U Crnoj Gori sve više žena koje se odlučuju na intervencije radi estetike. Nekima se riješi problem, ali nekima problem tek nastane nakon zahvata. Oni koji imaju negativna iskustva teško pronalaze pravdu na sudu, pa čak i kada vještaci utvrde da su operaciju izvele osobe koje nemaju specijalizaciju za ovu medicinsku oblast. Često se dešava i da se ozbiljni zahvati rade po zubarskim ordinacijama, kozmetičkim salonima i raznim neadekvatnim prostorima

Andrea Perišić

Željela sam da se riješim viška kože koja je visila, što me opterećivalo i zato sam i odlučila da se podvrgnem estetskom zahvatu podizanja i uvećavanja grudi. Umjesto da budem zadovoljna i da započnem novi život, dobila sam invaliditet ljekarskom greškom, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Jovana (ime je izmijenjeno radi zaštite identiteta), žena u srednjim godinama koja je pristala otvoreno da govori o ovom problemu i koja je pokrenula sudski postupak zbog posljedica koje još trpi.

Ona je u februaru 2018. primljena kao pacijentkinja jedne klinike u Podgorici, koja je inače specijalizovana za liječenje bolesti uha, grla i nosa, gdje su joj ljekari M. i R. (prava imena poznata redakciji, ali su zaštićena radi sudskog procesa koji je u toku) izvršili operaciju. Operacija je, prema riječima CIN-CG-ove sagovornice, obavljena u stanu koji se nalazi iznad prostorija ove klinike. Jovana je sjutradan puštena kući i odmah počinju problemi.

Dobila je jake bolove, nije mogla da bude samostalna, a rane od operacije su gnojile i krvarile. Bila je potpuno nemoćna i dva mjeseca je morala stalno da ide na previjanja.

“Nakon toga, po preporuci doktora koji su mi izvršili operaciju, izvršila sam intervenciju ponovnog stezanja kože i vezivnog tkiva. Uredno sam im slala fotografije na kojima su se vidjele posljedice - moje grudi su potpuno deformisane, koža mi je konstantno pucala, zbog čega sam prinuđena da je tretiram hidrogenom, jodom i medicinskim antibiotskim trakama protiv infekcije”, kaže ona.

Jovana tvrdi i da od strane ljekara nije bila upoznata sa rizicima operacije.

Poslije drugog zahvata, kojim problemi nijesu sanirani, Jovani se pogoršalo i psihičko zdravlje. Zatvorila se u sebe i udaljila se od bliskih osoba.

Kada se vidjelo da stvari neće ići na bolje, Jovana se u februaru 2020. odlučila da tuži kliniku i pomenute ljekare koji su je operisali.

Jedan od njih, inače, specijalista je ORL hirurgije. Iz njegove biografije, koja je dostupna onlajn, može se vidjeti jedino da je član Svjetske kozmetičke akademije.

CIN-CG je kontaktirao kliniku i uputio pitanja doktorima koji su Jovanu operisali, međutim, do objavljivanja ovog teksta nijesmo dobili odgovore.

CIN-CG je imao uvid u sudske spise. Jedan od ljekara je, kako se može vidjeti iz zapisnika sa glavne rasprave pred jednim crnogorskim osnovnim sudom gdje se vodi postupak, naveo da je “pacijentkinja insistirala na operaciji”, iako joj je on govorio da “za tim nema potrebe”.

“Na kraju razgovora smo se morali složiti da o ukusima ne treba raspravljati… Govorio sam joj da postoji mogućnost da takva intervencija ostavi ožiljke, naročito zato što je ona i prethodno imala intervenciju na grudima… Operativni i postoperativni tok je tekao potpuno uredno”, kazao je taj ljekar i istakao da je prema njegovom mišljenju operacija urađena korektno i u pogledu kvaliteta i estetskog izgleda.

On je naveo i da je Jovani prije intervencije predočio da je, budući da ona konzumira cigarete, čin srastanja kože kod osoba koje puše usporeniji.

I drugi ljekar je takođe na sudu izjavio da je Jovani objasnio da se radi o jednoj od najsloženijih operacija u rekonstruktivnoj hirurgiji, posebno zato jer joj je operacija već jednom rađena.

“Nabrojao sam joj mogućnost infekcije, nastanka hematoma, seroma, neadekvatnog srastanja rana… Pacijentkinji sam predložio tip, veličinu i marku implantata…”, naveo je on i istakao da sve operacije koje su, nakon ove, rađene Jovani, nažalost “nijesu predvidivog karaktera”.

“U svojoj praksi sam ovakve operacije radio po dva ili tri puta kod mojih pacijentkinja iz razloga što se koža usljed godina starenja i djelovanja sile gravitacije nepredvidivo razvlači i stvara neprihvatljive rezultate u odnosu na one koji postoje nakon operacije”, navodi se u iskazu ovog ljekara sa suda.

Sve veći broj žena u svijetu se odlučuje na estetske operacije, često zbog kombinacije društvenih faktora - pritisaka i očekivanja okoline, ali i psiholoških razloga. Međunarodno društvo za estetsku i plastičnu hirurgiju (ISAPS) u junu 2024. objavilo je rezultate svog godišnjeg Globalnog istraživanja o estetskim/kozmetičkim procedurama koje je u posljednje četiri godine pokazalo rast čak od 40 odsto kada su ove hirurške procedure u pitanju. Žene čine oko 86 odsto svih pacijenata estetske hirurgije.

“Živimo u vremenu u kom sve sve treba da bude idealno, savršeno, bez mana, to su poruke koje se plasiraju putem društvenih mreža, ne samo ženama, već i muškarcima, jer i oni pribjegavaju estetskim operacijama, ali žene ipak u tome dominiraju. Ljepota je danas jedan od važnijih kriterijuma, na osnovu kojeg se nerijetko stiče status i napreduje u društvu”, kaže za CIN-CG psihološkinja Stela Burzanović.

Ona objašnjava da konstantno upoređivanje sa izgledom drugih često dovodi do nezadovoljstva, a mogu se razviti i neki mentalni poremećaji i bolesti, kao što su dismorfofobija (strah od ružnoće), tjelesni dismorfični poremećaj, anksioznost, depresija, bolesti zavisnosti…

“Osobe sa tjelesnim dismorfičnim poremećajem nikad neće biti zadovoljne svojim izgledom, jer će uvijek biti potrebno još nešto ‘srediti’ kako bi se primakle idealnoj slici koju žele da postignu. Pacijenti s ovom vrstom poremećaja često pribjegavaju i opsesivno-kompulsivnom ponašanju: zurenju u ogledalo, poređenju fizičkog izgleda s drugima i stalnoj potrazi za komplimentima… Najčešći razlozi za nastanak ovog poremećaja su nedovoljno razvijeno samopoštovanje i samopouzdanje, strah od napuštanja, samoće i izolovanosti, perfekcionizam…”, navodi Burzanović.

Ljekari dužni da izbjegavaju nepotrebne preglede i postupke, ali ih ipak sprovode

Jovana je jedna od 182 žene koje su odgovorile na onlajn upitnik CIN-CG-a o medicinsko-estetskim zahvatima koji se u Crnoj Gori sprovode u specijalizovanim klinikama, salonima i drugim ustanovama koje nijesu tradicionalne bolnice. Od tog broja - njih 22 su se podvrgle bar nekom medicinsko-estetskom zahvatu. Najčešće se radilo o ubrizgavanju hijalurona, botoksa ili nekog drugog filera, o hirurškom zahvatu - liposukciji, uvećanju usana i grudi, rinoplastici (operaciji nosa), laserskom tretmanu uklanjanja dlaka, mikrodermoabraziji (kontrolisanom odstranjivanju zadebljanog i izumrlog sloja kože sa ciljem da se ukloni stara koža i uklone nedostaci)… Najveći dio njih, 15, na operaciju se odlučio zbog poboljšanja fizičkog izgleda.

Oko 20 odsto suočilo se sa komplikacijama ili neželjenim efektima nakon zahvata, uglavnom zato što nijesu bile dovoljno informisane o mogućim ishodima operacija.

“Odlučila sam se na uklanjanje kapilara sa nogu i taj sam zahvat platila 400 eura u jednoj privatnoj klinici u Podgorici. Međutim, zbog problema sa unutrašnjim venama uopšte nijesam ni bila kandidat za uklanjanje kapilara laserom, ali mi to nije rečeno na vrijeme”, navodi jedna ispitanica.

Nakon godinu dana od tretmana, kapilari joj nijesu nestali, samo su postali vidljiviji.

“Ostale su modrice i pigmentacija. Potom sam obavila pregled kod vaskularnog hirurga, kao i dopler krvnih sudova i rečeno mi je da mi ta procedura uklanjanja kapilara nikada ne bi ni uspjela dok ne operišem unutrašnje vene”, navodi ova žena.

Druga ispitanica, koja se podvrgla ubrizgavanju filera, tvrdi da je imala komplikacije jer joj je dat pogrešan materijal.

“Slučaj nijesam prijavila, jer kad sam shvatila da su mi u organizam unijeli materijal koji nijesam željela, već je bilo prošlo nekoliko mjeseci i nije bilo dokaza da nijesu koristili onaj koji sam tražila”, kaže ona.

Prema Kodeksu medicinske etike i deontologije (u daljem tekstu: Etički kodeks), kojim se utvrđuju etička načela u obavljanju profesionalnih dužnosti članova Ljekarske komore Crne Gore (LJKCG), ljekar je dužan da u liječenju pacijenta postupa ekonomično i racionalno i da izbjegava nepotrebne preglede i postupke, bez obzira na to ko snosi troškove liječenja pacijenta. Takođe, ljekar ima prava da odbije liječenje i uputi pacijenta drugom ljekaru ako smatra da nije dovoljno stručan ili da nema tehničke mogućnosti za uspješno liječenje.

Estetske minimalno invazivne metode mogu da obavljaju doktori medicine i doktori stomatologije koji posjeduju sertifikat o završenoj edukaciji u skladu sa Evropskim standardom odobrenim od Evropskog komiteta za standardizaciju (CEN), koji izdaje zdravstvena ustanova ili neko drugo tijelo akreditovano za obavljanje ovih metoda.

Bliže uslove u pogledu prostora, kadra i medicinsko-tehničke opreme za obavljanje ove djelatnosti propisuje Ministarstvo zdravlja. Ni poslije dužeg čekanja, CIN-CG nije uspio da dobije odgovore na brojna pitanja od nadležnih iz tog Vladinog resora.

Teško do pravde na sudu

Jovana dugo vremena nije mogla da obezbijedi sudskog vještaka koji je stručnjak iz oblasti estetske medicine i koji bi mogao i htio da utvrdi štetu koja joj je prilikom operacije pričinjena.

“U Crnoj Gori teško se može naći stručnjak koji bi pristao da govori ‘protiv’ svojih kolega. Morala sam sama da tražim nekoga iz inostranstva ko bi pristao da se bavi mojim slučajem”, navodi ona.

U mišljenju koje su potpisali jedan specijalista sudske medicine, specijalista plastične i rekonstruktivne hirurgije i specijalista sudske medicine - doktori koji su činili komisiju ljekara vještaka koji su pristali da rade na Jovaninom slučaju, kao i direktor Zavoda za sudsku medicinu u Nišu, navodi se da je pri podizanju i uvećanju grudi Jovani od strane doktora napravljen propust koji se ogleda u postavljanju implantanata, usljed čega je nastao deformitet.

“Drugi propust ogleda se u činjenici da je operativni zahvat obavljen od strane specijaliste za bolesti uva, grla i nosa (ORL), koji je i potpisao medicinski izvještaj o sprovedenom hirurškom zahvatu. Bez ozbira na činjenicu da je ljekar završio određene kurseve i da je član određenih udruženja koja se bave estetskom hirurgijom, on se ne može smatrati edukovanim, niti stručno osposobljenim za hirurške intervencije na dojkama”, navodi se još u ovom mišljenju, u koje je CIN-CG imao uvid.

Ova komisija ljekara vještaka utvrdila je i “trajno umanjenje opšte životne aktivnosti” kod Jovane.

Ona još čeka presudu.

Još jedna sagovornica CIN-CG-a ima slično iskustvo poput Jovane. I ona je operisala grudi u jednoj privatnoj klinici u Crnoj Gori, ali je zahvat bio neuspješan, nakon čega je morala da se liječi van države. Ona nije pokrenula sudski postupak protiv ljekara koji joj je izvršio operaciju, ali razmišlja o tome.

“Sve je to, osim zdravstveno, i novčano iscrpljujuće. Mlade djevojke bi trebalo dobro da razmisle prije nego se odluče na neku estetsku operaciju. Voljela bih da sam ja bila bolje obaviještena i da sam imala izgrađeno samopouzdanje”, navodi ova žena.

Problemi ove vrste ne dešavaju se samo u zemljama kao što je Crna Gora, čiji zdravstveni sistem nije na zavidnom nivou, već se propusti dešavaju i u mnogo razvijenijim društvima.

CIN-CG je kontaktirao i Anu (pravo ime poznato redakciji), djevojku iz Italije, koja se podvrgla estetskoj intervenciji. Smatrala je da ima fizički nedostatak na nosu. To je mučilo do te mjere da je godinama odbijala da se pogleda u ogledalu ili fotografiše. Jednog dana je odlučila da sve “ispravi” tako što će se podvrgnuti fileru, hijaluronskom kiselinom kako bi se ispravio nedostatak na nosu. Međutim, vrlo brzo nakon operacije počela je da se osjeća loše i da ima bolove u glavi i očima.

