinska skela, jer nije imao novca da plati za prekršaj. Nikada nije izašao iz zatvora - ubijen je nakon najbrutalnijih oblika mučenja i silovanja predmetom, od strane cimera, koji su tu takođe bili smješteni zbog sitnih prekršaja, i nikada ranije nisu gonjeni.

Ovaj primjer pokazuje da granice kada je u pitanju zlostavljanje nekada gotovo da ne postoje. Određen nivo nasilja postoji u svim zatvorenim institucijama samo zbog činjenice oduzete slobode, i tenzije i frustracije koje to nosi sa sobom, navodi Asocijacija za prevenciju torture.

Osim toga, zatvorska populacija je generalno konfliktna, što predstavlja dodatne rizike, navode relevantne institucije.

CPT je početkom mjeseca upozorio na povećanje gužvi i nasilja između zatvorenika na Kipru, a prošle godine je upozorio Moldaviju da hitno reaguje na nasilje među zatvorenima, koje proizilazi iz neformalnih zatvorskih hijerarhija, gdje čak postoji sistem “kasti”. Tako u tom neformalnom sistemu postoje takozvani “nedodirljivi” ili “poniženi”, kojima je zabranjeno da imaju kontakt sa zatvorenicima “viših” kasta, smiju da hodaju samo uza zid, zabranjen im je pristup javnim i rekreacionalnim površinama, kantini i vešeraju koji koristi generalna zatvorska populacija. Njima je zabranjeno da rade sa drugima koji su smješteni u zatvoru, a imaju i najgore uslove smještaja, navodi se u izvještaju CPT-a za 2023.

U zemljama Latinske Amerike zatovrenici su toliko ojačali da neformalno preuzimaju uprave zatvora, i vladaju njima. Oružje lako ulazi u ove zatvore, a klanovi su toliko moćni da organizuju bjekstva i ubistva čuvara ili preuređuju život u zatvoru tako da žive komotno, pa čak uvode svoje porodice da žive sa njima. Tako je trideset zatvorenika pobjeglo prošle godine iz zatvora u Meksiku, prilikom čega su ubili sedamnaestoro ljudi, uglavnom čuvara. Najmoćniji klanovi Brazila formirani su upravo u zatvoru.

UIKS tvrdi da nije bilo slučajeva silovanja

Sagovornici CIN-CG-a uvjereni su da je u UIKS-u posljednjih godina dolazilo i do najtežih oblika zlostavljanja.

Znam da je jedan baš nasilan tip naredio nekolicini njih da seksualno zlostavljaju jednog čovjeka sa kojim je bio u konfliktu”, kaže Mladen.

Kako navodi, seksulano zlostavljanje izvršeno je predmetom, a u to su bili upućeni brojni zatvorenici koji su zlostavljanog zbog ovog slučaja ismijavali, što je nanosilo dodatnu bol. Događaj se, kaže, desio u periodu 2018-2019.

UIKS ne raspolažu podacima da je u ovom periodu došlo do seksualnog zlostavljanja ijednog lica lišenog slobode, a prema evidenciji UIKS-a nije bilo slučajeva silovanja ni prethodnih 10 godina, kazali su za CIN-CG iz ove institucije.

Dva slučaja prijave silovanja u UIKS-u bila su u medijima 2019. godine. Međutim, tužilaštvo je tada odbacilo krivične prijave, usljed nedostatka dokaza.

“U nedostatku dokaza tužioci najčešće obustavljaju istragu i slučaj torture nad zatvorenikom odlazi u zaborav. To je posljedica neefikasnosti krivičnog postupka, jer ako ne može da se utvrdi ko je činio određenu radnju, onda nema krivičnog djela”, kazao je tadašnji zamjenik tamošnjeg ombudsmana Miloš Janković za Dan.

Seksualno zlostavljane u muškim zatvorima je fenomen koji se obično ne prijavljuje, i koji i nanosi stigmu, navodi organizacija Panel Reform, u svom izvještaju Globalni zatvorski trendovi za 2023. Navodi se da su u jednoj studiji rađenoj u Engleskoj i Velsu čak i zaposleni u zatvoru stigmatizovali žrtve silovanja u muškim zatvorima.

Umjesto da napredujemo i imamo trezveniji pogled na prošlost, porazno je što danas mnogi u Crnoj Gori relativizuju, pa i pravdaju zlodjela devedesetih

Marija Đakonović

• Po vašem mišljenju, u kojoj mjeri Crna Gora i zemlje regiona relativizuju genocid u Srebrenici i kako to utiče na društvo? 

Cilj usvajanja Rezolucije nije bio utvrđivanje činjenica niti kvalifikacija zločina jer su činjenice već utvrđene u sudskom postupku pred međunarodnim sudom. Rezolucijom o Srebrenici UN-a je proglašen dan sjećanja. Niko iole razuman ne bi mogao da ima ništa protiv toga. Akcenat rezolucije je na edukaciji, promociji mira, podizanju svijesti, priznavanju patnje žrtava, pijetetu, komemoraciji njihovog bola i gubitka. Međutim, sve što se izdešavalo tokom poslednja dva mjeseca pokazalo je moć manipulacija i dezinformacije koje su osnažile podjele među građanima. 

Kampanja protiv rezolucije u Crnoj Gori je bila nezapamćena. Na površinu su isplivale brojni problemi gurnuti ispod tepiha. Danas se više nego ikada negira genocid u Srebrenici i to nije zbog same rezolucije već zato što djelovi društva koji baštine Miloševićeve ideje sada imaju svoje političke predstavnike u vlasti i osjećaju se osnaženim da se ispolje.

Opasnost od toga daleko prevazilazi pitanje same Srebrenice, genocida, Bosne i Hercegovine. Ovo je pitanje o nama samima danas i o tome kakva će biti bliska budućnost Crne Gore.

• Možete li da objasniti zašto je bilo važno da Crna Gora kosponzoriše rezoluciju, a ne samo podrži? 

U vrijeme kada smo pokrenuli inicijativu nismo mogli ni da zamislimo da će biti upitno kako će Crna Gora glasati. To je nezamisliv korak unazad. Tražili smo od Vlade da Crna Gora, kao prvi susjed Bosne i Hercegovine, pokaže veći stepen solidarnosti i podrške nego neke daleke zemlje svijeta, koje će samo glasati ali je neće promovisati. Zato što smo blizu i znamo šta se i kako desilo, imamo veću dužnost da stanemo uz susjede i žrtve, i pomognemo im da činjenice dopru do ostatka svijeta, time što ćemo aktivno pomagati. 

Rezolucija ima samo sedam tačaka i niti jedna od njih nije sporna. Ovo je bil prilika za region da otvori novo poglavlje, na zdravim osnovama. Mnogo bi značilo da je i Srbija prepoznala šansu da uradi stvari na drugačiji nači. Tim prije što je srpski parlament već usvojio rezoluciju o Srebrenici u martu 2010. godine. Umjesto da se napreduje i ima trezveniji pogled na prošlost, danas se relativizuju, pa čak i pravdaju zlodjela devedesetih. Šovinistički trans je trajao skoro dva mjeseca i posijao sjeme koje će klijati još dugo. 

• Koje su glavne strategije koje bi trebalo koristiti u borbi protiv relativizacije ratnih zločina? Kako bi trebalo da izgleda odgovor države na ovaj problem? Kako vidite ulogu vlade, institucija i civilnog društva?

Negiranje i relativizija genocida i činjenica o ratovima devedeseti zapravo znače odbijanje da se prizna i preuzme odgovornost za sve što se desilo. Podtekst tih narativa je da je pokretanje ratova bilo opravdano. Da su oni koji su ih pokretali i u njima učestvovali imali pravo da to urade. Da se to nije desilo bez razloga nego sa nekim “razlozima”. Nažalost, umjesto da su čvrsto, jasno stali na put tome, pojedini predstavnici partija na vlasti su otvorili put relazivizaciji, dovodeći u pitanje činjenice o zločinu. To je veliki korak unazad. Očekivali smo da će premijer i ministri biti prvi koji  će se oštro ograditi od takvog ponašanja,  umjesto što su pokazivali razumijevanje. To ne pomaže pomirenju, niti izgradnji zajedničke budućnosti.

Jedan od oblika negiranja je i narativ da je genocid bio “vojna greška”, kao da se to samo “omaklo” a ne da je sistemski osmišljen i sproveden. Drugi je da se radi o “strašnom” i “velikom” zločinu, koji se kao priznaje, a da se istovremeno slave počinioci tog zločina. Skandiranje Mladiću u Podgorici uz prisustvo političara i univerzitetske profesorke je naročito sramno. Predstavnici vlasti su morali to da osude.

• Koje vrste obrazovnih inicijativa smatrate najvažnijim za suzbijanje relativizacije ratnih zločina? Kako možemo poboljšati edukaciju o ovim pitanjima?

Veoma je važno da primjetimo da se ne radi samo o negiranju genocida i relativizaciji zločina. U narativu negatora srebreničkog genocida se promoviše ksenofobija i pothranjuju teorije zavjere, posebno da se cijeli svijet urotio protiv jednog naroda. Podstiče se osjećanje poniženosti kod pripadnike te grupe (Srba), uznemirenost, osjećaj da su kažnjeni. Takvi narativi svode ih na poziciju trajne žrtve, a da istovremeno ništa od toga ne odgovara istini. Samo iz usta srpskih nacionalista ste mogli čuti riječi: genocidni narod. To je ustvari bio politički instrument.

Nažalost, jedan broj građana vjeruje svojim političarima i prihvata neutemeljene narative, a to traje decenijama i drži nas u mjestu.

Obrazovni sistem mora dati  odgovor na ovaj problem jer se sjutra isto može desiti i sa brojnim drugim važnim društveno- političkim pitanjima. Ukoliko se nastavi sa praksom izbjegavanja suočavanja sa ratnim zločinima, jaz između onih koji priznaju činjenice i onih koji podliježu propagandi biće sve dublji. 

• Koliko političari doprinose relativizaciji i pogrešnim tumačenjima ratnih dešavanja?

Političari su glavni negatori genocida, naročito kada su podržani desničarskim medijima i vjerskim poglavarima. Dobro bi bilo da nam ne promakne pokušaj da se loš izborni rezultat “Evrope sad” u Budvi svali na pitanje genocida u Srebnici. To tumačenje, za koje nema nikakvih empirijskih potvrda  ima za cilj da se pošalje poruka umjerenim srpskim političarima u Crnoj Gori da ne smiju voditi autonomnu politiku. 

Ipak, izuzetno je važno i pozitivno to što vlasti Srbije i entiteta BiH, Republike Srpske, nisu uspjele da “disciplinuju” Crnu Goru i podrede je svojim poliičkim interesima. Dobro bi bilo da tako i ostane. 

(foto: Vijesti.me/Savo Prelević)

“Političari bi trebalo da daju primjer dobre prakse građanima, ali to za sada djeluje nemoguće u našem društvu”

Kristina RADOVIĆ

Na javnoj sceni svakodnevno svjedočimo nedozvoljenom govoru, uključujući govor mržnje, koji često dolazi od onih na najvišim funkcijama. Prijetnje koje je bivši predsjednik i premijer Milo Đukanović uputio tokom intervjua na Anteni M trenutno ispituje Specijalno državno tužilaštvo. Ipak, pitanje je da li će Đukanović odgovarati i u slučaju da se nedozvoljeni govor dokaže.  Crna Gora još nema adekvatne sankcije za širenje govora mržnje, pa on postaje sve učestaliji. 

Govor mržnje definisan je još 1966. godine Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, u kome se navodi da se pod govorom mržnje podrazumijeva “zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koja predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”. 

“Političari i građani u podjednakoj mjeri šire govor mržnje. Građani vjerovatno misle da ukoliko predstavnici vlasti i opozicije mogu međusobno razgovarati na takav način onda mogu i oni” – kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) profesorica novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Podgorici dr Nataša Ružić. 

Zašto neki od najodgovornijih nosilaca političkih funkcija kod nas podstiču, pa i koriste govor mržnje?

Zbog niskog stepena političke kulture i polarizovanosti društva nijesu u stanju da pariraju svojim oponentima na osnovu činjenica, već se služe neprimjerenim rječnikom, a naši ljudi vole takav način izražavanja. Ali stvar je u tome da se riječ kada ode u etar više ne može povući. Osim toga, nosioci političkih funkcija nijesu uvijek najinteligentniji, niti najkulturniji ljudi. U suštini kada čovjek ne može govoriti na osnovu činjenica i argumenata onda prelazi na vrijeđanje i širenje govora mržnje. Ne želim generalizovati, ali to zavisi od osobe do osobe. 

