Ako je Sporazum suprotan Ustavu, onda Vlada  na mala vrata mijenja najviši pravni akt

Predrag Nikolić/Đurđa Radulović

Izglasavanje prostom a ne kvalifikovanom većinom Sporazuma Vlade Crne Gore sa Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) o saradnji u oblasti turizma i razvoju nekretnina (Sporazum), je protivno Ustavu, upozoravaju stručnjaci za Centar za instraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).  

Ustavni sud nije, protekle sedmice, donio odluku o ustavnosti Sporazuma jer predlog da se sporazum podvrgne ocjeni nije dobio potrebnu većinu. Predsjednica Ustavnog suda Snežana Armenko, sudija Faruk Resulbegović i sutkinja Momirka Tešić bili su za to da se pokrene postupak ocjene ustavnosti Zakona kojim je potvrđen Sporazum, dok su Desanka Lopičić, Nikola Mugoša i Jovan Jovanović bili protiv toga.

Izglasavanjem  Zakona o usvajanju Sporazuma otvara se pitanje poštovanja Ustava Crne Gore i to članova: 91, stav 3 i člana 156, upozoravaju pravni stručnjaci. ,,Zakon o potvrđivanju Sporazuma sa UAE usvojen je prostom većinom u Skupštini Crne Gore, iako se ovim sporazumom de facto ukida član Ustava kojim se  zabranjuje narušavanje i ograničavanje slobodne konkurencije. Prema članu 156 Ustava, odredbe navjažnijeg pravnog dokumenta se mogu promijenit amandmanima jedino ako za to glasa dvije trećine svih poslanika. Analogijom, kao jednim od metoda tumačenja prava, za prihvatanje međunarodnog sporazuma koji sadrži odredbe kojim se mijenjaju, odnosno ukidaju određene odredbe Ustava, trebalo bi da postoji ista kvalifikovana većina, jer se time, de facto, mijenja, odnosno ukida jedan dio Ustava'', kaže za CIN-CG Časlav Pejović, stručnjak za međunarodno pravo i profesor na Pravnom fakultetu Kjušu Univerziteta u Fukuoki u Japanu Časlav Pejović koji se još ranije uključio u debatu oko Sporazuma.

Iz Vlade Crne Gore glasanje u Ustavnom sudu protumačili su kao potvrdu ustavnosti Zakona o sporazumu.

,,Komentari Vlade nakon što Ustavni sud nije donio odluku o Sporazumu predstavljaju pokušaj da se stvori utisak pravne sigurnosti koji u ovom trenutku ne postoji. Činjenica da Sud nije odlučio ne može se tumačiti kao potvrda ustavnosti, već naprotiv – sam ishod glasanja jasno ukazuje na ozbiljne pravne dileme u vezi sa ovim dokumentom'', saopštili su za CIN-CG iz Kabineta predsjednika države Jakova Milatovića.

Iz Kabineta Milatovića naveli su i da ponašanje parlamentarne većine koja uporno odbija da izabere sedmog sudiju Ustavnog suda kojeg predlaže preddjednika ,,ne doprinosi stabilnosti institucija, već produbljuje pravnu nesigurnost i sumnju u regularnost procesa odlučivanja''. 

I iz Ustavnog suda reagovali su da se njihovo glasnje ne može tumačiti kao odluka o ustavnosti Zakona.

Za zakone koji određuju prava stranca potrebna dvotrećinska većina

,,Postavlja se pitanje poštovanja Ustava Crne Gore kad je u pitanju donošenje odluke o međunarodnim sporazumima koja regulišu pitanja imovinskih prava stranaca, što Sporazum sa UAE i čini’’, kaže za CIN CG dekan Pravnog fakulteta Union u Beogradu Vladimir Čolović, koji je i ranije iznio mišljenje o ustavnosti Zakona o usvajanju Sporazuma, na javnoj raspravi organizovanoj u Ustavnom sudu. 

Član 91, stav 3 Ustava Crne Gore propisuje da ‘'Skupština odlučuje dvotrećinskom većinom glasova svih poslanika o zakonima kojima se uređuje izborni sistem i imovinska prava stranaca'’.  

Obzirom da, prilikom glasanja u Skupštini Crne Gore ovaj Sporazum nije usvojen sa potrebnih 54 glasova u odnosu na ukupan broj poslanika, isti nije mogao biti donesen, objašnjava Čolović. ,,Ovako, Ustavni sud Crne Gore je doveo posljednjom odlukom primjenu ovog Sporazuma u 'pat poziciju', iako po ovoj odluci Sporazum ostaje na snazi “.

Ministarka javnih radova, Majda Adžovć, insistirala je na javnoj raspravi u US da Sporazum ne određuje imovinska prava stranaca. Međutim, eksperti tvrde suprotno.

Čolović objašnjava da se Sporazum odnosi na imovinska prava stranaca zbog više odredbi: ,,Predmet Sporazuma su projekti u oblasti turizma i razvoja nekretnina, s tim što se ne definiše da li se radi o pravu svojine, pravu korišćenja ili nekom drugom pravu koja se mogu odrediti kao stvarna prava stranaca; Sporazum definiše da će Vlada UAE garantovati za investitore, što znači da će prilikom ostvarivanja navedenih projekata i sprovođenja Sporazuma doći do ulaganja u navedene projekte i infrastrukturu;Vlada Crne Gore će preduzeti sve mjere kako bi obezbjedila neophodno zemljište, što nije do kraja razjašnjeno u tekstu Sporazuma, ali se može zaključiti da se odnosi na realizaciju navedenih projekata'', objašnjava Čolović

,,Iz teksta Sporazuma se može zaključiti da bi se projekti koje bi trebalo da sprovode investitori iz UAE zasnivali na zakupu, ili na pravu svojine, a oba osnova se odnose na imovinska prava stranaca. Obaveza Crne Gore da investitorima iz UAE obezbijedi zemljište za sprovođenje projekta u koje bi investitori iz UAE uložili desetine milijardi eura, kako se moglo čuti od premiejra Spajića, jasno se može podvesti pod član 91, stav 3. Teško je i zamisliti nekog investitora koji ulaže ogroman novac u gradnju hotela i zgrada, a da na tome nema imovinska prava'', argumentuje Pejović.

Kako Pejović ističe, pravo zakupa predstavlja jedan od najčešćih oblika imovinsko-pravnih odnosa i nesumnjivo spada u imovinska prava. ,,Gospodin Alabar je izjavio da je plan investitora iz UAE da zakupe Veliku plažu na 99 godina. I u narednim izjavama koje se nijesu odnosile na Veliku plažu pominje se zakup'', navodi Pejović.

Činjenica da Ustavni sud nije pokrenuo kontrolu Zakona o usvajanju Sporazum, stvara dodatne probleme, koji se tiču tumačenja međunarodnih sporazuma, navedene odluke Ustavnog suda Crne Gore, ali i poštovanja Ustava'', kaže Čolović.

On predviđa da će sporni Sporazum, ako dođe do njegove primjene, zahtjevati dodatna tumačenja, donošenje drugih akata koji će dopunjavati njegove odredbe, kao i postavljanje mnogih pitanja koja se tiču ostvarivanja prava stranaca, statasa stranih pravnih lica, poštovanje prinudnih propisa Crne Gore i definisanje javnog interesa Crne Gore.

Ustav se krši i samom tekstu

,,Kad je riječ o (ne)ustavnosti Sporazuma sa UAE, treba razdvojiti dvije stvari. Jedna se odnosi na (ne)ustavnost Zakona o potvrđivanju Sporazuma sa UAE a druga na tekst sporazuma, jer se ne radi o istom’’ objašnjava Pejović. 

,,Jasno je da je tekst Sporazuma suprotan Ustavu Crne Gore. U članu 140, stav 3, Ustava piše: „Zabranjeno je narušavanje i ograničavanje slobodne konkurencije i podsticanje neravnopravnog, monopolskog ili dominantnog položaja na tržištu.“ 

Pejović problematizuje, Član 3, stav 1 Sporazuma sa UAE, u kojem se navodi da će Crna Gora „preduzeti sve neophodne mjere i aktivnosti kako bi obezbijedila zemljiše neophodno za sprovođenje Projekata... bez potrebe sprovodenja javnih nabavki, javnog tendera ili drugih procedura propisanih nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje oblast državne imovine’’, kao i  Član 2, stav 4 koji  sadrži sličnu odredbu o izuzimanju propisa o javnim nabavkama, javnom tenderu i javnoj proceduri nadmetanja.

,,Ukidanje odredbi crnogorskih propisa o javnih nabavkama i javnim tenderima predstavlja ukidanje fundamentalnih principa na kojima se zasniva slobodna konkurencija. Time je prekršen Član 140, stav 3 Ustava Crne Gore. Dakle, tekst Sporazuma sa UAE  je suprotan Ustavu Crne Gore’’, zaključuje Pejović. 

I Čolović ocjenjuje da Sporazum predviđa da će se izbjegavati primjena domaćih propisa o javnim nabavkama, kao i drugih instituta, što govori o derogiranju domaćih propisa. 

Zadatak Ustavnog suda je isključivo da utvrdi ustavnost  Zakona kojeg je donijela Skupština, na način koji je bio suprotan Ustavu, dok sam sadržaj nije bio predmet odlučivanja,  što mnogi nijesu razumjeli, uključujući i Ministarku javnih radova, Majdu Adžović, koja je u svom izlaganju pred Ustavnim sudom više puta navela i implicirala da se odlučuje o sadržaju samog Sporazuma, a ne načinu na koji je Zakon o Sporazumu izglasan, kažu stručnjaci. 

U konkretnom slučaju, ,,nije zadatak Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost sadržine sporazuma sa UAE,  iako je i sadržaj suprotan Ustavu, pa bi se i to pitanje moglo otvoriti’’, objašnjava Pejović.

Rizik od izmjene Ustava zbog međunarodnih sporazuma

Član devet Ustava je nedorečen, u smislu da ne precizira da li međunarodni ugovori imaju primat nad Ustavom, objašnjava Pejović. U tom članu se navodi da međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava imaju prednost u odnosu na domaće zakonodavstvo. ,,Mogao bi se braniti stav da su međunarodni ugovori, po svojoj snazi, iznad domaćih zakona, ali ne iznad Ustava. Treba napraviti razliku između Ustava i zakona. Ustav je pravni temelj države, dok bi Ustavni sud trebao biti brana koja štiti Ustav’’, objašnjava Pejović. 

Možda najveći problem sa ovim Sporazumom, koji je suprotan Ustavu, jeste da Vlada Crne Gore na mala vrata uvodi mogućnost izmjena Ustava usvajanjem međunarodnih sporazuma, koji po sadašnjem shvatanju mogu imati primat iznad Ustava, upozorava Pejović. 

Ovaj ekspert smatra da bi trebalo pokrenuti inicijativu pred Ustavnim sudom da se razmotri da li međunarodni ugovori mogu imati primat u odnosu na Ustav. Iako Ustav jeste dio zakonodavstva ne treba ga izjednačavati sa zakonima, upozorava ovaj ekspert. 

Kontrola ustavnosti prije usvajanja 

,,Ustavnosudska kontrola pravnih akata može se  odvijati prije ili poslije usvajanja pravnog akta“, navodi se u stručnom mišljenju bivšeg predsjednika Ustavnog suda Crne Gore, Mladena Vukčevića, koje je iznio na javnoj raspravi u US. 

Kako navodi u Stručnom mišljenju, to važi i za međunoradne ugovore potvrđene u formi zakona, jer oni ratifikacijom postaju dio unutrašnjeg pravnog poretka. „Nažalost, u ustavnom sistemu Crne Gore postoji isključivo naknadna kontrola ustavnosti međunarodnih ugovora“, upozorava Vukčević, ukazujući da takvo rješenje nosi niz pravnih nedostataka, posebno zato što država nakon potvrđivanja ugovora više ne može lako izbjeći već preuzete međunarodne obaveze.

,,Uvođenjem prethodne kontrole bi se lakše razrješavala otvorena pitanja između dva naizgled suprotstavljena zahtjeva: poštovanja Ustava kao najvišeg pravnog akta i poštovanja obaveza preuzetih međunarodnim ugovorima. Takav pristup važio je i u državama koje nijesu imale ustavnosudsku kontrolu, a svojevrsna prethodna kontrola ustavnosti bila je u nadležnosti parlamenta’’, navodi Vukčević 

 „Pravo Ustavnog suda Crne Gore da odlučuje o ustavnosti međunarodnih ugovora je nesporno“, ističe on, uz pojašnjenje da je Ustavni sud, kao čuvar Ustava i hijerarhije pravnog poretka, ovlašćen da cijeni saglasnost svih opštih pravnih akata, pa i ratifikovanih međunarodnih ugovora, sa najvišim pravnim aktom države.

Neodluka Ustavnog suda 

 Ustavni sud je saopštio da su sudije koje su glasale za pokretanje postupka smatrale da je Sporazum trebao biti donijet dvotrećinskom većinom u Skupštini jer reguliše imovinska prava stranaca, te da bi u suprotnom Skupština mogla da donosi i druge međunarodne ugovore prostom većinom iako se njima regulišu pitanja koja zahtijevaju kvalifikovanu većinu, poput izbornih prava, koja mogu uključivati regulisanje pitanja dvojnog državljanstva.

S druge strane, njihove kolege, sudije koje su bile protiv, smatraju da Sporazum ne bavi imovinskim pravima stranaca koja bi zahtijevala dvotrećinsku podršku. Ove sudije su navele i da naš Ustav ne prepoznaje prethodnu kontrolu ocjene ustavnosti, već samo naknadnu kontrole formalne ustavnosti zakona. Sudije koje su protiv pokretanja postupka, iznijele su stav, koji je ranije plasiran iz Vlade, da bi ocjena ustavnosti Sporazuma sa UAE, otvorila pitanje saglasnosti sa Ustavom Zakona o potvrđivanju Sporazuma sa Sjevernoatlantskom alijansom (NATO), imajući u vidu da je ratifikovan glasovima 46 poslanika iako Ustav za upotrebu vojske Crne Gore u međunarodnim snagama propisuje dvotrećinsku većinu u prvom krugu glasanja.

Zakon kojim je potvrđen sporazum između Crne Gore i UAE prvi put je izglasan 23. aprila 2025, da bi ga predsjednik Jakov Milatović, vratio Skupštini na ponovno izjašnjavanje, uz ocenu da taj sporazum nije u skladu sa zakonima i Ustavom. Poslanici vladajuće većine su Sporazum ponovo izglasali 3. juna prošle godine.

Inicijative za ocjenu ustavnosti podnijeli su Ustavnom sudu odbornik u SO Budva Đorđe Zenović i NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica. U njima tvrde da je Sporazum usvojen suprotno Ustavu i da može proizvesti ozbiljne posljedice po interese države.

Glasala i Lopičić

Poslanici Skupštine su, krajem decembra, izglasali da sutkinja Desanka Lopičić, kojoj je u to vrijeme istekao mandat, ostane u Ustavnom sudu do izbora novog sudije Ustavnog suda. I pored upozorenja iz Brisela, partije nikako da se dogovore oko toga ko će zamjeniti sutkinju Lopičić, koja bi po zakonu trebala da je već u penziji, ali i ko će popuniti mjesto sedmog sudije u Ustavnom sudu kako se postojeće pat pozicije u glasanju više ne bi dešavale.

,,Zato je neprihvatljivo da Vlada ovu situaciju predstavlja kao potvrdu sopstvene politike, umjesto da se suoči sa činjenicom da Sporazum od početka prate ozbiljne ustavno-pravne i institucionalne sumnje'', naveli su iz Kabineta Predsjednika, uz zaključak da: nijedan sporazum, nijedan investitor i nijedan politički interes ne može biti iznad Ustava i interesa građana Crne Gore.

Iz Ustavnog suda su objasnili da će predmet ponovo biti razmatran nakon izbora nedostajućih sudija, ili i ranije ukoliko neki od sudija promijeni svoj stav: ,,U takvoj situaciji, svako predstavljanje ovakvog glasanja kao potvrde ustavnosti nije utemeljeno na činjenicama i prejudicira odluku u ovom predmetu".

Iako je vožnja motornih sanki kroz zaštićene zone Durmitora strogo zabranjena zakonom, ova praksa se godinama toleriše, a danas se otvoreno promoviše kao turistička atrakcija, bez gotovo ikakvih sankcija.

Tijana Lekić

Na Durmitoru se već godinama, uprkos zakonskim zabranama, vožnja motornih sanki, kroz zaštićene zone, ne samo toleriše, već se i promoviše kao turistička atrakcija. Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) dokumentovao je da se na lokalitetima stroge zone zaštite, poput Trojnog prevoja, Surutke, Lokvica, Crvene grede, Sušica, Ališnjice i Zelenog vira, u samom srcu Nacionalnog parka (NP) Durmitor, motorne sanke redovno pojavljuju, uprkos upozorenjima struke, Javnog preduzeća Nacionalni parkovi Crne Gore (JPNPCG), ali i Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO).

Iz JPNPCG navode za CIN-CG da su vožnju motornih sanki tokom zimskih mjeseci „već nekoliko godina unazad“ prepoznali kao problem.

CIN-CG je na društvenim mrežama i zvaničnim veb-sajtovima identifikovao turističke agencije sa Žabljaka koje godinama reklamiraju ture motornim sankama kroz zaštićene zone. Cijena višesatne vožnje iznosi 100 eura.

Agencija Durmitor Raft, čiji je vlasnik Danko Novosel, ovako se reklamira na svom internet profilu:  „Za ljubitelje adrenalina i upoznavanja planine na drugačiji način, predlažemo vožnju motornim sankama. Mi smo sigurni da će prelijepa priroda Durmitora i naši novi modeli sanki na vas ostaviti nezaboravne utiske. Rezervišite vašu vožnju na vrijeme“. 

Iz ove agencije nisu dostavili odgovore na pitanja CIN-CG do objave ovog teksta.

Iz JPNPCG kažu za CIN-CG da imaju saznanja o tome da pojedinci i grupe, uprkos javnim upozorenjima i apelima, i dalje javno promovišu i organizuju vožnje motornim sankama u atraktivnim predjelima masiva Durmitora. Ukazuju da je reklamiranje takvih tura bez dozvola direktno kršenje Zakona o zaštiti prirode i Zakona o nacionalnim parkovima.

„Slučajevi vožnje u prvim zonama zaštite, poput Škrke, Sušice i Surutke, pokazuju da pojedinci ne poštuju zabranu“, navode iz JPNPCG za CIN-CG.

Iz mreže Parkova Dinarida, koja obuhvata i NP Durmitor, upozoravaju da se vožnja motornih sanki u velikom broju zaštićenih područja u Evropi i svijetu već smatra prevaziđenom praksom, upravo zbog njenog negativnog uticaja na prirodu i iskustvo boravka u zaštićenim područjima.

Međutim, ova vrsta nezakonite aktivnosti normalizovana je do mjere da je krajem januara Radio televizija Crne Gore (RTCG) emitovala prilog o zimskom turizmu u kojem su motorne sanke, u strogo zaštićenim zonama, predstavljene kao atraktivan dio turističke ponude. Javni servis je prilog  snimio dronom, a prikazane su i scene u kojima uznemirene divokoze bježe, dok ih dron prati kroz zaštićeno područje od međunarodnog značaja.

U emisiji je gostovao direktor Nacionalnog parka (NP) Durmitor, Pero Popović.„Kada je zima, sam Durmitor je zatvoren za bilo koje planinarenje i šetnju. Tu se, sa jedne strane, najviše koriste motorne sanke, a sa druge strane oni koji su najspremniji koriste turno skije“, kazao je Popović, samo nekoliko minuta prije nego što su emitovani promotivni snimci te nezakonite aktivnosti.

Iz JPNPCG tvrde da nijesu dali saglasnost za takav sadržaj i da smatraju neprihvatljivim promovisanje nezakonitih aktivnosti, kao i da direktor NP Durmitor nije bio upoznat sa sadržajem snimka prije emitovanja.

