Lako je slobodno preći prolaze između dvije zemlje i kopnenim i vodenim putevima, koji su često bez službenika i patrola na Skadarskom jezeru i drugim manjim prelazima. Tim putevima teku nesmetano droga, cigarete, ljudi

Tijana LEKIĆ

Nebo je bilo vedro tog jutra, kada je novinarka Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), početkom novembra, krenula biciklom iz Virpazara ka Albaniji, sa namjerom da obiđe crmnička sela, predjele kojima su koračali njeni preci vjekovima.

Sunce je grijao blago, kao što to biva u kasnu jesen, kada je prošla pored uredno održavanih vinograda koji su se isticali u kontrastu sa divljim žbunovima kupina i špargli na putu do sela. Stigla je do stare, prađedove, kamene kuće. Toplina i obala jezera obojana u nijansama zelene, zlata i bakra bile su inspiracija da se nastavi panoramskim putem, obodom Skadarskog jezera.

Sa uskog i krivudavog puta vidijela su se u daljini ribarska naselja, kao i ostrva sa manastirima. Stigla je do sela Ckla. Privukao joj je pažnju jedan novo utabani makadamski put. Išla je njim oko kilometar i završila u - ćorsokaku.

Krenula je drugom stazom, koja se nalazi sa lijeve strane prekinutog makadamskog puta. Trnovito granje i raspukli šipkovi su pratili stazu, a između stabala drveća moglo se vidjeti jezero, sad u više nijansi plave. Staza je bila duga oko 800 metara i na samom kraju se nalazila mala prodavnica. Ušla je da kupi tablu čokolade, i to sa lješnicima da se i tako oporavi od dugog puta, skupi snagu da nastavi izlet.

Tek na kasi, kada je prodavac zatražio 200 leka, shvatila je da je u Albaniji. Prodavac je objasnio da se nalazi u selu Zogaj. Zbunjena, odlučila je da se odmah vrati nazad, na teritoriju Crne Gore.

Uz put nije bilo nikakvih oznaka niti signalizacije kojom bi se upozorili putnici na blizinu međudržavne međe, ili graničnog prelaza.

Jezero se sada nalazio sa desne strane, a u kratkom danu sunce je već krenulo ka zalasku za planine s lijeve strane. Tada je naišla ekipa turista iz Italije koji su kretali u suprotnom smjeru. Uputili su se iz Crne Gore u Skadar, gdje su namjeravili da stignu prije mraka.

,,Mi smo krenuli iz Rima i uživamo u turi kroz zemlje Balkana”, ispričali su mlađi ljudi, čiji je identitet poznat redakciji CIN-CG-a. Kazali su da je ruta koja ide od Virpazara do Skadra vrlo atraktivna i popularna za turiste – bicikliste, koji prelaze zemlje Balkana. ,,Mi znamo za ovaj put. Preporučili su nam ga prijatelji koji su prethodno prolazili ovdje bez ikakvih problema i granične kontrole, pa su prenjeli drugima informacije kako mogu da uđu iz Crne Gore u Albaniju, preko ovog prelaza”.

Nekoliko dana kasnije, kada su se vratili u Italiju, isti turisti su javili novinarki da su prešli granicu, da nije bilo kontrole od strane policije i da, takođe, nisu imali problema u momentu izlazaka iz Albanije, isto kao i njihovi prijatelji, prije njih, koji su im prenijeli iskustvo. 

Da su granice Crne Gore porozne potvrđuje i slučaj Alije Balijagića koji je osumnjičen za dvostruko ubistvo u mjestu Sokolac, kod Bijelog Polja, tražen 27 dana od strane nadležnih i na kraju uhapšen u selu Goleša kod Priboja u Srbiji.

Granice su propusne sa Albanijom i na vodi. A različiti putevi, kopneni i oni preko jezera i Bojane, mogu da koriste ne samo turistima gladnih divlje ljepote, već se preko njih švercuju ljudi i različite robe, a vrši se i krivolov, jer su mnogi punktovi bez granične kontrole i drugih policijskih snaga.

Nezaštićene granice Skadarskog jezera

Granice Skadarskog jezera su često nezaštićene od strane Plovne jedinice Sektora granične Policije (PJ). O tome svjedoče i službene zabilješke nadzornika Nacionalnog parka (NP) Skadarsko jezero, u koje je redakcija CIN-CG imala uvid. U njima se jasno vidi da je u toku 2024. godine PJ u više navrata odbijala asistenciju na vodi zbog nedostatka plovila ili službenika. U takvim situacijama nenaoružani čuvari NP-a se suočavaju sa krivolovcima, koji često bježe u teritorijalne vode Albanije. Kada krivolovci nezakonito pređu granicu sa Albanijom nisu više u nadležnosti crnogorske policije, kao ni nadzornika NP.

Iz Uprave policije (UP) za CIN-CG nijesu direktno odgovorili zašto granica sa Albanijom nije pod stalnom kontrolom. Umjesto toga dali su uopštene podatke: „da svakodnevno vrše nadzor i kontrolu“, te „da angažuju i dodatne patrole iz redovnog sastava Stanice granične policije Regionalnog Centra i Podgorica“, da pripadnici Evropske agencije za graničnu i obalsku stražu (FROTEX): „pružaju ispomoć plovnoj jedinici u vidu zajedničkih patrola“, zatim da: „realizuju zajedničke patrole sa policijskim službenicima granične policije Republike Albanije na teritoriji te države kao i na teritoriji Crne Gore“...

,,Plovna jedinica policije pruža asistenciju nadzornicima na Skadarskom jezeru u svakom slučaju u kojem postoji neposredno predstojeća i stvarna ugroženost radnika NP Skadarsko jezero, u slučaju neposrednog gonjenja učinilaca krivičnog djela ili prekršaja, zaštite života ljudi i imovine, a shodno Zakonu o unutrašnjim poslovima. Dakle, u ovim situacijama policijski službenici po proceduri koja je dogovorena sa Upravom NP Skadarsko jezero, pružaju asistenciju.”

I pored ovih ovlašćenja, početkom februara nadzornici NP su tokom kontrole sumnjivog plovila, zadobili tjelesne povrede od osoba koje su presreli. Napadači su osuđeni zbog napada na službeno lice na šest mjeseci zatvora, ali su oslobođeni od optužbi za krivolov.

Carinski službenik, sa dugogodišnjem iskustvom rada na granici sa Albanijom, koji je tražio da ostane anoniman, za CIN-CG tvrdi da nema adekvatne zaštite na jezeru: ,,Izlovljava se riba pored službenika policije jer oni ne reaguju, čak i kada su prisutni očevici lova sa agregatima i lampama”. Ističe da iako to svi znaju, a i više puta je prijavljeno, istrage se ne pokreću.

Iz Odjeljenja za unutrašnju kontrolu policije pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Crne Gore (MUP) kažu za CIN-CG da je u protekih pet godina to odjeljenje vršilo jednu kontrolu rada policijskog službenika Plovne jedinice Sektora granične policije u akvatoriju Skadarskog jezera.

Kontrola je vršena polovinom marta 2023. godine, nakon pritužbe koja se odnosila na jednog službenika PJ. ,,Potvrđeno je da postoji osnovana sumnja da je policijski službenik počinio težu povredu službene dužnosti u smislu neizvršavanje ili nesavjesno ili neblagovremeno ili nemarno vršenje službenih obaveza”, piše u odgovoru Odeljenja za unutrašnju kontrolu.

Oni dodaju da je izvještaj tog slučaja sa spisima sačinjenim u postupku unutrašnje kontrole dostavljen Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici na dalji postupak, ali su u februaru informisani da je ODT-a odbacio krivičnu prijavu.

Nezvanični granični prelazi i (ne)zaplijenjeni narkotici

Prema podacima Uprave carina Crne Gore za skoro pet godina, od 2020. do 1. decembra 2024, na zvaničnim graničnim prelazima oduzeto je 14,3 kilograma heroina i 1.955 kilograma kokaina, što u tržištu vrijedi više desetina miliona eura. S druge strane, prema podacima Uprave policije, u protekle četiri godine i devet mjeseci na nezvaničnim graničnim prelazima bilo je zapljene mariuhane, ali nije bilo oduzimanja kokaina i herona.

Da rute za krijumčarenje raznih narkotika vode upravo preko ilegalnih puteva, koji zaobilaze zvanične granične prelaze kopnenim putem, te preko mora i Skadarskog jezera, upozoreno je u u izvještaju: Procjena opasnosti od teškog i organizovanog kriminala za 2024. (SOCTA), koji je za EUROPOL sačinio međuresorni nacionalni tim sačinjen od predstavnika organa obavještajno-bezbjedonosnog sektora i Specijalnog državnog tužilaštva (SDT). Domišljatost krijumčara nema kraja, pa je u izvještaju navedeno da su u protekloj godini čak zabilježeni slučajevi transporta opijata bespilotnom letjelicom.

Zanimljivi su podaci Uprave carina koji govore da od 2020. do decembra ove godine na zvaničnom kopnenom graničnom prelazu sa Albanijom – Božaj nije bilo zapljene kokaina i heroina, a na drugom prelazu Sukobin takođe nije bilo zapljene heroina, ali jeste kokaina, u dva navrata, ali simbolično. Jednom su pronašli 10,3 grama, a drugi put 1,17 grama.

Ovi podaci su u nesuglasju sa izvještajem SOCTA u kome piše da je dominantna kriminalna aktivnost visokorizičnih organizovanih kriminalnih grupa (OKG) iz Crne Gore krijumčarenje kokaina na međunarodnom nivou. Prema istom dokumentu Crna Gora je zadržala ulogu tranzitne države za krijumčarenje svih vrsta narkotika, koje se realizuje kako od strane OKG iz Crne Gore, tako i od strane OKG iz regiona, prvenstveno Albanije. U izvještaju je navedeno i da je registrovano i prisustvo i povezivanje sa domaćim OKG inostranih grupa, posebno iz Turske, Gruzije, Rusije i drugih zemalja.

Iako nijesu imali ni jednu zapljenu kokaina i heroina, iz Uprave policijeza CIN-CG kažu da granična policija raspolaže sa svim podacima o putevima kojima je moguće prelaziti slobodno državnu liniju razgraničenja, bez provjera granične policije.

,,Većina tih puteva kojima je bilo moguće preći državnu granicu sa motornim vozilima su zapriječeni sa dvije i više zapreka”, kažu iz UP i tvrde da se u kontinuitetu sprovodi pojačan nadzor najugroženijih pravaca pogodnih za nezakoniti prelazak državne granice.

Ipak iz UP u odgovoru CIN-CG navode da se mora imati u vidu i specifičnost teritorije Crne Gore: ,,dužina državne granice u odnosu na ukupnu površinu državne teritorije, kao i činjenica da određeni broj puteva siječe graničnu liniju, dok planinski lanci otežavaju nadzor zelene granice”.

Najviše zaplijenjene marihuane

U izvještaju SOCTA se ukazuje da se upravo preko područja zelene granice, ilegalnim putevima zaobilaze zvanični granični prelazi, pa se marihuana u specijalno pripremljenim vrećama prenosi i pješke.

Kada je u pitanju zapljena marihuane, prema podacima UP-a od početka 2020. do 1. oktobra ove godine, na ilegalnim prelazima, zaplijenjeno je 3.142 kilograma marihuane/skanka.

Na zvaničnim prelazima carinici su od početka 2020. do 01. decembra 2024. oduzeli 5.854 kg marihuane/skanka. Samo preko dva prelaza sa Albanijom, na Božaju i Sukobinu, oduzezto je oko 1.500 kilograma marihuane.

Međutim, izvještaj SOCTA upozorava da se u Albaniji i dalje proizvodi najviše marihuane u ovom dijelu Evrope. ,,Nove plantaže marihuane na sjeveru Albanije, olakšale su crnogorskim i regionalnim OKG pristup proizvođačima ove vrste narkotika. Na području Albanije, marihuana se uglavnom uzgaja u više regiona, među kojima su najznačajniji Kruja, Skadar i Valona.”

U ovom dokumentu se navodi i da se za transport marihuane kroz Crnu Goru koriste kopnene krijumčarske rute i da je izraženo aktivani transport preko akvatorijuma Skadarskog jezera.

Plovna jedinica na rijeci Bojani često ne reaguje na krivolov sa strujom

Izgleda da situacija nije bolja ni kada je u pitanju rijeka Bojana, koja svojim tokom 23 kilometara čini crnogorsko-albansku granicu. Konotrole često izostaju, što je najuočljivije kada je u pitaju krivolov. Dva pouzdana izvora CIN-CG-a, koji žele da ostanu anonimni da se ne bi izložili rizicima, su potvrdila da Plovna jedinica na rijeci Bojani često ne reaguje na krivolov sa strujom, koji se vrši u crnogorskom dijelu voda te rijeke.