Šta znači za društvo ako takav govor ostane nekažnjen?

To je pogubno po društvo jer se šalje poruka građanima da se možemo ponašati kako želimo. U takvim slučajevima stepen govora mržnje će se postepeno povećavati. Problem je u tome da prema piramidi govora mržnje koju je predstavio Savjet Evrope sve počinje od pristrasnosti i predrasuda, a završava se nasiljem, pa čak i genocidom. Upravo zbog toga neophodne su rigorozne kazne u pogledu širenja govora mržnje po bilo kom osnovu. 

Kakav je Vaš utisak - ko su glavni inspiratori govora mržnje kod nas i uopšte? Koja bi najefikasnija sredstva bila da se on obuzda?

Političari i građani u podjednakoj mjeri šire govor mržnje. Građani vjerovatno misle da ukoliko predstavnici vlasti i opozicije mogu međusobno razgovarati na takav način onda mogu i oni. Političari bi trebalo da daju primjer dobre prakse građanima, ali mislim da je to zasada nemoguće u našem društvu. Samo kroz kampanje javnog zagovaranja i edukaciju građana i upoznavanje sa kaznama za širenje govora mržnje moguće je suzbiti ovu pojavu, ali taj proces će biti dugotrajan imajući u vidu da u društvu već odavno vlada nekultura komentarisanja. Mislim da će kazne o kojima će javnost biti informisana biti najdjelotvorniji mehanizam u borbi protiv govora mržnje, jer ipak smo mi društvo koje se najviše plaši sankcija.

Crna Gora ima zakone koji tretiraju problem govora mržnje, tužioci po službenoj dužnosti mogu sami da pokrenu postupak. Međutim, vidimo da se zakoni ne sprovode, niti tužioci pokreću ove postupke. Šta nam to govori i ko bi onda trebalo da bude odgovoran za regulisanje govora mržnje, posebno kada on dolazi od osoba na visokim položajima u državi?

Tužioci u saradnji sa ombudsmanom, Direktoratom za medije, Agencijom za elektronske medije, nevladinim sektorom i medijima koji su prešli na predmoderaciju mogu zajedničkim snagama da se izbore protiv govora mržnje. Mislim da je isključivo kroz ujedinjenje različitih aktera moguće regulisati govor mržnje bilo da je u pitanju funkcioner ili građanin. To je samo stvar volje da se zaista riješe neki problemi. Funkcioneri imaju veću odgovornost u pogledu širenja govora mržnje i moraju biti sankcionisani da bi svi shvatili da takvo ponašanje neće biti tolerisano. Mediji koji se bave predmoderacijom takođe bi mogli prijaviti komentare koje su uklonili, a koje sadrže govor mržnje.

Kako komentarišete prilike u Crnoj Gori kada se radi o govoru mržnje u javnom prostoru?

Istraživanja i analize su pokazale da u Crnoj Gori građani nikada nijesu posjedovali kulturu komentarisanja počevši od portala pa do društvenih mreža. Suština komentara je da služe kao forum za razmjenu mišljenja i kritike, pa čak i da pruže ideje o obradi određene teme novinarima. Umjesto toga možemo vidjeti da internet korisnici na društvenim mrežama vrijeđaju i šire govor mržnje udaljavajući se najčešće od teme teksta. Mislim da smo se malo zaigrali sa pričom o slobodi izražavanja, pa smo zaboravili da je ipak sloboda izražavanja ograničena i da smo dužni po principu štete i paternalizma voditi računa da ne nanesemo štetu drugima, pa i sebi takvim ponašanjem.

U Crnoj Gori su često predmet govora mržnje druge religije, nacionalne i etničke grupe, žene, ali i ugroženi slojevi stanovništva, kao što su LGBT, OSI i drugi. Šta to govori o našem društvu?

Nikola Rot je objašnjavao uslove u kojima se razvijaju predrasude i stereotipi i posebno je upozoravao da se teško osloboditi od pomenutih pojmova u tradicionalnim i patrijarhalnim društvima, jer su duboko ukorijenjene. Mi smo još patrijarhalno društvo koje ne prihvata različitosti. Naravno, tu su i drugi faktori koji utiču na predrasude kao što su okruženje u kojem osoba živi, ekonomska situacija u zemlji, kulturološki, društveno-istorijski faktori, itd. Istraživanja prema kojima anketirani građani priznaju da osjećaju otpornost prema Romima, LGBTIQ+ zajednici naprosto potvrđuju naš stepen patrijarhalnosti.

Kako razumjeti korijene i uzroke govora mržnje, ali i posljedice?

U svakom od ljudi postoji gen agresivnosti koji se može u određenim situacijama stimulisati. Osim toga, okruženi smo nasiljem i svakog dana se informišemo o različitim tragedijama u okviru crne hronike, gledamo filmove koji su prepuni nasilja, igramo video-igre u kojima takođe nalazimo elemente nasilja. Ono što je najgore u tim igrama smo u ulozi učesnika, a ne samo posmatrača. Djeca konzumiraju crtaće koji su prepuni nasilja, tako da se od malih nogu kao društvo navikavamo na nasilje. Ponašanje čovjeka najbolje objašnjava teza o habitualizaciji prema kojoj stalnim konzumiranjem nasilja naša osjećanja otupljuju i mi to doživljavamo kao dio svakodnevice. S druge strane, čovjek živi ubrzanim načinom života i pod konstantnim stresom, nezadovoljstvo životom rezultira time da ponekad društvene mreže predstavljaju svojevrsni odušak, odnosno kroz psovke i vrijeđanje drugih komentatora internet korisnici se oslobađaju agresije i stresa.

Koji bi to bili alati za borbu protiv govora mržnje u politici i javnom diskursu?

Mislim da je važno edukovati građane kroz kampanje javnog zagovaranja i objasniti razliku između uvrede i govora mržnje, direktnog i indirektnog govora mržnje, medijski opismeniti društvo sa posebnim fokusom na pismenost na društvenim mrežama. Medijski pismeni građani će više poštovati ljudska prava, biće spremni da prijave osobe koje šire govor mržnje i neće se upuštati u prepirku sa takvim osobama. Političari kao nosioci javnih funkcija moraju biti svaki put sankcionisani ukoliko šire govor mržnje da bi bili svjesni da snose odgovornost za svaku izgovorenu riječ. 

foto: Vijesti.me/Vesko Belojević

Sudska praksa u 23 presude za silovanje tokom posljednje tri godine pokazuje da je većina kazni za ovo krivično djelo blizu zakonskog minimuma

Maja Boričić/Tijana Lekić

Devetnaestogodišnjak, koji je više puta silovao godinu mlađu djevojku, dobio je tri mjeseca kućnog pritvora!

“Kako je odrastao u patrijarhalnoj sredini, a školovan u Podgorici, sistem vrijednosti mu je bio pomiješan, zbog čega je kod optuženog došlo do situacije da nagoni nadvladaju razum”, dio je obrazloženja olakšavajućih okolnosti ove presude Višeg suda u Podgorici.

Protiv ove presude žalbu je izjavilo Više državno tužilaštvo u Podgorici (VDT), a Apelacioni sud je odlučio da preinači presudu, ali na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, što je minimalna kazna za to krivično djelo.

Ovo je jedna u nizu presuda koje su ispod ili blizu zakonskog minimuma za silovanje, za koje kazna zatvora može ići i do 15 godina.

Nedavno je buru u javnosti digla i odluka Apelacionog suda da povratniku za silovanje djevojčice u više navrata, pod prijetnjom da će joj ubiti oca ako nešto kaže, smanji kaznu sa 15 na osam godina zatvora.

U toj presudi Apelacionog suda se potvrđuje da nema olakšavajućih okolnosti na strani okrivljenog.

“Utvrđenim otežavajućim okolnostima (broj izvršenih radnji i ranija osuđivanost) prvostepeni sud je dao prenaglašen značaj, a koji nije takvog karaktera da bi se u konkretnom slučaju izrekla maksimalna kazna zatvora”, piše u odluci sudija tog suda.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) analizirao je 23 dostupne presude za silovanje, u posljednje tri godine, sa zabrinjavajućom sudskom praksom, kojom se žrtve silovanja obeshrabruju da prijave ova krivična djela.

O situaciji u praksi najbolje govore djevojke i žene koje su preživjele silovanje, naglašava za CIN-CG Jovana Hajduković iz Sigurne ženske kuće (SŽK).

“Većina njih ne prijave silovanje, jer vjeruju da nasilnik ne bi bio kažnjen i da ne bi dobile adekvatnu podršku. Ovaj podatak treba da bude alarm nadležnima, poruka društvu i jasna ocjena poštovanja međunarodnih standarda”, ocjenjuje Hajduković.

Neophodno je, ističe ona, unaprijediti znanja i vještine tužilaca i sudija, uz obuku o razumijevanju fenomenologije seksualnog nasilja:

“Neophodno je pooštriti kaznenu politiku i propisati hitnost u postupanju”.

Ne poštuju standarde, Apelacioni smanjuje kazne

Osnovni standardi Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, tzv. Istanbulske konvencije, a kojih bi se morala pridržavati i naša zemlja, koja je potpisnica ove konvencije, obuhvataju efikasno krivično gonjenje, izricanje sankcija koje počinioce odvraćaju od vršenja krivičnih djela, ali i obavezno uzimanje otežavajućih okolnosti u obzir.

Apelacioni sud je preinačio još četiri presude viših sudova, ali takođe na gotovo minimalne. U dva slučaja, Apelacioni sud smanjuje kaznu osuđenima.

U dva slučaja osuđeni su dobili po četiri godine zatvora, iako je predviđena kazna od pet do 15 godina, dok je u jednom slučaju optuženi osuđen na godinu i po zatvora, iako je zaprijećena kazna od dvije do 10 godina.

U jednom predmetu je sa pet godina zatvora, taj sud smanjio kaznu na četiri, iako se radilo o povratniku i konstatovano da nema olakšavajućih okolnosti na njegovoj strani.

“Optuženom je izrečena prevelika kazna, jer je u vrijeme kritičnog događaja bio u stanju bitne smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću”, navodi se u presudi.

Višestrukog povratnika su za silovanje žene pred djetetom osudili na tri godine zatvora, a predviđena kazna bila je od dvije do 10 godina.

Iako u presudi konstatuju da je Viši sud sud pogrešno konstatovao da su porodične prilike optuženog olakšavajuća okolnost, te da sud nije dovoljno cijenio otežavajuće okolnosti da je višestruki povratnik, a ženu silovao u prisustvu svog maloljetnog djeteta, Apelacioni sud mu kaznu sa dvije, povećava na tri godine zatvora.

U drugom slučaju je sa četiri godine zatvora, kazna smanjena na dvije, za pokušaj silovanja maloljetnice, iako je predviđena kazna zatvora bila od pet do 15 godina zatvora.

Apelacioni sud je ranije potvrdio osam godina zatvora za silovanje drugog djeteta. Viši sud u Bijelom Polju, a što je potvrdio i Apelacioni sud, je u ovom postupku, umjesto za silovanje za koje je bila predviđena kazna od minimum 10 godina zatvora, odlučio da optuženog kazni za drugo krivično djelo - obljubu nad djetetom, za koje je bila predviđena kazna od tri do 12 godina.

Apelacioni sud je u tri slučaja potvrdio oslobađajuće presude, a u tri slučaja vratio procese na ponovno suđenje.

Nema protokola, suđenja predugo traju

Osim problematične sudske prakse u predmetima silovanja i dalje smo daleko od ispunjenja i ostalih međunarodnih standarda kada govorimo o postupanju pravosuđa - suđenja predugo traju, a žrtve se nerijetko saslušavaju više puta čime se dodatno viktimizuju.

Problem je prilično nevidljiv za crnogorske institucije, jer se većina silovanja uopšte ne prijavi, ne postoje krizni centri ili slične ustanove za žrtve seksualnog nasilja.

Ne postoje ni protokoli o postupanju sa žrtvama krivičnih djela protiv polne slobode, niti postoje besplatne službe za žrtve silovanja i drugih seksualnih zločina.

Nalazi CIN-CG slični su i zaključcima studije koji je Sigurna ženska kuća (SŽK) uradila za period od 2014 do 2018, što dosta govori o tome da se situacija nije promijenila.