JPNPCG apeluje, ali ne podnosi prijave

Iz JPNPCG navode za CIN-CG da je Služba zaštite NP Durmitor sprovela niz preventivnih mjera kako bi spriječila nezakonitu vožnju motornih sanki, uključujući redovan terenski nadzor, upozoravanje posjetilaca, informisanje lokalnog stanovništva i preduzetnika, javne apele građanima i turističkim agencijama, kao i postavljanje tabli sa zabranama na osjetljivim područjima.

Iz tog preduzeća poručuju da zaštita od ovakvih nelegalnih aktivnosti „prevazilazi mogućnosti Službe zaštite NP Durmitor“ i zahtijeva „efikasnije, temeljnije i odlučnije djelovanje nadležnih inspekcija i drugih organa“.

Oni ističu i da Zakon o zaštiti prirode predviđa novčane kazne za kretanje motornim vozilima van kategorisanih puteva, u rasponu od 1.000 do 40.000 eura.

Međutim, iz ekološke inspekcije za CIN-CG navode da od 2022. godine do danas nijesu zaprimili nijednu prijavu koja se odnosi na vožnju motornih sanki u zoni NP Durmitor, zbog čega nijesu vršeni inspekcijski nadzori niti su pokretani prekršajni postupci. Dodaju i da su zaprimljene dvije prijave u vezi sa korišćenjem kvadova, ali bez potrebnih podataka za sprovođenje nadzora, pa nijesu utvrđene nepravilnosti.

CIN-CG je pitao JPNPCG da li su podnijeli konkretne prijave nadležnim inspekcijama. S jedne strane, iz ovog preduzeća navode da nijesu mogli podnositi prijave jer nijesu zatekli lica na terenu, a snimci sa društvenih mreža nijesu prihvaćeni kao dokaz. S druge strane, tvrde da su počinioci „prepoznati“ i da će biti sankcionisani.

Sukob između turističkih aktivnosti i režima zaštite

Iz NP Durmitor kažu za CIN-CG da, prema njihovim saznanjima, nijednoj turističkoj agenciji nije izdata dozvola za organizovanje vožnji motornih sanki na teritoriji parka.

Iz Turističke organizacije (TO) Žabljak navode da ove aktivnosti spadaju u „avanturistički turizam“, te da licence izdaje Opština Žabljak, odnosno Sekretarijat za privredu. Tvrde da su za kontrolu nadležni lokalni i republički turistički inspektori.

Međutim, do objave ovog teksta, nadležni inspektori, kao ni Opština Žabljak, nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG. Republički inspektor nije dostavio odgovore, već je redakciju uputio na Ministarstvo turizma, koje takođe nije odgovorilo.

,,Vožnja motornih sanki u NP Durmitor nije u skladu sa principima održivog turizma“, naglašavaju za CIN-CG iz JPNCG.  Dodaju da problem vide u nedovoljno jasnim i preciznim zakonskim propisima, ali i u sukobu između turističkih aktivnosti i režima zaštite, u kojem pojedinci i grupe pokušavaju da komercijalizuju aktivnosti koje nijesu predviđene planom upravljanja i suprotne su zakonima zaštite prirode.

Iz organizacije Parkovi Dinarida upozoravaju da u regionu postoji hroničan problem nadzora velikih i teško pristupačnih planinskih područja, ali i nedovoljno funkcionalan sistem sprovođenja zakona. Kako navode, iako je dosljedno sankcionisanje ključno za zaštitu prirodnih vrijednosti, praksa pokazuje da sistem ne funkcioniše na način koji obezbjeđuje pravovremeno procesuiranje počinilaca. Takva situacija, upozoravaju, obesmišljava napore upravljača zaštićenih područja i njihovih službi na terenu, šalje pogrešnu poruku korisnicima prostora i dugoročno slabi mehanizme zaštite.

Lokalno stanovništvo ima „na stotine motornih sanki”

,,Samo je u trećoj zoni teorijski moguće kretanje, i to isključivo na panoramskom putu i pod nadzorom’’, tvrde iz JPNPCG.

Međutim, kako navode, u zonama višeg stepena zaštite (zone I i II) vožnja motornih sanki je apsolutno zabranjena Zakonom o nacionalnim parkovima i Zakonom o zaštiti prirode, koji zabranjuju svako kretanje motornih vozila u strogo zaštićenim područjima i aktivnosti koje mogu uznemiravati ili ugroziti divlje životinje i njihova staništa.

„Dodatni izazov predstavlja činjenica da lokalno stanovništvo u mjestima koja gravitiraju Durmitoru posjeduje veliki broj motornih sanki, zbog čega vožnje često počinju van granica parka, sa više različitih lokacija“, navode iz JPNPCG.

Kako objašnjavaju, dio korisnika tvrdi da sanke koriste za dolazak do svojih imanja u zimskim uslovima, ali uprkos tome pojedinci nerijetko zalaze duboko u zaštićene zone.

Jelena Marojević Galić iz organizacije Parkovi Dinaridaocjenjuje da nastavak promocije ovakvih aktivnosti, uprkos apelima upravljača parka, pokazuje potrebu za jasnijim pravilima i dosljednijom primjenom zakona, ali i za ozbiljnijim radom sa lokalnom zajednicom.

Kako navode, lokalni turistički operateri i stanovništvo ovakve aktivnosti često vide kao ekonomsku priliku, ali upozoravaju da bez adekvatnog informisanja i uključivanja u planiranje, takva ponuda može biti u suprotnosti sa ciljevima zaštite prirode.

Prema saznanjima CIN-CG, dio lokalnog stanovništva godinama ukazuje na ovaj problem. Više sagovornika iz lokalne zajednice navodi da su nadležni sa situacijom dobro upoznati i da se na nju godinama upozorava na lokalnim sastancima, ali da konkretne mjere izostaju.

Na to ukazuje i Boris Stijepović, direktor turističke agencije Durmitor Adventure, koji smatra da problem nije nepoznat nadležnim institucijama, ali da reakcija izostaje. „Iako uprava Parka prepoznaje da ove aktivnosti ugrožavaju biodiverzitet i nijesu kompatibilne sa održivim turizmom, u praksi godinama izostaje njihovo sankcionisanje. Kako vidimo, apeli nemaju gotovo nikakav efekat“, kaže Stijepović za CIN-CG.

Divlje životinje bez izlaza

Iz JPNPCG upozoravaju da ture motornim sankama dodatno uznemiravaju divlje životinje u periodu kada su posebno ranjive zbog gravidnosti, nedostatka hrane i dubokog snijega. Kako navode, ove aktivnosti izazivaju buku, uznemiravanje životinja i razdvajanje krda, posebno divokoza, koje su zimi najosjetljivije, ali mogu predstavljati problem i za medvjede, naročito u periodu zimskog mirovanja, kada uznemiravanje može dovesti do njihovog preranog buđenja i dodatnog energetskog iscrpljivanja

Jovana Janjušević, izvršna direktorica Centra za proučavanje i zaštitu ptica (CZIP), objašnjava za CIN-CG da ovakve aktivnosti imaju ozbiljne posljedice. „Vožnja motornih sanki omogućava pristup terenima do kojih se ne bi moglo doći pješke. Upravo je u tome problem - životinje nemaju mogućnost da vas na vrijeme osjete i mirno se udalje, već zbog buke i brzine doživljavaju stres, najčešće u zonama stroge zaštite gdje je svako kretanje zabranjeno“, kaže Janjušević.

Ona ukazuje da se ove aktivnosti odvijaju u zimskom periodu, kada je hrane malo, a životinje već u stanju pojačanog stresa.

„Kada tome dodamo sve pritiske kojima su divokoze izložene, poput krivolova i gubitka staništa zbog klimatskih promjena, postavlja se pitanje kome zapravo koristi ovakva praksa“, dodaje ona.

Sličnu ocjenu daju i iz organizacije Parkovi Dinarida, ističući da je zimski period posebno osjetljiv za divlje životinje, koje se suočavaju sa ograničenim izvorima hrane i dodatnim energetskim stresom.

Kako navode, uznemiravanje bukom, prisustvom ljudi i kretanjem motornih sanki može dovesti do čestog bježanja, trošenja energije, pa čak i povećanog rizika od povreda ili uginuća. ,,Pored direktnog uznemiravanja, motorne sanke mogu uticati i na kvalitet staništa, narušavanje snježnog pokrivača i fragmentaciju prostora ključnog za prezimljavanje”, navode Parkovi Dinarida za CIN-CG.

Nacionalni parkovi su uspostavljeni radi zaštite biodiverziteta

Da su nacionalni parkovi i zone zaštite prvenstveno uspostavljeni radi očuvanja biodiverziteta, staništa i prirodnih procesa, te da turističke aktivnosti u njima moraju biti pažljivo planirane i usklađene sa režimima zaštite, kaže za CIN-CG Jelena Marojević-Galić iz Parkova Dinarida – mreža zaštićenih područja Dinarida.

„Zone zaštite postoje sa jasnim razlogom. Njihovo narušavanje dovodi u pitanje samu svrhu proglašenja zaštićenog područja“, kaže Marojević-Galić.

Ona ukazuje da se u velikom broju zaštićenih područja u Evropi i svijetu ovakve prakse već smatraju prevaziđenim, upravo zbog negativnog uticaja na prirodu i iskustvo boravka u zaštićenim područjima.

„Posjetioci u nacionalne parkove dolaze kako bi uživali u miru, tišini i netaknutoj prirodi, a ne u buci i intenzivnim motornim aktivnostima. Razumijemo potrebu dijela turista za adrenalinskim sadržajima, ali takve aktivnosti treba razvijati u prostorima koji nijesu pod strogim režimima zaštite“, navodi ona.

Iz Parkova Dinarida upozoravaju da Durmitor, kao područje Svjetske prirodne baštine, nosi posebnu odgovornost, te da aktivnosti koje narušavaju njegove prirodne vrijednosti mogu biti u suprotnosti sa obavezama koje država ima prema UNESCO-u.

Marojević-Galić dodaje da održivi turizam u ovakvim područjima podrazumijeva razvoj sadržaja koji su kompatibilni sa zaštitom prirode, a ne aktivnosti koje proizvode buku, zagađenje i uznemiravanje divljeg svijeta.

Novi Zakon o NP

Prema riječima izvršne direktorice CZIP-a, praksa vožnje motornim vozilima ne pogađa samo NP Durmitor, već je prisutna i u drugim zaštićenim područjima.

Janjušević, ali i JPNPCG, ukazuju na nedorečenosti postojećeg zakonskog okvira. Kako navode iz tog preduzeća, problem nije samo u nepoštovanju propisa, već i u tome što nijesu dovoljno precizni, što ostavlja prostor za različita tumačenja.

„Ova oblast je nedovoljno uređena, što ostavlja prostor za široko tumačenje od strane pružalaca turističkih usluga“, navode iz JPNPCG.

Važeći zakoni u Crnoj Gori ne prepoznaju eksplicitno pojedinačne aktivnosti poput vožnje motornih sanki, već ih podvode pod šire kategorije motornih vozila. Iako takve odredbe u suštini zabranjuju njihovu upotrebu u zaštićenim zonama, ovakav pristup u praksi ostavlja prostor za različita tumačenja i otežava sankcionisanje.

Zakon o nacionalnim parkovima zabranjuje vožnju van označenih puteva, dok Zakon o zaštiti prirode dodatno zabranjuje kretanje motornih vozila i uznemiravanje divljih životinja, naročito u zimskom periodu. Međutim, izostanak jasnog navođenja konkretnih aktivnosti, poput motornih sanki, dodatno komplikuje dosljednu primjenu propisa.

Janjušević ističe da nove izmjene Zakona o nacionalnim parkovima idu upravo u tom pravcu – da jasno i nedvosmisleno prepoznaju i zabrane ovakve aktivnosti, osim u slučaju službene upotrebe. „Problem je u nemogućnosti sankcionisanja ovakvih aktivnosti. Apeli nijesu dovoljni – potrebne su jasne zakonske odredbe i stroge kazne koje će imati odvraćajući efekat“, zaključuje ona.

Motorne sanke kao potencijalno sredstvo za krivolov

Iz Javnog preduzeća za nacionalne parkove Crne Gore (JPNPCG) upozoravaju da motorne sanke, kvadovi i dronovi mogu predstavljati ozbiljnu prijetnju za divlje životinje, jer omogućavaju brz i lak pristup teško dostupnim djelovima planinskog masiva.

„Mogu poslužiti kao sredstvo za krivolov“, navode iz JPNPCG, uz napomenu da, iako takvi slučajevi nijesu zvanično potvrđeni, postoje opravdane sumnje da se ova vozila mogu koristiti u tu svrhu.

Posebno su ugrožene vrste poput durmitorske divokoze (Rupicapra rupicapra balcanica), koja zimi boravi u teško pristupačnim zonama upravo kako bi izbjegla uznemiravanje. Motorne sanke i slična vozila omogućavaju ulazak u ta područja,  čime se uklanja prirodna barijera koja je do sada štitila divlje životinje od direktnog kontakta sa ljudima.

Sa druge strane, iz ekološke inspekcije za CIN-CG navode da do sada nijesu zaprimili prijave koje bi povezivale krivolov sa korišćenjem motornih sanki.

Dok se čeka novi direktor, inspekcije rade, a ostavke se ne prihvataju, iza kulisa se vodi borba partija za kontrolu Eko fonda, čiji budžet iz godine u godinu raste, a ove može biti i preko sto miliona 

Tijana Lekić/Predrag Nikolić

Nakon što je, krajem 2025. godine,Draško Boljević podnio ostavku na mjesto izvršnog direktora Fonda za zaštitu životne sredine (Eko-fond), njegov nasljednik još nije izabran. Razlog, kako saznaje Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), nije samo proceduralna blokada, već višemjesečna zakulisna borba različitih partijskih aktera za kontrolu nad institucijom koja već raspolaže velikim sredstvima, a koji će ove godine najvjerovatnije preći sto miliona.

Kada je Boljević došao na čelo Eko-fonda 2021, na računu je bilo svega 490 hiljada eura. Četiri godine kasnije na saldu je 24 miliona. Ipak, to je tek početak. Novo rukovodstvo Eko-fonda odlučivaće o raspodjeli oko 100 miliona eura godišnje - koliko bi se, prema procjenama, moglo sliti u Fond kroz domaće naknade za emisije CO₂.

Ove naknade država uvodi u okviru usklađivanja sa pravilima Evropske unije (EU) - Mehanizam za prekogranično prilagođavanje emisija ugljen-dioksida (CBAM) koji je počeo da se prijemjuje od 1. januara ove godine.

Ministar ekologije Damjan Ćulafić u više navrata je istakao da je Eko-fond u dosadašnjem radu uložio 18 miliona eura direktno u unapređenje životne sredine i podršku građanima, privredi i lokalnim samoupravama. 

Sanirane su 103 divlje deponije, obezbijeđena sredstva za nabavku komunalne opreme za svih 25 opština, omogućeno ozelenjavanje više od 225.000 m² javnih površina, a oko šest hiljada domaćinstava dobilo je subvencije za energetsku efikasnost u ukupnom iznosu od 10 miliona eura.

Uprkos rezultatima koje je ranije hvalila i sama Vlada, Boljević nije ponovo izabran, ali njegova ostavka nije prihvaćena. Iz Vlade su upit CIN-CG proslijedili Ministarstvu ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS), odakle poručuju da „Fond za zaštitu životne sredine pokazuje visok stepen profesionalnosti, zakonitosti i transparentnosti u svom radu“, te da ga, na osnovu temeljne analize, prepoznaju kao „jedno od najuspješnijih privrednih društava”.

Sukob Demokrata i PES-a: Ljeto 2025.

Dok se danas vode polemike o nasljedniku Boljevića u Fondu, prošlog ljeta javnost je imala priliku da prati višednevnu dramu oko pokušaja smjene Boljevića i dovođenje na njegovo mjesto Ljubiše Konatara. Mediji su tada izvještavali o sukobu dvije vladajuće partije - Demokrata (kojima je Boljević blizak) i PES-a (uz koji se vezuje Konatar, ali i tadašnja tri člana Odbora direktora Eko-fonda).

Par sedmica prije nego što je istekao mandat članovima Odbora direktora Fonda, oni su raspisali konkurs za izbor novog direktora 30. juna 2025. Vlada Crne Gore usvojila je finansijske izvještaje 17. jula, čime je po Statutu mandat članovima Odbora direktora automatski prestao. Ipak, sjednica na kojoj je odlučivano o izboru novog direktora održana je 22. jula, pet dana nakon što je mandat Odbora formalno prestao.

Od ukupno četiri prijave koje su pristigle, prema ocjeni Odbora samo je prijava doc. dr Ljubiše Konatara bila potpuna i u skladu sa uslovima konkursa. Konatar je doktorirao iz oblasti bezbjednosti, a od 2020. do 2024. godine radio na poslovima kontrole i vođenja politika u vezi sa planskom dokumentacijom, nelegalnom gradnjom i zaštitom životne sredine. Tokom mandata nekadašnjeg ministra ekologije Ratka Mitrovića bio je na čelu Direktorata za inspekcijski nadzor.

Prijava Boljevića, koji je završio Ekonomski fakultet u Beogradu i ima iskustvo u međunarodnim kompanijama, diskvalifikovana je. Iz Odbora su obrazložili da prijava nije bila validna zbog elektronskog pečata, koji oni nisu priznali kao dokaz o radnom iskustvu. S druge strane, Boljević tvrdi da je elektronski pečat prema crnogorskom zakonodavstvu validan, kao i da je riječ o međunarodnoj kompaniji ,,Podravka" koja posluje u 60 zemalja širom svijeta.

Nakon toga, ministar Ćulafić podnio je krivičnu prijavu protiv tri člana Odbora direktora Eko-fonda: Svetlane Drobnjak, generalne direktorice Direktorata za predškolsko i osnovno vaspitanje i obrazovanje, Andreja Vučekovića iz Direkcije za inspekcijski nadzor u oblasti turizma i biologa Miloja Šundića sa Univerziteta Crne Gore. Ćulafić je optužio ove članove Odbora za kršenje Statuta, jer su ostali u Odboru pošto im je istekao mandat, a i zbog kršenja dugih procedura. Pored ove prijave, krivičnu prijavu protiv trojice članova Odbora podnio je i Boljević

Proceduralni skandal: Inspekcija i nostrifikacija

Od ljeta je Fond u pravnom interregnumu, koji se produbio nakon Boljevićeve ostavke u decembru, koju Vlada još nije prihvatila. Međutim, zakulisne igre su se nastavile. U novembru 2025. godine anonimna prijava pokrenula je kontrolu inspekcije rada u vezi sa Boljevićevim prethodnim mandatom

Vanredni inspekcijski nadzor u Eko-fondu obavio je inspektor rada Azren Vučetović 11. i 12. novembra 2025. godine. Tokom nadzora, inspektor je utvrdio da je Boljević diplomirao na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 2008. godine, ali da je diplomu nostrifikovao tek u februaru 2025. godine, punih 17 godina nakon završetka studija.

U rješenju inspekcijskog nadzora, Vučetović je iznio tvrdnju da se radni staž u nivou kvalifikacije računa isključivo od dana nostrifikacije diplome. Prema ovom tumačenju, Boljević ima svega 10 mjeseci priznatog radnog iskustva, čime ne ispunjava uslov od pet godina staža za direktorsku poziciju. Boljević se brani pozivajući se na član 82 Zakona o visokom obrazovanju, koji propisuje da se kvalifikacija stiče danom završetka studijskog programa, a ne činom nostrifikacije.

Dokumentacija koju je CIN-CG imao u uvidu pokazuje da je inspekcijski nalaz dostavljen Vladi i kabinetu premijera istog dana kada je uručen Boljeviću, prije isteka zakonskog roka za njegovo izjašnjenje. Generalni sekretar Vlade Dragoljub Nikolić potom je dva puta urgirao kod ministra Ćulafića da postupi po nalazu, iako niko u tom trenutku nije imao uvid u Boljevićeve protivargumente.

Inspektor Azren Vučetović nije odgovorio na brojna pitanja CIN-CG do objave ovog teksta.