,,Na Bojani se lovi sa strujom na 50 metara od policijske patrole. Službenici policije ne reaguju, izgleda da nijesu zainteresovani i ne izlaze”, kaže za CIN-CG jedan ulcinjski ribar čiji je identitet poznat redakciji.

To je potvrdila u razgovoru za CIN-CG i osoba koja je dugo vremena radila u bezbjedonosnom sektoru Crne Gore i dobro poznaje prilike u Ulcinju.

,,Smatram da je moguće obezbijediti kontrolu, ako ima volje. Isti kadar je već decenijama angažovan na tom radnom mjestu”. On ističe da u cilju boljeg i efikasnijeg nadzora državne granice na vodama rijeke Bojane, treba na tim poslovima angažovati nove ljude koji bi osvježili i unaprijedili rad te granične jedinice.

Međutim, Odjeljenje za unutrašnju kontrolu policije u proteklih pet godina nije imalo disciplinske ili neke druge vrste postupaka kada je u pitanju nadzor službenika granične Plovne jedinice na rijeci Bojani.

Krijumčarenje duvana

U dokumentu SOCTA navodi se da se, pored zvaničnih graničnih prelaza, krijumčarenje cigareta i rezanog duvana odvija i preko rijeke Bojane. ,,Na plovnoj granici rijeke Bojane krijumčarenje se odvija čamcima, kojima se cigarete uglavnom u noćnim ili jutarnjim časovima transportuju iz Albanije u Crnu Goru u rejonu Fraskanjela, a zatim po unaprijed dogovorenom planu, državljani Albanije ili Crne Gore iste preuzimaju i vozilima odvoze u unutrašnjost teritorije Crne Gore”, piše u izvještaju SOCTA.

Iz Uprave carina za CIN-CG kažu da je na zvaničnim graničnim prelazima, od početka 2020. do 1.decembra 2024. godine, oduzeto ukupno preko milijardu i po komada cigara, u vijednosti oko 205 miliona eura, i 55.289 kilograma rezanog duvana u vrijednosti od preko tri miliona eura. Kada su pitanju zvanični kopneni granični prelazi sa Albanijom, na Božaju je zaplijenjeno 168 kg rezanog duvana i 400 komada cigareta, dok je na Sukobinu oduzeto 30 kg rezanog duvana i 546 komada cigara.

Na ilegalnim prelazima, u gotovo istom periodu, policija je zaplijenila 14.052 kilograma duvana i 11.661 šteka cigara.

U izviještaju SOCTA se navodi da je krijumčarenje cigareta na zvaničnim graničnim prelazima omogućila infiltracija pripadnika kriminalnih struktura u redove bezbjednosnog sektora, zakonska regulativa koja definiše funkcionisanje Slobodne zone Luke Bar, kao i finansijska moć koju posjeduju organizovane kriminalne grupe koje djeluju u poslovima krijumčarenja cigareta.

Većina duvanskih proizvoda ima kao ciljnu destinaciju države Evropske unije, ali izvjesna količina ostaje na teritoriji Crne Gore. Po procjeni SOCTA zbog distribucije i prodaje švercovanih duvanskih proizvoda na teritoji naše države šteta koja se nanosi budžetu iznosi čak 0,52 odsto ukupnog BDP-a.

Nedostaje jedna trećina kadra graničnoj policiji, nema papira za fotokopiranje

Iz Uprave policije su saopštili za CIN-CG da imaju problema sa kadrovima u Sektoru granične policije, koji je sada popunjen samo 68 odsto. I u izvještaju SOCTA govori se o ovom problemu i ističe da je krajem 2023. godine bilo popunjeno samo 1.075 radnih mjesta u graničnoj policiji, od predviđenih 1.514. Dakle, nedostaje gotovo jedna trećina graničnih službenika, odnosno oko 500 ljudi.

,,Kako bi nadomjestili nedostajući broj službenika, posebno na granici prema državi Albaniji, u cilju bolje kontrole migratornih kretanja, tokom turističke sezone imali smo angažovanje Vojske Crne Gore, kroz mješovite patrole sa našim službenicima” kažu iz Uprave policije za CIN-CG. Ističu i da je osnovni uslov za kvalitetno obavljanje poslova uspostavljanje modernih sistema i tehnologije za nadzor, te adekvatan broj angažovanih policijskih službenika.

,,Nedostajući broj službenika kompenzuje se kroz upotrebu i razvoj savremenih sistema i nabavku opreme, kroz projekte sa međunarodnim partnerima, razmjenu informacija i jačanje kapaciteta za samostalno vođenje istraga”, piše u odgovorima Uprave policije.

To je primijetila i Evropska komisija (EK) koja u Izvještaju za Crnu Goru za 2024. prepoznaje da se oprema za upravljanje granicama postepeno unapređuje, ali da se visoko oslanja na podršku Evropske unije (EU) i drugih donatora.

Nezvanični sagovornik iz Uprave carine kaže da zbog nedostatka osnovne opreme, čak i na zvaničnim graničnim prelazima, službenici često moraju da nose svoje papire za fotokopiranje dokumentata koji su neophodni za rad, jer graničnoj policiji ni to nije uvijek obezbijeđeno.

Na povratku novinarka je bez problema opet prešla granicu. Novembarsko sunce se već umaralo i spremalo za zalazak. Bližila se duga kasnojesenja noć, na prelazu na kom nema osvjetljenja. Kakva blagodet za švercere. Na kraju, kada je stigla u Crnu Goru, pojela je čokoladu iz Albanije, ali je mogla bilo šta da unese i po onom vedrom danu, u korpi svog bicikla. Kontrole nije bilo ni sa jedne strane.

Predlog zakona za uspostavljanje kancelarije FRONTEX-a

Vlada Crne Gore je, u junu ove godine, usvojila predlog Zakona o potvrđivanju sporazuma između Crne Gore i Evropske unije o operativnim aktivnostima koje sprovodi Evropska agencija za graničnu i obalsku stražu (FRONTEX) u Crnoj Gori.

Novina u sporazumu je da Evropska agencija može da djeluje i na granicama Crne Gore sa zemaljama koje nisu članice EU kao i na ostalim djelovima teritorije Crne Gore. Zakonom se omogućava uspostavljanje kancelarije te agencije na teritoriji Crne Gore radi bolje koordinacije operativnih aktivnosti, kao i radi efikasnijeg upravljanja ljudskim i tehničkim resursima FRONTEX-a.

,,FRONTEX ima tim od 64 službenika i specijalizovano osoblje u Crnoj Gori. Opremljen je najnovijim alatima i resursima za podršku nacionalnim vlastima u upravljanju granicama”, saopštila je Katarzyna Volkmann iz kancelarije FRONTEX-a za CIN-CG.

FRONTEX je, pored Crne Gore, aktivno prisutan u još tri zemlje Zapadnog Balkana na osnovu bilateralnih sporazuma: Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji.

Ilegalne migracije i krjumčarenje ljudi

Prema posljednjim podacima misije Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u prvih devet mjeseci 2024. u Crnoj Gori su registrovana 2.323 ilegalna ulaska migranata.  

Kada su u pitanju ilegalni putevi iz Uprave policije su saopštili za CIN-CG da je zbog nezakonitog prelaska državne granice prekršajno odgovaralo tokom 2020. godine 229 lica, a godinu kasnije njih 239. U 2022. godini znatno je povećan broj, čak 511 migranata procesuirano je zbog nezakonitog prelaska granice. Trend rasta se nastavlja, pa je tokom 2023. odgovaralo 616 lica, a tokom ove godine, do sada, njih 873.

Najviše je migranata iz Avganistana koji pokušaju da prođu crnogorsku granicu ilegalno, a potom slijede oni iz Irana, Pakistana, Maroka, Iraka, Sirije i Palestine.

Tokom 2024. godine službenici granične policije, podnijeli su 137 krivičnih prijava (117 samostalno i 20 u saradnji sa drugim organizacionim jedinicama Uprave polciije) protiv 159 lica.

U Izvještaju o sprovedenoj analizi procjene uticaja propisa, odrađenog od strane MUP-a, prepoznaje se da će ugovor sa FRONTEX-om imati pozitivne implikacije na vođenje pregovora u oblasti vladavine prave, odnosno Poglavlja 24, posebno u dijelu migracija i granične bezbjednosti i da će crnogorski granični policijiski službenici dobiti odgovarajuću ekspertsku podršku, obuke, te tehničku pomoć.

„Glavni indikatori propisa su: smanjen broj ilegalnih prelaza u Crnoj Gori, povećan broj razmijenjenih informacija sa EU u oblasti vanjskih granica i povećan broj riješenih slučajeva ilegalnih prelazaka u odnosu na prethodni period“, piše u tom izvještaju MUP-a.

Iako su tadašnje Ministarstvo prosvjete i uprava škole bili obaviješteni o incidentu koji se desio u proljeće 2023. u školi nedaleko od Tuzi, odgovorni nijesu adekvatno reagovali, uprkos tvrdnjama da je nastavnik više puta imao nedolične ispade

Đurđa RADULOVIĆ

Školske 2022/2023. godine nastavnici škole u okolini Tuzi prijavili su slučaj seksualnog uznemiravanja učenice šestog razreda od strane njenog nastavnika. Iako su prema našim izvorima i uprava škole i tadašnje Ministarstvo prosvjete (MP) bili obaviješteni o ovom slučaju, ponašanje nastavnika nije detaljno ispitivano i on i dalje radi u prosvjeti. Tek ovih dana, nakon što je u javnosti eksplodirala tema seksualnog uznemiravanja u školama, i ovaj je predmet, uz još nekoliko, predat Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT), tvrde naši izvori.

Prema dopisu iz 2023, u koju je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) imao uvid, nastavnik K. (ime poznato redakciji) je počekom drugog polugodišta prošle godine neprilično dodirivao po tijelu djevojčicu od svega oko 12 godina. I prije toga, prema prijavi koju je CIN-CG dostavila NVO Prima, K. je navodo na časovima seksualno uzemiravao ovu, ali i druge učenice.

Nakon što su se roditelji pobunili poslije incidenta u dvorištu, K. je tek naredne školske godine prestao da radi u toj školi. Ipak, nastavio je posao u drugoj osnovnoj školi, takođe u okolini Tuzi, u kojoj je prema više izvora CIN-CG direktor njegov otac.

U dopisu koji je potpisala grupa nastavnika u aprilu 2023. i upoznala sa tim Ministarstvo, navodi se da se učenica požalila da je K. seksualno uznemiravao nakon što je jako udarila lopta u školskom dvorištu. K. je, kaže se u dopisu, prvo zagrlio, a potom nastavio kontakt dodirujući njene grudi. Iz dopisa proizilazi da je članovima nastavnog osoblja bilo poznato i ranije problematično ponašanje ovog nastavnika, njegove lascivne opaske na časovima i druge neprimjerene radnje.

O prijavi grupe nastavnika iz aprila 2023, prema izvorima CIN-CG, obaviještena je bila tadašnja direktorica Direktorata za predškolsko i osnovno vaspitanje i obrazovanje u MP Aleksandra Kuč. Upitana o ovom slučaju, Kuč je za CIN-CG prvo kazala da se ne sjeća pomenute situacije "jer je ta godina bila jako turbulentna", te da se prijava grupe nastavnika ne nalazi u arhivi Ministarstva. Kasnije se, međutim, javila CIN-CG, pošto je kako kaže pogledala evidenciju u svom rokovniku i vidjela da je 21. aprila 2023. imala sastanak na kome je obaviještena o slučaju.

"Kabinet sam upoznala sa pojedinostima, kako bismo preduzeli dalje korake, a povratne informacije nijesam dobila", navela je Kuč za CIN-CG. Do zaključka ovog teksta CIN-CG nije uspio da provjeri ove navode u kabinetu bivšeg ministra Miomira Vojinovića.

Bivši direktor navodno ne zna za slučaj, napredovao u karijeri

Kuč je istakla, u odgovoru za CIN-CG i da je pozvala tadašnjeg direktora škole Leona Đuravčaja, koji joj je navodno rekao: "Da nikakvih prijava od strane učenika, roditelja ili nastavnika nije bilo".

CIN-CG je imao uvid i dopis nastavnog osoblja Đuravčaju, slične sadržine kao što je bila prijava Ministarstvu. Đuravčaj, koji je sada zaposlen u Zavodu za školstvo Crne Gore (ZŠCG), negira i za CIN-CG da bilo šta zna o ovom događaju. U telefonskom razgovoru na pitanje CIN-CG šta je preduzeo da zaštiti učenicu, ali i druge đake, naveo je da nije upoznat da je u toj školi došlo i do jednog incidenta seksualnog uznemiravanja. Negirao je da mu je bilo ko dostavio dopis.