“Ljekar je propustio da provjeri jedno oko nakon injekcije koju sam primila. Poslije mnogih pregleda, otkriveno je da je zahvatom izazvana neuralgija * jak bol koji se javlja usljed oštećenog ili iritiranog nerva. Zbog toga primam terapiju više od dvije godine, bolje sam, ali nijesam kao prije”, kaže za CIN-CG sagovornica iz Italije.

Mislila je da se radi o bezopasnom zahvatu.

“U to me je i doktor uvjerio. Međutim, nije istina da se hijaluronska kiselina u potpunosti apsorbuje. Može doći do veoma ozbiljnih problema. U stvarnosti, doktori imaju tendenciju da sakriju mnoge stvari, trebalo bi da budu pošteniji i da im nije samo u interesu novac”.

U Italiji je cijena filera hijaluronskom kiselinom veoma niska - nekoliko stotina eura, a takođe postoji problem angažovanja sudskih vještaka koji bi cijenili štetu nakon estetskih operacija.

“Teško se izboriti za pravdu na sudu. I mada je estetska medicina sada veoma moderna i napredna, to je opasan često i opasno i lako je upasti u zamku”, upozorava Ana.

Nakon operacije, priča ona, pratila je teška depresija.

“Prestala sam i da učim i da radim zbog bolova…”.

Estetska hirurgija, koja se sve više reklamira, postala je unosan posao, koji na svjetskom nivou donosi milijarde eura. Kada se radi o tako velikom novcu, etika često bude zanemarena. Zbog toga razvijeni sistemi imaju stroge zakone i procedure. Zna se tačno ko može vršiti ove vrste intervencije, a ako i dođe do propusta, plaćaju ogromne odštete.

Jedan od poznatih slučaja u kojem je pacijent dobio veliku odštetu zbog estetske operacije koja se nije dobro završila jeste slučaj britanske glumice Lesli Eš koja se 2003. godine podvrgla estetskoj operaciji usana, tokom koje joj je ljekar ubrizgao neodgovarajući filer. Operacija je rezultirala ozbiljnim komplikacijama, uključujući ožiljke i trajnu deformaciju usana, što je značajno uticalo na fizički izgled i karijeru ove glumice. Zbog toga je Eš tužila ljekara koji je izvršio zahvat i dobila je odštetu od pet miliona funti.

Ovaj slučaj pokazuje kako nekad izvođenje estetskih operacija može imati ozbiljne posljedice, ali i kako pravni sistemi mogu pružiti zaštitu i pravdu za pacijente koji su pretrpjeli štetu zbog medicinskih grešaka.

CIN-CG se obratio svim osnovnim sudovima u državi i pitao ih da li je u periodu od 2018. do avgusta 2024. bilo presuda koje su se odnosile na krivično djelo - nesavjesno pružanje ljekarske pomoći. Iz većine sudova koji su odgovorili potvrđeno je da nije bilo takvih presuda u tom periodu.

I kozmetički saloni upitnog kredibiliteta posluju u Crnoj Gori

U Crnoj Gori pojedini kozmetički saloni na društvenoj mreži Instagram reklamiraju usluge primjene hijaluronske kisjeline “bez noža”. Cijene se kreću od nekoliko desetina do nekoliko stotina eura.

CIN-CG je preko dobro upućenih sagovornica saznao da u našoj zemlji postoje kozmetički saloni čije osoblje pruža estetske usluge, a da nema odgovarajuće licence i diplome. Na stranicama nekih od salona koji reklamiraju ove usluge navodi se da ih pruža ordinirajući ljekar, specijalista za estetsku hirurgiju.

“Tek nakon što sam prošla kroz određene kurseve koje sam puno platila i pokušala i sama poslije da unovčim, shvatila sam da su mi diplome koje sam po tom osnovu dobila nevalidne, jer salon gdje sam obuke pohađala zapravo nije imao validne licence”, kaže djevojka koja se obučavala za nanošenje trajne šminke.

Jedna od ispitanica CIN-CG-a, podvrgla se laserskom tretmanu uklanjanja dlaka u jednom kozmetičkom salonu. Uslugu je platila 100 eura, a kasnije se mučila zbog osipa koji joj se javio.

Zakon o zdravstvenoj zaštiti estetske minimalno invazivne nehirurške metode karakteriše kao “nove zdravstvene tehnologije koje obuhvataju metode i postupke prevencije, dijagnostike, liječenja i rehabilitacije promjena koje nastaju kao posljedica starenja, odnosno metode čijom primjenom se blagotvorno utiče na zdravlje i fizički izgled”.

Tim zakonom je propisano da estetske minimalno invazivne nehirurške metode medicine glave i vrata može da obavlja zdravstvena ustanova koja ima dozvolu za korišćenje nove zdravstvene tehnologije. Na zahtjev zdravstvene ustanove, a na osnovu mišljenja Komisije za procjenu zdravstvenih tehnologija, Ministarstvo zdravlja rješenjem izdaje dozvolu za korišćenje nove zdravstvene tehnologije.

Shodno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti pravno lice koje obavlja estetske minimalno invazivne nehirurške metode “anti-age” medicine glave i vrata bez rješenja Ministarstva zdravlja kazniće se novčanom kaznom u iznosu od hiljadu do 20 hiljada eura, a odgovorno lice u pravnom licu u iznosu od 100 do dvije hiljade eura.

Iz Uprave za inspekcijske poslove (UIP) za CIN-CG kažu da u prethodnom periodu pacijenti nijesu prijavljivali da su im pomenute usluge pružane u stambenim objektima. Međutim, imali su prijave da se takve usluge pružaju u kozmetičkim salonima i zdravstvenim ustanovama koje nemaju licencu za tu vrstu intervencija.

“U toku 2024. godine, zdravstveni inspektori su u dva slučaja utvrdili prekršaj pružanja ovih usluga bez rješenja Ministarstva zdravlja, pri čemu su u oba slučaja izrekli novčane kazne za pravno i odgovorno lice i donijeli rješenje o zabrani obavljanja predmetne djelatnosti”, navode iz UIP.

Prema Međunarodnom društvu za estetsku i plastičnu hirurgiju (ISAPS), liposukcija je bila najčešća hirurška procedura u 2023, kao i 2022. godine, a potom povećanje grudi, operacija očnih kapaka, abdominoplastika i rinoplastika. Najpopularnije nehirurške procedure bile su botulinuski toksin, hijaluronska kiselina, uklanjanje dlaka, nehirurško zatezanje kože i nehirurško smanjenje masti.

“Većina operacija povećanja grudi (oko 54 odsto) i rinoplastika (oko 66 odsto) sprovedena je osobama starosti između 18 i 34 godine, dok je učestalost procedura hijaluronskom kiselinom porasla za 29 odsto”, navodi se u ISAPS-ovomposljednjem Globalnom istraživanju o estetskim/kozmetičkim procedurama iz 2024.

“Godine, vrijeme, nemilosrdno je, gravitacija radi svoje, način života, previše stresa, sve to ostavlja trag na vašem licu.Zar nije predivno, da te desetine hiljada proživljenih dana, koji su ostavili trag na vašoj koži, riješimo sa nekoliko tretmana” - oglas je na Fejsbuk stranici jednog kozmetičkog salona na crnogorskom primorju kojim se reklamira neki od anti-aging tretmana, odnosno tretmana protiv starenja.

Iz Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) godinama upozoravaju na štetnost ejdžizma, odnosno stereotipa, predrasuda i diskriminacije na osnovu godina starosti i navode da je potrebno promijeniti negativne narative o starosti i starenju.

“Ejdžizam je sveprisutan, pogađa ljude svih uzrasta od detinjstva pa nadalje i ima ozbiljne i dalekosežne posljedice po zdravlje, dobrobit i ljudska prava ljudi. Uglavnom ostaje nevidljiv, uprkos negativnom uticaju na pojedince i društvo”, objašnjavaju iz SZO.

Osobe sa tjelesnim dismorfnim poremećajem imaju veću vjerovatnoću da obole od bolesti zavisnosti

Psihološkinja Burzanović ukazuje i na opasnost od razvoja bolesti zavisnosti od estetskih operacija. Ljudi sa tjelesnim dismorfnim poremećajem imaju veću vjerovatnoću da postanu zavisni od plastične hirurgije, a i u povećanom su riziku i da obole od bolesti zavisnosti od alkogola ili droga, kako bi pokušali da pobjegnu od razočaranja svojim izgledom.

“Kada osoba krene na jedan zahvat, može se desiti da će zahtijevati i dosta drugih, jer će sve više ‘nepravilnosti’ na sebi uočavati”, navodi Burzanović i ističe da je zato jako važno otvoreno razgovarati sa stručnjacima, psiholozima i psihoterapeutima, prije nego se donese odluka o izvršenju neke estetske operacije ili zahvata.

“Mladi ljudi moraju da znaju da smo svi jedinstveni, posebni na svoj način i drugačiji i to je ono što čini svijet savršenim. Treba da njegujemo to što posjedujemo”, smatra ona.

Iz američkog Centra za bolesti zavisnosti (Addiction center) navodi se da potreba za esteskim zahvatima može biti i neka vrsta zavisnosti. U medicinskom smislu, većina plastičnih operacija nije neophodna, iako postoje medicinske koristi od nekih procedura, kao što su rinoplastika i popravka rascjepa nepca, kažu u ovom Centru. Ističu da plastična hirurgija uvijek treba da bude slobodan izbor.

“Osim rizika koji prate svaku medicinsku operaciju, nema ništa loše u plastičnoj hirurgiji sve dok je hirurg kompetentan i pacijent ima realna očekivanja”, navodi se na službenoj stranici ove organizacije.

Upozoravaju, međutim, da jedna operacija plastične hirurgije može dati pozitivan rezultat, ali da višestruke operacije mogu imati neželjene posljedice.

“Neki od rizika plastične hirurgije uključuju krvne ugruške, ožiljke, modrice i otok, prekomjerno krvarenje, oštećenje nerava, smrt tkiva, infekcije, uključujući upalu pluća, rizike od anestezije - šok, respiratornu insuficijenciju, alergiju i srčani zastoj. U nekim slučajevima zavisnosti, ljudi se podvrgavaju više operacija da bi ispravili rezultate prethodnih. Višestruke operacije, čak i kada se izvode ispravno, ponekad rezultiraju neprirodnim i bizarnim izgledom”.

Iz ovog centra upozoravaju da posljedice plastične hirurgije mogu navesti osobu da počne da koristi ljekove koji izazivaju zavisnost da bi otklonila bol.

“Ako se osoba više puta podvrgava plastičnoj hirurgiji, ona se takođe može više puta izlagati opioidima na recept i time rizikovati da dobije zavisnost od opijata. Zavisnost od opioida, legalnih i ilegalnih, svake godine ubija stotine Amerikanaca”, navodi se na stranici ovog centra.

Jedna od sagovornica CIN-CG-a prošla je kroz nekoliko estetskih operacija, u želji da postigne “savršen izgled”. Neke od tih operacija, kao što su zatezanje lica i kantopeksija (postizanje efekta mačkastih očiju), završile su neuspješno i ostavile su je ne samo sa fizičkim ožiljcima, već i uništenim psihičkim zdravljem.

Estetske operacije, kao uostalom i druge operacije, nose značajne rizike i zato je neophodno da se izvode u skladu s najvišim etičkim standardima. Ljekari bi trebalo da pažljivo procijene psihološko stanje pacijenta, realnost njegovih očekivanja i mogućnost neželjenih posljedica prije nego što pristupe zahvatu. Osim toga, potrebno je da pacijenti budu potpuno informisani o rizicima i mogućim komplikacijama kako bi mogli donijeti odluku na osnovu potpunih informacija.

Nepridržavanje ovih etičkih principa može dovesti do ozbiljnih fizičkih i psiholoških posljedica za pacijente, što je i pokazalo CIN-CG-ovo istraživanje. Zato bi zdravstveni sistem Crne Gore morao da prepozna i ovaj gorući problem i strože kontroliše ovu oblast.

Na Zavodu za zapošljavanje trenutno je slobodno više od 4.000 radnih mjesta za visokoškolce, ali od toga za one sa bečelor diplomom svega 126. Zastarjele sistematizacije mnogih preduzeća u Crnoj Gori stvaraju problem onima koji su završili fakultet po novom Zakonu o visokom obrazovanju iz 2017. godine, a kojih je na Zavodu preko 1.000. Poslodavci u inostranstvu više vrednuju bečelor diplome nego kod nas

Kristina Radović

“Trenutno imam ugovor o radu na određeno vrijeme, do povratka koleginice koja je na porodiljskom, na poziciji administrator asistenta za koju je potrebno 180 kredita. Završila sam bečelor studije. Radno mjesto koje trenutno pokrivam ne propisuje 180 kredita. Međutim, s obzirom na to da se moj trenutni ugovor uskoro završava, iz firme su pokušali da pronađu novo radno mjesto na koje bih mogla preći. Nažalost, svi dostupni poslovi postavljaju kao uslov 240 kredita”, kaže sagovornica Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), koja je željela da ostane anonimna.