Iz MERS-a su za CIN-CG kazali da je dostavljena Informacija o nalazu inspekcije rada, koju su proslijedili Boljeviću. ,,Mišljenja smo da je u ovom slučaju korisno konsultovati pravni princip 'audiatur et altera pars' (neka se čuje i druga strana) odnosno stav Boljevića o nalazu inspekcije", naveli su iz ministarstva.

Aleksandar Perović iz ekološkog pokreta OZON smatra da su dešavanja oko Eko-fonda pokazatelj da uspješno rukovođenje otvara prostor za pritiske.

,,Umjesto da je cijenjeno uspješno rukovođenje, koje je pokazalo posvećenost radu i izgradnji institucije, došli smo u poziciju da se u prvi plan stavljaju procedure koje su u odgovornosti upravo onih koji su birali i imenovali kadrove, što je paradoks", navodi Perović za CIN-CG.

On ističe da se rezultati Eko-fonda pokušavaju obesmisliti iz razloga koje vidi kao ,,partijske ili lične interese" i upozorava da se ,,ne smije dozvoliti da važne institucije budu ometene u razvoju".

Interregnum koji traje

Kada je u decembru podnio ostavku, Boljević je naveo kao razlog neslaganje sa postupcima vlasti prema mještanima Botuna koji su protestvovali protiv postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. Ipak, Vlada ostavku nije prihvatila, pa Boljević formalno i dalje obavlja funkciju.

Iz Ministarstva ekologije su kazali da je ,,Fond nastavio da funkcioniše nesmetano i bez zastoja u radu". Boljević za CIN-CG potvrđuje da stanje u Fondu redovno i da posluje u skladu sa zakonom.

Dok se čekaju rješenja, dok inspekcijski nalazi putuju do premijera prije nego do okrivljenog, i dok se političke opcije nadmeću za fotelju direktora, Eko-fond je ostao u svojevrsnom limbu. A ulog raste jer, kako upozoravaju iz Eko-tima, ako se sistem ne uspostavi na vrijeme i ako se ne definišu jasni prioriteti, 100 miliona eura godišnje neće otići u pljevaljske projekte i zelenu tranziciju, već u budžet Evropske unije.

Zakon o klimatskim promjenama predviđa da se sredstva prikupljena kroz prodaju emisijskih jedinica, eko-naknade i druge klimatske finansijske instrumente usmjeravaju preko Eko-fonda, ali u skladu sa strateškim politikama koje definišu Vlada i resorno ministarstvo, a ako do toga ne dođe da se novac može odliti van zemlje. 

Novac od CMAB da ostane u Crnoj Gori 

Diana Milev-Čavor iz Eko tima ukazuje za CIN-CG na to da iskustvo iz prva dva mjeseca pune primjene CBAM-a pokazuje da se efekti već osjećaju: razlika u cijeni električne energije od početka ove godine usklađuje se između tržišta EU i Zapadnog Balkana. U regionu je već struja porasla u prosjeku oko 32 eura po megavat-satu, kod nas zbog penala koje Crna Gora plaća prilikom izvoza struje dobijene iz velikog zagađivača Termoelektrane, koji emituje CO₂.  Zbog toga je izvoz struje postao manje isplativ. 

Neki analitičari ukazuju na to da se trošak CBAM-a trenutno dijeli između EU potrošača i proizvođača sa Zapadnog Balkana, odnosno da dio ide kroz više cijene u EU, a dio kroz niže prihode proizvođača u regionu.

,,Za Crnu Goru to znači nekoliko stvari odjednom. Prvo, manji prihodi od izvoza električne energije. Drugo, dodatni pritisak na Elektroprivredu  Crne Gore (EPCG) i ukupni elektroenergetski sektor, posebno oko budućnosti TE Pljevlja. Treće, ubrzanu potrebu da država reformiše domaći sistem cijene ugljenika, kako novac ne bi ‘izlazio’ kroz CBAM prema EU budžetu, nego se zadržavao u zemlji i koristio za tranziciju, zaštitu potrošača i podršku Pljevljima. Ako Crna Gora ne uvede jasniji i realniji sistem cijene CO₂, razliku će naplatiti CBAM, a država će izgubiti’’, kaže Milev-Čavor.

Iz Eko tima naglašavaju da je važno da se naknade za emisije CO₂ naplaćuju u domaćem sistemu, jer je suština u tome gdje taj novac završava i kako se koristi. Ako do toga ne dođe, razlika u cijeni emisija naplaćivaće se na granici EU, što znači da će taj novac završavati u budžetu EU. Zato je u jasan interes Crne Gore da razvije kredibilan domaći sistem naplate emisija ne samo zbog usklađivanja sa EU pravilima, već i da bi sredstva od cijene ugljenika ostala u zemlji i bila iskorišćena zasopstvene potrebe.

,,Treba imati u vidu da će budžet Eko-fonda značajnije rasti tek ukoliko se poveća cijena zbog emisija CO₂ koju operateri plaćaju na nacionalnom nivou. Drugim riječima, veći prihodi od naknada za emisije zavise prije svega od toga da li će država uspostaviti efektivniji sistem određivanja cijene ugljenika i približiti ga evropskim pravilima. Za sada to još uvijek nije slučaj’’, zaključuje Milev-Čavor.

Pored važnosti da se novac zadrži u zemlji i koristi za zelenu tranziciju, prije svega Pljevalja ali i ostatka Crne Gore, iz primjera Eko-fonda očigledno je od presudnog značaja i to ko će njime upravljati. 

Pozadina afere: Šta se dogodilo sa prvom postavkom Eko-fonda?

Dok se vodi borba za upravljanje Fondom, prošlost Eko-fonda i dalje je predmet sudskih postupaka. Prve godine rada ove institucije, koja je u registar privrednih subjekata upisana 3. marta 2020. godine, obilježila je afera sa besplatnim emisionim kreditima.

U aprilu 2023. uhapšeni su bivši izvršni direktor Eko-fonda Jovan Martinović i direktor Sektora za finansije Andrej Nedović. Specijalno državno tužilaštvo tereti ih za krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju zbog nepropisne dodjele besplatnih emisionih kredita privrednom društvu Uniprom DOO Nikšić, biznismena Veselina Pejovića. Procjenjuje se da je time Unipromu pribavljena korist od preko 20 miliona eura.

Martinović je pušten uz jemstvo u nekretninama vrijednim oko 505.000 eura, a Nedović nakon što su saslušani svjedoci.

Nedović je, pola godine po izlasku iz pritvora, angažovan kao konsultant kod tadašnjeg ministra urbanizma Janka Odovića. U aprilu 2024. Vlada Milojka Spajića imenovala ga je za člana Komisije za sprovođenje Temeljnog ugovora sa SPC. U martu 2025. predlog da postane vršilac dužnosti generalnog direktora u Ministarstvu zdravlja povučen je nakon medijskih napisa. Martinović je dugogodišnji član cetinjskog odbora DPS-a.

Prema krivičnoj prijavi, Pejović je 2020. dug prema EPCG izmiri kroz CO₂ kredite, čime je država oštećena za desetine miliona eura. U prijavi se pominju i tadašnji premijer Duško Marković, Marina Spahić iz Ministarstva ekologije, te rukovodstvo EPCG. Uniprom je dobio kredite iako sistem nije bio uspostavljen, a vrijednost kredita kojima je raspolagao procjenjuje se na više desetima miliona eura. 

EPCG je podnijela krivičnu prijavu protiv Markovića, Pejovića i drugih, dok je Uniprom tužio bivšeg premijera Dritana Abazovića, bivšu ministarku Anu Novaković Đurović i Boljevića. 

,,EPCG je pokrenula sudske postupke u vezi sa dugom za električnu
energiju Uniproma. Privredni sud je 2024. godine donio prvostepenu presudu u korist EPCG, ali postupak još nije pravosnažno okončan''. kažu za CIN-CG iz EPCG.

Iz Uniproma su za CIN-CG kazali da je Privredni sud usvojio tužbu EPCG i obavezao Uniprom i Uniprom–metali da dug za električnu energiju plate u novcu. Međutim, Apelacioni sud Crne Gore ukinuo tu presudu i naveo da je prvostepeni sud pogriješio, ocjenjujući da su emisioni krediti u ovom slučaju mogli biti predviđeni kao sredstvo plaćanja, a ne samo kao sredstvo obezbjeđenja duga. „Zbog toga je naloženo da se u ponovnom postupku ponovo ocijeni ugovor o ustupanju potraživanja kojim su CO₂ krediti preneseni na ime plaćanja duga za struju. Sud je predložio i saslušanje izvršnih direktora EPCG i Uniproma kako bi se utvrdila stvarna volja ugovornih strana, odnosno da li je namjera bila da se dug za električnu energiju izmiri upravo emisionim kreditima“, kazali su iz Uniproma za CIN-CG.

Ismet Hadžić i Srđan Milić izabrani su za članove Savjeta (CBCG) uprkos ozbiljnim dilemama oko njihovih akademskih referenci, partijskih veza i usklađenosti sa zakonskim uslovima. Fakultet Hadžića akreditovan je tek više od deceniju nakon što je diplomirao, dok doktorat Milića sadrži identične djelove jednog njegovog ranije objavljenog rada, bez navedenih reference u bibliografiji 

Andrea Perišić/Đurđa Radulović 

Akademske reference, ali i doskorašnja partijska pripadnost Ismeta Hadžića i Srđana Milića, koje je Skupština Crne Gore na sjednici 31. decembra 2025. izabrala za članove Savjeta Centralne banke Crne Gore (CBCG), otvaraju ozbiljna pitanja o kredibilitetu i kvalifikacijama za te funkcije: diplome im dolaze sa obrazovnih ustanova koje su godinama pratile kontroverze oko akreditacije i akademskog integriteta. 

Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) pokazalo je da je reference članova Savjeta jedne od najvažnijih državnih institucija Skupštinski Odbor za ekonomiju, finansije i budžet cijenio bez stvarnog uvida u relevantnu dokumentaciju.

Za izbor četiri člana Savjeta CBCG, pored Hadžića i Milića, bilo je predloženo još šest kandidata i to: Tamara Backović, Hadži Vesna Vujošević, Šućo Orahovac, Zarija Pejović, Brankica Mošurović i Mladen Bojanić. Od kandidature su još tokom ljeta lanjske godine odustale  Mošurović i Hadži Vujošević. Nakon toga je Odbor održao konsultativno saslušanje preostalih šest kandidata, da bi Skupštini za izbor predložio Tamaru Backović, Srđana Milića, Šuća Orahovca i Ismeta Hadžića, što je na sjednici posljednjeg dana prošle godine i usvojeno. Backović i Milić su dobili podršku devet poslanika, dok je za Orahovca i Hadžića glasalo njih osam. Kandidati Zarija Pejović i Mladen Bojanić su dobili samo po jedan glas podrške.

Ismeta Hadžića je za kandidata za člana Savjeta CBCG predložio poslanik Bošnjačke stranke (BS) Mirsad Nurković, čiji je Hadžić ranije bio funkcioner, dok je Srđana Milića predložila poslanica Socijalističke narodne partije (SNP) Slađana Kaluđerović, čiji je dugogodišnji predsjednik i poslanik bio Milić. Međutim, i jedan i drugi su saopštili da više nijesu u partijama. 

Skupštinski Odbor za ekonomiju, finansije i budžet je postupak izbora članova Savjeta CBCG vodio po ranije uspostavljenoj praksi, prema kojoj član Odbora uz predlog kandidata dostavlja samo biografiju iz koje se sagledava da li kandidat ispunjava uslove. Međutim, kandidati nijesu bili dužni da dostave i obrazovne isprave, niti bilo koje druge dokaze o kvalifikacijama. 

Fakultet u Novom Pazaru akreditovan tek više od deceniju nakon što je Hadžić diplomirao 

Ismet Hadžić je, prema biografiji dostavljenoj Skupštini, a u koju je CIN-CG imao uvid, od 2004 do 2008. godine studirao na Fakultetu za menadžment i poslovnu ekonomiju na privatnom Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, na odsjeku za poslovnu ekonomiju, smjer menadžment i preduzetništvo, gdje je stekao zvanje diplomiranog ekonomiste sa 240 ECTS kredita. Ta obrazovna ustanova akreditaciju nije imala ni deceniju nakon što je Hadžić diplomirao, iako je, po srpskom Zakonu o visokom obrazovanju, taj status trebalo da riješi još do 2009. godine.

Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru godinama je bio predmet sporova. U 2016. Nacionalni savet za visoko obrazovanje Srbije odbio je akreditaciju gotovo svih studijskih programa Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, uz navode da je problem bio, između ostalog, u nastavnom kadru. Prema navodima iz te srpske institucije, do tog perioda bili su akreditovani samo engleski jezik i pravne nauke. 

U Srbiji je 2005. donesen Zakon o visokom obrazovanju kojim je, radi obezbjeđenja razvoja i unapređenja kvaliteta, propisana obaveza akreditacije svih visokoškolskih ustanova. Proces akreditacije sprovodila je Komisija za akreditaciju i provjeru kvaliteta visokoškolskih ustanova i jedinica u njihovom sastavu i vrednovanja studijskih programa (Komisija), koja je počela sa radom u junu 2006. godine. Ovaj zakon predviđa da se postupak akreditacije i dobijanja dozvole za rad visokoškolskih ustanova koje su zakonito radile prije donošenja ovog propisa sprovede u roku od tri godine od dana obrazovanja Komisije. 

Tek nakon intervencija sprskog Ministarstva prosvjete i zaključka Vlade Srbije iz juna 2017. godine, diplome tog univerziteta formalno su potvrđene kao validne do okončanja akreditacionog procesa, dok se danas na sajtu ovog univerziteta može pronaći potvrda o akreditaciji iz 2024. godine. 

,,Smatram da je za ocjenu validnosti bilo koje diplome relevantno isključivo to da li je ona priznata od strane nadležnih institucija. U mom slučaju, diploma je prošla zakonom propisanu proceduru priznavanja u Crnoj Gori, čime je potvrđena njena pravna valjanost. Eventualne polemike o reputaciji pojedinih institucija ne mogu biti osnov za osporavanje diplome koja je formalno priznata od strane nadležnog državnog organa“, kaže Hadžić za CIN-CG. 

Da formalno priznavanje diplome ne zatvara automatski sva pitanja o njenom kredibilitetu pokazuju i nedavne odluke Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija (MPNI), koje je u septembru 2025. godine obustavilo priznavanje diploma sa čak osam regionalnih visokoškolskih ustanova, zbog zaštite javnog interesa i standarda kvaliteta u visokom obrazovanju. 

Hadžić je u biografiji još naveo da je radio kao nastavnik ekonomske grupe predmeta, knjigovođa, saradnik za osiguranje, rukovodilac sektora za finansijsko-računovodstvene poslove u rožajskom komunalnom preduzeću, potom sekretar Sekretarijata za finansije i ekonomski razvoj Opštine Rožaje, a kao tada trenutnu poziciju naveo je mjesto sekretara Sekretarijata za planiranje i uređenje prostora Opštine Rožaje.

Uz to je istakao i obuke iz pripreme EU projekata, upravljanja projektima i računovodstva, dok je za engleski jezik u biografiji naveo pasivno znanje u sve tri kategorije: razumijevanje, govor i pisanje.

Milićev doktorat sadrži identične djelove ranije objavljenog rada, bez reference u bibliografiji 

Milić, drugi član Savjeta CBCG, prema biografiji dostavljenoj Skupštini Crne Gore, završio je u bivšoj SFRJ cijenjeni Fakultet za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku, gdje je diplomirao na temi “Primarna i sekundarna emisija novca“. Doktorirao je na Beogradskoj bankarskoj akademiji, u okviru privatnog Univerziteta Union, gdje je 15. jula 2021. odbranio disertaciju “Uticaj fiskalne konsolidacije na makroekonomske performanse - primjer Crna Gora”. 

Međutim, uvid CIN-CG-a u javno dostupnu doktorsku disertaciju Srđana Milića, koja se može pronaći na oficijalnom sajtu Univerziteta Union, pokazuje poklapanja sa njegovim ranijim radom “Fiskalna konsolidacija: osnovni aspekti i uporedna analiza“ koji je u decembru 2020. godine objavljen u naučnom časopisu Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu “Ekonomske ideje i praksa”, međutim to nigdje ne navodi kao referenca ili u bibliografiji u samoj disertaciji, što je akademska obaveza.

U Milićevom radu i u doktoratu pojavljuju se isti ili gotovo isti pasusi, ista argumentacija i slična struktura poglavlja. Na primjer, u članku iz 2020. Milić piše da su “Alesina i Peroti pokazali da su uspješne konsolidacije dominantno bazirane na smanjenju zarada i socijalnih transfera”, a u disertaciji se gotovo identična formulacija ponavlja. 

Još vidljivije poklapanje odnosi se na dio o političkim ciklusima. U disertaciji, na stranama 148–149, stoji: „Na ovaj način vlade često pokušavaju da minimiziraju potencijalni gubitak glasača... Faktički nijedan ozbiljni program fiskalne konsolidacije se ne može sprovesti, a da ostanu ne dirnute bar neke od ove tri komponente: plate i zaposlenost u javnom sektoru, penzije i socijalni transferi... Stoga se često programi fiskalne konsolidacije pokreću u prvoj ili eventualno drugoj godini nakon izbora...“ 

Slični niz formulacija vidi se i u Milićevom radu iz 2020, uz sličnu logiku, raspored teza i iste autore na koje se poziva. U tom radu nalazi se i gotovo ista rečenica o “Hansjörgu i tome da je najveći broj programa fiskalne konsolidacije sproveden u roku od jedne godine od izbora”, što se potom gotovo doslovno pojavljuje u disertaciji. 

Ovo je samo dio potpuno identičnih rečenica koje se ponavljaju u dva Milićeva rada.  

U samoj disertaciji Milić, inače, izjavljuje da je riječ o rezultatu njegovog samostalnog istraživačkog rada i da su korišćene reference jasno navedene. 

U akademskoj praksi, objašnjava za CIN-CG sagovornik sa Univerziteta Crne Gore (UCG), koji je tražio da ostane anoniman, postoji debata o tome gdje prestaje legitimno objavljivanje djelova rada tokom izrade doktorata, a gdje počinje autoplagijarizam. 

Prema njegovim riječima, članak objavljen tokom izrade disertacije može predstavljati uvodni ili teorijski dio doktorskog rada, posebno ako je prethodno objavljivanje dijela istraživanja bilo uslov za odbranu. Ipak, ističe da je u ovom slučaju problematično to što se u samoj disertaciji nigdje ne konstatuje da je dio teksta ranije objavljen kao poseban rad, niti se taj rad navodi kao referenca u bibliografiji. 

Prema Zakonu o akademskom integritetu, autoplagijarizam je prepisivanje sopstvenog teksta u djelovima ili u cjelosti bez navođenja originalnog izvora i predstavljanja istog kao potpuno novog djela. Parafraziranje bez reference je, prema istom zakonu, preuzimanje ukupnog smisla ili pojedinih ideja tuđeg teksta bez navođenja izvora. 

Milić nije odgovorio na pitanja CIN-CG-a do objave ovog istraživanja. 

Zvanični podaci Univerziteta Union i Nacionalnog tijela za akreditaciju u Srbiji pokazuju da je Beogradska bankarska akademija akreditovana članica Univerziteta Union, koji je bio dio afere “Doktorati” u Srbiji i predmet ozbiljnih javnih pitanja o akademskom integritetu, između ostalog i zbog načina na koji je godinama postupao u slučaju osporene doktorske disertacije aktuelnog gradonačelnika Beograda Aleksandra Šapića, koji je doktorirao 2012. na Fakultetu za poslovno-industrijski menadžment Univerziteta Union. Profesori sa Univerziteta Union pominjani su i u slučaju spornog doktorata aktuelnog ministra finansija Srbije Siniše Malog, jer su pojedini učestvovali u komisiji koja je ocijenila da njegov rad nije plagijat u mjeri koja bi opravdala njegovo osporavanje. Tu ocjenu je kasnije osporio Odbor za profesionalnu etiku Univerziteta u Beogradu, a Senat tog univerziteta je doktorat potom i poništio. 