“Postupanje nadležnih institucija u procesuiranju slučajeva silovanja ostalo je nepromijenjeno, jer nije bilo kontinuiranih specijalizovanih obuka o seksualnom nasilju nad ženama”, kaže Hajduković.

SŽK je u svojoj analizi sudske prakse istakla da se učiniocima krivičnih djela protiv polne slobode izriču kazne zatvora koje su blizu propisanog minimuma. Posebno zabrinjava podatak da je manje od jedne trećine procesuiranih prijava za krivično djelo silovanje za ishod imalo osuđujuću presudu.

Dodaju da broj prijavljenih slučajeva ne odražava stvarno stanje u praksi.

Iz iskustva 100 žena i djevojčica koje su preživjele seksualno nasilje, dodaje se u studiji SŽK, samo 12 odsto njih je seksualno nasilje formalno prijavilo institucijama, a u 70 odsto slučajeva državni tužioci su odbacili krivičnu prijavu.

“Od 100 žena i djevojčica koje su doživjele seksualno nasilje, dva odsto počinilaca je kažnjeno, i od toga samo jedan je dobio kaznu zatvora”.

Dvije trećine žena koje su učestvovale u istraživanju nikada nikom nijesu pričale o svom iskustvu seksualnog nasilja.

“Najčešči razlozi da ne prijave seksualno nasilje su strah i sramota od javnosti, nedostatak povjerenja u institucije, patrijarhalno vaspitanje i tradicija, te sumnja da bi im iko povjerovao”.

Više od polovine ispitanica, 64 odsto, seksualno nasilje je doživjelo od strane partnera.

“Neophodno je ograničiti upotrebu dokaza koji se odnose na seksualnu prošlost i ponašanje žrtve, kako bi bila zaštićena od ponovne viktimizacije tokom postupka”, ističe se u studiji SŽK.

Ovo je jedan od standarda i Istanbulske konvencije, gdje se naglašava da prethodno seksualno ponašanje žrtve ne smije biti izgovor za smanjenje odgovornosti počinitelja seksualnog nasilja.

“Žrtve treba da imaju pristup pravnim ljekovima bez prolaska kroz dodatnu traumu zbog svoje seksualne istorije ili ponašanja”, piše u Konvenciji.

U tom dokumentu se ističe i da treba obaviti forenzički pregled bez obzira na to hoće li slučaj biti prijavljen policiji, te pružiti mogućnost uzimanja i spremanja uzoraka tako da se odluka o prijavi silovanja može donijeti i kasnije.

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je, još u decembru 2003. u presudi protiv Bugarske, zaključio da se svaki polni čin bez pristanka, uključujući i nepostojanje fizičkog otpora žrtve, mora efikasno procesuirati i kazniti:

“Bilo kakav rigidni pristup procesuiranju seksualnih prestupa, kao što je zahtijevanje dokaza o fizičkom otporu u svim okolnostima, nosi rizik da određene vrste silovanja ostanu nekažnjene te tako ugrožava učinkovitu zaštitu polne autonomije pojedinca”.

Tužilaštvu nedostaju adekvatne prostorije

Iz SŽK ističu da žrtvama krivičnih djela protiv polne slobode potrebno obezbijediti poseban status u okviru krivičnog postupka, te da je raširena štetna praksa suočavanja žrtava sa počiniocima:

“Alarmantno je što se to dešava i u predmetima gdje su žrtve djeca, a zakonske odredbe izričite da je to zabranjeno”.

Suprotno Zakonu o krivičnom postupku, koji pruža mogućnost da osoba sa iskustvom seksualnog nasilja svjedoči samo jednom tokom postupka, oštećene budu saslušavane najmanje tri puta, navodi se u analizi SŽK.

Iz Višeg državnog tužilaštva u Podgorici za CIN-CG kažu da je problem nedostatak adekvatnih prostorija za saslušanje.

“Kako Više državno tužilaštvo u Podgorici nema prostorije za snimanje saslušanja, u tu svrhu se koriste prostorije Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici”.

U postupku se najčešće koristi Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja o porodici ili u porodičnoj zajednici, dodaju iz tužilaštva.

Oni tvrde da se sve maloljetne žrtve silovanja saslušavaju u posebnoj prostoriji opremljenoj audio vizuelnom opremom.

“Prethodno se vrši procjena o sposobnosti saslušanja maloljetne žrtve od strane stručnih lica Stručne službe, a po procjeni se i postavlja punomoćnik žrtvi iz reda advokata koji imaju specijalistička znanja za postupanje prema maloljetnicima, čiji troškovi padaju na teret budžetskih sredstava”.

Ovo ne važi za punoljetna lica. Iz VDT kažu da se saslušanja punoljetnih žrtava uglavnom ne snimaju.

“Punoljetne žrtve silovanja se u toku istrage uglavnom saslušavaju samo jednom. Izuzetno, saslušavaju se i drugi put, i to u situacijama kada to zahtijevaju interesi postupka ili sama žrtva. Maloljetne žrtve se uvijek saslušavaju samo jednom”.

Prema propisima, žrtva krivičnog djela protiv polne slobode, kao i dijete koje se saslušava kao svjedok, ima pravo da svjedoči u odvojenoj prostoriji pred sudijom i zapisničarem, a tužilac, okrivljeni i branilac da gledaju prenos iz druge prostorije, uz mogućnost da postavljaju pitanja svjedoku.

Oštećeni koji je žrtva krivičnog djela protiv polne slobode ima pravo i da ga u policiji i državnom tužilaštvu ispita osoba istog pola, kao i da i postupak vodi sudija istog pola, ako to omogućava kadrovski sastav suda, da uskrati odgovor na nepotrebna pitanja koja se odnose na privatni život, zahtijeva da bude ispitan putem audio-video uređaja.

U Italiji minimalna kazna zatvora šest godina

U Italiji je minimalna kazna zatvora za silovanje šest godina, a ukoliko se radi o djetetu može ići i do 24 godine zatvora. Italijanskim Krivičnim zakonikom detaljno su opisane otežavajuće okolnosti koje uvećavaju kaznu minimum za trećinu, a to su ako je osuđeni roditelj ili staratelj žrtve, ukoliko je korišćeno oružje, ili je žrtva pod dejstvom alkohola ili droge, ukoliko je u pitanju bivši ili sadašnji partner, ako je žrtva trudna...

Ta zemlja ima sve potrebne protokole za postupanje u ovim slučajevima.

Iz Centra za ženska prava (CŽP) navode da su tokom boravka 2022. u Švedskoj posjetili krizni centar za žrtve silovanja. Prostorije kriznog centra su adekvatno opremljene, posebno prostorija u kojoj psihološkinja obavlja razgovor sa žrtvom.

“Razgovor se snima sa čim je žrtva upoznata, s tim da kamere nisu na vidljivom mjestu. Sami izgled prostorije podsjeća na dnevni boravak što doprinosi da se žrtva osjeća slobodnije i sigurnije”.

U drugoj prostoriji, pojašnjavaju, predstavnici Centra za socijalni rad, policije i tužilaštva prate razgovor i imaju mogućnost da postavljaju dodatna pitanja žrtvi posredstvom psihološkinje.

Na taj način se žrtva saslušava samo jednom, čime su ispoštovani standardi Istanbulske konvencije.

“Takođe, u okviru kriznog centra postoji adekvano opremljena ordinacija u kojoj se obavljaju potrebni pregledi u cilju prikupljanja potrebnih dokaza”.

I Direktivom Evropske unije (EU) o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, koja je nedavno usvojena, sve države članice su obavezane da u roku od tri godine primijene njena pravila. Ta pravila se, između ostalog, odnose i na to da istrage i krivično gonjenje za silovanje ne bi trebalo da zavisi od prijave žrtve, te da krivični postupak treba da se nastavi i ako žrtva povuče prijavu.

“Žrtvama seksualnog nasilja potrebna je neodložna podrška u vezi s traumom, u kombinaciji sa hitnim forenzičkim pregledima radi čuvanja dokaza potrebnih za buduće krivične procese. Krizni centri za žrtve silovanja ili seksualnog nasilja trebali bi biti dostupni u dovoljnom broju i raspoređeni na državnom području svake države članice, uzimajući u obzir geografske karakteristike i demografski sastav države članice. Takvi centri mogu biti dio postojećeg zdravstvenog sistema”.

U Hrvatskoj kazna zatvora zamijenjena radom u javnom interesu

Međutim, situacija u regionu je slična kao u Crnoj Gori, čak ima i gorih slučajeva. Sud u Strazburu je, u martu ove godine, u presudi protiv Hrvatske, utvrdio kršenje Konvencije o ljudskim pravima i dosudio odštetu, zbog zamjene desetomjesečne kazne zatvora u društveno koristan rad, osuđenom za seksualno nasilje.

Podnositeljka predstavke je, u junu 2015. godine, podnijela krivičnu prijavu protiv svog kolege s posla, ​​optužujući ga za seksualno nasilje, praćeno i prijetnjama da će biti otpuštena, ako ikome ispriča šta se dogodilo.

On je 2018. osuđen na deset mjeseci zatvora, zato što je tokom aprila, maja i juna, u više navrata seksualno zlostavljao podnositeljku predstavke. Međutim, u julu naredne godine, drugi sud je odlučio da mu kaznu zatvora zamijeni kaznom rada u javnom interesu.

Pristup domaćih sudova, naglašava se u odluci, može ukazivati na izvjesnu popustljivost u kažnjavanju nasilja nad ženama, umjesto da prenese snažnu poruku zajednici da se nasilje nad ženama neće tolerisati.

“Takva popustljivost može zauzvrat obeshrabriti žrtve da prijave, iako je nasilje nad ženama zabrinjavajuće uobičajeno i nedovoljno prijavljeno”, ističe se u odluci suda u Strazburu.

Psihijatrica Maida Burdžović za CIN-CG ističe da silovanje ima nesagledive posljedice po život žrtve, njene porodice i društva u kome se dešava.

“Svaki neadekvatan tretman žrtve, kao i silovatelja, povećava mogućnost da se takav događaj u budućnosti ponovi, a samu žrtvu čini još bespomoćnijom, vrlo često prepuštenoj samoj sebi”.

Takva situacija kod nje, pojašnjava psihijatrica, produbljuje patnju i onemogućava potpuni oporavak i vraćanje u svakodnevne životne tokove, povećava nepovjerenje i sumnju da će ikada moći da živi normalnim životom.

Ona ističe da je psihijatrijski pregled žrtve i počinioca važno uraditi što prije tokom postupka, “kako bi se na adekvatan način ocijenio stepen patnje i duševne boli žrtve, a istovremno i kompletan uvid u psihičko zdravlje počinioca”.

Iskustvo seksualnog nasilja ima ogroman uticaj na život žena i djevojčica koje su ga preživjele, upozorava i Hajduković.

“Posljedice silovanja prevazilaze nanesene fizičke povrede. Ono što ostaje je nastavak života sa osjećanjem straha, krivice, izgubljenog povjerenja, bespomoćnosti, nedostatka podrške i izolacije”, zaključuje ona.

Crna Gora je još daleko od toga da se na valjan način uhvatiti u koštac sa svim vidovima seksualnog nasilja. Sudska praksa, umjesto da demotiviše počinioce i dalje obeshrabruje žrtve da nasilje prijave i da očekuju pravednu kaznu za taj gnusni čin.

Infobox (Boks): Policija registrovala 36, tužilaštvo 55 prijava

Iz policije su saopštili za CIN-CG da su od početka 2021. do kraja 2023. godine registrovali 36 krivičnih djela silovanja. Međutim, podaci iz izvještaja Tužilačkog savjeta (TS) govore da je bilo 55 prijava silovanja i još četiri pokušaja.

U Izvještaju Tužilačkog savjeta (TS) za prošlu godinu se navodi da je povećan broj prijavljenih zbog krivičnih djela protiv polne slobode za 28,79 odsto.

“Zbog krivičnog djela silovanje prijavljena su 22 lica”, piše u izvještaju TS za 2023. Policija je te godine registrovala 14 silovanja.

U izvještaju TS za 2022. se navodi da je te godine za silovanje prijavljeno 16 osoba, a zbog pokušaja silovanja troje. Policija ih je registrovala 15.

U 2021. je zbog silovanja prijavljeno 17, a zbog krivičnog djela silovanje u pokušaju jedno. Policija je registrovala sedam.

Iz TS za CIN-CG objašnjavaju da se “broj prijavljenih lica u izvještajima može razlikovati po broju prijava koje je podnijela Uprava policije, koje je podnijelo fizičko lice ili po broju prijava koje su prevedene u predmete po poznatim punoljetnim učiniocima”.

