Neophodno unaprijediti zakonski okvir, ocijenio član Tužilačkog savjeta i Komisije za pritužbe Stevo Muk

  Od 46 pritužbi na rad državnih tužilaca i rukovodilaca državnih tužilaštava koje je razmatrao aktuelni Tužilački savjet (TS) do kraja septembra ove godine, samo šest je bilo osnovano, ali je izostalo pokretanje disciplinskog postupka protiv tužilaca koji su postupali u spornim predmetima.

TS je odlučio da je 36 pritužbi neosnovano, jedna je tretirana kao krivična prijava, jedna je povučena, a dvije proslijeđene Sudskom savjetu, jer su se odnosile na rad sudija. To su podaci do kojih su Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Centar za građanske slobode (CEGAS) došli slobodnim pristupom informacijama.

Član TS i Komisije za pritužbe Stevo Muk za CIN-CG kaže da, iako je bilo osnovanih pritužbi, disciplinski postupci nijesu pokrenuti ni protiv jednog tužioca. Muk pojašnjava da postupak može biti pokrenut ako je u predmetima nastupila zastara, nemogućnost vođenja postupka ili druge posljedice propisane Zakonom o državnom tužilaštvu. Međutim, osnovane pritužbe bi mogle, ističe Muk, da utiču na ocjenjivanje rada tih tužilaca.

Sve osnovane pritužbe odnosile su se na rad tužilaca osnovnih državnih tužilaštava, osim jedne, koja se odnosila na rad tužiteljke Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) Nataše Bošković.

U pritužbi na rad tužiteljke Bošković se navodi da se po krivičnoj prijavi, podnijetoj u junu 2015. godine, zbog teške zloupotrebe službenog položaja u privrednom poslovanju, nije postupalo šest godina! Krivičnu prijavu podnijela je grupa radinika podgoričke podružnice firme “Yumko” protiv direktora Ljubomira Pekovića.

U pritužbi se dodaje da je tužiteljka Bošković od preuzimanja slučaja nije preduzela nijednu istražnu radnju, zbog, kako je rekla radnicima u neposrednim razgovorima “zauzetosti u ostalim predmetima”.

”Tužiteljka nije postupala u zakonom propisanim rokovima, uz konstataciju da je odluka u predmetu donijeta 15. septembra 2021, te nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja kao posljedica”, piše u odluci TS-a.

Druga osnovana pritužba se odnosila na rad zamjenice Osnovnog državnog tužioca u Podgorici Ivane Petrušić Vukašević.

TS je i u ovom predmetu upozorio da je došlo do propuštanja rokova u kojima je trebalo postupati i tražio od tužiteljke da intenzivira rad i donese odluku u predmetu za krivično djelo lažno prijavljivanje protiv I. D., visokog policijskog funkcionera.

U pritužbi na rad tužiteljke Petrušić Vukašević se navodi da za godinu i tri mjeseca nije preduzela nijednu radnju koje je trebalo po zakonu, da nije ni saslušala oštećenog u postupku, te da on nije za sve to vrijeme dobio nikakav odgovor u kojoj fazi je postupak i šta je urađeno.

”S obzirom na to da se radi o visokom funkcioneru policije, nadam se da ta njegova funkcija koju trenutno obavlja ne utiče na ovaj i ovako spor rad tužilaštva”, piše u pritužbi.

Tri osnovane pritužbe na rad tužioca u Kotoru

Tri osnovane pritužbe odnose se na rad predstavnika Osnovnog državnog tužilaštva u Kotoru - dvije na rad bivšeg tužioca Srđe Jovanovića i jedna na rad tužiteljke Marije Kažić. TS je ocijenio da je osnovan dio pritužbe na rad Jovanovića u predmetu povodom pomorske nesreće, u kojoj je poginula Maja Šljivančanin, a povrijeđen njen vjerenik Vladimir Stanišić.

Viši sud u Podgorici ukinuo je prvostepenu presudu, kojom je maloljetni M. S. osuđen na najduže 120 sati društveno korisnog ili humanitarnog rada. Nesreća se dogodila u julu 2020. godine, u moru između ostrva Sveti Nikola i plaže Jaz, kada je došlo do sudara jahte, kojom je upravljao maloljetnik i barke, na kojoj su bili Šljivančanin i Stanišić.

”Radnje postupajućeg tužioca koje se odnose na lociranje i izvlačenje potonulog čamca, kao i obavještavanje stranaka o datumu i vremenu preduzimanja nijesu praćene službenim aktom - službenom zabilješkom o postupanju tužioca”, navodi se u odluci TS-a.

Za ostali dio pritužbe, koji se odnosi na nezakonito angažovanje više vještaka, te alkotestiranje učesnika nezgode, TS je ocijenio kao neosnovane. Pojašnjava se da je uvidom u spise predmeta utvrđeno da je angažovan samo jedan vještak pomorske struke, te da učesnici nezgode nijesu imali alkohola u krvi.

Jovanović je u aprilu ove godine podnio ostavku, nakon što je, po nalogu SDT-a, uhapšen zbog sumnje u zloupotrebu službenog položaja, jer je navodno u jednom drugom slučaju sklonio zapisnike kako bi omogućio dvojici Tivćana da samo prekršajno, a ne krivično odgovaraju za prebijanje turskog državljanina.

V.d. vrhovne državne tužiteljke Maja Jovanović je tada naložila da se formira komisija koja će ispitati sve predmete kojima je bio zadužen Jovanović. On je, inače, bio jedini tužilac koji je prilikom ocjenjivanja, u posljednjih 10 godina, dobio ocjenu dobar, dok su svi ostali stalno dobijali najviše ocjene.

I druga pritužba koja se odnosila na Jovanovića, prihvaćena je kao osnovana od strane TS-a.

U pritužbi je istaknuto da je tužilac ignorisao više krivičnih prijava zbog proganjanja, snimanja i nasilničkog ponašanja protiv osobe, koji je višestruki povratnik i liječen u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Dobroti.

”Ja i moj sin se osjećamo ugroženo i strahujemo za život i živote naših porodica. Molimo da preispitate odluke ODT-a Kotor i naredite da se pokrene postupak”, piše u pritužbi. Slična odluka TS-a donijeta je i po pritužbi na rad kotorske tužiteljke Marije Kažić. Radi se o predmetu u kome podnosilac pritužbe tvrdi da su njegovi rođaci na sebe nezakonito prepisali zemlju i prodali je, između ostalog, i tivatskoj Opštini, te time oštetili ostale suvlasnike imovine. Umjesto da ovo tretira kao krivičnu prijavu, Kažić je odlučila službenom zabilješkom.

Lukovac i Rmandić u SDT-u

Osnovana pritužba, koja se odnosila i na rad tužiteljke ODT u Nikšiću Sofije Lukovac proslijeđena je Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) na ocjenu da li je ona počinila krivično djelo neprofesionalnim postupanjem tokom uviđaja, nakon što su na putu Nikšić - Plužine,u julu 2018. godine, u saobraćajnoj nesreći poginuli otac i sin - Đorđije i Vuk Mašnić.

”Tužiteljka prilikom vršenja uviđaja saobraćajne nesreće, u zapisniku o uviđaju nije vjerodostojno konstatovala utvrđeno činjenično stanje, kao i materijalne dokaze”, piše u odluci TS-a.

U pritužbi porodice poginulih se, između ostalog, ističe da je Lukovac u zapisniku konstatovala prisustvo znakova, iako su radovi na putu bili potpuno neobezbijeđeni, da nije naložila slikanje tog dijela puta, iz koga bi se vidjelo da nije bilo ni saobraćajne signalizacije, te da je uviđaj vršila bez prisustva vještaka saobraćajne struke.

”Postoje jake indicije da su činjenice i okolnosti koje su ‘utvrđene’ prilikom uviđaja, namjerno pogrešno utvrđivane i interpretirane, kako bi se slučaj zataškao, a stvarni krivac za nesreću u kojoj su smrtno stradala dva lica abolirao”, piše u pritužbi.

Takođe, pritužba na rad tužiteljke Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju Milice Rmandić, u kojoj se navodi da je od podnosioca pritužbe tražila novac i nezakonito saslušavala njegove sinove i da ga je zatvorila, kako navodi, jer joj nije dao novac, TS je tretirao kao krivičnu prijavu i dostavio nadležnom tužilaštvu na postupanje.

Šta piše u propisima

Prema Zakoniku o krivičnom postupku (ZKP) tužilac kome je predmet dodijeljen u rad dužan je da donese odluku najkasnije u roku od tri mjeseca od dana prijema predmeta, osim u složenim predmetima, u kojima se taj rok produžava za još tri mjeseca. Izuzetak su predmeti u kojima se vrše mjere tajnog nadzora, kada odluka mora biti donijeta u roku od tri mjeseca od završetka tih mjera.

”U predmetima u kojima su pribavljani dokazi po zamolnicama za međunarodnu pravnu pomoć, odluka se mora donijeti u roku od mjesec dana od dana pribavljanja dokaza po zamolnicama”, piše u ZKP-u. U skraćenom postupku, piše u ZKP-u, odluka o krivičnoj prijavi se mora donijeti najkasnije u roku od mjesec dana, a produženje ovih rokova može se tražiti za najviše još toliko.

Tužilac, nakon završene istrage, u roku od 15 dana, po Zakonu, podiže optužnicu ili obustavlja istragu.

”Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci, državni tužilac je dužan da odmah obavijesti neposredno višeg državnog tužioca o razlozima zbog kojih istraga nije okončana. Neposredno viši državni tužilac će preduzeti potrebne mjere da se istraga okonča”, piše u ZKP-u.

Međutim, u praksi, ovi rokovi se često ne poštuju, a tužioci se pravdaju prevelikim opterećenjem predmetima.

Muk: Nadležnosti Savjeta nedorečene

Tužilački savjet od avgusta prošle godine nije imao potrebnu većinu članova za funkcionisanje, pa je Komisija za pritužbe osnovana tek u martu ove godine, pošto je kompletiran TS. Čine je tužiteljke Tatjana Begović i Sanja Jovićević i član Savjeta koga su predložile nevladine organizacije Stevo Muk.

Muk za CIN-CG ocjenjuje da su nadležnosti Savjeta nedorečene u dijelu razmatranja pritužbi.

”U tom smislu je potrebno unapređenje zakona. Moguće da se zakon može unaprijediti tako da se jedan dio pritužbi, makar u prvom stepenu, riješi na nivou rukovodilaca državnih tužilaštava”, navodi Muk.

Muk je rekao da bi osnovane pritužbe mogle uticati na ocjenjivanje tužilaca, imajući u vidu Pravila za ocjenjivanje. Predlog ocjene rada, podsjeća, daju vijeća za ocjenjivanje koja čine državni tužioci, a Komisija za ocjenjivanje TS-a je formalno usvaja, nakon upoznavanja sa predlogom i obrazloženjem.

Pravila za ocjenjivanje tužilaca i rukovodilaca državnih tužilaštava propisuju da ako se utvrdi da neko od njih ne poštuje zakonske rokove može biti ocijenjen i ocjenom ne zadovoljava. Pravila takođe propisuju da ako tužilac nema dobru komunikaciju sa strankama može da dobije lošiju ocjenu, pa i najgoru.

Muk dodaje da su, od početka rada Komisije za pritužbe i naročito od usvajanja izmjena Poslovnika TS-a, unaprijeđena obrazloženja odluka o pritužbama i da će ubuduće biti još kvalitetnija.

On podsjeća da TS nema pravo da procjenjuje da li je tužilac u okviru slobodnog uvjerenja donio ispravnu odluku. Zaključuje da se mora raditi na kvalitetnijem informisanju građana u vezi sa njihovim pravima u odnosu na odluke i rad državnog tužilaštva, jer je očigledna nesrazmjera između broja podnijetih pritužbi i onih koje su ocijenjene osnovanim.

”Ogromna većina pritužbi je podnijeta iz razloga koji nisu opravdani. Moguće da su ponekad i navedeni na podnošenje pritužbi od strane svojih pravnih zastupnika, koji im podižu očekivanja ili pogrešno tumače mogućnosti koje nudi ovaj mehanizam”, ocijenio je Muk.

U polugodišnjem izvještaju TS-a piše da su, od januara do jula ove godine, razmatrali 50 pritužbi, od čega je 47 bilo iz prethodne godine. “... 29 pritužbi odnosilo se na rad osnovnih državnih tužilaštava, 11 na rad viših tužilaštava, sedam na rad Specijalnog, a dvije na rad Vrhovnog državnog tužilaštva”, piše u izvještaju. U prvoj polovini ove godine podnijete su 73 pritužbe na rad tužilaca i rukovodilaca državnih tužilaštava.

HRA: Pritužbe nijesu djelotvorne

Kao i prethodnih godina, pritužbe ni u 2022. nijesu bile djelotvorno sredstvo za utvrđivanje disciplinske odgovornosti državnih tužilaca, ističe se i u izvještaju Akcije za ljudska prava (HRA), koja je analizirala rad TS-a od januara do jula ove godine. U izvještaju HRA se naglašava da nijedna od usvojenih pritužbi nije dovela do pokretanja disciplinskog postupka ili postupka za kršenje Etičkog kodeksa, te da ta praksa dodatno ukazuje na neophodnost izmjena zakonskih opisa disciplinskih prekršaja.

Disciplinske sankcije, prema Zakonu o državnom tužilaštvu, su opomena, novčana kazna, zabrana napredovanja i razrješenje, a predlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mogu podnijeti rukovodioci tužilaštava, ministar pravde i Komisija za praćenje primjene Etičkog kodeksa državnih tužilaca.

Kao pozitivan pomak u izvještaju HRA navodi se to što je Savjet izmijenio Poslovnik i uveo rok od 90 dana za odlučivanje o pritužbama. Preciziran je, dodaje se, i postupak razmatranja pritužbi, što bi sve trebalo da unaprijedi praksu.

”Do izmjena Poslovnika 31. maja 2022. nastavljeno je sa ranijom lošom praksom i savjet nije obrazlagao odluke po pritužbama”, piše u izvještaju HRA.

Međutim, i dalje bilo više slučajeva u kojima je o pritužbi odlučeno bez pružanja osnovnog obrazloženja, navodi se u izvještaju.

Savjet je nastavio da postupa po pritužbama u vezi s odbacivanjem krivičnih prijava, iako, kako tvrde iz HRA, to nije u njegovoj nadležnosti.

”Takvu praksu je počelo da prihvata i državno tužilaštvo, čime je narušena pravna sigurnost”, ističe se u izvještaju.