Ona je samo jedna od onih koji imaju problem zbog sistema rada, koji nije prilagođen novom sistemu obrazovanja. Tako, danas bečelor diplomci ne mogu lako doći do posla, jer mnoge sistematizacije državnih preduzeća ne prepoznaju tu diplomu.

Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) trenutno je preko 34 hiljade nezaposlenih osoba. Od toga je visokoškolaca preko 3.500, a onih sa bečelor diplomom nešto više od 1.000.

Prve generacije upisane po novom modelu studija, koji su završili trogodišnje osnovne studije na svom ličnom primjeru osjetili su posljedice neusklađenosti sistema visokog obrazovanja i tržišta rada, kaže za CIN-CG Andrej Vukčević doskorašnji predsjednik Studentskog parlamentra Univerziteta Crne Gore (SPUCG).

“Sa završenim osnovnim studijama su nedovoljno kvalifikovani za najveći broj poslova, a sa završenim master studijama prekvalifikovani za te iste poslove”, rekao je Vukčević.

Crna Gora je usvojila novi Zakon o visokom obrazovanju 2017. koji podrazumijeva program studija: tri godine osnovnih, dvije godine master i tri godine doktorskih studija.

“Primjenom modela 3+2+3 sistem visokog obrazovanja u Crnoj Gori je usaglašen sa važećim modelom definisanim Bolonjskim procesom i uspostavljenim u Bolonjskoj deklaraciji i Evropskom prostoru visokog obrazovanja (EHEA)”, navodi se u nacrtu Strategije razvoja visokog obrazovanja 2024-2027 (Strategija).

To znači da na kraju osnovnih trogodišnjih studija, student dobija bečelor diplomu, koja podrazumijeva 180 kredita i stiče VI nivo kvalifikacije, a na kraju dvogodišnjih master programa od 120 kredita, stiču VII-2 nivo kvalifikacije.

U najvećem broju zemalja koje pripadaju Evropskom prostoru obrazovanja dominantan je upravo ovaj model. Međutim, u sistematizaciji crnogorskih preduzeća rijetko je tražen nivo kvalifikacija od 180 kredita, pa se praktično nemoguće zaposliti ako nemate master studije.

Stari sistem obrazovanja je podrazumijevao četiri godine studiranja i 240 kredita, čemu su prilagođene sistematizacije mnogih crnogorskih firmi.

“Studenti su prinuđeni da upisuju master studije kako bi uopšte mogli da konkurišu na tržištu rada, jer je za najveći broj poslova zahtijevana diploma od 240 kredita koju studenti na jedinom državnom univerzitetu, po trenutnom modelu studija, ne mogu steći ni u jednom trenutku”, kažu za CIN-CG iz SPUCG.

Iz Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija (MPNI) potvrđuju da problem postoji i da će preduzeti mjere da se situacija poboljša, ali ne preciziraju šta će tačno preduzeti.

“Evidentno je da bečelor nivo obrazovanja nije dovoljno prepoznat na našem tržištu rada, posebno kada je u pitanju državna uprava, pa će resorno ministarstvo predložiti niz mjera kako bismo inicirali rješenje ovog problema”, kažu za CIN-CG iz MPNI.

Kako kažu iz tog resora radi se i na izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju, koji treba dodatno da definiše pitanja iz oblasti visokog obrazovanja u Crnoj Gori.

Istraživanje CIN-CG-a, kao i navodi stručnjaka, potvrđuju da je crnogorskim studentima koji imaju bečelor diplome lakše doći do posla u inostranstvu.

Poslodavci rijetko traže bečelor diplome

Ukupan broj slobodnih radnih mjesta koje su poslodavci prijavili ZZZCG-a, od januara do jula 2024. godine, bio je preko 15 000. Od toga za zapošljavanje visokoškolaca je objavljeno preko 4 000 slobodnih radnih mjesta, a od tog broja za one sa bečelor diplomom svega je 126 slobodnih radnih mjesta.

Sistematizacija radnih mjesta i mnogih državnih preduzeća nije usklađena sa novim modelom studiranja. Tako na primjer sistematizacija Radio-televizije Crne Gore (RTCG) iz 2017. godine većinom propisuje radna mjesta za 240 kredita ili četiri godine osnovnih studija koje više ne postoje.

Sistematizacija Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) iz 2020. godine propisuje radna mjesta gdje se u većini slučajeva zahtijeva 240 kredita nivo kvalifikacije za glumce, reditelje, izvršne producente, kostimografe, slikare… Bečelor diploma u CNP-u traži se za koordinatore programa, suflere, dizajnere svjetla i zvuka i druge.

Prema sistematizaciji iz 2022. Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) za radna mjesta samostalnog savjetnika I, načelnika, šefa, policijskog službenika nadzora za operativne poslove, samostalnog savjetnika i za poslove analitike i planiranja, inspektora, višeg savjetnika I - šalterskog službenika propisuje 240 kredita.

Prema sistematizaciji Uprave policije (UP) iz 2021. godine za savjetnika direktora, pomoćnika direktora - rukovodioca sektora, načelnik odsjeka, zamjenika načelnika odsjeka, policijskog službenik za poslove izvršenja prinudne naplate i mnoga druga mjesta potreban je takođe stepen veći od bečelor diplome, četvorogodišnje studije, to jest stepen VII-1.

Hotelska grupa Budvanska rivijera (HGBR) prema sistematizaciji iz 2021. propisuje radna mjesta za nivo kvalifikacije VII-1, dakle isto 240 kredita, kao što su: sekretar društva, zamjenik izvršnog direktora.

Sistematizacija Pošte Crne Gore (PCG) iz 2022. godine propisuje većinu radnih mjesta sa univerzitetskom diplomom za VII-1 nivo kvalifikacije, pa se taj stepen traži za rukovodioce razvoja i inovacija, internog revizora, više stručne saradnike za upravljanje projektima, rukovodioce ljudskim resursima i brojne druge.

Međutim, za razliku od nekih drugih državnih sistema PCG je sistematizacijom predvidjela i pozicije za one sa bečelor diplomom, pa oni mogu konkurisati za pozicije koordinatora za razvoj i upravljanje poslovnim procedurama i standardima, stručnog saradnika za upravljanje korporativnim procedurama i standardima i druge.

Sistematizacija Javnog preduzeća za upravljanje Morskim dobrom (JPMD) je uskladila nivo kvalifikacija sa novim sistemom obrazovanja tako što se za određen broj radnih mjesta predviđa VI ili VII nivo kvalifikacije. U sistematizaciji ovog preduzeća jednako se kvalifikuje bečelor diploma sa nekadašnjim studijama od četiri godine.

“Analiza o najtraženijim zanimanjima je rađena prema redovnim mjesečnim izvještajima Zavoda za zapošljavanje. U ovim stasistikama se nije našao nijedan oglas za osobe koje su završile bečelor studije ili master studije prava, pa se iz toga zaključuje da nije bilo oglasa za slobodna radna mjesta sa nivoom VII-2, niti sa nivoom VI”, kaže za CIN-CG dekanica Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore (UCG) Aneta Spaić.

Od 430 oglasa za pravnika koji su raspisani od septembra 2022. do septembra 2023. godine 28 je bilo za specijalistu prava VII-1 nivo, a 402 za pravnika sa 240 kredita, opet VII-1 nivo, ističe Spaić.

“Logično je pretpostaviti da je teško uticati na izmjene sistematizacija, jer poslodavci traže pravnika koji moze polagati i pravosudni ispit, a po važećem Zakonu o pripravnicina u sudovima i državnom tužilaštvu to je i dalje VII-1 nivo” kaže za CIN-CG Spaić.

Za službenike i namještenike, kao i sve zaposlene u državnoj upravi, kada je riječ o visokoobrazovanim kadrovima, stepen stručne spreme kome odgovaraju četvorogodišnje studije, uslov je za zasnivanje radnog odnosa na poziciji koja podrazumijeva akademsko obrazovanje, ističe David Vukićević predsjednik Mreže za omladinski aktivizam Crne Gore (MOACG). Objašnjava da se iz tog razloga, današnji studenti često odlučuju na pohađanje master studija, ne vođeni željom za daljim akademskim usavršavanjem u pogledu naučno-istraživačke djelatnosti, koliko s ciljem ostvarivanja formalnih preduslova za rad u javnom sektoru.

“Osoba sa bečelor diplomom može raditi u javnom sektoru, ali na mjestima sistematizovanim za IV stepena stručne spreme, odnosno srednje škole, što svima koji su završili osnovne bečelor studije nije odgovarajuće”, ističe Vukićević.

Za koga su pitanja o tržištu rada?

Prema odgovorima koje je dobio CIN-CG nejasno je ko je nadležan da se bavi ovim problemom i pozicijom svršenih studenata sa bečelor diplomom na tržištu rada.

Iz Ministarstu rada i socijalnog staranja (MRSS) na pitanja u kojoj mjeri su bečelor diplome zastupljene za tržištu rada, kažu da oni nijesu nadležni, već Ministarstvo javne uprave (MJU) ili Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija (MPNI). Međutim, iz MJU-a takođe odgovorili da to nisu pitanja za njih, već za MRSS ili za MPNI. U MPNI su svjesni problema, ali još nije dovoljno urađeno da se on riješi.

U Strategiji razvoja visokog obrazovanja 2024-2027 piše da je od početka studija stvoreno nepovjerenje da trogodišnji ciklus može obezbijediti odgovarajuće kompetencije za potrebe tržišta rada. Prethodno četvorogodišnje obrazovanja i njegovo poistovjećivanje sa četvorogodišnjim studijama u novom modelu potisnuli su osnovne studije u drugi plan. Jedna godina za specijalističke studije bila je prihvatljiva i za ponudu i potražnju, a finansiranje iz budžeta pružalo je mogućnost studentima za njihovo nesmetano završavanje.

U predlogu Nacionalne strategije zapošljavanja 2021-2025 predviđeno je unapređenje kvaliteta obrazovanja i usaglašavanja sa potrebama tržišta rada. “Tržište rada odlikuje prostorna i kvalifikaciona neusklađenost pa istovremeno postoji nezaposlenost i nepopunjena tražnja za radnike. To znači da postoji prostor i razlog za poboljšanje djelovanja tržišta rada”, navodi se u predlogu te Strategije.

“Čini se da novi model studija, na osnovu onoga što je pokazalo vrijeme, najviše u pogledu konkurentnosti bečelor diplome na tržištu rada nije ispunio očekivanja, te ne odgovara najvećem broju studenata. Iz ove perspektive, možemo reći kako se ovaj model studija kroz nekoliko posljednjih godina pokazao kao vrlo neadekvatan, nepravedan i neodgovarajući za crnogorsko društvo”, kažu za CIN-CG iz SPUCG-a.

Bečelor studije je trebalo da dobiju na značaju. Ipak, od sprovođenja ovog modela studija nije došlo do adekvatnog vrednovanja trogodišnjih diplome.

“Studenti su na neki način primorani da upišu dvogodišnje master studije koje pored tri semestra ispita podrazumijevaju pisanje odbrane master rada”, kažu iz SPUCG-a.

Mladih starosti od 15 do 29 godina u ukupnom broju registrovanih nezaposlenih lica u maju 2023. godine bio je skoro 20 odsto, piše u izvještaju Evropske komisije o napretku Crne Gore za 2023. godinu.

Različiti sistemi obrazovanja i u zemljama regiona

Za razliku od našeg tržišta rada, italijanske državne firme podržavaju bečelor diplome za poslove kao što su instruktor administrativnog i računovodstvenog menadžmenta, radnici na informacionoj bezbjednosti, logopedi, menadžeri koji rade na projektima, instruktori informacionih usluga, ekonomsko-finansijski instruktori i mnoge druge pozicije.

“U evropskim državama, dosta pažnje se posvećuje tome da mladi, odmah nakon izlaska iz sistema visokog obrazovanja, dobiju priliku za obavljanje pripravničkog staža, usavršavanje, ponudu za posao ili, ukoliko žele, nastavak obrazovanja”, kažu iz SPUCG.

U zapadnoj Evropi bečelor diploma je u pogledu mogućnosti za zapošljavanje mnogo veće snage, odnosno da su oni mladi, koji su stekli diplomu visokog obrazovanja u iznosu od 180 kredita mnogo konkurentniji na tržištu rada, objašnjava Vukčević.

Ističe da komparativna iskustva pokazuju da su studije u trajanju od tri godine bila dovoljne za sticanje potrebnih znanja i vještina za većinu profesija, i da se mladima omogućavao izlazak na tržište rada veoma rano.

U Hrvatskoj bolonjski sistem je prihvaćen 2007. godine. Područje visokog obrazovanja u Hrvatskoj regulisano je Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju iz 2003. godine.

Hrvatski sistem obrazovanja podrazumijeva preddiplomski studij kojim se stiče bečelor diploma. Postoje i izuzeci, pa tako neki univerzitetski preddiplomski studijski programi, poput studija ekonomije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, traju osam semestara i njihovim se završetkom stiče 240 kredita.

Sistem obrazovanja u Srbiji se razlikuje od drugih zemalja. “Osnovne akademske studije imaju od 180 do 240 kredita. Osnovne strukovne studije imaju 180 kredita. Specijalističke strukovne studije imaju najmanje 60 kredita”, navodi se u Zakonu o visokom obrazovanju Srbije. Master strukovne studije imaju najmanje 120 kredita kada je prethodno ostvaren obim prvog stepena akademskih ili strukovnih studija od najmanje 180 kredita.