Međutim, i navodi iz školskog dnevnika, koji je CIN-CG dobio na uvid, jasno ukazuju da postoji i zabiljška sa roditeljskog sastanka, gdje se vidi da su roditelji upoznati sa problematičnim ponašanjem K. U zabilješci, čiju kopiju CIN-CG posjeduje, stoji i da su: "roditelji nakon sastanka ostali da sačekaju direktora i o svemu sa njim da razgovaraju".

Par mjeseci nakon ovog incidenta, u septembru 2023. Đuravčaj je unaprijeđen - prešao je sa pozicije direktora seoske škole na mjesto prosvjetnog nadzornika u ZŠCG, institucijom koja bi trebalo i između ostalog i da kontroliše nastavno osoblje i osigura da ono na najbolji način postupa sa učenicima.

Prosvjetna inspektorka Lucija Adžić, najavila je u emisiji Reflektor TV Vijesti nedavno da će ZŠCG u okviru svojih aktivnosti izvršiti detaljan nadzor događaja u Gimnaziji "Slobodan Škerović", povodom slučaja seksualnog uzemiravanja bivše učenice Sare Vujisić od strane profesora Radomana Čečovića, koji je objelodanjen u tekstu CIN-CG krajem novembra. Adžić je tom prilikom kazala da Zavod ima sve potrebne mehanizme da se utvrdi činjenično stanje. I slučaj profesora Čečovića je preuzelo Tužilaštvo.

Institucionalno zataškavanje seksualnog uznemiravanja djece - čest fenomen

CIN-CG je tokom višemjesečnog istraživanja ove teme kontaktirao brojne izvore među prosvjetnim radnicima, psiholozima i drugim stručnjacima koji rade sa djecom i mladima. Više njih je navelo da zna za slučajeve seksualnog uznemiravanja učenika/ca od strane osoblja, kao i sumnje u teže oblike seksualnog zlostavljanja. Međutim, gotovo svi oni ističu da se u dosadašnjoj praksi u Crnoj Gori obično dešavalo da uprave škola i nadležni organi ne reaguju adekvatno na ovu vrstu nasilja koja ostavlja velike, a nekad i doživote posljedice na žrtve.

Ćutanje odgovornih nije karakteristično samo za Crnu Goru. Poznati slučajevi u regionu, ali i šire, potvrđuju da uprave institucija uglavnom čine sve da zaštite sebe, pa i predatore, stavljajući nasilje pod tepih. To je pokazao i primjer u Srbiji objelodanjen prije tri godine, kada je časopis Vreme pokrenuo priču o seksualnom zlostavljanju najmanje 20 učenica od strane jednog od osnivača elitne Naučno-istraživačke stanice Petnica, namijenjene darovitim učenicima prirodnih nauka. Kao i podgorička gimnazijalka Sara, i učenice stanice Petnica, su se osjetile iznevjereno, ne samo zbog čina zlostavljanja, već zbog dugogodišnjeg ćutanja uprave, uprkos njihovim prijavama.

U tekstu u Vremenu navode se i nalazi britanskog Centra za ekspertizu o seksualnom zlostavljanju djece da: "institucija ili njeni rukovodioci najprije imaju poriv da zaštite sebe kada se pojavi slučaj seksualnog nasilja. Time, čak i nehotice, štite i počinioca, dok djeca ostaju sa osjećajem iznevjerenosti, samooptuživanja, gubitkom povjerenja u odrasle".

Osjećaj iznevjerenosti i ostavljenosti prati i strah od stigme i žigosanja, posebno u malim zatvorenim sredinama, zbog čega žrtve rijetko prijave nasilje. A i kad se odvaže i progovore, kao u ovom slučaju, ćutanje odgovornih štiti predatore, ostavljajući žrtve na milost i nemilost nasilnika.

Moć na strani predatora

Za slučajeve zataškavanja seksualnog uznemiravanja i nasilja u školama odgovorni su oni koji bi trebalo da procesuiraju ova krivična djela, kaže za CIN-CG Aida Perović, psihološkinja i koordinatorka Savjetovališta za mlade, koje radi u sklopu NVO Prima. "Zataškavanje podrazumijeva sve vrste nedostatka djelovanja - neprijavljivanje počinioca, namjerno skrivanje informacija, ignorisanje činjenica, umanjivanje nastale štete, kao i ometanje istrage", objašnjava Perović.

Posljedice zataškavanja seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja su ozbiljne. Zataškavanjem se žrtvi nanosi još veća šteta, objašnjava Perović. "Dalji život osobe koja je pretrpjela seksualno nasilje, kao i njeno mentalno i fizičko zdravlje, zavise i od toga da li je slučaj razriješen u korist žrtve, ili je došlo do skrivanja i ćutanja nadležnih", kaže Perović.

Zataškavanje predstavlja najveći stepen neodgovornosti ne samo prema žrtvi, već i prema društvu. Tako se uskraćuje zaštita od seksualnih predatora, što je naročito problematično kada oni rade sa djecom, ističe ova psihološkinja.

Žrtve koje se povjere odgovornima o onome što su preživjele, a onda budu ućutkane, često pate od osjećaja sramote, krivice, anksioznosti, tuge, depresije, a može doći i do suicidalnih misli. "Gubljenje povjerenja u institucije može spriječiti žrtvu da traži pomoć i podršku i da se bori za pravdu", kaže Perović.

"Zataškavanje seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja u školama najbolje govori o našoj kulturi prećutkivanja nasilja, zbog koje žrtve često misle da nemaju prava da govore i da će ako progovore biti obilježene i stigmatizovae", ističe Perović.

U takvoj kulturi ćutanja predatori se osjećaju zaštićeno, što je ambijent idealan za njihovo djelovanje i nekažnjivost. Sve su to, ističe Perović, temelji društva u kojem moć ostaje u rukama onih koji čine i zataškavaju nasilje.

Vedat, a Roma boy from Gjakova, Kosovo, was born in 1994 and was just five years old when the war erupted in his homeland. He was born with a severe infection in his leg, and due to the immense pain he was experiencing, his father, Fadil Behluli, decided to take him to the hospital one day. A few hours post-surgery, as he rested in his father’s lap, he witnessed three uniformed individuals dragging his dad away and shooting him in the hospital's backyard. He recalls the moment with great clarity even now. That was the final moment he shared with his father. Unbeknownst to Fadil, sending his son, who was suffering immensely, to the hospital would lead to a heartbreaking, tragic outcome—he would never return to his wife Hatem and their other children.

“The thing that I remember during the war in Kosovo is this: I was four and a half years old, five perhaps. It’s very vivid, I remember people being tense, and I know that I was sick because of my leg, I had it swollen or something like that, so my dad took me to the hospital, my mom wanted [to come] too, but my dad decided that she shouldn’t, so my dad took me to the hospital, and they fixed my leg. And after that, after the surgery was done and stuff, he put me to his lap. And he was trying to make me feel better even though I’m in pain. And there’s two or three guys walking down the hallway of the hospital with masks on. The views are vivid when I think about it sometimes, even when I see dreams everything is vivid. I can see a full picture, but when I talk about it it’s blurry. So, yeah, they walk into the hospital, they accidentally bump into my leg, I start crying, my dad tried to calm me down, but you know he got aggravated and he wants to be the hero, he gets up and says to them “hey watch where you’re going and bla bla bla”. So, they grab my dad, take us behind the hospital, and they shoot him. And are about to shoot me as well but one of the nurses comes into my rescue, she grabs me from them and the on this way she got a scratch on her arm, she puts me into her car and drives all the way to our house and takes me home and tells my mom what happened,” says Vedat who now is 30, for Center for Investigative Journalism in Crna Gora (CIN CG).

Shortly after, five years old Vedat and his mom Hatem who was five months pregnant with her fourth child at the time, left Kosovo to come to Montenegro and seek refugee and they haven’t gone back to live in Gjakova since. When asked how his life has been in Montenegro as a person with special needs he responded as follow:

“My life in Montenegro hasn’t been that great as a child because I got bullied, mistreated and all this stuff not only from friends and kids from school but…”, Vedat stops for a moment.

“Not so comfortable to say it but not only from friends or school [did I get bullied] but also from family side, trying to turn me down and make fun of me and whatnot”, told Vedat.

Beginning teenage years, Vedat got to go to the US through an international program that facilitated him by providing help with a very delicate process, which is getting a passport, in order for him to leave Montenegro and go to the United State for a few years.

“I didn’t live my teenage years here in Montenegro, I lived in the United States, so yeah. And the reason why I went to the United States is back in 2005 my aunt in United Kingdom she found some missionaries that work anywhere in United States and other countries. There’s this missionary, his name was Bob Hitchen, bless his soul he passed away a few months ago, I just found out. He came to my country, in Montenegro in 2005, they took pictures of me, they were asking questions, they were explaining to my mom and they stayed with me about a year to get the documents, because I had no documents. I didn’t have any Kosovo documents, I didn’t have any Montenegro documents, they did help me. And then in 2006 I got my Serbian passport and then I was able to go to the United States in March of 2006”, ended by saying Vedat.

Countless stories of horror, pain, and loss are behind thousands of Roma people who came to Montenegro from Kosovo’s war. What distinguishes the sufferings of this community from others? The emphasis they (did not) get. Indeed, every year and anniversary, along with numerous conferences and diplomatic visits overseas, we acknowledge and strive for justice for the Albanian civilians slain and massacred. However, this justice does not extend to the victims from minority communities, who, despite their existence, still bear the sorrow of their loss in their hearts. People rarely, if at all, remember them, nor do they construct stone memorials for them as there are for Albanian victims. In one instance, the Serb regime threw a grenade into Mitrovica's Green Market, killing civilians. That day, the grenade claimed the lives of seven people. The victims included six Albanians and a five-year-old Roma girl. The municipality raised a memorial in which they wrote the names of the victims after the war ended, but it only consisted of six names. Guess whose name was missing? Yes, that of the Roma child. Without this picture, which was taken on the exact day of the child's death, we wouldn't have found out of the child's existence in the first place.

People in Kosovo, especially the majority community there persecute and discriminate against this community, accusing some of them of siding with the occupier, specifically the Serbian forces, during the war. In Montenegro, the same community encounters various challenges, which we will explore further in this article.

The CIN CG managed to contact Siniša Nadaždin (a picture of him on top of the article), a pastor at a local Protestant evangelical church who is one of the most renowned people who has worked, especially with the Roma community who have come to Montenegro after the war in Kosovo that took place in 1999. Nadaždin shared with us not only his experience in the past and how things progressed in the meanwhile but also how he regards the situation to be these days concerning this community in Montenegro.  

“We need to talk about the way things were at the beginning, the way things were in the middle, and the way things are now. There was a process of 20 years. When they first arrived, they were definitely not welcomed. In the first couple of years, a lot of them migrated to Italy, going on these rafts. There was a catastrophe at some point. A lot of people died. I know people who personally went across the Adriatic that way. So, after a couple of years, thousand remained in Montenegro. I would say probably half of them, were here in Podgorica, in these two refugee camps, and around the refugee camps. How were they treated? They were treated awfully”.

Nadaždin claimed that once these refugees arrived on their new lands, no one wanted to assume responsibility for their well-being. He told us that everyone was more than happy to see them leave as soon as possible, which, to quite some degree, never happened.

“There were a lot of these legal loopholes. For example, the Camp Konik II that I mentioned, at some point ended up on no man's land. It didn't belong to UNHCR. The local government didn't want to accept it as their responsibility. So, there was some electricity over there, but then people started stealing electricity. So that whole place was out of any sort of norms, out of any sort of regulations. There was a community of 300 plus people where they were just left on their own. They had a landfill right across the wall. The Konik II camp was leaning against the wall of the landfill, so they were going to the landfill. The whole families dig overnight to get scrap metals. It is a very complicated story. But after it was obvious they were not welcomed, they were not embraced. And I want to say, probably nobody has ever said it out loud, but everybody was waiting for them just to go back home or move further, and they didn't. Several thousand stayed,” told Nadaždin for CIN CG.

Obtaining residency permits

Nadaždin told us about the help that the church staff gave to the Roma people who came from Kosovo while also mentioning how difficult the process of registering and applying for permanent or temporary residency permit was for them as well as how back then they tried to facilitate in this aspect too, other than in the “essential needs” such as food, clothing and medications. He told us that other than the process being too costly, too complicated and the procedures being too bureaucratic these people could apply for the residency only if they were in the refugee database, after bringing their Kosovar or Serbian documents, which they had to go and take in both respective countries. 

This community lived in tents for almost a year

While looking towards their current situation and living conditions is important, it is as much important to remember that no other refugee from any country or any other ethnicity was put to live in the conditions that these Roma people were faced with upon arrival.

Nadaždin recalls his memories by noting “They lived in tents for almost a year. Nobody else. No other refugees were placed in, living conditions where they had no toilet facilities. They had to share all these toilets. They had to share water taps”.

