I pored rastućeg trenda upisa, pitanje kvaliteta obrazovanja koju dobijaju RE djeca ostaje ključni problem

Almedina ide u sedmi razred jedne osnovne škole u Baru. Na molbu novinarki Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da pročita jedan pasus iz knjige, nesigurno pristaje, uz upozorenje da ne zna dobro da čita. I počinje da sriče.

Njen brat Aleksandar, šesnaestogodišnjak koji pohađa peti razred, uzima olovku i ispisuje jednostavnu rečenicu koju mu novinarka diktira - “Imam žutog psa, zove se Snupi”. Neprecizna štampana slova izgledaju kao da ih piše neko ko je tek u prvom razredu, umjesto “g” pojavljuje se “k”, a mladić se zbunjuje i zastaje na riječi “pas”.

Devetogodišnji Petar, njihov brat koji pohađa treći razred, stidljivo gleda u prazan papir dok ga novinarke CIN-CG-a mole da napiše svoje ime, a zatim različita slova i brojeve. Nakon što novinarke odustanu, pomalja se, nesigurnom rukom napisan broj četiri. Na pitanje koji je to broj, Petar ne zna da odgovori.

Ova djeca ne pohađaju školu redovno. Ipak, prolaze razrede bez obnavljanja, i očekuje se da će osnovnu školu završiti u roku.

Oni nijesu usamljeni primjer toga da romska djeca izađu iz osnovne škole nepismena.

”I mi se pitamo kako prelaze iz razreda u razred. Iz škole su zvali nekoliko puta da pitaju zašto su djeca izostala. Mi objasnimo, i to je to”, kaže za CIN-CG Sabedin, otac djece, koji osim njih ima još tri kćerke predškolskog uzrasta. Želi da svi završe makar osnovnu školu.

Iz OŠ “Meksiko” u Baru, koju pohađa 18 učenika RE populacije, među kojima su i Sabedinova djeca, kažu da nastavnici imaju poseban kriterijum prema romskim đacima. ”Zbog teških uslova u kojima žive, ovim đacima nastavničko osoblje toleriše mnogo više nego što je to uobičajeno”, kaže za CIN-CG Lejla Bubić, pomoćnica direktorice OŠ “Meksiko”.

U Crnoj Gori nijesu rađena istraživanja o nivou osnovnih vještina (čitanje, pisanje, govor, računanje) kod djece iz RE populacije koja pohađaju osnovnu školu.

UNICEF je, u poslednjem talasu Istraživanja višestrukih pokazatelja (MICS6) u periodu od 2017. do 2019, u mnogim zemljama ispitao dvije osnovne vještine kod djece - čitanje i numeričke sposobnosti u zavisnosti od različitih faktora - poput pripadnosti manjinskim populacijama, dječijeg rada, nivoa siromaštva…

”Nalazi pokazuju da djeca iz romskih naselja imaju manje šanse da steknu osnovne vještine u čitanju i numeričkim sposobnostima u poređenju sa nacionalnim prosjekom”, a “samo školovanje možda nije dovoljno da bi se u potpunosti postigli ravnopravni rezultati u obrazovanju”, navodi se u izvještaju UNICEF-a iz 2022. godine pod nazivom “Obrazovni putevi u romskim naseljima”.

Iz kancelarije UNICEF-a za Crnu Goru kazali su za CIN-CG da “zbog ograničenih kapaciteta crnogorskih institucija nije bilo prostora za mjerenje osnovnih vještina djece u Crnoj Gori, prilikom UNICEF-ovog istraživanja MICS6”. ”Sljedeći talas istraživanja mogao bi biti realizovan tek oko 2025. godine”, tvrde.

CIN-CG je poslao pitanja na adrese 25 osnovnih škola u Crnoj Gori, u vezi sa procentom pismenosti djece iz RE zajednica. Iz 11 škola koje su odgovorile objasnili su da se ne vodi evidencija isključivo za djecu RE populacije, a generalne stope pismenosti RE đaka ovih škola kreću se od 70 do 90 odsto.

Iz škole sa najviše učenika iz RE populacije u Crnoj Gori - OŠ “Božidar Vuković Podgoričanin”, navode da se u prva tri razreda opismeni 90 odsto romskih đaka.

Ipak, učenici romske populacije nerijetko upisuju srednju školu - potpuno nepismeni.

”Dolaze nam đaci sa završenom osnovnom školom koje moramo da učimo štampana slova, jer u suprotnom, ne mogu da savladaju gradivo”, kaže za CIN-CG Milanka Okuka, pedagoškinja JU Srednje stručne škole u Baru, koja obavlja i posao mentorke za RE učenike te škole.

Prema podacima Strategije socijalne inkluzije Roma i Egipćana za period od 2021. do 2025. godine, stopa završavanja osnovne škole kod romske djece iznosi 56 odsto, a srednje svega tri odsto.

”Ova razlika između stope završavanja osnovne i srednje škole bez dileme odražava loš kvalitet obrazovanja RE djece, prvenstveno tokom osnovne škole. Briga škola prema RE populaciji je svedena na formu, a djeca završavaju razrede tako da nijesu funkcionalno pismena”, napominje za CIN-CG Biljana Maslovarić, direktorica Pedagoškog centra Crne Gore koja ima bogato iskustvo u radu sa romskom djecom.

”Dešava se da djeca između šestog i devetog razreda osnovne škole pišu štampanim slovima, miješaju glasove i nijesu na nivou koji je potreban za razred koji pohađaju”, navodi se u izvještaju “Identifikacija i mapiranje relevantnih izazova sa kojima se suočava zajednica Roma i Egipćana u Crnoj Gori”, programa ROMACTED iz 2019. godine.

Pitanje kvaliteta obrazovanja ostaje ključni problem “bez obzira što smo”, kako se još navodi u ovom izvještaju, “posljednjih godina svjedoci rastućeg trenda upisa u školu”.

Odgovornost za propuste u obrazovanju RE učenika treba da snosi škola, odnosno nastavničko osoblje, tvrdi još Biljana Maslovarić.

”Tokom jedne školske godine rade se tri provjere znanja. Škola mora da preuzme odgovornost ukoliko dijete nakon svih ovih provjera izađe, a da nije elementarn o obrazovano”, kaže ona.

Tolerancija neredovnog pohađanja nastave medveđa usluga

Za Almedinu, Petra i Aleksandra redovno pohađanje nastave znatno je otežano zbog udaljenosti njhovog prebivališta. Od trošne barake na padini planine Sutorman iznad Bara, gdje žive, kilometri su do prvog naselja ili prodavnice, a do škole ima čak 40 minuta vožnje.

Organizaciju dolazaka djece do škole i nazad njihova porodica dijeli sa jedinim susjedima, porodicom Stanković, takođe Romima, koja podiže petoro djece školskog uzrasta.

”Danima kojim djeca prate nastavu, moramo nekoliko puta da se spuštamo sa Sutormana do grada, jer su svi u različitim smjenama i školama. Naš čitav život se vrti oko školskih obaveza”, kaže Sabedin. Da bi sakupili novac za gorivo i nastavili da prate nastavu, ali i pomogli svojim porodicama, ova djeca poslije škole rade različite poslove.

”Nemamo izbora”, kaže Sabedin.

”Dječiji rad je povezan sa slabim rezultatima u učenju, odnosno slabijim osnovnim vještinama čitanja i numeričkih sposobnosti”, navodi se u izvještaju UNICEF-a “Dublja istraživanja: dječiji rad i učenje” iz 2020.

Faktori poput siromaštva, neobrazovanih roditelja i pripadnosti ženskom polu značajno umanjuju šanse kod romske djece da postignu temeljne vještine čitanja i numeričkih sposobnosti, navodi se još u izvještaju “Obrazovni putevi u romskim naseljima”, iz 2022. “Ova djeca nijesu napredovala u svom obrazovanju, bez obzira na redovno pohađanje nastave ili kompletiranje školovanja”.

Crna Gora je jedina zemlja posljednjeg talasa UNICEF-ovih istraživanja u kojoj je procenat romske i egipćanske djece koja su angažovana u dječijem radu, a koja završe osnovnu školu, gotovo identičan procentu one RE djece koja ne rade. Za razliku od ostalih testiranih zemalja u regionu, u Crnoj Gori mogućnost izbacivanja iz škole ne povećava se ukoliko dijete radi i samim tim neredovno pohađa nastavu, navodi se u izvještaju “Obrazovni putevi u romskim naseljima”.

Iz kancelarije UNICEF-a za Crnu Goru nisu odgovorili na pitanje CIN-CG-a da li ovakva statistika pokazuje pretjeranu popustljivost osnovnih škola prema đacima RE populacije. ”Prema Protokolu koji propisuje obaveze institucija u cilju sprečavanja napuštanja škole, imamo obavezu da reagujemo ukoliko postoji rizik od napuštanja škole”, naveli su iz UNICEF-a u dopisu za CIN-CG.

Izbacivanje iz škola je rjetkost, ali i ponavljanje razreda, uprkos neredovnom pohađanju časova, svjedoče iskustva iz škola koje su odgovorile CIN-CG-u.

Podaci UNICEF-ovog Istraživanja višestrukih pokazatelja iz 2018. pokazuju da su romska djeca iz siromašnijih porodica u manjem riziku od ponavljanja razreda u osnovnoj školi u odnosu na djecu iz bogatijih porodica. ”Romska djeca ne ponavljaju razdred”, tvrde iz OŠ “Meksiko”. ”Uglavnom, u svim razredima, ne pohađaju redovno nastavu, što znatno utiče na loš uspjeh i upravo iz tog razloga veoma mali broj takvih učenika može čitati i pisati bez problema”, navodi pomoćnica direktorice Bubić.

”Imamo veliki problem sa neredovnim pohađanjem nastave učenika RE populacije, i to u procentu od preko 70 odsto. Nemoguće je formirati ocjenu”, kaže za CIN-CG direktorica OŠ “Njegoš” u Kotoru Tamara Radonjić.

Iz podgoričke OŠ “21. maj” za CIN-CG su kazali da RE djeca do trećeg razreda djelimično postižu obrazovne ishode. ”U četvrtom razredu njihov uspjeh je dobar, a od petog do devetog ostvaruju minimalne obrazovne ishode, dovoljan uspjeh”. Almedini, Petru i Aleksandru fali osnovna informisanost koju je do sada trebalo da steknu u školi. Na pitanje novinarki šta je to ćelija, tvrde da im je ta riječ poznata. ”To je ono kad odeš u zatvor”, najzad govori Aleksandar. Na pitanje da li znaju šta je ćelija iz biologije, nastaje muk. Na pitanje ko je Njegoš, niko ne zna odgovor, ali Almedina tvrdi da joj je ta riječ - poznata.

Ovoj djeci nema ko da pomogne sa gradivom propuštenim u školi. ”Mi sigurno ne možemo da im pomognemo”, kaže Sabedin, otac djece.

Diskriminacija ubija motivaciju

Na pitanje novinarki CIN-CG-a voli li da ide u školu i igra se sa djecom, devetogodišnji nasmijani Petar postaje ozbiljan i odmahuje glavom.

”Nemaju s kim da se druže, igraju. Zato vole više da ostanu ovdje, na Sutormanu”, objašnjava Sabedin.

”Pored siromaštva, ključni faktori koji ometaju romske učenike da redovno pohađaju škole su i stigma, maltretiranja od strane vršnjaka ili zaposlenih, diskriminacija, nedostatak ličnih dokumenata koja su potrebna za upis u škole, česte migracije…”, navodi se u Strategiji socijalne inkluzije Roma i Egipćana za period od 2021. do 2025. godine.

Iskustva romske djece u učionice karakteriše nedostatak integracije i očigledna diskriminacija, navodi se u studiji programa ROMACTED iz 2019.

”Išao sam u školu do VI razreda, a zatim sam počeo sa vanrednim školovanjem jer je to jednostavno bilo bolje za mene”, izjava je jednog od diskriminisanih dječaka RE nacionalnosti, navedena u ovoj studiji.

”Diskriminacija dovodi do toga da se djeca osjećaju manje bitnom. Njihovo samopoštovanje je narušeno i, u većini slučajeva, prestaju da se bore i ne pokušavaju da se poboljšaju i izađu na kraj sa problemom... Pod povećanim su rizikom od napuštanja škole”, kaže za CIN-CG psihološkinja u Centru za romske inicijative (CRI) Jovana Knežević.

Tradicionalni nedostatak integracije, gdje RE djeca ne razvijaju bliske društvene veze sa drugom djecom, negativno utiču na njihovu motivaciju za nastavak školovanja, navodi se dalje u studiji.

”Obezbjeđivanje odjeće i obuće, besplatnih udžbenika i školskog pribora, uključivanje roditelja u život i rad škole, besplatan prevoz, prihvaćenost vršnjaka i nastavničke kompetencije su faktori koji utiču da djeca RE populacije redovnije pohađaju nastavu”, smatra Jelena Popović, direktorica OŠ “Božidar Vuković Podgoričanin”.

”Roditelji, na primjer, često odlučuju da djecu ne šalju u školu, jer nemaju ništa čisto da obuku. Nijesu u mogućnosti da obezbijede školski pribor i uslove za život koji bi djeci omogućili da uče kod kuće”, navodi se u istraživanju ROMACTED 2019.

Da segregacija postoji i po školama potvrđuje činjenica da pripadnici RE populacije pohađaju svega sedam škola na teritoriji glavnog grada. Škole koje se tradicionalno smatraju elitnim gotovo da nemaju đake RE populacije. Tako škola “Pavle Rovinski” nema ni jednog đaka RE populacije, bez obzira na relativnu blizinu naselja Vrela ribnička. OŠ “Sutjeska” ima svega jednu učenicu RE populacije.

”Radimo na tome da ih upisujemo i u ostale takozvane ‘elitne škole’, ali moramo im obezbijediti i prevoz do tih škola”, kazali su za CIN-CG iz Direktorata za obrazovanje manjinskih naroda Ministarstva prosvjete.

”Djeca nerijetko imaju osjećaj da u školama nijesu u potpunosti prihvaćena. Često kažu: ‘Sjednu nas u posljednje klupe, i naše je da budemo mirni i da dolazimo redovno’”, ističe za CIN-CG direktorica Dnevnog centra pri Centru za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja Crne Gore - defendologija u Nikšiću Jelena Milić.

Trenutno, 202 djece, većinski iz romske i egipćanske populacije, aktivni su korisnici tog centra. Tu uče, dobijaju psiho-socijalnu podršku i obroke, a nerijetko dolaze i samo da obave osnovne fiziološke potrebe - da se istuširaju, ošišaju ili da operu i osuše veš. ”Centar prvobitno nije bio osmišljen samo za potrebe djece iz RE populacije. Vremenom se ispostavilo da oni čine najveći broj korisnika”, objašnjava Jelena Milić.

Bez sankcija za zanemarivanje učenika

Dopuštanje učeniku da pređe razred, iako prethodno nije savladao potrebne vještine, kažnjivo je zakonima Crne Gore. Zakonom o zabrani diskriminacije, diskriminacijom se, između ostalog, smatra “otežavanje ili uskraćivanje mogućnosti praćenja nastave, razvrstavanje ili pravljenje razlika ili nejednako postupanje prema đacima /učenicima/studentima”.

Etički kodeksi, koje svaka škola ima, propisuju obavezu nastavnika da se prema svakom učeniku odnosi pažljivo i objektivno - u ocjenjivanju, rješavanju sukoba i u primjeni disciplinskih mjera.

I pored zakona, gotovo nikada se ne dešava da neko od nastavnika ili iz rukovodstva škole bude sankcionisan zbog toga što učenik do kraja osnovne škole nije savladao slova i brojeve. Škole uglavnom reaguju i informišu roditelje i relevantne institucije onda kada dijete ne dolazi redovno na časove.

”Događalo se da pošaljemo dopis školi da bismo provjerili kako neko dijete napreduje ili, ukoliko izostaje sa nastave, da li škola informiše o tome roditelje. Iz iskustva, ne mislim da škole prečesto kontaktiraju roditelje”, kaže još za CIN-CG Jelena Milić.