Od 36 slučajeva, koje je u ove tri godine registrovala policija, u dva slučaja žrtve su bile osobe muškog pola.

Sa lažnim diplomama za poslove se prijavljivali policijski službenici, direktori, urednik, književnik, zaposleni u opštinama…Institucije imaju pravne mehanizme da detaljno ispituju diplome, ali ih uglavnom ne koriste

Andrea Perišić / Kristina Radović

Dvije vaspitačice koje rade u državnoj predškolskoj ustanovi vrtiću Eko bajka u Pljevljima, stekle su obrazovanje na sumnjivom univerzitetu u entitetu Bosne i Hercegovine - Republici Srpskoj, a na osnovu tih diploma obračunava im se veća mjesečna zarada.

To se vidi iz dokumentacije i odgovora koje su iz Eko bajke na osnovu zahtjeva po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama (SPI) dostavili Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Obje su diplomirale na Pedagoškom fakultetu Nezavisnog univerziteta Banja Luka (NUBL). Ovaj univerzitet je trenutno pod istragom Tužilaštva Bosne i Hercegovine i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) zbog nezakonitog izdavanja i prodaje fakultetskih diploma. Nekadašnji rektor ovog univerziteta, Zoran Kalinić, koji je potpisao jednu od ove dvije diplome u koje je CIN-CG imao uvid, uhapšen je u februaru 2023. godine zbog optužbi da je učestvovao u nezakonitim radnjama oko diploma.

CIN-CG je u toku ovog istraživanja došao do više desetina sumnjivih diploma sa različitih fakulteta iz regiona. Sve te diplome su bez problema priznate u Crnoj Gori, u Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija (MPNI), preciznije Nacionalnom informacionom centru Crne Gore (ENIC centru), koji je posebna organizaciona jedinica MPNI zadužena za poslove priznavanja diploma iz inostranstva.

Neke diplome su posebno zanimljive i na prvi pogled se vidi da nešto nije u redu, pa čudi kako je to prošlo mimo nadležnih. Jedna od takvih diploma koju je priznalo MPNI je ona Podgoričanina XX koji je na Fakultetu za menadžement Internacionalnog univerziteta Brčko distrikt u Bosni i Hercegovini stekao diplomu inženjera građevinarstva 2014. godine, iako je taj univerzitet osnovan 2011, a studije traju četiri godine.

Većina diploma u koje je CIN-CG imao uvid potiče sa Univerziteta Union Nikola Tesla, Nezavisnog univerziteta Banja Luka (NUBL), Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, Evropskog univerziteta u Brčkom, Univerziteta u Travniku, Internacionalnog univerziteta Travnik, kao i Visoke škole za primijenjene i pravne nauke Prometej iz Banja Luke.

“U Crnoj Gori, prema našim analizama, ima oko 25 hiljada lažnih diploma”, kaže za CIN-CG Zarija Pavićević, koordinator Alternative Crne Gore, organizacije koja se već duže vrijeme bavi problemom lažnih diploma.

Neke od tih diploma, navodi za CIN-CG bivša poslanica u Skupštini Crne Gore Branka Bošnjak, imaju pojedini poslanici, direktori i članovi odbora, pa i ministri…

“Sve diplome, naročito onih ljudi koji su na važnim javnim funkcijama i odlučuju o strateški važnim pitanjima, treba dobro prečešljati”, smatra ona.

Za rješavanje problema lažnih diploma potrebna je međuresorna saradnja, navode iz MPNI-a.

“U pripremi je formiranje interresorne radne grupe koju će činiti predstavnici različitih ministarstava i svih relevantnih institucija”, najavljuju iz ovog Vladinog resora.

Sociolog Andrija Đukanović za CIN-CG ističe da je pojava lažnih diploma negativno uticala na percepciju akademskog obrazovanja.

“Akademska postignuća manje se vrednuju, jer se sada sve dovodi u sumnju. Važno je uspeti se na društvenoj ljestvici, zauzeti mjesto, omogućiti sebi položaj i materijalnu korist. Znanje više nije neophodno za napredovanje u društvu. Opšti ambijent podstiče kršenje zakona koje je izdignuto na nivo vrline”.

Đukanović smatra da je društvo koje se bazira na neznanju i kršenju zakona osuđeno na sigurnu propast.

“Šteta je ogromna i sigurna kada ljudi bez znanja zauzimaju pozicije sa kojih donose odluke. Oni su tu zbog ličnog interesa i često interesa određene političke elite, odnosno partije koja žmuri na njihovo obrazovanje i kupuje njihovu lojalnost. Svi su zadovoljni, ali nesvjesni štete koju će napraviti društvu. Biće potrebno mnogo napora da se stvari promijene”.

Institucije imaju pravne mehanizme da temeljno provjere sve diplome iz inostranstva. Istraživanje CIN-CG-a je pokazalo da ih uglavnom ne koriste.

Najčešće bez detaljnog “češljanja”

CIN-CG-u je i više dobro upućenih izvora potvrdilo da institucije ne ispituju detaljno sve okolnosti u postupku priznavanja inostrane diplome.

U 2011. godini Crna Gora je donijela Zakon o priznavanju inostranih obrazovnih isprava i izjednačavanju kvalifikacija (Zakon) koji se temelji na EU preporukama i standardima u ovoj oblasti. MPNI, prema ovom Zakonu, može da utvrđuje, odnosno cijeni nekoliko kriterijuma prije nego prihvati stranu diploma. Može da ispituje da li je ustanova koja je izdala diplomu priznata, odnosno akreditovana od nadležnog organa u zemlji u kojoj je stečena obrazovna isprava, sistem obrazovanja u zemlji u kojoj je stečena inostrana obrazovna isprava, trajanje i nivo, odnosno stepen obrazovanja bez upoređivanja obrazovnog programa, vjerodostojnost obrazovne isprave, ali i druge okolnosti od značaja za priznavanje isprave radi zapošljavanja.

Istraživanje CIN-CG-a je pokazalo da su obrazovne institucije sa kojih mahom dolaze lažne diplome bez problema akreditovane i priznate u državama u kojima su osnovane, pa bi, u tim okolnostima, bilo neophodno da institucije dodatno obrate pažnju i ipak ispitaju sve druge pojedinosti.

Recimo, diploma sa NUBL jedne od dvije vaspitačice iz vrtića Eko bajka u Pljevljima, izdata je u oktobru 2023. godine, što znači da je proces priznavanja diplome u Crnoj Gori morala proći nakon toga. Taj univerzitet je prije toga, još od februara 2023, pod istragom bosansko-hercegovačkog tužilaštva. To su neke okolnosti u koje je MPNI moralo biti upućeno i zbog toga detaljnije analizirati zahtjev za priznanje diplome, prije nego ga je odobrilo.

CIN-CG je pitao MPNI da li je do sada taj Vladin resor postupao po posljednjem stavu, odnosno da li je u postupku priznavanja diploma ispitivao i druge okolnosti od značaja, kao i da li nam mogu navesti neke primjere u kom je po tom osnovu otkriveno da diploma nije prava.

Iz tog Ministarstva je rečeno za CIN-CG da to čine, iako nemaju obavezu da ispituju sve od navedenih kriterijuma.

“Naši ovlašćeni službenici za vođenje postupka ispituju sve kriterijume pojedinačno, kao i ‘druge okolnosti od značaja’ za priznavanje isprave radi zapošljavanja u koje ubrajamo: osnov upisa, odnosno prepisa na ustanovu visokog obrazovanja u inostranstvu u kom slučaju tražimo imaocu isprave dodatni dokaz o priznatim ispitima, zatim cijene se i godine života kada je upisana obrazovna ustanova, odnosno kada je stečeno obrazovanje”, navode.

Poseban je problem i što se Zakonom o priznavanju inostranih obrazovnih isprava i izjednačavanju kvalifikacija predviđa da jednom izvršeno priznavanje isprave ne podliježe ponovnom preispitivanju.

Ovo pravilo pruža stabilnost i predvidljivost osobama koje su stekle kvalifikaciju u inostranstvu, olakšava im proces zapošljavanja ili daljeg obrazovanja, objašnjava za CIN-CG viša pravna savjetnica Centra za građansko obrazovanje (CGO) Snežana Kaluđerović. To, međutim, navodi ona, ne isključuje mogućnost krivične odgovornosti, ako postoji sumnja u autentičnost ili zakonitost obrazovne isprave ili procesa priznavanja.

“To može imati pravne posljedice osude u vidu gubitka određenog prava zbog lažne ili falsifikovane isprave, poput prava na zapošljavanje na osnovu te isprave ili prava na dalje obrazovanje na osnove iste isprave”, ističe Kaluđerović.

Zarija Pavićević smatra da bi ovaj član Zakona ipak trebalo mijenjati.

“Pokušavamo da, u dogovoru sa MPNI, dođemo do zajedničkog predloga u kom pravcu bi se trebalo mijenjati ovo zakonsko rješenje. Zbog toga je formiran i poseban tim”, navodi on.

U 75 odsto presuda samo uslovna kazna

CIN-CG je analizirao 58 pravosnažnih presuda koje su se ticale krivičnog djela - falsifikovanje obrazovne isprave, a koje su crnogorski sudovi donijeli između 2009. i 2023. godine. Najviše osuđujućih presuda donio je Osnovni sud u Podgorici - 49, jednu Viši sud u Podgorici, po dvije Osnovni sud u Kotoru, Kolašinu i Cetinju i po jednu Osnovni sud u Rožajama i Baru. U najvećem broju presuda, njih 45, okrivljeni su dobili uslovnu i novčanu kaznu za falsifikovanje diploma, a u samo u devet slučajeva radilo se o zatvorskoj kazni, dok je u jednoj presudi okrivljeni osuđen na rad u javnom interesu, u drugoj na kućni pritvor, a u dva slučaja su oslobođeni.

Uslovne kazne su uglavnom bile na godinu ili dvije, a novčane od 30 do 1.250 eura. Najniža kazna zatvora izrečena je na 40 dana i to čovjeku koji je sa lažnom diplomom aplicirao za posao policijskog službenika u Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP).

U najvećem broju slučajeva, 44, falsifikovane su diplome srednje škole, u devet slučajeva radilo se o fakultetskoj diplomi, a u jednom slučaju okrivljeni je pokušao da falsifikuje prosjek kako bi mogao da aplicira za radno mjesto na Istorijskom institutu Crne Gore.

Dogodilo se i falsifikovanje diplome osnovne škole. Okrivljeni je 2017. Ministarstvu prosvjete predao na nostrifikaciju lažnu diplomu o završenoj osnovnoj školi. U odbrani je naveo da je to uradio jer nigdje nije mogao da se zaposli bez osnovne škole.

Jedan od okrivljenih falsifikovao je diplomu Filozofskog fakulteta u Nikšiću, što se otkrilo kada je 2010. aplicirao za mjesto urednika u jednom crnogorskom dnevnom listu, koji je tada bio u državnom vlasništvu i vršio je ulogu javnog glasila. Bio je izabran, a onda ga je neko anonimno prijavio. U odbrani je naveo da se na taj korak odlučio “zbog velike podrške iz rukovodeće strukture javnog servisa”.

Interesantan je i primjer čovjeka koji je sa lažnom diplomom Tehničke škole za mašinstvo i saobraćaj iz Kragujevca godinama radio u Ministarstvu unutrašnjih poslova i Specijalnoj antiterorističkoj jedinici. On je za to krivično djelo dobio dvije godine uslovne kazne i ostao je bez posla.

U presudi iz 2015. opisuje se slučaj jednog zaposlenog u Opštini Bijelo Polje koji je duže vrijeme tu radio sa lažnom diplomom ekonomiste za marketing i trgovinu jedne beogradske škole za više obrazovanje. Prvo je bio namještenik zadužen za vođenje biračkog spiska, a potom i savjetnik u Kancelariji za mlade. Imao je čak i uvjerenje o položenom stručnom ispitu za rad u državnim organima. Dobio je tri godine uslovne kazne.

Javnosti je ranije bio poznat slučaj Zorice Stanković, koja je sa lažnom diplomom Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu obavljala funkciju direktorice JU Druga osnovna škola u Budvi. Ona je dobila godinu dana uslovne kazne. Za ovo se možda ne bi ni saznalo da se u medijima nije pojavila informacija da je njena diploma lažna. U odbrani je Stanković navela da je posrednik u njenom slučaju bila agencija Obrazovni centar Akademija znanja iz Beograda.