He also remembers how for the conditions of the area in which they were put no one wanted to take responsibility, that at that point that land belonged to nobody, it was a nobody’s land. And Kosovo didn’t bother much and continues to be reluctant and avoidant about its once citizens, and the government of Montenegro including the local governance didn’t bother much, those Romani at that point were treated as nobody’s people.

The housing provided:

In 2019, two housing units were provided for the Roma and Egyptian population funded by the Regional Housing Program, but the apartment’s state seems not to be a success story. For this Nadaždin blames the lack of the law enforcement by institutional bodies of the state.

“But now, after obtaining their permanent residency, things have changed. Since 2015, 2016, 2017, they gave them these new apartments. There's almost like 250 apartments over there in that complex. I'm not sure how many people, at least 1,500 people live there. And they got these apartments cheap, almost for free. They were supposed to pay some tiny bit of rent, well, sort of a rent to the government, they don't do that. They don't pay a lot of other things, so the condition of these apartments is deteriorating”, described Nadaždin.

When asked what the government should do, the pastor said that there isn’t much affirmative action that the government can do. Instead, he said that the law enforcement can be an effective solution upon those who case the deteriorating state of these buildings and the damage of the lives of the other members of the community who are responsible citizens.

The inner dynamics

While commonly it is not stated, dynamics between the Roma community member who came from Kosovo during and after the war and those who were already here did arouse. Most of which, according to members of both parts, because that the latter felt that all the funds as well as the attention went to the first, making the domicile Roma citizens feel neglected and overshadowed.

The language barrier

When asked whether the situation is better with the Roma community in Kosovo or that in Montenegro, the pastor said that due to the language barrier being one of the factors, he sees the case of Kosovo as more promising compared to the situation or the Roma from Kosovo in Montenegro.

Here, there's always a language barrier. For some of them, Serbian is, like, their third language. For some of them, it's their second. So, some speak better, some speak worse. There's always going to be a wall between them and the rest of the population. So, because they came from where they came from, they also tend to self-isolate. When I think of Romani in Kosovo, there's probably less of that, that at some point, the chances for real integration are going to be greater. Here, it's going to be harder”, Siniša said while expressing his opinion.

People on these apartments not paying their fees

Vllaznim Batusha, an Egyptian who migrated from Kosovo after the war and currently resides in these apartments, expressed how challenging it is for these individuals to meet their financial obligations and support their families. He attributed this difficulty to the low employment rate, which results in a single member supporting a whole family, and the relatively low wages these individuals receive. However, he also asserts that maintaining one's space is a matter of personal responsibility. According to him, some families maintain their apartments in a responsible manner, while others cause significant harm to their neighbors by damaging mutual facilities.

CIN CG was there and witnessed very poor maintenance of these buildings.

Nadaždin describes the situation thoroughly while restating that law enforcement and order would’ve prevented this from being the case.

“You know, you see how people get wire from the wall, and then they plug in somehow to get their electricity. I mean, let's go down to the basement and see what happens there. There are frequent wildfires over there. So, when I say law enforcement, that's what I mean. There have to be some law and some order. Were they have to feel it. But now it's just survival. Now it's just getting electricity. To get electricity for their Internet. So, what I'm saying, people choose to pay for their Internet. They will not pay for their water”, said Siniša.

Although many things have progressed since the first days that the Roma community from Kosovo that came after the war was first placed in Montenegro cities, and their story, rather than a black-and-white one, is grey, by no means should it be seen as a success story. And the outside looks of their living areas now—once one digs deeper—are seemingly deceiving of what actually is the case. To this day, this part of the Roma community that lives in Podgorica, especially, is not integrated but rather lives in a ghetto, separated from the rest of the society. And when describing it as a ghetto, one could go further and put the adjective “modern” next to the noun. “Modern” because it looks nice from the outside, “modern” because it doesn’t look even close to the tents in which this community was first placed. And, yet, their living standards, on average, because even there one family differs from the other, are far from being compared to that of an average native Montenegrin family.

Why does this remain the case, and is the government supposed to do anything about it? According to Siniša, it is part of human’s nature to try and find the easiest, cheapest way out; however, it is the government that should not allow people to continue to live in these conditions.

“So, there are these situations where there's also poor management, poor culture of using things. You can't improvise forever. It works for a period of time, but then, people try to hook up this wire with this wire and that wire with that other wire. I've seen some houses over there where they try to save money on everything. So, they get windows from the garbage or they find pieces of wire that they connect together, and those pieces of wire that are poorly connected there, they're inside of the walls. First of all, people shouldn't be allowed to live like that. There has to be government incentive, but also there has to be government regulation. You can't just let people do whatever they want. And people will always try to find easy way out. In this case, cheaper way out”.

The political representation

Shortly put: there isn’t one. The Roma community does not currently hold seats in the Montenegrin parliament. For years now, a quota has guaranteed political representation for most other non-majority communities but not to the Roma and Egyptian communities. 

Writes: Hanmie Lohaj

"This article has been produced with the financial assistance of the European Union. The contents of this document are the sole responsibility of CIN CG and can under no circumstances be regarded as reflecting the position of the European Union."

Od promjene vlasti 2020, sjeverni susjed postao je vodeći po prilivu stranih direktnih investicija, broju kompanija registrovanih ovdje, a u vrhu je i po prihodima od turizma i po doznakama

Predrag Nikolić/Đurđa Radulović

Srbija je u posljednje tri godine, po podacima Centralne banke Crne Gore (CBCG), na prvom mjestu po prilivu stranih direktnih investicija (SDI) u Crnoj Gori.

U prvih devet mjeseci 2024. iz te zemlje investirano je 92 miliona eura. Prošle, 2023, Srbija je ovdje bila vodeći investitor sa 125 miliona, a i 2022. sa 137 miliona ulaganja. Te, 2022. godine, srpske investicije su naglo skočile - za gotovo pet puta u odnosu na 2020, kada su iznosile svega oko 27 miliona. Do 2020. Rusija bila vodeća po prilivu SDI u Crnoj Gori. 

Stručnjaci za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) kažu da je sve veće ulaganje iz Srbije posljedica tradicionalnih istorijskih veza, ali i činjenice da je u Srbiji sve više internacionalnih investitora koji iz te zemlje ulažu i u region. 

Među nekim ekspertima postoji određeni nivo bojazni da bi dominacija ulaganja iz Srbije mogla da bude i neka vrsta strategije zvaničnog Beograda i političkih aspiracija da se Crna Gora učini ekonomski zavisnosnom od većeg susjeda. Međutim, stručnjaci ističu da nije problem što toliki novac dolazi iz Srbije, već što Crna Gora nema osmišljenu strategiju ekonomskog razvoja, diverzifikovanu privredu, što nije krenula sa strukturnim reformama, smanjila korupciju i time privukla različite investitore.  

,,Ekonomski odnosi između Srbije i Crne Gore su istorijski snažni. Dominacija Srbije kao jednog od glavnih izvora SDI, od kojih više od polovine 51,4 miliona, odlazi na sektor nekretnina, ukazuje na važnost ove zemlje za crnogorsku ekonomiju“, kaže za CIN-CG Miloš Vuković, ekonomski analitičar. 

Međutim, tvrdi Vuković, trendovi opravdano otvaraju i pitanja o zavisnosti i dugoročnoj održivosti. ,,Možemo govoriti o određenom nivou ekonomske zavisnosti Crne Gore od Srbije. Kapital iz Srbije dominira u nekretninama, gdje dolazi do rasta cijena, što otežava dostupnost stambenog prostora lokalnom stanovništvu. Takođe, veliki broj kompanija iz Srbije u Crnoj Gori plasira svoje proizvode, tu su i doznake i dominacija turista iz te zemlje, što ukazuju da crnogorska ekonomija u značajnoj mjeri zavisi od srpskog tržišta“, kaže Vuković i dodaje da sve to stvara ranjivost Crne Gore na ekonomske i političke promjene u Srbiji. 

Na listi CBCG o direktnim stranim investicijama za 2024, nakon Srbije  slijedi Rusija (80 miliona), zatim Turska (75,8 miliona), Njemačka (57 miliona), Švajcarska (41 miliona). U prvih deset su i Sjedinjene Američke Države (SAD), Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), Kipar, Velika Britanija i Hrvatska.

Četvrtina inostranog ulaganja u kompanije došla iz Srbije 

Najviše novca iz Srbije ove godine uloženo je u nekretnine 51,4 miliona, dok su investicije u kompanije i banke iznosile 25,3 miliona. 

Do septembra ove godine u domaća preduzeća je uloženo iz inostranstva oko 100 miliona, od čega su ulaganja iz Srbije najveća i čine četvrtinu. I ulaganje ruskih investitora u domaće kompanije je značajno, sa preko 19 miliona. Tako da gotovo polovina ovih ulaganja odlazi dolazi od srpskog i ruskog kapitala. Ulaganja drugih zemalja u naše kompanije znatno su manja. 

Prema podacima Monstata, od 851 filijale stranih preduzeća koja posluju u Crnoj Gori, najviše je u vlasništvu državljana Srbije - 179, što je 21 odsto od ukupnog broja. Kompanije iz Srbije su lani ovdje ostvarile i najveći promet gledano po zemljama, oko 718 miliona eura. To je 28 odsto ukupnog prometa stranih filijala na crnogorskom tržištu, koji je 2023. iznosio oko dvije i po milijarde. 

Te kompanije zapošljavaju i veliki broj radnika. Srpske filijale u Crnoj Gori su najvećim brojem zaposlenih su Idea sa 1.733 radnika, Aroma koja ima njih 1.224 i Mtel - 483 zaposlena. 

Po broju stranih filijala u Crnoj Gori, za Srbijom slijede: Turska sa 83, Bosna i Hercegovina (BiH) 33, Slovenija i Velika Britanija sa po 32 filijale. Najveće promete nakon Srbije ostvarila su preduzeća iz Švajcarske – 297,4 miliona (11,6 odsto), Slovenije – 261,3 miliona, UAR – 146,6 (5,7 odsto) i  Kipra – 144, 9 miliona (5,6 odsto). 

Srbija je bila dominantna po učešću stranih filijala i prometa i prije  promjena 2020. Prema podacima Monstata 2019. najveći broj stranih filijala dolazio je iz Srbije - 134 od ukupno 464 filijale, što je bilo gotovo 30 odsto od ukupnog broja, a srpske filijale su i tada ostvarivale najveći promet od filijala gledano po stranim zemljama. Međutim, primjetno je i da je broj stranih filijala u Crnoj Gori nakon 2020. znatno porastao.

Srbija je treća po redu kada je u pitanju broj aktivnih poslovnih subjekata u stranom vlasništvu, sa 2.140 poslovna subjekta, što je 11,6 odsto od ukupnog broja. Najveći broj aktivnih poslovnih subjekata u stranom vlasništvu, prema zemlji porijekla, je iz Turske  (27 odsto), te Rusije (oko 23 odsto)

,,Činjenica da su investicije koje potiču iz Srbije najzastupljenije u Crnoj Gori, može se objasniti tradicionalnim vezama između Crne Gore i Srbije, te kultorološkim sličnostima koje opredeljuju investitore iz Srbije da ulažu u Crnu Goru“, objašnjava za CIN-CG ekonomski analitičar Zarija Pejović. 

U crnogorskoj javnosti bilo je riječi o ulaganja Srbije u državne kompanije poput Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) ili Luke Bar, ali za sada do toga nije došlo. Iz Srbije se još ne ulaže ni u ključne infrastrukturne projkte, što bi moglo dovesti da se znatnije, preko ekonomskog učešća, utiće i na političke prilike. 

,,O političkom uticaju kroz investicije možemo govoriti u slučaju ulaganja u javnu infrastrukturu od strateškog značaja kao što su energetski potencijali, no takvih vrsta investicija, odnosno prodaje javne-imovine ulagačima iz Srbije prema mojim informacijama za sada nema“, objašnjava Pejović. 

Srbija prva i po odlivima, ali i turistima i doznakama 

,,Srbija je istovremeno i prva po odlivima iz Crne Gore, što potvrđuje da u ovom međuodnosu ni jedna ekonomija nije na gubitku i/ili u riziku u vezi ulaganja“, ističe za CIN-CG ekonomistkinja Mila Kasalica. Iz godine u godinu, do trećine ukupnih priliva iz Srbije ostaje u Crnoj Gori, objašnjava ona.  

Srbija je najveći spoljnotrgovinski partner Crne Gore u uvozu i izvozu, podaci su Monstata prema kojima je iz Srbije uvezeno robe u iznosu od 396 miliona eura, a izvezeno 98,8 miliona od januara do jula 2024. Međutim, izvoz iz Crne Gore opada iz godinu u godinu, što predstavlja pad konkurentnosti Crne Gore i na ovom polju, upozorili iz Fidelity Consultinga ranije ove godine. 