”Ako dijete nije u školi i negdje prosi, počinjen je niz prekršaja”, kaže za CIN-CG Duška Šljivančanin, savjetnica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) za oblast zaštite prava djeteta, mladih i socijalne zaštite.

”Više puta smo u našim izvještajima davali smjernice šta bi u ovakvim slučajevima trebalo raditi, a pokretali smo i prekršajne prijave protiv roditelja jer oni zakonski moraju da odgovaraju”, tvrdi savjetnica ombudsmana.

Prema njenim riječima, prekršajni sudovi u Crnoj Gori imaju lošu praksu po ovom pitanju. ”Da ne bi dodatno osiromašavali porodice, puštaju ih i ne kažnjavaju. To je kontraproduktivno”.

Djeci barijera jezik, djevojčice ranije napuštaju škole

”Obrazovanje na jeziku koji djeci nije maternji dovodi do značajnog problema - neki učenici završavaju školu, a da prethodno ne savladaju osnovne vještine čitanja ili pisanja”, navodi se u Strategiji socijalne inkluzije Roma i Egipćana za period od 2021. do 2025. godine.

U odjeljenjima kotorske OŠ “Njegoš”, u koju inače ide 29 učenika RE populacije, u kojima ih ima više, Romi i Egipćani među sobom govore na jeziku na kojem pričaju kod kuće. ”To je problem pri usvajanju gradiva”, navodi direktorica te škole Tamara Radonjić.

Iz OŠ “Milan Vuković” u Herceg Novom za CIN-CG kažu da su kod RE djece primijetili ograničenja u razumijevanju pročitanog teksta. ”Ona su uslovljena jezičkim i pojmovnim fondom kojim ova djeca raspolažu”.

Iz OŠ “Njegoš” u Kotoru naveli su za CIN-CG da posebno djevojčice RE populacije ranije napuštaju nastavu. ”I pored angažovanja školske pedagoško-psihološke službe i odlične saradnje koju imamo sa Kancelarijom za prevenciju bolesti djevojčice ranije napuštaju škole od dječaka”.

I u pomenutom istraživanju ROMACTED-a u razlozima za prijevremeno napuštanje škola posebno se ističe rodna neravnoteža. ”Od djevojčica se očekuje da pomažu u obavljanju kućnih poslova, kao i da uđu u brak u vrlo ranoj dobi”, navodi se u tom istraživanju. ”Procenat žena bez škole ili sa manje od četiri razreda osnovne škole značajno je veći nego procenat muškaraca, gdje je čak 43,2 odsto žena ne posjeduje nijedan vid obrazovanja, dok je to slučaj sa svega 22,6 odsto muškaraca”, ukazano je u istraživanju Defacta koje se navodi u Strategiji socijalne inkluzije Roma i Egipćana za period od 2021. do 2025. godine.

Program medijatora dobar iskorak

Poboljšanje u obrazovanju romske djece pokrenulo je angažovanje saradnika u socijalnoj inkluziji Roma i Egipćana u oblasti obrazovanja, koji bi djeci trebalo da pomažu pri učenju, kao i da budu spona između roditelja i škola. Trenutno ih, prema podacima Ministarstva prosvjete, na nivou Crne Gore ima 22 - po jedan na svakih 70 učenika.

U prošloj školskoj godini bilo ih je isto toliko. Školske 2019/2020. bilo ih je 21, a 2018/19. njih 18. Školske 2019/20. angažovano je 35 mentora za 130 učenika osmog i devetog razreda romske i egipćanske populacije, dok je u srednjim školama angažovano 44 mentora (profesora) za 120 RE srednjoškolaca.

”Trebalo bi da se uspostavi mehanizam za mjerenje postignuća učenika u osnovnom obrazovanju. Prije angažovanja medijatora u obrazovnim institucijama rezultati i postignuća djece iz tih zajednica nijesu bila na zadovoljavajućem nivou. Iz godine u godinu sve je veći broj romske i egipćanske djece napuštalo školovanje. Zato je uloga i podrška medijatora od velikog značaja za njih, naročito za one lošeg socio-ekonomskog položaja”, kaže za CIN-CG Enis Eminović, medijator u OŠ “Božidar Vuković Podgoričanin” i dugogodišnji romski aktivista u civilnom sektoru.

On svakodnevno vodi brigu o 53 učenika iz trećeg i 18 učenika romske i egipćanske zajednice iz devetog razreda.

Prema njegovim riječima, nedostatak komunikacije i saradnje između obrazovnih institucija i romskih i egipćanskih zajednica ozbiljna je prepreka u unapređenju obrazovanja RE populacije. ”I dalje je problem nedovoljna osviješćenost roditelja. Važno je da roditelji djece steknu povjerenje u medijatora, čiji položaj treba hitno sistematizovati”.

Najveći procenat anketiranih roditelja romske i egipćanske zajednice, kako se navodi u Strategiji socijalne inkluzije Roma i Egipćana, nema informaciju o tome da li u njihovoj zajednici postoji saradnik u obrazovanju.

Andrea Jelić
Đurđa Radulović

Crna Gora do danas nije dobila naknadu ni za jedan kilovat sat električne energije koji se dobija korišćenjem voda Bilećkog jezera Crnogorske vlasti nekoliko puta pokretale to pitanje, ali nijesu istrajavale u njegovom rješavanju, prepuštajući da taj značajan potencijal u potpunosti koriste Bosna i Hercegovina i Hrvatska

Crnoj Gori je, zbog nekorišćenja hidroenergetskog potencijala Bilećkog jezera, koji se procjenjuje na više od 2.100 gigavat sati (GWh), nanijeta šteta koja se mjeri milijardama eura.

Crnogorske vlasti su nekoliko puta pokretale to pitanje, ali nijesu istrajavale u njegovom rješavanju, prepuštajući da taj značajan potencijal u potpunosti koriste Bosna i Hercegovina (BiH) i Hrvatska. Bivša Vlada Zdravka Krivokapića je sa Elektroprivredom Crne Gore (EPCG) ponovo otvorila tu temu, dok se nova Vlada Dritana Abazovića o tome još nije izjasnila.

Koliki je potencijal Bilećkog jezera najbolje govori podatak da je ukupna potrošnja struje u Crnoj Gori, nakon izlaska Kombinata aluminijuma (KAP-a) iz elektronergetskog sistema, planirana za ovu godinu na oko 2.958 GWh sa gubicima na mreži.

Bilećko jezero od 1968. godine snabdijeva električnom energijom BiH i Hrvatsku, kroz hidroenergetski sistem Trebišnjica, odnosno hidroelektrane Trebinje 1, Trebinje 2, Dubrovnik 1 i Čapljina. Iako oko 40 odsto vodotoka dolazi iz Crne Gore, a oko petina površine jezera je na njenoj teritoriji, Crna Gora do danas nije dobila naknadu ni za jedan kilovat sat (KWh) električne energije iz ovog sistema.

Zvaničnici Republike Srpske, na čijoj se teritoriji većinom nalazi Bilećko jezero, kazali su za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da ne namjeravaju da Crnoj Gori daju odgovarajuću naknadu, dok su iz hrvatskog Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja rekli da zvanična Podgorica od njih nikada nije ni tražila naknadu.

Stručnjaci, koje je kontaktirao CIN-CG, saglasni su da je Crnoj Gori nanesena šteta, što pokazuju i studije renomiranih preduzeće za konsalting i projektovanje.

Na primjer, prema studiji "Iskorišćenje hidroenergetskog potencijala Bilećkog jezera u dijelu koji pripada Crnoj Gori", koju je 2008. godine uradio Energoprojekt Beograd, učešće Crne Gore u proizvodnji HE Trebinje1 je od 58,7 do 93,06 gigavat sati (GWh) godišnje, u HE Trebinje 2, od 2,1 do 3,32 GWh godišnje i u HE Dubrovnik 1, od 163,3 do 258,8 GWh godišnje.

Ukupno to je 224 do 355,18 GWh godišnje ili za period od 1968. do 2022. godine od 12.096 do 19.179 GWh.

Ako se u obzir uzme sadašnja cijena na energetskoj berzi u Budimpešti od oko 300 eura za megavat sat (MWh), to znači da je Crna Gora po tom osnovu do sada izgubila milijarde eura.

Subsektorska studija energetike, u okviru Prostornog plana Crne Gore do 2020, predviđa da bi čak 488 gigavat sati godišnje trebalo da pripadne Crnoj Gori. O kojoj se količini struje radi najbolje govori podatak da je to četvrtina godišnje ukupne proizvodnje crnogorskih hidroelektrana Piva i Perućica.

Prema studiji Elektroprojekta iz Ljubljane, Crnoj Gori bi trebalo da pripadne 270 gigavat sati godišnje.

BOLJE ISKORISTITI BILEĆKO JEZERO, NEGO GRADITI NA KOMARNICI

Prema međunarodnim konvencijama, Crna Gora ima pravo da valorizuje svoj udio u Bilećkom jezeru. Ali, umjesto da uzme ono što joj pripada, crnogorske vlasti, bivše i sadašnje, kao i Elektroprivreda propagiraju kontrovezne energetske projekte koji devastiraju jedinstvene i vrijedne predjele, poput kanjona Komarnice.

Analitičar Dejan Mijović smatra da Crna Gora može dobiti električnu energiju ili iznos u novcu koji je otprilike jednak proizvodnju HE Komarnica.

"Komarnica bi se gradila sedam, osam godina, a isplatila tek za nekih 15 jer treba isplatiti i kredit od više stotina miliona eura koji bismo dobili za gradnju", rekao je Mijović za CIN-CG.

Prema planovima, HE Komarnica proizvodila bi, u najboljem slučaju, 217 gigavat sati godišnje, dakle, manje od polovine ukupnog iznosa naknade koju bi Crna Gora, prema Subsektorskoj studiji, mogla da dobije od korišćenja Bilećkog jezera.

Bivša, 42. Vlada premijera Zdravka Krivokapića, dok je bila u tehničkom mandatu u martu 2022. godine (nepovjerenje joj je u parlamentu izglasano 4. februara) usvojila je Informaciju o valorizaciji voda Bilećkog jezera i formirala ekspertski tim.

Nekoliko mjeseci prije toga su u okviru EPCG formirali radni tim, koji se bavi tim pitanjem.

Član odbora direktora EPCG Rajko Radusinović rekao je za CIN-CG da su prikupili oko 40 dokumenta i da će pokušati da problem riješe sporazumno.

"Međutim, to je ipak međudržavni problem u koji su inkorporirane sadašnje nezavisne države BiH, Hrvatska i Crna Gora. Osim sporazumnog rješavanja ove problematike, naravno postoji i arbitraža, ali za to je potrebno da se sve tri strane usaglase ko će da bude taj koji će da arbitrira i sve tri strane da prihvate presudu arbitraže. Postoji i međunarodni sud i učinićemo sve da do toga ne dođe", rekao je Radusinović.

Arbitražom je zaprijetila bivša Vlada Duška Markovića 2019. kada je poslala notu Ambasadi BiH. Crnogorska strana u noti izražava nadu da će pitanje biti riješeno u duhu dobrosusjedskih odnosa i da će ako se ne nađe prihvatljivo rješenje, biti prinuđena da pokrene postupak pred međunarodnim arbitražnim i sudskim organima.

Odgovor iz Sarajeva nije stigao, ali arbitražu Crna Gora nije pokrenula.

CRNA GORA TREBA DA BUDE IZVOZNIK STRUJE

Bilećko jezero je nastalo zaustavljanjem toka rijeke Trebišnjice, pogranične ponornice između Crne Gore i BiH. Jezero je površine 33 kilometra kvadratna zavisno od vodostaja, dužine skoro 20 kilometara i dubine preko 100 metara na pojedinim mjestima.

Akumulacija je potopila brojna sela i imanja i, iako su mještani obeštećeni, potopljen je i dio kulturno-istorijske baštine. Sa crnogorske i hercegovačke strane potopljeno je više crkava, a manastiri Dovrićevo i Kosijerevo su izmješteni.

Potopljeno je pet kvadratnih kilometara crnogorske teritorije i 22 kvadratna kilometra teritorije BiH. Udio sliva BiH je 60 odsto, a, prema Subsektorskoj studiji crnogorske Vlade iz 2005. godine, udio Crne Gore je 40 odsto.

Danas elektroenergetski sistem koji koristi vode Bilećkog jezera posluje kroz preduzeće Hidroelektrane na Trebišnjici (HET), u čijem je sastavu više postrojenja kojima upravljaju Elektroprivreda Republike Srpske (ERS) i elektroprivrede Hrvatske i Hrvatske zajednice Herceg Bosne.

HE Trebinje 1, Trebinje 2 i postrojenja Gornji horizonti, koja se još grade, posluju u okviru ERS. Hrvatska Bilećko jezero koristi za HE Dubrovnik, dok HE Čapljina upravljaju elektroprivrede Republike Srpske i Hrvatske zajednice Herceg Bosne.

Prema podacima HET-a, srednja godišnja proizvodnja HE Trebinje 1 je od 370 do 420 GWh, HE Trebinje 2 srednja godišnja proizvodnja iznosi 14,5 GWh, HE Dubrovnik 1168 GWh, a protočne hidroelektrane (PHE) Čapljina 400 GWh.

Električna energija proizvedena u HE Dubrovnik pripada i Hrvatskoj i RS, po 50 odsto, dok Crna Gora ne dobija ništa.

Dejan Mijović kaže da bi protivargument za to mogao da bude to što je BiH sagradila brane i kanale koje dovode vodu do Hrvatske.

"Međutim, treba reći da su za ovih 30 godina tokom kojih Crna Gora nije naplatila ni cent na ime koncesije, mogli da budu sagrađeni upravo te brane i kanali", objašnjava Mijović.

Hidrolog i inženjer geologije i hidrogeologije Mihailo Burić navodi da su procjene o slivu sa teritorije Crne Gore različite, kreću se između 37 do 45 odsto.

"Ali svakako najmjerodavniji je podatak u tome koliki je prosječni doticaj sa naše teritorije. On je ocijenjen sa 32 kubna metra u sekundi, mi u kalkulacijama idemo sa 30 m3 u sekundi da dolazi vode sa teritorije Crne Gore u Bilećko jezero", rekao je Burić za CIN-CG.

Njegova vizija je, kaže da Crna Gora treba da bude izvoznik električne energije, ali upozorava na klimatske promjene.

"Na rijeci Morači, na osnovu dosadašnjeg trenda i projekcija tog trenda će doći do smanjenja srednjeg godišnjeg proticaja sa prosječnih 170 m3 u sekundi na 102 m3 u sekundi. U gonjoj Tari će doći do promjene srednjeg godišnjeg proticaja sa 26 na 10 m3 u sekundi. Moramo da shvatimo i konstatujemo efekte klimatskih promjena i na osnovu toga moramo da pravimo strategije u energetici. Ako se ovako nastavi, možda ćemo morati graditi akumulacije ne samo zbog hidroenergije nego zbog regulacije režima naših voda", rekao je Burić.

Opština Nikšić je do 1992. dobijala naknadu za potopljene teritorije, oko 200 hiljada eura. Raspadom SFRJ i nakon rata u BiH, Crna Gora je ostala i bez toga jer ni nakon smirivanja prilika Opština Nikšić nije dobijala ništa od Elektroprivrede RS. Samo je po ovom osnovu izgubljeno oko šest miliona eura.

S druge strane, ERS ovu naknadu uredno isplaćuje opštinama na teritoriji RS- Trebinju i Bileći.

Predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević za CIN-CG je rekao da imaju dobru komunikaciju sa komšijama i u tom pravcu treba da i dalje razvijaju odnose.

"Ne treba da se vraćamo u prošlost, svako je ponešto izgubio u ratu", smatra Kovačević.

CRNA GORA ĆE TRAŽITI I ONO ŠTO JOJ JE PRIPADALO

Direktor Direktorata za vodoprivredu u Ministarstvu poljoprivrede Željko Furtula za CIN-CG je kazao da će Crna Gora tražiti ne samo pravičnu raspodjelu hidropotencijala jezera, nego i ono što joj je pripadalo u prethodnom periodu.

Podsjetio je da je Crna Gora u više navrata pokušavala da dogovori sa RS i BiH pravičnu raspodjelu hidroenergetskog potencijala.