Istraživanje CIN-CG-a pokazalo je da gotovo uvijek neko posreduje u procesu nabavke lažnih diploma.

Samo u jednom sudskom postupku okrivljen i posrednik

Hana (ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta), nekadašnja studentkinja jednog fakulteta u Novom Pazaru za CIN-CG je opisala kako je izgledalo njeno “studiranje”.

“Upisala sam se na fakultet u Novom Pazaru, po savjetu i uputstvu žene koja je tu radila i koja mi je rekla da ću lako doći do diplome. Prilikom upisa objašnjeno mi je da se ne brinem za predavanja. Tako sam se ja tamo pojavila svega par puta, čisto onako”, počinje priču ona.

Svaka godina “studiranja” koštala ju je oko hiljadu i po eura. Čitav taj proces je prvobitno trebalo da traje četiri godine. Ipak, na drugoj godini joj je ponuđeno da diplomu dobije i ranije, ali da za nju više plati. Tu je počela da sumnja da će i sama biti prevarena.

“Ta žena, posrednica, rekla mi je da prvu ratu za fakultet uplatim na njeno ime u pošti. Bilo mi je čudno zašto uplata nije išla fakultetu, ali sam uradila kako je rekla. Kada god bih tamo otišla, ona bi mi pokazala koje sam sve ispite položila, a ja sam joj svaki put odnijela neki poklon, parfem, cvijeće ili nešto slično”, navodi Hana.

Kasnije je saznala da ti ispiti nijesu upisani kao položeni i da je ta žena zapravo sve vrijeme uzimala novac za sebe.

“Nikad nijesam ni vidjela indeks”, tvrdi ona i nakon toga je odlučila da napusti sve.

Osjeća se prevareno, jer joj nikada nije vraćen novac za fiktivne ispite.

U presudama koje smo analizirali, samo u jednom slučaju okrivljeni je i posrednik. U 2018. je Hercegnovljanin osuđen na uslovnu kaznu od dvije godine, jer je učestvovao u nabavci i upotrebi lažnih diploma o završenoj JU Srednjoj mašinsko-tehničkoj školi u Sarajevu.

U mnogima slučajevima su oni koji su htjeli da dođu do lažne diplome tvrdili da su i sami bili prevareni.

Tako je 2018. Cetinjanin osuđen na godinu dana uslovne kazne, jer je htio da nostrifikuje lažnu diplomu o položenom završnom ispitu koju je navodno izdala Srednja tehnička i srednja stručna škola u Trebinju.

On je u odbrani naveo da je na ljetovanju upoznao Lj. iz Trebinja koja mu je kazala da ima tetka koji ima značajne veze u toj školi, pa mu je ponudila da “preko veze” završi četvrti razred. Za diplomu joj je platio 300 eura i bio je uvjeren da je regularna. Međutim, ispostavilo se da je prevaren.

U drugom slučaju, nekadašnji student Ekonomskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, koji je imao problem da položi preostalih pet ispita, dao je 8.500 eura izvjesnom čovjeku da mu pomogne da dođe do diplome jednog fakulteta u Srbiji. Upoznao ga je preko prijatelja. Nakon što je preuzeo novac, taj posrednik dao mu je da potpiše 33 blanko priznanice za koje je rekao da će iskoristiti za uplatu 33 ispita na fakultetu. Rekao mu je i da ne mora da se pojavljuje ni na ispitima. U procesu priznavanja diplome otkriveno je da nikada nije ni bio u evidenciji tog fakulteta u Srbiji.

I književnik je falsifikovao diplomu jedne srednje škole iz regiona. Za nju je platio 900 eura čovjeku kojeg je upoznao u firmi u kojoj se zaposlio, a koja mu je kao uslov tražila tu diplomu. Kada su ga iz Ministarstva prosvjete obavijestili da diploma nije validna, tvrdio je da je prevaren.

Međutim, sudovi u ovakvim slučajevima obično nijesu prihvatali odbrane, već su tvrdili da su okrivljeni bili svjesni da diplome nijesu važeće.

MPNI u posljednjih 16 godina podnijelo 122 krivične prijave

Od 2008. godine do danas Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija podnijelo je 122 krivične prijave tužilaštvima zbog sumnji u falsifikat obrazovne isprave. To je informacija koju su iz tog Vladinog resora dostavili CIN-CG-u.

U toku 2023, podnijeli su 28 krivičnih prijava zbog sumnje u falsifikat inostranih obrazovnih isprava svih nivoa obrazovanja. Od toga se pola prijava odnosi na falsifikat diploma srednjeg, a pola na falsifikat diploma visokog nivoa obrazovanja.

Samo od početka 2024. MPNI je podnijelo 18 krivičnih prijava zbog sumnje u falsifikat diploma. Od toga se u 14 prijava radi o diplomama srednjeg nivoa obrazovanja, a u preostala četiri slučaja o diplomama osnovnog i visokog obrazovanja.

Crna Gora je 2004. godine ratifikovala Lisabonsku konvenciju o priznavanju diploma u oblasti visokog obrazovanja u regionu Evrope, koja je bila i osnov za izradu Zakona o priznavanju i vrednovanju obrazovnih isprava iz 2008. godine.

Ta Konvencija je važan međunarodni dokument za sve zemlje članice ENIC/NARIC mreže koja je zadužena za pružanje savjeta i informacija o nacionalnim i inostranim obrazovnim sistemima. I Crna Gora je dio te mreže.

“Jedan od osnovnih principa Lisabonske konvencije je da priznavanje ne podrazumijeva detaljno upoređivanje studijskih programa. Dakle, u postupku priznavanja ne vrši se izjednačavanje kvalifikacije, već se formalno potvrđuje stečena kvalifikacija”, navode za CIN-CG iz MPNI-a.

U Crnoj Gori se, inače, u postupku priznavanja inostranih obrazovnih isprava o stečenom visokom obrazovanja u svrhu zapošljavanja ne vrši nostrifikacija, odnosno detaljno upoređivanje nastavnih planova i programa, saznaje CIN-CG.

Umjesto toga, samo se formalno potvrđuje stečeni stručni naziv, odnosno naziv kvalifikacije i nivo obrazovanja, bez obaveze polaganja dopunskih ispita.

Iz MPNI-a kažu da se kriterijumi koji se cijene prilikom priznavanja inostrane obrazovne isprave, između ostalog, odnose na provjeru vjerodostojnosti obrazovne isprave, kao i provjeru statusa ustanove koja je izdala diplomu - odnosno to da li je ustanova akreditovana od nadležnih institucija u zemlji porijekla obrazovne isprave.

Svake godine raste broj zahtjeva za priznavanje diploma, najviše sa privatnih univerziteta

Evidentno je da je svake godine broj zahtjeva za priznavanjem u svrhu zapošljavanja veći i da su diplome najčešće sa privatnih ustanova visokog obrazovanja, ističu iz MPNI-a.

Tako su 2018. godine bila 3 074 podnijeta zahtjeva, 2019 - 3 059 zahtjeva, 2020 - 3.505, 2021 - 3.046, a 2022. godine 5.346 zahtjeva.

U 2023. godini se ovaj trend rasta broja zahtjeva za priznavanje obrazovnih isprava nastavio, pa je tako zabilježen 5.151 upit. Mahom se radilo o diplomama stečenim u Ruskoj Federaciji, Turskoj i Ukrajini. Od tog broja 1 646 zahtjeva stiglo je iz regiona. Iz Srbije - 1.238, Bosne i Hercegovine - 323, Sjeverne Makedonije - 47, Slovenije - 23 i Hrvatske - 15 zahtjeva.

U najvećem broju pristiglih upita za priznavanje diploma sa privatnih obrazovnih ustanova radilo se o univerzitetima MB, Edukons, Union Nikola Tesla iz Beograda, kao i NUBL.

Kada su u pitanju državne ustanove, najviše upita pristiglo je od diplomiranih sa Univerziteta u Beogradu, Novom Sadu i Kragujevcu, kao i onih sa Univerziteta Istočno Sarajevo i Univerziteta u Sarajevu.

Iako je u prošloj godini više od polovine zatvorenika primalo neki vid terapije za zavisnost, droge su veoma dostupne, a programi liječenja još samo u planovima

Đurđa Radulović

U zatvoru je izuzetno lako upasti u zamku bolesti zavisnosti. I od droga, ali i od ljekova. U zatvoru postaneš zavisan od standardne terapije koja se djeli, poput ljekava protiv bolova za glavu, zatim bromazepana, leksilijuma, do buprenorfina..., kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Ivan (ime izmijenjeno zbog čuvanja identiteta), sagovornik koji je pristao na razgovor pod uslovom anonimnosti.

Služio je više puta kaznu u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija (UIKS). U zatvoru je imao najteže trenutke bolesti zavisnosti, ali je, kako kaže, tu i odlučio da promijeni smjer života.

"U jednom trenutku sam shvatio da moram da počnem da se liječim", kaže on.

Ipak, UIKS mu nije pomogao u tome.

"Odmah nakon zatvora, otišao sam na tretman rehabilitacije", kaže Ivan.

Zatvor i dalje nema i ne sprovodi programe za bolest zavisnosti, konstatovano je iz kancelarije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda u Godišnjem izvještaju ove institucije za 2023. godinu.

Nadalje se navodi da se psihijatrijsko liječenje u UIKS-u uglavnom svodi na medikamentozni tretman, da je psihoterapijski tretman za lica zavisna od psihoaktivnih supstanci ograničenog dometa, kao i da se ni radno-okupaciona terapija ne sprovodi u potrebnom obimu.

U UIKS-u se sprovodi program terapije za bolest zavisnosti ljekovima buprenorfin i metadon.

"Prema preliminarnim podacima, ukupan broj pritvorenih i zatvorenih lica koji je u 2023. godini bilo na terapiji buprenorfinom je 1.242, dok je 131 lice bilo na terapiji metadonom", navodi se u izvještaju Zaštitnika.

"S obzirom da u prosjeku ukupan broj zatvorenih lica godišnje bude oko 2.000, može se reći da je preko polovine primalo neki vid terapije za bolest zavisnosti", pojasnili su za CIN-CG iz kancelarije Zaštitnika.

Mreža snabdijevanja drogom

Ivan priča da je tokom boravka u zatvoru koristio nelegalne supstance, ali i neadekvatno upotrebljavao one legalne, odnosno ljekove koje u zatvoru prepisuje psihijatar.

"Zatvor je dug i kad je kratak. Supstance ti pomažu da preguraš", objašnajva Ivan.

"Prema podacima koje dobijamo od osoba na izdržavanju zatvorske kazne, i od onih koji su ranije bili u zatvoru, u UIKS-u postoji mreža snabdijevanja drogom", kažu za CIN-CG iz Crnogorske mreže za smanjenje štete LINK, koja u okviru svojih programa radi sa zatvorenim osobama koje pate od bolesti zavisnosti.

Iz ove organizacije naglašavaju da nemaju podatke o načinima na koje droga ulazi u zatvorski sistem.

"Postoje načini na koji se droga nabavlja i plaća unutar samog zatvora, ali o načinima na koje ulazi u zatvor nemamo relevatne podatke", kažu iz LINK-a.

Kako objašnjavaju, najčešće se preprodaju terapijski ljekovi za bolest zavisnosti, poput buprenorfina, ali ima i takozvane "ulične droge" (marihuana, heroin, kokain...).

"Međutim, koliko se često ove droge mogu naći na tržištu u UIKS-u i u kojoj količini, nije nam poznato", objašnjavaju iz LINK-a, napominjući da nije riječ o zvaničnim podacima.

CIN-CG-a je razgovarao sa sedmoricom muškaraca koji su proveli duže vrijeme kao zatvorenici u Spužu. Šestorica od njih su ušli u zatvor zbog problema direktno povezanih sa bolešću zavisnosti - kriminalnih djela povezanih sa preprodajom i posjedovanjem droge, ili zbog pljački, a sve da bi došli do novca za psihoaktivne supstance. Oni nisu dobili odgovarajući tretman za bolest zavisnosti kada su došli u zatvor. Svih sedam izvora, koji su nepovezani među sobom, tvrde da su nelegalne supstance tokom njihovog boravka, koji obuhvata period od 2013. do 2022. godine, bile dostupne, da su su ih oni ili njihovi poznanici u zatvoru koristili. Tvrde i da je neadekvatna upotreba ljekova učestala, a dvojica sagovornika CIN-CG-a su i sami kortistili medikamente mimo propisa. Kažu da u UIKS-u pristup problemu zavisnosti nije odgovarajući, i da im je tokom izdržavanja kazne najviše falila podrška, razgovor sa stručnjacima, resocijalizacija.