Direktorka HRA Tea Gorjanc Prelević ističe da je, sudeći po dosadašnjoj praksi i starog i novog TS, oko 90 odsto pritužbi nije osnovano, ali, da bi građani stekli utisak o tome da je njihova pritužba temeljno ispitana, morali bi da dobiju obrazloženi zaključak o tome zbog čega nije: “Međutim, te odluke se još uvijek, u većini slučajeva, nedovoljno obrazlažu”

Ona dodaje da se u slučaju Lukovac, nadležno tužilaštvo još nije izjasnilo da li će pokrenuti krivični postupak ili ne. Direktorka HRA podsjeća da je ovu pritužbu raniji sastav TS odbacio, a novi se ponovo izjašnjavao o njoj i utvrdio da je osnovana. Ona, međutim, naglašava da novi TS nije poboljšao ažurnost u odnosu na prethodni, već je u istom vremenskom periodu odlučio o tri puta manje pritužbi nego raniji sastav: “U nekim slučajevima se na odluku čekalo i više od godinu dana”.

”TS bi trebalo da nađe način da unaprijedi ažurnost i pruži i odgovarajuća obrazloženja svojih odluka”, zaključuje Gorjanc Prelević.

Formirati komisiju za ispitivanje zastarjelosti

Gorjanc Prelević ističe da je pitanje zastarijevanja krivičnog gonjenja izuzetno važno i da TS treba da uspostavi posebnu komisiju koja bi se bavila ispitivanjem razloga za nastupanje zastarjelosti.

”U cilju utvrđivanja eventualne odgovornosti državnih tužilaca ili policijskih službenika za onemogućavanje ostvarivanje pravde”, navela je ona.

Novi TS se još nije bavio problemom odbacivanja više od 90 odsto krivičnih prijava iz prethodnih godina zbog nastupanja zastarjelosti krivičnog gonjenja, a samo jedan državni tužilac je zbog toga disciplinski odgovarao.

HRA preporučuje i da se propiše obaveza objavljivanja potpunih podataka o zastarijevanju krivičnog gonjenja, uključujući i presude kojima se optužba odbija iz ovog razloga.

Maja BORIČIĆ Marija POPOVIĆ KALEZIĆ

Političke partije u ovoj zemiji - i ljevica i desnica i centar, i vlast i opozicija - čine sve da održe sistem dominacije, kontrolu u pravosuđu i da tako zaustave tranziciju zemlje ka funkcionalnoj demokratiji, vladavini prava i Evropskoj uniji, kazala je izvršna direktorica Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Milka Tadić Mijović.

Sve to moglo bi obilino da ugrozi one domete do kojih je u ovih nekoliko posljednjih mjeseci došlo tužilaštvo, upozorila je Tadić Minović. “Ne bi bilo čudno da se oko izbora VDT-a u narednim mjesecima kriza još više produbi, kako bi se ugrozila autonomija Tužilačkog savjeta, Specialnog i Vrhovnog državnog tužilaštva i zaustavili procesi koji su krenuli sa novim ljudima na ovim pozicijama,” navela je ona na konferenciji “Značaj nezavisnog tužiaštva za vladavinu prava i proces evropskih integracija”.

Konferencija je dio dvogodišnjeg projekta: Istraživanje istraga, monitoring rada tužilaca kroz istraživačko novinarstvo i pravne analize, koji sprovode Centar za istraživacko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), Centar za građanske slobode (CEGAS) i nedjeljnik Monitor, uz finansijsku podršku Vlade Kraljevine Holandije.

Ministar pravde Marko Kovač kazao je da sve što se događalo ove godine daje za pravo da vjeruju da su na dobrom putu. Svjedoci smo, kazao je on, da i dalje postoje politički i vaninstitucionalni centri koji koji kroz medijske napade pokušavaju minimizirati rad tužilaštva.

Ambasador Holandije u Crnoj Gori Jost Reintjest istako je značaj podrške nezavisnim i slobodnim medijima i tužilaštvu. “Mislim da su pravosudne reforme najizazovnije za Crnu Goru na njenom putu ka Briselu i EU, a to se odnosi i na region”, kazao je on na konferenciji.

Šefica Delegacije EU u Podgorici  Oana Kristina Popa istakla je da je Crnoj Gori neophodan funkcionalan proces imenovanja u pravosuđu. Ona je izrazila zabrinutost zbog toga što su neke institucije blokirane, neke ne funkcionišu u punom kapcitetu a neke uopšte ne funkcionišu. Ona je ukazala na potrebu iskrene posvećenosti Vlade ali i dijaloga u Skupštini kako bi se postigla imenovanja.

V.d. vrhovne državne tužiteljke Maja Jovanović kazala je da za njih nema zaštićenih i nedodirljivih i da rezultati pokazuju da je zaista tako. Ona je takođe ukazala na značaj imenovanja u pravosuđu. “Rezultati u pravosuđu ne dolaze brzo, ovo je samo početak, zato je potrebna stabilnost na čelu tužilaštva”, kazala je ona. Na pitanje da li lično osjeća pritisak u svom radu, Jovanović je kazala da ne osjeća.

Član Tužilačkog savjeta Siniša Gazivoda: Ne postoji politički uticaj na TS, problem deficit tužilaca

Državni sekretar u Ministarstvu pravde i član Tužilačkog savjeta Bojan Božović je naveo da se nadaju da ćemo što prije realizovati dosta zaključaka i preporuka iz Studije,jer su ih i sami prepoznali kao probleme. On je najavio izmjene Zakona o državnom tužilaštvu koje se tiču etičke i disciplinske odgovornosti tužilaca.

Tužilac SDT-a Vukas Radonjić je istakao da će njihov rad na slučajevima organizovanog kriminala i korupcije biti potpun tek kad na adekvatan način budu potvrdjene od sudova.

Ocijenio je da nadzor nad radom tužilaca mora biti efikasniji,te da treba razmisliti i o izmjeni propisa kako bi se mogli birati kvalitetniji kadrovi u tužilaštvu.

"Svaki tužilac svoj posao mora raditi savjesno i po zakonima",rekao je on.

Gazivoda je istakao da ne postoji politički uticaj na TS, da je deficit tužilaca problem,a zakonske mogućnosti ograničene. Eksterni ekspert CEGAS-a Ana Nenezić je,predstavljajući analizu rada tužilaštava, istakla da i dalje nema disciplinske odgovornosti tužilaca, te da posebnu pažnju treba posvetiti zastarjelim slučajevima.

"Kao što HRA već godinama zastarijevanje slučajeva treba da bude propisano kao najteži disciplinski prekršaj,odnosno razrješenje tužioca",istakla je Nenezić. Ona je dodala da nisu funkcionalne institucije koje treba da vode do odgovornosti tužilaca,te da zakonski okvir ne da da se sprovede ono što bi unaprijedilo proceduru. Božović je dodao da ministar planira da pokrene nekoliko disciplinskih postupaka u narednom periodu,te da se izmjene Zakona očekuju početkom sljedeće godine. On je dodao i da će Sporazumi o priznanju krivice biti definisani podzakonskim aktom koji će precizirati na koji način će se postupati u tim predmetima.

Muk: Velika je razlika između specijalnih tužilaca koji postoje na papiru i onih koji stvarno rade

,,Treba da izvučemo pouku iz onoga što mam Evropski sud za ljudska prava godinama govori. Još uvijek nemamo zadovoljavajuće standarde", saopštila je na trećem i završnom panelu u okviru konferencije "Značaj nezavisnog tužilaštva za vladavinu prava i proces evropskih integracija", Zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu Valentina Pavličić.

Ona je istakla da u Crnoj Gori se mora početi sa tumačenjem zakonskih normi onako kako to čine u Evropi - suštinski, a ne strogo, formalno i jezički. ,,Državni upravni organi moraju pružiti snažniju podršku tužilaštvima, prvenstveno u smislu dostavljanja podataka. Potrebna nam je i dobra forenzička struktura. Na kraju, neophodni su nam kredibilni, kompetentni i ljudi sa integritetom u pravosuđu", navela je ona.

Bivši sudija Ustavnog suda Crne Gore Miodrag Iličković istakao je da tužioci sada funkcionišu u jednoj državi u kojoj je srušena pravna i institucionalna infrastruktura. ,,Sada smo u situaciji sličnoj kada čovjek pođe na rendgen i kada se utvrdi da nema funkcionalnu kičmu ili karličnu kost, ali i dalje stoji. Tužioci imaju usamljeničku odgovornost, a potrebni su nam novi i mladi ljudi".

On je naveo da je nepristojno govoriti o evropskim integracijama u situaciji kada se političke elite ucjenjuju izmjenama Zakona o predsjedniku i izborom sudija Ustavnog suda.

Rad tužilaštava, prema riječima predsjednika Upravnog odbora Instituta alternativa (IA) i člana Tužilačkog savjeta Steva Muka, zavisi od saradnje sa drugim važnim državnim organima i profesionalcima u njima - poput policije i vještaka koji su važni za rad tužilaca. ,,Oni moraju biti kredibilni, profesionalni i stručni. Pravo je čudo da je Tužilaštvo i ovo uspjelo da uradi do sada, imajući u vidu uslove rada. Velika je razlika između specijalnih tužilaca koji postoje na papiru i onih koji stvarno rade. Potrebni su brojni i novi kadrovi".

Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava (HRA) istakla je da Crna Gora podsjeća na beskičmenjaka koji nema svijest o tome šta je vladavina prava. ,,Niko do sada nije odgovarao što žrtve ratnih zločina i policijske torture nijesu dobile pravdu. Od 2015. do danas, samo je jedan tužilac disciplinski odgovarao zbog toga što mu je zastarelo čak 13 predmeta. Dobio je najmanju kaznu".

Ustavni sud je, kako je još istakla, neophodan kako bi država mogla da funkcioniše. ,,Došli smo u situaciju kada treba da se zapitamo čemu država služi uopšte", kazala je Gorjanc Prelević.

ALTHOUGH IT IS NOT OFFICIALLY RECORDED HOW MANY PEOPLE WITH DISABILITIES LIVE IN THE ROMA AND EGYPTIAN COMMUNITIES, SOME DATA INDICATE THAT THE FIGURES ARE WORRYING AND THE POSITION OF THESE PEOPLE IS VERY DIFFICULT

Andrea JELIĆ

Eight-year-old twin brothers lie on an old mattress in a dilapidated house in the Podgorica neighborhood of Vrela Ribnička while swarms of flies fly around them. They don't speak, move, or smile. They cannot complain of pain. Cerebral palsy, from which they both suffer, was not treated in time. Their lives are now seriously threatened.

They do not receive help from the state because they are stateless - they do not have citizenship or personal documents, even though they were born in Montenegro. Their father, Bidaim came from Kosovo 24 years ago. Most stateless persons in Montenegro are members of the Roma and Egyptian communities. They suffer multiple discrimination and cannot access health and social insurance, the right to disability benefits, or employment...

Bidaim failed to get documents in Montenegro because he was not registered in Kosovo and came without papers. "When I was born, my father didn't register me. He had an alcohol problem and didn't care about me. It marked my family and me for the rest of my life because statelessness is hereditary. I don't know how to get the documents and help my children," he says for the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG).

A few minutes older brother is making slower progress. He eats only mushy food and is in great pain. He doesn't even communicate with his eyes in a stuffy room. Bidaim's second wife, Danijela, cares for them day and night. The biological mother abandoned the twins soon after birth.

Danijela and Bidaim have another son, only a few months old, and they are expecting a new baby. They need more than 30 euros per week to replace breast milk. They have no money for medicine and therapy for the twins.

"Once, the younger twin was very sick and urinating blood. We went to the hospital immediately, and I spent 12 days there with him. After that, I was neither alive nor dead. Sometimes we get medicines from some private pharmacies from the good people who work there, but they mostly turn us down because we don't have prescriptions," Danijela says.

They once received a referral from the doctor for the older twin to the Institute Dr. Simo Milošević in Igalo. They were happy about the opportunity and headed from Podgorica to the Institute. But they were sent back home because the child did not have a health card. "Then how did we get the referral in the first place? Problems with documentation are the main reason my children cannot receive treatment," Bidaim says.

If treatment starts in time, people with cerebral palsy, a neurological disorder that affects body movement and balance, can significantly improve their quality of life.

It is not officially recorded how many people from the Roma and Egyptian community have disabilities in Montenegro. However, some data indicate that these numbers are worrying and that the situation of these people in communities that otherwise have many problems is even more complicated. It is the most difficult for those who do not have documents because they have no rights and cannot receive free treatment.

People with disabilities (PWD) in these communities are in an even bigger problem, Jovana Knežević, a project assistant at the Center for Roma Initiatives (CRI), told CIN-CG. "PWDs are at multiple risks, even becoming stateless due to lack of information, inability to visit institutions etc."

A quarter of households have at least one person with a severe health condition or a disability

In the "Analysis of the needs for establishing services for Roma and Egyptian children in Montenegro 2020 ", it is pointed out that a quarter of households have at least one person who suffers from a severe health condition or disability. Even 40 percent of them are in poor or lousy health. It is added that 40 percent of community members do not have health care.

The analysis also points to the problem of the need for more data. The Ministry of Labor and Social Welfare does not keep records of beneficiaries of material benefits according to nationality and ethnicity. They explained for CIN-CG it was because the legal provisions regarding the prohibition of discrimination. "In the Information System of Social Welfare, there is no provision for records of beneficiaries based on nationality and ethnicity," the Ministry stated.

"If it is taken into account that people from Roma and Egyptian nationality are in a much less favorable position compared to others, then the implementation of special measures for that community would not only not be against the principle of equality, but it would contribute to the achievement of basic equality" the Analysis states.

According to the data provided by the local centers for social work for the Analysis, there are only seven beneficiaries of material allowances based on disability from the Roma and Egyptian communities. One receives this allowance in Kotor, five in Nikšić, and one from the Center for Social Work, which covers Berane, Andrijevica, and Petnjica.

According to the Analysis, there are only four users of daycare centers for children with disabilities - three in Herceg Novi, one in the Day Care Center for the area of Berane, Andrijevica and Petnjica. These data do not reflect the actual state of affairs because many municipalities, such as Podgorica and Ulcinj, do not keep records of users by nationality, although according to the 2011 population census, a large number of members of the Roma and Egyptian communities live in those cities, and this is where their problems are most pronounced.

A disabled girl was a victim of arranged marriage, sexual abuse, and other forms of exploitation

Among the victims of arranged marriages, who are helped by the Center for Roma Initiatives (CRI), there is also a girl with disabilities whose uncle arranged marriage in Kosovo. CRI tackled the case in June this year.