"Prethodnih 15-ak godina Crna Gora je aktuelizovala pitanja zaključivanja sporazuma sa RS i Hrvatskom, koji ima već sa Srbijom i Albanijom. Dva puta, 2004. i 2010. godine je Crna Gora bila na pragu zaključivanja tog ugovora. Čak je 2010. usvojen nacrt ugovora o vodama koji je upućen BiH, a na koji do dan-danas nismo dobili odgovor. Pretpostavka je da je tu problem upravo raspodjela hidropotencijala Bilećkog jezera", rekao je Furtula.

U nacrtu Ugovora o vodama iz 2010, koji je tadašnja Vlada Crne Gore poslala BiH navodi se da je "korišćenje svih voda od zajedničkog interesa, a na prvom mjestu voda Bilećkog jezera, jedan od primarnih ciljeva ugovora".

Bivši državni sekretar u Ministarstvu kapitalnih investicija Marko Perunović za CIN-CG je ranije, dok je bio na toj funkciji, kazao da bi trebalo u saglasnosti sa RS naći renomiranu međunarodnu instituciju koja bi uradila studiju prihvatljivu za obje strane.

"Na taj način bismo znali da je naših 10, 15, 20 odsto... Akumulacija je 1,28 milijardi kilometara kubnih vode, i to su ogromne količine koje bi za naš hidropotencijal značile jako puno. Ono što je naplaćivano je samo naknada za korišćenje vode od 1971. do 1992. koja je oko 200.000 današnjih eura. Od 1992. ta koncesiona naknada nije nikada ni naplaćena", podsjetio je Perunović.

U RS NE GLEDAJU BLAGONAKLONO NA INICIJATIVU CRNOGORSKE STRANE

U EPCG, kako je kazao Radusinović, smatraju da je rješenje da formiraju zajedničko tijelo sa Elektroprivredom RS, i da zajednički odaberu izvođača, tj. projektni tim, međunarodnu naučnu instituciju koja će objektivno procijeniti ućešće Crna Gore u vodama Bilećkog jezera i na osnovu toga da se odredi pravična nadoknada.

Međutim, direktor ERS Luka Petrović za CIN-CG je kazao da je to "neka inicijativa Vlade Crne Gore u tehničkom mandatu koja nema osnova".

"Oni hoće da kažu da imaju pravo na to, a kad se pravio sistem - nije ih bilo", poručio je Petrović.

Iz Ministarstva energetike i rudarstva RS su za CIN-CG kazali da EPCG nema pravo da traži učešće u isporuci električne energije iz već izgrađenih objekata, jer u njihovoj izgradnji nije učestvovala.

Iz tog Ministarstva navode da je naknada za potopljeno zemljište u SFRJ redovno izmirivana svim opštinama, uključujući i Nikšić, međutim nakon okončanja rata, prestao je da postoji pravni okvir za dalje plaćanje.

Miodrag Radunović, bivši pravni savjetnik Vlade Crne Gore iz 2010. i član Vladinog tima 2005. i 2006. godine koji je pregovarao sa ERS, kaže da BiH itekako odgovara status kvo u slučaju Bilećkog jezera.

"Znači da koriste jezero, proizvode električnu energiju, a da i dalje nemaju nikakvih obaveza prema Crnoj Gori. Naravno da je to sa stanovišta naših interesa i potreba neodrživo", rekao je Radunović za CIN-CG.

Smatra da takvo stanje nije dobro ni sa stanovišta budućih planova i programa vezano za korišćenje preostalih voda, kada su u pitanju i Tara i Komarnica, itd.

Prema riječima Radunovića, HE Trebinje 1 je 1968. godine počela da radi, a nije tražena saglasnost Skupštine tadašnje Republike Crne Gore, što je bila obaveza prema tadašnjem osnovnom Zakonu o vodama donesenom na saveznom nivou.

"BiH je tada bila dužna da pribavi, a potom i da zaključi sporazum u vezi korišćenja tih voda", kaže Radunović.

U međunarodnom pravu to je, kako je naveo, uređeno Direktivom o vodama EU, Helsinškim pravilima o uređenju voda iz 1966, Konvencijom o međunarodnim vodotocima iz 1992. godine, Konvencijom UN o pravu neplovidbenih korišćenja međunarodnih vodotoka iz 1997.

"U tim dokumentima se preferira održivo i pravično korišćenje međunarodnih voda, a isto tako u nedostatku sporazuma, a kada je u pitanju šteta koja se nekim aktom može nanijeti državi sliva, da ta država ima pravo da se to pitanje raspravi, i da po tom osnovu zahtijeva određenu kompenzaciju", objasnio je Radunović.

I danas stručnjaci naglašavaju da je osnovni Zakon o vodama SFRJ iz 1965. bio u potpunosti usklađen sa međunarodnim pravom i svim važnim konvencijama.

Ekspert za energetiku iz Beograda Aleksandar Kovačević objašnjava da je jedna dimenzija ko je vlasnik elektrane, druga na kojim vodnim resursima je ta elektrana zasnovana i kako se valorizuju ti vodni resursi.

"Vodni resursi su po definiciji javno dobro i pripadaju državama u kojima se nalaze. Ne može bilo koje komercijalno preduzeće, bilo u privatnom ili državnom vlasništvu, da postane vlasnik vodnog resursa, ono postaje koncesionar, stiče pravo korišćenja vodnog resursa pod nekim uslovima", naveo je Kovačević.

Umjesto čekanja na odgovor iz BiH, relevantne konsultantske kuće su predlagale da Crna Gora povlači vodu iz Bilećkog jezera tako što će izgraditi postrojenja na svojoj teritoriji.

U predlogu Energoprojekta Hidroinženjering iz Beograda iz 2008. godine tri su moguća tehnička rješenja za valorizaciju voda Bilećkog jezera - izgradnja HE Boka kod Risna i HE Obošnica kod Nikšića, a treće rješenje je prevođenje voda iz Bilećkog u Slano jezero.

Vlada Mila Đukanovića je 2008. godine, favorizovala izgradnju HE Boka koja bi sa aspekta prostornog planiranja i zaštite životne sredine prouzrokovalo najviše štete. Aktuelno rukovodstvo EPCG i danas zastupa stav da bi HE Boka bila najbolje rješenje.

"To je najproduktivnije što se tiče energetskih parametara, i najmanje košta po iznosu po megavat satu električne proizvedene energije", rekao je Rajko Radusinović.

EPCG će, kako kaže, graditi HE Boka samostalno ili u saradnji sa Elektroprivredom RS.  

HE BOKA BI SE GRADILA NA ZAŠTIĆENOM PODRUČJU

HE Boka gradila bi se u području koje je pod zaštitom UNESCO kao dio svjetske kulturne i prirodne baštine. Neophodno bi bilo bušenje tunela dužine 30 kilometara kroz planinski masiv Orjena, park prirode i potencijalno Emerald i Natura 2000 područje. Riječ je o predjelima koje EU smatra izuzetno važnim zbog očuvanja ugroženih vrsta i staništa.

Andrijana Mićanović iz Crnogorskog društva ekologa (CDE) za CIN-CG kaže da bi probijanja tunela, zatim i izgradnja HE, uticala negativno na životinjski svijet i vrlo je izvjesno da bi došlo do promjene klimatskih prilika u tim mikro-lokalitetima.

Osim što bi 20 odsto konstrukcije HE Boka činili tuneli rizični za izgradnju, rješenje je problematično i zbog ulivanja velike količine slatke vode u Bokokotorski zaliv, što je navedeno u Studiji Energoprojekta iz 2007.

Mićanović navodi da bi to negativno uticalo na neke zajednice i organizme u tom dijelu Boke koji su jako osjetljivi na promjene saliniteta.

Rukovodstvo EPCG nije bilo transparentno kada je u pitanju dokumentacija o Bilećkom jezeru i, iako su, pojašnjenjima i izjavama, pomogli istraživanju, nijesu odgovorili na zahtjeve CIN-CG-a za pristup informacijama, odnosno dokumentaciji.

Mićanović kaže da su imali isti problem kada je u pitanju ugovor koji je EPCG potpisala sa Elektroprivredom Srbije o izgradnji HE Komarnica.

"Nakon godinu dana aktivnog traženja i slanja zahtjeva dobili smo konačno ugovor koji je Crna Gora potpisala sa Srbijom u vezi sa HE Komarnica i taj ugovor je apsolutno nečitak i niko nije uspio da izvuče ijednu rečenicu koja se kristalno vidi. Samo se nameće da jedna velika kompanija u većinskom vlasništvu Crne Gore nema odgovoran i brižan odnos prema građanima", rekla je Mićanović.

PITANJE UREDITI MEĐUNARODNIM SPORAZUMOM

Pravnica iz Beograda Branislava Lepotić Kovačević navodi da su države na koje se odnosi pitanje sliva, kandidati za članstvo u EU, a EU ima pravila koja su slična opštim međunarodnim, a to je da svaka država ima pravo da uređuje sliv njene rijeke.

"Kada je u pitanju međunarodni sliv, u tom slučaju je najbolje zaključiti međunarodni sporazum u kojem će se sva ova otvorena pitanja urediti na način da se jasno definiše na koji dio sliva svaka od ovih država ima prava", smatra ona.

Okvirna direktiva o vodama EU predviđa da se rječni sliv koji pokriva teritoriju više od jedne države članice, označi kao međudržavno vodno područje. Konvencija UN o pravu neplovidbenog korišćenja međunarodnih vodotoka, predviđa da "ako je značajna šteta ipak prouzrokovana drugoj državi vodotoka, države čije korišćenje prouzrokuje takvu štetu će, u nedostatku sporazuma o takvom korišćenju, preduzeti sve odgovarajuće mjere… radi otklanjanja i sprečavanja takve štete, i po potrebi, raspraviti pitanje kompenzacije".

Dakle, međunarodni propisi su na strani Crne Gore i ona konačno treba da uzme što joj pripada i iskoristi ogromni potencijal Bilećkog jezera.

Građani od nove Vlade premijera Dritana Abazovića, koja je formirana 28. aprila, između ostalog očekuju stabilno snabdijevanje električnom energijom uz maksimalno očuvanje prirodnog bogatstva.  

Zaštitnici prirodnog bogatstva sve glasniji

Protesti stručnjaka, ekoloških aktivista i građana zbog projekata koji bi mogli da ugroze neke od najvrednijih krajeva Crne Gore sve su jači. Toga su, kažu, svjesni i u EPCG, ali ne odustaju.

"Bez obzira što postoje ljudi i NVO koje štite prirodu i Crnu Goru, vjerujte nemojte je štititi od inženjera poput mene i mojih drugova", poručio je Rajko Radusinović.

Andrijana Mićanović kaže da je interesantno kako EPCG uvijek bira biodiverzitetski najvrednija i najbogatija područja u Crnoj Gori.

"Danas pričamo o Orjenu, ali takav je slučaj i Komarnica, koja predstavlja jednu, u biologiji se to kaže - vruću tačku biodiverziteta, i kanjon koji je unikatan ne samo u Crnoj Gori, nego i u Evropi, a sa druge Orjen je planina kojoj se dive i istražuje je veliki broj naučnika i ljubitelja prirode. Pitam se zašto svoj novac znanje i energiju ne uložimo u nešto održivo što ne mora da bude na uštrb prirodnih ljepota i vrijednosti Crne Gore", rekla je ona.  

Za prevođenje vode iz Bilećkog u Slano ne treba saglasnost RS

Prema tvrdnjama stručnjaka upućenih u ovu temu, HE Boka ne bi mogla da se gradi bez saglasnosti Republike Srpske, jer bi se na njenoj teritoriji nalazio dio infrastrukture neophodne za ovu HE. Saglasnost za korišćenje teritorije RS bila bi neophodna i za HE Obošnicu.

Za treću opciju, prevođenje vode iz Bilećkog u Slano jezero, ne bi trebalo da se za infrastrukturu koristi teritorija RS. Ovo rješenje koristilo bi HE Perućica da ojača svoj kapacitet i ne zahtijeva izgradnju posebne hidroelektrane.

Stručnjaci smatraju da, ako bi se Crna Gora odlučila za bilo koje od ovih rješenja bez dogovora sa drugom stranom, rizikovala bi da uđe u spor sa BiH, čiji je ishod neizvjestan.

Biljana Matijašević
Andrea Jelić
Đurđa Radulović

Procesi traju godinama, kako zbog predugog trajanja izviđaja i istraga, tako i zbog čekanja na potvrdu optužnice pred sudovima, a potom i odlaganja sudskih ročišta u nedogled

  Od oko 260 optužnica koje je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) podiglo od 2016. do kraja prošle godine, prema analizi Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), gotovo polovina nema ni prvostepeni sudski epilog. Dvadesetak optužnica još čeka na potvrdu, dok suđenja u više od 100 predmeta traju. Neka i godinama, bez naznaka da bi uskoro mogli stići do presude. Istovremeno, nakon godina suđenja, nije rijetkost da optužnice rezultiraju oslobađajućim presudama „zbog nedostatka dokaza“, kao u slučajevima Telekom i Carine. Kada su, nedavno, sudska vijeća Specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici donijeli prvostepene oslobađajuće presude za Miomira Mugošu (Carine), Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića ( Telekom) mnogima je bio problem da se prisjete makar osnovnih detalja afera koje su svojevremeno potresle Crnu Goru. Suđenja su trajala oko četiri godine, što nije neobično kada su u pitanju predmeti po optužnicama SDT-a. Odgovornosti ni sudija, ni tužilaca – nema. Da je neodgovornost jedan od glavnih razloga neefikasnosti crnogorskog pravosuđa, ocjenjuje i bivši sudija i član Sudskog savjeta ispred Udruženja pravnika Stanko Marić.  ,,Brojni su razlozi zbog kojih je pravda teško dostupna pred crnogorskim sudovima, i zbog kojih postupci pred sudom neprimjereno dugo traju. Jedan od bitnih je izostanak odgovornosti i profesionalizma u veoma dugom vremenu u svim institucijama sistema, pa i u sudskoj vlasti, što ima naročito nesagledive posljedice na ostvarenje i zaštitu osnovnih Ustavom garantovanih prava i sloboda”, objašnjava on za CIN CG. Marić, koji je nakon penzionisanja prešao u advokate, precizira i da su analizom određenih pravosnažnih presuda, uočeni brojni problemi poput neravnomjerne opterećenosti sudija, što je takođe jedan od ključnih razloga za preduge postupke: ,,Uz već naglašeno odsustvo potrebne odgovornosti, a danas vidimo – i ozbiljnih sumnji da su se kroz zloupotrebu sudijske funkcije vršila teška krivična djela”.  Marić smatra da je sistem neodgovornosti, kada su u pitanju sudije i predsjednici sudova, institucionalizovan Zakonom o Sudskom savjetu i sudijama.  ,,Taj se zakon mora hitno mijenjati, ali i ustanoviti metod za preispitivanje rada svih sudija, sa akcentom na sudije Vrhovnog suda”, upozorava on. Uvidom u spise nekoliko važnih procesa u Specijalnom odeljenju Višeg suda, vezanih za visoku korupciju, CIN-CG je došao do podataka da ti procesi traju ili su trajali godinama, najprije zbog predugog čekanja na potvrdu optužnice pred sudovima, a potom mahom zbog odlaganja sudskih ročišta u nedogled.