I u Bosni i Hercegovini je slično, visoko obrazovanje se organizuje u tri ciklusa. Na kraju prvog ciklusa student dobija bečelor diplomu stečenu nakon najmanje tri i najviše četiri godine redovnog studija, koji se vrednuje sa najmanje 180 odnosno 240 kredita. Drugi ciklus vodi do akademskog zvanja master, stečenog nakon završenog dodiplomskog studija, koji traje jednu ili dvije godine, a vrednuje se sa 60 odnosno 120 kredita, i to tako da u zbiru s prvim ciklusom nosi 30.

I u nekim od ovih zemalja, nije u potpunosti usklađen sistem rada sa refromama u sistemu obrazovanja, posebno nakon prelaska na bolonjska pravila, ali se na usklađivanju, ipak, u većini zemalja u regionu radi intezivnije nego u Crnoj Gori, čiji donosioci odluka tek treba da se uhvate u koštac sa ovim problemom.

Bolonjska deklaracija i bečelor diploma

Bolonjski sistem obrazovanja je nastao tako što su ministri obrazovanja 29 evropskih država u Bolonji 19. juna 1999. potpisali Bolonjsku deklaraciju. Na sljedećim sastancima u Pragu 2001, Berlinu 2003, Bergenu 2005, Londonu 2007. i Levenu 2009. lista članica se proširila tako da danas gotovo sve zemlje Evrope i Rusija učestvuju u ovom procesu.

Pored strukturiranja sistema visokoškolskog obrazovanja, ideja Bolonjske deklaracije je da spoji studente svih evropskih zemalja, da ukloni granice između država i da njeguje zajedništvo među studentima, kolektivnog duha i solidarnosti. Zalaže se za jačanje evropskih univerziteta kako bi mogli da konkurišu prestižnim svjetskim fakultetima.

Jedan od glavnih ciljeva Bolonjske deklaracije je mobilnost studenata, odnosno slobodno kretanje studenata, profesora i naučnih istraživača. Fakultetski radnici bi trebalo da razvijaju znanje o drugim zemljama potpsinicama, a krajnji cilj bio bi integrisanje različitih kultura i negovanje tolerancije.

“Crna Gora participira u Bolonjskom procesu još od 2003. godine, a 2007. godine na Ministarskoj konferenciji održanoj u Londonu, potvrđeno je članstvo i status Crne Gore u tom procesu kao samostalne i međunarodno priznate države. Kroz participiranje u Bolonjskom procesu, Crna Gora potvrđuje i svoje djelovanje u okviru Evropskog prostora visokog obrazovanja (EHEA)” piše na sajtu Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta visokog obrazovanja (AKOKVO).

Preko sistema Erasmus i drugih za razmjenu studenata hiljade mladih sa univerziteta iz Crne Gore dobili su priliku da studiraju na nekim od univerziteta po Evropi, što je značajno unaprijedilo njihova znanja.

Upravo zato što se seksualno nasilje smatra normalnim vidom ponašanja, nema mnogo prijava tog krivičnog djela, kažu iz Sigurne ženske kuće

Đurđa Radulović

Iako je ovo djelo ušlo u Krivični zakonik Crne Gore u decembru 2023. godine, žrtve uglavnom smatraju da nema koristi prijavljivati, pa neprijatne aluzije, dodire i odmjeravanja obično prećute

“Sa 19 sam počela s psihoterapijom. Moj terapeut, čovjek u pedesetima, isprva mi se činio super, pomogao mi je da riješim neke stvari”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Marija (ime izmijenjeno zbog čuvanja identiteta).

Međutim, ubrzo su, kako kaže, počele da se nižu neprijatne situacije u kancelariji terapeuta.

“Prvo je bila ta vježba. Kazao mi je da se spustim ‘na sve četiri’ i tako obiđem kancelariju. Bila sam zbunjena. Osjećala sam da ne mogu da odbijem, iako mi je bilo strašno neprijatno”.

Tada, prije dvije godine, bila je jako mlada, a njen terapeut ima dobru reputaciju u Crnoj Gori, pa iako joj je bilo čudno, vjerovala je da je to praksa i da je dio terapije. Nastavila je da ide kod njega i pored neprijatnih scena, jer joj je zaista bila neophodna psihoterapeutska podrška. Nije htjela da ga imenuje u razgovoru za CIN-CG.

Nakon toga, terapeut je Mariji predložio još jednu “vježbu”.

“Kazao je da je to zbog provjere mog samopouzdanja. Tražio je da svučem što više stvari sa sebe, do momenta dok mi nije neprijatno. Bilo je ljeto, ako bih skinula išta bilo bi mi jako neprijatno”, objašnjava ona.

“Skinula sam patike, i rekla to je to”, objašnjava sagovornica CIN-CG.

“Smatrala sam da svlačenje pred njim ne može biti dobar pokazatelj mog samopozdanja. Međutim, on je počeo da mi prebacuje što neću da se svlačim pred njim. Kada se završila seansa, zagrlio me je, i dodirnuo po donjim leđima na vrlo nepriličan način. Taj čin me je definivno naveo da pomislim da je prešao granicu”, kaže Marija.

Ova djevojka nije usamljena u tome da je bila seksualno uznemiravana od strane osoba na vršenju službene dužnostii s kojom se ulazi u relacije s povjerenjem. Da su komentari, odmjeravanja, seksualne aluzije, i neprilični dodiri, učestali među muškarcima na poziciji moći i onih od kojih se u određenom momentu zavisi, pokazala je anonimna anketa CIN-CG, koju je popunilo 60 ispitanica i ispitanika. U gotovo svim slučajevima žrtve su navele da su njihovi napadači bili ljudi tokom vršenja službene dužnosti: doktori, profesori, ljekari, šefovi, kolege, socijalni radnici, psiholozi, taksisti.... Žrtve su najčešće žene.

“Žene u Crnoj Gori su svakodnevno izložene različitim vidovima seksualnog uznemiravanja - dobacivanje na ulici, neprikladni komentari na poslu, neželjeni pozivi i poruke sa seksualnom konotacijom, slanje obnaženih fotografija, upadljivo zurenje u djelove tijela, uznemiravanje u javnom prevozu, itd. S obzirom na to da se ovakve radnje dešavaju često i velikom broju žena, nerijetko ih i same osobe koje su ga preživjele i njihovo okruženje doživljavaju kao ‘normalno’ ponašanje, iako je riječ o obliku seksualnog nasilja”, kažu za CIN-CG iz nevladine organizacije (NVO) Sigurna ženska kuća (SŽK).

Upravo zato što se seksualno nasilje smatra normalnim vidom ponašanja, nema mnogo prijava tog krivičnog djela, kažu iz te organizacije.

“Koliko je seksualno uznemiravanje učestalo svjedoče djevojke koje prolaze kroz naše radionice.”

Žrtve rijetko prijavljuju počinioce

U decembru 2023. godine seksualno uznemiravanje je ušlo u Krivični zakonik Crne Gore. Od tada su pokrenuta svega tri postupka, od kojih je jedan okončan odbačajem optužbi, kazali su za CIN-CG iz osnovnih državnih tužilaštava (ODT).

Ovo djelo goni se po privatnoj tužbi i kažnjivo je zatvorom u trajanju do šest mjeseci, osim u slučajevima kada se procijeni da je žrtva bila u ranjivom položaju u odnosu na počinioca. Tada se djelo goni po službenoj dužnosti, što znači da država na sebe preuzima troškove postupka, a nasilnike sljeduje i duža zatvorska kazna - do dvije godine. Da bi se ispunili uslovi za gonjenje po službenoj dužnosti počinilac treba da bude nadređeni žrtvi, ili se žrtva nalazi u odnosu zavisnosti u odnosu na njega, ili je ranjiva zbog dobi, bolesti, invaliditeta... objašnjava se u Krivičnom zakoniku.

Seksualno uznemiravanje se u Krivičnom zakoniku definiše kao “svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja seksualne prirode, kojim se želi povrijediti dostojanstvo nekog lica ili grupe lica, odnosno kojim se postiže takav učinak, a naročito kad takvo ponašanje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće, zastrašujuće, degradirajuće ili uvredljivo okruženje”.

Marija je ubrzo počela da shvata da terapeut prelazi granice.

“Na jednoj od narednih seansi tražio mi je da legnem na kauč, ali tako što ću da spustim glavu u njegovo krilo. Onda smo radili neku meditaciju, dok je on mene mazio po kosi. Cijelo vrijeme sam, zbog našeg ranijeg susreta, čekala da se desi neka vrsta seksualnog zlostavljanja”, kaže sagovornica CIN-CG-a.

Terapeut je nastavio s nepriličnim “metodama terapije” i zahtjevima da mu šalje slike i snimke koje je seksualno uzbuđuju, pojašnjavajući da je sve to dio terapije.

Ona je poslije nekoliko seansi, kako kaže, shvatila da to što se dešava nije uredu i prestala je s terapijom. Međutim, teraput je nastavio da je zove.

“I dan-danas me pozove i pita da se vratim na terapiju, ali ja ne planiram, jer mislim da nije u redu njegov pristup.”

Marija nikada nije prijavila terapeuta. Ni većina ispitanica CIN-CG-a to nijesu uradile. Samo su tri ispitanice i jedan ispitanik CIN-CG-a prijavili seksualno uznemiravanje policiji, a jedna je prijavila uznemiravanje od strane kolege šefu. Razlozi neprijavljivanja su uglavnom slični - žene nemaju povjerenja da će ih sistem štititi. Tu su i osjećaj srama, strah od stigmatizacije, ali i od predatora, naročito ukoliko je nadređeni na poslu.

“Nisam vjerovala da će nadležni reagovati, shvatiti me ozbiljno. Bilo me je strah da ću ostati bez posla i da će reći da sam izmislila i da će me ismijavati i ogovarati u poslovnim krugovima”, navela je jedna ispitanica CIN-CG-a kao odgovor zašto nije prijavila seksualno uznemiravanje, koje je, tvrdi, doživjela više puta, pa i od nadređenih na poslu.

Mnoge žene su uplašene čak i da će se partner naljutiti na njih zbog toga što su doživjele seksualno uznemiravanje, smatrajući da ga je “sama izazvala”.

“Označili bi me kao krivu, suprug bi bio ljut, rekli bi da mi se samo udvarao, naišla bih opet na njega pa bi me napao, ne žeilm da se srećem s policajcima...”, navela je jedna ispitanica.

Svaka šesta ispitanica CIN-CG-a osjećala se krivom što joj se dogodilo seksualno uznemiravanje. Četvrtina se osjećala poniženo i uplašeno, trećina njih posramljeno, a gotovo polovina zgađeno. Neke od žena bile su razočarane jer su osobe koje su ih seksualno uznemiravale znale od ranije i nijesu takvo ponašanje očekivale.

U Upitniku se izdvojio i stav žena da je seksualno uznemiravnaje uobičajeno ponašanje u društvu, da im niko ne bi pomogao i da prijave ovo djelo.

“Ovdje je napadno ponašanje muškaraca, ružni komentari i dobacivanje toliko normalno da me niko ne bi shvatio ozbiljno da tako nešto prijavim. A komentari koje sam dobijala su zaista odvratni. Milsim da policija ništa ne bi uradila povodom toga. Ne rade ništa ni povodom femicida”, kazala je jedna ispitanica.

Taksista pred sudom, ali ne i profesori i doktori

CIN-CG je imao uvid u dva optužna predloga ODT Podgorica, koja se tiču pokrenutih postupaka za seksualno uuznemiravanje od kada je djelo ušlo u Krivični zakonik. Jedno djelo se tiče taksiste koji je neumjesno komentarisao mušteriju, a zatim joj tražio da mu plati seksualnim uslugama.

U drugom slučaju radi se o seksualnom uznemiravanju maloljetnika, kojem je jedan vozač, vidjevši ga na autobuskom stajalištu, ponudio da ga prebaci na željenu lokaciju. Nakon što je maloljetnik ušao u vozilo, vozač je pokušavao da mu dodirne genitalije, a zatim je otkopčao i šlic.

Jedna ispitanica navela je da u poznatom podgoričkom taksi preduzeću radi čovjek koji je pucao na nju 2007. godine, za šta je, kako navodi, dobio pola godine zatvora.

“Opet sam ga srela nedavno i pratio me. Zvala sam policiju i policajac je rekao da ga ne zanima šta se desilo 2007. i da zovem drugi taksi ako me toliko strah”, navodi ispitanica.

Iz NVO “Prima”, koja se bavi mladima, kažu da im često dolaze djevojke koje se žale da doživljavaju seksualno uznemiravanje od profesora i ljekara. Veliki broj djevojaka su maloljetne. One nijesu prijavile slučajeve seksualnog uznemiravanja.

“U Primi svakome, ko se zbog seksualnog nasilja javi za pomoć, predočimo kako da prijavi i na koji način zakon to tretira, ali ih nijednom riječju ne pritiskamo da to urade. Nama je prvo važno da shvate da nisu krive i da treba zajedno da slijedimo onu dinamiku u podršci koja čini da se žrtva osjeća bolje”, kaže za CIN-CG Aida Perović, psihološkinja NVO Prima.