This girl, with psychophysical development disorders, is 21 years old today. Some time ago, she was forced into marriage. She grew up with her mother and grandmother. When they passed away, her uncle took her away from Montenegro. He sold the apartment where she lived to neighbors without authorization. "According to the victim's statement, her uncle arranged a marriage for her in Kosovo and for illegal marriage he took several thousand euros from an unknown person. After being exploited in various ways due to her psychophysical condition, she was returned to Montenegro", Knežević tells CIN-CG.

After arriving in Montenegro, the girl was left to her own devices. She was sleeping in front of the building where she used to live. Then, according to the testimony, she also suffered sexual abuse from different people.

After the CRI became involved in the case, the girl was placed safely, and the apartment that belonged to her after the death of her mother and grandmother was returned to her. "We regularly have a psychological and educational conversation with her, and we support her in regulating legal documentation. She received an identity card and we are helping her receive a disability allowance," Knežević said.

Such stories about people excluded by society often remain untold. They usually have no one to stand behind and help them.

Knežević warns that an additional problem for persons of Roma and Egyptian origin is the unresolved legal and health status.

Many rarely use health services due to the lack of personal documents

"Strategy for Social Inclusion of Roma and Egyptians 2021-2025" recorded a problem concerning the frequency of healthcare services, with almost a third of Roma and Egyptians rarely utilizing this type of service. Those who do not visit a doctor have specified the lack of necessary personal documents required for visiting a doctor as reasons therefor.

"For a group of people still obtaining documents to regulate their legal status, institutions resolve cases ad-hoc. Lack of access to ID cards dramatically affects the chances of getting health insurance by which this group is put in a challenging position," it is stated in the document.

Bidaim works all day - repairing old washing machines and reselling iron and other recyclable waste. "Sometimes, I browse waste containers when we have nothing to eat. I'm not ashamed because I have no options. Without documents, I can't even receive social assistance," he says.

They need the basic conditions for life. Children who can't move have to use the outdoor bathroom.

Bidaim's family turned to many institutions and organizations for help - the police, the Ministry of Labor and Social Welfare, and numerous organizations... The institutions have yet to answer their requests. So far, the NGO Phiren amenca - Walk with Us helped them the most. They have provided them with wheelchairs to make the children's life a little easier.

"Due to unregulated legal status, these children are denied health care. They need special treatment that is unavailable to them," Elvis Beriša, an executive director of the NGO Phiren amenca - Walk with Us, told CIN-CG.

According to the data of the Ministry of Internal Affairs, from the beginning of the implementation of the new Law on Foreigners, which also deals with the issue of statelessness, as of October 2022, stateless status was determined for only nine people - six men, one of whom has since died, and three women. For 15 people, the procedure is ongoing.

These figures, however, do not reflect reality. According to the Case Study of the NGO Phiren amenca - Walk with Us, "Roma without regulated legal status during the COVID-19 pandemic" from 2021, out of over a thousand people included in the survey, as many as 198 adults and 216 children with unregulated legal status were detected.

"Most often, both parents have an unresolved legal status, but there are situations where the father or mother have status, but their children do not." Although it was clear that the official data did not reflect the actual situation, the research revealed the devastating fact that children are at a higher risk of statelessness than adults.

According to the Directorate for Foreigners, Migration and Readmission head in the Ministry of Internal Affairs, Dragan Dašić, Montenegro has mechanisms to find solutions to existing situations and prevent new cases of statelessness, as well as protect such persons. "Among them is the Law on Montenegrin Citizenship from 2008, which respected the principles of the European Convention on Citizenship, one of which is the avoidance of statelessness, as well as the recommendations of the Council of Europe on the prevention and reduction of statelessness, the Convention on the Rights of the Child, the Convention on reducing statelessness...", he states.

Dašić, however, warns that practice has shown that the response to requests for verification of citizenship status from other countries has been awaited for quite a long time. "That's why we are breaking the legal deadlines for making decisions. Another problem is that even the answers of people without documents who apply are often not precise enough and do not contain the necessary information," Dašić states.

According to him, at the International Conference on Statelessness, held in October 2019 in Geneva, our country, among other things, undertook to simplify the procedure for obtaining identification documents. "By introducing a court procedure to determine the time and place of birth of persons who were born in Montenegro outside the health system, as well as by the new practice of entering in the register of children born who were abandoned by their mothers or whose mothers do not have identification documents, Montenegro has fully created the conditions for registration in the birth register for all those born on its territory," Dašić explains.

However, in the Strategy on migration and reintegration of returnees in Montenegro, for the period 2021-2025, it is stated that the registration system in the registry of births, especially when it comes to persons outside the health system (stateless persons), is insufficiently developed. "Although, in theory, these persons had the right to citizenship of Montenegro or another state with which they have a connection, they could not register in the registry of births in Montenegro or the country of origin, which prevented them from participating in further registration activities and acquisition of other identification documents," it is stated in this document.

A 2021 case study conducted by the NGO Phiren amenca - Walk with Us showed that 30 percent of the total respondents did not receive help from the state during the COVID-19 pandemic. All of them were persons without regulated legal status. "It is estimated that over 30,000 Roma are stateless due to the breakup of Yugoslavia... The mapping also confirmed what the official reports on Montenegro show - that the heredity of statelessness is rising. As Roma and Egyptian families generally have a lot of children, almost all children inherit an unregulated legal status. This means that in a few years, this problem will grow, and the number of stateless adults and children will multiply. Montenegro does not deal with this", the study warns.

Children without personal documents have no right to social and health care

"It is challenging for PWD members in this community to enjoy the support, especially considering the necessary paperwork to deliver to different addresses. Also, the socio-economic characteristics of the community are making the situation even more complicated. We especially emphasize the problem of inaccessibility to health care," Beriša says.

A third of the children do not have health insurance, are not vaccinated, do not have a general practitioner, and do not regularly go for systematic examinations, according to the "Analysis of the needs for establishing services for Roma and Egyptian children in Montenegro from 2020".

According to the Analysis, the right to social protection is almost unattainable for Roma and Egyptian children without citizenship and registration in birth registers. "The parents of these children do not have enough material and non-material capacities to independently regulate the legal status of the children in Montenegro. Even when it comes to persons with citizenship, obtaining the necessary documentation is still a problem due to the low level of education and the absence of services for providing immediate legal assistance".

Respondents, who were contacted for the Analysis, and who are not beneficiaries of material rights through centers for social work pointed out that 72 percent of them sought help through those institutions but did not receive it, primarily due to unregulated legal status in Montenegro.

During the last year, nine Roma men and women contacted the Association of Youth with Disabilities of Montenegro for help. "However, except for free legal counseling and available transportation, they did not contact us for other support services. For example, for support services for living in the community, the services of the Student Counseling Office or the Employment Service, although we know very few Roma men and women with disabilities who have a job", Marina Vujačić, executive director of the Association, says for CIN-CG.

She points out that the development of support services and their availability to PWDs, especially Roma with disabilities, is at a low level or even non-existent.

Vujačić also notices a big problem in the state's attitude towards the PWD, which she sees as a homogeneous group. "Their real needs and demands are not examined, which is why the measures most often do not contribute to real progress and improvement of the living conditions of PWDs, especially some groups among them, such as Roma with disabilities. Institutions should work more thoroughly in the field of improving their position. PWDs must be more involved in all processes that concern them, and it is not up to the state to judge what is important for them and what is not".

Based on a 2016 study by the Ministry of Human and Minority Rights, the average life expectancy of the Roma population is 55 years. "For the sake of comparison, the life expectancy of the majority population in Montenegro is 76 years, which means that when someone is born as a Roma and Egyptian in Montenegro, they are expected to live about 20 years less than those who do not belong to this community", it is stated in that research.

The twins from the beginning of this article have less and less time. Until now, their parents have waited in vain for the children's pain to lessen at least a little so that life would be more bearable. This community has many more sad life stories, but no one seems to hear them.

GOOD PRACTICES REGULATE THE ISSUE OF STATELESSNESS

According to the United Nations Refugee Agency's "Resolving Existing Major Situations of Statelessness" from August this year, Sri Lanka is cited as one of the best examples of a country tackling the long-standing statelessness problem through legal and political reform.

The study highlights the case of the statelessness of the Hill Tamils, part of the population that has long been stateless in Sri Lanka. They are descended from laborers brought over from India by the British between 1820 and 1840 to work on tea plantations. The majority of them have continued to live and work in tea plantation areas, though some have been displaced to northern parts of Sri Lanka as a result of the waves of conflict that have affected Sri Lanka since the 1980s.

Shortly after Sri Lanka (then called Ceylon) gained its independence, the 1948 Ceylon Citizenship Act and the 1949 Indian and Pakistani Residents Act were passed. Both laws discriminated against the Hill Tamils, who, according to the 1964 census, numbered around 168,000.

It was only in 2003 that legal solutions that provided for the granting of citizenship on an automatic basis and the introduction of a streamlined procedure were adopted. Thus, the problem of the citizenship of the Hill Tamils began to be solved.

In the case study of the NGO Phiren amenca - Walk with Us, "Roma without regulated legal status during the COVID-19 pandemic" from 2021, it is stated that the system in Montenegro did not provide adequate ways of resolving the legal status for RE members. It needed to be clarified what documentation was required to be obtained to regulate the status. "The public call to resolve the legal status from 2015 had several shortcomings. Out of over 450 applications, only seven were accepted, while the others were rejected with an explanation that the legal status could be resolved in another country. Those people were not provided with any support but were unequivocally rejected. Another shortcoming is insufficient information among citizens. Many did not even know about the call, and they do not remember it being announced", the Study states.

According to Elvis Beriša, executive director of the NGO Phiren amenca - Walk with Us, Montenegro can solve the issue of statelessness by simplifying the process of obtaining legal status with permanent or temporary residence in the country. "Thus, stateless persons would be able to access state services (health and social insurance, disability benefits, right to employment). Hereditary statelessness should be stopped and all children should be registered in the birth register immediately after birth, based on the country of birth. "The child should receive the citizenship of the country in which they were born, without demanding the documentation from parents," Beriša concludes.

Iako nije zvanično evidentirano koliko osoba sa invaliditetom živi u romskoj i i egipćanskoj zajednici, neki podaci ukazuju na to da su te brojke zabrinjavajuće, a položaj tih ljudi veoma težak

Na starom madracu, u trošnoj kući u podgoričkom naselju Vrela Ribnička, leže osmogodišnja braća blizanci i oko njih lete rojevi muva. Ne govore, ne kreću se, ne osmjehuju se. Ne mogu da se požale na bol. Cerebralna paraliza, od koje obojica pate, nije tretirana na vrijeme. Nijihovi životi su sada ozbiljno ugroženi.

Ne dobijaju pomoć od države, jer su apatridi - nemaju državljanstvo, ni lična dokumenta, iako su rođeni u Crnoj Gori. Njihov otac Bidaim je došao sa Kosova prije 24 godine. Većina apatrida u Crnoj Gori su pripadnici romske i egipćanske zajednice. Oni trpe višestruku diskriminaciju, nemaju mogućnost zdravstvenog i socijalnog osiguranja, pravo na invalidninu, na zapošljenje…

Bidaim nije uspio da dobije dokumenta u Crnoj Gori, jer nije bio prijavljen ni na Kosovu i ovdje je došao bez isprava. ,,Kad sam se rodio otac me nije prijavio, već se odao alkoholu i nije mario za mene. Obilježio me je, a i moju porodicu za čitavi život, jer je apatridija nasljedna. Sada ne znam kako da dođem do dokumenata i pomognem svojoj djeci“, kaže on za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Brat koji stariji par minuta slabije napreduje. Jede samo kašastu hranu i trpi velike bolove. Ni pogledom ne komunicira u zagušljivoj sobi. O njima se danonoćno brine Bidaimova druga supruga – Danijela. Biološka majka je blizance napustila brzo po rođenju.

Danijela i Bidaim imaju još jednog sina, starog svega nekoliko mjeseci, a čekaju i prinovu. Samo za zamjenu za majčino mlijeko nedjeljno im treba više od 30 eura. Za ljekove i terapiju za blizance nemaju novca.

,,Jednom je mlađem blizancu bilo mnogo loše, mokrio je krv. Hitno smo otišli u bolnicu i tamo sam sa njim provela 12 dana. Poslije toga nijesam bila ni živa ni mrtva. Ponekad dobijamo ljekove iz nekih privatnih apoteka od dobrih ljudi koji u njima rade, ali nas mahom odbijaju jer nemamo recepte“, kaže Danijela.

Od ljekara su jednom prilikom za starijeg blizanca dobili uput za Institut dr Simo Milošević u Igalu. Bili su sretni zbog te prilike i uputili su se iz Podgorice za Institut. Ali, odatle su ih odmah vratili jer dijete nije imalo zdravstvenu knjižicu. ,,Kako smo onda uopšte dobili uput? Problemi sa dokumentacijom su glavni razlog zbog kojeg moja djeca ne mogu da se liječe“, kaže Bidaim.

Ukoliko se liječe i ako se sa time krene na vrijeme, osobe sa cerebralnom paralizom, neurološkim poremećajem koji utiče na kretanje tijela i ravnotežu, mogu značajno da poboljšaju kvalitet života.

Nije zvanično poznato koliko u Crnoj Gori ima osoba iz romske i egipćanske zajednice sa invaliditetom. Ipak, neki podaci ukazuju na to da su te brojke zabrinjavajuće i da je položaj ovih ljudi u zajednicama koje inače imaju mnogo problema, još komplikovaniji. Najteže je onima koji nemaju papire, jer su faktički bez prava i ne mogu da se besplatno liječe.

Osobe sa invaliditetom (OSI) u ovim zajednicama su u još većem problemu, kaže za CIN-CG projekt asistentkinja u Centru za romske inicijative (CRI) Jovana Knežević. ,,OSI su višestruko u riziku, pa i da postanu apatridi zbog neiformisanosti, nemogućnosti da posjete institucije i slično”.  

U četvrtini domaćinstava makar jedna osoba sa teškim zdravstvenim stanjem ili sa invaliditetom

U ,,Analizi potreba za uspostavljanje usluga za romsku i egipćansku djecu u Crnoj Gori iz 2020. godine” ističe se da u četvrtini domaćinstava živi makar jedna osoba sa teškim zdravstvenim stanjem ili sa invaliditetom. Njih čak 40 odsto je u lošem ili veoma lošem zdravstvenom stanju.  Dodaje se i da 40 odsto pripadnika zajednice nemaju regulisanu zdravstvenu zaštitu.

Analiza ukazuje i na problem nedostatka podataka. Ministarstvo rada i socijalnog staranja (MRSS) ne vodi evidenciju korisnika materijalnih davanja po osnovu nacionalne i etničke pripadnosti, kako su saopštili i za CIN-CG, zbog zakonskih odredbi oko zabrane diskriminacije. ,,U Informacionom sistemu socijalnog staranja nije predviđena evidencija korisnika na osnovu nacionalnosti i etničke pripadnosti“, naveli su iz tog Vladinog resora.