Još 2015. Istinomer je objavio da je komisija koju je formirao Univerzitet Union utvrdila da je više od polovine Šapićevog rada preuzeto, ali je postupak potom zapao u ćorsokak: komisija je prekinula rad, a taj univerzitet godinama nije uspijevao da formira novu. Danas je 2022. pisao da Univerzitet Union ni poslije sedam i po godina nije uspio da okonča ispitivanje navoda o plagijatu, što je dodatno otvorilo pitanje sposobnosti te ustanove da dosljedno štiti akademske standarde kada su u pitanju politički eksponirani kandidati. 

Milić je u svojoj biografiji naveo da je na svim nivoima obrazovanja dobijao posebne nagrade, da je objavio više naučnih radova iz ekonomije i finansija, te da iza sebe ima 17 godina poslaničkog iskustva i pet saziva u Odboru za ekonomiju, finansije i budžet, uz učešće na brojnim domaćim i međunarodnim skupovima posvećenim ekonomskim i finansijskim pitanjima.

Izabrani uprkos zakonskim ograničenjima

Zakon o CBCG propisuje da član Savjeta ne može biti član političke organizacije, niti osoba koja obavlja funkciju ili dužnost u organima lokalne samouprave. 

Tokom saslušanja 1. jula 2025. godine Srđan Milić je otvoreno rekao da je “bio i ostao SNP“, što su prenijeli i crnogorski mediji, dok je Hadžić, kako se može vidjeti iz dokumenta koji je poslao CIN-CG-u, takođe bio partijski angažovan, u Bošnjačkoj stranci, sve do 20. marta 2025. godine. 

I Šućo Orahovac, takođe jedan od novoizabranih članova Savjeta CBCG bio je, kao član Pokreta Evropa sad (PES), politički aktivan, sve do kadidature za Savjet. On je bio član podgoričkog odbora ove partije. I njega su za kandidovali partijske kolege iz PES-a: Tonći Janović, Dražen Petrić i Seid Hadžić.  Orahovac je završio magistarske studije u oblasti finansija na prestižnom Univerzitetu Bocconi u Milanu, gdje je 2009.  i radio kao saradnik. Iskustvo je sticao u Hipotekarnoj banci, Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, Glavom Gradu Podgorica, itd. 

Tamara Backović je docentkinja na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Počela je karijeru na tom fakultetu kao saradnica u nastavi, 2004. Bila je angažovana i na brojnim ekonomskim projektima i istraživanjima. Bila je jedna od članica tima koji je napravio model predviđanja bankrota crnogorskih privatnih preduzeća. 

Tokom 77. sjednice Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, krajem jula 2025, nakon što je Mugoša predložio da u dnevni red uđe glasanje o kandidatima za Savjet CBCG, poslanik vladajućeg PES-a, Janović je kazao  da su potrebne dodatne konsultacije u vladajućoj većini, jasno stavljajući do znanja da se odluka donosi na osnovu političkih dogovora umjesto kompetencija kandidata.

Predsjednik Odbora za ekonomiju, finansije i budžet Boris Mugoša upozorio je da su kriterijumi izbora neprecizni i da zakon treba mijenjati. 

,,Ovaj proces je duboko politizovan o čemu svjedoči i činjenica da su tri od četiri izabrana člana bila partijski funkcioneri, kao i činjenica da se mjesecima nakon završenog saslušanja odlagalo na zahtjev većine izjašnjenje na odboru o predloženim kandidatima. Javnost je na plenumu svjedočila neadekvatnim kompetencijama pojedinih izabranih članova Savjeta CBCG, kao i o očiglednoj međukoalicionoj trgovini funkcijama koja je bila u pozadini svega ovoga”, kaže za CIN-CG predsjednik Odbora i poslanik Socijaldemokrata Crne Gore (SD) Boris Mugoša, koji je apelovao na poslanike većine da ne prekidaju dobru praksu koja je postojala u parlamentu, a to je da barem jedan od četiri člana Savjeta Centralne banke Crne Gore bude imenovan na usaglašeni predlog opozicije. 

Prema njegovim riječima, treba izmijeniti Zakon o CBCG kako bi se jasno definisalo da se članovi Savjeta CBCG biraju na osnovu javnog poziva, uz oštrije kriterijume, a ne da ih predlažu poslanici kao što je dugogodišnja praksa u parlamentu.

Iz Evropske komisije (EK) su u Izvještaju za Crnu Goru za 2025. godinu istakli da imenovanja u Savjet CBCG moraju biti transparentna, zasnovana na kompetencijama i bez partijskog uticaja. 

Ni Nurković, ni Kaluđerović nijesu odgovorili na pitanje CIN-CG da li smatraju da su njihovi prijedlozi za članove CBCG bili u skladu sa smjernicama EK, obzirom da su birali svoje doskorašnje partijske kolege.  

Zbog zastoja u radu socijalno-ljekarskih komisija, hiljade građana i građanki u Crnoj Gori mjesecima čekaju odluke od kojih im zavisi život. Među njima su djeca sa invaliditetom, onkološki pacijenti, stare i nepokretne osobe i porodice koje same snose ogromne troškove liječenja i njege. Dok institucije ćute, najranjiviji ostaju bez pomoći, a pojedini ni ne dočekaju rješenje

Đurđa Radulović /Andrea Perišić 

,,Imamo ćerku od šest godina koja ima poremećaj iz spektra autizma. Primali smo tuđu njegu i pomoć do septembra 2025. godine, što je poslije prestalo, jer su nas obavijestili da moramo da obnovimo dokumentaciju. Naravno, niko nas nije obavijestio da treba da to uradimo kako se ne bi prekidala tuđa njega i pomoć. Međutim, rekli su nam da će oni to isplatiti retroaktivno kada komisija bude zasijedala, ali da oni ne znaju kad će to tačno biti”, kaže jedan roditelj koji je odgovorio na upitnik Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) o prekidu rada socijalno-ljekarskih komisija. 

Zbog zastoja u radu socijalno-ljekarskih komisija u centrima za socijalni rad, na hiljade građana u Crnoj Gori mjesecima čeka odluke od kojih zavisi ostvarivanje osnovnih prava iz sistema socijalne i dječje zaštite. Bez odluka socijalno-ljekarskih komisija, građani i građanke kojima je to potrebno, nijesu u mogućnosti da ostvare pravo materijalno obezbjeđenje dodatka za tuđu njegu i pomoć, ličnu invalidninu i naknadu zarade za rad sa polovinom punom radnog vremena. 

Prekid u radu ovih komisija doveo je do situacije u kojoj se brojni predmeti, podnijeti još tokom prošle godine, i dalje nalaze bez epiloga. 

Roditelj sa početka teksta objašnjava da su oni Upravnom sudu podnijeli i tužbu zbog lične invalidnine još krajem decembra 2024. godine, a koja još nije uzeta u razmatranje.

,,Odluka za tužbu je uslijedila nakon dva odbijanja od komisije Ministarstva rada i socijalnog staranja, a zahtjev postoji od aprila 2024. godine. Sada pišemo urgenciju za tužbu, pa se nadamo konačno da će uspjeti to da se što prije riješi. Ovo Vam pišem kako bi imali približno informacije kako funcioniše, odnosno ne funkcioniše sistem za najranjivije kategorije društva. Mnogo djece ima i veće probleme od moje ćerke, pa ne mogu da ostvare svoja prava, što je sramotno”, upozorava ovaj roditelj. 

Na upitnik CIN-CG-a odgovorilo je gotovo 400 korisnika ove pomoći, koji mjesecima, a pojedini čak i godinama, čekaju na odluke socijalno-ljekarskih komisija. Na desetine njih ostavili su lični kontakt, kako bi nam ispričali svoje priče. 

Među njima su brojne osobe sa invaliditetom, koje su i socijalno ugrožene, roditelji djece sa invaliditetom, porodice osoba kojima je potrebna tuđa njega, podstanarske porodice sa malom djecom, roditelji koji samostalno snose troškove liječenja djece, uključujući i terapije koje nijesu dostupne u Crnoj Gori, ali i osobe koje brinu o starim i nemoćnim roditeljima. Odgovori na upitnik CIN-CG-a pokazuju da su za građane najveći problemi kupovina ljekova i visoki troškovi liječenja i njege. 

Najveći broj učesnika u anketi, njih 212, čeka na odluku komisije između šest mjeseci i godinu dana,  80 čeka na odluku između tri i šest mjeseci, a 45 je kazalo da čeka na odluku duže od godinu. Čak 382 ispitanika/ca kazali su da od institucija nijesu dobili nikakvo objašnjenje zašto su probijeni zakonski rokovi o odlukama. 

Na odluke komisija čekaju i građani i građanke u potrebi koji se prijavljuju po prvi put, ali i svi oni koji su ranije primali određena primanja ili subvencije, koji čekaju na obnavljanje odluke od nadležnih organa, jer se ovakva primanja uglavnom daju na određen rok. 

Ugroženi postali još ugroženiji

Sagovornica CIN-CG-a koja brine o suprugu oboljelom od demencije kaže da je on dva puta odbijen za invalidsku penziju, uprkos kompletnoj medicinskoj dokumentaciji, te da od oktobra 2025. čekaju poziv za drugostepenu komisiju nakon uložene žalbe. Ona ističe da porodica sama snosi troškove terapije i prilagođavanja života bolesti, dok je za pravo na tuđu njegu čekala gotovo šest mjeseci. Posebno joj je, kaže, zasmetao odnos socijalno- ljekarske komisije, jer je stekla utisak da dokumentacija nije bila ozbiljno razmotrena, kao ni priroda same bolesti, za koju terapija ne znači izlječenje, već eventualno usporavanje napredovanja. 

,,Smatram da bi država morala da obezbijedi sistem njegovatelja za ovu kategoriju oboljelih i druge slične slučajeve, kako bi imali adekvatnu i cjelodnevnu njegu i kako bi se spriječile situacije da se izgube ili da im se dogodi nešto još gore”, navodi ova žena. 

Još jedan čovjek za CIN-CG kaže da njegova majka, koja ima 86 godina, na rješenje za tuđu njegu i pomoć čeka duže od godinu, bez ikakvog objašnjenja nadležnih institucija o razlozima kašnjenja. ,,Prinuđeni smo da sami obezbjeđujemo njegu za nju, što nas košta oko 450 eura mjesečno. Majka je prepuštena sebi i nama kao porodici, a da se država ni u jednom segmentu ne okrene prema osobi u tim godinama. Sramota je za državu i institucije koje pokazuju pravo lice kad si bolestan i star“, navodi on.  

Kaže da kada za nove informacije pitaju pravnicu u nadležnom centru za socijalni rad ne dobijaju nikakav konkretan odgovor. ,,Zovem je jednom mjesečno i vidi se da nemaju ni viziju, ni najavu kad ce se komisije opet sastati”, navodi ovaj građanin.  

Iako nema zvaničnog odgovora, kao jedan od mogućih razloga pominju se izmjene podzakonskih akata koji regulišu uslove za ostvarivanje socijalnih davanja. 

Zbog toga jer je u prošlosti bilo zloupotreba, Vlada Crne Gore odlučila je tokom prošle godine da pokrene ispitivanje rada socio-ljekarskih komisija i obustavila donošenje odluka o pomoći. Prema Predlogu zakona o dopunama Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti, koji je donesen na elektronskoj sjednici krajem oktobra 2025. bez prisustva javnosti, specijalne Vladine komisije kontrolisaće postupke za ostvarivanje prava na njegu i pomoć koje su ljekarsko-socijalne komisije započele od 1. januara 2026. godine. Rad ovih specijalnih komsija trebalo je da počne prvog januara, a oročen je do 1. jula 2026, odnosno do stupanja na snagu Zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta. To značajno može produžiti čekanje najranjivijih grupa građana, koji se već mjesecima suočavaju sa nedostatkom pomoći za ozbiljne zdravstvene probleme. 

Institucije tako krše Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti koji predviđa da se o zahtjevima za ostvarivanje prava iz ovog sistema odlučuje u roku od najviše 30 dana. 

CIN-CG nije dobio odgovore od Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografije (MSSD), niti od Ministarstva finansija (MF) koje trenutno, kako nam je nezvanično saopšteno, radi na novom budžetiranju u skladu sa reformama socijalne zaštite. Iz Ministarstva zdravlja (MZ), koje bi trebalo da vrši kontrolu rada socijalno-ljekarskih komisija, kazali su za CIN-CG da to nije njihova nadležnost, već MSSD.  

Nezvanično CIN-CG saznaje da je razlog što se komisije ne sastaju političko nadgornjavanje oko formiranja jedinstvenog tijela za vještačenje, odnosno oko toga ko će biti imenovan u njegov sastav. Zbog toga je, navodno, ministar MSSD Damir Gutić želio da podnese ostavku. 

CIN-CG se obratio Gutiću, ali do objave istraživanja nije dobio odgovor. 

Na čekanju i onkološki pacijenti u terminalnoj fazi bolesti  

Maja Gardašević, izvršna direktorka NVO Diši, organizacije koja se bavi podrškom i zaštitom prava onkoloških pacijenata, ocjenjuje da su kašnjenja i sporne odluke komisija posljedica političkih igara i institucionalne nefunkcionalnosti. 

,,Stanje je posebno alaramantno u Baru i Nikšiću”, navodi Gardašević. 

Prema odgovorima iz ankete CIN-CG-a, među onima koji čekaju rješenja nalazi se veliki broj onkoloških pacijenata, uključujući neke i u terminalnoj fazi bolesti. 

,,Imam metastaze, čekam više od godinu dana na odluku drugostepene komisije. Članovi moje porodice ne mogu da rade svoje poslove, jer moraju o meni da brinu”, kaže jedan od ispitanika CIN-CG-a. 

Drugi čovjek ističe da na odluku o tuđoj njezi i pomoći čeka duže od šest mjeseci, bez ikakvog objašnjenja nadležnih institucija, iako ima karcinom sa metastazama, koji mu se ponovo pojavio nakon pet godina od prve operacije. U međuvremenu, porodica sama snosi troškove njege i dodatne pomoći, koji iznose oko 250 eura mjesečno. 

,,Moj tata je umro ne dočekavši rješenje”, navodi jedna ispitanica. 

Institucije ne odgovaraju građanima 

Iz NVU Roditelji su više puta tokom prošle godine upozoravali da dugotrajno čekanje krši prava na socijalnu sigurnost i minimalni životni standard. Ovoj organizaciji javili su se brojni roditelji djece sa invalididtetom, koji su socijalno ugroženi, a zdravstvene potrebe njihove djece ogromne. 

,,Slali smo od septembra brojne dopise MSSD, nakon što su nam se javili brojni građani koji čekaju na ove odluke. U februaru smo poslali posljednji dopis, koji smo uputili i kabinetu premijera u Vladi, ali sve bez odgovora’’, kaže za CIN-CG Kristina Mihailović iz NVU Roditelji. 

Zbog zastoja u čekanju roditelji djece sa invaliditetom ne mogu da ostvare ni dobijanje lične invalidnine za dijete, ali ni roditeljsko odsustvo sa posla, odnosno naknadu za skraćeno radno vrijeme, koja im omogućava da se o djetetu staraju, objašnjava Mihailović. Na taj način su porodice sa djecom sa invaliditetom višestruko ugrožene. 

Mihailović upozorava da se sistem ne smije oslanjati na povremeno ili sporadično zasijedanje komisija, jer upravo njihovi nalazi predstavljaju osnov za donošenje rješenja o novčanim naknadama i drugim vidovima podrške.

Od centara za socijalni rad (CSR) u Crnoj Gori kojima se CIN-CG obratio sa pitanjima u vezi zasijedanja komisija, odgovorilo je svega nekoliko njih.  

,,Posljednja sjednica socijalno-ljekarske komisije održana je u prostorijama JU Centra za socijalni rad za Opštinu Danilovgrad u maju 2025.godine, te ovaj organ ne raspolaže informacijama o razlozima obustave rada komisije, kao ni o narednom terminu održavanja istih. Na dan 12.02.2026. godine, na evidenciji JU Centra za socijalni rad za Opštinu Danilovgrad je 701 zahtjev za čije rješavanje je neophodno pribaviti nalaz, ocjenu i mišljenje prvostepene socijalno-ljekarske komisije, te će isti biti riješeni po pribavljanju istog“, kazali su iz CSR Danilovgrad za CIN-CG. 

,,Kod Centra za socijalni rad Podgorica trenutno je na čekanju, za izlazak pred socijalno- ljekarsku komisiju 4.530 predmeta“, kazali su za CIN-CG iz podgoričkog CSR. U ovom centru je posljednja komisija organizovana u decembru 2025. 

Međutim, kako građani i građanke u upitniku CIN-CG navode, mnogi još nijesu došli na red ni u Podgorici. 

Iz CSR Mojkovac i Kolašin kažu da komisija nije zasijedala od jula 2025. godine, te da nijesu ovlašćeni da daju odgovore na dodatna pitanja CIN-CG bez saglasnosti MSSD. Iz CSR Gusinje i Plav kazali su da imaju oko 2.100 neriješenih zahtjeva, ali da ne mogu govoriti na ovu temu, već je za to nadležno MSSD.  

Troškovi liječenja uveliko prelaze iznose pomoći 

Troškovi liječenja su često i veći nego što to mogu pokriti dodaci za tuđu njegu i pomoć, te lična invalidnina. ,,Troškovi su jako veliki, jer je u pitanje dijete sa autizmom, kom su potrebni tretmani koje nažalost plaćam ja kao roditelj. Za to izdvajamo 80 eura nedeljno’’, jedna je od ispovjesti u upitniku CIN-CG-a.  

Najveći broj ispitanika i ispitanica kazali su da su mjesečni troškovi liječenja oko 200 eura, ali mnogi su kazali da je više stotina eura. Mjesečni troškovi jedne ispitanice koja je onkološki pacijent iznose i do 400 eura. ,,Nemam desno plućno krilo, i četiri rebra, imam i fistulu koja se trenutno otvorila i treba da je operišem. Nisam sposobna za kretanje mimo stambenog prostora bez tuđe pomoći. Tuđa njega u međuvremeni, ne stiže”, navodi ona. 

Lična invalidnina nakon posljednjih izmjena u avgustu 2025. iznosi oko 332 eura. Maloljetnici u skladu sa Zakonom o socijalnoj dječijoj zaštiti, na ime lične invalidnine primaju oko 210 eura.  Dodatak za njegu i pomoć iznosi oko 97 eura dok roditelj/staratelj korisnika prava na ličnu invalidninu mjesečno primaju oko 288  eura.

Nepokretnim ljudima je od toga naročito potrebno mnogo više. Jedna nepokretna ispitanica navodi da su njeni zdravstveni troškovi čak oko 650 eura. 

Veliki broj ispitanika i ispitanica uopšte ne može da izdvoji neophodan iznos, već izdvaja neophodni minimim. ,,Izdvajam 100 eura, a trebalo bi više. Ali, ne mogu“, navodi se u jednom odgovoru. 

Zbog toga su u procesu pomaganja često angažovane cijele porodice. ,,Lična invalidnina je tetki pokrivala ljekove. Mi se svakako organizujemo i plaćamo joj pomoć u kući, a sad i ljekove dok čekamo odluke“, kaže jedan sagovornik CIN-CG čija je tetka teško pokretna. 

Oko trećina siromašnih domaćinstava u katastrofalnim zdravstvenim izdacima  

Lična invalidnina i dodaci za njegu i pomoć, iako u potpunosti ne mogu da pokriju troškove onih kojima su potrebni, ipak su od ključne važnosti. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) upozorila je, u izvještaju prošle godine, da Crna Gora ima daleko skuplje i nedostupnije zdravstvo za svoje građane od većine država u Evropi. 