“Svakako, dužno poštovanje odajemo svima koji su prijavili seksualno uznemiravanje i nasilje, jer je to i ohrabrenje za one koji nisu prijavili, makar zbog svijesti da postoji zakon i da postoji pravda”, objašnjava Perović.

Ne postoji osoba koja je doživjela ove oblike seksualnog uznemiravanja, a da ih nije doživjela kao nasilje, navodi Perović.

“Problem je što zasad veliki broj njih ne zna da postoji zakon koji to tretira. U to ih vrlo često ubjeđuju i sami nasilnici. Zato je na nama da promovišemo nove članove Krivičnog zakonika, jer je sigurno da će to ohrabriti bar neke žrtve”, kaže psihološkinja.

SŽK: Trebalo bi da se goni po službenoj dužnosti

“U posljednjih pola godine, od izmjene Krivičnog zakonika, žrtve koje nam se javljaju i dalje ne prijavljuju seksualno uznemiravanje”, kažu iz SŽK.

Problem je što se u većini slučajeva gonjenje za ovo djelo sprovodi po privatnoj prijavi, odnosno obaveza je na žrtvi da preduzme krivično gonjenje, objašnjavaju iz SŽK. Gonjenje po službenoj dužnosti za sva djela seksualnog uznemiravanja bio bi bolji pristup, smatraju iz ove organizacije. U tim slučajeva, gonjenje pokreće državni tužilac, a troškova za žrtvu nema.

“Većina žrtava nije upoznata s krivičnim postupkom i nema pristup pravnoj pomoći, a i visoki troškovi postupka otežavaju žrtvi da na djelotvoran način ostvare pristup pravnim sredstvima zbog visokih troškova postupka”, kažu iz SŽK.

Nadalje, žrtve se suočavaju i s preprekama psihološke prirode, zbog smanjenih kapaciteta da zastupaju sopstvene interese usljed emocionalne uključenosti u slučaj, što im dodatno otežava proces, objašnjavaju iz SŽK.

Iako je seksualno uznemiravanje inkriminisano Krivičnim zakonikom već neko vrijeme, nedovoljno je urađeno na podizanje znanja, informisanja i prepoznavanja seksualnog uznemiravanja od strane žrtava, tvrde iz SŽK.

Više od polovine ispitanica i ispitanika naše ankete nije upućeno da je seksualno uznemiravanje krivično djelo, koje se u pojedinim slučajevima može goniti po službenoj dužnosti, a preko dvije trećine ne zna kakve olakšice za žrtvu generalno predstavlja obaveza tužilaštva da počinioce goni po službenoj dužnosti. Preko 80 odsto ispitanica i ispitanika izjavilo je da bi voljeli da su imali besplatnu pravnu pomoć. Više od trećine ispitanica CIN-CG-a kaže da su doživjele i neželjene dodire i fizički kontakt, što može biti uvod u ozbiljnija krivična djela protiv polnih sloboda, poput nasilja i silovanja.

Seksualno uznemiravanje se kod nas često relativizuje zbog kulturnih normi, patrijarhalne strukture društva i nedostatka svijesti, što umanjuje njegovu ozbiljnost, kažu iz SŽK.

“U našem društvu i dalje se negira postojanje silovanja u partnerskim odnosima, što pokazuje da nismo spremni da se borimo protiv bilo kojeg oblika seksualnog nasilja. Važno je da znamo da seksualno uznemiravanje može izazvati ozbiljne posljedice po žrtvu, poput anksioznosti, stresa, poniženja, osjećaja krivice i sramote, povlačenja u sebe, uplašenosti i izolacije”, kažu iz SŽK.

Važno je da društvo shvati da seksualno uznemiravanje podrazumijeva i normalizovane oblike ponašanja s kojima se žene, nažalost, svakodnevno sreću, poput dobacivanja, seksualnih šala, seksualno sugestivnih gestova, izraza lica, nepoželjno dodirivanje, grljenje, štipanje, uporno pozivanje na sastanak uprkos jasnom odbijanju. Tu spadaju i fotografisanje i snimanje bez dozvole, uslovljavanje unapređenjem i boljim radnim mjestom, ocjenom ili drugim beneficijama u zamjenu za seksualne usluge, objašnjavaju iz SŽK.

Potrebno je obrazovanje

“Pojačana svijest je prvi korak u mijenjanju stavova i ustaljenog ponašanja koje odobrava različite oblike nasilja nad ženama. U tom cilju, Konvencija Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija) nalaže državama potpisnicama, među kojima je i Crna Gora, obavezu da sprovode kampanje za podizanje svijesti i obezbijede širenje informacija o mjerama za sprečavanje nasilja nad ženama”, kažu iz SŽK

S tim u vezi, potrebno je sprovesti kampanju koja bi upoznala javnost sa skorim sankcionisanjem seksualnog uznemiravanja i prepoznavanjem oblika seksualnog uznemiravanja, objašnjavaju.

U toj organizaciji pružaju pomoć i podršku svim djevojkama i ženama koje trpe seksualno uznemiravanje ili onlajn nasilje. Dostupne su usluge: inicijalnog savjetovanja s ciljem pružanja informacija, savjetovanja i ohrabrivanja, psihološke i pravne pomoći, kao i smještaja u skloništu.

Crna Gora je ostvarila primjetan napredak kada je u pitanju reforma pravosuđa i borba protiv nasilja nad ženama, smatra advokatica SŽK Tijana Vuksanović. Novi članovi zakona su dobrim dijelom usklađeni i sa EU zakonima, objašnjava ona.

Međutim, potrebno je i da institucije pruže snažniju i efikasniju zaštitu žrtvama nasilja i da odlučnije i rigoroznije djeluju protiv nasilnika.

Izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika obuhvaćeno je više krivičnih djela EU direktive, uključujući i uznemiravanje na internetu. Kada su u pitanju najčešća krivična djela nasilja nad ženama, tu je i proganjanje na internetu, koje je u našem Krivičnom zakoniku inkriminisano kroz krivično djelo - “proganjanje”. Krivično djelo “podsticanje na mržnju po osnovu roda” iz EU direktive inkriminisano je u crnogorskom zakoniku kroz više različitih krivičnih djela koja zabranjuju diskriminaciju i govor mržnje, objašnjava Vuksanović.

Nijesu dovoljne samo izmjene zakona. Istanbulska konvencija koju je potpisala Crna Gora takođe ističe potrebu da se obezbijedi obuka za relevantne stručnjake koji se bave žrtvama ili počiniocima, a uz to se podstiče učešće poslovnog i medijskog sektora zbog njihovog potencijalnog dometa u promjeni rodnih uloga i stereotipa koji mogu dovesti do nasilja nad ženama i nasilja u porodici.

Iako bi kazna zatvora trebalo preventivno da utiče, da počinioci ne bi olako ponavljali krivično djelo, potrebno je da sudovi dosljedno primjenjuju zakon i strožu kaznenu politiku u praksi, kako bi se zapravo ostvarila svrha kažnjavanja. Uz to, adekvatno reagovanje institucija, koje podrazumijeva veće povjerenje prema žrtvi i prioritetno procesuiranje ovih oblika nasilja nad ženama, će snažno doprinijeti prevenciji i zaštiti žrtava svih oblika seksualnog nasilja, kažu iz SŽK.

Država treba da obezbijedi kontinuiranu i specijalizovanu obuku za predstavnike/predstavnice svih nadležnih institucija, koja bi pored upoznavanja sa zakonskim procedurama sadržala i praktične informacije kako da efikasno istraže i gone počinitelje ovih oblika nasilja.

Sistemska podrška i edukacija bi ohrabrila žrtve, poput naše sagovornice i anketiranih da prijavljuju slučajeve seksualnog uznemiravanja. Ovako, žrtve se često stide, strahuju i skrivaju ova djela i tako nesvjesno pomažu počiniocima, a otežavaju sebi.

Psihoterapeuti, ali i druge pomagačke profesije, moraju da poštuju granice

U odnosu s psihoterapeutom, ali i drugim profesionalcima iz pomagačkih profesija, autonomija i granice klijenta su od ključne važnosti, objašnjava za CIN-CG Marica Stijepović, socijalna radnica i psihoterapeutkinja.

Kada manipulacije koje vode u seksualno uznemiravanje ili nasilje dolaze od nekog kog vidimo kao autoritet, nije uvijek lako prepoznati šta se dešava, objašnjava Stijepović.

“Odnos klijent - terapeut po pravilu je ravnopravan odnos dvije odrasle osobe, ali je jasno da je u ovom odnosu klijent ranjiviji i da stoga terapeut treba da vodi računa i o njegovim i o svojim granicama. Ali, važno je i da klijent bude svjestan sopstvenih granica. Čim se zapita da li su granice pređene, vrlo je moguće da jesu”, kaže Stijepović.

Određene karakteristike, kao pol, razlika u godinama, ugled terapeuta, različito porijeklo, pa čak i rasa, mogu činiti da se klijent ne osjeća ravnopravno u odnosu s terapeutom, zbog čega bi terapeut morao biti naročito oprezan, objašnjava Stijepović.

Važno je voditi računa i o fizičkom kontaktu, objašnjava psihoterapeutkinja.

“Dodir se dugo smatrao tabuom u psihoterapiji, ali sada je u nekim psihoterapijskim školama dozvoljen ograničen kontakt, na primjer, da klijenta terapeut potapše po ramenu kada je uznemiren i ukoliko procijenimo da to neće ugroziti odnos”.

Naravno, za mnoge stvari u odnosu s klijentom, podrazumijeva se da treba pitati za dozvolu, da bismo poštovali autonomiju klijenta, a to je naročito važno kada se radi o terapiji psihoseksualnih poremećaja.

“Tada treba biti posebno oprezan, jer ovi problemi nose sa sobom veliku stigmu, ranjivost i stid, a često su odraz već nekog proživljenog traumatskog iskustva”, kaže Stijepović.

Treba prepustiti klijentima da sami iniciraju kontakt ukoliko žele, ako je terapija završena, objašnjava Stijepović.

“Kod nas psihološka djelatnost nije još definisana posebnim zakonom, mada je dosta najava da će ovo pitanje biti uskoro riješeno po ugledu na zemlje regiona i to će značajno zaštititi klijente.”

I pored brojnih upozorenja domaćih i međunarodnih institucija, pravosudni inspektori ne vrše temeljne kontrole sudova i tužilaštava, a nema ni nenajavljenih i vanrednih nadzora. Sve to ne doprinosi većoj efikasnosti pravosuđa

Maja BORIČIĆ

Pravosudna inspekcija Ministarstva pravde je tokom prošle godine utvrdila simbolične nepravilnosti u samo dva suda- Osnovnom sudu u Danilovgradu i Herceg Novom(HN), ali ni za to nije bilo nikakvih sankcija.

To se vidi iz zapisnika o izvršenim nadzorima u sudovima i tužilaštvima za prošlu godinu, koje su Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Centar za građanske slobode (CEGAS) dobili od Ministarstva pravde (MP). 

Pravosudna inspekcija bi trebala da ima ključnu ulogu u osiguravanju efikasnosti, zakonitosti i transparentnosti, ali i prevenciji i sankcionisanju nepravilnosti u radu  pravosuđa u Crnoj Gori. Zapisnici pravosudnih inspektora, međutim, i dalje izgledaju gotovo identično i ne vrši se suštinska kontrola nad upravljanjem i radom sudova i tužilaštava.

Nadzorom su kontrolisani skoro svi sudovi i tužilaštva, ali kao ni prethodnih godina, nije pronađeno gotovo ništa sporno. U tužilaštvima nije bilo nepravilnosti.

CIN-CG je ranije pisao da je pravosudna inspekcija, od 2016. do 2021, pronašla samo tri nepravilnosti u radu tužilaštava i to takođe simboličnih.

Pravosudni inspektori, i pored brojnih upozorenja, nemaju ni nenajavljenih inspekcija, ali ni dovoljno vanrednih nadzora.

U izvještaju Evropske komisije (EK) za 2023. se napominje da su potrebna

dalja poboljšanja i djelotvorno sprovođenje inspekcijskog nadzora pravosuđa, uključujući temeljnije i nenajavljene inspekcije.

“Kapaciteti Ministarstva u ovoj oblasti i dalje zahtijevaju značajno jačanje”, piše u izvještaju EK.

Slična ocjena se ponavlja i u najnovijem izvještaju o vladavini prava za 2024. o Crnoj Gori, koji je sačinila EK.

Direktorka CEGAS-a Marija Popović Kalezić potvrđuje da je, posljednjih nekoliko godina, i u izvještajima Evropske komisije prepoznata potreba za reformom u oblasti odgovornosti pravosudnog sistema, sa akcentom na jačanje kapaciteta Ministarstva pravde za sprovođenje pravosudne inspekcije.

“ Pravosudnu inspekciju je potrebno obučiti za efikasan rad, jer se utabanim stazama formalizma ne smije ići”, naglašava ona.

Pravnik Boris Marić za CIN-CG objašnjava da u praksi pravosudni inspektori osjećaju inferiornost od predsjednika sudova, te da se njihove kontrole uglavnom svode na formalne posjete za ispunjavanje norme.