,,Ako se ima u vidu to da se osobe romske i egipćanske nacionalnosti nalaze u mnogo nepovoljnijem položaju u odnosu na druge, onda sprovođenje posebnih mjera za tu zajednicu ne samo da ne bi bilo protivno načelu ravnopravnosti, nego bi doprinijelo dostizanju suštinske jednakosti”, piše u toj Analizi.

Prema podacima koje su lokalni centri za socijalni rad dostavili za potrebe Analize, korisnika materijalnih davanja po osnovu invaliditeta iz romske i egipćanske zajednice ima samo sedmoro. Jedno tu naknadu dobija u Kotoru, petoro u Nikšiću i jedno od Centra za socijalni rad koji pokriva Berane, Andrijevicu i Petnjicu.

Iz ovih populacija, prema Analizi, samo je četvoro korisnika dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju – troje je u Herceg Novom, a jedno ide u Dnevni centar za područje Berana, Andrijevice i Petnjice. Ovi podaci ne prikazuju realno stanje stvari, jer mnoge opštine, poput Podgorice i Ulcinja, ne vode evidenciju korisnika po nacionalnoj pripadnosti, iako po popisu stanovništva iz 2011. godine u tim gradovima živi veliki broj pripadnika romske i egipćanske zajednice i tu su njihovi problemi najizraženiji.  

Djevojka sa invaliditetom bila žrtva ugovorenog braka, seksualnog zlostavljanja i drugih oblika eksploatacije

Među žrtvama ugovorenog braka, kojima pomaže Centar za romske inicijative (CRI), našla se i djevojka sa invaliditetom, kojoj je ujak dogovorio brak na Kosovo. CRI je slučaj rješavao u junu ove godine.

Ova djevojka, sa problemima u psihofizičkom razvoju, danas ima 21 godinu. Prije izvjesnog vremena je bila prisiljena na brak. Rasla je sa majkom i babom. Kad su one preminule, ujak je odvodi iz Crne Gore. Stan u kojem je živjela on neovlašćeno prodaje komšijama. ,,Prema izjavi žrtve, ujak joj je ugovorio brak na Kosovu, a za sklapanje nedozvoljenog braka uzeo je više hiljada eura od nama nepoznate osobe. Nakon što je bila na različite načine eksploatisana, prema našim saznanjima, zbog svog psihofizičkog stanja vraćena je u Crnu Goru”, kaže za CIN-CG Knežević.

Nakon dolaska u Crnu Goru, djevojka je bila prepuštena sama sebi. Spavala je ispred zgrade u kojoj joj je nekada bio stan. Tada je, prema svjedočenju, trpjela i seksualno zlostavljanje od različitih osoba.

Nakon što se CRI uključio u slučaj, djevojka je smještena na sigurno i vraćen joj je stan koji joj je pripao nakon smrti majke i babe. ,,Redovno obavljamo psihološko edukativne razgovore sa njom, i pružamo joj podršku u pravcu regulisanja pravne dokumentacije. Dobila je ličnu kartu i trenutno joj pomažemo da dobije i invalidninu”, navodi Knežević.

Ovakve priče o ljudima koje žive na marginama našeg društva nerijetko ostaju neispričane. Oni obično nemaju nikoga ko će iza njih stati i pomoći im.

Knežević upozorava da je dodatni problem osoba iz romske i egipćanske neriješen pravni i zdravstveni status.  

Mnogi zbog nedostatka ličnih dokumenata rijetko koriste zdravstvene usluge

U ,,Strategiji za inkluziju Roma i Egipćana za period od 2021. do 2025. godine“, upozorava se na problem nedovoljne učestalosti korišćenja zdravstvenih usluga - skoro trećina Roma i Egipćana vrlo rijetko koristi taj vid usluga. Mnogi od njih kao razlog su naveli upravo nedostatak ličnih dokumenata koja su im potrebna da bi išli kod ljekara.

,,Za ljude koji su i dalje u postupku pribavljanja dokumenata za regulisanje pravnog statusa, institucije rješavaju slučajeve ad hoc. Nedostatak pristupa ličnim kartama uveliko utiče na šanse za dobijanje zdravstvenog osiguranja i stavlja ovu grupu u vrlo težak položaj”, navodi se u tom Vladinom dokumentu.

Bidaim radi po čitavi dan – popravlja stare mašine za veš i preprodaje gvožđe i drugi reciklažni otpad. ,,Nekad, kada nemamo baš ništa za jelo, idem i pregledam kontejnere. Nije me sramota, jer nemam šta drugo da radim. Bez dokumenata ne mogu ništa, čak ni da primam socijalnu pomoć“, navodi on.

U kući u kojoj žive nemaju osnovne uslove za život. Djeca koja ne mogu da se kreću primorana su na neuslovno vanjsko kupatilo.

Bidaimova porodica mnogima se obraćala za pomoć - policiji, Ministarstvu rada i socijalnog staranja, raznim organizacijama… Institucije su na njihove molbe ostajale bez odgovora. Najviše im je do sada izašla u susret NVO Phiren amenca – Koračajte sa nama, odakle su im obezbijedili invalidska kolica kako bi se kretanje djece makar malo olakšalo.

,,Zbog neregulisanog pravnog statusa ovoj djeci je uskraćena zdravstvena zaštita. Njima je potreban poseban tretman koji im nije omogućen“, kaže za CIN-CG izvršni direktor NVO Phiren amenca – Koračajte sa nama Elvis Beriša.

Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), od početka primjene novog Zakona o strancima koji tretira i pitanje apatridije, zaključno sa oktobrom 2022. za samo devet osoba je utvrđen status apatrida - šest muškaraca od kojih je jedan u međuvremenu preminuo i tri žene. Za 15 osoba taj je postupak u toku.

Ove brojke, ipak, ne odslikavaju realnost. Prema Studiji slučaja NVO Phiren amenca – Koračajte sa nama ,,Romi bez regulisanog pravnog statusa u vrijeme pandemije COVID-19” iz 2021. godine, od preko hiljadu ljudi obuhvaćenih anketom, na terenu je pronađeno čak 198 odraslih i 216 djece sa neregulisanim pravnim statusom.

,,Najčešće oba roditelja u porodici imaju neriješen pravni status, ali ima situacija gdje otac ili majka imaju status, ali njihova djeca nemaju. Iako je bilo jasno da zvanični podaci ne odražavaju realno stanje, ipak je istraživanje otkrilo poražavajuću činjenicu da su djeca u većem riziku od apatridije od odraslih”, navodi se u ovoj studiji.

Crna Gora, prema riječima načelnika Direkcije za strance, migracije i readmisiju u MUP-u Dragana Dašića, ima mehanizme koji su usmjereni na nalaženje rješenja za postojeće situacije i sprečavanje novih slučajeva apatridije, kao i za zaštitu takvih osoba. ,,Među njima su Zakon o crnogorskom državljanstvu iz 2008. godine, koji je ispoštovao principe Evropske konvencije o državljanstvu, od kojih je jedan i izbjegavanje pojave apatridije, kao i preporuke Savjeta Evrope o prevenciji i smanjenju apatridije, Konvencije o pravu djeteta, Konvencije o smanjenju apatridije…“, navodi on.

Dašić, međutim, upozorava da je praksa pokazala da se odgovor po zahtjevima za provjeru državljanskog statusa od drugih država čeka dosta dugo. „Zbog toga probijamo zakonske rokove za donošenje odluka“. Drugi je problem, ističe Dašić, što ni odgovori ljudi bez papira koji apliciraju često nijesu dovoljno precizni i ne sadrže potrebne informacije.

Prema njegovim riječima, naša država je i na Globalnom skupu o apatridiji, održanom u oktobru 2019. godine u Ženevi, između ostalog, preuzela i obavezu da pojednostavi proceduru za pribavljanje identifikacionih dokumenata. ,,Uvođenjem sudskog postupka za utvrđivanje vremena i mjesta rođenja osoba koje su rođene u Crnoj Gori izvan zdravstvenog sistema, kao i novom praksom upisa u registar rođenih djece koju su majke napustile ili čije majke nemaju identifikaciona dokumenta, Crna Gora je u potpunosti stvorila uslove za upis u registar rođenih za sve rođene na njenoj teritoriji“, objašnjava Dašić.

Ipak, u Strategiji o migracijama i reintegraciji povratnika u Crnoj Gori, za period od 2021. do 2025. godine konstatuje se da je sistem upisa u matični registar rođenih, posebno kada se radi o osobama izvan zdravstvenog sistema (apatridima), nedovoljno razvijen. ,,Iako su, u teoriji, te osobe imale pravo na državljanstvo Crne Gore ili druge države sa kojom imaju povezanost, one nijesu mogle da ostvare upis u matični registar rođenih, što im je onemogućavalo učešće u daljem postupku i sticanje ostalih identifikacionih dokumenata”, navodi se u ovom Vladinom dokumentu.

Studija slučaja NVO Phiren amenca – Koračajte sa nama iz 2021. pokazala je da 30 odsto od ukupnog broja ispitanika tokom trajanja pandemije COVID-19 nije dobilo nikakvu pomoć od države. Svi oni su bili osobe bez regulisanog pravnog statusa. ,,Procjenjuje se da je rezultat cijepanja Jugoslavije preko 30.000 Roma i Romkinja bez državljanstva… Mapiranje je potvrdilo i ono što i zvanični izvještaji o Crnoj Gori pokazuju – da je nasljednost apatridije u porastu. Kako romske i egipćanske porodice uglavnom imaju veliko potomstvo, tako gotovo sva djeca nasljeđuju neregulisan pravni status. To znači da će za par godina ovaj problem narasti i umnožiće se broj odraslih i djece apatrida. Ovime se Crna Gora ne bavi”, upozorava se u ovoj studiji.  

Djeci bez ličnih dokumenata prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu nedostižna

„Pripadnicima OSI u ovoj zajednici veoma je otežan pristup podrške, posebno imajući u vidu obimnu papirologiju koju moraju da dostavljaju na različite adrese, a kada se uzmu u obzir socio-ekonomske karakteristike zajednice onda govorimo o dodatnim komplikacijama. Ističemo naročito problem nepristupačnosti zdravstvenoj zaštiti“, kaže Beriša.

Trećina djece nema zdravstveno osiguranje, nije vakcinisano, nema izabranog ljekara i ne ide redovno na sistematske preglede, navodi se još u „Analizi potreba za uspostavljanje usluga za romsku i egipćansku djecu u Crnoj Gori iz 2020. godine”.

Romskoj i egipćanskoj djeci bez državljanstva i upisa u matične registre rođenih, prema Analizi, pravo na socijalnu zaštitu je gotovo nedostižno. ,,Roditelji te djece nemaju dovoljno materijalnih i nematerijalnih kapaciteta da samostalno regulišu pravni status djece u Crnoj Gori. Čak i kada je riječ o osobama koja posjeduju državljanstvo, pribavljanje potrebne dokumentacije i dalje predstavlja problem, usljed niskog obrazovnog nivoa i odsustva servisa za pružanje primarne pravne pomoći”.

Ispitanici, koji su za potrebe Analize kontaktirani, a koji nijesu korisnici materijalnih prava preko centara za socijalni rad, istakli su da je njih 72 odsto tražilo pomoć preko tih ustanova, ali da je nijesu dobili, većinom zbog neregulisanog pravnog statusa u Crnoj Gori.

Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), u toku prošle godine, javilo se devet Roma i Romkinja za pomoć. ,,Međutim, osim za besplatno pravno savjetovalište i dostupni prevoz, nijesu nam se obraćali za druge servise podrške, na primjer, za usluge podrške za život u zajednici, usluge Studentske savjetodavne kancelarije ili Servisa za zapošljavanje, iako poznajemo jako malo Roma i Romkinja s invaliditetom koji imaju posao”, kaže za CIN-CG izvršna direktorica UMHCG-a Marina Vujačić.

Ona ističe da je razvijenost servisa podrške, kao i njihova dostupnost OSI, a posebno Romima s invaliditetom, na niskom nivou ili čak uopšte ne postoji.

Vujačić veliki problem primjećuje i u odnosu države prema OSI, koje posmatra kao homogenu grupu. ,,Ne ispituju se njihove realne potrebe i zahtjevi, zbog čega mjere najčešće ne doprinose stvarnom napretku i poboljšanju uslova života OSI, a posebno nekih grupacija među njima, kao što su i Romi s invaliditetom. Institucije bi morale temeljnije raditi na polju unaprjeđenja njihovog položaja. OSI moraju više biti uključene u sve procese koji ih se tiču i nije na državi da procjenjuje šta je za njih važno, a šta nije”.

Na osnovu jednog istraživanja Ministarstva za ljudska i manjinska prava iz 2016. godine, prosječni životni vijek romske populacije je 55 godina. ,,Poređenja radi, očekivani životni vijek većinske populacije u Crnoj Gori je 76 godina, što znači da kada se neko rodi kao Rom i Egipćanin u Crnoj Gori, očekivano je da će živjeti oko 20 godina kraće od onih koji ne pripadaju ovoj zajednici“, navodi se u tom istraživanju.

Blizanci sa početka ovog teksta sve manje imaju vremena. Njihovi roditelji do sada su uzaludno čekali da se djeci makar malo umanje bolovi, kako bi život bio podnošljiviji. Još mnogo teških priča ima u ovoj zajednici, ali kao da nema nikoga da ih čuje.  

Dobre prakse rješavaju problem apatridije

Prema ,,Studiji dobrih praksi u rješavanju postojećih velikih slučajeva apatridije“ Agencije Ujedninjenih nacija (UN) za izbjeglice iz avgusta ove godine, Šri Lanka se navodi kao jedan od najboljih primjera države koja se zakonskom i političkom reformom uhvatila u koštac sa dugogodišnjim problemom apatridije.

U toj studiji ističe se slučaj apatridije Brdskih Tamila, dijela stanovništva koje je dugo bilo bez državljanstva na Šri Lanki. Oni vode porijeklo od radnika koje su Britanci doveli iz Indije između 1820. i 1840. da rade na plantažama čaja. Većina tih stanovnika nastavila je da na tim prostorima živi i radi, a neki su usljed sukoba koji su zahvatili Šri Lanku 1980-ih raseljeni u sjeverne djelove zemlje.

Ubrzo nakon što je Šri Lanka (tada Cejlon) stekla nezavisnost 1948. godine usvojeni su Zakon o državljanstvu i Zakon o stanovnicima Indije i Pakistana. Oba zakona su diskriminisala Brdske Tamile, kojih je, po popisu iz 1964, bilo oko 168 hiljada.