Prema ovoj studiji čak devet odsto domaćinstava u Crnoj Gori je osiromašilo nakon plaćanja na zdravstvo. SZO ovakve izdatke na ljekove i njegu, koji vode porodicu u siromaštvo, naziva “katastrofalnim zdravstvenim izdacima“. Stopa ovakvih izdataka veća je u Crnoj Gori nego u većini zemalja Evrope, uključujući Bosnu i Hercegovinu i Sjevernu Makedoniju. Katastrofalni zdravstveni izdaci u velikoj mjeri pogađaju domaćinstva sa niskim prihodima, nezaposlene, druge ekonomski neaktivne osobe i starija domaćinstva. Više od 75 odsto domaćinstava sa katastrofalnim zdravstvenim izdacima nalazi se u najsiromašnijih 20 odsto građana. Svako treće domaćinstvo među najsiromašnijih 20 odsto suočava se sa zdravstvenim izdacima koje vode porodicu u  propast. 

Katastrofalni zdravstveni izdaci su u najvećoj mjeri uzrokovani plaćanjem ambulantnih ljekova iz sopstvenog džepa, a zatim izdacima za medicinska pomagala i proizvode (na primjer, slušne aparate i naočare) i ambulantnu zdravstvenu zaštitu (posjete primarnoj zdravstvenoj zaštiti i specijalističkim ambulantnim pregledima). 

Rast cijena ljekova višestruko je veći od prosjeka u Evropi - ljekovi su u Crnoj Gori 2025. u odnosu na 2024. poskupili za više od 15 odsto, dok je evropski prosjek bio 2,1 odsto. 

Prema podacima UNICEF-a iz 2023. Preko osam odsto građana živi u apsolutnom siromaštvu, dok 20 odsto svih građana Crne Gore živi u zoni rizika od siromaštva. Čak 27 odsto od ukupnog broja  djece  živi u siromaštvu. Manje od 15 odsto najsiromašnijih prima socijalnu pomoć koja se kreće između 97 i 187 eura mjesečno.

SZO: Prioritet siromašni i hronično bolesni 

Na osnovu nalaza za Crnu Goru iz 2025, SZO ukazuje na to da bi prioritet reformi u zdravstvu trebalo da bude zaštita ljudi sa niskim primanjima i hronično oboljelih, koji se iznova suočavaju sa troškovima za ljekove. Preporuke su usmjerene na smanjenje plaćanja iz džepa, i to kroz širenje liste ambulantnih ljekova za najčešća hronična oboljenja, bolju dostupnost ljekova o trošku osiguranja u svim apotekama u zemlji, kontrolu cijena ljekova koji nijesu pokriveni osiguranjem i smanjenje nepotrebnih participacija. 

UNICEF, s druge strane, u svojim analizama iz oblasti socijalne zaštite preporučuje da se unaprijedi efikasnost podrške preciznijim usmjeravanjem materijalne pomoći prema najsiromašnijima. Istovremeno, preporučuje se jačanje minimalnog paketa socijalnih usluga i ulaganje u njihovu dostupnost i kvalitet, što je posebno važno za zdravstvenu ranjivost povezanu sa siromaštvom, naročito kod starijih kojima je potrebna dugotrajna njega.

Analiza Ujedinjenih nacija (UN) za Crnu Goru dodatno upozorava da trajne nejednakosti proizlaze iz “nejednake osnove“ ekonomske proizvodnje i sistema socijalne pomoći, dok se ograničeni institucionalni kapaciteti za pružanje ključnih usluga, poput obrazovanja i zdravstva, prepoznaju kao ozbiljna prepreka napretku.

U Univerzalnom periodičnom pregledu ljudskih prava iz 2024. UN Crnoj Gori preporučuje da dodatno ojača mjere za suzbijanje siromaštva i podršku ranjivim grupama.

Dok MUP još razvija sistem kontrole mjera nadzora, sudovi nemaju objedinjene podatke o alternativnim mjerama, kao ni da li se krše i kad se zamjenjuju pritvorom

Maja Boričić

Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) nema funkcionalan sistem za praćenje mjera nadzora, koje bi policija trebalo da sprovodi. Softver i oprema za elektronski monitoring praćenja „nanogica“ nijesu u potpunosti operativni, a dio sistema se i dalje razvija, potvrđeno je Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) iz više izvora.

To znači da jedan od ključnih mehanizama koji bi trebalo da smanji rizik od bjekstva - elektronski nadzor nad licima kojima je određena zabrana napuštanja stana, boravišta ili kretanja, ne funkcioniše ni 17 godina nakon što je ta mjera predviđena crnogorskim zakonom davne 2009.

Podaci koje je prikupio CIN-CG takođe ukazuju da ne postoji sistemsko praćenje, procjenjivanje i kontrola rizika od bjekstva onih koji su pod mjerama nadzora, ali ni drugih protiv kojih se vode postupci, a nijesu u pritvoru.

Zato nije čudo što su posljednjih godina mnogi pobjegli od pravde i skrivaju se na tajnim adresama. Samo u posljednjih nekoliko mjeseci pobjegao je sin Vesne Medenice,Miloš Medenica, prvostepeno osuđen na preko deset godina zatvora, a potom i bivša specijalna tužiteljka Lidija Mitrović, pravosnažno osuđena na sedam mjeseci robije. Ranije su pravdu izbjegli i optuženi šef kriminalnog klana Radoje Zvicer i  bivši visoki policijski funkcioner Ljubo Milović, ali inekadašnji visokifunkcioner DPS-a Svetozar Marović...

I dok MUP praktično nanogice još ne koristi, izgleda da sistem i dalje funkcioniše tako što policiji osumnjičeni ili  optuženi iz kućnog pritvora „mahnu sa terase“ i tako dokažu da poštuju mjere.

Primjena elektronskog nadzora (nanogica) u predmetima kućnog pritvora bila je do prošle godine na čekanju, uprkos zakonskom rješenju. Uredba koja detaljno reguliše primjenu ovog mehanizma donijeta je tek u avgustu 2025.

Stevo Muk, predsjednik Upravnog odbora Instituta alternativa (IA) smatra da posljednji slučajevi bjekstva, ali i reakcije institucija nakon njih, pokazuju da je riječ o sistemskom problemu.

„Šesnaest godina smo imali zakonski osnov da kontrolišemo realizaciju tih mjera, ali to nije bilo uređeno do kraja. Tu se postavlja pitanje kako su se te mjere sprovodile i kontrolisale svih tih godina, na šta institucije i dalje nijesu dale odgovor“, kaže Muk za CIN-CG.

Iz Višeg suda u Podgorici nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG kako određuju izvršenje mjere nadzora sa nanogicom, kada nema uslova za njeno izvršenje.

Ni iz MUP-a nijesu odgovorili na brojna pitanja CIN-CG, između ostalog, da li koriste elektronski nadzor u kontroli mjera nadzora i kada će biti uspostavljen softverski sistem za njihovo praćenje.

Muk ocjenjuje da su, nakon usvajanja Uredbe, izostali dalji koraci kako bi se stvorile tehničke pretpostavke za elektronski nadzor od strane Uprave policije. 

On pojašnjava da, prema podacima iz sistema javnih nabavki, Ministarstvo unutrašnjih poslova u drugoj polovini 2025. godine nije nabavljalo softver, ni opremu za elektronski nadzor, niti su takve nabavke planirane u 2026. godini.

„Iz ove perspektive izgleda da je pozajmljivanje opreme od Ministarstva pravde iznuđeno rješenje, nakon što je jedan slučaj ogolio nefunkcionalnost sistema. Od posebne je važnosti da Vlada obezbijedi finansijska sredstva kako bi se dugoročno obezbijedila tehnička i druga oprema neophodna za punu primjenu ovog zakonskog rješenja“, zaključuje Muk.

Iz Ministarstva pravde za CIN-CG potvrđuju da su MUP-u ustupili softver i dio opreme kako bi policija mogla da uvede elektronski monitoring za mjere nadzora, ali i da je razvoj sistema, prema njihovim informacijama, i dalje u toku.

Direktor Direktorata za krivične sankcije Bojan Brajušković kaže da Ministarstvo pravde od 2017. koristi softver i elektronske uređaje za kućni zatvor, ali da ne zna zašto i MUP nije ranije osposobio ovaj sistem.

„Mi smo MUP-u ustupili naš softver na korišćenje i određeni broj nanogica kako bi oni mogli da uvedu elektronski monitoring za mjere nadzora, što se kod njih tek sada razvija“, rekao je Brajušković za CIN-CG.

Ministarstvo pravde je nadležno za izvršenje kazne kućnog zatvora, dok su kućni pritvor i mjere nadzora u nadležnosti MUP-a i policije.

Prema podacima Sudskog savjeta samo u Specijalnom odjeljenju Višeg suda u Podgorici, koje sudi za najteža krivična djela, u decembru prošle godine bilo je 106 predmeta starijih od tri godine, u kojima lica moraju biti puštena iz pritvora zbog nedonošenja prvostepene presude u roku od tri godine. Većina njih bi trebala biti pod određenim mjerama nadzora, dok se ne završi sudski postupak.

Niko nema podatke kako sistem funkcioniše

Problem nije samo to što je elektronski nadzor nedovoljno razvijen. Problem je i to što država nema objedinjene podatke o tome kako sistem uopšte funkcioniše. Odgovori, ali i ćutanja institucija ukazuju da potpuna slika o tome kako se u Crnoj Gori primjenjuju mjere nadzora i koliko često dolazi do bjekstva ne postoji.

Nijedna institucija nema objedinjenu evidenciju o tome koliko se godišnje određuju mjere nadzora, koliko se te mjere krše, koliko se često zamjenjuju pritvorom, niti koliki je stvarni rizik od nedostupnosti okrivljenih i osuđenih lica po vrstama krivičnih djela.

Vrhovni sud Crne Gore je u odgovoru CIN-CG-u naveo da ne raspolaže takvim evidencijama, ali i da smatra da bi Sudski savjet (SS) trebalo da vodi tu statistiku. SS, međutim, navodi da pravosudni informacioni sistem PRIS ne evidentira mjere nadzora na način koji bi omogućio njihovo statističko praćenje prema vrsti mjere, krivičnim djelima, godinama ili ishodima postupka.

U odgovoru SS se navodi da se mjere nadzora evidentiraju periodično, uz ograničene podatke, bez elemenata neophodnih za ozbiljniju analizu. Istovremeno, ni podaci koji se odnose na pritvor nijesu evidentirani u PRIS-u na način koji bi omogućio njihovo precizno i objedinjeno izdvajanje.

Uprava policije i Interpol do objave teksta nijesu dostavili tražene podatke o kršenju mjera nadzora i raspisanim potjernicama.

Što se tiče izmjene propisa koje se godinama najavljuju kako bi pravosuđe bilo efikasnije, Ministarstvo pravde i dalje čeka na mišljenja Evropske komisije (EK).

Iz Ministarstva pravde za CIN-CG navode da su tokom 2025. predložene izmjene krivičnog zakonodavstva koje uvode posebno krivično djelo kršenja mjera nadzora i preciziraju rokove za određivanje pritvora.

Međutim, za krivično djelo kršenja mjera nadzora predviđena je kazna zatvora do godinu dana, pa stručnjaci problematizuju koliko bi to moglo uopšte da spriječi nekoga da prekrši mjeru.

Iz Ministarstva finansija nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG koliko je iz državnog budžeta izdvojeno novca za elektronski nadzor i alternativne mjere pritvoru od 2020. do 2025. i koliki je iznos stvarno izvršen.

I dok ulaganja u razvoj alternativnih mjera ostaju netransparentna i teško mjerljiva u budžetskim dokumentima, trošak jednog uređaja za elektronski nadzor, prema podacima Ministarstva pravde, iznosi oko 3.000 eura, što je višestruko manje od iznosa koji država isplaćuje zbog neosnovanog pritvora.

Podaci iz CEMI-jevog izvještaja pokazuju da je država od 2018. do 2024. godine isplatila 2,56 miliona eura licima koja su neosnovano bila u pritvoru, po osnovu sudskih presuda.

Osim toga, i Ministarstvo pravde trenutno raspolaže sa 105 uređaja za elektronski nadzor, dok su prošle godine sudovi izrekli 370 pravosnažnih presuda kućnog zatvora.

Brajušković navodi da ne postoji formalizovana procjena rizika od bjekstva prije upućivanja na izdržavanje kazne, kao i da sama nanogica ne može spriječiti bjekstvo. „Nanogica se može jednostavno skinuti, ali sistem odmah alarmira svako odvajanje od tijela ili pomjeranje, što je znak za reakciju nadležnih organa“, pojašnjava Brajušković.

I dok alternativne mjere ostaju marginalno zastupljene, broj lica u već prenatrpanom Istražnom zatvoru raste, a trajanje pritvora se produžava.

Pritvor kao pravilo, mjere nadzora kao izuzetak

Prema crnogorskim propisima i međunarodnim standardima, pritvor treba da traje najkraće moguće vrijeme, ali praksa pokazuje da ta granica u stvarnosti često gubi smisao.

Podaci koje je CIN-CG prikupio iz osnovnih sudova pokazuju da se u praksi i dalje dominantno koristi pritvor. Viši sudovi u Podgorici i Bijelom Polju odbili su da dostave podatke o mjerama nadzora i pritvorima, uz obrazloženje da takva statistika ne postoji i da bi za njeno utvrđivanje bilo potrebno ručno pregledati hiljade krivičnih predmeta.

U većini osnovnih sudova broj određenih pritvora višestruko je veći od broja izrečenih mjera nadzora, dok se elektronski nadzor gotovo uopšte ne koristi. Najupadljiviji primjer je Osnovnog suda u Podgorici, gdje je od početka 2020. do kraja 2025. određeno 1.102 pritvora, naspram svega 85 mjera nadzora.

Iz Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT) su dostavljeni samo podaci za 2025. godinu, uz pojašnjenje da bi za raniji period bilo potrebno ući u svaki predmet pojedinačno.

Prema podacima VDT za 2025. godinu, tužilaštva su tražila pritvor za 1.032 lica, dok su mjere nadzora predložene za 341 lice. Sudovi su, prema njihovim informacijama, pritvor usvojili za 875 lica.

Ti podaci govore o tome da se čitav sistem i dalje oslanja na lišenje slobode kao dominantan način obezbjeđenja prisustva.

Nalazi CEMI-ja potvrđuju isti trend. U njihovom godišnjem izvještaju o praćenju sudskih postupaka u Crnoj Gori, od aprila 2024 do aprila 2025. navodi se da je odnos pritvora i mjera nadzora približno četiri prema jedan u korist pritvora, a da je jedan od razloga nedostatak elektronskih uređaja za kontrolu kretanja lica koja se brane sa slobode.

„Nedostatak elektronskih uređaja za nadzor u praksi ostavlja sudijama sužen spektar mjera obezbjeđenja prisustva okrivljenog, pa se pritvor, umjesto da bude posljednja mjera, često nameće kao jedina pouzdana opcija“, navodi se u izvještaju.

U istom izvještaju se navodi da su monitori, analizirajući 466 predmeta pred svim sudovima,osim onih koje vodi SDT, naišli na svega 19 predmeta u kojima je izrečena mjera nadzora.

Prema podacima CEMIJ-a pritvor je u osnovnim sudovima, nakon podizanja optužnice, prosječno je trajao 85 dana, a ukinut je u samo 11 predmeta. U višim sudovima situacija je, prema tom izvještaju, još problematičnija: ni u jednom analiziranom predmetu u kojem je pritvor određen ili produžen nakon podizanja optužnice nije ukinut u toj fazi, a prosječno je trajao 239 dana, pri čemu Viši sud u Podgorici prednjači sa prosjekom od 308 dana.

Direktor Direktorata za krivične sankcije Bojan Brajušković to otvoreno priznaje, navodeći da se princip najkraćeg mogućeg trajanja pritvora u praksi ne sprovodi.

„Pritvor bi trebalo da bude izuzetna mjera, a čini se da se kod nas određuje kao redovna“, rekao je on za CIN-CG.

On dodaje da kapaciteti Istražnog zatvora nijesu adekvatni za broj pritvorenih lica, kao i da se planira izgradnja novog objekta istražnog zatvora u Spužu.

Dodatno zabrinjava, piše u izvještaju CEMI-ja, i podatak da je tokom posljednje dvije godine usvojeno više od trećine ustavnih žalbi zbog povrede prava na slobodu, uz kontinuirani rast broja lica u Istražnom zatvoru.

“Svaki pokušaj da se smanji upotreba pritvora mora uzeti u obzir i vrlo konkretan nedostatak elektronskih uređaja za praćenje mjera nadzora, koji sigurno utiče na nepovoljnu statistiku i doprinosi problemu prenatrpanosti istražnog zatvora. Zato je neophodno da nadležni organi hitno obezbijede budžetska sredstva i sprovedu javne nabavke za ove uređaje kako bi isti u što skorijem roku bili stavljeni u funkciju”, zaključuje se u izvještaju CEMI-ja.

Iz Delegacije Evropske unije za CIN-CG kažu da je sada ključno da se pravda u potpunosti sprovede kroz konačne i izvršne sudske odluke.

“Djelotvorno i kredibilno funkcionisanje pravosuđa predstavlja ključni element vladavine prava i jedno od važnih mjerila u procesu pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji”, napominju iz Delegacije EU.

Nadležni organi, navode iz Delegacije EU, moraju obezbijediti snažne pravne i proceduralne garancije za izvršenje sudskih odluka, kao i nesmetanu i efikasnu saradnju između pravosudnih i organa za sprovođenje zakona.

I dok niko u Crnoj Gori za neizvršavanje sudskih odluka ne preuzima odgovornost, ključno pitanje više nije samo kako je došlo do pojedinačnih bjekstava, već da li država uopšte može da spriječi sljedeća.

Povjerenje građana u pravosuđe na minimumu

Prema CEMI-jevom istraživanju percepcije javnog mnjenja iz novembra prošle godine, gotovo 60 odsto građana nema povjerenje u sudski sistem. Čak 72 odsto smatra da sudski postupci traju nepotrebno dugo, dok više od polovine vjeruje da sudovi i tužilaštvo nijesu imuni na politički i neformalni uticaj.

Istovremeno, anketirani građani pritvor doživljavaju kao najsigurniju mjeru obezbjeđenja prisustva okrivljenih, dok alternativne mjere, uključujući nadzor, uživaju znatno slabije povjerenje.

CEMI u svojim nalazima ukazuje i na druge pokazatelje neefikasnosti: više od trećine planiranih pretresa i dalje se ne održi, dominantno zbog nedolaska optuženih i svjedoka, svaka četvrta naredba za prinudno dovođenje ostaje neizvršena, a policija u polovini takvih slučajeva ne obavještava sud o razlozima.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) organizuju jednodnevnu obuku za novinare, po principu „treninga trenera“, koja će biti održana u Podgorici, 27. marta.

Obuka je namijenjena novinarima i urednicima koji u svom radu koriste ili žele da unaprijede korišćenje mehanizama slobodnog pristupa informacijama (SPI) i otvorenih baza podataka, kako za potrebe istraživačkog novinarstva, tako i za svakodnevno izvještavanje.

Cilj obuke je da učesnicima pruži praktična znanja i alate za efikasnije prikupljanje, provjeru i analizu podataka iz institucija i javno dostupnih izvora, kao i da ih osnaži da ta znanja prenose dalje unutar svojih redakcija. Na taj način, obuka je osmišljena da doprinese jačanju kapaciteta medija za profesionalno, argumentovano i na činjenicama zasnovano izvještavanje.

Korišćenje slobodnog pristupa informacijama i otvorenih podataka novinarima donosi višestruke koristi. SPI omogućava pristup dokumentima i podacima od javnog značaja, olakšava otkrivanje zloupotreba i nepravilnosti, pomaže u provjeri izjava zvaničnika i daje dodatni kredibilitet novinarskim pričama. Otvorene baze podataka, uz pravilnu upotrebu, mogu biti vrijedan izvor tema, dokaza i konteksta i za velika istraživanja i za dnevno izvještavanje, jer omogućavaju brže uočavanje obrazaca, poređenje podataka i jasnije predstavljanje činjenica javnosti.

Obuka se organizuje u okviru regionalnog projekta „Kredibilni mediji za snažno civilno društvo“, koji ima za cilj unapređenje nezavisnog novinarstva, borbu protiv dezinformacija i promociju medijske pismenosti. Projekat finansira Delegacija Evropske unije u Bosni i Hercegovini, a sprovodi se u partnerstvu sa organizacijama iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Kosova i Srbije. 