„Paralelno se stvara narativ da oni nemaju šta da traže u sudovima i da mogu kontrolisati 'samo' pisarnicu, a tu nema šta. To je opasan metod biro mafije koji na taj način obesmišljava i onemogućava suštinsku kontrolu pravosudne uprave“, ističe Marić.

Dvije tehničke nepravilnosti prošle godine, nije ispoštovan plan

Nadzorom iz 2023. je utvrđeno da predsjednik Osnovnog suda u Herceg Novom nije donio plan rada za 2022, da se u sudu ne vodi upisnici u skladu sa sudskim poslovnikom, te da predmeti nijesu pravilno arhivirani. Predsjedniku Suda je naloženo da ispravi nepravilnosti. Međutim, nema nikakve sankcije za greške. U Danilovgradu je utvrđeno da Osnovni sud ne vodi kontrolnik novčanih kazni, troškova krivičnog postupka i oduzimanja imovinske koristi u skladu sa poslovnikom. Ni zbog toga neće niko odgovarati.

Iz MP za CIN-CG potvrđuju da su pravosudni inspektori prošle godine kod dva osnovna suda utvrdili nepravilnosti tehničke prirode, koje su, kako kažu, nakon ukazivanja odmah otklonjene.

Govoreći o tome zašto ne kažnjavaju za utvrđene propuste, navode da postupaju u skladu sa odredbama Zakona o sudovima i Zakona o državnom tužilaštvu, koji im ne ostavljaju takvu mogućnost.

Međutim, Zakon o inspekcijskom nadzoru ostavlja mogućnost kazni od 500 do 15. 000 eura.

To što pravosudna inspekcija ne utvrđuje nikakve sankcije u slučaju utvrđenih nepravilnosti, Marić objašnjava nedostatkom kapaciteta i izgrađene prakse nekažnjavanja za propuste, ali i nedorečenosti normi. 

Ministarstvo pravde nije do kraja ispoštovalo ni plan nadzora za 2023., pa kontrola nije izvršena u Osnovnom tužilaštvu u Baru i Sudu za prekršaje u Budvi.

Iz MP pojašnjavaju da zbog obima posla i nedovoljnog broja angažovanih pravosudnih inspektora nijesu uspjeli da ispoštuju plan, „obzirom da su samo dva pravosudna inspektora u najvećem dijelu godine vršila nadzor kod preko 150 subjekata, koliko je godišnjim planovima nadzora bilo predviđeno“.

Niko nije vršio nadzor nad depoom

Ni nakon slučaja probijanja tunela i obijanja depoa u Višem sudu u Podgorici Inspekcija za arhivsku građu nije izvršila nikakav nadzor, dok Pravosudna inspekcija takođe ne igra nikakvu ulogu.

Depo suda je obijen  u septembru prošle godine, a nakon pola godine je urađen popis sudske arhive, kada je utvrđeno da nedostaje više pištolja, puški, droge, mobilnih telefona…

Inspekcija za arhivsku građu imala je samo četiri nadzora nad sudovima i tužilaštvima u prošloj godini, a kontrolisala je nikšićki i barski Osnovni sud i osnovna tužilaštva u tim gradovima. Ukazali su na nedostatke, ali nema informacije da li su ti nedostaci uklonjeni. U 2022. godini nije imala nijedan nadzor nad pravosudnim institucijama u Crnoj Gori.

Iz MP navode da taj resor preko pravosudne inspekcije vrši nadzor u odnosu na poštovanje odredbi Sudskog poslovnika kojim je uređeno arhiviranje predmeta u sudovima, te prilikom vršenja nadzora, obzirom na veliki broj predmeta u sudovima, metodom slučajnog odabira kontroliše da li je arhiviranje pregledanih predmeta izvršeno u skladu sa Sudskim poslovnikom.

Nadležnost nad depoom suda ima predsjednik Višeg suda u Podgorici, ali i rukovodilac sudske uprave, iz čega proizilazi da je u ovom slučaju bilo posla za pravosudnu inspekciju. Marić ističe da je u slučaju depoa, tamo gdje se  bilo u dilemi oko nadležnosti, moglo ići u angažovanje više inspekcijskih organa, poput inspekcije za arhivsku djelatnost.

“Moraćemo naučiti da nema nedodirljivih ni pojedinaca ni institucija i da svi moraju biti kontrolisani. Do tada se ne treba čuditi zašto su djelovi crnogorskih institucija i dalje pod uticajem neformalnih i političkih centara moći”, kaže Marić.

Vanrednim nadzorom utvrđeno da je sa tužbom Vučković sve u redu

Izvršen je samo jedan vanredni nadzor u Upravnom sudu u junu 2023. Utvrđeno je da u tom sudu nije bilo propusta u predmetu po tužbi vd predsjednice Vrhovnog suda Vesne Vučković, iako je bilo sumnji da je njen predmet u Upravnom sudu došao na odlučivanje mimo reda.

Te je sumnje proslijedila tužilaštvu i Sudskom savjetu (SS) Agencija za sprečavanje korupcije (ASK), koja je tvrdila da je narušen javni interes i da se sumnja na korupciju, prilikom odlučivanja Upravnog suda oko kandidature Vučković za predsjednicu Vrhovnog suda. Iz ASK su smatrali da postoji osnov za disciplinsku odgovornost sudija Upravnog suda, jer je navodno mimo redosljeda sudija tog suda uzeo u rad predmet Vučković.

CIN-CG je ranije pisao da pravosudna inspekcija od 2016. do 2022. nije izvršila nijedan vanredni nadzor u tužilaštvima.

Još se ne zna epilog vanrednog nadzora pravosudne inspekcije krajem 2022. kada je inspekcijskim nadzorom u Višem sudu u Podgorici, koji sudi za najteža krivična djela, zaključeno da je slučajna raspodjela predmeta dovedena u pitanje uvođenjem prakse da predsjednik suda odlučuje o sastavu sudskog vijeća. Ovi zapisnici inspekcije završili su u Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT), ali se tužilaštvo ne oglašava, niti želi da odgovori da li je pokrenulo postupak provjere ovih sumnji.

Iz MP pojašnjavaju da su oni uradili sve što je bilo njihova nadležnost, da je zapisnik o izvršenom vanrednom nadzoru Ministarstvo dostavilo v.d. predsjedniku Vrhovnog suda Crne Gore, koji je utvrdio da ne postoje uslovi za eventualno pokretanje postupka utvrđivanja odgovornosti predsjednika Višeg suda u Podgorici pred Sudskim savjetom.

Prema Zakonu o državnom tužilaštvu vanredni inspekcijski nadzor u tužilaštvu određuje ministar pravde, na predlog vrhovnog državnog tužioca, rukovodioca neposredno višeg državnog tužilaštva ili predsjednika Tužilačkog savjeta. Rješenje o vanrednom inspekcijskom nadzoru dostavlja se državnom tužilaštvu u kojem se vrši nadzor, najkasnije dan prije početka nadzora. Takođe, prema Zakonu o sudovima vanredni inspekcijski nadzor u sudu određuje ministar pravde, na predlog predsjednika Vrhovnog suda, predsjednika neposredno višeg suda ili predsjednika Sudskog savjeta. Rješenje o vanrednom inspekcijskom nadzoru se takođe dostavlja sudu najkasnije dan prije početka nadzora.

Zastarjeli IT sistem, ali nema nepravilnosti

Pravosudna inspekcija prošle godine nije utvrdila nikakve nepravilnosti u radu informatičkog sistema sudova tzv. PRIS, iako je pouzdanost statističkih podataka u pravosuđu problem koji, ni nakon više od decenije, nije otklonjen. PRIS se smatra zastarjelim sistemom, koji je podložan zloupotrebama, posebno prilikom dodjele predmeta sudijama.

U sudovima za prekršaje još ne postoji nikakav informacioni sistem, pa se raspodjela predmeta vrši ručno.

Iz MP navode da je u toku nadogradnja postojećeg PRIS-a, što će uz jačanje kadrovskih kapaciteta, kako kažu, pozitivno uticati i na vršenje nadzora u dijelu koji se odnosi na sistem slučajne raspodjele predmeta u sudovima. 

Prema mišljenjima stručnjaka Vlada bi u saradnji sa Sudskim i Tužilačkim savjetom treba da utvrdi zašto PRIS  nije funkcionalan, koliko je sredstava uloženo i koje sve zatajio u tom projektu.

“ Pravosudna inspekcija jeste neko ko treba da se bavi i ovim pitanjem. Naravno, moraju se angažovati i drugi organi, jer samo multidisciplinarnim pristupom i ciljanim nadzorom mogu se razbijati kraci koruptivnih šema, kojih očigledno ima u svakoj priči o IT potrebama državne uprave, te uvezivanja sa pravosuđem i drugim društvenim subjektima”, pojašnjava Marić.

U Pravosudnoj inspekciji trenutno rade samo dva inspektora, prema tvrdnjama iz Ministarstva pravde. Oni navode da je krajem 2023. osnovan posebni Direktorat za pravosudni nadzor, u kome trenutno, od 10 sistematizovanih radnih mjesta, popunjeno samo tri, od kojih je jedna osoba na bolovanju.

„ U cilju jačanja kadrovskih kapaciteta raspisan je javni oglas koji je trenutno u toku za popunjavanje mjesta jednog pravosudnog inspektora u Direkciji za pravosudni nadzor u sudovima i državnom tužilaštvu. U narednom periodu, kako bi se unapredio rad pravosudne inspekcije, Ministarstvo će nastojati da radi na popunjavanju upražnjenih mjesta u Direktoratu za pravosudni nadzor”, navode iz MP.

Ovaj Direktorat je podijeljen na dva dijela, jedan koji prati sudove i tužilaštva, a drugi rad notara, javnih izvršitelja, tumača i Centra za alternativno rješavanje sporova

Prema analizima stručnjaka broj inspektora jeste važan, ali je najvažnije da pravosudni inspektori ojačaju kadrovski, da se precizno definišu njihove nadležnosti sa jasnim procedurama, obavezama i mjerama koje se preduzimaju u zavisnosti od nalaza nadzora.

Pravosudna inspekcija bi trebala biti moćan mehanizam za kontrolu rada cjelokupnog pravosuđa, navodi Popović Kalezić, pa bi kao takva i u samom sudstvu i tužilaštvu uvela pozitivne promjene: “ Jasno je da brojnost pravosudnih inspektora, ma koliko bila važna, ne donosi suštinske promjene u dijelu vršenja nadzora nad sudstvom i tužilaštvom”.

Kapaciteti pravosudne inspekcije nijesu razvijani u skladu sa potrebama, dodaje Marić, posebno potrebama sprovođenja reformi u pravosuđu, ali i u državnoj upravi: „Za posledicu imamo pravosudnu inspekciju sa slabim kapacitetima i logično pitanje da li je nakon više od deset godina fingiranja da se ti kapaciteti izgrade potrebno razmisliti o svrsi egzistencije pravosudne inspekcije“.

Ni Vrhovno državno tužilaštvo, ni viša tužilaštva godinama nijesu vršila unutrašnji nadzor većine tužilaštava, a sada kada su konačno počeli da vrše tu svoju zakonsku dužnost, ne daju javnosti uvid u to koga su kontrolisali i šta su utvrdili.

Popović Kalezić napominje da unutrašnji nadzor tužilaštava čini još jedan važan vid kontrole rada cjelokupne tužilačke organizacije, te da zabrinjava netransparentnost tužilačke organizacije da ove podatke ne da na uvid.

“CEGAS će iz interesa i prava javnosti da zna iskoristiti pravo na žalbu koje će uputiti Agenciji za zštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama, vjerujući da se anonimizacijom dokumenta mogao dati odgovor na ove zahtjeve, kao i u ranijim periodima”, ističe Popović Kalezić.

Po Zakonu o državnom tužilaštvu Crne Gore, Vrhovno državno tužilaštvo, najmanje jedanput godišnje vrši analizu rada ostalih državnih tužilaštava.

I dok se Crna Gora suočava sa ozbiljnim problemom neažurnosti i neefikasnosti sudova, institucije koje su zadužene za nadzor pravosuđa, sudeći po rezultatima, još nijesu kadre da efektivnije vrše kontrolu pravosudne uprave, ali i kazne one koji ne rade kako treba.

Povećati nadzor nad notarima i izvršiteljima

U Strategiji razvoja pravosuđa 2024-2027 piše da se mehanizam inspekcijskog nadzora od strane Ministarstva pravde i dalje se suočava sa dva problema: nedostatak vanrednih inspekcijskih nadzora i manjak ljudskih resursa.

“ Manjak kapaciteta pravosudnog inspektorata uticao je na efikasnost njegovog rada i broj izvršenih nadzora”.

Međutim, u Strategiji se naglašava potreba za povećanim nadzorom, kako komora, tako i pravosudne inspekcije, nad notarima i izvršiteljima, dok se tužilaštvo i sudovi ne pominju.

“Broj kontrolisanih notarskih zapisa u posmatranom periodu je 431, što predstavlja oko jedan odsto od ukupnog broja sačinjenih notarskih zapisa u tom periodu, pa je potreban sveobuhvatniji uvid u rad notarske službe. Preduslov za ovo je i popunjavanje slobodnih radnih mjesta pravosudnog inspektora u Direkciji za nadzor Ministarstva pravde”, piše u Strategiji.