Mediji su posljednjih godina izvještavali o više slučajeva prilikom kojih su nelegalne supstance ili pribor za injektiranje pronađene u zatvoru.

"Niti za jedan zatvorski sistem na svijetu ne može se reći da je u potpunosti čist", kaže za CIN-CG v.d. zamjenika direktora UIKS-a Nebojša Janković. Ipak, tvrdi Janković, nivo bezbjednosti u UIKS-u značajno je podignut u posljednje dvije godine, pa je tako i broj nedozvoljenih predmeta, poput telefona, značajno manji.

Iz UIKS-a nisu odgovorili na pitanje CIN-CG da li je i koliko bilo predoziranja zatvorenika tokom posljednje decenije, te da li je i koliko puta u posljednje tri godine primijenjen lijek nalokson, koji se koristi za umanjenje efekta predoziranja opijatima.

Najveći broj zatvorenika zbog povrede zakona u vezi sa drogom

Najveći broj zatovrenika UIKS-a je 2022. služio kaznu zatvora zbog povreda zakona u vezi sa drogom, njih 23 odsto, navodi se u posljednjem Izvještaju o zatvorima (SPACE) Evropskog savjeta. Ovo su pokazali i prethodni izvještaji o Crnoj Gori.

"Bolest zavisnosti, nesrećne porodične okolnosti, uglavnom loše djetinjstvo, to je nešto što prati najveći broj zatvorenika u Spužu. Prosječni zatvorenik u UIKS-u je napaćena osoba, a ljudi obično zamišljaju monstrume", kaže za CIN-CG jedan od izvora, Boris (ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta), koji je veliki dio svog života proveo u zatvoru.

On je u ranim tinejdžerskim godinama ušao u kriminal i bolest zavisnosti.

"Misliš da si kul, da si konačno moćan, jer je do tad tvoj život bio samo dno. Trebalo mi je mnogo da ukapiram koliko je to daleko od istine", kaže Boris.

Istraživanje koje je radio Institut za javno zdravlje Crne Gore 2021. godine, a tiče se HIV-a i AIDS-a među zatvorenicima, na uzorku od oko 40 odsto osoba na izdržavanju zatvorske kazne u UIKS-u, pakazalo je da je većina, preko 60 odsto njih, probala drogu nekad u životu, od čega je trećina koristila drogu injektiranjem.

Oni koji počine krivična djela i uđu u sistem pravosuđa i zatvora, u prosjeku češće i duže koriste droge od generalne populacije, i to na rizičnije načine, uključujući injektiranje, navodi Evropski moniotirng centar za droge i zavisnost o drogama (EMCDDA) u publikaciji iz 2023. "Zatvori i droge: zdravstveni i socijalni odogovor". Zbog toga su zatvori važna ustanova za intervencije u vezi sa bolešću zavisnosti, navodi EMCDDA.

I u Evropi, slično kao u Crnoj Gori, veliki procenat zatvorenih lica služi kaznu zbog djela u vezi sa drogom.

U Crnoj Gori do sada nisu rađene detaljne analize koje se tiču upotrebe droga u zatvoru.

"Trenutno ne sakupljamo podatke iz Crne Gore za analize, ali je tako nešto u planu za naredni period", kazali su za CIN-CG iz EMCDDA.

Generalno je u zatvorima visoka potražnja za drogama, a u mrežu nabavke mogu biti umiješani prijatelji i porodica, zaposleni u zatvoru i organizovane kriminalne grupe, a koriste se i prednosti savremenih tehnologija, pa su i dronovi bili popularni, navodi EMCDDA.

Ušli i izašli sa bolešću zavisnosti

Sagovornici CIN-CG-a koji su imali iskustvo zatvora uz bolest zavisnosti vjerovali su da će odlazak u zatvor doprinijeti da makar riješe problem sa zavisnošću od psihoaktivnih supstanci.

"Vjerovao sam da će mi droga biti nedostupna, i odlučio da iskoristim priliku da prekinem upotrebu", kaže za CIN-CG Darko (ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta).

"Zatvorski psihijatar mi je prepisao ksalol, da mogu da se smirim i da zaspim. Međutim, ubrzo nisam mogao bez njih, i trebala mi je sve jača doza", kaže Darko.

Izašao je iz zatvora, tvrdi, sa novim problemom.

"Bio sam non-stop kao poluživ, pospan, sa stalnom potrebom za ksalolima, nisam bio ja", kaže on.

Ivan se, kako kaže, nije ni trudio da dođe do terapije u zatvoru, iako je patio od bolesti zavisnosti.

"Iako sam bio duboko u zavisnosti, nadao sam se da neću imati nikakav dodir sa drogom", kaže on za CIN-CG.

Međutim, nije bilo tako. On je prilikom svog prvog boravka u Istražnom zatvoru koristio kokain.

"Momak iz sobe je imao svoje načine nabavke velikih količina. Dijelio je to, besplatno", rekao je u razgovoru za CIN-CG, ne želeći da dalje da objašnjava.

Ipak, supstanca koju je najčešće koristio na neadekvatne načine, koja mu nije bila ni prepisana, bio je agonistička terapija za zavisnost od opijata - buprenorfin.

"Buprenorfin mi nikada nije bio prepisan, ali sam ga u zatvoru dosta koristio. Cimer iz sobe bi ga podijelio sa mnom, ili bih ga kupovao, za cigarete, od onih kojima ljekar daje tu terapiju", objašnjava on.

Buprenorfin bi trebalo koristiti isključivo kao lijek prepisan od strane terapeuta, da bi se kontrolisala bolest zavisnosti od opijata, poput heroina. Buprenorfin je i sam opijat, ali ima agonističko dejstvo, što znači da ima i efekat smanjenja potrebe za upotrebom droge. Ipak, upotreba, bez ljekarskog nadzora, može dovesti do svih štetnih posljedica bolesti zavisnosti, kao i bilo koja droga.

"Buprenorfin prima samo određeni broj zatovrenika, ali se i mnogi drugi bore sa bolešću zavisnosti", kaže Ivan.

Zbog toga se, objašnjava, u zatvoru ovaj lijek preprodaje, dijeli, a nekad i otima od onih koji ga dobijaju na recept, objašnjava Ivan.

Više zatvorenih lica, koja pate od bolesti zavisnosti, potvrdilo je za CIN-CG da je do buprenorfinske terapije teško doći, te da su je i sami kupovali "na crno" od zatvorenika koji dobijaju ovu terapiju.

"Problem je što ukoliko neko ko uđe u zatvor nije dobio tu terapiju prije zatvora, teško će je dobiti kada uđe u zatvor", kaže Ivan.

"Zatvorenici često traže da im pomognemo da dođu do buprenorfinske terapije. To je jedan od najčešćih zahtijeva kada se obraćaju zaštitniku ljudskih prava i sloboda, međutim to nije naša nadležnost, o tome donosi odluku ljekar", kažu za CIN-CG iz kancelarije Zaštitnika.

Zvuk kolica sa ljekovima

Iz UIKS-a kažu za CIN-CG da je zatvorski psihijatar nadležan za prepisivanje ove terapije i da je za uvođenje te terapije potrebna procedura.

"Ukoliko nekom licu nije prepisana ova terapija prija dolaska u UIKS, za uvođenje je potrebno izvršiti odgovarajuću procjenu zavisnosti od psihoaktivnih supstanci od strane psihijatara i tek se tada uključuje terapija", kažu iz UIKS-a.

Kako kažu sagovornici CIN-CG-a, do neadekvatne upotrebe buprenorfina dolazi i zbog načina na koji se lijek dijeli.

"Medicinska lica koja dijele terapiju nikada ne ostaju dovoljno dugo da provjere da li se tableta istopila ispod jezika pacijenta, što je pravilan način upotrebe lijeka", kaže Ivan.

Zatvorenici koji dobijaju terapiju stave je pod jezik i trude se da lijek ostane očuvan. Pravilo je da se broj koji pokazuje gramažu na tableti mora vidjeti da bi mogla da "uđe na tržište", objašnjava Ivan.

U zatvoru su glavna "valuta" cigarete, objasnili su sagovornici CIN-CG-a.

"Buprenorfin od dva grama je bio četiri pakovanja cigareta, buprenorfin od osam, osam pakovanja", kaže Ivan.

Zavisnost može doći i od različitih vrsta ljekova za smirenje, antidepresiva, antipsihotika.

"Kada se predveče čuje zvuk zatvorskih kolica sa terapijom, odmah znamo da će nam makar privremeno biti lakše", objašnjava Ivan sumornu atmosferu, u kojoj se predugačak dan, bez odgovarajuće sistemske podrške, prekrati supstancama.

Od 1.059 osoba lišenih slobode, koje su 22. marta ove godine boravile u UIKS-u, njih 112 koristilo je buprenorfin. Osam zatvorenika koristilo je drugu vrstu terapije za opijatsku zavisnost - metadon. Antipsihotik "leponeks" koristilo je njih 35, bromazepam (leksilijum) koristilo je 40, a 90 je koristilo klonazepam, dok je njih 162 koristilo različite vrste antidepresiva.

Iako sve osobe lišene slobode nemaju prepisanu terapiju, upućeni sagovornici tvrde da svako može da dođe do makar neke tablete.

"Dovoljno je da pitaš sestru ili medicinskog tehničara sa kolicima sa ljekovima, da ti da nešto za spavanje. Ponekad ti možda kaže da treba da napraviš pauzu, ali uglavnom dođeš do tablete", kaže Ivan.

Ipak, iz UIKS-a nisu potvrdili ove navode.

Kombinacije tableta, koje se neadekvatno koriste, mogu biti jedanko štetne kao nelegalne supstance, objašnjavaju sagovornici.

"U zatvoru sam svjedočio da se sve što ti padne na pamet može koristiti na pogrešne načine, mrvljenje i ušmrkivanje tableta, ubrizgavanje", kaže Ivan.

"Liftovi" za razmjenu droge, telefona, ljekova...

Takozvani "liftovi" su glavno sredstvo razmjene robe u zatvoru, uglavnom nelegene, potrvrdilo je više sagovornika CIN-CG.

Za "lift" je potrebna najlonska kesa i neko sredstvo, obično čaršav ili metla koje će spustiti tu kesu, u susjedne sobe, uzduž ili poprijeko. Osim toga, razmjene se dogovoraju i dovikivanjem.

"Kad jedna grupa šeta, onda možete doviknuti nekome i dogovoriti što god vam treba", kaže za CIN-CG Marijan (ime je pseudonim).

Liftovima se razmjenjuju i telefoni, droga, ljekovi.

"To se odigrava pred očima komandira i veoma rijetko se desilo u mom sedmogodišnjem zatvorskom iskustvu da komadir kaže 'skloni taj lift'. I to je uglavnom to, jednostavna opomena da se lift vrati nazad u ćeliju", kaže za CIN-CG Ivan.

Više sagovornika CIN-CG-a tvrdi da su uvjereni da pojedini korumpirani zaposleni UIKS-a, naročito komandiri, učestvuju u nabavci droga ili "gledaju kroz prste" zatvorenicima kada su u pitanju razne aktivnosti, a sve za određenu svotu novca. Sagovornici CIN-CG-a tvrde da oni nijesu učestvovali u ovakvim radnjama, ali da su svjedočili ili čuli priče o tome od zatvorenika kojim vjeruju.

"Za vrijeme mog boravka u zatvoru pekla se rakija u ćeliji, i to sve na znanje komandira", kaže za CIN-CG Petar (ime je izmijenjeno zbog zaštite identiteta)

Već pomenuti Darko tvrdi da je svjedočio zlostavljanju jednog zatvorenika od strane komandira.

"On mu je platio veću svotu novca da mu nabavi telefon. To se kreće i do 1.000 eura. Dobio je telefon, ali bi mu ga komandir uzimao i tražio dodatni novac da mu ga da na korištenje", objašnjava ovaj sagovornik CIN-CG-a.

"Činjenica je da se dešavalo da se kod zaposlenih UIKS-a nađu nedozvoljene stvari namijenjene unosu u zatvor, u odnosu na to vodili su se disciplinski i krivični postpuci", kazali su iz UIKS-a.

Stav menadžmenta je da je za takvu zloupotrebu položaja, jedina odgovarajuća mjera, prestanak radnog odnosa", kaže Janković.