Kako objašnjava Kasalica, podaci potvrđuju da u ovom međuodnosu ni naša ni srpska ekonomija nijesu na gubitku i/ili u riziku u vezi ulaganja. ,,To dokumentuje dosta dobrog o crnogorskoj ekonomiji: ne treba zanemariti upornu atraktivnost i značajne potencijale dok privrednici sarađuju, jer crnogorska ekonomija je uvozno zavisna i izvozno uslužno orjentisana“, kaže Kasalica. 

Naš turizam prilično zavisi od dolaska posjetilaca iz Srbije, ali i od doznaka iz te zemlje. Tokom protekle godine najviše noćenja ostvarili su turisti iz Rusije (23,6 odsto), a odmah potom i Srbije (21,5 odsto), zatim Bosne i Hercegovine (BiH), njih (8,5 odsto). Posjeta njemačkih turista tokom prošle godine bio je u blagom padu u odnosu na 2022. godinu - svega 4,9 odsto.

Prema podacima Fidelity Consultinga  2021. je u Crnoj Gori priliv po osnovu doznaka fizičkih lica iznosio 794 miliona dolara. Najviše novca je stiglo iz Srbije (390 miliona dolara ili 54 odsto ukupnih doznaka), zatim Njemačke (153 miliona dolara ili 21 odsto) i Sjeverne Makedonije (50 miliona dolara ili sedam odsto. 

Iz CBCG su kazali za CIN-CG da ne vode evidenciju o prilivu doznaka po zemljama, već samo ukupni iznos. Crna Gora prema podacima Svjetske banke je jedna od država koje imaju najveći udio ličnih doznaka iz inostranstva u bruto domaćem proizvodu (BDP) od čak 10, 9 odsto za 2023. godinu.  Od zemalja regiona, samo Kosovo ima veće učešće ličnih doznaka u BDP-u, 17, 6 odsto. Učešće doznaka u BDP-u Srbije je 7,7. 

Nekretinine ne doprinose razvoju   

Struktura stranih direktnih investicija (SDI) ukazuje na opadanje ulaganja u produktivne sektore. Ubjedljivo najveća strana ulaganja u Crnoj Gori otpadaju na kupovinu nekretnina od strane državljanina drugih zemalja. I Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD ) je 2021. u Strategiji za Crnu Goru (2021- 2026) istakla da iako je SDI u Crnoj Gori po glavi stanovnika veliki, najviše otpada na nekretnine. 

I ove godine je do septembra oko polovina ukupnih SDI otišlo je na kupovinu nekretnina, dok je 2023. od uloženih 862,3 miliona čak više od pola - 463,3 miliona otpalo na nekretnine. Lani su opet najviše novca u nekretnine 78,3 miliona uložili kupci iz Srbije. Potom slijede investitori iz Rusije sa 55,9 miliona ove vrste ulaganja, iz Turske od ukupno 85,3 miliona, 51 milion je otišao za nekretnine. Od njemačkih 72,8 miliona preko dvije trećine, preko 51 milion, je otišlo u nekretine. Od ukrajinskih ulaganja koja su počela da rastu nakon invazije na tu zemlju, najveći dio novca, preko 15 miliona, je otišao u nekretnine. 

,,Investicije koje su prisutne u Crnoj Gori su se po pravilu realizovale u sektor nekretnina. Nije sve otišlo u stanove, došlo je i do izgradnje novih hotela što je pozitivno za razvoj turizma. No, opet, ove investicije su se ostvarile  tamo gdje postoji 'prirodna renta', kao što je atraktivna morska obala. Kako su prirodni resursi kao što je zemljište neobnovljivi, postavlja se pitanje njihove održivosti“, kaže Pejović. 

Po neto efektu najviše investicija sa Zapada 

Kasalica ističe da je prema neto efektu, odnosno razlici između odliva i prliva, najviše investicija iz zapadnih i razvijenih zemalja, Evropske unije (EU), Kanade, Australije, SAD. 

U Strategiji EBRD za Crnu Goru napominje se konitnuirana saradnja sa EU, uključujući niz Instrumenata za pristupnu pomoć (IPA),  te da kao ključna važnost ostaje doprinos donatora kroz mehanizme kao što je Investicioni okvir za Zapadni Balkan (WBIF). 

Crna Gora ostaje privlačna, kako za EBRD, tako i za Evropski investicionu banku (EIB) i Svjetsku banku. Za našu zemlju je imao otvorena vrata i Abud Dabi fond, kao i tekući OPEC fond, podsjeća Kasalica i naglašava da su ta iskustva trebalo da nauče lidere državne administracije transparentnosti i kako se privaliče kredibilni investitori kroz ,,političke, institucionalne i strukturne reforme u Crnoj Gori'.

Bez strateških promjena nema privlačenja zdravih investicija 

Sagovornici CIN-CG se slažu da bi Crna Gora trebalo da diverzifikuje strane investicije i da jače ulaganje u privredu. Korupcija i netransparentnost vlasti ostaju velike prepreke. Bez strateških promjena, zemlja ostaje nedovoljno atraktivna za zapadni kapital, čime propušta priliku za dugoročni razvoj i ekonomsku stabilnost, navodi Vuković. 

,,Zapadne kompanije traže stabilnost, inovativne sektore i predvidivo poslovno okruženje, ali Crna Gora se pretežno oslanja na turizam i nekretnine, što nije u skladu s njihovim interesima.
Konkurentnost regionalnih investitora, poput onih iz Srbije, otežava zapadni priliv kapitala, a slaba promocija Crne Gore kao destinacije dodatno pogoršava situaciju“, objašnjava Vuković. 

Upozorava i na neefikasan pravni sistem, koji uz korupciju i birokratske prepreke stvaraju nepovjerenje kod investitora - ,,dok mala veličina tržišta i politička nestabilnost dodatno smanjuju privlačnost zemlje“, objašnjava Vuković.

Da bi privukla zapadne investicije, Crna Gora mora reformisati pravni sistem, smanjiti administrativne barijere i fokusirati se na razvoj inovativnih sektora poput IT-a i obnovljivih izvora energije, objašnjava Vuković. ,,Ključ za to leži u boljoj regulaciji tržišta, jačanju pravne sigurnosti i strateškom usmjeravanju investicija ka sektorima koji doprinose dugoročnom ekonomskom razvoju“, kaže Vuković. 

EBRD u Strategiji za Crnu Goru (2021- 2026) naglašava da Crnoj Gori fali i diverzifikacija ekonomije ,,čime bi se napravio otklon od isključivo sezonskog turizma koji se oslanja na 'sunce, pijesak i more''. Ističe se i da je neophodna refoma neefikasnih preduzeća u državnom vlasništvu,  principi zelene ekonomije, dalji rad na integraciji regionalne transportne i energetske mreže, te digitalizacija sa ciljem podsticanja veće povezanosti i otvaranja novih radnih mjesta. Međutim, ni jedna od vlada nakon promjena 2020, nije se ozbiljno uhvatila u koštac sa ovim izazovima, niti je vodila računa o sugestijama stranih strateških partnera kao što je EU, Svjetska banka ili EBRD,  kada su u pitanju strukturne reforme u ekonomskoj sferi.

Crnoj Gori nedostaju investicije u sektor proizvodnje, kaže u razgovoru za CIN-CG Zarija Pejović, ekonomski analitičar. ,,Posebno bi takve investicije bile od značaja na sjeveru  Crne Gore, gdje se nalaze i šumski i mineralni resursi. Nažalost država nije dovoljno radila na privlačenju ovih investicija“, objašnjava Pejović. 

Naglašava i da politike koje su vodile deindustrijalizaciji Crne Gore na žalost rezultiraju i odsustvom kvalifikovane radne snage, koje bi investicije u sektor proizvidnje mogle da angažuju.

Ono što je trenutno neodrživo je lična potrošnja kao generator razvoja, navodi Kasalica: ,,Takav cilj je kratkoročan a nacionalna ekonomija se mora razvojno promišljati za narednih pedeset godina“.  

Problem je i netransparentnost vlasti 

Dok je kvalitetnije prisustvo zapadnih investitora poželjno i pradstavlja nesporni razvojni cilj, tvrdi Kasalica, moraju se stvari posmatrati i kroz prizmu crnogorskih negativnih iskustava sa stranim investicijama iz razvijenih zemalja. Navodi primjere njemačkih investicija u postrojenja za prečišćavanje voda u Budvi, ili afere u Regionalnom vodovodu oko ulaganja austrijske kompanije, te nerazriješene afere niza crnogorskih institucija i inostranih investitora. ,,Držati se ideala da je zapadni investitor bolji od bilo kojeg drugog investitora nije standard bilo gdje u svijetu, i to već više decenija“, objašnjava Kasalica. 

,,Crnogorski političari ni prije ni poslije 30. avgusta ne riješevaju osnovno pitanje održivosti crnogorske ekonomije - a to je samosvjesno i odgovorno udaljivanje od netransparentnosti“, kaže Kasalica. Zato crnogorska ekonomija plaća skupu cijenu loše reputacije, kao i cijenu nepovjerenja  sopstvenog stanovništva, objašnjava ona. 

Ines Mrdović, iz Akcije za socijalnu pravdu za CIN-CG kaže da  transparentnost SDI nikada nije bila na nivou. ,,Dovoljno je pomenuti da mi još nemamo bazu stranih investitora u Crnoj Gori“, kazala je Mrdović i dodala da SDI u prethodnih dvije decenije nijesu dovoljno doprinijele ekonomskom razvoju naše zemlje, što pokazuje loš standard i siromaštvo u Crnoj Gori.

Srbi zainteresovani za crnogorsko državljanstvo

Od građana Srbije i Rusije, koje imaju najveći SDI u Crnoj Gori, stiže i najviše zahtjeva za državljanstvo. 

Prema posljednjim podacima MUP-a najviše su za tokom posljednje dvije godine za državljanstvo naše zemlje bili zainteresovani građani Srbije. Oni su od  januara 2023. do 31. oktobra 2024. godine podnijeli 1.197 zahtjeva. Slijede državljani Rusije sa 928 zahtjeva. Potom je najviše zahtjeva iz Bosne i Hercegovine - 542, Albanije - 160, Kosova - 124. Zanimljivo je i da je 94 građana Sjedinjenjenih Američkih Država zatražilo crnogorski pasoš. 

Iz Rusije je bilo najviše zahtjeva i najviše dobijenih državljanstava putem Programa ekonomskog državljanstva. Od 2019. do 2024. preko polovina onih koji su dobili državljanstvo bila je porijeklom iz Rusije, tj. njih 1.055 od ukupno 2074, podaci su Centra za građansko obrazovanje (CGO). 

Srbija uspješna u privlačenju evropskih SDI  

Od 2007. do početka 2024. godine Srbija je privukla više od 46 milijardi eura direktnih stranih investicija, podaci su Narodne banke Srbije. Tokom ove godine do oktobra uspjela da je da privuče 3,2 milijarde.

Za razliku od Crne Gore u Srbiji su nekoliko prvih investitora sa Zapada, vodeća je Njemačka iz koje je došlo 13,5 odsto  ukupnog priliva, zatim Italija sa 11, 7 dsto od ukupnih SDI,  teće mjesto dijele SAD i Rusija sa po 10, 9 odsto priliva. Kina koja je posljednjih godina stalni partner Srbije, preko ulaganja u javne kapitalne radove nalazi se na četvrtom mjestu sa 10, 5 odsto udjela u SDI. Iza Kine je Francuska sa 8,5 odsto udjela u SDI. 

Među stranim kompanijama koje posluju u Srbiji su Boš, Mišlen, Simens, ZF, Panasonik, NCR, Gasprom, Ziđin, Majkrosoft, Gorenje, Magna, Leoni, Fijat-Krajsler, Šnajder elektrik i mnoge druge.

EBRD u Strategiji za Srbiju (2023- 2028) ocjenjuje da u snažni prilivi u SDI-ju u Srbiji podstiću veći izvoz i ekonomsku kompleksonst, te da se u Srbiji, za razliku od Crne Gore, rast BDP-a bazira na izvozu koji se povećao i zahvaljujući konstantno visokim prilivima SDI u proizvodnom sektoru u toj zemlji.   

Brendon Berisha was only three years old when he came to Montenegro in 1999. He was born in Kosovo, and since then has had the citizenship of Kosovo. The same applies to the woman with whom they gave birth to their daughter, Elemedina, who was born in 2014 in Montenegro. Shortly after her birth, her parents separate and her mother moves to France. Since both of her parents are Kosovar citizens, Brendon attempts to register his daughter in Kosovo since this is the first requirement before applying for his daughter's documentation in Montenegro, but his efforts are unsuccessful as the court in Kosovo does not permit it without her mother's presence. Brendon must initiate legal proceedings to secure the girl's legal representation, and while this case remains unresolved, time passes. In May 2024, he successfully obtained Montenegrin citizenship for himself. In order for his daughter to obtain the residence permit of the country in which she was born and raised, i.e., Montenegro, she must first obtain the citizenship of Kosovo, and because of the complications of obtaining that of Kosovo after the separation of her parents and the stipulation by the state of Montenegro that the girl first have the citizenship of her parents, today, 10 years old Elemedina has no passport, therefore no citizenship. Elemedina, with all the rights and accesses denied as a citizen born and raised in the state of Montenegro, finds it impossible to have full access to the health services she needs due to the health problems she is currently suffering from for a while.