Ukoliko ste na fakultetu ili u školi doživjele/li  nepoželjne komentare, poglede, poruke,dodire sa seksualnim značenjem od strane profesora ili drugog osoblja u školi, ili znate da se to nekoj drugoj studentkinji/ učenici ili studentu/ učeniku dogodilo, molimo da popunite sledeći upitnik. Možete popuniti upitnik i ako nijeste sigurni da li je u ponašanju profesora bilo elemenata seksualnog uznemiravanja ali se profesor ponašao na neuobičajen način prema vama, npr. posvećivao vam je previše pažnje, slao vam je privatne poruke, ili se ponašao na neki drugi neuobičajen način. 

Upitnik je u potpunosti anoniman, a vaše priče koristiće se isključivo u svrhu istraživanja Centra za istraživačko novinarstvo, sa ciljem da  se doprinese kažnjivosti takvog ponašanja profesora i većem stepenu zaštite učenica/učenika i studentkinja/studenata od seksualnog uznemiravanja u obrazovnim ustanovama. 

O klimatskim promjenama, toplotnim talasima, Pariskom sporazumu i kako sve to utiče na Crnu Goru govori načelnica odsjeka za primijenjenu meteorologiju i klimatske promjene u Zavodu za hirometeorologiju i seizmologiju Mirjana Ivanov u podkastu Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Kazne za nedavanje izdržavanja uglavnom uslovne, procedura s Alimentacionim fondom zamorna 

Maja BORIČIĆ/Đurđa RADULOVIĆ

Bivši suprug ne plaća redovno alimentaciju. Plati jednom u nekoliko mjeseci, nakon što ga više puta opomenem da nije platio. To nikada ne bude iznos za sve mjesece koje je propustio, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) sagovornica koja je željela da ostane anonimna.

Ona živi u malom mjestu na sjeveru Crne Gore. Da bi prehranila djecu, radi dva posla: jedan za minimalnu platu, a drugi honorarno za još manje novca. Bivši suprug je iz imućne porodice, ima veliku imovinu i bavi se biznisom. U trenutku kada mu je određena alimentacija nije imao redovnu platu, pa mu je određen mali iznos, objašnjava sagovornica CIN-CG-a. “To je svega oko 60 eura po djetetu. Međutim, on ni to ne plaća”, objašnjava ona.

Još se nije odlučila da pokrene postupak protiv bivšeg, ali ukoliko se situacija s neplaćanjem obaveznog izdržavanja djece nastavi, prijaviće ga, kaže ona.

Ona je samo jedna među hiljadama samohranih roditelja u Crnoj Gori. I brojni drugi ne uspijevaju da izađu iz začaranog kruga ekonomskog nasilja i godinama čekaju naplatu alimentacije za svoju djecu.

Sistem još nema adekvatan odgovor na problem nedavanja izdržavanja, a prepreke su brojne, pokazuje istraživanje CIN-CG. Iznosi za alimentaciju su uglavnom niski, ali i pored toga ih drugi roditelj često ne isplaćuje. Sudski procesi za nedavanje izdržavanja su dugi i zamorni, bez odgovarajućih kazni koje bi spriječile takvo ponašanje u budućnosti. Osim toga, postupak naplaćivanja, nakon završetka sudskog procesa, prelazi na sudske izvršitelje, što može biti dodatno zamarajuće za žrtve. Procedura za Alimentacioni fond, koji je odlukom Skupštine Crne Gore institucionalizovan 2022. godine, je komplikovana, što je dovelo do toga da broj zahtjeva bude mali.

Prema dostupnim podacima neplaćanje alimentacije je učestalo. Najčešće su majke te kojima se ne isplaćuje, a razlozi za neplaćanje uključuju finansijske teškoće, nedostatak odgovornosti ili namjerno izbjegavanje obaveza, navodi Dejana Ponoš iz Udruženja “Roditelji”.

Ponoš ističe da se u praksi često dosuđuju minimalni iznosi alimentacije zbog nedostatka informacija o finansijskom stanju roditelja ili zbog subjektivnih procjena sudija: “Nerijetko se roditelji dovijaju da na različite načine ne izmiruju svoje obaveze prema djetetu, pa i ako rade, uspijevaju da izbjegnu obavezu jer su, na primjer, pred sudom bez posla i primanja, a u stvarnosti rade na crno, to jest neprijavljeni su. Tome im ponekad pomažu i njihovi poslodavci.”

Ona podsjeća da se iznos alimentacije i dalje u najvećem broju slučajeva ne mijenja i ostaje oko 70 eura po djetetu, kao i prije deceniju. Da bi se taj iznos povećao, objašnjava ona, potrebno je više ročišta i može trajati po više mjeseci, i pored toga što zakoni propisuju da bi porodični predmeti morali biti rješavani po hitnom postupku.

Naša zemlja nema Registar samohranih roditelja, a još se čekaju rezultati popisa koji bi pokazali njihov tačan broj. Prema podacima Monstata, broj samohranih roditelja bio je oko 14.000, od čega je majki bilo preko 11.000. Prema popisu iz 2011. godine, broj djece koja žive sa samohranim majkama bio je 25.000, a sa samohranim očevima oko 5.000.

Prema istraživanju Sigurne ženske kuće, koje je rađeno prije deceniju, trećina očeva u Crnoj Gori duže od dvije godine nije isplaćivala novac za izdržavanje djece, a 70 odsto duže od godinu. U gotovo 93 odsto slučajeva djeca nakon razvoda pripadnu majci.

“Mi sada očekujemo rezultate popisa stanovništva iz 2023. godine i računamo na to da će država konačno napraviti strategiju za brigu o jednoroditeljskim porodicama i djeci koja rastu u njima”, ističe Ponoš.

Ogroman broj povratnika, presude nemaju svrhu

Iz analize osuđujućih presuda, koju je uradio CIN-CG za nedavanje izdržavanja u prethodne dvije godine, u tri grada, od kojih je jedan u centralnom, drugi u južnom, a treći u sjevernom dijelu zemlje, zaključuje se da su više od dvije trećine osuđenih povratnici, koji su ranije uglavnom kažnjavani za nedavanje alimentacije, ali i za druga krivična djela.

Broj zatvorskih kazni je veoma mali, iako je za ovo krivično djelo predviđen zatvor do dvije godine, a ako su nastupile teške posljedice za izdržavano lice, kazna može biti do pet godina. Od ukupnog broja presuda koje je CIN-CG analizirao – njih 55 – bilo je samo pet zatvorskih kazni, i to minimalnih.

Od dostupne 33 osuđujuće presude na sajtu Osnovnog suda u Podgorici za 2022. i 2023. godinu, 24 se odnose na povratnike, od čega je 14 ranije već osuđivano za nedavanje izdržavanja. Nijedan od povratnika osuđivanih za isto krivično djelo nije dobio kaznu zatvora. U te dvije godine izrečene su samo dvije kazne zatvora – od po dva i po i pet mjeseci.

U ovom Osnovnom sudu prihvaćena je nagodba da okrivljeni bude u kućnom zatvoru tri mjeseca zato što četiri godine nije isplaćivao alimentaciju za dvoje djece. Iako je ranije već dva puta osuđivan za isto krivično djelo, sud kaže da je “predlog stranaka u vezi s kaznom prihvatljiv jer je isti u skladu s interesima pravičnosti”.

Slična situacija je i u Osnovnom sudu Bar. Od devet analiziranih presuda, šest se odnosi na povratnike, a samo je jedna zatvorska kazna.

Tako je u tom sudu čovjek, koji je ranije dva puta osuđivan za nedavanje izdržavanja, treći put osuđen uslovno zato što šest godina nije davao alimentaciju od po 60 eura za svoje dvije kćerke. Iako je i laiku jasno da ovakva presuda ne može imati nikakav efekat, sud u obrazloženju cijeni da “prema okrivljenom nije potrebno izricanje efektivne kazne zatvora, da će se izricanjem uslovne osude u potpunosti postići svrha izricanja uslovne osude i na taj način dovoljno uticati na okrivljenog da ubuduće ne čini krivična djela”.

CIN-CG je imao uvid u 12 presuda ODT Rožaje, od čega se polovina, njih šest, ticala povratnika, uglavnom za neplaćanje izdržavanja, ali i za druga krivična djela. Sudija je dosudio dvije zatvorske kazne, za jednog povratnika 90 dana, i za jednu povratnicu 80 dana zatvora.

U odbranama koje se navode u presudama, optuženi uglavnom navode loše imovinsko stanje kao razlog za neplaćanje alimentacije. U obrazloženju jedne presude se navodi da su “roditelji dužni da izdržavaju svoju maloljetnu djecu, makar i po cijenu sopstvenih potreba i odricanja od vlastitog egzistencijalnog minimuma”.

Međutim, kazne koje se dosuđuju, kao i to što u presudi piše da se određeni iznos mora platiti, najčešće ostaje mrtvo slovo na papiru.

Komplikovana naplata nakon presude

Kada sud dosudi iznos koji roditelj koji nije davao izdržavanje mora isplatiti, roditelj je dužan da to ispuni u određenom roku. Ukoliko to ne uradi, roditelj koji ima starateljstvo pokreće postupak pred javnim izvršiteljima, koji pokušavaju da naplate taj dug. Tek kada izvršitelj ne uspije da naplati dug, roditelj ima pravo da se obrati Alimentacionom fondu.

Ni sudovi ni izvršitelji nemaju podatke o tome koliko se ovih presuda izvrši, odnosno koliko novca se naplati za alimentaciju. Tako se postavlja pitanje svrsishodnosti donošenja ovakvih presuda.

Iz Osnovnog suda u Podgorici za CIN-CG je rečeno da se za uspješnost izvršenja presuda moramo obratiti izvršiteljima, dok u Komori javnih izvršitelja nemaju podatke o tome koliko je u posljednje dvije godine pred javnim izvršiteljima pokrenuto i izvršeno postupaka za naplatu duga po pravosnažnim presudama za nedavanje izdržavanja.

“Javni izvršitelji ne vode poseban upisnik po vrstama izvršnih isprava i potraživanja koja se naplaćuju, stoga nismo u prilici dostaviti tražene podatke”, kazali su iz Komore.

Iz Udruženja “Roditelji” ističu da naplata zaostalih alimentacija može biti izazovna zbog nedostatka učinkovitih mehanizama za izvršenje presuda i praćenja uplata. Oni predlažu uvođenje strožih mjera za praćenje i izvršenje sudskih presuda, kao i učinkovitih mehanizama za utvrđivanje imovinskog stanja roditelja. Neophodno je, ističu, i pružanje besplatne pravne pomoći roditeljima koji samostalno vrše roditeljsko pravo. “Ukoliko roditelj s kojim dijete živi ima pravosnažnu sudsku presudu u kojoj je jasno naznačena visina izdržavanja, kao i rok za plaćanje, u svakom momentu ima pravo da pokrene postupak pred javnim izvršiteljima radi naplate dospjelog duga”, kažu iz Udruženja.

Oni pojašnjavaju da toj proceduri roditelji često ne pribjegavaju iz straha da će se drugi roditelj “naljutiti” i prestati viđati dijete, ali i zbog postojanja sive ekonomije, gdje drugi roditelj ili zvanično nije zaposlen, prima dio novca “na ruke” ili nema nikakvu imovinu na svoje ime.

“Nažalost, praksa je pokazala da se nerijetko dešava da drugi bivši supružnik svu imovinu namjerno prepiše na drugo ime kako bi izbjegao plaćanje izdržavanja”, ističu iz Udruženja.

I sagovornica s početka priče ima slično iskustvo. Kako kaže, njen bivši suprug je iz imućne porodice, vlasnik je stanova i poslovnih prostora na više skupih lokacija u Crnoj Gori, ali se ništa nije vodilo na njegovo ime u trenutku kada mu je određen iznos alimentacije.

Iz Udruženja “Roditelji” podsjećaju da tužba za neplaćanje zaostalih izdržavanja ne zastarijeva i roditelj može da je podigne sve do 18. godine djeteta, kada tu tužbu mora da podigne dijete samostalno.

Alimentacioni fond neučinkovit

Isplata alimentacija iz Fonda započeta je još u novembru 2022. godine, ali je nakon nekoliko mjeseci obustavljena zbog različitih tumačenja o tome da li se one mogu isplaćivati retroaktivno. Fond nije funkcionisao gotovo godinu dana. Krajem 2023. godine promijenjen je Zakon o privremenom izdržavanju djece i dozvoljena je isplata alimentacija tek od trenutka kada se podnese zahtjev, i to samo za dva mjeseca, nakon čega roditelj mora ponovo podnositi zahtjev za sljedeća dva mjeseca, ukoliko se alimentacija uredno ne isplaćuje.

Do sada je privremeno izdržavanje isplaćeno po 87 rješenja centara za socijalni rad, zaključno s junom, za 110-oro djece, u iznosu od 125.895 eura, kažu iz Alimentacionog fonda za CIN-CG. “Privremeno izdržavanje je isplaćeno za 68 zakonskih zastupnika koji su podnijeli zahtjev za jedno ili više djece za ostvarivanje ovog prava pred centrima za socijalni rad. Od 68 zakonskih zastupnika, u 55 slučajeva podnosioci zahtjeva su majke, dok su u 13 slučajeva podnosioci zahtjeva očevi djece”, kazali su iz ove institucije.