Među partnerima na projektu su Centar za istraživačko novinarstvo i JaBiHEU iz Bosne i Hercegovine, Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore i MANS iz Crne Gore, SCOOP iz Sjeverne Makedonije, Kosova Press sa Kosova i Pištaljka.rs iz Srbije. 

Ključne ciljevi ovog projekta su podrška razvoju kredibilnih i nezavisnih medija, jačanje saradnje između civilnog sektora i medija u borbi za istinu i transparentnost, promocija medijske pismenosti i kritičkog razmišljanja, kao i osnaživanje građana da prepoznaju i odbace manipulacije, dezinformacije i govor mržnje.

Pozivamo sve zainteresovane redakcije da prijave svoje novinare za učešće na obuci i iskoriste priliku za dodatno osnaživanje svojih timova u oblasti korišćenja SPI mehanizama i otvorenih podataka.

Prijave se mogu slati do 24. marta 2026. godine na e-mail adresu assistantcincg@gmail.com, uz naznaku imena i prezimena učesnika, redakcije i kontakt telefona.

CIN-CG i MANS

Crna Gora rizikuje da sebe dovede u podređen položaj u odnosu na američke investitore, kojima se  otvaraju vrata da bez tendera i zdrave konkurencije dobijaju velike poslove u Crnoj Goru, uz niz drugih povlastica. Crnoj Gori onemogućena i zašita putem međunarodnih arbitraža

Đurđa RADULOVIĆ/Predrag NIKOLIĆ

Najavljeni Međuvladin sporazum između Crne Gore i Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o saradnji u implementaciji strateških projekata, čije usvajanje se planira do kraja godine, u Nacrtu sadrži odredbe koje bi mogle ugroziti interese Crne Gore. Na to upozoravaju stručnjaci sa kojima su razgovarali novinari Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), nakon što su na uvid dobili Nacrt ovog sporazuma koji je načinio američki Stejt Dipartment. 

Vlada Sjedinjenih Američkih Država (SAD) je u februaru ove godine, saopštila da su pregovori Crne Gore o mogućem bilateralnom sporazumu u toku, a u planu je da bude potpisan do kraja 2026. 

Glavni problemi prema Nacrtu sporazuma su mogućnost zaobilaženja tendera i naknadnog širenja liste projekata bez kontrole Skupštine Crne Gore, široke poreske i carinske povlastice za američke kompanije, slaba pravna zaštita Crne Gore u slučaju sporova i prevelik prostor za netransparentne poslove pod izgovorom strateškog partnerstva i poslovne tajne, upozoravaju eksperti. 

S druge strane iz Vlade ne kriju optimizam i velika očekivanja povodom ovog sporazuma: ,,Na pragu smo istorijskog dogovora – potpisivanja međuvladinog sporazuma između Crne Gore i SAD-a koji će biti zlatni standard za sve međudržavne sporazume u cilju ekonomskog rasta i jačanja saradnje sa strateškim partnerima'', poručio je premijer Milojko Spajić na nedavnom događaju Američke privredne komore u Podgorici, nazivajući budući sporazum sa SAD „majkom svih sporazuma“. 

Ako Vlada Crne Gore ne interveniše na neke od predloženih odredbi, sporazum bi mogao nositi ozbiljne rizike po državne interese.

U Nacrtu sporazuma navodi se da je cilj saradnje unapređenje infrastrukturne, energetske, bezbjednosne i tehnološke povezanosti, kao i jačanje komercijalnih veza između dvije zemlje. Kao projekti od prioritetnog značaja navode se infrastrukturni projekti koji doprinose regionalnoj povezanosti, uključujući jadransko-jonsku kombinovanu auto-putnu mrežu, čiji je cilj povezivanje Albanije i Hrvatske preko teritorije Crne Gore i Bosne i Hercegovine. 

Jadransko-jonski autoput je saobraćajnica od strateškog značaja za Crnu Goru, planiran da zemlju snažnije poveže sa regionom i Evropom, a od izvođača će zavisti cijena, dinamika iz gradnje i dugoročna održivost jednog od najvažnijih infrastrukturnih projekata za Crnu Goru.

Prema Nacrtu, sporazumom su obuhvaćeni i projekti u oblasti energetike, uključujući gasnu infrastrukturu, kao i razvoj optičke i digitalne infrastrukture. 

U realizaciji ovih projekata navodi se da mogu učestvovati relevantne američke institucije, među kojima su Međunarodna finansijska razvojna korporacija SAD (DFC), Izvozno-uvozna banka SAD, Američka agencija za trgovinu i razvoj (USTDA) i Ministarstvo trgovine SAD.

Ministarstvo javnih radova (MJR), na čelu sa ministarkom Majdom Adžović, zaduženo je za vođenje pregovora. 

,,Ovaj tekst je vješto sačinjen i ima kvalitetnih odredaba, ali njegova integralna forma ne vodi računa o interesima Crne Gore. Svjesna sam ograničenja u pogledu pregovaračke pozicije Vlade Crne Gore, ali ima stvari na kojima treba instistirati i o njima pregovarati, a ne po svaku cijenu zaključiti neki sporazum koji može da izazove velike pravne problema prilikom svoje primjene'', kaže za CIN-CG Maja Kostić Mandić, redovna profesorica Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore, stručnjakinja za međunarodno pravo. 

Problematično je ako jedna strana, u ovom slučaju SAD, praktično određuje šta se smatra strateškim investicijama u Crnoj Gori, bez snažnih zaštitnih mehanizama za crnogorsku stranu. Upravo zato bi u sporazumu morala postojati posebna klauzulu koja bi štitila Crnu Goru i na osnovu koje bi mogla u određenim situacijama da ograniči obaveze prema američkom investitoru u cilju zaštite javnog interesa i suvereniteta (npr. donošenjem propisa u cilju zaštite javnog zdravlja ili životne sredine). Pravo države da poveća stepen zaštite određenog područja ne smije biti narušeno, niti bi na prostorima koji dobiju takav status trebalo da bude moguće izvoditi radove, objašnjava Kostić- Mandić. 

Prvi sastanak crnogorske i američke delegacije o potpisivanju sporazuma bio je najavljen za drugu polovinu februara, ali do sada nije bilo javnih saopštenja o ishodu sastanka. Prema pisanju Pobjede, i iz Vlade su imali primjedbe na Nacrt i tražili su veću zaštitu nacionalnih interesa Crne Gore. 

Ni iz Vlade, ni iz MJR nijesu odgovarali na pitanja CIN-CG ovim povodom.  

Rizik da se mimo tendera ubace komercijalni poslovi

,,Ovaj sporazum se moze tumačiti kao izbjegavanje tendera i davanje projekta Jadransko- jonskog puta nekoj od američkih kompanija. To može biti slučaj i sa drugim poslovima koji se navode u sporazumu, kao sto je gasovod'', upozorava za CIN-CG  stručnjak za međunarodno pravo i profesor na Pravnom fakultetu Kjušu Univerziteta u Fukuoki u Japanu Časlav Pejović.

U Nacrtu sporazumu se navodi  da će  američkim kompanijama biti omogućen direktan ulazak u strateške projekte, kao što je Jadransko-jonski autoput, zaobilazeći komplikovane i spore tenderske procedure.  

,,Sve i da se na osnovu crnogorskih propisa ne mora sprovesti postupak tendera, u kapitalnim projektima, kao sto je Jadransko-jonski put, s aspekta interesa Crne Gore, tenderi su bolja opcija od neposrednog sporazuma s potencijalnim izvođačem'', kaže Pejović i objašnjava da tenderi daju mogućnost državi da izabere najpovoljniju ponudu na osnovu konkurencije više ponuđača. ,,S aspekta dugoročnih interesa države, svakako je bolje kad se moze birati između vise ponuda, umjesto da se posao nekom daje bez mogućnosti izbora'', kategoričan je Pejović.

Projekti na koje će se primjenjivati sporazum nijesu eksplicitno nabrojani, i postoji  neograničenu mogućnost dopune liste projekata  što je uvodi rizik da se sporazum sjutra primjenjuje zbog privatnog umjesto javnog intetresa, upozorava za CIN-CG Dejan Mijović, ekonomski analitičar sa dugim iskustvom u međunarodnim institucijama. 

,,Sporazum, naime, navodi prioritetne sektore poput infrastrukture i energetike, ali sadrži opasnu klauzulu o 'fleksibilnosti' koja dozvoljava Vladi da naknadno, bez ponovne verifikacije u Skupštini, dodjeljuje nove projekte američkim investitorima. Time parlament praktično potpisuje 'blanko ček' izvršnoj vlasti, dopuštajući da se pod okrilje strateškog partnerstva u gradnji autoputa naknadno i mimo tendera ubace recimo hoteli na prestižnim lokacijama i drugi visoko-profitabilni komercijalni poslovi, čime se direktno narušava princip fer konkurencije i obesmišljava uloga zakonodavne vlasti", kaže Mijović. 

,,Ustavna uloga parlamenta je da ratifikuje međunarodne ugovore. Ako se suština ugovora, tj. lista projekata, može mijenjati naknadnim dogovorima između dvije vlade, onda se obesmišljava uloga zakonodavne vlasti'', objašnjava ovaj stručnjak. 

Pored putne mreže, Nacrt sporazum otvara vrata za projekte energetske infrastrukture u Baru, gdje su već ranije interesovanje pokazali američki entiteti poput Enerfleks enerdži sistems (Enerflex Energy Systems) i Vetington enerdži inovejšn (Wethington Energy Innovation) za izgradnju LNG terminala.

Crna Gora je u prethodnom periodu već potpisala više takozvanih G2G (Vlada sa Vladom) aranžmana sa drugim zemljama, od  kojih više tih sporazuma na sličan način dovodi u pitanje poštovanje Ustava Crne Gore, kao i domaće i evropske legislative, zbog čega su bili predmet snažne kritike. 

Sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) potpisana su tri sporazuma: o ekonomskoj saradnji; saradnji u oblastima turzma i razvoja nekretnina; te sporazum o  saradnji u oblasti energetike, od kojih potonja dva eksplicitno narušavaju zakonodavni okvir vezan za konkurentnost i javne nabavke,  dodjelu koncesija, te upravljanja državnom imovinom. Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina sa UAE trenutno ispituje Ustavni sud Crne Gorem, a predsjednik Crne Gore, Jakov Milatović, početkom marta, vratio je Skupštini Crne Gore na ponovno odlučivanje Zakon o potvrđivanju Sporazuma o saradnji u oblasti energetike između Vlade Crne Gore i Vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata. 

Sa Francuskom je potpisan krovni sporazum koji je, između ostalog, rezultirao ugovorom o nabavci dva patrolna broda za Mornaricu Vojske Crne Gore bez sprovođenja tenderskog postupka. Sa Mađarskom je zaključen sporazum o saradnji u oblasti infrastrukture i telekomunikacija, usmjeren na modernizaciju željeznice i razvoj data centara. 

Oslobađanje od poreza i carina za američke kompanije 

Član pet Nacrta međuvladinog sporazuma između Crne Gore i Sjedinjenih SAD,  predviđa da ce transakcije u kojima učestvuju američke kompanije biti oslobođene poreza i carina. To nije dobro za Crnu Goru, smatraju stručnjaci, jer se odriče prihoda po osnovu poreza i carina. ,,Vjerujem da je slično oslobađanje postojalo za Kineze koji su gradili autoput. Postoji i rizik da neke domaće kompanije osnuju kompanije u SAD, kako bi iskoristile ovu mogucnost,'' upozorava Pejović. 

,,Rijedak je slučaj u međunarodnoj praksi da se poreske olakšice postave ovako široko i neodređeno. Ovako formulisan sporazum može se tumačiti tako da američke kompanije praktično ne bi uopšte plaćale poreze za sve aktivnosti koje se na bilo koji način mogu dovesti u vezu sa projektima na osnovu Sporazuma. To otvara prostor da se pod poreske povoljnosti podvede gotovo bilo koja transakcija, što je preširoko postavljeno i pravno problematično. Zato bi morala postojati jasna ograničenja — precizno definisati na koje vrste transakcija se te povlastice odnose, uvesti rok trajanja tih pogodnosti i slično'', kaže Kostić-Mandić. 

"Ako se stranom partneru unaprijed obeća oslobađanje od poreza koje domaći privrednici moraju da plate, mi svjesno pravimo građane drugog reda u sopstvenoj ekonomiji. Država mora da objasni: zašto bi američka ili bilo koja druga korporacija imala manji poreski teret od crnogorskog preduzeća koje učestvuje na istom tom tržištu?“, kaže Mijović. 

Profesor Pejović, sa druge strane, upozorava i na član tri Nacrta sporazuma, koji se odnosi na projekat skeniranja tereta na  granicama Crne Gore, uključujući Luku Bar, koji će se odvijati kroz javno- privatno partnerstvo sa Upravom za prihode i carine. ,,To vjerovatno znači da će neka  kompanija iz SAD, instalirati tehnologiju za skeniranje teretnih kamiona i kontejnera, a prihod od naplate skeniranja će se dijeliti'', tumači Pejović. 

,,Mislim da bi trebalo ograničiti rok ovog javno-privatnog partnerstva na period koji bi bio dovoljan SAD partneru da povrati uloženu investiciju uz razumnu stopu profita. Javno-privna partnerstva djeluju atraktivno na prvi pogled, ali bi Crna Gora trebala da zaštiti svoj interes'', upozorava Pejović. 

Bez mogućnosti arbitraže u slučaju spora

Član sedam Nacrta sporazuma predviđa da  će se eventualni sporovi rjesavati konsultacijama izmedju strana, ukidajući mogućnosti sudskih postupaka. ,,Svaki spor koji proistekne iz primjene ili tumačenja ovog Sporazuma, ili u vezi sa pravima i obavezama jedne ili obje Strane prema ovom Sporazumu, rješavaće se isključivo konsultacijama između Strana”, navodi se u draftu koji je CIN-CG imao na uvid. 

,,To bi značilo da Vlada Crne Gore svjesno odustaje od mogućnosti pravne zaštite države (i entiteta) u investicionoj arbitraži, međunarodnoj trgovinskoj arbitraži ili pred nacionalnim sudovima i oslanja se na rješavanje sporova isključivo na osnovu konsultacija sa drugom stranom ugovornicom, koja je u ovom slučaju najjača ekonomija na svijetu. Ne treba biti pravnik pa razumjeti da pristanak na ovakvu vrstu klauzule predstavlja narušavanje suvereniteta i nacionalnih interesa Crne Gore, posebno kada se ima u vidu da je Crna Gora do sada bila uspješna u investicionim ali i nekim komercijalnim arbitražnim postupcima,'' objašnjava Kostić- Mandić. 

,,To nosi odredjeni rizik diplomatskog pritiska, koji SAD može vršiti na Crnu Goru u slučaju nesporazuma izmedju kompanija iz SAD i crnogorskoh subjekata, obzirom na nesrazmjernost izmedju SAD i Crne Gore'', objašnjava Pejović.

Za Mijovića je problematičan koji se odnosi na poslovnu tajnu.  „Sporazum uvodi veoma rastegljiv pojam 'poslovne tajne' koji može postati neprobojan zid za javnost i istraživačke novinare. Opasno je ako se pod izgovorom zaštite 'konkurentske prednosti' stranog partnera od građana sakriju ključni detalji ugovora, cijena radova ili uslovi zaduživanja. Strateški projekti se plaćaju novcem građana ili kreditima koje će oni vraćati, pa stoga ne smije postojati tajna koja je iznad interesa javnosti da zna kako se taj novac troši“, tvrdi Mijović. 

Rizici da se ponovi scenario sa Kosova 

Novi sporazum oslanja se na Memorandum o ekonomskoj saradnji između vlada Crne Gore i SAD koji su u oktobru 2024. u Vašingtonu potpisali potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj i američki podsekretar za ekonomski rast, energetiku i životnu sredinu, Hose V. Fernandez.

U julu prošle godine u Podgorici je potpisan Memorandum o razumijevanju sa kompanijom Bechtel i Enka doprinijeće unapređenju infrastrukture kroz intenziviranje odnosa na liniji Sporazuma o razumijevanju o ekonomskoj saradnji zaključenog sa SAD 21. oktobra 2024, saopšteno je iz Vlade. Memorandum o razumijevanju, uz prisustvo američke ambasadorke u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke, su, kako je precizirano u saopštenju, potpisali premijer Crne Gore Milojko Spajić, regionalni predsjednik Bechtela za Evropu, Bliski Istok i Afriku Džastin Siberel i član Izvršnog odbora firme Enka Ozger Inal.

 Saradnja prepoznata ovim Memorandumom će obuhvatiti niz aktivnosti - uključujući razgovore o iznalaženju odgovarajućih rješenja za razvoj i potencijalnu realizaciju ključnih infrastrukturnih i energetskih projekata. Otvorena je mogućnost saradnje na procjeni i prioritizaciji projekata, opštem master planiranju, te pomoći u identifikaciji potencijalnih finansijskih struktura i izvora, uz ostalu neophodnu tehničku podršku - ističu iz Vlade.

,,Bechtel i ENKA imaju prethodna postignuća u izgradnji visokokvalitetnih infrastrukturnih koridora širom Balkana koji su osvojili brojne nagrade kao priznanje za naše izvrsne mogućnosti u području zaštite životne sredine, upravljanja projektima i finansiranja'', kazao je Siberel.

Ekonomski stručnjaci u Crnoj Gori upozoravaju da bi sporazum sa SAD mogao biti direktan put da se na tržište uvede Bechtel, kompanija koju su pratile kontroverze u nekim velikim investicionim projektima u regionu. 

Evropske institucije i međunarodne organizacije često upozoravaju da dodjela velikih infrastrukturnih projekata bez međunarodnih tendera, uz smanjenje transparentnosti, može povećati rizik od rasta troškova.

Poslovi Bechtela u regionu

Bechtel je američka kompanija za inženjering, građevinarstvo i upravljanje projektima, koja zapošljava 55.000 ljudi i radi u skoro 50 zemalja. Njen partner, kompanija Enka, je jedna najvećih građevinskih firmi u Turskoj. Te dvije kompanije često formiraju konzorcijum i zajedno rade na infrastrukturnim projektima u zemljama Balkana.

U prethodnom periodu Bechtel je dobio ugovore na Balkanu vrijedne oko više milijardi eura i izgradio  više stotina kilometara saobraćajnica. 

Vlada Hrvatske potpisala sa Bechtelom ugovor o izgradnji autoceste 1999.godine, bez javnog tendera. Za izgradnju 147 kilometara je američkoj kompaniji plaćeno 990 miliona dolara. Nekadašnji ministar obnove i razvitka, koji je potpisao ugovor, Jure Radić, kasnije je izjavio da je ta cijena mogla biti manja i za trećinu, da se išlo na međunarodni tender. Radić je kao jedan od glavnih razloga ugovora naveo da je bila ,,namjera da se učvrste politički odnosi Hrvatske i SAD".

Kompanije Bechtel i ENKA  gradili su na Kosovu dva autoputa. Jedan koji Kosovo povezuje sa Albanijom, a drugi sa Sjevernom Makedonijom. Zbog dodjele dodatnih 53 miliona eura američko- turskom konzorcijumu za izgradnju autoputa ka Sjevernoj Makedoniji, bivši ministar infrastrukture Kosova, Pal Lekaj, osuđen je na tri godine i osam mjeseci zatvora za zloupotrebu službenog položaja i nanošenje štete budžetu. U ovoj presudi iz 2024, Osnovni sud u Prištin je Lekaju zabranio i obavljanje funkcija u javnoj administraciji u trajanju od tri ipo godine.

 Autoput u Albaniji Drač–Kukës–Morina, koji je takođe gradio konzorcijum Bechtel-ENKA, predstavlja ključnu saobraćajnicu između Albanije i Kosova. Projekat je započet 2006. godine, a tokom realizacije troškovi su značajno porasli i sa početnih 600 miliona premašili su milijardu eura, što je izazvalo polemike i istrage o torškovima projekta.