Some context

In September 1999, Tatjana Perić, affiliated with the European Roma Rights Center, reported from a field mission that approximately 10,000 Roma from Kosovo had been relocated to Montenegro since the onset of the Kosovo war, detailing the harrowing experiences that compelled these individuals to abandon their homes. Conflicting reports emerged, with some sources claiming that Montenegro had taken in 12,000 individuals at that time, while others suggested that even greater numbers of Roma refugees from Kosovo had been welcomed. Nonetheless, in light of the significant transformations these figures have experienced, considering the migration patterns of many individuals to neighboring countries, both within and beyond the region, it is evident that, more than 25 years later, the population of Roma individuals originating from Kosovo has drastically lessened. However, the status of civil documentation for these individuals and their descendants has remained unchanged since the initial crossing of the border. A considerable number have succeeded in acquiring a residence permit; however, the overwhelming majority, if not all, remain without any form of documentation, whether it be a Montenegrin ID card or passport.

Furthermore, the children and later generations of these Roma have neither been able to nor have some even sought to acquire documentation from the state of Kosovo. One contributing factor is that they have not lived in or returned to their birthplaces in Kosovo for over twenty years. Center for Investigative Journalism in Montenegro (CN CG) has come to understand that over the course of more than twenty years, in Podgorica and other cities across Montenegro, there are individuals facing the risk of statelessness, which deprives them of several essential human rights. While pursuing citizenship in their country of residence, where their children were born, remains outside the target's trajectory, it is noteworthy that even 25 years later, there are Roma residents in Montenegro who directly arrived during the war whose children, nieces, and nephews were born and live to this day in Montenegro and who still lack a residence permit, let alone claiming more. The legal, circumstantial, and civil factors surrounding this situation are abundant, yet the more pressing issues lie in the challenges, difficulties, and obstacles these individuals face in meeting the essential conditions and requirements to apply for a residence permit in the first place.

What does it take for an individual to obtain the residence permit as a Roma from Kosovo who fled during the last war there?

Imagine being a citizen who fled Kosovo during the war and has not returned for numerous reasons. You have a legitimate desire to obtain a residence permit, ensuring your continued presence in the country where you have lived and worked for over twenty years, and where your children were born, in this case Montenegro. The chance to transition from refugee status to acquiring a residence permit was provided after the initial decade of living here, specifically between 2010 and 2014. If you have met all the conditions, your residence permit has been granted. What occurred in the instances where the absence of prior documents presents the greatest variety? Being part of a minority community in Kosovo, facing a challenging standard of living and even harsher living conditions, you have often found yourself without documents, whether they were lost or destroyed during the war, leaving you without any identification whatsoever since that time. To obtain a residence permit from the Montenegrin state, you must travel to either Kosovo or Serbia and possess the necessary documents from one of these two countries. Let’s say you choose Kosovo. To accomplish this, you must return there in person; however, crossing the border to return to Kosovo presents a significant challenge as you lack a passport. However, the Kosovo embassy in Montenegro allows you to cross the border with a special letter, which you manage to get with considerable difficulty. Nevertheless, you cannot use this letter to return to Montenegro. Therefore, you must stay in Kosovo until you obtain a Kosovo passport, document all your return activities, and continue to reside there until the passport procedure is completed. Meanwhile, you face the challenges of living in a country where you may or may not have any distant family members, let alone finding a place to stay and a job that can financially support you during that period, during those months. If you haven't returned to Kosovo since the war, and your children were born in Montenegro, which is certainly the case, you should register them in Kosovo by taking them there. Only once they receive their documents in Kosovo, they will be eligible to apply for a residence permit in Montenegro.

Within a matter of weeks CIN CG has successfully identified additional cases, each with its own specifics yet sharing a common thread: a range of challenges, obstacles, and difficulties in the pursuit of the residence permit. A significant obstacle lies in the realms of information and language, which has rendered the application process for obtaining a residence permit either impossible or delayed, even if only momentarily. The lack of cooperation from the embassies, whether of Kosovo or Serbia, is notably sufficient, hindering the provision of necessary assistance for these citizens to obtain relevant documents.

According to Elvis Berisha, the founder and director of the non-governmental organization "Phiren amenca," which has been addressing issues related to civil documentation since 2019, approximately 540 Roma individuals who came from Kosovo in Podgorica have yet to have their civil status regularized, all of which do not have residence permits.
“As for the data, we have the information from Montenegro’s government so far that there are 420 people at risk of statelessness and 120 people in the procedure, or in the process to obtain their residence permit to stay in Montenegro”, Berisha stated for CIN CG.

What or who is complicating the procedure of obtaining documents for these citizens?

Berisha said that although as an organization they have managed to help some people, there are many cases in which, considering their own specific complications, it is very difficult for them to reach the equipment with documentation, for which he also blames the laws in Montenegro and the bilateral relations between Kosovo and Serbia. He added that even though they have managed to help some, the total number does not go down because every day new children are born, i.e. new citizens of these citizens who already do not possess documentation and if as an organization they help solve some cases, new cases will be added with the birth of other children who encounter the same problem, or put otherwise, to which the issue is inherited even prior to birth. 

“So far, as an NGO we have identified and worked out with 62 people, out of which a few of those cases are already sorted out, we have helped them get their Kosovo passports and IDs, and have registered three children which have not been registered nowhere since birth. We have helped them registered in Montenegro and we have registered two children through Kosovo’s embassy in Podgorica. Meaning, so far, we have solutions for some cases, but for some not really. For some cases there are significant complications, and it goes back to the laws, but also to the bilateral relations in between Kosovo and Serbia. Three years ago, in 2021 we have registered them only in Podgorica, and haven’t been in every single house. We have found 416 people, 216 children and 200 adults only in Podgorica, who have not had their documents, or only very scarce documents. After three years the number is almost the same, because even though we have helped some fix the issue, the new generations are coming or new cases which we haven’t identified before.”, said Elvis.

“They do not have any document of Montenegro and who also cannot have any document of Montenegro because they came from Kosovo. For them to be able to get even the permit of residence in Montenegro they are required to have the citizenship either of Kosovo or of Serbia, the passport or the ID of Serbia or Kosovo. And these people have not been registered, ever, neither in Kosovo or in Serbia. And this adds up to the problems. For instance, we have one person, we have many in fact, but I’ll mention this one; this person is born in Kosovo, during the war there he was 10 years old. He has not been registered in Kosovo. When they came to seek refuge in Montenegro his mother and father were Kosovars, but their status was of refugees until 2010 and since 2010 till the end of 2014 was the deadline for them to apply for the status of obtaining the residence permit here. Some have applied, most have, but some haven’t. For instance, this person who has been 10 when he came here from Kosovo, he could not apply for the residence permit because he didn’t have the passport, or the citizenship of Kosovo. His mother and father have not registered him when they came here during the war, nor after the war, and that person has reached the age of 18 while still being without documentation. Once he reached that age, he could not register in Kosovo anymore, because according to the law in Kosovo, until the age of 18 you can register, but once you turn 18 and more one cannot. That person now has his own family, his own children, but in Montenegro that person can’t have neither the passport nor the residence permit, because the same person has never had Kosovo’s documents. Now we are struggling to help him in any way or form, because his dad has died, but even if he were alive, we wouldn’t have been able to do anything because that the law makes it hard for him after he reached the age of 18”, told Elvis.

The case of Besim’s and Valbona’s family

At 51 years old, Valbona Tatari has raised six children and is now a grandma to three. She and her family have been residents of Konik, a predominantly Roma neighborhood of Podgorica, for the past twenty years. She in early 2000 came to Montenegro from Kosovo and to this day nor her nor any other member of her family that is made by 12 other members have ever been issued a residence permit or any form of official Montenegrin documents. She opens out about the difficulties she and her husband went through attempting to get their permits, saying that nobody paid attention to them and that they were ignored and neglected. 

“No one has helped us to get the papers, we’ve gone everywhere. They didn’t even care, to be frank. So, they’ve left us like this”, said Valbona.

She herself has tried multiple times to send her four sons to Kosovo to get their documents there, because even though she gave birth to all of them in Montenegro, she herself has Kosovan citizenship, and for them to pass the border, they were required to have a paper that is given from the Kosovo Embassy in Podgorica, which she claims the Embassy hasn’t provided her with. 

“I have the papers in Kosovo, I have gone and made them there because I used to have none. I am from Vushtrri, but they said to me we don’t have you in our system here, so no papers for you, then I went to Mitrovica and there I was in the system and I got the papers within two weeks there. A woman helped me there. I also got the certificates for my two daughters because they were very young back then. I registered my daughters in my name. They said that I should bring my four sons in order for them to get the papers too. To get the papers for them I had to get them pass the border, meaning I had to take them to Kosovo. How can I pass the border for them without any paper? And this is how my children are left with no papers”.

Valbona claims that having no papers is keeping her and her family from having any access to any service possible and that she herself, having various chronic health problems, has no way to get treatment in the state she is living in for more than two decades now, in the same state that she has given birth to five of her children.        

How do these "paperless children" enroll at any level of education?

Besim, Valbona’s husband, confesses that none of his children ever enrolled in school because of not having any documentation.

“We truly find ourselves in a dire situation. We have been living without any official documents for the past 18 years. Every illness, including the flu and cold, requires us to seek medical care from the private sector. All my daughters and sons are proficient in writing and reading, despite not attending even a single day of school”, said Besim.

According to Elvis, children with a residence permit are eligible to enroll in elementary and high school. However, for children without a birth certificate, the situation becomes more challenging. Some of these children enroll in elementary school but are unable to graduate, which means they cannot continue to high school or any higher education level.

“If they have no birth certificate, they cannot enroll in any education level, but we have some exceptions in primary schools, in which some kids are enrolled, but at the end of the school, in order to have their diploma, they have to provide their birth certificates because of the personal number that is on them,” said Elvis, director of Phiren Amenca for CIN CG.

The case of Besim and Valbona’s children is not the only one where, due to the difficulties parents have faced obtaining their children’s certificates, they have been deprived of any kind of formal education.

What is the direct impact of the lack of documentation on these citizens and the community?

Obtaining public services for these individuals is nearly impossible. When it comes to receiving health services, those who have problems receiving them in Montenegro would not be able to receive them in Kosovo, even if they went there, as they do not have the documentation for this from the state. Even if they were citizens of the Republic of Kosovo, none of Kosovo’s citizens have health insurance in Kosovo either. So, this community, caught between two fires in the middle, feels as it doesn't belong anywhere. The vast majority of this community have residence permits, but these do not guarantee full access to all health services provided in Montenegro’s public healthcare system. However, the lack of citizenship in the country where they live and work causes restrictions and limited access not only in the health sector but also in other sectors. The vast majority of this community, who have a legal residence permit and are not here "illegally," do not have the right to vote, which means they have no influence on public political life and therefore do not have decision-making opportunities. They also cannot run for official state positions, as they are not official citizens of Montenegro, or be part of the army. When they are denied these rights, there is automatically discrimination against them, making them referred and treated as second-class citizens. We note that obtaining Montenegrin citizenship is not an easy process for anyone applying; however, this community includes thousands of children who have been born and raised here, and to whom Montenegro is the only homeland they know and can think of.

Embassy of Kosovo in Montenegro:

Given that these Roma citizens originate from Kosovo and a significant portion of them hold Kosovo citizenship and/or have been born there, it is expected that the relevant Kosovo embassy in Podgorica possesses at least basic information about their situation in this country. But the reality cannot be more different. Despite the numerous complaints of these citizens that the services they seek to receive from this embassy are very slow and often non-existent, when we addressed the same with a few basic questions about the state of this community in Montenegro, including the question of what is an approximate number of Roma citizens who from Kosovo according to this year’s data, or how of can someone apply to get the citizenship of Kosovo after reaching the age of 18, the same is answered with the following sentence: “Unfortunately, we do not have the exact information you are looking for. However, we can direct you to the NGO "Koracajte sa nama - Phiren Amenca," who could potentially provide further assistance”. Yes, you read it correctly, they advised us to consult a non-governmental organization here for basic information such as the number of Roma citizens from Kosovo in Montenegro or on the application procedure for Kosovar citizenship after the age of 18 in Kosovo.

Writes: Hanmie Lohaj

"This article has been produced with the financial assistance of the European Union. The contents of this document are the sole responsibility of CIN CG and can under no circumstances be regarded as reflecting the position of the European Union."