AFERA KOVERTA: Istragu protiv odbjeglog biznismena Duška Kneževića i bivšeg gradonačelnika Podgorice Slavoljuba Stijepovića SDT je započelo u januaru 2019, nakon što je Knežević objelodanio snimak međusobne primopredaje novca koji je korišćen za nezakonito finansiranje predizborne kampanje (2016.), u korist tada vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS). Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) zbog toga je kaznila tu partiju maksimalnom novčanom kaznom i naložila joj da vrati nelegalno stečeni novac.  Ali ne i pravosuđe. Umjesto da utvrdi izborne zloupotrebe DPS-a, krajem 2019., SDT je Višem sudu predao optužnicu protiv Kneževića, Stijepovića i još pet osoba optužujući ih za stvaranje kriminalne organizacije, pranje novca i njegovo stavljanje u legalne tokove. Viši sud je, nakon prve kontrole, odbio da potvrdi optužnicu protiv Stijepovića zbog krivičnog djela pranje novca u saizvršilaštvu, dok je optužnica protiv ostalih članova navodne kriminalne organizacije prihvaćena.  Potvrđivanje optužnice protiv Stijepovića trajalo je – dvije godine. Optužnica je odbijena i nakon dopune, pa se SDT obratio Apelacionom sudu. Tamo su uvažili njihove argumente. ,,Zaključak prvostepenog suda da tužilaštvo nije ponudilo dovoljno dokaza da je okrivljeni Stijepović već osnovano sumnjiv je neprihvatljiv, jer se ocjena izvedenih dokaza utvrđuje u kontradiktornom u postupku na glavnom pretresu”, navodi se u obrazloženju odluke Apelacionog suda, u koju je CIN CG imao uvid.  ,,Predloženi dokazi u fazi kontrole optužnice cijene se samo po kvantitetu dok se na glavnom pretresu u kontradiktornom postupku prilikom presuđenja dokazi cijene po njihovom kvalitetu,” zaključuje Apelacioni sud. Optužnica je, potom, potvrđena na trećoj kontroli, a citat Apelacionog suda donekle pomaže u razumijevanju zašto prihvaćene (potvrđene) optužnice na suđenju dovode do oslobađajućih presuda ,,zbog nedostatka dokaza”. Konačno, pred kraj prošle 2021. godine, objavljeno je da će suđenje optuženima za slučaj Koverta početi ,,uskoro”, pred Sudskim vijećem Evice Durutović. Sutkinja Durutović u međuvremenu je imenovana za sudiju Apelacionog suda, pa će proces voditi drugi sudija. Jednom, kada se steknu uslovi za njegov početak. Od osam optužnica koje je SDT pod rukovodstvom Milivoja Katnića od 2019. podnijelo protiv Duška Kneževića i njegovih navodnih saradnika u kriminalnim organizacijama koje je formirao, tri još čekaju na potvrdu. A suđenja za potvrđenih pet optužnica još su u pripremnoj fazi.

SLUČAJ BIVŠEG GRADONAČELNIKA BERANA: Kako pravda zna da bude spora pokazuje i slučaj Vuke Golubovića, bivšeg gradonačelnika Berana (2006 – 2014.) i funkcionera DPS-a. Golubović je, po nalogu SDT-a, uhapšen krajem marta 2017. Tek jedanaest mjeseci kasnije, SDT podiže optužnicu protiv njega, još pet osoba i jednog pravnog lica (DOO Tehnostar) stavljajući im na teret da su Opštinu Berane oštetili za više od pola miliona eura. Narednih pola godine u Višem sudu odlagana su kontrolna ročišta, uglavnom zbog nedolaska jednog od optuženih. U oktobru 2018. optužnica je iz Višeg suda vraćena na dopunu, da bi konačno bila potvrđena 5. decembra iste godine, kada je predmet dat u rad sudiji Ani Vuković. Početak suđenja planiran je za april 2019. Uslijedila su brojna odlaganja zbog kojih proces nije počeo duže od godinu dana. Razlozi su različiti: bolest jednog od optuženih, zahtjev odbrane za izuzeće sudskog vijeća, neuredne dostavnice (pozivi za suđenje), neodazivanja optuženih pozivu suda, neuspjeli pokušaji suda da uz pomoć policije obezbijedi prisustvo optuženih…  ,,Novi početak” trebalo je da uslijedi 30. septembra 2020. Priča se, međutim, ponovila. Prema evidenciji o zakazanom ročištima u Višem sudu, u koju je CIN CG imao uvid, od aprila 2019. do proljetos bilo je makar 28 zakazanih neodržanih ročišta! Pošto je i sutkinja Vuković prešla u Apelacioni sud, suđenje će sad, sa novim sudijom, još jednom krenuti iz početka.

PROCES PROTIV BIVŠEG GRADONAČELNIKA BARA: Šta sve mogu biti razlozi za odlaganje ročišta pokazuje i dosadašnji tok suđenja Žarku Pavićeviću, nekadašnjem gradonačelniku Bara. SDT je Pavićevića u aprilu 2017., skupa sa dvoje njegovih saradnika, optužilo da su zloupotrebom položaja 2011. godine u poslovima izgradnje stambeno-poslovnog prostora ošetetili Poštu Crne Gore za 2,25 miliona eura. Optužnica je potvrđena 15 mjeseci kasnije, u julu 2018, dok je suđenje počelo u decembru te godine. I, kako tako, išlo do narednog juna. Ročište u junu 2019. odloženo je zbog nedolaska optuženog Pavićevića. Njegovi advokati su na glavnom pretresu obavjestili sud da se on nalazi u Spužu, na izdržavanju ranije dosuđene kazne (takođe zloupotreba službenog položaja). Pošto u sudu nijesu imali tu informaciju na vrijeme, Pavićeviću nije uručen poziv. Ročište je odloženo za 19. jul. Julsko ročište odloženo je ,,jer nije bilo uslova za održavanje glavnog pretresa”. Nastavak suđenja zakazan je za septembar, kada su pročitani materijalni dokazi predloženi optužnicom. Tada je najavljeno da će na narednom ročištu, zakazanom za 1. novembar, biti pročitan izvještaj vještaka građevinske i ekonomske struke. Ročište je odloženo bez objašnjenja. Naredno, nije održano ,,zbog opravdanog odsustva” jednog od advokata. A ono sljedeće, posljednje u 2019., zbog nedolaska drugog. Takođe opravdano.  U februaru 2020. opravdano je odsustvovao sudski vještak. Martovsko ročište odloženo je ,,zbog opravdanog izostanka postupajućeg tužioca”. Onda je stigla korona… Suđenje traje.

SLUČAJ PRIMORKA: Pandemija je bila glavni razlog i za veliki broj otkazanih ročišta na suđenju u ,,slučaju Primorka”.  Viši sud je u martu 2019. potvrdio optužnicu SDT-a u predmetu Primorka Bar, kojom se šestočlana grupa, predvođena vlasnikom firme Krizma Nebojšom Boškovićem i bivšim direktorom Nove ljubljanske banke (NLB) Črtomirom Masaričem terete za zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili državni budžet za 6,6 miliona. Odlaganja su počela ,,tradicionalno”, tako što je u januaru 2020. advokat jednog od optuženih neopravdano izostao sa ročišta. Zbog toga ga je sudija Dragoje Jović kaznio sa 500 eura. Epidemija korone, i to što se Crna Gora našla na ,,crvenoj listi” zbog velikog broja inficiranih, bili su razlog što Masarič nije dolazio iz Slovenije, pa su ročišta odlagana. Od početka godine, nekoliko ročišta je odloženo zbog izostanka optuženog Boškovića.  Od početka suđenja izbrojali smo 33 zakazana neodržana ročišta. Suđenje je u toku. Ni to što je optuženi u zatvoru, ne mora da znači da će se pojaviti na suđenju.  Suđenju grupi koju SDT optužuje da je, u ljeto 2019, na Cetinju organizovala i izvršila ubistvo Bogdana Milića, odlagano je u drugoj polovini 2020. zato što je jedan od optuženih (Lazar Nedović) bio na bolničkom liječenju, nakon što je pretučen u spuškom zatvoru. Početkom aprila ove godine ročište u istom predmetu odloženo je zbog izostanka jednog od advokata.

SLUČAJ JADRAN: Ponekad suđenje bude odloženo i zbog odsustva predsjednika sudskog vijeća. Desilo se to i početkom juna, na suđenju optuženima koje SDT tereti da su školskim brodom Jadran pokušali krijumčariti 60 kilograma kokaina. To suđenje traje od 2019. kada je potvrđena optužnica SDT-a.

HAPŠENJE SLUŽBENIKA UPRAVE CARINA: U februaru 2019. SDT je dostavilo Višem sudu u Podgorici optužnicu protiv osam službenika Uprave carina i još dvadesetak fizičkih i dva pravna lica.  Oni se terete za stvaranje kriminalne organizacije i šverc cigara iz Luke Bar kojim su državnu kasu oštetili za 44 miliona eura. Prema sudskoj evidenciji, od oktobra 2019. godine, sutkinja Ana Vuković zakazala je, pa morala da odloži, makar 32 ročišta. Glavni pretres u ovom slučaju odgađan je i na zahtjev specijalnog tužioca Saše Čađenovića, koji je tražio odlaganje zbog pregovora o priznanju krivice sa dvojicom optuženih. Isti su sudu izjavili da nemaju saznanja da je njihov branilac SDT-u podnio prijedlog za sporazumno priznaje krivice, dok je jedan od njih bio izričit da ne želi bilo kakav sporazum sa tužilaštvom. Kako je sutkinja Vuković, u međuvremenu, raspoređena u Apelacioni sud, i ovaj postupak nastaviće drugi sudija. Osim toga, prvooptuženi iz ovog postupka Petar Milutinović, našao se i na popisu osumnjičenih za članstvo u kriminalnoj organizaciji koju je navodno formirao Miloš Medenica a koja se, pored ostalog, bavila i švercom cigara iz Luke Bar.

PROCES PROTIV NEBOJŠE MEDOJEVIĆA: Optužnica SDT-a protiv predsjednika PzP-a Nebojše Medojevića i desetak aktivista i finansijera Demokratskog fronta zbog navodnog pranja novca tokom predizborne kampanje 2016. godine, podignuta je u novembru 2017. godine, i jedna je od rijetkih koja je ubrzo i potvrđena, pa je suđenje počelo početkom 2018. godine. To međutim nije uticalo na efikasnost postupka, pa je u februaru 2020, nakon dvije godine suđenja, process i dalje bio u fazi čitanja pismenih dokaza tužilaštva. Među njima su bile i potvrde o privremeno oduzetim mobilnim telefonima za petoro optuženih i ugovori o zakupu kuća koje su prema navodima SDT-a korišćene u toku kampanje DF-a pred izbore 2016. godine. Onda je počela pandemija. Ročišta su odlagana u nizu. Posljednje 15. juna ove godine. Dužina suđenja u Specijalnom odjeljenju Višeg suda pokazalo se, ne zavisi od iznosa učinjene štete za koju SDT tereti optužene. Ali, često, zavisi od broja optuženih članova navodne kriminalne organizacije koja se nađe na optuženičkoj klupi. Po principu: što više optuženih i advokata, to je veća mogućnost da neko od njih izostane sa pretresa. Pravnici se rado pozivaju na izreku ,,presuđena stvar uzima se kao istina”. A kad nema presude?

Zoran Radulović

Crna Gora ima gotov resurs koji ne koristi – ogromni hidropotencijal Bilećkog jezera. O kojoj se količini energije radi – najbolje govori podatak da je riječ o čak četvrtini godišnje ukupne proizvodnje crnogorskih hidropostrojenja. Umjesto da uzme ono što joj po osnovu Bilećkog jezera pripada, naša država pokreće kontroverzne, neisplative i ekološki problematične projekte – poput gradnje HE Komarnica

Uočeni su poražavajući trendovi porasta govora mržnje u Crnoj Gori ali i u zemljama regiona, poručeno je sa konferencije "Jezik mržnje motivisan rodnom, etničkom i vjerskom pripadnošću" koju je organizovao Centar za istraživačko novinarstvo Crne gore (CIN-CG).

Direktorica CIN-CG Milka Tadić Mijović kazala je u uvodnom izlaganju da su tokom monitoringa uočili da su predmet opasnih poruka često žene, pripadnici i pripadnice određenih vjerskih zajednica, članovi LGBT zajednice, ali i određene ideološke i socijalne grupe.

"Mržnja se širi preko različitih platformi, medija i često je nesankcionisana, iako podstiče opasne podjele u društvu i ugrožava elemntarnu slobodu građana i građanki i demokratsku tranziciju zemlje. Crnogorsko društvo već je skupo platilo cijenu govora mržnje. Sjetimo se samo kraja 80-ihi prve polovine 90-ih godina. Prije nego što se zapucalo, prije nego što smo razorili Dubrovnik i okolinu, prije nego što su se vraćali naši vojnici u limenim kovčezima, prije nego što smo deportovali Bošnjake Radovanu Karadžiću pravo u smrt, prije svega toga bile su riječi - mrđnje prema drugom i drugačijim. I laži, cijeli oblaci državne propagande, koja se nije mogla obuzdati.I nakon 90-ih tonusli smo u mržnju. Ranije je jezik mržnje bio usmjereno ka Bošnjacima, Albancima, Crnogorcima, Srbima. Danas kada čitate komentare, ali i neke portale, vidjećete ostrašćenost prema Ukrajincima, Rusima, Jevrejima...", kazala je Tadić Mijović.
Ministarka kulture i medija, Maša Vlaović, kazala je da vrijeme u kojem živimo pokazuje da prostor slobode koji je osvojen nije upotpunjen dovoljno visokim stepenom odgovornosti, kulturom dijaloga i kulturom prezentovanja mišljenja.

“Taj se raskorak svakim danom povećava, što je dovelo do toga da se ovaj problem stavi u fokus ne samo onih struktura u društvu koje se bave medijima već i cjelokupnog sistema vlasti – od zakonodavne, preko izvršne do sudske. Iako je disbalans između slobode i odgovornosti u medijima posebno izražen u zemljama nedovršene tranzicije, on je, zahvaljujući prilično anarhičnim uslovima koji vladaju u prostoru virtuelnosti, postao obilježje i medijske slike visokorazvijenog svijeta, što će reći da je u pitanju problematičan fenomen na globalnom nivou”, ocijenila je ministarka.

Da bi rezultati bili vidljivi u praksi mora se, prema njenom mišljenju, dosljednije reagovati na zakonodavnom nivou, sa rezultatima u kratkom roku, kroz usvajanje i odlučnu primjenu legislative kojom će se promoteri govora mržnje demotivisati i spriječiti da ga dalje kanališu i promovišu.

“Činjenica je da sa dosadašnjim rezultatima na tom polju ne možemo biti zadovoljni. Amnesti internešnal je utvrdio da su u Crnoj Gori mizogini i govor mržnje u porastu. Istraživači i mediji konstatuju da sankcije koje Zakon o medijima predviđa za objavljivanje sadržaja kojima se širi mržnja i podstiču nasilje, šovinizam i mizoginija, nisu ostvarile cilj, naprotiv, te pojave su i dalje u porastu”, kazala je Vlaović.
U nacrtu Medijske strategije, kao jednu od najvažnijih mjera, predviđeno je, kako je istakla, da pored nadležnog tužioca sudski postupak protiv počinitelja može da pokrene i zainteresovana strana koja je žrtva govora mržnje. Ona je dodala da je potrebno potrebno uspostaviti Nacionalni savjet za medijsku pismenost.

Potpredsjednica Skupštine Crne Gore Branka Bošnjak kazala je u uvodnom obraćanju na konferenciji da je posljednjih nekoliko godina "govor mržnje toliko izražen da nas sve opominje da moramo naći rješenje za to, jer postane nepodnošljivo".

"Niko sa nama iz političkog života, niko neće da polemiše sa našim političkim stavovima. I obično žene koje jasno ističu svoj stav, svidjelo se to nekom ili ne, na kraju se sa njima polemiše na način kako izgledate, kakav vam je bračni status, da li ste obučeni ovako ili onako... uglavnom, niko neće da polemiše sa time što ste vi rekli. Toga imamo i u Skupštini među poslanicima, da se desi isto tako na jasno izraženi stav neke žene da se polemiše i pokušava to obezbvrijediti i ide se onda na ovaj lični nivo", kazala je ona na konferenciji, dodajući da će to buduće generacije žena obeshrabriti da se bave politikom.
Ona je kao problem ukazala na portale koji nisu registrovani, komentare na potalima ali i stanje na društvenim mrežama, na kojim se širi govor mržnje.

Bošnjak je mišljenja da mediji ne smiju sebi dopustiti da objavljuju sve, posebno ističući kao problematične stavove izražene u kolumnama.

Izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje (CGO) Daliborka Uljarević kazala je da je njihov monitoring pokazao da ne postoji portal na kojem se ne mogu naći neki od spornih komentara.
"Dobili smo jednu novu armiju vojnika, onih anonimnih, bez argumenata, bez hrabrosti da se suoče sa neistomišljenicima, i kojima testatura služi kao novo oružje čija je posljedica masovno zagađenje javnog prostora," ocijenila je ona.