Tek su 2003. usvojena zakonska rješenja koja su predviđala dodjelu državljanstva po automatizmu i uvođenje pojednostavljene procedure, i problem državljanstva Brdskih Tamila se počeo rješavati.

U Studiji slučaja NVO Phiren amenca – Koračajte sa nama ,,Romi bez regulisanog pravnog statusa u vrijeme pandemije COVID-19” iz 2021. godine navodi se da je sistem u Crnoj Gori puno ljudi ostavljao bez šanse. Nije bilo jasno šta je još konkretno od dokumentacije trebalo pribaviti kako bi se regulisao pravni status. ,,Javni poziv za rješavanje pravnog statusa iz 2015. godine je imao nekoliko nedostataka. Od preko 450 prijava prihvaćeno je samo sedam, dok je za ostale određeno da imaju osnova da u nekoj drugoj zemlji riješe svoj status. Time im nije pružena nikakva podrška, već su nedvosmisleno odbijeni. Drugi nedostatak je nedovoljna informisanost građana. Mnogi nijesu ni znali za poziv i nemaju nikakvo sjećanje o tome da je to bilo u toku”, navodi se u ovoj studiji.

Crna Gora, prema mišljenju izvršnog direktora NVO Phiren amenca – Koračajte sa nama Elvisa Beriše, može riješiti pitanje apatridije pojednostavljivanjem procesa dobijanja pravnog statusa sa stalnim ili privremenim nastanjenjem u državi. ,,Tako bi sadašnjim apatridima bio omogućen pristup servisima države (zdravstvenom i socijalnom osiguranju, invalidnini, pravu na zapošljenje). Trebalo bi zaustaviti nasljednu apatridiju i obezbijediti da se sva djeca upišu u matične knjige rođenih odmah nakon rođenja, po osnovu države rođenja. Dijete bi trebalo da dobije državljanstvo zemlje u kojoj je rođeno, odmah bez tereta dokazivanja i potraživanja dokumentacije koju roditelji moraju dobaviti“, zaključuje Beriša.

Andrea JELIĆ

Izvršna koordinatorka Centra za romske inicijative (CRI) Fana Delija kazala je da su ove godine imali najmanje osam slučajeva ugovorenih dječjih brakova i da se svi slučajevi odnose na djecu starosti od 13 do 16 godina.

„Svaki slučaj je još uvijek u toku procesuiranju, a drugi slučajevi uopšte nijesu procesuirani kao oblici trgovine ljudima“, upozorila je Delija na zajedničkoj konferenciji za novinare Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i CRI.

Ona je ocijenila da, ukoliko se ugovara dječiji brak, sistem ne smije da se poziva na tradiciju Roma. „Samim tim mi dovodimo same te djevojčice do toga da postanu rob untar zajednice. Svi pokazatelji rezultati upućuju na to da djeca rađaju djecu“, rekla je Delija.

Upitana da li misli da se pojava ugovorenih brakova ili je i dalje problem, Delija je kazala da njihov rad ukazuje na to da se ta pojava ne smanjuje, već da se vješto prikriva od zajednice.
„Treba da pošaljemo poruku da je zakon jači od dječjih ugovorenih brakova“, kazala je ona.

Na jučerašnjoj konfereciji predstavljeno je istraživanje, koje je za potrebe CIN-CG i CRI sproveo Centar za monitoring i istraživanje (CeMI). Istraživanje je sprovedeno u Podgorici, Nikšiću i Bijelom Polju.

Istraživanje je dio dvogodišnjeg projekta “RE zajednica: zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje i socijalna prava”, koji CIN-CG i CRI sprovode uz podršku Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori. Cilj projekta je unapređenje pozicije Roma i Egipćana u Crnoj Gori, sa posebnim naglaskom na osvjetljavanje pozicije žena i djevojčica ove zajednice ali I drugih ranjivih grupa unutar ove inače ranjive zajednice.

Rukovoditeljka istraživanja i direktorica Juventasa Ivana Vojvodić kazala je na predstavljanju rezultata da se u Nikšiću navode primjeri da je djevojčica stupila u brak sa 13 godina, a da su u Podgorici, od focus grupe koja je bila maloljetna, dobili izjave da znaju za stupanje u brak sa osam, deset, 11 i 13 godina.

“Evropska komisija je u posljednjem izvještaju da Crna Gora treba da podigne i svoj zvanični limit za stupanje u brak, koji je 16 godina. Međunarodni standard je da je limit 18 godina“, kazala je Vojvodić na konferenciji.

Predstavljajući rezultate istraživanja, Vojović je istakla da su imali zadatak da kroz fokus grupe i dubinske intervjue naprave presjek stanja u brojnim oblastima, među kojima su pristup zdravstvu, obrazovanju, tržištu rada ali i sistemu socijalne zaštite.

Publikacija "Pristup zdravstvenim uslugama, obrazovanju, tržištu rada i socijalnim pravima Romkinja i Egipćanki u Bijelom Polju, Nikšiću i Podgorici" dostupna je na našem sajtu na sljedećem linku:

http://www.cin-cg.me/wp-content/uploads/2022/07/Izvjestaj-IV-1.pdf

Novinarka Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Đurđa Radulović dobila je drugu nagradu Evropske unije za istraživačko novinarstvo za tekst o požarima i dokumentarni film “Požari u Crnoj Gori: Uzroci i posljedice“.

Nagrada je danas uručena u Tirani, gdje se održava dvodnevna Medijska konferencija EU i zapadnog Balkana.

Prvu nagradu dobio je novinar, bivši glavni i odgovorni urednik Nezavisnog dnevnika "Vijesti" Mihailo Jovović, za serijal tekstova o putovanjima bivšeg premijera a sadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića Vladinim avionom.

Treću nagradu dobili su Vladimir Otašević i Marko Vešović za dokumentarni film "Tajne zloćina - Ubistvo Duška Jovanovića".

Nagrađeni film "Požari u Crnoj Gori: Uzroci i posljedice" možete pogledati na našem Youtube kanalu:

Živote zavisnika ugrožava i diskriminacija, izopštenost iz društva. Fale brojne mjere institucija da bi se osobama u aktivnoj fazi bolesti omogućio kakav takav život

 "Više ni sam ne znam šta sam kombinovao - tablete, kokain, heroin, alkohol, nije bilo važno. I na kraju naravno zapalim cigaretu", kaže za CIN-CG Denis (pravo ime poznato redakciji), koji, iako tek u ranim tridesetima, ima iza sebe 15 godina borbe sa zavisnošću od psihoaktivnih supstanci.

Denis pomjera prostirku sa trosjeda u njegovoj dnevnoj sobi. Navlaka i kauč su potpuno upropašteni brojnim rupama od cigareta.

"Tipičan namještaj jednog zavisnika. Uzmeš previše nečeg i izgubiš svijest, a cigareta ispadne", objašnjava Denis.

Jednom se probudio sa potpuno spaljenom majicom i ožiljcima od cigarete na koži. Imao je sreće - neki koje je poznavao nijesu se nikad probudili.

Crna Gora ne prikuplja podatke o broju smrti usljed predoziranja. NVO Juventas navodi da se u ovim slučajevima kao uzrok smrti najčešće prijavljuje "stanje ili uzrok povezan sa predoziranjem, ali ne i predoziranje samo po sebi". Upućeni izvori CIN-CG-a tvrde da se ovi tragični slučajevi najviše dešavaju oko Nove godine i tokom ljeta, ali po pravilu ne ulaze u statistiku - već se smrt tih često mladih ljudi zavodi kao zastoj srca.

Distribucija lijeka protiv predoziranja među zavisnima od opijata je jedna od mjera koja bi mogla spasiti života, ali se ne sprovodi u Crnoj Gori.

To važi i za anonimnu provjeru sastava droge prije konzumacije, uvođenje prostorija za upotrebu ilegalnih supstanci u okviru zdravstvenog sistema, medicinski heroin za one koje su najtežim stadijumima zavisnosti, distribucija igala i špriceva u zatvorima.

Ove i druge mjere dio su programa "smanjenja štete" u razvijenim zemljama. Ovakav pristup se fokusira na rad sa ljudima bez osude, diskriminacije i bez zahtjeva da prekinu sa upotrebom droga ne bi li dobili podršku, navodi značajna svjetska organizacija u ovom polju - Harm Reduction International (HRI).

Programe smanjenja štete u Crnoj Gori sprovodi prvenstveno civilni sektor. U okviru drop-in centara, nudi se besplatno savjetovanje, psihosocijalna podrška, dijeljenje špriceva, igala, kondoma i lubrikanata u cilju sprečavanja širenja polno i krvlju prenosivih bolesti, testiranja na HIV i hepatitis B i C. Sprovode se edukacije o predoziranju, grupne podrške za mlade koji koriste droge, ali i besplatno dijeljenje hrane, šišanja, pranje garderobe... Organizacije civilnog društva se bave i uklanjanjem infektivnog otpada u skladu sa propisima, čime se sprečava rizik od zaraze.

Trenutno, zdravstveni sistem Crne Gore nudi zamjensku terapiju za opijatske droge (OST), pod uslovom da su korisnici pozitivni na test droga. Ovo je jedina mjera zdravstvenih institucija, ali je od ključnog značaja za funkcionisanje smanjenja štete. U septembru 2021. bilo je 1.100 korisnika ove terapije, navodi se u publikaciji "Zadovoljstvo korisnika OST programima u Crnoj Gori", koju su načinile NVO Juventas i Crnogorska mreža za smanjenje štete - Link.

Preopterećenost određenih punktova značajno smanjuje zadovoljstvo korisnika, a psihosocijalna podrška korisnicima terapije izostaje, iako bi "trebalo da bude jedan od ključnih segmenata" navodi se dalje.

"Ukoliko bi bila dostupna, 78 odsto ispitanika/ica bi vjerovatno ili vrlo vjerovatno tražilo podršku psihologa/kinje", navodi se u ovoj publikaciji.

U Strategiji mentalnog zdravlja 2019 - 2023, navodi se da su uslovi u jedinicama za OST terapiju nezadovoljavajući i bez stalno zaposlenog psihijatra, što vodi u rizik od zloupotrebe lijeka. Fali kadra, a postojeći je nedovoljno edukovan i motivisan za tretman zavisnika.

"Samo u Domu zdravlja Konik, na 300 pacijenata koji koriste terapiju, trenutno radi samo jedan ljekar specijalista. Slično je i u ostalim domovima zdravlja u zemlji", navode za CIN-CG iz Linka.

"Stiče se utisak da su osobe koje koriste droge, ili su na zamjenskoj terapiji, u značajnoj mjeri žrtve sistemske diskriminacije, te da se njihovim potrebama ne pridaje ni pažnja ni značaj", kažu iz Linka. Ovo potvrđuje i situacija iz avgusta, kada su domovi zdravlja ostali bez zamjenskog lijeka buprenofina. Korisnicu su bili izloženi teškim fizičkim i psihičkim simptomima apstinencijalne krize, epileptičnim napadima, visokom riziku od relapsa, ali i kriminogenih radnji.

"Država je time prekršila osnovno ljudsko prvo - na zdravstvenu zaštitu", navode iz Linka.

Eksperti za ljudska prava Ujedinjenih nacija apelovali su ove godine da programi smanjenja štete moraju biti dostupni svakome, te da predstavljaju "krucijalnu zaštitu osoba koje koriste droge"'.

Navode da "rat protiv droge" postaje besmislen, jer potražnja za ilegalnim supstancama ne opada, dok rastu diskriminacija i ugrožavanje ljudskih prava korisnika.

Zavisnost je doživotna bolest, relaps prateći dio

Denisu su poznate sve agonije bolesti zavisnosti. Tokom 15 godina vrtio se u krugovima kriza, pokušaja odvikavanja, dilovanja da bi zaradio za drogu, zatvora i nošenja nanogice.

"Tri neuspjela pokušaja na Kakarickoj gori, skidanje na suvo, ugradnja blokatora za efekte heroina u ruku, nema šta nisam probao", kaže Denis. Svaki put kad bi doživio povratak (relaps), osjećao je sramotu i krivicu, ali nema toga na šta ga kriza nije natjerala.

"Moja supruga je imala strašne bolove, morala je da izvadi zub i namIjenila je poslJednje pare za to. Samo sam ih uzeo, ne misleći ni o čemu, sem kako da zadovoljim svoju potrebu", kaže Denis. Kad god bi se sjetio takvih situacija tokom pokušaja apstinencije, poželio je da se ponovo drogira, objašnjava Denis.

"Ono što je zavisnicima važno je da ih ne osuđujemo, bez obzira na ishod pokušaja apstinencije", kažu iz Linka, čija su sva tri člana prošli kroz borbu sa zavisnošću i uspjeli da održe višegodišnju apstinenciju. Svakodnevno rade kao terenski radnici sa ljudima koji koriste droge, pružajući širok spektar podrške.

Dijana Milošević, psihoterapeutkinja, direktorica Javne ustanove za liječenje i rehabilitaciju "Kakaricka gora", za CIN-CG kaže da se kod bolesti zavisnosti ne može govoriti o stopama izlječenja, već samo o zaliječenju.

"Zavisnost je doživotna bolest, a recidivi su i nakon više godina apstiniranja sastavni dio kliničke slike", objašnjava Milošević.

Studija rađena u Americi u ustanovama za liječenje, pokazala je da 85 odsto zavisnika od droga koji završe tretman i uspostave apstinenciju, dožive relaps u toku prve godine od završetka liječenja.

Američki centri za zavisnost, javna ustanova za liječenje zavisnosti u Americi, navodi da je povratak narkoticima sastavni dio procesa.

"Iz ove perspektive, relaps je očekivana teškoća na putu izlječenja, što ne znači da je oporavak nemoguć", navode iz ove organizacije.

Zavisnost nije karakterna osobina već bolest, apeluje Američka agencija za zloupotrebu droga i mentalno zdravlje.

Denis u trenutku razgovora sa novinarkom koristi marihuana i pije pivo. Već osam mjeseci nije uzeo ništa od drugih psihoaktivnih supstanci. Prijavljen je na program zamjenske terapije, ali lijek buprenofin ne uzima, već ga prodaje na crnom tržištu, obično zavisnicima u krizi, koji ne žele da im se ime unese u sistem. Od toga ima minimalan džeparac. Ne radi, iako ima djecu.

"Skoro se moj dobar drug koji je bio 'čist' tri godine ponovo vratio drogama. To mi je teško palo", kaže on.

Na stolu u dnevnoj sobi je interesantna skulptura. Na pitanje šta je to, objašnjava da se povremeno bavi umjetničkim radom. Nije teško prepoznati talenat. Kasnije, iza kuće pokazuje materijal koji je nedavno sakupio za buduće rukotvorine.