Ipak, takvi su slučajevi rijetki.

"Apelujemo na javnost da dostave podatke vezane za zaposlene koji vrše zloupotrebu bilo koje vrste, kazao je Janković.

Iz UIKS-a nisu dostavili podatke za CIN-CG o tome protiv koliko zaposlenih u UIKS-u se vode disciplinski i krivični postupci i zbog čega.

Sagovornici CIN-CG sa iskustvom bolesti zavisnosti u zatvoru kazali su da im je tokom boravka u UIKS-u nedostajalo da iskreno porazgovaraju sa stručnim licem, redovna psihoterapija, programi resocijalizacije. Fali aktivnosti, većina lica nema nikakav posao unutar UIKS-a, a to je naročito slučaj u Istražnom zatvoru. Problem je što se dnevne aktivnosti mnogih svedu isključivo na dvije polusatne šetnje zatvorskim dvorištem, na šta je Evropski komitet za sprečavanje torture upozoravao više puta.

Funkcionalan tretman još samo u planovima

Jedno osuđeno lice se u pritužbi žalilo na to što UIKS "po pitanju zavisnika ne radi ništa", navodi se u Izvještaju Zaštitnika. Zaštitnik je tada dao UIKS-u preporuke da: kontinuirano sprovodi psihijatrijsku, psihoterapijsku, psihosocijalnu i radno okupacionu terapiju u tretmanu bolesti zavisnosti kod lica na izdržavanju zatvorske kazne; da razmotri formiranje odjeljenja ili zone bez droge; uključi psihologe u rad zdravstvene službe posebno u radu osoba koje koriste droge, i da se osigura da se u UIKS-u uspostavi politika tretiranja zavisnosti od psihoaktivnih supstanci koja je u potpunosti saglasna sa nacionalnom politikom.

Zaštitnik je u izvještaju za 2023. ustanovio da se u UIKS-u i dalje ne sprovodi skrining na prisustvo zaraznih bolesti (hepatitis, AIDS) kao dio standardne procedure na prijemu, već samo u slučaju sumnje na postojanje ovih oboljenja, iako su zatvorenici/ce generalno rizična grupa, a naročito ako injektiraju droge.

Zatvorska populacija generalno ima više stope HIV-a, hepatitisa B i C, i tuberkuloze, generalno je lošijeg zdravlja i imaju kraći predviđeni vijek života u odnosu na generalnu, navodi EMCDDA.

NVO Juventas koja se bavi bolešću zavisnosti i zatvorskom populacijom, apeluje godinama da je neophodno hitno otvoriti specijalnu zatvorsku bolnicu, ali i ublažiti kaznenu politiku kada su u pitanju prestupi zbog upotrebe droga.

Iz UIKS-a nisu odgovorali na pitanje koje se mjere preduzimaju kod zatvorenika kod kojih se nađu psihoativne supstance.

Čiste igle i špricevi trebalo bi da budu dostupni u svim ustanovama zatvorenog tipa, osobe koje pate od zavisnosti od opijata moraju imati dotupan izbor terapije buprenorfinom, a svi koji se suočavaju sa bolešću zavisnosti moraju imati jednake opcije za tretman kao i oni koji nijesu lišeni slobode, navodi Juventas u dokumentu "Smjernice za implementaciju programa smanjenja štetnih posljedica uptrebe droga u Crnoj Gori", i preduzeti mjere rehabilitacije.

Janković ne spori da je bolest zavisnosti izazovan problem za UIKS, i smatra da je potrebno da se na državnom nivou ulože značajna sredstva i energija.

"Činjenica da je broj osuđenih lica zbog upotrebe opojnih droga veliki, a kao i broj onih kojima je potrebna pomoć. Zbog toga je, između ostalog, u izgradnji specijalna zatvorska bolnica, koja će pomoći u rješavanju tog problema", tvrdi Janković.

Međutim, još je dugačak put do funkcionalnosti ovog objekta. Izgradnja je počela prošle godine, a rok završetka je dvije godine. Tek je onda na redu zapošljavanje kadra, što je problem sa kojim zatvorski zdravstveni sistem godinama ima izazove, o čemu je CIN-CG već pisao.

Sve preporuke govore da treba ponuditi opcije liječenja, što dokazano ima pozitivniji efekat u odnosu na kaznenu politiku.

U Crnoj Gori, za sada, za djela izvršena zbog bolest zavisnosti, ipak slijedi samo kazna.

UIKS ne odgovara da li je bilo smrti zbog posljedica upotrebe droge

Bio je simpatičan momak, znali smo da sjedimo, razgovaramo. Iz veoma siromašne porodice, kaže za CIN-CG Mladen (ime je pseudonim) govoreći o slučaju koji se desio u UIKS-u 2022.

“Desio se incident u vezi sa korištenjem psihoaktivnih supstanci”, kaže Mladen. Svjedočio je, kako kaže, da je njegov poznanik prvo mučen od strane zaposlenih. Zatim je disciplinski poslat u samicu.

“To je bilo nedaleko od moje ćelije, čuo sam ga kako vrišti. Cijelu noć”.

Kako tvrdi Mladen, ovom zatvoreniku je tokom noći pozlilo i hitno je sjutra prebačen u bolnicu. Ubrzo su saznali da je preminuo. Kaže da nekolicina njih vjeruje da je mladić preminuo zbog posljedice neadekvatne upotrebe droga. CIN-CG je preko posrednika došao da informacije od strane zaposlenih u UIKS-u da tako nešto može biti tačno.

Međutim, iz UIKS-a nisu odogvorili na pitanje CIN-CG-a da li je tačno da je taj zatvorenik preminuo usljed posljedica upotrebe psihoaktivnih supstanci, i da li je neposredno prije nego što mu je pozlilo bio smješten na disciplinsko odjeljenje.

Evropski komitet za sprečavanje torture, Zaštitnik ljudskih prava i sloboda i nevladine organizacije, poput HRA, upozoravali su više puta da je detaljan ljekarski pregled neophodan neposredno pred vršenje bilo kakve disciplinske mjere, poput smještanja u samicu.

CIN-CG je već pisao o propustima ljekarske službe UIKS-a i kada je u pitanju vršenje pregleda pred disciplinsku mjeru, ali i o mogućim propustima ljekarske službe, zbog toga što nema stalno dostupnog ljekara sve vrijeme.

Under Đukanović's tenure, Branimir Martinović's company emerged as the leading pharmaceutical distributor. In the decades that followed, it reached a turnover of hundreds of millions, yet it continues to maintain a monopoly, effectively rendering public tenders in this sector meaningless

Predrag NIKOLIĆ

Currently, 906 branded medicines are listed under the basic, supplementary, and special regime categories, all funded by the Republic Health Fund (FZO). Of these, 92 percent are represented or exclusively distributed by Glosarij, a company owned by Branimir Martinović, along with its subsidiaries Glosarij CD and Medica. Another 7.5 percent is represented by Farmerga, a company owned by the German group Fenix, while a few smaller Montenegrin pharmaceutical companies distribute the remaining 0.5 percent.
"This effectively means that for 92 percent of these medicines listed in public procurement tenders, the supplier is predetermined, as they are the authorized agent and distributor-in this case, Glosarij and its subsidiaries," wrote Goran Marinović, former director of Montefarm, in a letter to relevant institutions. "The same applies to Farmerga and the other few players involved. This situation makes public tenders meaningless, as the outcome is known in advance."
Marinović proposed that this issue be addressed through amendments to the new Law on Health Care, suggesting that Montefarm or the FZO take over at least part of the procurement responsibilities to ensure greater transparency and competition.
Instead of responding with a plan to dismantle the decades-long monopoly of a private company over the pharmaceutical market, which continues to grow and now exceeds €100 million annually, the Government dismissed Goran Marinović. The Minister of Health, Dr. Vojislav Šimun of the Europe Now Movement (PES), even announced plans to file a criminal complaint against Marinović for alleged misconduct.
Marinović told the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG) that his dismissal was politically motivated. During the rule of the Democratic Party of Socialists (DPS), the opposition repeatedly accused Glosarij of enjoying a privileged status. It claimed that the company was one of the key financial backers of Milo Đukanović's party.
Following the change of Government in 2020, Nebojša Medojević, president of the Movement for Change (PZP), accused Milojko Spajić, then Minister of Finance in the 42nd Government, of making an illegal deal with Glosarij. He later alleged that the company was also a financier of the Europe Now Movement (PES) election campaign.
In February 2023, just before officially retiring from Government and at the start of the presidential election race, Spajić launched his campaign from the City Tavern (Gradska kafana) in Cetinje—a venue owned by Branimir Martinović.

DOMINATION
Following the change of Government, Glosarij not only retained the monopoly it held during the rule of the Democratic Party of Socialists (DPS), but its profits also surged significantly. The company was recognized as the fastest-growing business in Montenegro for two consecutive years, in 2021 and 2022.
Over the past three years, Glosarij recorded total revenues exceeding €340 million, €99.9 million in 2021, €112.8 million in 2022, and €128.3 million in 2023. The company posted a net profit of over €5 million each year, totaling more than €16 million across the three years.
The Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG) has obtained documentation indicating the existence of a systemically legalized monopoly in the pharmaceutical procurement system.
In 2023, Montefarm's medicine procurement budget was €99.1 million, of which 83.15 percent was awarded to Glosarij. After a mid-year budget revision raised the amount to €115.4 million, Glosarij still captured 71.38 percent of the total, amounting to €82.4 million. The company also held the dominant share in Montefarm's procurement budget in the previous two years.
According to Article 14 of Montenegro's Law on the Protection of Competition, a market participant is presumed to hold a dominant position if its market share exceeds 50 percent. Furthermore, the law states that two or more participants are supposed to hold a collective dominant position if they control more than 60 percent of the market and face no significant competition.
Such a market structure—particularly in the critical area of pharmaceutical procurement—is considered highly problematic by European Union standards. Under EU law and practice, monopolies in healthcare procurement pose a serious threat to public finances and the integrity of the health system. Yet, Montenegrin authorities, including the Agency for the Protection of Competition, have not taken adequate steps to address the issue.
According to CIN-CG sources, foreign experts, the World Bank, and other international institutions have raised concerns about this monopoly, warning of its risks regarding potential corruption and the absence of genuine competition.
Despite holding an overwhelming monopoly in the pharmaceutical market, Glosarij did not operate alone. Through its affiliated companies—Glosarij CD and Medica—it exercised what the law defines as collective dominance. In the past year alone, Glosarij CD received €13.6 million from the public budget for medicine procurement, and Medica received €6.4 million. Combined with Glosarij's share, the total reached €102.5 million, accounting for a staggering 88.8 percent of the overall budget for medicine procurement in 2023.
This concentration has been consistent in recent years: in 2022, these three companies controlled 76.68 percent of the procurement budget, and in 2021, 76.30 percent.
Another major player, Farmerga, held a smaller yet significant share. 2023 it received €19.9 million, or 17.29 percent of the budget. In 2022, the company's share was 17.17 percent (€13.1 million); in 2021, €14.6 million, making up 18.67 percent of the total medicine procurement funds.
Remarkably, due to a mid-year budget rebalancing, the final disbursements exceeded the original allocation. As a result, private companies collectively withdrew 106 percent of the initial state budget for medicine procurement in 2023, a figure enabled by the reallocation of public funds.