U Srbiji je Bechtel-ENKA 2019. godine potpisao ugovor vrijedan oko 800 miliona eura za izgradnju Moravskog koridora, autoputa dugog 112 kilometara koji povezuje centralni dio zemlje između Kruševca i Čačka. Rok izgradnje bio je kraj 2023. No, umjesto otvaranja puta, te godine je na početnu cijenu dodato još 700 miliona eura. Rokovi za završetak projekta su nekoliko puta pomjerani. Analiza Fiskalnog savjeta Srbije je pokazala da je cijena puta od početnih skoro 800 miliona narasla duplo, čak na 1,6 milijardi eura, te da bi do završetka projekta mogla biti i veća od dvije milijarde. 

Posljednji veliki projekat ovog konzorcijuma u regionu pokrenut je u Sjevernoj Makedoniji. Vlada je u Skoplju potpisala  2023. godine ugovor sa Bechtel-ENKA za izgradnju autoputeva na panevropskim koridorima ''osam'' i ''deset''. Projekat obuhvata oko 110 kilometara novih autoputeva između gradova Tetovo, Gostivar, Prilep i Bitola. Procijenjena vrijednost projekta je oko 1,3 milijarde eura. Umjesto tendera, konzorcijum je direktno dobio posao, a početak gradnje 2024. obilježila je serija protesta i skandala. 

Uporedna tabela 

Poređenje modela upravljanja: Standardi EU protiv bilateralnih „prečica“

Kategorija	EU standardi	🤝 Bilateralni sporazumi:
Tenderi i konkurencija 📝	Otvoreni tenderi: Standardi EU zahtijevaju konkurenciju kako bi se osigurao kvalitet.	Unaprijed određeni partneri: Bilateralni dogovori isključuju konkurenciju direktnim ugovorima.
Dostupnost podataka 🔍	Javni nadzor: Detalji ugovora su dostupni građanima, medijima i nevladinim organizacijama.	„Poslovne tajne“: Ključni detalji ugovora se često kriju od javnosti pod oznakom povjerljivosti.
Kontrola vlasti 🏛️	Parlamentarni filter: Zahtijeva rigorozan zakonodavni nadzor nad projektima.	„Blanko ček“: Projekti često zaobilaze parlament putem izvršnih ovlašćenja.
Finansiranje 💰	Bespovratni grantovi: Visok procenat finansiranja čine sredstva koja se ne moraju vraćati.	Dug sa kamatom: Oslanjanje na kredite sa kamatom koje građani moraju da otplaćuju.
Zaštita životne sredine 🌿	Stroga zaštita životne sredine: Zahtijevaju se rigorozne studije o uticaju i zaštiti ekosistema.	Ubrzana gradnja: Ekološki standardi se često žrtvuju radi bržeg završetka projekata.
Rešavanje sporova ⚖️	Nezavisna arbitraža: Objektivno i nezavisno međunarodno rešavanje nesuglasica.	Diplomatski dogovori: Rešavanje sporova putem zatvorenih „diplomatskih“ sporazuma.

Od početka 2022. do kraja 2025. godine u Crnoj Gori podnijeto je 27 zahtjeva za azil u kojima je seksualna orijentacija ili rodni identitet bio ključni osnov zahtjeva, a odobrena su samo dva. Iako zakon prepoznaje zaštitu po osnovu identiteta, sudska praksa često traži dokaze koje je u većini slučajeva gotovo nemoguće obezbijediti

Tijana Lekić

Od početka 2022. do kraja 2025. godine u Crnoj Gori podnijeto je 27 zahtjeva za azil u kojima je seksualna orijentacija ili rodni identitet bio važan element zahtjeva. Zaštita je odobrena u samo dva slučaja, tražioca azila iz Rusije.

Podaci Direkcije za azil Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), dostavljeni Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), pokazuju da je 15 zahtjeva odbijeno, osam postupaka obustavljeno, dok su dva i dalje u toku. Najviše zahtjeva podnijeli su državljani Rusije - 15, zatim Turske sedam i Irana tri, te po jedan iz Bjelorusije i Tunisa.

Analiza presuda Upravnog suda u koje je CIN-CG imao uvid pokazuje da problem nije u zakonskom okviru, već u njegovom tumačenju u praksi. U pojedinim predmetima zahtjevi su odbijani, jer podnosioci nijesu dokazali raniji progon ili nijesu imali materijalne dokaze, iako međunarodne smjernice upozoravaju da se progon zasnovan na seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu često odvija bez formalnih tragova.

Među odbijenim zahtjevima su i oni osoba iz država u kojima međunarodne organizacije bilježe ozbiljne rizike za LGBT populaciju. Tri zahtjeva podnijele su osobe iz Irana, gdje  istopolni odnosi mogu biti kažnjeni bičevanjem ili smrtnom kaznom. Jedan zahtjev stigao je iz Tunisa, gdje krivični zakon predviđa kaznu do tri godine zatvora za istopolne odnose, a međunarodne organizacije bilježe u ovoj zemlji i prisilne medicinske preglede muškaraca optuženih za homoseksualnost, što stručnjaci smatraju oblikom mučenja. Sedam zahtjeva podnijele su osobe iz Turske, gdje istopolni odnosi nijesu krivično djelo, ali organizacije za ljudska prava ističu zabrane Pride marševa u toj zemlji, policijsko nasilje i masovna hapšenja učesnika okupljanja.

Međutim, najveći broj zahtjeva stigao je od državljana Rusije. Nakon početka invazije na Ukrajinu u februaru 2022, položaj LGBT osoba dodatno je pogoršan u Rusiji. Parlament je iste godine proširio Zakon o zabrani takozvane LGBT propagande, a Vrhovni sud je 30. novembra 2023. proglasio „međunarodni LGBT pokret“ ekstremističkom organizacijom, čime je otvoren prostor za krivično gonjenje aktivista i svih koje vlasti procijene kao javne podržavaoce LGBT prava.

Prema najnovijim tematskim izvještajima o zemlji porijekla, nakon te odluke uslijedile su racije, privođenja i pojačana represija. U jednom od takvih slučajeva turistički agent Andrej Kotov, optužen da je organizovao „ekstremističku zajednicu“, jer je organizovao putovanja za gej muškarce. On je preminuo u pritvoru mjesec nakon hapšenja. Vlasti su tvrdile da je riječ o samoubistvu, ali su organizacije za ljudska prava izrazile sumnju, navodeći da je ranije prijavljivao fizičko zlostavljanje u pritvoru.

CIN-CG je imao uvid u četiri presude Upravnog suda, koje su preispitivale odbijajuće odluke MUP-a nakon žalbi tražilaca azila, i to tri državljana Rusije i jednog državljanina Irana. U tri slučaja zahtjevi su konačno odbijeni, dok je jedan postupak još u toku.

Iako je zakonodavni okvir Crne Gore u oblasti azila ocijenjen kao napredan u regionu, te presude ukazuju na restriktivno tumačenje pojma osnovanog straha od progona.

U presudama se ne vidi uvijek jasno na  kojih se činjenica o zemlji porijekla zasnovane odluke naših organa. Prema riječima sudija Upravnog suda, sutkinje Saše Vukotić, portparolke suda, i sudije Davora Stojkovića, predsjednika Odjeljenja sudske prakse, baza Evropske agencije za azil (EUAA) predstavlja ključni oslonac u procjeni ovih predmeta. Iz Građanske alijanse kažu za CIN-CG da bi transparentnost bila veća kada bi sudovi u obrazloženjima eksplicitno navodili koje izvore o zemljama tražilaca azila koriste.

U takvom sistemu osobe koje su zemlju napustile upravo da bi izbjegle nasilje mogu se naći u paradoksalnoj situaciji da im zaštita ovdje bude uskraćena, jer su pobjegli prije naslja.

Osnovani strah od progona

Iz Direkcije za azil za CIN-CG navode da je crnogorski sistem međunarodne zaštite usklađen sa Ženevskom konvencijom i pravnom tekovinom Evropske unije, te da seksualna orijentacija i rodni identitet mogu biti relevantni u okviru osnova pripadnosti određenoj društvenoj grupi. Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti stranaca u članu 11 propisuje i princip zabrane vraćanja (non-refoulement), prema kojem osoba ne može biti vraćena u državu u kojoj bi njen život ili sloboda bili ugroženi.

Smjernice Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) objašnjavaju da se „osnovani strah od progona“ sastoji iz dva elementa- subjektivnog i objektivnog. Subjektivni element odnosi se na lični strah podnosioca zahtjeva, dok objektivni podrazumijeva procjenu da li je taj strah razuman u odnosu na stanje u zemlji porijekla, uključujući zakone, praksu vlasti i dostupne informacije o zemlji (COI).

„Za priznavanje straha nije neophodno da je osoba već lično pretrpjela progon, ako okolnosti pokazuju da osobe sa istim karakteristikama trpe sistemsku represiju“, navodi Slobodan Raščanin, službenik za zaštitu u UNHCR-u u Crnoj Gori, za CIN-CG. Raščanin naglašava da je u ovakvim predmetima iskaz podnosioca često primarni, a ponekad i jedini izvor dokaza, naročito kada prijetnje dolaze od porodice, zajednice ili drugih nedržavnih aktera. Zato se u postupcima azila primjenjuje niži standard dokazivanja-razumna vjerovatnoća.

Iz Građanske alijanse ističu za CIN-CG da se u praksi osnovani strah često procjenjuje kroz pitanje da li su organi zemlje porijekla pružili zaštitu ili je ona izostala. „Iako formalno nije neophodno dokazati već pretrpljeno fizičko nasilje, organi često traže konkretne pokazatelje ozbiljnosti prijetnje“, kažu iz te organizacije.

U MUP-u, s druge strane, ukazuju da se svaki zahtjev razmatra individualno, na osnovu ličnih izjava, raspoloživih dokaza i informacija o zemlji porijekla, te da prethodno iskustvo progona može biti relevantno, ali nije jedini element procjene. Iz Direkcija za azil naglašavaju da sama pripadnost LGBT populaciji ne predstavlja automatski osnov za međunarodnu zaštitu, već da se u svakom predmetu mora utvrditi individualizovani, realan i lični rizik po povratku.

Iran: Smrtna kazna kao „privatni sukob“

U oktobru 2024. godine Upravni sud Crne Gore potvrdio je odbijajuću odluku MUP-a u vezi sa zahtjevom za azil koji je državljanin Irana S.S. podnio još 19. avgusta 2021. godine. MUP je zahtjev odbio 2022, nakon čega je Upravni sud 2023. predmet vratio na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku MUP je 2024. ponovo donio odbijajuću odluku, koju je sud na kraju potvrdio.

Branioci podnosioca zahtjeva iz Građanske alijanse tvrdili su da nadležni organi nijesu adekvatno procijenili rizik po život S.S. u slučaju povratka u Iran. U drugoj, odbijajućoj presudi Upravnog suda navodi se njihov argument da je MUP morao uzeti u obzir mogućnost suočavanja sa smrtnom kaznom, kao i njegov realan strah od progona, na što ukazuje i Ženevska konvencija.

Sud je, međutim, ocijenio da iz iskaza podnosioca ne proizlazi postojanje osnovanog straha od progona. Navodi se da je tražilac azila razloge za napuštanje Irana vezao za oca svog partnera, zbog čega je slučaj tretiran kao privatni sukob, a ne kao progon u smislu zakona o međunarodnoj zaštiti.

U razgovoru za CIN-CG sudije Upravnog suda objašnjavaju da se u ovakvim predmetima primjenjuje princip slobode sudijskog uvjerenja, to jest da sudija na osnovu procjene dokaza, izjava i stanja u zemlji porijekla ocjenjuje da li postoji osnovan strah od progona, čak i kada ne postoje materijalni dokazi.

Upravo na osnovu takvog pristupa postupajuće vijeće sudija je u ranijoj fazi postupka ukazalo da je u slučaju iranskog državljanina bilo potrebno detaljnije razmotriti zakonodavni okvir te zemlje, uključujući šerijatsko pravo, zbog čega je poništilo prvobitnu odluku MUP-a i predmet vratilo na ponovni postupak. Sud je ocijenio da činjenično stanje nije bilo pravilno i potpuno utvrđeno, uključujući procjenu rizika od smrtne kazne zbog seksualne orijentacije, mogućnost državne zaštite, kao i kulturni kontekst stigmatizacije LGBT osoba.

Međutim, u ponovljenom postupku drugo vijeće potvrdilo je odbijajuću odluku uz obrazloženje da podnosilac nije učinio dovoljno izvjesnim činjenice koje bi ukazivale na individualni rizik progona.

Prema smjernicama UNHCR-a, progon ne mora dolaziti direktno od države, već može poticati i od porodice ili zajednice ukoliko država nije voljna ili sposobna da pruži zaštitu. U državama poput Irana, gdje su istopolni odnosi kriminalizovani i kažnjivi najtežim sankcijama, međunarodni standardi upozoravaju da je nerealno očekivati efikasnu institucionalnu zaštitu za LGBT osobe.

Izvještaj EUAA (BAMF) o Iranu iz juna 2024. godine navodi da je u prethodnim godinama izvršeno više smrtnih kazni nad muškarcima optuženim za istopolne odnose. Izvještaji ukazuju i na to da LGBT osobe u Iranu nijesu izložene samo represiji države, već i nasilju porodice i zajednice.

Rusija: Strah od budućnosti nije dovoljan

Najveći broj zahtjeva pred crnogorskim institucijama dolazi iz Rusije. CIN-CG je analizirao tri presude Upravnog suda koje se odnose na ruske državljane. Dvije žalbe su odbijene na svim sudskim instancama, dok se jedna nalazi pred Vrhovnim sudom.

Jedan od slučajeva odnosi se na ruskog državljanina N.T. On je početkom 2022. došao u Crnu Goru i ubrzo zaključio istopolno partnerstvo sa partnerom. U zahtjevu za azil naveo je da je Rusiju napustio zbog straha od progona kao LGBT osoba i pogoršanja političke klime nakon početka rata u Ukrajini.

Direkcija za azil odbila je njegov zahtjev, a Upravni sud je u maju 2024. potvrdio tu odluku. U presudi se navodi da podnosilac nije dokazao da je prije odlaska iz Rusije bio lično progonjen zbog seksualne orijentacije. Sud je ocijenio i da njegov dolazak u Crnu Goru nije prvenstveno bio motivisan strahom od progona, već željom da zaključi partnerstvo i nastavi zdravstveno liječenje.

MUP je u odgovoru CIN-CG naveo da je u tom predmetu izvršena individualna procjena zahtjeva, koja je obuhvatila lične navode podnosioca, okolnosti njegovog odlaska iz zemlje porijekla kao i informacije o zemlji porijekla.

Iz Direkcije navode za CIN-CG da nije utvrđeno postojanje ozbiljnih djela progona niti individualizovanog, realnog i ličnog rizika, te da subjektivni strah, bez objektivnih elemenata koji ga potkrepljuju, nije dovoljan za utvrđivanje osnovanog straha od progona.

Sudski preokret u predmetu ruskog državljanina

U predmetu ruskog državljanina A.L. Upravni sud je poništio odluku MUP-a o odbijanju azila. On je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio u martu 2022. godine, ali je MUP ocijenio da strah od progona nije bio preovlađujući motiv njegovog odlaska iz Rusije i da ta država pruža adekvatnu pravnu zaštitu.

Sud je krajem 2023. zaključio da u postupku nijesu cijenjene sve relevantne okolnosti u Rusiji. Ukazano je, između ostalog, da Rusija više ne priznaje jurisdikciju Evropskog suda za ljudska prava, zbog čega se procjena rizika ne može zasnivati samo na formalnom postojanju međunarodnih obaveza, već i na stvarnoj primjeni zaštite ljudskih prava.

Advokat A.L je naveo da je i prije odlaska iz Rusije imao probleme zbog svoje seksualne orijentacije, uključujući neprijatnosti na poslu i uznemiravanje od strane komšije, ali o tim navodima nije imao materijalne dokaze. Kao neposredan povod za napuštanje zemlje naveo je informaciju koju je dobio od policije da će uskoro biti mobilisan za rat u Ukrajini.

Sud je podsjetio da u postupcima azila nije potrebno dokazati da je osoba već bila progonjena, već je dovoljno učiniti vjerovatnim da bi povratak u zemlju porijekla mogao predstavljati ozbiljnu opasnost. Postupak je u toku.

Kašnjenje kao argument protiv tražioca

U drugom predmetu sud je odbio zahtjeve za azil maloljetne E.G i njene mjake M.M, aktivistkinje za LGBT prava.

Formalni zahtjev za azil podnijet 10. oktobra 2023. godine Direkciji za azil. Nakon što je MUP odbio zahtjev za međunarodnu zaštitu, pokrenut je upravni spor, a Upravni sud Crne Gore je donio presudu 16. januara 2026. godine. Sud je odbio žalbu, sa obrazloženjem, da je pored toga što je M.M bila u braku, zahtjev podnesen četiri mjeseca nakon  što su majka i ćerka došle u Crnu Goru, uz obrazloženje da bi osobe koje zaista strahuju za život zaštitu zatražile odmah.

Međutim, smjernice UNHCR-a upozoravaju da LGBT osobe često odlažu zahtjev zbog traume, nepovjerenja ili potrebe da tek u sigurnijem okruženju progovore o svom identitetu. „Pojedine osobe prvi put javno govore o identitetu tek nakon izlaska iz zemlje porijekla, pa činjenica da neko ranije nije javno ispoljavao identitet ili nije odmah po dolasku zatražio zaštitu ne mora govoriti protiv vjerodostojnosti zahtjeva“, ističe Raščanin za CIN-CG.

Crna Gora nema specijalizovani sud za azil

Analiza presuda  pokazuje da u dijelu domaće prakse i dalje preovlađuje očekivanje da podnosioci zahtjeva za azil dokažu da su već bili lično ugroženi u zemljama iz kojih dolaze, da su hapšeni, napadani ili su direktno targetirni prije nego što su napustili svoju državu. Dakle, od tražilaca azila se često očekuju materijalni dokazi o progonu, iako se nasilje zasnovano na seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu često odvija u privatnoj sferi i ostaje nedokumentovano.

Dokumenta UNHCR-a čak naglašavaju da se prilikom odluke o  zahtjevu za azil mora polaziti od pretpostavke da podnosilac zahtjeva ima pravo da živi otvoreno i da to ne mora da krije.

Sutkinja Vukotić i sudija Stojković ističu da su predmeti azila po zakonu hitni, jer u njima može biti ugrožena zaštita, pa i život podnosioca zahtjeva. Istovremeno upozoravaju da Crna Gora nema specijalizovani sud za ova pitanja, kakav postoji u razvijenijim evropskim državama.

Iskustva iz prakse

Iz organizacije Kvir Montenegro navode da od septembra 2025. pružaju direktnu podršku LGBT migrantima i osobama u postupku za azil kroz informisanje, pratnju institucijama, povezivanje sa uslugama i psihosocijalnu podršku. Radili su na više slučajeva,  a dio postupaka je i dalje u toku.

Prema njihovim riječima, postupci azila se u praksi često oduže, što direktno utiče na mentalno zdravlje i osjećaj sigurnosti tražilaca azila. ,,Dugotrajno čekanje pojačava izolaciju, anksioznost i osjećaj neizvjesnosti, posebno kod osoba koje su već preživjele nasilje, odbacivanje ili diskriminaciju u zemlji porijekla”, kaže za CIN-CG Ali Erdogan, koordinator programa za direktnu asistenciju LGBT migrantima i azilantima u organizaciji Kvir Montenegro.

On dodaje da kao jedan od ključnih problema izdvajaju dokazivanje progona, jer nasilje nad LGBT osobama često ostaje nedokumentovano i odvija se u privatnoj sferi- unutar porodice ili lokalne zajednice. Trauma, poteškoće u prevođenju prilikom davanja iskaza, kao i stereotipni pristupi tokom intervjua dodatno otežavaju da podnosioci jasno i hronološki iznesu svoja iskustva. U praksi izdvajaju tri glavna izazova: bezbjednost i privatnost tokom boravka u smještaju za azilante, kvalitet intervjua i psihosocijalni pritisak dugotrajnog čekanja na odluku o zahtjevu.