"Ne radim više kao ranije, nemam volje", kaže on. "Uglavnom sam radio kad bih uzeo drogu. Sad mi djeluje da više nikad neću osjetiti takvu inspiraciju", kaže Denis, naizgled bez ikakvog žala.

Resocijalizacija osoba koje koriste droge predstavlja jednu od najvažnijih karika reintegracije u društvo i tome su u Linku posvećeni.

"Nijesu rijetki korisnici OST terapije koji su uspjeli da nađu posao ili su imali posao odranije i zadržali ga nakon stupanja u terapijski proces", navodi se u studiji Juventasa i Linka.

"S obzirom na hroničnu i progresivnu prirodu bolesti, osobe koje aktivno koriste droge, nakon određenog vremena vrlo teško mogu imati normalan život - obavljati dnevne, radne, roditeljske i ostale obaveza. Oni koji se priključe programu zamjenske terapije i odgovorno mu pristupe, vrlo brzo mogu uspostaviti funkcionalan život. Takvih primjera ima i u našoj praksi", kažu iz Linka.

Neophodno održivo finansiranje programa

"Najveći nedostatak trenutnog sistema pružanja servisa smanjenja štete jeste finansijska neodrživost", navodi se u publikaciji "Analiza budžeta Ministarstava zdravlja, rada, socijalnog staranja i pravde", koju je izdao Juventas 2020. godine.

Nevladine organizacije zavise od projektnog finansiranja i ne može se obezbijediti adekvatno funkcionisanje na duži vremenski period, navodi se u publikaciji i zaključuje da je neophodno programsko finansiranje iz budžeta, za što bi mogla da se nađu sredstva ako bi se racionalizovali troškovi nadležnih ministarstava.

Navodi se i da su nevladine organizacije morale da znatno redukuju programe smanjenja štete kada je podrška Globalnog fonda za borbu protiv AIDS-a, malarije i tuberkuloze u Crnoj Gori izostala 2015, nakon devet godina.

U publikaciji ističu da problem predstavlja i nedovoljna geografska pokrivenost servisima smanjenja štete. Naime, u Crnoj Gori postoji samo sedam metadonskih centara u okviru zdravstvenog sistema, u nekoliko gradova.

"Drop-in centri nevladinih organizacija Juventas i Cazas funkcionišu u Podgorici i Baru. Terenski rad se, u zavisnosti od perioda godine, odvija u još nekoliko crnogorskih opština, ali se to ne može mjeriti sa efektima koje imaju kontinuirani programi smanjenja štete", navodi se u toj publikaciji.

"Potrebe za zdravstvenom zaštitom osoba koje injektiraju droge uglavnom podržavaju samo servisi organizacija civilnog društva. U domovima zdravlja i drugim zdravstvenim ustanovama veoma teško mogu doći do sterilnog pribora za injektiranje što ih dovodi u opasnost od dobijanja krvlju prenosivih infekcija, poput HIV i hepatitisa C", kažu iz Linka za CIN-CG.

Veliki problem je diskriminacija.

"Za sada se otvorenom promocijom prava korisnika droga i OST bavi samo nekoliko organizacija civilnog društva, dok institucije i dalje ne prepoznaje važnost promocije antidiskriminatorskog stava prema zajednici koja je jedna od najranjivijih u društvu", ističu prdstavnici Linka.

Prema studiji "Zadovoljstvo korisnika OST programima", oko 80 odsto ispitanika smatra da je odnos osoblja u centrima veoma značajan faktor za učešće u programu. Većina pacijenata koji su na OST terapiji smatra da će biti diskriminisani tokom liječenja. U studiji se citiraju izjave medicinskog osoblja u OST centrima koji tvrde da su neki korisnici dugo izbjegavali program da ne bi bili "deklarisani kao osobe zavisne o drogama", te su kupovali zamjensku terapiju na crnom tržištu.

Mjere koje koristi EU za sada daleko od Crne Gore

Međunarodna asocijacija za smanjenje štete, u izvještaju za 2021. navodi da u Crnoj Gori fali slobodna distribucija naloksona, bezbjedne igle i špricevi za zavisnike u zatvorima, kao i makar jedna soba za konzimacju droga. U Juventasu ističu da je dostupnost naloksona, lijeka protiv predoziranja od opijata, neophodna.

Istraživanje Svjetske zdravstvene organizaciji (SZO) u srednjoj Aziji, pokazalo je da distribucija i dostupnost naloksona pokazuje odlične efekte. Lijek je distribuiran nemedicinskom osoblju, porodici i prijateljima zavisnika. Istraživanje je pokazalo značajan stepen prevencije smrti zbog prdoziranja opijatima.

Nalokson se unosi uglavnom intervenozno, a u većini zemalja, uključujući Crnu Goru, ovo može vršiti samo medicinsko osoblje, iako SZO apeluje da su oni koji prvi prisustvuju predoziranju uglavnom prijatelji, partneri i porodica korisnika. Širu distribuciju naloksona u Evropi ima više zemalja, među kojima su Danska, Holandija i Ujedinjeno Kraljevstvo. U Škotskoj su taksistima podijeljeni sprejovi naloksona, kao dio kampanje protiv predoziranja.

Članovi organizacije Link imali su prilike da studijski posjete neke evropske zemlje gdje sistemi smanjenja štete dobro funkcionišu.

Navode primjere dobre prakse iz Holandije, gdje u okviru jedne institucije javnog zdravstva, osim OST programa, postoji socijalna zaštita, psihijatrijska ordinacija, psihoterapeutska podrška, ali i sobe za kontrolisanu konzumaciju droga.

Australijska studija iz 2021. "Ocjena soba za konzumaciju droge i dugoročnih efekata na klijente i zajednicu", rađena tokom više od pet godina pokazuje da su ove prostorije doprinijele da se smanji broj smrti od predoziranja, kao i frekvencija krvlju prenosivih bolesti.

Kao jednu od metoda smanjenja štete, u Holandiji je uvedena mogućnost anonimnog testiranja droge koju korisnik namjerava da konzumira, da bi se utvrdio sadržaj i potencijalna opasnost. Testovi se vrše u Trimbos institutu, kojem je glavno polje istraživanja mentalno zdravlje.

U Holandiji se praktikuje i program medicinskog heroina za one koje su ozbiljnim stadijumima bolesti. Ovu opciju nude i Danska, Njemačka, SAD, Kanada... Program je u potpunosti podređen stanju korisnika, objašnjavaju iz Linka.

"Korisnik nije obavezan da bude redovan sa dolascima na ovu vrstu terapiju, i to je human pristup prema nekome ko pati od teške zavisnosti", objašnjavaju iz Linka.

Ukoliko se korisnik/ca pojavi tek nakon više dana pauze, pretpostavka je da je u međuvremenu konzumirao ilegalne supstance, pa će biti testiran, isključivo da bi se utvrdilo da li je u tom trenutku medicinski heroin bezbjedan za tu osobu, objašnjavaju oni.

Juventas naglašava da sve evropske države imaju preporuke za bezbjedniji noćni život i smanjenje rizika od upotrebe ekstazija. To uključuje: besplatnu vodu u klubovima da bi se spriječila dehidratacija, edukaciju vlasnika noćnih klubova i prvu pomoć na mjestu, distribuciju infomracija i materijala...

Javnost u Crnoj Gori uglavnom ne shvata da je upotreba psihoaktivnih supstanci realnost i da ljude koji su zavisni treba integrisati. Diskriminacija i marginalizacija osoba koje koriste droge čini da se oni osjećaju izopšteno i da nemaju pravo da traže pomoć i podršku. "Za mene su sreća i zadovoljstvo nedostižni", kaže Denis.  

Bol koji se ne da opisati

Ljudi lako osuđuju, a ne znaju da je zavisnost bolest. Ne mogu ni da pretpostave šta sve sa sobom nosi apstinencijalna kriza, šta može da napravi od čovjeka, objašnjava za CIN-CG Marko Dragićević, član Linka.

On je prošao kroz borbu protiv bolesti zavisnosti. Nakon 20 godina, već je četvrtu godinu čist.

"Svaki put je počinjalo sa mirisom hemije. Tad znam da će vrlo brzo da krene. Osjećaj kao da ti meso otpada sa kostiju, a istovremeno ti te kosti neko lomi.

Ne možeš na noge, a moraš nekako da dođeš do droge. Pakao na zemlji - to je najbliži opis", kaže Dragićević. "Ne možeš da spavaš, jedeš, piješ, mučnina ne prestaje, smrzavaš se, a sav se znojiš... i tako danima", opisuje on.

Psihičke muke su nepodnošljive. "Depresija te vuče na dno i ne možeš da zamisliš da više ikad osjetiš išta dobro", objašnjava on.

"Najgore je šta sve može da ti padne na pamet u trenutku krize. Sve što vidiš, svaka osoba, prostor, svaki predmet, postaje samo objekat za put do droge", kaže Dragićević.

"Cijeli dan postaje 'lov'. Stvar je što ti u jednom trenutku postaje svejedno da li konzumiraš drogu ili ne. Tada sam pošao na liječenje, nijedna doza mi više nije bila dovoljna", priča on.

Đurđa RADULOVIĆ

Njih gotovo nikada nećete sresti - na ulici, u kafiću, parku… Država im pruža jako malo. Fali stručnog kadra, opreme, servisa, prostornih kapaciteta, novca… Od suštinske je važnosti da su roditelji dobro, mentalno, a i finansijski, kako bi mogli da se nose sa svim što dolazi", kaže majka tridesetogodišnje djevojke sa autizmom

Matija je rođen 2001. U početku je imao uredan razvoj. Prohodao je, govorio…Bili smo srećna četvoročlana porodica, u kojoj roditelji uživaju u odrastanju djece. Ali, brzo smo se suočili sa realnošću. Matijin govor se topio, nije to više isto dijete, gubi kontakt očima, ne primjećuje ni nas, ni životinje, obrće točak od igračke automobila satima... Ako ga zaustavite nastaje haos, vrištanje, skakanje... Plaši se zvukova... Kad krenete negdje, nosi istu flašicu od praznog dezodoransa, ona mu je sigurnost. Kad sjedi, ljulja se naprijed-nazad. Ne odaziva se, a uspavljivanje ide teško... Postaje sve gore", kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Marina Bećirović, majka 21-ogodišnjaka sa autizmom.

Prvi odlazak kod pedijatra pamti po neizvjesnosti. Doktorica je dala uput Matiji za Razvojno savjetovalište u Podgorici, spomenula autizam i kucnula o sto. Bio je maj i roditelji su odlučili da sačekaju još malo. "Nadali smo se da će se vratiti Matija, kakav je bio, a i strahovali možda od nepoznatog. U septembru smo otišli u Razvojno savjetovalište, a nakon pregleda dobili smo uput za Beograd", priča Bećirovićeva. Matija je, sa samo dvije godine i osam mjeseci, sa roditeljima stigao u Lipovicu, u Beogradu. Tamo dobija dijagnozu - autizam. "Imate osjećaj da ste sami, niko vam ne može dati odgovore na to zašto se to baš vama dešava, šta će biti sa djetetom i vašom porodicom, kako se suočiti sa svime. To je bolan i težak period", ističe još ova majka. Žani Bulajić, majki 30-ogodišnje Maje, bile su potrebne godine dok nije sebe osnažila kako bi mogla da se nosi i sa Majinom dijagnozom i sa okolinom. "Nakon što je našoj ćerki potvrđen autizam, prošla sam kroz pakao. Sjećam se da smo moj muž Strahinja i ja prvo besomučno čitali i informisali se. Kroz razgovore sa najbližim pronalazila sam hrabrost. Od suštinske je važnosti da su roditelji dobro, mentalno, a i finansijski, kako bi mogli da se nose sa svim što dolazi", kaže ona za CIN-CG. I Bulajići su, kao i Bećirovići prošli Beograd. Shvatili su, kažu, da Crnoj Gori fali prostornih kapaciteta, opreme, servisa, kao i stručnog kadra za rad sa osobama sa autizmom. Zbog toga su se okrenuli sebi u potrazi za odgovorima na brojna pitanja. Uključila se i rodbina. "Zahvaljujući tome što je moj muž bio poslanik u Skupštini Crne Gore, pokrenuta su brojna zakonska rješenja i inicijative. Borili smo se kako smo znali i umjeli. Međutim, nijesu svi roditelji istih mogućnosti, a država ne čini dovoljno da im olakša živote", navodi još Bulajićeva. Maja je danas korisnica Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom u Nikšiću.

Rana intervencija od suštinske važnosti

Osobe koje žive sa autizmom u Crnoj Gori nevidiljive su uglavnom i za društvo, i za sistem. Gotovo ih nikada nećete sresti na ulici, u kafiću, parku… Radoznali pogledi, nekulturna propitivanja, nerazumijevanje, neki su od razloga zbog čega se često skrivaju.

Prema riječima jednog od najvećih stručnjaka za autizam na našim prostorima Nenada Glumbića, veoma je važno rano prepoznati simptome. Što raniji tretman - to je prognoza bolja. Najčešće roditelji primijete da nešto nije u redu sa govorom, a dobijaju pogrešne savjete, nekada i od stručnjaka. "Na primjer - muška djeca kasnije progovore. Ili ako je u porodici neko kasno progovorio, znači to je normalno i ne treba ništa da preduzimaju. Ako imate dijete koje u 16. mjesecu nema riječi, a u 24. mjesecu nema rečenice ili ako su roditelji u razvoju primijetili regresiju, to je dovoljan razlog da potraže stručnu pomoć", kaže Glumbić za CIN-CG. "U prvoj godini života ne možemo biti potpuno sigurni u dijagnozu, ali se najranije ispoljava odsustvo pogleda. Dijete ne reaguje na osmijeh odrasle osobe, nema imitaciju pokreta, nekada nije zainteresovano za socijalni dodir (ljuljanje, maženje…) i ne ulazi u onu fazu brbljanja koja prethodi razvoju govora. Nema pokazivanja kažiprstom, što je takođe vrlo upadljivo", ističe Glumbić, koji od 1998. radi i na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju u Beogradu. Tokom druge godine, roditelji najčešće uoče da se dijete ne osvrće na poziv po imenu, što je jedan od ključnih znakova autizma. Glumbić objašnjava da se u tom periodu primjećuju i stereotipi u ponašanju - dijete se ne igra suštinski sa igračkama, igra se na isti način, ima otpor prema promjenama, traži istu hranu i odjeću, hoda istim putevima i često ima rituale i rutine. Mogu da se jave i problemi sa spavanjem, sa ishranom, a nekada i samopovređivanje ili povređivanje drugih, mada to nije nužno. Autizam je prema britanskoj Nacionalnoj zdravstvenoj službi spektar - svaka autistična osoba ima različite karakteristike. Mnogi saznaju da imaju autizam tek kad odrastu, a neki nikad ne dobiju dijagnozu. Ženama se autizam obično uspostavi kasnije, a jedan od razloga je što bolje imitiraju društvene konvencije i bolje prikrivanje ponašanja koje izgleda drugačije. Autizam nije oboljenje, već stanje, jer mozak osobe sa poremećajem iz spektra funkcioniše na drugačiji način od većine ljudi, piše na sajtu britanske Nacionalne zdravstvene službe. Uzrok autizma se ne zna, ali su faktori rizika donekle poznati. "U dokazane faktore rizika spadaju genetski činioci, tu je i starost roditelja, zatim uzimanje nekih ljekova tokom trudnoće, na primjer ljekova za astmu, alkohol, zagađivači, pesticidi… Postoje čvrsti naučni dokazi da ono što se obično u javnosti smatra faktorom rizika, MMR vakcine ili epiduralna anestezija tokom porođaja, to nijesu", navodi još Glumbić.