Montefarm's Import Practices: No Imports Unless It's a Crisis
The state-owned company Montefarm has been excluded from these substantial transactions for nearly a decade.
"Montefarm has not imported any medicines in the last seven or eight years, except for occasional emergency purchases when stocks run low. For these purchases, approval must come from the Ministry of Health," Goran Marinović explained to CIN-CG.
"This is a critical moment to implement simple legal solutions that would prevent this practice, curbing unnecessary spending and, ultimately, the enrichment of private individuals. Until this issue is addressed, it doesn't matter who organizes the public procurement process—the outcome of every tender is already predetermined," Marinović stated in a letter to relevant institutions in October last year.
Marinović proposes that the law be amended to allow Montefarm, a state-owned entity, to purchase medicines directly from manufacturers. This way, the state could capture rebates or hidden discounts typically provided to distributors, which often account for around 30 percent of the total turnover. It is estimated that such a reform could save between €28 and €30 million annually on medicines listed for public procurement.
This document highlights that the current Montenegrin pharmaceutical market exhibits characteristics that are uncommon not only in the region but across Europe, stemming from decades of state privatization.
This situation's origins date back to 1991, when the Montenegrin Assembly established the state-owned institution Montefarm, tasked with supplying medicines and medical supplies to the population and health institutions.
1992 Glosarij, Montenegro's first private wholesale drug distributor, was founded in Cetinje. While numerous pharmaceutical companies failed throughout the 1990s, Glosarij thrived and significantly expanded in the new millennium.
The groundwork for the company's monopoly position began in the late 1990s.
"All ministers of health and directors of the Health Fund receive monthly bribes in cash from the pharmaceutical mafia," Nebojša Medojević has repeatedly stated. "This corrupt practice was introduced by Ramo Bralić of the SDP and Aco Đukanović," he added. "For this reason, all assets accumulated by ministers of health and Health Fund directors since 1998, which they cannot justify with their regular income, should be seized!"
The MANS Research Center revealed that in 2013, Glosarij and Farmerga were among the privileged companies that benefited from the Investment and Development Fund (IRF). They received favorable loans and had the Fund purchase their million-dollar claims—€1.8 million each.
As their business expanded, Branimir Martinović established Glosarij CD in 2012.
According to an earlier CIN-CG study, Glosarij received over €90 million from the state for medicines and medical devices between 2012 and 2017. This amount represents nearly half of the total funds available to Montefarm for medicine procurement from the state budget.
Many of these funds went to Glosarij while Budimir Stanišić was director of Montefarm. After stepping down in early 2017, Stanišić bought 50 percent of the shares in Medica, a company with which he had previously entered into procurement contracts on behalf of the state. Goran Martinović, the son of Glosarij's owner, purchased the remaining shares, who left the company in early 2018 and now works there.
The demand for medicines has continued to grow. 2012 Montefarm's budget for medicines was €36.99 million, rising to €49.43 million by 2016. In 2014, Glosarij received €31.6 million of the €42.5 million allocated for medicine procurement by Montefarm. Official data shows that from 2018 to 2022, pharmaceutical spending in Montenegro nearly doubled, from €61.4 million to €119.4 million, representing an average annual growth of 18 percent. During the same period, the number of prescriptions grew by an average of 5 percent annually, from 5 million to 6.2 million.

WHAT RADUNOVIĆ, ČIRGIĆ, HRAPOVIĆ SAID
The issues with medicine procurement tenders were highlighted during the DPS era. In 2012, Miodrag Radunović, then Minister of Health, warned Milorad Katnić, the Minister of Finance, that unless the Law on Public Procurement was urgently amended, Montenegro would face a severe shortage of medicines due to overly complicated and prolonged procedures.
"A tender for insulin procurement was announced, but due to a complaint, the process was delayed by 57 days. I wonder who has the right to jeopardize the lives of 35,000 people with diabetes in Montenegro, simply because bureaucratic procedures—unrelated to life-saving needs—say so," Radunović remarked at the time.
He further emphasized, "Someone sitting in an office, far removed from reality, has equated the procurement of building materials, cement, or bricks with the procurement of medicines."
Concerns about a monopoly in this highly profitable sector resurfaced in 2017, when the Health Fund urged the Ministry of Finance to revise its approach to medicine and medical device procurement. Led by Sead Čirgić, the Health Fund warned that the complex and time-consuming public procurement procedures were fostering monopolies, driving up prices for specific medications, and causing frequent shortages. They also noted that a significant portion of the market was dominated by a single supplier, directly impacting pricing. In some cases, they reported that the price of certain medications had risen by as much as 97 percent in just two years.
At the end of 2018, a scandal broke over the inflated prices of medicines in Montenegro, which were three to five times higher than in Serbia. In response, the Ministry of Health, then headed by Kenan Hrapović, issued a warning to wholesalers and license holders for the sale of medicines. The Ministry stated that if double pricing and unjustifiably high prices continued, they would report the issue to the Ministry of Economy and the Agency for the Protection of Competition. However, no action was taken following this warning. At the time, the Atlas Group alleged that Budimir Šegrt, Hrapović's predecessor and a figure appointed by Milo Đukanović as the director of the Meljine hospital, had been involved in extracting money from the hospital through wholesalers Glosarij and Montefarm.
In a later session of the Montenegrin Assembly, Nebojša Medojević claimed that the authorities had refrained from arresting the owner of Glosarij for illegal activities due to his connections, specifically that he was the godfather of the chief Special Prosecutor, Milivoje Katnić.
MANS (the Network for the Affirmation of the Non-Governmental Sector) revealed in 2021 that in July 2009, Katnić had purchased a 54-square-meter apartment in Podgorica for €67,800. Four months later, he sold the same apartment to Glosarij for €96,000. Katnić justified the €30,000 price increase by claiming he had renovated significantly. MANS alleged that this transaction was a form of corruption through a gift.
When the COVID-19 pandemic began, over €8 million in donations were made to the National Coordinating Body for Infectious Diseases (NKT) in just four months to help combat the virus. Of that amount, €1.7 million was spent, with the most significant portion—€537,837—paid to Glosarij. Public outrage and opposition concerns arose when it was revealed that Hajriz Brcvak, a noted humanitarian, had donated ventilators to the NKT for $4,700 to $5,000 each. At the same time, Glosarij bought similar ventilators and sold them to the state for $19,000 each.

The Final Hours: Health system on the brink of collapse
After the pandemic and the change in Government, the Health Insurance Fund (FZO) warned that the country's health system was on the brink of collapse. It was revealed that the FZO owed approximately €45 million to wholesalers and suppliers of medicines for Montefarm, with nearly 75 percent of that amount—€30 million—owed to a single company, Glosarij, as announced by the then-director of the Fund, Dragoslav Šćekić.
At the end of 2021, Šćekić called on the prosecutor's office to investigate how the health system had been driven into a subordinate and controlled state. He highlighted that Montefarm was unable to import medicines and was instead forced to purchase all its supplies from Glosarij, which had invoiced a staggering €114 million over the previous two years.
In 2022, Šćekić was appointed Minister of Health, but the Europe Now Movement has accused him of numerous failures in the healthcare sector. In September 2022, Montefarm responded to a summons from the PES (Europe Now Movement) and the minister and to accusations from former ministers Milojko Spajić and Jakov Milatović.
"Outstanding debts in 2021 to Glosarij, amounting to €15 million, were transferred to 2022 through factoring, at your insistence, with a firm promise that these funds would be allocated in the 2022 budget. As expected, no action was taken on your promise," Montefarm responded.
At the same time, Nebojša Medojević called on the Chief Special Prosecutor, Vladimir Novović, to investigate a 2021 deal between the then Minister of Finance, Milojko Spajić, and Glosarij, in which the state provided guarantees and paid €17 million through cession.
In March of the previous year, during a government session, the then Minister of Health, Dragoslav Šćekić, emphasized the need to confront the pharmaceutical mafia. At that time, Prime Minister Dritan Abazović suggested that Montefarm should spearhead efforts to establish a pharmaceutical manufacturing facility in Montenegro.
"Montefarm has essentially become the Glovo of medicines in Montenegro—just a distribution center. Instead of focusing on domestic production, Montefarm has been reduced to a logistical hub, where medicines arrive and are then transported to pharmacies. Maybe that was the vision of the previous Government. But I can say with certainty that Montefarm could begin producing medicines, at least those for mass consumption," Abazović asserted.

Plans for a New Medicine Factory Halted
Marinović told CIN-CG they had conducted a preliminary study for the factory project. The study determined that taking on debt was unnecessary, as the construction could be financed using the 6,300 square meters of land owned by Montefarm next to the Atlas Capital Center. The plan projects that the new factory's output could capture around 40 percent of the domestic market share, with the potential for expansion depending on domestic and export market demands.
Marinović further explains that the factory would employ 400 people. In the first year, the projected profit would be €5 million, growing to €25 million by the fifth year. Beyond the market impact, the factory would also address the lack of laboratories in Montenegro and play a critical role in establishing national drug reserves, which the country currently lacks.
In the Development Plan from last year, it was emphasized as a priority that Montenegro should establish at least one factory for essential medicines. One of the key points highlighted was that Montenegro remains the only country in the region without its galenic laboratory (which produces simple drugs in small batches), and there is an urgent need to establish one as soon as possible.
"According to the plan, the new galenic laboratory within Montefarm would produce between 180 and 200 galenic drugs on an area of 700 to 900 square meters, with the required funding for its establishment estimated at €880,000 to €1 million." However, the Ministry of Finance halted the project's implementation last fall.
A year after the public launch of this initiative, the situation remains unchanged. In the last three years and three months of this year, Glosarij secured 226 tenders. In terms of buyers, Montefarm dominates with a 94 percent share, followed by KCCG with 3 percent, and the Institute for Public Health and other buyers, each with 1 percent.

Uncovering the Link: Acting Director of Montefarma and the Glossary Connection
The business continues to grow, with the Martinović family owning one of the largest private pharmacies, Tea Medica. Additionally, Branimir Martinović, the owner of Glosarij, holds a 33 percent stake in the healthcare institution Moj Lab. Moj Lab operates three polyclinics in Podgorica, Ulcinj, and Budva, along with laboratories in 10 other cities across Montenegro. Co-owners of Moj Lab with an equal stake include Dragan Bokan, the owner of Voli, and Milan Mijović, a former director of KCCG and a surgeon.
Vojislav Šimun, the Minister of Health from the PES, recently accused Marinović in the Assembly of allowing certain lobbies to flourish during his tenure, asserting that he is neither part of nor intends to be part of the pharmaceutical lobby.
"One wholesale drugstore accounted for 83.8 percent of the budget in 2021, 106.4 percent the following year, and 90 percent in 2023, while another company held 18 percent, simply because it sold much more expensive drugs," Šimun pointed out.
He also announced that he would refer the matter to the prosecution.
After Marinović's dismissal, Aleksandar Bogavac was appointed acting director of Montefarm. According to his biography, he previously worked as a sales officer and medical representative at the company Farmegra and later as marketing and sales supervisor at the company Alkaloid in Podgorica.
Interestingly, the authorized distributor for the Alkaloid factory in Skopje for Montenegro is Glosarij.

Medicine, Business, and Basketball: Unraveling the Ties That Bind
Vladimir Martinović owns four companies: Glossarij, Glossarij CD, Keywork Estate, and Monte Resort. His primary source of business revenue is Glossarij, which generated 128 million euros in income last year and a profit of 5.6 million euros.
2023 Glossarij CD recorded 14.7 million euros in income, with a net profit of 3.1 million euros.
Keywork Estate, which Martinović wholly owns, reported 411,000 euros in income last year and a profit of 191,964 euros.
Over the past three years, Monte Resort has earned 200,000 euros in income. While the profit was 6,000 euros in 2021, it increased to 94,000 euros in 2022 and 2023.
Through Glossarij, Martinović also owns a 10 percent stake in The Badger MNE. This company has not generated any business income in the past three years and reported a loss of 22,000 euros last year.
Until September 2022, Martinović also owned Gradska kafana in Cetinje, which is now co-owned by Jovan Martinović and Marko Martinović. In 2023, this company achieved 1.3 million euros in revenue and a profit of 77,000 euros.
Previously, Martinović was the co-owner and executive director of Evergreen, a company under blockade since the end of 2005, with a debt of 629 euros. Until mid-2016, he held a 50 percent stake in Terra Properties d.o.o. Belgrade, a company that has been blocked since October 2018, has debts totaling 152,000 euros. Before 2014, Martinović co-owned Monte Vila Kotor, a family business now in liquidation.
He was also an indirect owner of Glossarij M and Glossarij PH, both in liquidation, and co-owned the now-deleted company Sensilab. Until May 2008, Martinović was a co-owner of Baypharm, whose representative was Oleg Obradović, former chairman of the board of First Bank and a key figure in the Telekom affair. Baypharm entered bankruptcy in 2022, with a tax debt of 352,000 euros.
Martinović's sons own Tea Medica, one of Montenegro's largest pharmacies. Last year, the company reported 21 million euros in income and a profit of 972,000 euros.
In the health sector, Martinović, Dragan Bokan, and Milan Mijović co-own Moj Lab, each holding a one-third share. The company's profit dropped from 2.8 million euros in 2021 to 50,000 euros in 2022, and it posted a loss of 462,000 euros last year.
Basketball also connects these three individuals. Milan Mijović is a former doctor for the Budućnost Basketball Club and the Montenegrin national basketball team. Dragan Bokan is the head of the management board of Budućnost Voli, and Martinović is a member of its management board.
It's worth noting that Milo Đukanović, former president of Montenegro, served as the long-term president of the Basketball Association of Montenegro.