Ona je istakla i da govor mržnje nije počeo od portala, nego od javnih ličnosti.
"Sjeme toga je davno ovdje zasijano. Mi se svi sjećamo da je to prvenstveno počelo protiv neistomišljenika u civilnom društvu, u tadašnjoj opoziciji, akademskoj sferi.. i to od predstavnika trodecenijske DPS vlasti direktno i ono što su bili uvezeni elementi. Sad se to vraća i njima kao bumerang", kazuala je ona.

Izvršna direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević kazala je na konferenciji da u Crnoj Gori, na primjer, iako može, nikada ije izrečena kazna rada u javnom interesu koja se za govor mržnje izriče u nekim drugim državama. Kao primjer je navela slučaj političara iz Belgije, kome je zbog govora mržnje prema imigrantima izrečena kazna rada u centru za azilante.
"I to je najbolja stvar. Suočiti ih sa ljudima koje preziru bez bilo kakvog razumnog razloga. Jer mržnja je besmislena u svojoj suštini," kazala je ona.

Istakla je da u posljednjih deset godina imamo najmanje osam pravosnažnih presuda za krivično djelo izazivanje rasne i nacionalne mržnje i netrpeljivosti i imamo jednu pravosnažnu presudu za krivično djelo rasna i druga diskriminacija, koja obuhvata i izazivanje mržnje u odnosu na LGBT osobe.
Ona je kazala da je veoma važan odvraćajući efekat koji sankcija daje.

Paula Petričević, ombudsmanka i aktivistkinja, kazala je da postoji veliki broj problema u obrazovanju.
Istakla je da su građansko obrazovanje i logika, kao i medijska pismenost, marginalizovani u crnogorskim školama.

Petričević je dodala da govor mržnje koji ima rodnu osnovu i koji je usmjeren prema ženama bilježi porast posljednjih godina.

"To je jedan od najčešćih oblika govora mržnje koji je nedovoljno sankcionisan kod nas. Faktički uopšte nije sankcinisan, a mi se u njemu davimo. Svaka žena koja uđe u javnu sferu, na bilo koji način, biće izložena uvredama, seksualizovanim prijetnjama i, kao što nam iskustvo pravosuđa pokazuje, niko za to neće biti kažnjen", upozorila je ona.

Ona je dodala je značajan problem je povjerenje prije svega u institucije.
"Prije svega, naši su se političari potrudili da mi više nikome ništa ne vjerujemo osim da uvijek može biti gore", kazala je Petričević na konferenciji.

Na istoj konferenciji, Esad Kočan, glavni urednik nedjeljnika "Monitor", kazao je da treba znati da "otkrivanje novih tehnologija nije učinilo čovjeka boljim, nisu ni nove tehnologije krive za ovolike razmjere govora mržnje".

"Taj govor mržnje ne proizvode nove thenologije, nego proizvode ljudi", kazao je on, ističući da se prije znalo ko su rasijavači mržnje dok su to danas "anonimni nikovi".
"Ovoliko laži i ovoliko mržnje nikada niej putovalo svijetom", ocijenio je on.

Direktor Media centra Goran Đurović kazao je na konferenciji ne postoji bilo koje tijelo, regulator, koje je zaduženo za govor mržnje u štampanim medijima ili na portalima.
"Ne postoji, jer Agencija za elektronske medije se ne bavi portalima. Zbog čega? Zato što je Zakon o medijima iz 2020. godine , prije izbora, propisao da internetska publikacija nije elektronski mediji. To je nešto što je problematično i što treba mijenjati", kazao je on.

Đurović je kazao da jsu u radnoj grupa koja se bavi medijskim zakonima predložili dosta rješenja, među kojima je pomenuo mogućnost da Agenciaj za elektronske medije preraste u Agenciju za medije, da obuhvati i štampane medije i portale i da se bavi skompletnom medijskom scenom. Dodao je da u Agenciji već postoji otpor prema tome.

Danijel Kalezić, predsjednik Upravnog odbora Queer Montenegro, naveo je da "skoro svaka politička partija profitira od govora mržnje i oni neće da ugroze taj svoj interes".

"Rekao bih da je govor mržnje u Crnoj Gori aktivan na različitim nivoima evo 33 godine, a ne dvije godine, samo što se mijenjao narativi, mete, opet u skladu sa potrebama političkih partija", kazao je on.

Kalezić je da je potrebno unaprijediti zakonodavstvo, osuđivati svaki primjer govora mržnje ali i insistirati na snaženju institucija.

Za očekivati je da se vjerske zajednice protive abortusu kao izboru, ali je neprihvatljivo da svoj svjetonazor žele učiniti opštevažećim kroz izmjenu postojećih zakonskih rješenja na što upravo smjeraju

Jedna od prvih žena u modernoj istoriji Evrope koja je ušla u politički život zemlje koju je voljela i za čiju se revolucionarnu transformaciju zalagala, ovaj je drski i herojski čin platila glavom. Olimpija de Guž, autorka Deklaracije o pravima žene i građanke kojom je uprla prstom u jednooki univerzalizam slobode, jednakosti i bratstva, giljotinirana je, između ostalog, i zbog toga što je ”zaboravila svoje prirodno mjesto”. Mjesto koje ”po prirodi” pripada ženama bilo je određeno njihovom anatomijom – jajnicima i matericom koje je gospodar, uz božju pomoć, posjedovao u mraku privatnosti iz koje, ‘prirodno’, ženama nije bilo izlaza. Ni za milion godina se protiv ovog domaćinskog ropstva ne bi čuo glas revolucionarne braće, čast incidentnim izuzecima (poput Kondorsea ili Dž. S. Mila), a još manje crkve koja je izvela virtuoznu apoteozu patrijarhata bez trunke griže savjesti. Zato kada govorimo o rodno zasnovanom govoru mržnje i mizoginom govoru protivnom ljudskim pravima koji se javljaju u raspravama ili solilokvijima o pravu na raspolaganje vlastitim tijelom koje uključuje i abortus, ne čudi da su perjanice ovakvog govora u medijima upravo crkveni velikodostojnici, ili pak anonimni komentatori po portalima i društvenim mrežama.

Prvi val feminizma imao je relativno jednostavan, ali bez sumnje izrazito težak i zahtjevan zadatak – pokazati da su žene ljudi, a ne svojina i resurs, i – učiniti ovaj princip opšteprihvaćenim. Izgleda da ni danas taj zadatak nije ispunjen do kraja. O tome nam svjedoče žive rasprave koje se vode oko toga ko i kada može i treba da odlučuje o ženskom tijelu. Svedene na mjesto biološke i društvene reprodukcije, žene su tek prije nekih stotinjak ili manje godina izborile zakonom prepoznato i zaštićeno pravo na raspolaganje vlastitim tijelom u većini svjetskih država. Međutim, ovo pravo nije nesporno i jednom i zauvijek osvojeno što nam zorno pokazuju nedavna dešavanja u Americi ili Hrvatskoj, ili ranije dodatne restrikcije ovog prava u Poljskoj. Abortus je u Jugoslaviji u ograničenom smislu dekriminalizovan 1951. godine. 1960. su kao legitimni razlozi za prekid trudnoće dodate i ”teške lične, porodične ili materijalne prilike” što su utvrđivale u tu svrhu formirane komisije, da bi Ustav iz 1974. godine ženu konačno učinio ”svoga tijela gospodaricom”, zaštitivši slobodu rađanja koja je mogla biti ograničena samo i jedino radi zaštite zdravlja (čl. 191). 

Raspad Jugoslavije koji se odvijao u korak sa retradicionalizacijom i repatrijarhalizacijom novostvorenih država ”vratio je u život” i pitanje prava žena na raspolaganje vlastitim tijelom. U namjeri da smanje broj abortusa, populacione politike u nacionalističkom ključu potpomognute moralnom panikom vezanom za tzv. ”bijelu kugu” koju su u svojim poslanicama po potrebi raspaljivala sveštena lica, dovele su do uvođenja i zaštite prava na priziv savjesti koje danas koristi više od polovine ginekologa u Hrvatskoj, ili do značajnog usložnjavanja procedure za vršenje pobačaja na zahtjev, kao što je to slučaj u Makedoniji. Majčinstvo se proglašava dužnošću svake žene, a žene koje su imale abortus nazivaju se ubicama – čedomorkama, o čemu su tako nadahnuto govorili patrijarh Pavle, patrijarh Irinej ili mitropolit Amfilohije koji kaže:

”Otuda svaki abortus – čedomorstvo, predstavlja ne samo čovekoubistvo nego i hristoubistvo, bogoubistvo. Zato nije slučajno što je čedomorstvo ozakonjeno upravo u vremenima ateizacije ljudskog roda. (…) Otuda nije čudo što se u tim istim vremenima "praznik majke zamenjuje praznovanjem 'žene' – Danom žena, nečim bezličnim".” (Amfilohije, Božićna poslanica 2018.)

Ili godinu dana ranije, kada je Srpkinje nazvao čedomorkama i optužio ih za ubistvo istaknuvši:

“One u svojim utrobama pobiju za jednu godinu više dece nego što su pobili Musolini i Hitler i Broz i ovi koji su ovde na Kosovu i Metohiji. A hoćete da kao narod imamo blagoslov Božji.” (Amfilohije, prilikom služenja liturgije u Pećkoj patrijaršiji, 2017.)

U čemu mu se ubrzo pridružio i Irinej kazavši:

"Dužni smo da obnovimo naš narod i da preporučimo našim materama da su dužne da rađaju decu po božjem blagoslovu i da na taj način ostanemo u istoriji, iako smo postradali." (Irinej, na promociji knjige i filma Zatiranje Srba u BIH u XX veku, 2017.)

Žena odvojena od majčinstva ovom je logikom nešto pred-ljudsko ili kako bi Amfilohije rekao ”nešto bezlično”. Majčinstvom se ”bezlična” žena kvalifikuje za ljudskost, za ličnost. Nepotpuna, nedovršena, još-ne-čovjek žena iskupiće se i razdužiti na kredit povjereno ljudsko dostojanstvo samo rađanjem koje je, kako Irinej ističe, njena dužnost – rađanje za naciju, rađanje za državu, kako bi ”postradao narod opstao u istoriji”. Zlo takođe predstavlja i seks odvojen od reprodukcije, osobito istopolni, kojeg je Amfilohije, oglašavajući se po pitanju usvajanja Zakona o istopolnom partnerstvu u Crnoj Gori, izjednačio sa ”čedomorstvom”:

”Međutim, ne samo Crkva hrišćanska, Islam i Judejstvo, nego sveukupno religiozno iskustvo svijeta, od pamtivijeka do danas, to i takvo proglašenje polnog nagona za čovječnost, samo za sebe, doživljavalo je i doživljava kao čovjekomržnju. Jer ono što je ugrađeno u čovjeka za rađanje, za stvaranje novog života, obogotvoriti samo za sebe, lišavajući ga njegovog prirodnog smisla, proglasiti ga za smisao čovjekovog postojanja, znači obogotvoriti smrt i ništavilo, mrziti čovjeka i njegovu prirodu, njegov vječni smisao i dostojanstvo (…) To što važi za homoseksualizam važi podjednako za čedomorstvo (abortus), ubijanje začete, nerođene djece.” (Amfilohije, izjava, 2020.)

Za očekivati je da se vjerske zajednice protive abortusu kao izboru, ali je neprihvatljivo da svoj svjetonazor žele učiniti opštevažećim kroz izmjenu postojećih zakonskih rješenja na što upravo smjeraju, slaveći najavljeno ukidanje presude Roe vs. Vejd, kao što je nedavno učinio mitropolit Joanikije, u čemu je pritrčao da ga podrži i bivši ministar ekonomskog razvoja, Jakov Milatović, koji je nakon sastanka sa mitropolitom apostrofirao ”demografske probleme” i naglasio neophodnost ”unaprijeđenja nataliteta”. Nije li dovoljno, mogao bi se upitati pokoji ”nevjerni Toma” da pitanje abortusa ostane stvar ličnog izbora, moralnog čina sa kojim živi onaj koji ga donosi? Čemu pojačavanje restriktivnim zakonskim odredbama? Zar za vjerujuće, koji čine ogromnu većinu stanovništva, nije dovoljan stav konfesije kojoj pripadaju? Izgleda da nije jer, osim što se žele nametnuti kao vrhovni moralni arbitar u društvu, vjerski poglavari nastoje svoj svjetonazor učiniti obavezujućim za sve. 

U kojim je situacijama najlakše i društveno najprihvatljivije mrzjeti žene? Upravo u onima u kojima žena odbija da, makar i privremeno, prepusti kontrolu i vlast nad vlastitim tijelom nekome ili nečemu drugome, bilo da je u pitanju muž, nacija ili vjerska zajednica, dakle u situacijama kada se oglušuje o imperativ njenoga ”prirodnog mjesta” čije je nepoštovanje prije 230 godina sprovelo Olimpiju de Guž pred giljotinu. Niti mogu, niti žele, niti imaju priliku sve žene da budu majke, što ih ne čini manje ljudima. Jesu li muškarci bez potomstva, poput mitropolita, biskupa, pape ili patrijarha, manje ljudi jer se nisu ostvarili kao očevi? Sa koje pozicije govori osoba koja je odlučila da nema djecu kada kaže da su "očinstvo i materinstvo dvije najveće svetinje ljudskog života” i da ”svetinja braka predstavlja žižu vječnog smisla svega što čovjek jeste i radi čega postoji” (Amfilohije, 2020)?

Imputiranje krivice ženama od strane institucije koja uživa najveći stupanj povjerenja u društvu čini ih lakom metom rodno zasnovanog nasilja koje posebno snažno buja na slabo, ako ikako, moderiranim komentarima na portalima, poput komentara na izjavu jedne crnogorske poslanice vezanu za problematizovanje učešća svetovnog lica u emisiji o abortusu. Uvrede, seksualizovane prijetnje nasiljem, ponižavanje i posramljivanje predstavljale su dominantni tip reakcija na njene javno iznesene stavove. Nemojmo onda da nas iznenađuje nedovoljno učešće žena u politici ili javnosti uopšte – drznu li se da napuste ”prirodno mjesto” koje za njih čuva obogotvoreni patrijarhat žene se i danas izlažu mržnji i nasilju.

Paula Petričević
Feministička i mirovna aktivistkinja

Molimo vas da ukoliko ste žena koja je imala iskustvo vaginalnog (tzv. prirodnog) porođaja u Crnoj Gori, tokom prethodnih pet godina, popunite sledeći upitnik. Žene čiji je porođaj počeo vaginalno, a završio se carskim rezom takođe molimo da popune upitnik. Upitnik je u potpunosti anoniman! Sva pitanja odnose se samo na porođaje tokom prethodnih pet godina.