Bez podataka o broju osoba sa autizmom

Statistika se ne slaže oko procenata. Do preciznih podataka teško je doći, jer se to stanje ne priznaje ili ne dijagnostikuje na isti način u svakoj zemlji. Prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), oko jedan odsto svjetske populacije ima poremećaj iz spektra autizma - preko 75 miliona ljudi.

Međutim, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO), svako 160. dijete na svijetu ima ovaj poremećaj. Prevalencija autizma, prema CDC-u, porasla je za 178 odsto od 2000. godine, a otprilike je četiri puta više dječaka nego djevojčica. Prema podacima američkog Instituta za zdravstvenu metriku i evaluaciju, država sa najvećom stopom dijagnostikovanog autizma u svijetu je Katar, sa jednom osobom od njih 66. Koliko osoba sa autizmom živi u našoj državi, ne zna se, jer još nema registra, iako je to davno predviđeno Zakonom o zbirkama podataka u oblasti zdravstva. Nedavno je u skupštinsku proceduru ušao predlog dopune Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojim se ponovo traži formiranje ovog registra. Bez preciznog registra nema ozbiljne strategije, niti suštinskog uključivanja ovih osoba u društvo, smatra Goran Laković, otac 12-ogodišnje djevojčice sa autizmom. "Nema gdje dijete nijesam vodio i tražio pomoć, jer nema sistemskog odgovora u Crnoj Gori. Zbog toga sam pokrenuo peticiju za formiranje registra, kako bi se pokazalo pravo stanje. Osoba sa autizmom ima više nego što se misli. Moje pitanje je na osnovu čega se donose zakoni kada ne znamo koliko ovakvih ljudi treba pomoć", kaže on za CIN-CG. Iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore (IJZCG) za CIN-CG kažu da se još čeka iako je inicijativa pokrenuta još 2018. godine. Upućena je Ministarstvu zdravlja, ali na nju nije odgovoreno. "Novi zahtjev nije upućen jer je 2020. godine nastupila epidemija koronavirusa", kazali su iz IJZCG. Od osnivanja Centra za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju "Ognjen Rakočević", 2018. godine, oko 300 djece i adolescenata uzrasta do 26 godina dobilo je pomoć u Centru, koji nosi ime jedanaestogodišnjeg dječaka čija je smrt 2016. godine ujedinila građane. Ognjenov potresni slučaj skrenuo je pažnju društva na autizam. "Broj prepoznatih slučajeva je u porastu. Ranije su takvi poremećaji vođeni pod dijagnozama mentalne retardacije različitog stepena i/ili razvojne disfazije. Trend u svijetu je skoro eksponencijalnog rasta broja slučajeva u posljednih tridesetak godina, dok u Crnoj Gori ne postoji zvanična statistika", navodi za CIN-CG direktor Centra Ivan Krgović. Centar kuburi sa stručnim kadrom. U njemu sada usluge pružaju tri dječja psihijatra, jedan defektolog-oligofrenolog, tri logopeda i šest psihologa. "Na dnevnom nivou u prosjeku 30 djece koristi naše usluge. Imali smo ukupno tri konkursa oglašenih na 14 mjesta. Dobili smo samo dva nova logopeda. U međuvremenu, jedan je prešao, na, po njegovom mišljenju, lakše radno mjesto", navodi Krgović. Kako još ističe, uzrok nedovoljnog broja defektologa, leži u činjenici da u Crnoj Gori nikada nije postojao defektološki fakultet. "Trebalo bi unaprijediti i rad dnevnih centara, kapacitet, osoblje i dužinu boravka", kaže Krgović. Tretmani rane intervencije kod logopeda, oligofrenologa i psihologa u ovom centru traju 45 minuta. Pregled kod dječjih psihijatara trenutno je ograničen na 30 minuta. Prema mišljenju mnogih roditelja to nije dovoljno da bi se vidjeli neki rezultati. Petogodišnji Kristijan je roditelje izgubio na tragičan način. Prvo je ostao bez oca, a zatim i bez majke. Ubrzo mu je ustanovljen i autizam. "Moja majka, a njegova baka, dobila je starateljstvo, a ja sam mu hranitelj. Njegovo liječenje je dugotrajno i skupo. Nije dovoljno da dijete odvedete povremeno na tretmane koji traju po sat vremena. Treba mnogo strpljenja, truda i volje", kaže za CIN-CG Predrag Perak, Kristijanov stric, koji je, od kako se brine o petogodišnjaku, osnovao i nevladinu organizaciju "Plava planeta" sa ciljem da pomogne osobama sa autizmom u Crnoj Gori. "Kristijan trenutno ide u vrtić. Išao je i u Centar za djecu sa posebnim potrebama pri Domu zdravlja u Baru. Međutim, ocijenili smo da tu nema uslova i prestali smo tamo da ga vodimo. Sada ide privatno na tretmane. Zbog alergije na gluten i kazein, Kristijanu je neophodan i specifičan režim ishrane. Često odlazimo i u Beograd, na Institut 'Đorđe Kostić'", navodi još Perak. Pomoć koju Kristijan i porodica dobijaju iznosi oko 500 eura. U taj iznosi ulazi lična invalidnina u iznosu od 207 eura, kao i dodatak za djecu od 66 eura. Roditelj djeteta imaju mjesečnu naknadu od 224 eura. Nakon što Kristijan postane punoljetan, izgubiće pravo na dječji dodatak. "Život sa djetetom koje ima autizam pun je izazova, borbe da uradite nemoguće. Lutate, tražite stručnjake kojih skoro pa nema, plaćate intenzivne tretmane, dijete ne možete ni trenutak ostaviti samo. Puno je neprospavanih noći", kaže Bećirović. Ističe da roditeljima daju krila i mali pomak, osmijeh, ljubav koju pruža dijete sa autizmom: "Vi ste tu da osjetite njegovu bol, da govorite umjesto njega, da ga neizmjerno volite".

Fali stručni kadar, oprema i prostorne mogućnosti

U Crnoj Gori postoji 10 dnevnih centara za djecu sa smetnjama i teškoćama u razvoju, u Bijelom Polju, Pljevljima, Plavu, Beranama, Mojkovcu, Nikšiću, Cetinju, Herceg Novom i Ulcinju. Služe prvenstveno kao prostor za dnevni boravak.

CIN-CG se obratio svim centrima, a u odgovorima se vide isti problemi. Broj osoba sa dijagnozom se povećava, a stručnjaka fali.

Dnevni centar u Nikšiću ima najviše korisnika. Od 51, sa autizmom je 12. "Oni mnogo vole prirodu, da šetaju, sport i fizičke aktivnosti. Zato izvodimo djecu iz zatvorenih prostora", kaže za CIN-CG direktor Radovan Dragnić. Ovaj dnevni centar ima dva sektora, jedan za osobe do 27 godina, a drugi za starije. Svaki dan za osobe sa autizmom počinje ustaljenim radnjama. Po ulasku u Centar posjetioca dočekuje veliki hol, a sa lijeve strane je manja kuhinja. U blizini je i skučena senzorna soba za djecu koja u toku dana postanu uzrujana, napeta ili anksiozna. Desno od ulaznih vrata su prostorije gdje korisnici provode najviše vremena. Prostorija za autiste je upadljivo mala za njih 12-oro. Neka djeca leže na kaučima, sjede na stolicama - ljuljaškama, ili se igraju sa predmetima u sobi: na strunjačama, ili sa kockama i trouglovima napravljenim od čvrstih materijala. Druga komuniciraju sa vaspitačicama. Po ulasku, jedno od djece, četrnaestogodišnjakinja, primijetila je novinarku, prišla, tražila ruku i nagnula se da je zagrli. "Sa djecom sa autizmom je izazovno raditi. Neke od predrasuda su recimo da su sva djeca sa autizmom agresivna, da su čudaci, da su povučena u sebe, što nije tačno. Za svako dijete prvo pravimo procjenu sposobnosti i onda osmišljavamo aktivnosti", objašnjava za CIN-CG psiholog u nikšićkom Centru Radovan Pejović. U Centru radi samo jedan defektolog, a nedavno su dobili dozvolu za još jednog. Skoro su podnijeli inicijativu Opštini Nikšić i za pravljenje specijalnog centra za djecu sa autizmom. Iz Dnevnog centra u Herceg Novom CIN-CG-u su kazali da imaju dvoje djece sa autizmom. Imaju jednog psihologa i jednog pedagoga. Veliki problem je nedostatak stručnog kadra, kaže direktorica Dragica Kostić. I u Dnevni centar u Beranama dvoje je djece sa autizmom. U toj ustanovi radi jedan logoped, jedan defektolog, tri psihologa, dva pedagoga, jedan socijalni radnik, jedan vaspitač i jedan psihoterapeut.,,Obezbjeđujemo im razne aktivnosti", navode iz ovog centra za CIN-CG.

Država vodi iracionalnu zdravstvenu politiku

Prema podacima CDC-a, oko 75 odsto autističnih odraslih nije zaposleno. Skoro 50 odsto 25-ogodišnjaka sa autizmom nikada nije radilo plaćeni posao.

Troškovi za Amerikance sa dijagnozom autizma dostigli su 268 milijardi dolara u 2015, a mogli bi da porastu na 461 milijardu dolara do 2025. Medicinski troškovi za djecu i adolescente sa autizmom bili su u prosjeku od 4,1 do 6,2 puta veći nego za druge. Iz Ministarstva zdravlja nijesu odgovorili na pitanje koliko Crna Gora na godišnjem nivou izdvaja novca za liječenje djece sa autizmom. Prema nekim podacima koji su od ranije dostupni javnosti u posljednjih pet godina godišnje je bilo upućeno između 250 i 350 djece s mentalnim i drugim razvojnim smetanjama van zemlje, a za liječenje i putne troškove, Crna Gora je izdvojila više od pet miliona eura. Nenad Glumbić ističe da je greška što Crna Gora taj novac ne ulaže u stručni kadar, opremu i prostorne kapacitete, kako bi roditelji djecu mogli da liječe u svojoj državi. U Strategiji za integraciju osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori za period od 2016. do 2020. godine upozorava se na nedostatak servisa podrške za odrasle osobe sa intelektualnim smetnjama, koje spadaju u najugroženiju grupu građana. "Ove osobe nijesu uključene u podržavajuće servise pa se najčešće nalaze u institucijama trajnog zbrinjavanja ili su u kućnoj izolaciji. Kako bi se unaprijedio njihov položaj, potrebno je raditi na otvaranju dnevnih boravaka za starije od 27 godina", navodi se u ovom Vladinom dokumentu. Konstatuje se da ni usluge personalne asistencije i pomoći u kući nijesu razvijene. U našoj državi nema ni usluga kao što su predah roditeljstvu za one koji imaju djecu sa težim smetnjama i stanovanje za podršku osobama sa invaliditetom. Jednom od samohranih roditelja, ocu dječaka sa autizmom, nedavno je trebao predah od svakodnevnih obaveza oko djece. Tražio je nekoga da ih pričuva na dan. Bezuspješno. Ako vidite umorne roditelje, nijesu djeca ta koja su ih umorila, već sistem, kaže majka jednog sedmogodišnjaka sa autizmom.

Porast učenika sa autizmom

U većini gradskih škola koje su učestvovale u našem istraživanju, tvrde da broj učenika sa autizmom raste, ali da nema kapaciteta, ni stručnih ni prostornih, da odgovore potrebama.

Škola "Pavle Rovinski" jedna je od prvih uključenih u program inkluzije. Statistika pokazuje primjetan rast upisane djece sa autizmom. Tako je u školskoj 2018/2019. godini bilo dvoje, u 2019/20. godini petoro, u 2020/2021. šestoro, a ove školske godine osmoro. "U školi je sedam asistenata na trinaestoro djece", kaže za CIN-CG direktorica ove škole Dijana Laković. Iako je, kako ističe, od početka programa inkluzije, obučen veliki broj nastavnika, i dalje ima potrebe za edukacijama. "Našu školu pohađa 1742 učenika. Sve učionice su zauzete, pa nam nedostaje prostorija u kojoj bi djeca sa autizmom imala stimulativne aktivnosti i dodatnu podršku", navodi Lakovićeva. Kaže i da kasna popodnevna smjena ne odgovara djeci sa autizmom u odnosu na pedagoške principe: "Zbog velikog broja djeca potrebe za kvalitetnim i raznovrsnim didaktičkim materijalom rastu". U školi Sutjeska, u Podgorici, sedam je učenika sa autizmom. Ova škola ima devet asistenata u nastavi na 27 učenika sa posebnim obrazovnim potrebama. "Loše strane su nerazumijevanje, kao i neopremljenost škola. Nema senzornih soba koje su neophodne. Takođe, fali nam dodatna podrška resursnih centara, kao i defektolozi-oligofrenolozi", kazali su CIN-CG-u iz te škole. Slično je i u OŠ "Radojica Perović", a pedagog ove škole Nikica Vujinović kaže da odjeljenja u kojima je učenik sa elementima autuzma imaju smanjen broj đaka. Danilovgradsku OŠ "Vuko Jovović" pohađa jedan učenik sa autizmom. "Pažnja i ljubav, prihvatanje od drugara su nešto što naši učenici sa posebnim poterbama dobijaju, ali to nije dovoljno", navode iz uprave. U školi "Mahmut Lekić" u Tuzima nastavu prate dva učenika sa autizmom. "Učenici su hiperaktivni, nastavnici nemaju vremena da se posvete ostalim učenicima. Nemamo ni dovoljno didaktičkog materijala", kaže za CIN-CG psihološkinja te škole Murveta Bećaj. Iz škole "Vlado Milić" u Podgorici, gdje ide troje učenika sa autizmom, upozoravaju da timove koji kreiraju Indvidiualno razvojni-obrazovni program, koji je namijenjen za djecu sa posebnim obrazovnim potrebama, čine ljudi koji nemaju potrebne stručne kvalifikacije iz oblasti defektologije. Pedagogica Rada Bulatović upozorava i da u višim razredima postepeno dolazi do povlačenja i djelimične izolacije djece sa autizmom. U Srednju ekonomsko-ugostiteljsku školu u Nikšiću, prije tri godine upisao se prvi učenik sa autizmom. Ove godine ta škola ima dvije učenice sa smetnjama iz spektra autizma. Opremljenost škole je, prema riječima direktora Vasilja Jovovića, skromna, a osposobljenost nastavnog kadra za rad sa ovom djecom minimalna. Seoske škole, koje se nalaze u prelijepim prirodnim okruženjima koja bi pogodovala djeci sa autizmom, uglavnom nijesu imale ovakve učenike. Iz OŠ "Radoje Kontić" ističu da svake godine imaju sve manji broj učenika, a da se opremljenost, kao u većini seoskih škola, treba da unaprijedi. Država bi u ovim slučajevima, morala da organizuje i prevoz djece iz okolnih gradova, što bi značilo i veća novčana ulaganja. Neke državne škole za učenike sa smetnjama u razvoju u Švedskoj i Finskoj omogućavaju onim đacima koji ne stanuju u blizini da u tim školama i besplatno žive. Jedna od majki djeteta sa autizmom koja direktno učestvuje u kreiranju obrazovnih procesa, ističe da se uglavnom sve bazira na improvizaciji. "Asistenti su divni ljudi i puni ljubavi prema djeci sa smetnjama. Ali nemaju znanje, oni su samo tehnička podrška. Završavaju kurseve koji traju po nekoliko dana, što nije dovoljno. Razvojna faza djeteta je izuzetno važna, i sve što se u njoj dogodi može da bude okidač za neke probleme u budućnosti".