Raščanin naglašava da je zaštita povjerljivosti podataka u ovim postupcima od ključne važnosti i da nema opravdanja da seksualna orijentacija ili rodni identitet podnosioca budu izloženi javnosti. On upozorava i da otkrivanje takvih informacija u smještajnim centrima može proizvesti dodatne bezbjednosne i psihološke posljedice za tražioce azila.

Erdogan ocjenjuje da mali broj odobrenih zahtjeva u Crnoj Gori ne znači nužno da rizik u zemljama porijekla ne postoji za tražioce azila, jer na ishode utiču individualne okolnosti svakog slučaja, uključujući vidljivost osobe, pritisak porodice ili zajednice, prethodna iskustva progona i regionalne razlike unutar zemlje porijekla. Posebno naglašavaju važnost pravilne i ažurne primjene informacija o zemlji porijekla, jer se politički i društveni konteksti u pojedinim državama brzo mijenjaju.

Kada zahtjev za azil bude odbijen na svim instancama pokreću se mjere povratka u zemlju porijekla ili tranzitnu zemlju, objašnjava Erdogan za CIN-CG.

Iz Kvir Montenegra navode da sama mogućnost povratka u sredinu iz koje su osobe pobjegle zbog straha od progona može dodatno pojačati osjećaj nesigurnosti i psihološki pritisak.

Facing bankruptcy, Montenegro’s embattled state-owned maritime company liquidated assets worth tens of millions in 2025 for a fraction of their market value, snubbing industry experts and skirting public procurement and state property laws– and raising questions about who ultimately benefited from the deal.

Andrea Perišić / Predrag Nikolić

In September 2025, Crnogorska Plovidba JSC (CP) sold its two cargo ships  Kotor and 21. maj to the Danish company K/S Navision Group for USD 13.2 million (USD 5.75 million for Kotor and USD 7.5 million for 21. maj). Critics of the sale– which was approved by the Ministry of Maritime Affairs– claim this price was at least one-third below the market value for the two ships, for which the government paid USD 55 million in 2012.    

The sale prompted an immediate and forceful backlash from industry experts, politicians, and activists, who called the deal “corrupt” and pilloried officials for ignoring competent advice. In October 2025, Montenegro’s Special State Prosecutor announced an investigation into the actions of company representatives and Ministry officials for potential violations of national law. 

Meanwhile, a review of international best practices shows that such transactions look significantly different in countries with strong regulatory frameworks. In these jurisdictions, state-owned companies must go through a public process to sell multimillion dollar vessels, involving experts and shipbrokers who have proven experience in maritime law and ship transactions.

Instead, Crnogorka Plovidba hired an unknown law firm behind closed doors, and then liquidated state assets for a price that did not even cover the company’s EUR 25 million debt to the state.

Ministry officials and company representatives defended the hasty sale, arguing they were backed into a corner due to the Commercial Court’s limited holiday hours. In a claim later rejected by the same court, they said it was “impossible” to apply for another mortgage in August.

Captain Janko Milutin, president of the Association of Maritime Captains, criticized the Ministry of Maritime Affairs for publicly undermining Crnogorska Plovidba and its assets– even publishing unfavorable photographs of the two vessels ahead of the sale.

“Unfortunately, they wanted — and succeeded — in ensuring that the ships were sold as quickly as possible and below market value. Such conduct by responsible parties, as far as we know, has not been recorded in the maritime business world,” Milutin told the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG).

UNVETTED COUNSEL, SIDELINED EXPERTS

CIN-CG spoke to attorney Vera Vučelić-Radunović of VRD Legal, who was paid EUR 135,000 to represent Crnogorska Plovidba in the sale. According to Vučelić-Radunović, the transaction did not fall under laws governing public procurement or state property, and so the company was not obliged to put out an open call for proposals or conduct a bidding process.

“Nothing was being procured — the assets were being sold,” she told CIN-CG. “The State Property Law also does not apply in this case because, although the state is the sole owner of Crnogorska Plovidba, the vessels Kotor and Twenty-First of May are not state property in the formal sense, but assets of a joint-stock company operating under the rules applicable to business entities,” Vučelić-Radunović said.

Crnogorska Plovidba told CIN-CG that the company urgently retained counsel in July 2025 after its American creditors warned that the Kotor could be detained in U.S. waters due to outstanding debt.

Instead of a public call, tender, or any competitive procedure, Crnogorska Plovidba contacted several lawyers, “all of whom — except attorney Vera Vučelić-Radunović from VRD Legal — refused the job due to annual holidays and short deadlines,” Crnogorska Plovidba’s Executive Director Vladimir Tadić told CIN-CG.

Article 14 of Montenegro’s Public Procurement Law exempts only narrowly defined legal services — representation before courts and arbitration bodies, representation in amicable settlements, legal advice directly related to such representation, notarial services, and legal services in privatization procedures.

National media have previously reported on VRD Legal, noting that the company does not appear in Montenegro’s formal register of law firms. Its prior experience with maritime law cannot be verified through publicly available references.

According to Vera Vučelić-Radunović, the firm is not legally required to disclose its expertise– “nor are we obliged to publish a list of all clients we have represented,” she told CIN-CG.

Meanwhile, the Association of Maritime Captains felt it had been conspicuously excluded from the liquidation process after repeatedly advocating for a concrete solution to save the company, akin to the restructuring of Barska Plovidba in 2015. The Association, which represents experienced maritime professionals who have long monitored the situation in Montenegro’s shipping sector, is well positioned to offer technical, industry-based expertise on market cycles and vessel valuation– as well as alternatives to liquidation.

“No one from the ministry or other institutions contacted us or sought expert assistance regarding Crnogorska Plovidba’s problems,” Captain Milutin told CIN-CG. “As a professional association, on two occasions during meetings with the minister, we proposed — among other things — that the ministry engage a professional and reputable firm to prepare an analysis of the business operations of Crnogorska Plovidba and Barska Plovidba,” Milutin said.    

Instead, the ministry had proceeded with the sale without formally engaging with the Association’s strategy to avoid liquidation.

Milutin also explained that there is a “right” way to sell publicly owned vessels.

“Standard practice in the purchase and sale of ships, due to the high value and complexity of domestic and international maritime regulations, is to engage a law firm with experience and references in maritime law to represent clients in second-hand vessel transactions,” Captain Janko Milutin told CIN-CG. .

“However, the Ministry of Maritime Affairs engaged a domestic law firm with no experience or references in this field, which issued a pro forma invoice for its services…in the amount of EUR 135,000 - an exceptionally high fee for this type of work. This raises questions about how the amount was determined, whether it reflects the actual scope and complexity of the services provided, and whether public funds were used appropriately.”

In an open letter, the Maritime Captains also suggested the sale may have violated the Companies Act, which holds that the liquidation of high value assets falls exclusively within the authority of the Shareholders’ Assembly.  The shareholders' Assembly did approve the sale of both vessels in July, but it was the Montenegrin government that ultimately decided on the price and conditions– constituting a “possible overstepping of authority by the government,” the letter stated.

As the company spiraled toward bankruptcy, Crnogorska Plovidba and Ministry officials also overlooked the Montenegrin Association for Maritime Law, up to and including the asset liquidation. As the main professional body representing Montenegrin seafarers and maritime experts, the Association was intimately aware of the industry’s operational realities and had previously taken part in discussions on sector reforms. The group reasonably expected to be consulted on decisions affecting the future of a state-owned shipping company.

“Neither the Montenegrin Association for Maritime Law, nor myself as its legal representative, nor any other bodies of the Association, received any official request, invitation for cooperation, or any initiative whatsoever from the competent authorities regarding the sale of the vessels,” Maja Radunović-Ćulafić, President of the Association, told the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG). She emphasized that the Association was not involved in the sales process, nor did it receive any inquiry that would have enabled it to form an expert opinion on the specific circumstances of the transaction.

“As a professional association dealing with maritime law, we stress that the sale of vessels is a legally and technically complex process, requiring knowledge and experience in the application of specific maritime law institutes, as well as an understanding of market mechanisms in the maritime industry. Thorough preparation and legal precision in such procedures are essential for safeguarding the interests of all parties involved,” Radunović-Ćulafić said.

The sale also drew harsh public criticism from financial analyst Miloš Vuković, CEO of Fidelity Consulting, who voiced his opinion at a parliamentary hearing on the matter in mid-November 2025. Vuković said the transaction displayed  “a disastrous combination of systemic ignorance of the subject matter by individuals holding high state offices, an incompetent law firm that appears to have been selected in advance, and possible corrupt actions by all or some of the actors involved — for which there are grounds to suspect that the state of Montenegro was damaged by several million euros.”

Vuković concluded that “state assets with a book value exceeding EUR 30 million were sold below [market] price, while at the same time enormous sums were paid to a law firm with no experience in complex maritime law procedures, which may have led to an unfavorable and costly complication of the situation for Crnogorska Plovidba, while the public was — consciously or unconsciously — misled.”    

This figure corresponds to the value recorded in the company’s 2024 audit report, which estimated that the two vessels, Kotor and 21. maj, were worth EUR 30.4 million as of 31 December 2024 after depreciation. Despite that valuation, the Government later approved their sale for about EUR 11.2 million, roughly 37 percent of their accounting value, according to reporting by Vijesti.

VRD LEGAL’S EXPANDING ROLE

Crnogorska Plovidba’s Executive Director told CIN-CG that the company initially hired VRD Legal in 2025 to help prepare documents pertaining to a mortgage, at an hourly rate. But as the company’s legal and financial troubles escalated– problems that had already become public– management kept turning back to the same attorneys for help.

There was a second mortgage; a dispute with a chartererleading to the Kotor’s seizure in UK waters; and then Prva Banka dropped the company’s credit line. Crnogorska Plovidba also ran afoul of the International Transport Forum when crewmembers filed complaints over nonpayment.

     “After that, the company required broader expert support in corporate, organizational, and governance matters within the competence of management and the Board of Directors,” Tadić told CIN-CG. “For reasons of continuity, familiarity with the case, and satisfaction with the cooperation to date, Crnogorska Plovidba decided to continue its engagement with VRD Legal in this area as well.”

The company continued to pay VRD Legal an hourly fee, according to Tadić. When asked to oversee the sale of the vessels, the firm again requested the same fee structure due to the scope and nature of the work. Given the company’s dire financial situation, Tadić said, management had negotiated the firm’s proposed fee down from EUR 200 to EUR 150 an hour. When it came to liquidation, the lawyers agreed to receive payment only after the sale was concluded.    

In reference to the vessel sale, Tadić noted that company management had conducted due diligence on the going rates for similar legal work, and that the minimum hourly fee put forth by Montenegro’s Bar Association is EUR 125. They “concluded that the proposed price was fair, especially given the complexity of the case, the expertise involved, and the attorneys’ willingness to work continuously throughout the summer months,” Tadić told CIN-CG.

Based on the above and the need for urgent, continuous, and reliable expert engagement, Crnogorska Plovidba continued to engage the VRD Legal team.  

The question remains whether it was bad legal advice, slow reactions, or insufficient experience which led the first buyer– and higher bidder–  to withdraw from the sale. In September, the Turkish EOS Group was ready to purchase the vessels for USD 16 million. However, the deal failed, while each side publicly blamed the other.

Both Crnogorska Plovidba and Vučelić-Radunović reject claims that Montenegro suffered multimillion-euro damage.

Vučelić-Radunović emphasized that lawyers are not responsible for the price of vessels because “a lawyer does not make commercial decisions for the client,” and refused to comment on potential “lost revenue” because the transaction was still technically incomplete– one sales contract was still unsigned, and the vessels had not been delivered yet.

As for the necessity of the sale, she continued, the firm never advised its client that it was impossible to take out another mortgage in August.

VRD Legal attorneys also deny responsibility for the fact that Prva Banka blocked Crnogorska Plovidba’s account, worth EUR 300,000. They state that they were engaged only after the bank had already activated contract termination and threatened enforcement, and that the company “simply did not have the funds” to prevent the account freeze.

While VRD Legal claims that it protected the client’s interests, it is unclear why Crnogorska Plovidba did not engage in a minimally transparent procedure for such a high-value transaction.

It is also uncertain whether “urgency” was a valid reason for Crnogorska Plovidba to engage a small firm with no verifiable experience in maritime law, when the company’s legal and financial pressures did not arise overnight. Crnogorska Plovidba had been struggling for years with mounting debt, liquidity problems, prior mortgage arrangements over its vessels, disputes with charterers, and repeated warnings about potential asset seizures. 

THE EUROPEAN UNION AND BEYOND

The sale of high-value public assets “is fundamentally different in Japan and in international practice,” Časlav Pejović, an expert in international law with a particular focus on maritime law, told CIN-CG. In those jurisdictions, “it is customary for the decision to be made by the board of directors, after which company management engages a specialized broker for the sale of second-hand vessels, who then seeks potential buyers.”

Pejović explained that brokers provide indicative vessel valuations based on factors such as year of build, class, vessel type, market conditions, and operational status, while the final price is negotiated by the parties.

“The broker usually prepares a form of preliminary agreement. After that, the parties negotiate the final terms and price. These contracts are usually concluded in the form of a Memorandum of Agreement, as the decision to buy or sell is typically made after a vessel inspection,” Pejović said.

According to the OECD Guidelines on Corporate Governance of State-Owned Enterprises, vessel sales should be conducted through public calls, open tenders, or qualification procedures, with mandatory engagement of external legal and financial advisors who have proven experience in maritime law and ship transactions.

EU directives on public procurement and state asset management provide similar rules: even when it is not a ‘procurement’ but a sale of state assets, the state must ensure competition, public transparency, and verifiable references of engaged advisors.

In practice, this can be seen in countries such as Croatia, Slovenia, Cyprus, and Greece, where vessel sales are published on public platforms and the selection of law firms is conducted through formal calls or tenders with at least several competing offers. Legal advisors in such processes do not work exclusively on hourly rates, but under predefined models — fixed fees, capped amounts, or partial payment through success fees — allowing for greater financial predictability and control.

In many European countries, the state-owned company would be legally obliged to publish vessel valuations, conduct independent due diligence of their technical and legal condition, and prepare risk assessments and negotiation records. The sale of vessels owned by state-owned companies almost never depends on ad hoc legal interpretations or the “urgency of the moment,” but on institutional mechanisms.

Greece, a global maritime hub, places the sale of vessels owned by state-owned companies under the supervision of the Hellenic Asset Development Fund, which publicly publishes tender documentation, including technical inspection reports, risk analyses, and financial evaluations.

In Cyprus, every high-value transaction is accompanied by independent due diligence and a best-value assessment to determine whether withdrawal of the first bidder or a price reduction constitutes a management failure.

There are also good examples within the former Yugoslavian region. Croatia conducts sales of vessels belonging to Jadrolinija and other state-owned companies through public calls published in official gazettes and international shipping platforms. Slovenia applies a “multi-layer approval” system: the Slovenian Companies Act (ZGD-1) requires that all significant decisions exceeding ordinary business operations be approved by the supervisory board or shareholders’ assembly, which in state-owned and majority state-owned enterprises must approve all “high-value transactions,” including the engagement of external advisors. Slovenia also has a Corporate Governance Code for public enterprises and listed companies, which serves as a standard of good practice and obliges such companies to publish advisor selection policies and engagement criteria.

SHIPS GONE, LIABILITIES REMAIN

The vessels Kotor and 21. maj were purchased in 2012 through a loan from China’s Exim Bank. They cost USD 55 million, with interest of USD 12 million, bringing the total to USD 67 million. The loan repayment period was 15 years, with a five-year grace period starting from the time of construction. The government issued guarantees for this purchase.

“The loan taken from Exim Bank for the purchase of the first two vessels was not repaid by Crnogorska Plovidba, but largely by the state as guarantor, on the basis of which Crnogorska Plovidba owes approximately EUR 37 million to the state of Montenegro,” the Ministry of Maritime Affairs announced this week.

Crnogorska Plovidba is now on the brink of closure, while the state is left with enormous liabilities. The question remains why Crnogorska Plovidba was allowed to fail in such a way- without input from stakeholders, and before repaying the debt that ultimately fell on the shoulders of citizens.

ASSOCIATION OF MARITIME CAPTAINS

Chronology of Wrong Decisions

Full statement of the Association of Maritime Captains.

“The decision to sell the vessels of Crnogorska Plovidba (CP) was, in our opinion, wrong, while the manner in which the sale was conducted is suspicious and potentially unlawful,” representatives of the Association of Maritime Captains told the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG).

“In the second half of last year, the Minister of Maritime Affairs, Filip Radulović, announced the sale of the vessels of ‘Crnogorska Plovidba,’ effectively signaling the shutdown of the company, which had a negative impact on both [the shipmanagement and employed seafarers. It appears to us that an unofficial decision to shut down ‘Crnogorska Plovidba’ had already been made at that time, instead of determining a realistic survival plan for the company after repayment of the final installment of the Chinese loan in January of this year.

After the repayment of the final installment of the Chinese loan, the debt of ‘Crnogorska Plovidba’ to the budget of Montenegro amounted to approximately EUR 36 million. The Association proposed that, given the importance of preserving maritime shipping in the Bay of Kotor and Montenegro as a whole, this debt be converted into equity, followed by a change in ownership structure (public–private partnership) and the engagement of a professional and proven management team. The Ministry responded that this would be considered state aid and would not be permitted by the Agency for the Protection of Competition.

If that is the case, we ask why the Government, in September of last year, at the proposal of the Minister of Maritime Affairs, adopted a decision granting state aid in the amount of EUR 5,250,000 to support the organization of the ‘Ocean Race’ regatta.

Regarding the remaining debt to the state budget in the amount of approximately EUR 25 million, we ask the Minister of Maritime Affairs who will now repay it, given that the vessels have been sold. Why was it not made possible for ‘Crnogorska Plovidba’ to survive and continue repaying its debt at a time when the maritime market is recovering and when profit could realistically have been achieved? A good example is ‘Barska Plovidba,’ which has been generating profits for some time now.”

The Association of Maritime Captains further states that, according to available data from the Information prepared by the Ministry for the Government session held on 10 July 2025, both vessels were sold for USD 13,250,000, despite their market value, according to reports by reputable brokerage houses, being approximately USD 20,000,000. The same Information confirms that the vessels are worth at least USD 19,000,000.

“The sale of the vessels was not conducted through recognized shipbrokers, which is the standard and transparent procedure, but rather through a direct sale based on negotiations with interested buyers. The chosen method of sale raises suspicion of possible malpractice. Finally, there is an indication of a possible overstepping of authority by the government.

Pursuant to Article 133 of the Companies Act, the decision on the disposal of assets of great value may be adopted exclusively by the Shareholders’Assembly. In this case, however, that decision was reportedly made by the Government of Montenegro. It is important to note that the Shareholders’ Assembly, at its extraordinary session held on 16 July 2025, adopted a decision on the sale of the vessels Kotor and 21. maj, but that decision does not contain the conditions of sale nor the purchase price — the most essential element of a sale agreement — nor does it specify the sale contract on the basis of which the high-value assets are being disposed of.

Therefore, the Shareholders’ Assembly adopted a merely declaratory decision, which has no legal value in terms of the application of the Companies Act, nor in terms of the seller’s obligations arising from the relevant Sale and Purchase Agreement, i.e., the Memorandum of Understanding dated 15 September 2025.

All of the above indicates serious doubts regarding the legality of the vessel sale agreements and requires the involvement of all competent authorities to determine responsibility, possible abuse or overstepping of authority, and the lawfulness of the decisions reportedly adopted by the Government of Montenegro.

We demand that all circumstances that led to the sale of the vessels below market value — including the elimination of a competing offer from Turkey — be examined by the competent authorities. In this regard, we welcome the latest decision of the Special State Prosecutor’s Office (SDT) to investigate the actions of the Ministry and the Board of Directors of ‘Crnogorska Plovidba’ in connection with the sale of the vessels,” the Association of Maritime Captains concluded.