Analizirajući oko 700 presuda Višeg suda, usvojenih po sporazumima o priznanju krivice Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) i Višeg državnog tužilaštva (VDT) u Podgorici, uočene su brojne nelogičnosti, koje izazivaju sumnju u zakonitost upotrebe tog instituta u Crnoj Gori, poručeno je sa konferencije koju su organizovali Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), Centar za građanske slobode (CEGAS) i nedjeljnik “Monitor”.
U uvodnom obraćanju, zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu Valentina Pavličić kazala je da se institut sporazuma o priznanju krivice počeo “bojažljivo primjenjivati tokom 2015. i 2016. godine”.
“Međutim, ekspanziju ovog instituta imamo posljednjih tri, četiri godine”, kazala je Pavličić, dodajući da već ima dovoljan broj odluka na osnovu kojih se analizom može utvrditi da li se ovaj institut pravilno koristi u crnogorskom sistemu.
Ona je napomenula da je analiza Vrhovnog suda pokazala da je kaznena politika kada je u pitanju organizovani kriminal i korupcija blaga. “To nam svakako daje za pravo da nam se uključi alarm, i u tužilačkoj i u sudskoj organizaciji, da se sjedne i vidi šta smo dobili sa primjenom instituta o priznanju krivice,” kazala je ona. Istakla je da sa jedne strane vjerovatno imamo veći broj završenih predmeta, ali sa druge strane, nemamo zadovoljenje pravde.
Pavličić je dodala da se u periodu od početka primjene sporazuma nisu donijele smjernice koje bi bile neophodne svima onima koji učestvuju u zaključivanju sporazuma.
Izvršna direktorica Centra za građanske slobode (CEGAS) Marija Popović Kalezić kazala je da su tužioci u gotovo svim tim slučajevima išli “daleko ispod zakonskog minimuma” predviđenog Krivičnim zakonikom, dok sudije usvajaju sporazume “ne ulazeći u njihovu suštinu i ne vodeći računa o zakonskim ograničenjima”.
“Ono što je takođe veoma sporno je što se ovaj institut u posljednjih šest godina koristio u gotovo svim slučajevima organizovanog kriminala i korupcije, sa osudama kojima se nije uticalo na prevenciju, ali ni zadovoljenje pravde i pravičnosti,” poručila je na konferenciji za novinare Popović Kalezić.
Ona je kazala i da bi naležni trebalo da ispitaju eventualnu odgovornost tužilaca i sudija koji su zaključivali i usvajali ove sporazume, ali i da nađu način da ograniče upotrebu ovog instituta dok Vrhovno državno tužilaštvo i Ministarstvo pravde ne završi analizu zaključenih sporazuma i ne dođe do eventualnih zakonskih izmjena u ovom dijelu.
Novinarka CIN-CG Maja Boričić istakla je da se u velikom broju analiziranih presuda po sporazumu o priznanju krivice ne navode uopšte imena tužilaca. “To je veoma zabrinjavajuće i trebalo bi vidjeti zašto se to nije radilo”, kazala je Boričić na zajedničkoj konferenciji za novinare.
Među tužiocima Specijalnog državnog tužilaštva, najviše sporazuma od 2016. godine do 2021. zaključila je Mira Samardžić (62), zatim Saša Čađenović (13) i Tatjana Žižić (13) a najmanje Stojanka Radović (3), Zorica Milanović (1) i Lidija Vukčević (1). U slučaju podgoričkog VDT-a, sporazum o priznanju krivice u istom vremenskom periodu najčešće su zaključivali Tatjana Begović (67), Maja Jovanović (59) i Zoran Vučinić (48).
Kada su u pitanju sudije Višeg suda u Podgorici koji su usvajali sporazume SDT-a, to je najčešće radio Boris Savić (43), a sporazume VDT-a Predrag Tabaš (140).
Od ukupno zaključenih 326 sporazuma o priznanju krivice SDT-a, odbijeno je samo 10, odnosno 3,1  odsto.
“Analizirajući izvještaje Tužilačkog savjeta i državnog tužilaštva, ali i izvještaje Specijalnog državnog tužilaštva i Višeg suda u Podgorici, primijetili smo da nigdje nema obrazloženja zašto su ovih nekoliko sporazuma SDT-a odbijeni”, kazala je Boričić.
Ona je dodala da je još manji broj odbijenih sporazuma VDT u Podgorici u ovom šestogodišnjem periodu, od 490 zaključenih sporazuma odbijeno je samo sedam, odnosno 1,4 odsto.
“Međutim, za razliku od SDT, u izvještaju VDT-a imamo obrazloženje zašto su ovi sporazumi odbijeni. Tako je od njih sedam, pet odbijeno zbog odustanka optuženog od sporazuma, dok je jedan odbijen po žalbi oštećenog, a drugi zato što kazna nije bila srazmjerna počinjenom krivičnom djelu,” pojasnila je Boričić.
Na konferenciji je istaknuto i da je SDT od 2016. do 2021. godine sa povratnicima zaključilo 40,6 odsto analiziranih sporazuma, a Više državno tužilaštvo 44 odsto. U istraživanju su uočili i da je veliki broj sporazuma potpisan sa višestrukim povratnicima u vršenju krivičnih djela, te da se čak dešavalo da veću kaznu dobiju neosuđivana lica, nego ranije osuđivani pripadnici kriminalnih grupa.
“Kada imamo u vidu ove podatke, ali i ono što smo iznijeli u tekstovima da su gotovo svi sporazumi vezani za finansijski kriminal završeni uslovnim osudama ili nanogicama, a da su pripadnici kriminalnih organizacija redom dobijali po tri mjeseca zatvora za najteža krivična djela trgovine narkoticima, oružjem i ljudima, možemo zaključiti da postoje ozbiljni propusti u primjeni, ali i realne sumnje da je došlo do zloupotrebe ovog instituta u našoj zemlji,” kazala je Boričić.

Kuća na Vidrovanu upisana na majku Blaža Jovanića, od imovine on je prijavio stan, audi A6, oružje, gotovinu od 36.000 eura i neoročeni štedni ulog od 49.900 eura, kao i kreditnu karticu sa 1.500 eura. Preduzeća, čija je stečajna masa vrijedna milione eura, rasprodavana je u bescjenje privilegovanim kupcima, povezanim sa osumnjičenom organizovanom grupom, ili kako se u javnosti često pominjalo, stečajnom mafijom

  Predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić, koji je uhapšen 9. maja zbog sumnje u zloupotrebu službenog položaja i organizovanje kriminalne grupe, u mjestu Vidrovan kod Nikšića uživao je u ljetnikovcu sa bazenom i sportskim terenima, gdje su se, prema tvrdnjama nekih bivših radnika propalih nikšićkih preduzeća, održavala “glavna ročišta”. Prema informacijama do kojih je došao Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), nekretnina se u katastru vodi na Jovanićevu majku Veru, penzionisanu prosvjetnu radnicu. Nekretnina je u katastru upisana kao nasljeđe 2019. godine. U katastru piše da se radi o porodičnoj stambenoj zgradi površine 94 kvadrata, njivama od 1.967 i 1.662 kvadrata i livadi od 1.234 kvadrata. Iza glavne, vidi se i jedna mala kuća (pomoćni objekat), koja nije upisana u katastar.  

Kompleks je opasan visokim zidom tako da je većinom zaštićen od “radoznalih pogleda” ali Google maps omogućava uvid u dvorište, tako da se jasno vidi bazen, teniski teren, košarkaški teren… Procjenitelj, kojeg je kontaktirao CIN-CG, procjenjuje da kompleks vrijedi najmanje 100.000 eura. Radi se, kako je objasnio, o konzervativnoj procjeni. Iako se kuća ne vodi na Blaža Jovanića, u Nikšiću se zna da je to njegovo, a neki od bivših radnika, žrtava stečajnih postupaka u kojima je stečajni sudija bio Jovanić, za CIN-CG su rekli da su se u toj kući održavala “glavna ročišta” i pravile šeme zbog kojih su mnoga preduzeća zatvorena, a radnici završili na biroima rada. Specijalno državno tužilaštvo (SDT) Jovanića sumnjiči da je uz pomoć 11 osoba, među kojima su stečajni upravnici, procjenitelji i vlasnici firmi za obezbjeđenje u stečajnim postupcima, nezakonito oštetio deset kompanija za oko 661,5 hiljada eura. To se navodi u rješenju Višeg suda u Podgorici o određivanju pritvora Jovaniću do 30 dana. Pritvor je određen i stečajnim upravnicima Saši Zejaku, Snežani Jović, Sanji Lješković, Ranku Radinoviću, Sretenu Mrvaljeviću, kao i vlasnicima firmi za privatno obezbjeđenje “Titan security” i “Guardian” Paviću Globareviću i Darku Peroviću. Članovima te kriminalne grupe SDT označava i stečajnog upravnika Mladena Markovića, procjenitelje Omera Markišića i Dejana Golubovića, vlasnicu firme za obezbjeđenje "Top force system" Nikšić, Stanu Čelebić, vlasnicu kompanije "Ogimar" Danijelu Laković i kandidata za sudiju u Privrednom sudu Vladana Nikolića.

U blizini kuća brata carinika Nekoliko stotina metara od Blažove kuće je i kuća njegovog brata Bora Jovanića zaposlenog u Upravi prihoda i carina. Kuća, od 110 kvadratnih metara, u avgustu 2019. je upisana u katastar kao poklon. Na kuću je, prema podacima iz katastra, upisana hipoteka u korist Prve banke na iznos duga od 23.860 eura od 22. septembra 2020. Prema podacima iz imovinskog kartona Bora Jovanića, radi se o stambenom kreditu koji mu je Prva banka odobrila, iako je protiv njega prije desetak godina vodila sudski spor zbog duga za stambeni kredit od 30.000 eura iz 2006. Mlađi Jovanić bio je ranije vozač Aca Đukanovića, vlasnika Prve banke i brata aktuelnog predsjednika države Mila Đukanovića. Boro Jovanić je 2012. bio osuđen na jednogodišnju zatvorsku kaznu zbog primanja mita od 150 eura, kako bi fiktivno ocarinio luksuzni automobil. Kazna mu je amnestijom tadašnjeg predsjednika države Filipa Vujanovića smanjena na šest mjeseci. Iako je Zakonom o državnim službenicima i namještenicima propisano da poslove u javnoj službi mogu da obavljaju samo neosuđivane osobe, Boro Jovanić je vraćen u službu, tako da i danas radi kao carinik u Upravi prihoda i carina.

Od šefa kabineta predsjednika Višeg suda do predsjednika Privrednog

Blažo Jovanić je nakon završenog Pravnog fakulteta 1998. godine odradio pripravnički staž u Višem sudu u Podgorici, a nakon dvije godine je izabran za šefa kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića. Početkom decembra 2006. godine u Vrhovnom Sudu Crne Gore otkriven je manjak od oko 200.000 eura. Za nestanak novca osuđena je na četiri godine i četiri mjeseca zatvora blagajnica, koja je tokom postupka pojašnjavala da je podizala novac iz trezora samo po nalogu Jovanića ili Vukotića. Jovanić je imao deponovan potpis u Trezoru, kao i šifru uz pomoć koje su se mogli obavljati transferi novca. Sudija Osnovnog suda u Podgorici Blažo Jovanić je postao 2005. godine, sa platom od 411 eura mjesečno i mjesečnom naknadom od 50 eura za obavljanje dužnosti sekretara Sudskog savjeta. Od imovine je kao sudija 2005. prijavio pet umjetničkih slika ukupne vrijednosti 800 eura. Njegova supruga Vesna Jovanić tada je imala platu od 155 eura, a u imovinskom kartonu Jovanića prijavljeno je da je imala Pežo 206, proizveden 1999. godine, vrijedan 5.500 eura. U Jovanićevom kartonu za 2008. piše da mu supruga radi u Prvoj banci, gdje je bila do 2013. godine, kada se kao njeno radno mjesto upisuje OTP Faktoring (firma mađarske OTP grupe koja upravlja imovinom hipotekarnih dužnika). Predsjednik Privrednog suda Jovanić postaje 2014. odlukom Sudskog savjeta, preskačući “nekoliko stepenika” u napredovanju. Reizabran je 2019. U posljednjem imovinskom kartonu iz 2022 (podaci za 2021) piše da Jovanić ima osnovnu mjesečnu platu 1.439 eura, a njegova supruga 2.200 eura. Blažo i Vesna Jovanić prijavili su da imaju u Podgorici stan od 118 metara kvadratnih (po 50 odsto), stečen kupovinom, dok se na Blaža vodi i garaža od 14 kvadrata. Jovanić je u kartonu prijavio oružje Smith&Wesson model 66 kalibar 357 MAG, kojeg je, kako je naveo, dobio na poklon. U avgustu prošle godine je prijavio nasljedstvo - nestambeni prostor od 43 kvadratna metra, dva stana od po 140 kvadrata, poslovni prostor od 55 kvadrata, dvorište od 487 kvadrata. Od toga je Jovaniću pripalo 50 odsto. Prema podacima iz katastra, na Blaža Jovanića se vodi polovina stambeno-poslovne zgradi u Nikšiću, površine 186 kvadrata, koja je, kako kažu upućeni Nikšićani, pripadala njegovom stricu Slobodanu Ziti Jovaniću, a koji je preminuo prošle godine. U redovnom imovinskom kartonu za prošlu godinu ta se nekretina ne pojavljuje, a prema nezvaničnim infomacijama, Jovanić je prodao, iako se u katastru još vodi na njega. Jovanić vozi audi A6 proizveden 2014. godine, a supruga Vesna audi 2.0 iz 2017. godine. On je prijavio gotovinu od 36.000 eura i štedni i neoročeni štedni ulog od 49.900 eura, kao i kreditnu karticu sa 1.500 eura. Prošle godine je uzeo stambeni i gotovinski kredit od po 50.000 eura (rata 301 i 421 euro), a njegova supruga gotovinski od 25.000 eura. On je 2017. godine od Vlade, na čijem je čelu tada bio Duško Marković (DPS) dobio kredit za rješavanje stambenog pitanja, od 40.000 eura, od čega je dužan da vrati državi svega 8.000 eura, odnosno rata mu je 40 eura. Shodno ugovoru kredit vraća narednih 20 godina. Bivše DPS vlade dodjeljivale su kredite i stanove ispod tržišnih cijena, u skladu sa Odlukom o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera. Među funkcionerima koji su dobili stanove i kredite su i nedavno uhapšena bivša predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, bivši predsjednik Ustavnog suda Dragoljub Drašković, specijalni tužilac Saša Čađenović, nekadašnji ministar kulture Branislav Mićunović, bivši ministar pravde Zoran Pažin, bivša sutkinja Ustavnog suda Mevlida Muratović, vrhovni državni tužilac Veselin Vučković, specijalna tužiteljka Lidija Vukčević… Jovanić je i 2008. godine dobio komercijalni stambeni kredit od 100.000 eura (rata 760 eura), kojeg je vratio, odnosno ne pojavljuje mu se u kartonu od ove godine. Njegova supruga je stambeni kredit od 30.000 eura uzela 2011. godine (rata 595,62 eura).  

Malverzacije utvrđene u više stečajnih postupaka

SDT sumnjiči Jovanića da je koristeći funkciju predsjednika Privrednog suda, kao i sudijsku funkciju, nezakonito povećavao troškove stečajnog postupka u čemu su mu pomagali određeni stečajni upravnici. ”Protivpravna imovinska korist se pribavljala tako što su se određena sredstva po nalogu Jovanića sa računa Privrednog suda avansirala na račun stečajnog dužnika, a navodno u cilju vođenja stečajnog postupka, a potom se taj novac prebacivao na račune članova ove kriminalne grupe prije zaključenja stečajnog postupka”, navodi se u rješenju o određivanju pritvora dijelu ove grupe. Prodajom imovine firme u stečaju pokrivao bi se dug sa računa Privrednog suda. ”U ovom slučaju država bi ostala neoštećena, dok bi oštećeni bili stečajni dužnici i povjerioci”, navodi se u dokumentu Višeg suda. Za sada su malverzacije ove grupe utvrđene u stečajnim postupcima kompanija Euromix Tours Budva, Sotto la colina Podgorica, Tehnostar Berane, Nega Tours Montenegro (hotel AS), Jastreb Podgorica, Trgošped Rožaje, Montel (motel Glava Zete) Nikšić, Princ&co Kotor, Bjelasica Rada Bijelo Polje. Bivši državni sekretar u Ministarstvu pravde Andrej Milović objasnio je šemu po kojoj je osumnjičena grupa navodno radila. ”Blažo Jovanić dodijeli stečaj sebi bliskom stečajnom sudiji ili sebi, namještanjem kroz elektronski PRIS sistem dodjele predmeta (isključe sudije u sistemu preko bolovanja, odsustva i sistem vrti samo preostale - podobne). Stečajni sudija odredi njima bliskog stečajnog upravnika. Stečajni upravnik, kad popiše imovinu stečajnog dužnika, dodjeljuje posao zaštite i obezbjeđenja te imovine njima bliskoj security firmi (kuma, prijatelja, obično iz Nikšića)”, napisao je Milović na Fejsbuku. Security firma, kako je objasnio, fakturiše iznos za pružanje usluge obezbjeđenja (obično cijena od 50-70.000 eura za tu uslugu), upravnik priznaje tu fakturu i na kraju isplaćuju. ”Dijele taj novac za nepostojeće obezbjeđenje imovine. I to rade u svakom, ali svakom stečajnom postupku gdje ima imovine za naplatu. Budžet Crne Gore i radnici su oštećeni za stotine miliona eura posljednjih decenija zbog stečajne mafije. Strane diplomate i izvjestioci, Crnu Goru kvalifikuju kao ‘Mafia state’, ako do sada nekome nije bilo jasno zašto, sada je svakome jasno zašto”, naveo je Milović. Ubiranje profita preko troškova za obezbjeđenje objekata, bio je samo jedan dio šeme. Glavni novac privilegovanim dolazio je od rasprodaje imovine, koja je prodavana po višestruko manjoj cijeni od tržišne. To se najbolje vidi na primjeru preduzeća Mall group, čiji je suvlasnik Goran Rašović, o čemu je CIN-CG ranije pisao.