Andrea JELIĆ

I političari nekažnjeno koriste neprimjeran jezik - podstiču diskriminaciju i predrasude

Šugavi”, “glibavi” i “bahati smećari” samo su neki od komentara kojima su crnogorski studenti, ali i pojedini političari opisivali pripadnike romske i egipćanske (RE) nacionalnosti. Poseban problem predstaljaju komentari na društvenim mrežama, a prijavljeni slučajevi nadležnim uglavnom ostaju neriješeni. Sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) saglasni su da se ovaj problem može smanjiti kada oni koji raspiruju mržnju prema romskoj zajednici budu budu snosili odgovornost.

I u posljednjem izvještaju Evropske komisije (EK) ističe se da su ranjive grupe, među kojima i RE populacija, bile više nego ranije podložne diskriminaciji, govoru mržnje i zločinima iz mržnje.

”Romi i Egipćani su najranjivije i najdiskirminisanije osobe koje pripadaju manjinama”, navodi se u izvještaju EK.

Institucija Zaštitnika ljudskih prava i sloboda ove godine imala je pune ruke posla.

Zaštitnik je postupao po pritužbi Romskog savjeta, povodom Viber komunikacije studenata Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, sa prigovorom da sadrži elemente diskriminacije i govora mržnje prema Romima. Komunikacija studenata je učinjena javnom dijeljenjem fotografija prepiske na društvenoj mreži Instagramu.

Iz ove institucije su utvrdili da je sporna komunikacija obojena uvredljivim i ponižavajućim komentarima kojima se ismijavaju i etiketiraju Romi iz podgoričkog naselja Konik kao “šugavi” i “glibavi”, čime je, ističe se u mišljenju zamjenice zaštitnika Nerme Dobardžić, produbljena i etnička distanca prema ovoj zajednici. Zamjenica zaštitnika je ocijenila da je sporna komunikacija nespojiva sa vrijednostima demokratije i ljudskih prava i da, shodno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ne može uživati zaštitu prava na slobodu izražavanja. Na kraju je institucija Zaštitnika uputila preporuke Univerzitetu Crne Gore da ovim studentima organizuje obuku o prevenciji govora mržnje.

Takođe, zaštitnik je u ovoj godini pokrenuo postupak ispitivanja povrede ljudskih prava i sloboda po sopstvenoj inicijativi, a povodom projekta “Crna Gora bez podjela”, koji je realizovala nevladina organizacija Crnogorska kulturna mreža (CKM). Povod za pokretanje postupka je predstavljanje Roma kao radnika komunalnog preduzeća, dok su ostali prikazani u narodnim nošnjama koje su zastupljene u Crnoj Gori. Ovaj postupak je u toku. Iz CKM-a su kritikovali one koji su uočili propust, pokušajući da se pravdaju time što navodno nijesu uspjeli da nađu odgovarajuće nošnje za predstavnike romske zajednice. ”Generalno posmatrano, u javnom prostoru Crne Gore uvredljiv, diskriminatoran i stigmatizujući govor prema pripadnicima RE populacije izraženiji je onlajn – kroz komentare i druge vrste objava na portalima i društvenim mrežama. Nerijetko se dijele sadržaji i ‘šale’ koji i dalje stereotipno prikazuju Rome, odnosno njihov način života”, pojasnili su iz institucije Zaštitnika, navodeći da u ranijim slučajevima nijesu uspjeli da utvrde počionice i ukažu na nedopustiv odnos prema ovoj zajendici.  

O odgovornosti nema govora

Slučaj koji je pokrenut pred ombudsmanom je i prijavljeni istup odbrnika Demokrata u Skupštini opštine Herceg Novi Sava Nikovića, koji je na jednom nedavnom zasjedanju kazao da “vrlo bahati smećari romske nacionalnosti” ne rade dobro svoj posao. On se potom izvinio za svoje komentare, navodeći da nije targetirao pripadnike RE populacije nego komunalne radnike.

”Što se tiče javnih funkcionera, očekivano je da oni budu promoteri demokratskih principa jednakosti i inkluzije, a ne da na bilo koji način vrijeđaju dostojanstvo pripadnika manjinskih naroda. Insistiranje na utvrđivanju pojedinačne odgovornosti takođe je jedan od načina kako se na konkretan način boriti protiv svih anomalija i nezakonitosti u sistemu javne uprave. Uz to je potrebno i jačanje etičke discipline, a u slučajevima kada za to postoje osnov i uslovi, podsticati prekršajnu i krivičnu odgovornost”, poručili su iz institucije Zaštitnika za CIN-CG.

Pravna savjetnica u NVO Akcija za ljudska prava (HRA) Bojana Malović kazala je da političari moraju biti svjesni da je njihov uticaj na građane najveći, pa samim tim i njihov stepen odgovornosti za sve izrečeno u javnom diskursu.

”Izjave poput ove odbornika Nikovića bi u principu trebalo sankcionisati, da bi se pokazalo da su takvi stavovi suprotni vrijednostima Crne Gore koje štiti njen pravni poredak. U konkretnom slučaju je dobro i važno to što je odmah uputio izvinjenje”, kazala je ona za CIN-CG.

Predsjednik Skupštine opštine Herceg Novi Ivan Otović nije odgovorio na pitanja CIN-CG da li namjerava da pokrene pitanje odgovornosti za komentare odbonika Nikovića.

Statut Opštine Herceg Novi propisuje da su lokalni funkcioneri obavezni da se pridržavaju etičkog kodeksa.

Iz partije Alekse Bečića nisu odgovorili da li će se slučaje Nikovića baviti Etički odbor Demokrata.

Predsjednik Opštine Stevan Katić kazao je za CIN-CG da naglašavanje nacionalnosti radnika komunalnog preduzeća u izlaganju odbornika “ne odražava odnos Demokratske Crne Gore prema pripadnicima romske nacionalnosti i radnicima komunalnog preduzeća”.

”Njegova izjava bila je nesmotrena, što je sam Niković priznao i uputio izvinjenje pripadnicima romske nacionalnosti, ističući da mu nije bila namjera da nekoga povrijedi i omalovaži”, kazao je Katić.

Čelnica Centra za romske inicijative (CRI) Fana Delija kazala je da to nije izlovani slučaj, već da o govoru ne brinu ni pojedini poslanici u Skupštini Crne Gore. “Poslanici koji pozivaju u javnom diskursu ‘na gatanje Ciganku’. Što je učinio i poslanik Milan Knežević kada je napisao na društvenoj mreži Tviter: ‘Pošalji broj one ciganke što gata, možda ona zna nešto više’. U našem društvu mogli bi navoditi veliki broj primjera ali zabrinjavaju izjave vjerskih lidera kao, na primjer, mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) Mihaila koji predstavlja potpisivanje Temeljnog ugovora metaforom: ‘Ciganska posla,” navela je ona.

Koordinator projekata romske organizacije mladih “Koračajte sa nama – Phiren Amenca” Andrija Đukanović kazao je da sve učestaliji govor mržnje prema Romima koji dolazi od javnih funkcionera, vjerskih poglavara i predstavnika civilnog društva svakako zabrinjava i pokazuje da je problem diskriminacije prema toj zajednici veoma rasprostranjem i tamo gdje ne bi trebalo da ga bude. ”

Ako smo grubo govoreći ‘navikli’ na diskriminaciju i govor mržnje među običnim građanima, što ne znači da je to manje opasno, iznenađuje nas da je govor mržnje prisutan kod onih koji bi trebali biti osviješćeni o štetnosti ove pojave. Zbog toga smatramo da je odgovornost Nikovića mnogo veća i da govor mržnje u njegovom slučaju može da proizvede veće posljedice”, kazao je Đukanović za CIN-CG.  

Zabraniti javno djelovanje kao u Belgiji

Govor mržnje se može procesuirati krivično i prekršajno. U Crnoj Gori se primjenjuju dva krivična djela na osnovu kojih se može goniti za govor mržnje - Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje iz člana i Rasna i druga diskriminacija.

Granica između krivičnih djela i prekršaja u ovoj oblasti nije zakonom precizno definisana, ističe predstavnica HRA, što u praksi stvara probleme i dovodi do različite kvalifikacije istih ili sličnih izraza.

”Zato, uvijek kad govor mržnje ima veći domašaj, odnosno, kad može dovesti do težih posljedica, treba ga kvalifikovati kao krivično djelo. Tako se npr. za krivično djelo Rasna i druga diskriminacija treba kazniti onaj ko ‘propagira mržnju ili netrpeljivost’, a prekršajem onaj ko ‘vrijeđa drugog’, po bilo kom osnovu koji je zasnovan na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu u formi nacionalizma, diskriminacije i neprijateljstva protiv manjina”, smatra Malović.

Malović ističe da dosadašnji rezultati u borbi protiv govora mržnje u Crnoj Gori nijesu na zavidnom nivou i da još nije pronađen način za efikasnu borbu protiv ovog fenomena, pa je on u posljednje vrijeme sve učestaliji.

”Mnogo toga ostaje neprocesuirano, posebno kada govor mržnje dolazi iz političkog vrha, i to treba mijenjati. Institucije se moraju odlučnije i oštrije postaviti prema govoru mržnje, i svaki ovakav slučaj adekvatno procesuirati. Ovdje ne govorimo o izricanju zatvorskih kazni pod svaku cijenu. Problem se može riješiti i novčanim kaznama, kaznama rada u javnom interesu koje se do sada neopravdano nijesu izricale ili na primjer, izvinjenjenjem”, navodi ona.

Izmjenama Zakona o javnom redu i miru i Zakona o prekršajima, sudijama bi trebalo omogućiti i izricanje zaštitne mjere zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti u trajanju i dužem od šest mjeseci za djela govora mržnje. Malović kao primjer navodi da je u Belgiji jedan političar kažnjen i sa 10 godina zabrane kandidovanja na javnu funkciju zbog govora mržnje prema imigrantima, uz 250 sati rada u javnom interesu.

Delija ističe da je jedan od načina na koji se pojava može suzbiti jeste i aktivno učestvovanje pojedinca ili grupe prema kojoj je govor mržnje upućen u rješavanju pitanja koja proizlaze iz teme govora. Na taj način će se, ističe ona, osnažiti grupa koja je u “nepovoljnijem položaju”, a ujedno će se smanjiti vjerovatnoća ponovljene viktimizacije.

Andrija Đukanović navodi da se govor mržnje može suzbiti kroz kombinaciju sankcija i edukacije. On smatra da je edukacija najbolji put da građani izgrade vrijednosti razumijevanja i tolerancije.

”Naročito je važno da se kroz obrazovni sistem djeca i mladi edukuju o romskoj kulturi i tradiciji i na taj način prevaziđu predrasude. Odgovornost za suzbijanje govora mržnje je i na medijima i nosiocima javnih funkcija koji moraju voditi računa o načinu komunikacije”, kazao je on, dodajući da je potreban efikasan odgovor institucija, prvenstveno pravosudnih, koje moraju sankcionisati slučajeve govora mržnje kada se dogode. Oštrije sankcije, prema njegovim riječima, djelovale bi prventivno na suzbijanje budućih slučajeva govora mržnje jer bi to bila jasna poruka da takav način komunikacije nije prihvatljiv.

Ovaj prolem prisutan je i u cijelom regionu. Londonska organizacija Reporting diversity network (RDN) kroz jedan regionalni projekat uočava da je govor mržnje u porastu na Zapadnom Balkanu. Navodi i konkretne primjere. Tako je nastavnica u jednoj srednjoj školi u Tetovu, na Međunarodni dan Roma, napisala na društvenoj mreži Fejsbuk uvredljiv komentar da ne razumije zašto se slave Romi.

”Ne razumijem zašto sažaljevate Rome. Neki žive u mom kraju i znam ih veoma dobro. Da imaju malo više moći, učinili bi da mi – Albanci – nestanemo... Niko im ne brani da se obrazuju, ali ne žele da rade i žele da im se sve donese na tanjir”, kazala je ona.

Iz RDN navode da je činjenica da jedna srednjoškolska nastavnica iz Sjeverne Makedonije ima takve komentare škodi javnom diskursu u zemlji i ohrabruje govor mržnje prema romskoj zajednici. Štaviše, kao figura koja bi trebalo da predstavlja autoritet učenicima, nastavnica je mogla podstaći dodatnu mržnju među mlađim generacijama neromskih učenike, ali i doprinijet tome da se romski učenici osjećaju još marginalizovanije nego što se sada osjećaju.

Suzbijanje diskriminatornog i govora mržnje prema RE populaciji nemoguće je bez adekvatnog odgovora institucija i sankcionisanja odgovornih, a tolerisanje takvih komentara dovelo je samo do porasta problema, što su notirali i evropski zvaničnici.

Miloš RUDOVIĆ