Oboljelima od multiple skleroze gotovo je nemoguće ostvariti pravo na ličnu invalidninu, zbog toga što se Pravilnik ne tumači, već striktno primjenjuje po nazivima oboljenja i oštećenja koja su navedena. Procedure za dobijanje tuđe njege, pomoći i lične invalidnine traju više godina, što predstavlja veliki problem oboljelima

Kristina RADOVIĆ 

,,Moj proces dobijanja lične invalidnine trajao je četiri godine. Odbila me je dva puta provostena i dva puta drugostepena komisija jer su samo gledali dijagnozu, a ne simptome”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) oboljeli od multiple skleroze, koji je želio da ostane anoniman.

Pravilnikom o medicinskim indikacijama za ostvarivanje prava na materijalno obezbjeđenje, dodatka za njegu i pomoć, ličnu invalidninu i naknadu zarade za rad sa polovinom punog radnog vremena (Pravilnik), članom devet definisana je Multipla skleroza - Expanded Disability Status Scale (EDDS) 6,5 -10 100 odsto.

„Pored ostvarivanja prava na tuđu njegu i pomoć, Pravilnikom se garantuje i lična invalidnina koja je, skoro, pa neostvariva za oboljele od multiple skleroze, posebno zbog toga što se Pravilnik najčešće ne tumači, već striktno primjenjuje po nazivima oboljenja i oštećenjima koja su navedena”, kaže predsjednica NVO Udruženje multiple skleroze Crne Gore (UMSCG), Andrijana Nikolić. 

Ona ukazuje da se Pravilnik mora mijenjati jer je EDSS visoko postavljen. ,,Mora se razmotriti lice i naličje Pravilnika zbog visoko postavljene skale od 6.5 kojom se stanje pacijenta opisuje kao pokretnog za hod do 20 metara, bez odmaranja, ali uz stalnu obostranu pomoć, štap, štaka ili proteza. Jasno je da su pacijenti sa nižom skalom od 6,5 u suštini zavisni od tuđe njege i pomoći”, kaže ona. 

Već kod postotka oštećenja 5,0 primjetna je pokretnost pacijenta uz pomoć ili uz odmor, nakon hoda od 200 metara uz uočljivu umanjenost svakodnevne aktivnosti. 

Postotak oštećenja od 5.5 ukazuje na pokretnost pacijenta, sa ili bez pomoći ili uz odmor nakon hoda od 100 metara, dok je onesposobljenost toliko jaka da potpuno utiče na sve dnevne aktivnosti.

Oštećenost od 6.0 odsto pripisuje se pacijentu koji je pokretan uz povremenu i/ili stalnu pomoć ortopedskog pomagala, štapa, štaka, proteza, hodalica, i to za hod do 100 m sa ili bez odmora.

Prema podacima Klinike za neurologiju Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) oboljelih od multiple skleroze u Crnoj Gori je oko 880, dok je broj onih koji su se učlanili u UMSCG - 550.

Kako bi oboljelima od multiple skleroze olakšali ostvarivanje prava, iz UMSCG su uputili zahtjev za smanjenjem EDSS sa 6,5 na 5,0, kao uslova za dobijanje tuđe njege i pomoći, uzevši u obzir opisano stanje pacijenta. 

,,Tadašnja ministarka rada i socijalnog staranja, Naida Nišić, jasno je izrazila svoju punu podršku našem zahtjevu, naglašavajući da razumije potrebe oboljelih od multiple skleroze jer ima oboljelu osobu u porodici”, tvrdi Andrijana Nikolić.

Na obećanju je ostalo. Dopis ministarki Nišić UMSCG je uputio preko arhive Ministarstva 12. decembra 2023. godine. Pošto se nije oglasila, uputili su zahtjev za sazivanje sjednice Skupštinskog odbora za rad, zdravstvo i socijalno staranje. Na tom odboru ministarka je dala obećanje koje do danas nije ispunjeno. 

Nakon rekonstrukcije Vlade u julu 2024. godine resori su podijeljeni. Kako su objasnili za CIN-CG iz Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga kojim rukovodi ministarka Nišić, ta oblast je sada u nadležnosti Ministarstva socijalnog staranja, demografije i brige o porodici (MSDBP). 

Iz tog resora su za CIN-CG kazali da je prethodno Ministarstvo rada i socijalnog staranja formiralo radnu grupu za izradu Predloga izmjena i dopuna Pravilnika. 

„U radnu grupu su uključeni predstavnici NVO sektora i drugih relevantnih institucija, koji će raditi na izmjenama i dopunama važećeg Pravilnika. Do sada su održana dva sastanka radne grupe, na kojima su razmatrani prijedlozi za unapređenje i dopunu postojećih medicinskih indikacija“ objašnjavaju za CIN-CG iz MSDBP. 

Invalidnina kao trajno pravo 

,,Još od usvajanja Pravilnika, kao podzakonskog akta Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, ukazujemo na činjenicu da ovaj akt treba da se izmijeni, uostalom kao i sam Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Lična invalidnina mora biti definisana kao kompezatorno pravo po osnovu invaliditeta, odnosno treba biti tzv. naknada za neravnopravnost”, ukazuju iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore, na čijem čelu je Marina Vujačić (UMHCG). 

U tom Udruženju smatraju da bi se lična invalidnina morala priznati kao trajno pravo. „Ukoliko je Zakonom definisano da je mogu ostvariti osobe sa teškim invaliditetom, to znači da se nikako ne može desiti da teški invaliditet kao takav preraste u lakši ili laki, sve dok država i društvo, imajući u vidu definiciju invaliditeta iz Konvencije Ujedinjenih nacija (UN) o pravima osoba s invaliditetom, ne uklone prepreke i ne pruže potrebnu podršku“, objašnjavaju. 

Doktorke Ljiljana Radulović, Zilha Idrizović i Dragana Perović Durković su podržale zahtjeve UMSCG, kao i doktori Jefto Eraković i Vladimir Dobričanin, uz podršku poslanika nadležnog odbora. Pravilnik, međutim, još čeka izmjene. 

,,Mi smo tražilli da se Pravilnikom oboljelima od multiple skleroze koji su radno aktivni, omogući rad na četiri sata sa punom platom, jer je čovjek produktivniji kada radi. Stanje mnogih pacijenata koji su radno aktivni ne dozvoljava petodnevni rad po osam časova dnevno“, objašnjava Andrijana Nikolić. Tražili su još nekoliko izmjena koje se ne tiču samo oboljelih od multiple skleroze, već i drugih ranjivih grupa pacijenata koji su im se obratili za pomoć. 

Preduge procedure za dobijanje tuđe njege i pomoći i lične invalidnine

Procedure za dobijanje tuđe njege i pomoći i lične invalidnine počinju ispunjavanjem formulara u Centru za socijalni rad, uz predaju neophodne medicinske dokumentacije, ne starije od šest mjeseci.

Nakon toga se čeka zasijedanje prvostepene socijalno-ljekarske komisije, pozivanje stranke i pismeno obavještenje koje se upućuje stranci na kućnu adresu. Procedura traje od tri do četiri mjeseca. Ukoliko je mišljenje i nalaz komisije negativan, stranka u postupku ima mogućnost žalbe drugostepenom organu. 

,,Naša praksa pokazuje neujednačen pristup centara za socijalni rad, kada je u pitanju priznavanje prava na ličnu invalidninu”, kažu iz UMHCG.

Predsjednica UMSCG Andrijana Nikolić napominje da je istovremeno za pacijente to „dug period iščekivanja, neizvjesnosti i najčešće razočarenja“. 

Iz MSBPD za CIN-CG tvrde da procedura za dobijanje rješenja vezano za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu ne traje godinama. „Građani podnose zahtjev za ostvarivanje prava nadležnom centru za socijalni rad, nakon čega se pozivaju na socijalno-ljekarsku komisiju koja ocjenjuje medicinske indikacije za ostvarenje predmetnog prava. Nakon održane sjednice socijalno-ljekarske komisije podnosilac zahtjeva u roku od 30 dana dobija rješenje kojim se priznaje ili odbija ostvarivanje navedenog prava“, kažu. 

Reforma sistema utvrđivanja invaliditeta 

MSBPD u saradnji sa UNDP realizuje projekat Reforma sistema utvrđivanja invaliditeta. ,,U okviru ovog projekta planirano je donošenje Zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta, čiji je Nacrt izrađen i poslat Sekretarijatu za zakonodavstvo na mišljenje”, kažu iz MSBDP.

Cilj reforme je uspostavljanje jedinstvenih nacionalnih kriterijuma i metodologije za vještačenje invaliditeta zasnovanih na modelu ljudskih prava umjesto trenutno dominantnog medicinskog modela kao i jedinstvene specijalizovane ustanove, zavoda za vještačenje invaliditeta. Jednom dobijeno rješenje Zavoda o statusu lica sa invaliditetom će važiti za ostvarivanje prava u svim resorima. 

,,Ovim se obezbjeđuje da osobe sa invaliditetom svoja prava ostvaruju na osnovu stručne procjene individualne situacije osobe kao i potrebne podrške za prevazilaženjem barijera sa kojima se suočavaju u svakodnevnom funkcionisanju, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom i ratifikovanom UN Konvencijom o pravima lica sa invaliditetom”, objašnjavaju iz MSBPD.

U postojećem sistemu u okviru pet resora funkcioniše više od 35 komisija, između ostalog i socijalno-ljekarske komisije za utvrđivanje medicinskih indikacija za ostvarivanje prava na dodatak za njegu i pomoć i ličnu invalidninu, pri čemu svi resori imaju svoje komisije kao i kriterijume koji su dominantno zasnovani na medicinskom pristupu invaliditetu, oboljenja i zdravstvenog stanja. 

Reforma sistema vještačenja invaliditeta će doprinijeti uspostavljanju pravednijeg, ravnopravnijeg i jednostavnijeg pristupa pravima na novčanu podršku i uslugama namijenjenih licima sa invaliditetom.

„Institut za javno zdravlje (IJZ) nastavio je da pruža podršku u izradi kompleksne metodologije za jedinstveno vještačenje invaliditeta. Kao rezultat konsultacija i rada pet radnih grupa oformljenih od strane IJZ, kao i uz podršku konsultanata angažovanih u okviru Projekta, pripremljena su dva segmenta metodologije. Prvi segment se odnosi na kriterijume za ocjenu oštećenja organizma i sadrži listu oštećenja organizma“, kažu iz Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografije.

Drugi segment odnosi se na kriterijume za ocjenu funkcionalnog statusa lica. Sastoji se iz liste oštećenja funkcionalnih sposobnosti, WHODAS 2.0 upitnika za odrasle, kao i Upitnika za procjenu funkcionisanja djece.

Oba segmenta metodologije izrađena su u skladu sa međunarodnim referentnim metodološkim okvirom Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). 

Pored ovoga, planiraju izradu i trećeg segmenta metodologije, upitnika o potrebnom stepenu podrške, koji ima za cilj da obezbijedi prelazak na model ljudskih prava. Rad na ovom segmentu je odložen do usvajanja Zakona kako bi se prilagodio konačnom pristupu uređenju ove oblasti.

„S obzirom na to da se postojeći Pravilnik oslanja na medicinski pristup invaliditetu, dok se nova metodologija temelji na modelu ljudskih prava, smatramo da je prioritetno usmjeriti napore ka ubrzanju reforme sistema utvrđivanja invaliditeta. Uporedo sa tim, do usvajanja novog Zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta i izrade metodologije za jedinstveno vještačenje invaliditeta, razmotrićemo nastavak rada na izmjenama postojećeg Pravilnika kako bismo obuhvatili veći broj korisnika u cilju pravednijeg i sveobuhvatnijeg sistema koji bolje odgovara potrebama osoba sa invaliditetom“ zaključuju iz MSBPD.

,,Ne može se tretirati podjednako pacijent koji može samostalno da obavlja sve poslove, kod kojeg se bolest ispolji u vidu napada i uz terapiju prođe, relapsno-reminentni vid, i oboljeli od primarno-progresivnog oblika koji sam ne može ni da se pomjeri kakav je moj slučaj”, kaže naš sagovornik koji boluje od multiple skleroze.

Izostaju mnoge olakšice 

„Multipla skleroza je autoimuno oboljenje koje zahvata centralni nervni sistem, progresivnog je toka, i dominantno počinje u trećoj i četvrtoj deceniji života i više od dva puta je češća kod osoba ženskog pola”, objšnjava neurološkinja KCCG, dr Ljiljana Radulović.

Ona objašnjava da je multiple skleroza jedna je od vodećih bolesti koja uzrokuje invaliditet mlađih pacijenata u svijetu. „U zemljama koje nemaju mogućnost adekvatnog liječenja pacijenata, ovo oboljenje značajno remeti kvaliet života već od samog početka“, kaže. 

„Po brojnim istraživanjima koja su sprovedena posebno u posljednje dvije dekade u kojima se istražuje uticaj bolesti na kvalitet života ustanovljeno je da se kod oko 80 odsto pacijenata može ustanoviti određeni stepen invaliditeta, te da je kvalitet života narušen kako u domenu fizičkog, tako i mentalnog zdravlja” objašnjava Radulović. 