Tokom stečaja, koji traje šest godina, rasprodata je vrijedna imovina Mall group u Đenovićima, Kamenarima, Baru i Podgorici po cijenama ispod tržišnih i to kada je Rašović imao novac za isplatu duga banci koja je pokrenula stečaj. Rašović vodi nekoliko postupaka pred Privrednim sudom (za naknadu štete, za pobijanje zaključenih pravnih poslova, itd.). Žalio se i Višem i Apelacionom sudu, a 2017. godine je podnio i krivičnu prijavu Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) zbog sumnje u nezakonite radnje stečajnih organa. Rašović za CIN-CG kaže da je od 12 trenutno osumnjičenih, sedam involvirano u njegov stečajni postupak - Jovanić, Lješković, Jović, Zejak, Globarević, Nikolić i Laković. ”Ovi posljednji događaji nijesu me iznenadili, a nakon mojeg, nažalost, višegodišnjeg ukazivanja na način postupanja ove organizovane grupe. Ono što me zabrinjava je da, po objavljenim izvodima iz spisa SDT-a, nijesu obuhvaćeni stečajni postupci u kojima kao stečajni sudija nije postupao Jovanić, već drugi stečajni sudija sa većim dijelom pripadnika ove organizovane grupe. Ako su ove stečajne sudije nezakonito postupale, a odgovorno tvrdim da jesu, oni su direktni saučesnici u poslovanju ove organizovane grupe u okviru Privrednog suda”, rekao je Rašović. On kaže da se povodom toga već obratio novom glavnom specijalnom tužiocu Vladimiru Novoviću. ”Nakon šestogodišnjeg postupka i borbe protiv ove organizovane grupe najviše me je iznenadio, neprijatno, predsjednik Apelacionog suda Mušika Dujović, koji je kao predsjednik direktno nadređenog suda i Privrednom i Višem, kao sudija odlučivao i u krivičnom postupku i u postupcima po mojim žalbama i koji je preko mojih žalbi i obraćanja bio direktno upoznat sa načinom rada ove organizovane grupe, a nije ništa preduzeo”, kazao je Rašović. Iz Apelacionog suda su za CIN-CG rekli da su taj sud i njegov predsjednik, u granicama nadležnosti i ovlašćenja propisanih Zakonom o sudovima, postupali po više žalbi, podnesaka i obraćanja Rašovića. ”Sve odluke po žalbama gospodina Rašovića protiv rješenja prvostepenog suda donijetih u tom postupku, Apelacioni sud je donio blagovremeno u rokovima propisanim zakonom, poštujući načelo hitnosti stečajnog postupka, a na svaki podnesak i obraćanje predsjedniku Apelacionog suda, nakon detaljnog razmatranja njegove sadržine i preduzimanja radnji koje su u nadležnosti predsjednika suda, odgovoreno je u najkraćem roku”, kazala je portparolka Apelacionog suda Danijela Vukčević. Ona je navela da su se podnesci i obraćanja Rašovića odnosili uglavnom na postupke povodom podnijetih žalbi o kojima je jedino ovlašćeno da odlučuje vijeće ovoga suda, što je imenovanom više puta i ukazano.

Jovanić stečajni sudija za najveća preduzeća
Kao predsjednik Privrednog suda Jovanić je istovremeno bio i stečajni sudija za najveća crnogorska preduzeća Kombinat aluminijuma Podgorica, Rudnike boksita Nikšić, Radoje Dakić, Vektra Boka, Brodogradilište Bijela, Onogošt, Bjelasica Rada i dr. Protiv Jovanića su podnijete brojne krivične prijave, međutim iz SDT-a nijesu željeli da odgovore na pitanja CIN-CG koliko je tačno podnijeto krivičnih prijava protiv Jovanića, od kada je na čelu Privrednog suda, ali i prije toga. ”SDT ne daje podatke i informacije o tome da li je i protiv kojeg lica u ovom tužilaštvu formiran predmet, već samo podatke i informacije po konkretnim krivičnim prijavama”, rekla je portparolka SDT-a, tužiteljka Sanja Jovićević. Samo su NVO “Bivši radnici Vektra Boke” protiv Jovanića i menadžmenta Vektre Boke podnijeli 14 krvičnih prijava, zbog sumnji u malverzacije vezane za privatizaciju i stečajni postupak u Vektri. Predsjednik te NVO Đorđe Rajak za CIN-CG je rekao da su po prijavama formirani predmeti, ali ništa nije urađeno. ”Kad je uveden stečaj u Vektru Boka nastala je otimačina, pljačka i rasprodaja, a pokrovitelji svega bili su Blažo Jovanić i sekretar društva”, kazao je Rajak. Hotelsko-turističko preduzeće Boka (54 odsto kapitala) prodato je 2007. godine Vektri Montenegro biznismena Dragana Brkovića, po cijeni od 22,2 miliona eura, gotovo 50 miliona eura manje nego što je bio procijenjen akcionarski kapital turističkog kompleksa.

Tom privatizacijom se više puta bavila skupštinska Komisija za kontrolu privatizacije na čijim sjednicama su poslanici ukazivali da je HTP Boka prije privatizacije godinama bila ključni nosilac razvoja turističke privrede u Herceg Novom. Uoči privatizacije, u kompaniji su bila zaposlena 222 radnika, dok je u vlasništvu turističkog kompleksa bilo preko 126 hiljada kvadrata zemljišta i blizu 50 hiljada kvadrata objekata, poput nekada prestižnih hotela Plaža, Tamaris i Igalo ili restorana Žanjice, Galeba i Levangera. Svi turistički objekti nalaze se na atraktivnim lokacijama hercegnovskog zaliva. Rajak podsjeća da Brković nije ispoštovao kupoprodajni ugovor i da su ostala otvorena pitanja da li su i koliko plaćene akcije, kako je imovina Boke založena za kredite, kada je kupoprodajnim ugovorom definisano da ne može biti založena. U stečajnom postupku, kako kaže, bivši radnici nisu bili upoznati ni sa detaljima plana reorganizacije, koji je nije ni sprovođen kako treba. Privredni sud uveo je stečaj 13. juna 2015. zbog duga od četiri miliona eura prema Crnogorskoj komercijalnoj banci (CKB). Za stečajnog upravnika imenovan je Sreten Mrvaljević, jedan od osumnjičenih članova organizovane grupe. U decembru 2015. izglasan je Plan reorganizacije, ali zbog žalbe OTP faktoringa postupak je trajao još godinu. Planom reorganizacije predviđeno je bilo da se prodajom dijela obezbijedi 25,69 miliona eura za isplatu dugova, najvećim dijelom prodajom imovine. Rajak podsjeća da je Jovanić dozvolio prodaju kapitalnih objekata, a odobrio je i prodaju hotela Plaža, Igalo i Tamaris, iako se oni, prema ugovoru, ne smiju prodavati. Prodaju je spriječio Savjet za privatizaciju. ”Jovanić nije ispoštovao ni odluku Ustavnog suda, gdje je izričito navedeno da radnici ne mogu biti u trećem isplatnom redu”, naveo je Rajak. Podsjeća da je odlukom Ustavnog suda iz juna 2018. godine prestao da važi dio člana 55 Zakona o stečaju na način da sva potraživanja bivših radnika spadaju u prvi isplatni red, a ne samo potraživanja dospjela 24 mjeseca prije stečaja. Brković, njegovi sinovi Boris i Bojan i izvršni direktor Vektra Boke Milić Popović hapšeni su u avgustu prošle godine zbog sumnje da državu oštetili za nešto više od sedam miliona eura, nepoštovanjem ugovora o kupoprodaji HTP Boka. Oni su u oktobru pušteni da se brane sa slobode. Tužioci su ispitivali kako je Brković kupio Boku, ali i da li je nakon što je njegova uprava dovela preduzeće do bankrota, sprovođenjem stečaja kroz reorganizaciju krčmio imovinu firme i iz nje pozajmicama izvlačio novac, dok bivši radnici još nijesu naplatili potraživanja. Rajak kaže da su oni i iz zatvora pravili štetu Boki. ”Prošle sezone je pun bio hotel (Plaža), ali ništa nije išlo preko računa, sve je bilo u kešu. Nijedan cent poreza ni doprinosa nije plaćen, ni boravišna taksa”, tvrdi Rajak.

 

Rudnike boksita “pojeo” decenijski stečaj

Stečaj u nikšićkim Rudnicima boksita traje skoro deset godina. Uveden je u novembru 2013. godine, na zahtjev Crnogorske komercijalne banke zbog duga od 1,59 miliona eura, a potom je proglašen i bankrot, jer niko u zakonskom roku nije dostavio plan reorganizacije preduzeća. Prethodno je Centralno-evropska aluminijumska kompanija (CEAC), ruskog biznismena Olega Deripaske upravljala Rudnicima i Kombinatom aluminijuma Podgorica (KAP). Rusi su tim kompanijama od 2005. do 2009. upravljali na osnovu većinskog vlasništva, a od tada do uvođenja stečaja, sa 29,36 odsto akcija koliko je imala i Vlada, na osnovu Ugovora o poravnanju kojim mu je Vlada prepustila upravljanje. Proizvodnjom na rudokopima od 2016. godine upravlja kompanija Uniprom Veselina Pejovića. Stečani upravnik u Boksitima bio je prvo Veljko Rakočević, koji je razriješen dužnosti na lični zahtjev, zatim Zdravko Cicmil. Nakon što je Cicmil podnio ostvaku 2015. za novog stečajnog upravnika imenovan je Mladen Marković, kojeg SDT takođe označava kao člana Jovanićeve grupe.

Bivši radnik Rudnika i povjerilac Rašo Čivović podnio je preko 100 prigovora u vezi sa stečajnim postupkom, od kojih su mu tri usvojena. On za CIN-CG kaže da se jedan usvojeni prigovor odnosio na prodaju upravne zgrade Boksita, drugi na neosnovano isplaćene plate jednom broju radnika i treći na isplate bivšim ruskim menadžerima, čime je stečajnoj masi nanijeta šteta. Čivović se godinama u sudovima borio za pripadajuću otpremninu koju je dobio tek nedavno zahvaljujući usvajanju Zakona o ostvarivanju prava na finansijsku podršku zaposlenima u sektoru rudarske i metalske industrije. Kao član organizacionog odbora protesta bivših i sadašnjih radnika Boksita, Čivović godinama ukazuje na probleme u vezi sa spornom promjenom vlasnika radničkog placa, njihovim potraživanja iz stečajne mase, kao i prodajom upravne zgrade preduzeća u Nikšiću. Upravna zgrada je prodata u januaru kompaniji Roming Montenegro za 872 hiljade eura. Radnici traže da stečajni upravnik, u skladu sa zakonom, novac prioritetno opredijeli za obeštećenje radnika koji su u prvom naplatnom redu. Međutim, kako kaže Čivović, sumnjaju da je novac uplaćen mađarskoj kompaniji Vagonimpex, koja sudskim putem traži naknade izgubljene dobiti od 891 hiljadu eura sa kamatama, zbog jednostranog raskida ugovora o kupovini rude. ”Što se tiče mojih predmeta, nekoliko puta sam tražio izuzeće sudija Jovanića i sutkinje Borjanke Zogović. Jednom mi je bio predmet kod sutkinje Nataše Bošković i kada sam došao na ročište ona mi je rekla da joj je predmet oduzet bez objašnjenja”, kaže Čivović. On je najavio da će tražiti reviziju postupaka u njegovim predmetima koji se tiču otpremnine, razlika u plati i sl. On je ranije podnio pritužbu Sudskom savjetu Crne Gore protiv Jovanića i tražio pokretanje disciplinskog postupka protiv ovog stečajnog sudije, tvrdeći da je došlo do “oštećenja stečajne mase” nikšićke firme od više od 328.649 eura. Ovo je samo dio preduzeća, čija je stečajna masa vrijedna milione eura, rasprodavana u bescjenje privilegovanim kupcima, povezanim sa osumnjičenom organizovanom grupom, ili kako se u javnosti često pominjalo, stečajnom mafijom koju je očito predvodio Jovanić.  

Prijave zbog DKP-a, Solane, Meljina

Krivičnu prijavu protiv Jovanića podnijelo je Udruženja za zaštitu interesa manjinskih akcionara Duvanskog kombinata Podgorica, zatim MANS zbog sumnje da je nevršenjem svoje dužnosti u okviru predmeta koji se odnosi na stečajni postupak u ulcinjskoj Solani “Bajo Sekulić” zloupotrijebio službeni položaj. Udruženja za zaštitu interesa manjinskih akcionara DKP-a, izgubilo je sporove kod Privrednog, Apelacionog i Vrhovnog suda u vezi sa spornom prodajom imovine preduzeća Zetagradnji, kao i u vezi sa osnivanjem Novog duvanskog kombinata. Međutim, najavili su da će ići do Strazbura. Iz Udruženja su vuše puta saopštili da je komisija stečajnog dužnika prvo procjenila imovinu, zemljište i zgrade Duvanskog kombinata na 25,5 miliona eura, a da su naknadne procjene spustile taj iznos na 13,1 milion eura. Kao i da je naknadno cijena jedinom ponuđaču “Zetagradnji” spuštena za još 700 hiljada eura na ime troškova rušenja. Zbog kašnjenja primopredaje cijena je naknadno smanjivana za još 98 hiljada eura za svaki mjesec kašnjenja. MANS je u maju 2019. godine protiv Jovanića podnio krivičnu prijavu zbog, kako su naveli, nezakonitih tendera za prodaju zemljišta Solane. Naveli su da je Jovanić mjesecima ignorisao upozorenja na nezakonito ponašanje stečajnog upravnika Solane jer se na tenderu nudilo zemljište koje nije bilo u vlasništvu kompanije “Bajo Sekulić”, da bi na kraju konstatovao kako je “sve u redu”. Navodi se da je tada stečajni upravnik Žarko Ostojić 11. marta 2019. godine raspisao 15. po redu tender za prodaju imovine Solane, pri čemu je na prodaju oglasio i državnu zemlju koju je Solana imala pravo da koristi samo dok je proizvodila so. To pravo prestalo je po proglašenju stečaja u kompaniji. Lokalni parlament u Ulcinju proglasio je u aprilu 2019. Solanu parkom prirode. Protiv Jovanića, kao i stečajnog upravnika Zejaka i direktorice Meljina Olivere Mihajlović Elez, krivičnu prijavu je 2019. podniijela kompanija “Atlas cap” koja je većinski vlasnik Meljine kompleksa. ”Oni se terete da su početkom 2018. godine stvorili kriminalnu organizaciju sa ciljem da na nezakonit način prouzrokuju stečaj u kompaniji Meljine kompleks”, navodi se u prijavi.

Biljana MATIJAŠEVIĆ

”Problem maloljetničkih trudnoća veoma izražen kada je RE zajednica u pitanju, imajući u vidu da je dječji ugovoreni brak usko povezan sa ranim trudnoćama”, kazala psihološkinja iz Centra za romske inicijative Jovana Knežević

Više hiljada maloljetnica porodilo se u posljednjih deset godina u Crnoj Gori, a među njima ima i 14-godišnjakinja. Sagovornice Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) ističu da je uglavnom riječ o pripadnicama romske i egipćanske (RE) populacije, kao posljedica njihovog običaja ugovorenih brakova.

”One rano stupaju u bračne odnose i od djevojčica se očekuje da već sa 15 ili 16 godina rode prvo dijete. I očevi su nezreli vršnjaci, tako da nijedno od njih ne shvata ozbiljnost i komplikacije rane trudnoće”, upozorava u razgovoru za CIN-CG direktorica ulcinjskog Doma zdravlja, ginekološkinja Sadije Holaj.