Najčešći psihološki poremećaj kod pacijenata je pojava depresivnosti i anksioznosti koji se primjećuju već po postavljanju dijagnoze, a kasnije u slučaju napredovanja bolesti, ovi poremećaji postaju izraženiji. 

„Međupartnerski odnosi, takođe budu poljuljani, te po istraživanjima stepen razvoda je veći u odnosu na opštu populaciju, a izmijenjeni socijalni život pacijenta definitivno doprinosi narušenom kvalitetu života“ objašnjava za CIN-CG Radulović.

Motorna ograničenost, kognitivni pad značajno utiču na radne sposobnosti pacijenta, u cilju poboljšanja uslova rada brojne zemlje nude oboljelima različite vrste olakšanja kao što su skraćeno radno vrijeme, produživanje ili vremensko usklađivanje pauze u radu sa potrebama pacijenta.

Svaka vlast treba da gaji empatiju prema ranjivim kategorijama u svakom segmentu vršenja vlasti, posebno u zakonodavnom sistemu, kaže Andrijana Nikolić. „Međutim, i bivše, a i sadašnja vlast, sjete se ranjivih kategorija u predizbornim kampanjama i nakon zasjedanja na tron zaborave svoja predizborna obećanja“, konstatuje ona. 

Zorana Petrović, novinarka RTV Budva

Željka Mirković, novinarka Nova M

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) počinje realizaciju projekta „Podsticanje stabilnosti: Sinergija između organizacija civilnog društva i medija za unapređenje slobode izražavanja i kredibiliteta medija“ (Fostering Stability: A Synergy Between CSOs and Media for Enhanced Freedom of Expression and Media Credibility) koji sprovodi u partnerstvu sa organizacijama iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova i Sjeverne Makedonije. Projekat finansira Evropska unija.

Projekat ima za cilj jačanje slobode izražavanja i kredibiliteta medija u zemljama Zapadnog Balkana kroz saradnju organizacija civilnog društva i medija, unapređenje profesionalnih kapaciteta novinara i medijskih kuća, te borbu protiv dezinformacija i govora mržnje. Tokom trajanja projekta biće uspostavljen regionalni medijski HUB, sprovedeni treninzi za 300 novinara/ki i predstavnika/ca civilnog društva, realizovana javna kampanja koja će obuhvatiti 14 miliona građana, te dodijeljeni mali grantovi za lokalne inicijative koje se bave slobodom izražavanja.

Projekat će trajati tri godine.

Written by: Đurđa Radulović

In March 2024, Radio Television of Montenegro (RTCG), through its broadcasts of the programmes “Dnevnik” and “Argumenti”, as well as in an article on its website, contributed to spreading gender disinformation by presenting unbalanced views, dominated by religious figures, on LGBTIQ+ rights. The topic was the Draft Law on Legal Gender Recognition Based on Self-Determination. This important law, which Montenegro is expected to adopt soon, would enable transgender individuals to change their sex designation in official documents without undergoing medical procedures such as surgical interventions or hormone therapy, which is the current practice. This would reduce the stigmatisation of LGBTIQ+ individuals and allow everyone to live by their gender identity.

On March 11, during the Dnevnik prime-time news programme at 7:30 PM, RTCG broadcasted a statement from the Metropolitate of Montenegro and the Littoral regarding the Draft Law: “The Draft Law on Legal Gender Recognition Based on Self-Determination threatens the spirit of traditional and faithful Montenegro and contradicts the existing legal norms of the state, according to the Metropolitanate of Montenegro and the Littoral.” During the announcement, footage of the Cetinje Monastery was shown, and apart from this segment, the topic was not further addressed in the main news programme, according to a warning, which also included concerns about objectivity and balance, issued by the Agency for Electronic Media (AEM) to RTCG.

During the segment, no alternative perspectives were presented, nor was any editorial commentary provided on how the views of the church could impact LGBTIQ+ rights. A similar report was published on RTCG's portal under the title "The Metropolitanate Opposes Sex Designation Change”. In this statement, the Metropolitanate described the Draft Law as a "disgrace and scandal" that must be excluded from the realm of "serious debate and decision-making”. The Metropolitanate's statement also appealed to decision-makers who are members of the Serbian Orthodox Church (SPC) not to support the law.

A few days later, on March 14, during the TV show“Arguments”, religious leaders were invited by the host and editor, Ivana Popović, to comment on the draft law. Four religious leaders from Montenegro participated in the TV show: Metropolitan Joanikije of the Serbian Orthodox Church, the Reis of the Islamic Community of Montenegro, Rifat Fejzić, the Catholic Archbishop of Bar, Rrok Gjonlleshaj, and the Chief Rabbi of Montenegro, Luciano Moše Prelević. The programme, which was initially intended to focus on the coexistence of religious communities in the country, turned into a discussion about how religious institutions could strengthen their influence over key political decisions and legislation.

“You recently spoke out from the Metropolitanate regarding the alleged Draft Law, which would also include the possibility of changing one’s sex and identification number. Why were you the first to comment on this matter, and isn’t this interference in state affairs?” Popović asked Joanikije.

Following the program, the Coalition for the Rights of LGBTIQ+ Persons Equality appealed, highlighting that the way the question was posed was highly problematic. They stated that “the editor misrepresented the content and essence of the Draft Law, which addresses the administrative change of sex designation and identification numbers, and doesn’t deal with the issue of gender-affirming surgery, which has been regulated since 2012 under the Health Insurance Law.”

Following an initiative submitted by non-governmental organisations advocating for LGBTIQ+ rights, AEM issued a warning to RTCG for violating numerous media regulations and ethical principles during the broadcast of these programs. AEM's warning stated that RTCG had "failed to contribute to comprehensive, impartial, and objective public information regarding the Draft Law on Legal Recognition of Gender Identity Based on Self-Determination in a fair and balanced manner”.

By posing questions about the law only to the representatives of religious communities, and not including representatives of secular institutions or organisations, "the views of religious communities regarding participation in the drafting of laws on human rights were presented as relevant in Montenegrin society. This directly violates the principle of a secular society," the Equality coalition stated.

The Use of Propaganda Rhetoric by Religious Leaders

Answering the journalist's question, religious leaders expressed a number of problematic views. “There are some people who have this problem and cannot identify... but encouraging a person to such an unnatural dilemma is truly dangerous because we are talking about minors," stated  Joanikije. He further stated, without citing sources, that "it is well known that those who change their sex later have problems and want to return to their original state, and an incurable trauma occurs. Suicides happen. In such cases, the number of suicides is extremely high”.

Fejzić supported Joanikije, commenting that religious communities agree on many issues, including this one. Fejzić stated that the state should deal with sick children, "instead of paying someone to change their sex, only to have them change it back again”. Furthermore, Fejzić linked the passing of this law to Montenegro's aspiration to join the European Union, presenting the law as "one of the problems" on the European path.

Archbishop Rrok Gjonlleshaj stated that religious representatives cannot remain silent about laws that are "against God's commandments" because believers are their "spiritual children," and "a parent cannot remain silent if the life of a child is endangered”.

Chief Rabbi Luciano Moše did not want to comment on the law, but said that the problem is that "Europe imposes certain laws" and called for the inclusion of religious communities in making laws like this one.

Such views are typical examples of anti-transgender propaganda. Transphobic narratives often use arguments about the suicide rate among transgender people to undermine the validity and effectiveness of medical interventions, including hormone therapy and gender-affirming surgeries. These arguments are usually based on the claim that suicidal tendencies do not decrease or may even increase after gender-affirming procedures, which is often misinterpreted or taken out of context. Recently, Elon Musk, one of the most influential billionaires in the world and a proponent of transphobic narratives, wrote on "X" that the suicide rate is higher among individuals who undergo gender-affirming surgery, compared to the general population. While it is true that the transgender community faces mental health challenges, the number of suicides can hardly be perceived solely as a result of the surgery itself, as the general lack of community support and psychological care for transgender individuals can have a significant contribution.

Fejzić's argument regarding sick children, to whom the state should redirect funds instead of paying for gender-affirming surgeries, is common transphobic discourse to delegitimise healthcare support for the transgender community. This argument typically operates on the assumption that supporting one group must exclude support for another, and that the needs of one are more legitimate than the needs of the other.

Furthermore, the view that LGBTIQ+ human rights are part of "European propaganda" is common in conservative circles, which attempt to undermine human rights and portray them as a negative influence coming from the West.

"The broadcaster failed to contribute to comprehensive, objective, and impartial public reporting, particularly due to the fact that the topic was treated superficially and incidentally in a format that did not meet the requirements for the application of the “other side” rules, allowing the presentation of harmful views, as well as incomplete and false claims, without any appropriate response from the host," stated the AEM. While the guests "suggested that supporting the right to recognise gender identity based on self-determination is questionable in terms of 'normalcy' and 'naturalness', and that the law calls into question and undermines religious feelings and heritage," RTCG "should have highlighted the legally protected right to protection from discrimination based on gender identity," stated the AEM.

Among other things, the AEM assessed that by adopting this approach, RTCG "enabled the tendentious promotion of the interests of one group/side (religious communities)," and further criticised the fact that in subsequent broadcasts, RTCG did not address the draft law in a balanced manner.

“Verdict” of the Agency for Electronic Media

The AEM assessed that RTCG violated several provisions of the Law on Electronic Media (the Law) and the Rulebook on Program Standards in Electronic Media (the Rulebook). According to the Warning Decision sent to RTCG, the public service violated Article 55 of the Law and Article 7 of the Rulebook "by failing to fulfill the media obligation to contribute to free, truthful, comprehensive, impartial, and timely public information about events in the country," as well as Article 56 of the Law and Article 8 of the Rulebook, which concern the obligation of faithful representation, i.e., that "different approaches and opinions should be appropriately represented, encouraging impartiality and respecting differences in opinions on political or economic issues”. Additionally, Article 8 of the Law and Article 11 of the Rulebook state that "programme content, especially news-political and current affairs programmes, must be fair and balanced, which is achieved by presenting opposing views, either in the same programme or in a series of other programmes that form a whole in addressing a specific topic," and that "the interests of a political party or any group or individual must not be tendentiously promoted”.

The AEM instructed RTCG to broadcast information regarding the imposed administrative supervisory measure in its programme.

This was not the first time that RTCG has reported on important gender topics in a problematic manner. In May 2022, RTCG aired a programme, also in prime time, titled "Abortion: Women's, State or Church Issue," which opened the topic of abortion rights, which were legalised in Montenegro in 1974 and have not been questioned since. 

The title of the program was changed after a public outcry. It was retitled to "The Right to Abortion – YES or NO?", and eventually, the title was adjusted to "Abortion – From Constitutional Right to Taboo Topic?"

The program featured feminist and philosopher Paula Petričević, the then-priest of the Serbian Orthodox Church, Gojko Perović, gynaecologist Vojislav Šimun, and representative of the Ministry of Health, Slađana Ćorić. Perović's participation, where he defended the stance of the Serbian Orthodox Church, sparked significant discontent and protests. The Ombudsman for Human Rights, Siniša Bjeković, stated in an interview with Radio Free Europe that he did not understand why this issue was being raised at this time, emphasizing that for the Ombudsman, "it is absolutely and unquestionable a woman's right to decide on this matter”.

Since 2020, the Serbian Orthodox Church an Active Socio-Political Actor

Montenegro has undergone significant socio-political changes since 2020. The end of the three-decade rule of Milo Đukanović and the Democratic Party of Socialists (DPS) in 2020, which happened with the support of the Serbian Orthodox Church (SPC), marked a turning point. Large protests (liturgies) in 2019 against the Law on Religious Freedom signalled the strengthening of the SPC and Serbian nationalism, and thus the conservative values upheld by the SPC.

The 42nd Government of Montenegro, which replaced the DPS, was closely linked to the SPC. The Church, through its activities and public appearances, increasingly assumed the role of a political actor, while government representatives promoted conservative views. Statements by politicians such as Prime Minister Zdravko Krivokapić and other government members were marked by traditionalism, patriarchal views, and negative stances on gender equality. At the same time, SPC promoted positions against LGBTQ+ rights and women's freedoms.

Such views began to gain media space, often relativizing discrimination and opposition to laws and international human rights conventions that Montenegro supports. The SPC promoted collectivism and anti-Western sentiment, often using manipulative messages containing gender disinformation that reinforced misogyny, homophobia, and transphobia, which, according to the UN, represents a form of gender-based violence.

Through the analysis of the public service RTCG, which opened space for the SPC and other religious institutions to comment on civic laws, it was revealed how media spreads disinformation about women's and LGBTQ+ rights. This practice further jeopardises minority rights and contributes to the political instrumentalisation of gender issues in Montenegrin society, which remains a key issue for the future reforms.