Dječji fond Ujedinjenih nacija (UNICEF) upozorava da su djevojčice koje se udaju u ranom uzrastu izložene opasnostima po zdravlje zbog čestih porođaja, neplaniranih trudnoća, seksualno prenosivih bolesti i abortusa. Rano rađanje djece vodeći je uzrok smrtnosti za djevojčice uzrasta od 15 do 19 godina, zbog komplikacija u vezi sa trudnoćom i porođajem.

I doktorka Holaj ističe da maloljetničke trudnoće nose sa sobom veći stepen smrtnosti i majke i djeteta. “Pored toga, ima i ozbiljne komplikacije od bolesti kao što su prevremeni porođaj, hipertenzija, anemija i toksenija”, pojašnjava ona.

Iz Instituta za javno zdravlje (IJZ) kazali su za CIN-CG da rana trudnoća ostavlja zdravstvene posljedice u vidu rizika od ponovne mogućnosti rađanja, a da je karakteristično i to da se zbog fizičke nezrelosti porodilje, porođaji uglavnom završavaju carskim rezom.

”Takođe, maloljetničko roditeljstvo najčešće utiče na društveno-socijalni život maloljetnice. Rana trudnoća najčešće dovodi do promjena raspoloženja, razdražljivosti, depresivnog stanja, iskrivljenog doživljaja sebe i novorođenčeta, poremećaja u vršnjačkim odnosima i školovanju”, poručuju iz IJZ.

Istraživanje koje je UNICEF sproveo u Bugarskoj pokazuje i da porodice nisu niti zabrinute niti svjesne rizika od ranih trudnoća i da većina Roma, na primjer, smatra da mlade majke rađaju zdravu djecu i da rano rađanje nije rizično ni za nju ni za bebu. Čak i kada im medijatorke predstave podatke o negativnim posljedicama ranog rađanja, to nema značajan uticaj na praksu dječjih brakova, što, navodi se u dokumentu UNICEF-a, znači da ih običajne norme nadjačavaju.

UNICEF je kod nas u saradnji sa Upravom za statistiku (MONSTAT) više puta u posljednjih deset godina sproveo istraživanja višestrukih pokazatelja u romskim naseljima u Crnoj Gori (MICS). Istraživanje je pokazalo i da 18,2 odsto ispitanica i 6,5 odsto ispitanika prvi put stupilo u brak ili zajednicu prije navršene 15. godine. Prije navršene 18. godine taj procenat je 56,4, odnosno 34,9 odsto.

Procenat mladih starosti od 15 do 24 godine koji su imali seksualne odnose prije navršene 15. godine kod žena je bio 19,5, a kod muškaraca 11,4 odsto.

Jedno od tih istraživanja pokazalo je da je 36,9 odsto ispitanica u starosnoj grupi od 20 do 24 godine rodilo najmanje jedno dijete prije svoje 18. godine.

IJZ je dostavio CIN-CG podatke o ukupnom broju porođaja u Crnoj Gori, ali i udio porodilja koje su u trenutku porođaja imale do 19 godina. Iz IJZ su kazali da ne raspolažu podacima o broju porođaja maloljetnica. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, trudnoće i porođaji u kojima majka ima manje od 20 godina smatraju se adolescentskim.

U periodu od 2010. do 2020. godine ukupno je bilo 80.430 porođaja, a udio porodilja do 19. godine činilo je 3.193. To je oko četiri procenata od ukupnog broja.

Dok je broj porođaja u posljednjih deset godina opao za oko 900 godišnje, sa 7.820 2010. godine na 6.919 slučajeva 2020, opadao je i broj porođaja među adolescentima. Ta brojka se smanjila za više od 100 porođaja godišnje, sa oko 370 u 2010. godini na 252 u 2020. godini.

Evidenciju o maloljetničkim porođajima imaju zdravstvene ustanove, pa je u najvećoj zdravstvenoj ustanovi u državi – Kliničkom centru Crne Gore (KCCG) - u posljednjih pet godina zabilježeno 48 slučajeva. “Najmlađa maloljetna osoba porođena u tom periodu je imala 14 godina”, navodi se u odgovoru iz KCCG.

Najveći broj maloljetničkih porođaja je, međutim, imala beranska bolnica. U posljednjih pet godina, u bolnici su obavljena 103 maloljetnička porođaja, a najmlađa majka imala je 15 godina.

Direktor barske Opšte bolnice “Blažo Orlandić” Igor Karišik kazao je za CIN-CG da su u istom periodu imali 15 maloljetničkih porođaja, od koji su dvije porodilje u tom trenutku imale po 14 godina, dvije od po 15, četiri od 16, a sedam od 17 godina. Broj maloljetničkih porođaja u Baru porastao je u posljednje dvije godine.

Nikšićka Opšta bolnica imala je 19 maloljetničkih porođaja u posljednjih pet godina, a iz tamošnje službe su za CIN-CG kazali da je najmlađa među njima imala 15 godina, dok je uglavnom riječ o 17-godišnjakinjama. Iz bjelopoljske Opšte bolnice kazali su da je u posljednjih pet godina bilo 11 maloljetničkih porođaja, među kojima je najmlađa porodilja imala 16 godina.

Glavna sestra kotorske Opšte bolnice Dijana Kukuličić kazala je za CIN-CG da se kod njih na godišnjem nivou obično porodi jedna ili dvije maloljetnice, a da je najmlađa među njima takođe imala 16 godina. Isto toliko godina imala je i najmlađa porodilja u cetinjskoj Opštoj bolnici “Danilo I”, kazala je za CIN-CG Anđelka Lopičić, glavna sestra gineokologije i akušerstva. U prijestoničkoj bolnici u posljednjih pet godina imali su tri maloljetnička porođaja.

Opšta bolnica Pljevlja je od 2017. godine imala 14 maloljetničkih porođaja, a najmlađa pacijentkinja imala je 16 godina.

Slučajeve prijavljuju centrima za socijalni rad i policiji

Direktor barske bolnice, Igor Karišik, kazao je da je u slučaju porođaja maloljetnica praksa da se obavijeste policija i lokalni Centar za socijalni rad. Direktorica tamošnjeg Centra za socijalni rad Biljana Pajović kazala je za CIN-CG da su u posljednjih pet godina imali tri prijavljena slučaja porođaja maloljetnica u Baru, a jedan više u Ulcinju. Ona je pojasnila da se obično dešava da budu obaviješteni o porođaju maloljetnice od strane odjeljenja ginekologije bolnice.

”Odmah po saznanju, stručni radnici službe za djecu i mlade odlaze na odjeljenje ginekologije, gdje obavljaju razgovor sa maloljetnom porodiljom. Tom prilikom je potrebno utvrditi gdje i sa kim živi maloljetnjica, da li je spremna, uz pomoć porodice da preuzme brigu o bebi i na adekvatan način brine o njoj. Uobičajeno je i da se stupi u kontak sa članovima porodice – roditelji, emotivni partner – kako bi se potvrdilo da je porodilja prihvaćena, te da će joj biti pružena potrebna pomoć”, kazala je Pajovićeva.

Dodala je da ukoliko je potrebno, sprovodi se praćenje porodice, u određenom vremenskom periodu i to na način što se sačinjava plan usluga podrške korisniku i porodici, obavljaju se savjetodavni razgovori u Centru, puža psihosocijalna ili materijalna podrška.

Uglavnom prijave stižu iz Opšte bolnice - porodilišta, ili tokom trajanja trudnoće maloljetnice prijava stigne ili od vaspitno-obrazovnih ustanova ili od roditelja, pojasnili su predstavnici više centara za socijalni rad u razgovoru za CIN-CG.

Zavisno od situacije i prihvatanja ili neprihvatanja maloljetnice od strane roditelja, Centar za socijalni rad može da reaguje na sljedeće načine - ako porodica prihvati maloljetnicu sa djetetom, onda prate porodičnu situaciju i kroz praćenje obavljaju savjetodavni rad i upućiju članove porodice u skladu sa potrebama na relevantne institucije. Takođe, pored savjetodavne, Centar u skladu sa mogućnostima pruža i razne vrste materijalnih pomoći. U slučajevima kada porodica ne prihvata maloljetnicu sa djetetom, Centar pronalazi adekvatan vid zaštite majke i djeteta, a to obično bude porodični smještaj, dok dijete ne navrši tri godine.

U posljednjih pet godina to se desilo jednom, kazala je rukovoditeljka Službe za djecu i mlade Centra za socijalni rad Nikšić Marija Nikčević. “U međuvremenu radi se na osnaživanju i osamostaljivanju korisnice kako bi samostalno preuzela brigu o djetetu kada joj pravo na uslugu prestane. Porodični smještaj pružaju lica koja su prošla licenciranu obuku”, pojasnila je ona.

Direktor beranskog Centra za socijalni rad Petar Pajković kazao je da je tamošnja bolnica prijavila tri maloljetnička porođaja u posljednjih pet godina. “Takođe je bitno naglasiti da obavještenje Centru od strane bolnice uglavnom dolazi kada su u pitanju nesređeni porodični odnosi i nezadovoljstvo roditelja maloljetnice zbog situacije u kojoj se našla”, pojasnio je on.

U više slučajeva, podaci centara za socijalni rad i zdravstvenih ustanova, koji se tiču maloljetničkih porođaja se ne poklapaju.

Zajednica prepreka do kontracepcije

Psihološkinja iz Centra za romske inicijative (CRI) Jovana Knežević kazala je za CIN-CG da “možemo sa sigurnošću da kažemo da je problem maloljetničkih trudnoća veoma izražen kada je RE zajednica u pitanju, imajući u vidu da je dječji ugovoren brak usko povezan sa ranim trudnoćama”.

Knežević je mišljenja da se posljednjih desetak godine povećao trend ne samo maloljetničkih trudnoća i porođaja, nego i pobačaja.

Na pitanje CIN-CG na koji način se može podići svijest o opasnostima koje sa sobom nose maloljetničke trudnoće i porođaji, Kneževićeva je kazala da se CRI od 2011. godine intenzivno bavi suzbijanjem dječjih ugovorenih brakova i u sklopu rada u kontinuitetu ukazuju na rizike koje nosi rana trudnoća kao i posljedice sa kojima se suočavaju djevojčice prilikom porođaja.

”S obzirom na to da je zajednica Roma i Egipćana još pod strogim patrijarhalnim normama, jedan od glavnih problema jeste da zajednica generalno ne dozvoljava mladima a pogotovo djevojčicama da se upoznaju sa temom reproduktivnog zdravlja, pogotovo kada su u pitanju kontracepcijska sredstva”, navodi Knežević razloge.

To potvrđuju i rezultati MICS istraživanja, koje pokazuje da je svega 4,1 odsto ispitanica koje su u tom trenutku bile udate ili u zajednici kazalo da koriste neko kontraceptivno sredstvo.

Izvršna direktorka CRI Fana Delija kazala je da je visok procenat maloljetničkih trudnoća, pogotovo između 16 do 18 godina.

”Ono što dodatno zabrinjava jeste da su kroz praksu registrovani i slučajevi maloljetnih trudnoća i prije 16. godine, što ukazuje na problem zakonodavnog okvira u slučajevima sprečavanja dječjeg nedozvoljenog braka. Naša praksa takođe ukazuje da prilikom sprečavanja dječjih brakova najčešće nailazimo na to da ‘prilikom vraćanja djevojčica kod bioloških roditelja kao najbolji interes djeteta’ ugovoreni brak postaje ‘javna tajna’, što za posljedicu ima maloljetničku trudnoću i da nam djeca rađaju djecu”, kazala je ona.

”Sve naše ispovijesti žrtava potvrđuju činjenicu da su djevojčice postale majke prije punoljetsva, što ne isključuje mogućnost da one u tim ranim fazama i u toku braka ne odlučuju da li će postati majke, a nažalost su često i žrtve silovanja u toku braka”, navodi Delija.

Kada je u pitanju zdravstvena njega ona je dostupna, međutim Delija ističe da moramo imati u vidu da određeni broj žrtava iz zajednice Roma ne posjeduje dokumenta, pa po automatizmu nemaju zdravstvene knjižice i samim time se uskraćuje pravo na zdravstveno obrazovanje.

I Evropska komisija je u posljednjem godišnjem izvještaju o Crnoj Gori istakla da sve zdravstvene usluge nisu dostupne za osobe bez regulisanog pravnog statusa, ukljčujući pripadnike RE populacije.

Brak iz ljubavi, pored svoje, stara se o još troje djece

Mada se djevojčice nerijetko udaju protiv svoje volje i stupaju u ugovorene bračne zajednice, slučaj Andrijane Kajtazaj je prilično drugačiji.

Ona je kazala za CIN-CG da se u svog supruga zaljubila dok je još išla u školu i da se na brak odlučila iz ljubavi.

”Mi smo se zabavaljali i u tom periodu sam željela da se udam za njega. Moji stvarno nisu željeli da se udam. Sa njim sam i dan danas. I srećno sam udata. Imamo sedmoro djece. Prvo dijete sam rodila od 14 godina, drugo sam rodila od 16... i sve tako”, kazala je ova 37-godišnjakinja u razgovoru za CIN-CG.

Gotovo svi porođaji obavljaju se u zdravstvenim ustanovama. MICS istraživanje je takođe pokazalo da je tokom posljednje trudnoće najmanje jedan pregled imalo 85,7 odsto ispitnica, a najmanje četiri pregleda njih 63,5 odsto. Ovo je procenat žena koje su bile trudne u periodu od dvije godine koje je prethodilo istraživanju. Od njih je samo 77,1 odsto kazalo da im je izmjeren krvni pritisak i da su dale uzorak urina i krvi tokom posljednje trudnoće.

Sagovornica CIN-CG kazala je da je tokom svojih sedam porođaja imala odlično iskustvo sa zdravstvenim sistemom i da je njeno zdravlje i sada odlično.

Nakon što je njena rođaka preminula, Kajtazaj je odlučila da se stara i o njeno još troje djece.

”Oni su htjeli da dječake smjeste u dom, a djevojčicu da uzimaju. Centar za socijalni nije bio za to. Ja sam rekla - ja ću da ih usvojim, što da ne. Kako sam odgojila svoje, tako ću odgojiti i njih. Srećna sam, nemamo nikakvih problema”, istakla je sagovornica CIN-CG.

Crna Gora prva po ranim brakovima

Kada je u pitanju rasprostranjenost dječjih brakova, podaci iz MICS istraživanja iz zemalja regiona pokazuju da su oni najčešći u crnogorskoj romskoj zajednici.

Tako je u Crnoj Gori najveći procenat Romkinja koje su stupile u brak do 15. godine – 18,2, dok je kod opšte populacije taj procenat 0,5. U grupi do 18 godina taj procenat je među Romkinjama čak 56,4 odsto, a u opštoj populaciji 6,2. U ovoj drugoj grupi neznatno viši stepen ima samo Srbija – 57 odsto Romkinja uđe u brak do 18. godine.

Ovo istraživanje obuhvatilo je i Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Sjevernu Makedoniju.

Mladi Romi i Romkinje iz siromašnijih porodica u većem su riziku od stupanja u brak prije 15. godine u odnosu na vršnjake koji žive u bogatijim porodicama, pokazuje istraživanje. Iz najsiromašnijih porodica prije 15. godine u brak stupi čak 27 odsto, a iz najbogatijih 16 odsto.

Mladi iz romskih naselja koji nisu u braku pismeni su u 57 odsto slučajeva. Među onima koji su stupili u brak prije 18. godine pismeno je nešto više od polovine (54 odsto). S druge strane, od onih koji su stupili u brak prije 15. godine samo dvoje od petoro je pismeno (42 odsto), pokazalo je istraživanje MICS. Među mladim Romima koji su nepismeni, 45 odsto nije u braku, jedna trećina (32 odsto) stupila je u brak između 15. i 18. godine, a skoro dvije četvrtine (23 odsto) prije 15. godine. Od onih koji ne pohađaju školu više od polovine (55 odsto) nije u braku, skoro jedna trećina (31 odsto) stupila je u brak između 15. i 18. godine, a 14 odsto prije 15. godine.

Miloš RUDOVIĆ