Trenutno pravo na privremeno izdržavanje koristi 90 djece, dok je za 20 djece u međuvremenu prestalo pravo na privremeno izdržavanje, budući da su u pojedinim slučajevima roditelji koji su dužni da plaćaju alimentaciju počeli s redovnim uplatama alimentacije ili se radi o slučajevima u kojima su djeca navršila 18 godina života, objasnili su iz Alimentacionog fonda.

Budžet sredstava za isplatu privremenog izdržavanja za 2024. godinu je milion eura, što će, smatraju iz ove institucije, biti dovoljno da se isplati izdržavanje svoj djeci kojoj je priznato pravo, kao i drugoj djeci čiji roditelji tek apliciraju.

Da bi djeca ostvarila pravo na privremeno izdržavanje, neophodno je da se ispuni uslov da drugi roditelj nije uplatio alimentaciju dva mjeseca uzastopno ili u proteklih 12 mjeseci, kažu iz ove institucije. “Veoma je bitno naglasiti da Alimentacioni fond u potpunosti ispunjava svoju svrhu, imajući u vidu da je do sada izvršena isplata po svim rješenjima koja smo primili od centara za socijalni rad”, kazali su iz ove institucije.

CIN-CG se obratio lokalnim centrima za socijalni rad koji pojedinačno odlučuju o tome ko će dobiti pravo na privremeno izdržavanje. Zahtjevi za privremeno izdržavanje najčešće se odbijaju zbog nemogućnosti stranke da prikupi neophodnu dokumentaciju, kažu iz Centra za socijalni rad Mojkovac, jednom od dva centra koja su nam odgovorila. Tako je tom Centru podnijeto osam zahtjeva za privremeno izdržavanje, ali su dva zahtjeva odbijena.

“Podnosiocima zahtjeva za privremeno izdržavanje, shodno njihovoj izjavi, najveći problem predstavlja dostava dokumenta od strane javnog izvršitelja. Centar nema mogućnost donošenja odluke o načinu koji bi olakšao u budućnosti strankama koje podnose zahtjeve za ovo pravo, jer postupa shodno propisima koje donosi Ministarstvo finansija, odnosno Alimentacioni fond”, kažu iz Centra za socijalni rad Mojkovac.

I iz Centra za socijalni rad Danilovgrad tvrde da je za stranke često komplikovan proces pokretanja postupka kod javnog izvršitelja za prinudnu naplatu alimentacije od strane roditelja koji ne plaća izdržavanje. “Ovaj postupak se pokreće da bi se pribavio dokaz koji je potreban za ostvarivanje prava na privremeno izdržavanje”, objašnjavaju iz ovog Centra. Ni u danilovgradskom centru nisu svi roditelji koji su aplicirali za privremeno izdržavanje uspjeli da ispune uslove pribavljanja dokumentacije, pa su odbijena tri od 15 zahtjeva.

Neophodno pojednostaviti procedure

“Nažalost, naši centri za socijalni rad su institucije s manjkom kadrovskih kapaciteta, kojima je neophodna transformacija. Ovi centri pokazali su se nedovoljno efikasnim u sprovođenju Zakona o privremenom izdržavanju djece”, kaže za CIN-CG Branka Bošnjak, predsjednica Ženskog kluba Skupštine Crne Gore, koji je pokrenuo inicijativu za izglasavanje ovog zakona i pokretanje naplate alimentacije.

Zbog neefikasnog rada centara za socijalni rad stiče se utisak da zakon nije dobar jer nije postigao očekivani efekat. “Problem nije u zakonu, već u institucijama koje su nadležne za njegovu primjenu. Zato je neophodno da se ojačaju ovi centri i maksimalno pojednostave procedure kako bi zakon zaista zaživio u punom kapacitetu”, kaže Bošnjak. “Ovako se šalje loša poruka i čak u neku ruku ohrabruje neodgovorne partnere da nastave s nepoštovanjem sudskih odluka i kršenjem prava djece, iako je neplaćanje alimentacije krivično djelo”, dodaje Bošnjak.

Ženski klub Skupštine Crne Gore smatrao je izuzetno važnim i prioritetnim ovaj zakon zbog ogromnog broja samohranih roditelja, većinski samohranih majki, koje su vapile za donošenjem ovog zakona, jer su zbog neodgovornosti drugog roditelja bile dovedene na rub egzistencije, objašnjava Bošnjak.

“Zato je osnivanje Alimentacionog fonda, preko kojeg će država preuzeti odgovornost i redovno isplaćivati djeci alimentaciju, a kasnije se naplaćivati od neodgovornih roditelja uz odgovarajuću zateznu kamatu, predstavljalo spasonosno rješenje”, kaže Bošnjak.

Međutim, to rješenje nije donijelo spas mnogim samohranim roditeljima, koji, uprkos Alimentacionom fondu, i dalje čekaju na naplatu iznosa za izdržavanje djece.

Iz Udruženja Roditelji kažu da Alimentacioni fond nije u potpunosti ispunio svoju svrhu zbog komplikovane procedure, koja je dovela do malog broja zahtjeva. “Iako roditelj ima pravo da neograničeno dugo aplicira za alimentaciju ukoliko partner ne daje izdržavanje, procedura se mora ponavljati svaka dva mjeseca”, kaže Ponoš.

Iz Udruženja Roditelji ističu da se situacija može popraviti ukoliko se pojednostave procedure, ali i uspostavi sistem koji će povezivati sve podatke na jednom mjestu: sudske presude s visinama izdržavanja, javne izvršitelje, isplate Alimentacionog fonda, kao i podatke iz centara za socijalni rad. Takođe, dodaju, neophodne su i kampanje za informisanje roditelja o njihovim pravima, obavezama i dostupnim resursima, kao i o promociji ravnopravnog roditeljstva.

Iako cilj svakog društva treba da bude što manji broj korisnika Alimentacionog fonda, odnosno da svi roditelji izvršavaju svoje finansijske obaveze prema djeci, to je za sada neostvariv cilj, objašnjavaju iz Udruženja. “Nažalost, jedan od velikih problema jeste i nezainteresovanost roditelja s kojim dijete ne živi, a takve stvari ne možemo sankcionisati zakonom, jer kako natjerati jednu mamu ili tatu da voli svoje dijete i da brine o njemu? Zakonom sigurno ne možemo”, zaključuju iz Udruženja.

Samohrano roditeljstvo vodi često u siromaštvo i narednu generaciju

“Moj otac nikad nije platio izdržavanje. Dobrostojeći je, s velikom imovinom. Djeca iz njegovog drugog braka odrastala su u luksuzu”, kaže za CIN-CG mlada žena, sada u svojim kasnim dvadesetim. Nju i njene sestre podizala je samohrana majka, bez pomoći ostatka porodice.

“Majka je cijeli život bila u dugovanjima i kreditima. Morala je da proda i zemlju koju je naslijedila u bescijenje da bi nas podigla. To bi sada mnogo više vrijedilo”, govori ova djevojka.

Sada odrasla djeca pomažu majci da otplati dugove, koja će do 75. godine biti u kreditima.

Više istraživanja pokazalo je da su djeca samohranih roditelja u povećanom riziku od siromaštva, a naročito djeca samohranih majki. Jedna studija pokazala je da je preko 60 odsto djece koja odrastaju sa samohranim roditeljima u riziku od siromaštva, za razliku od oko 18 odsto djece koju odgajaju oba roditelja.

UNICEF je 2021. upozorio da je stopa siromaštva u porodicama samohranih roditelja u Crnoj Gori 35 odsto, što je značajno više od nacionalnog prosjeka od 25 odsto. Svako treće dijete u Crnoj Gori živi u riziku od siromaštva, a taj problem je naročito izražen na sjeveru zemlje.

U Crnoj Gori za sada nema istraživanja o materijalnoj situaciji samohranih i jednoroditeljskih porodica, ali su podaci o siromaštvu u generalnoj populaciji alarmantni.

Prema podacima Monstata za 2022. godinu, 34 odsto građana je u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, ili su već izuzetno socijalno i materijalno ugroženi. Oko 23 odsto građana živi u domaćinstvima koja uz velike poteškoće sklapaju kraj s krajem, dok je onih koji uopšte ne moraju da razmišljaju o preživljavanju svega 0,6 odsto. Gotovo 65 odsto domaćinstava u Crnoj Gori ne može da priušti nedjelju dana odmora van svog prebivališta. Granica siromaštva prema Monstatu bila je prošle godine 450 eura po domaćinstvu.

Ovako zabrinjavajuća situacija, u ionako velikoj borbi samohranih roditelja da očuvaju i fizičko i mentalno zdravlje svoje djece, morala bi biti alarm za institucije da konačno posvete više pažnje ovoj kategoriji stanovništva i naprave svrsishodne reforme u ovoj oblasti, koje će se zaista moći primjenjivati u praksi.

Crna Gora nije potpisala Haški protokol

U izvještaju Evropske komisije (EK) za 2023. godinu navodi se da Crna Gora još nije potpisala Haški protokol iz 2007. godine, koji reguliše obaveze izdržavanja. Ovaj protokol obuhvata obaveze izdržavanja koje proizlaze iz porodičnog odnosa, krvnog srodstva, braka ili tazbinskog srodstva, uključujući obaveze izdržavanja djeteta, bez obzira na bračni status njegovih roditelja.

U Evropskoj uniji je 2021. godine oko 23 odsto djece bilo u riziku od siromaštva, na što je tada upozorio specijalni izvjestilac Ujedinjenih nacija (UN) za ekstremno siromaštvo i ljudska prava, Olivije De Šuter. On je u svom izvještaju istakao da su samohrane majke jedna od grupa u najvećem riziku od siromaštva, te da je za njih “žongliranje između brige o djeci i obaveza na poslu maltene nemoguće”. Žene su daleko češće samohrani roditelji od muškaraca u EU i predstavljaju čak 85 odsto. Preko 40 odsto ukupnog broja djece samohranih majki u EU je u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti.

Iako je prošlo više od pola godine od kako je zloupotreba privatnog materijala sa seksualno eksplicitnim sadržajem ušla u Krivični zakonik, žrtve se još plaše da prijave počinioce

Đurđa RADULOVIĆ

Čovjek s kojim sam godinama živjela je poslao intimne snimke i moje podatke pornografskom sajtu. I dan-danas se sve to tamo nalazi. O tome su saznali u gradu. Morala sam da napustim posao i preselim se.

Ovo je jedna od ispovijesti koje je Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) dobio preko anonimnog onlajn upitnika namijenjenog žrtvama takozvane osvetničke pornografije, odnosno zloupotrebe privatnih snimaka sa seksualno eksplicitnim sadržajem.

Žena, čiji se život dramatično promijenio nakon svega, kazala je da bi značilo da joj je pravna pomoć bila dostupna nakon što je prijavila partnera.

I dok su pojedini ispitanici CIN-CG pokrenuli zakonske procedure zbog ove vrste zloupotrebe, drugi to još izbjegavaju.

“Stid”, napisala je jedna od žrtava kao odgovor na pitanje zašto nije prijavila partnera, nakon što je podijelio njene intimne snimke. Ona je sada u procesu psihološke terapije radi oporavka zbog teških posljedica koje je taj događaj imao po nju.

U posljednjih pola godine pokrenuto je devet postupaka za takozvanu osvetničku pornografiju, potvrdili su za CIN-CG iz crnogorskih tužilaštava. Međutim, kažu i da još nijedan slučaj nije okončan optuženjem.

Krajem 2023. godine, nakon intenzivnog zalaganja crnogorskih ženskih organizacija, djelo je ušlo u Krivični zakonik pod imenom - zloupotreba tuđih intimnih snimaka, fotografija, portreta, audio-zapisa ili spisa sa seksualno eksplicitnim sadržajem.

Do tada je krivično gonjenje počinilaca za zloupotrebu intimnih snimaka bio komplikovan i skup proces, jer u zakoniku nije bilo člana koji u potpunosti pokriva sve aspekte ovog djela, a gonio se po privatnoj tužbi. Nakon dopune Krivičnog zakonika, djelo se sada goni po službenoj dužnosti, što za žrtve značajno olakšava proces. Čak i u slučaju da žrtva izgubi na sudu, troškove u potpunosti preuzima država. Za počinioce su predviđene zatvorske kazne do 10 godina.

Iz nevladinih organizacija (NVO) koje se bave zaštitom žena od nasilja objašnjavaju da broj prijava ne predstavlja realnu sliku učestalosti tog kriminalnog djela.

U periodu od 2021. do kraja 2023. godine NVO Prima pružila je psihološku podršku za čak 103 osobe koje su bile žrtve neovlašćenog dijeljenja intimnih snimaka, od toga 87 djevojaka i 16 mladića.

“Samo tokom prethodnih pola godine javilo nam se 11 djevojaka, čiji su intimni snimci zloupotrijebljeni i zatražile su psihološku podršku i psihoterapiju. Nijedna od njih do ovog trenutka nije podnijela krivičnu prijavu”, kaže psihološkinja NVO Prima Aida Perović.

Sve statistike i istraživanja govore da je broj prijavljenih slučajeva samo vrh ledenog brijega, tvrdi Perović.

“Seksualno nasilje bilo koje vrste, a tako i zloupotrebu eksplicitnih snimaka, žrtve osjećaju kao ogromnu stigmu. One prate kroz medije kako se odvijaju slučajevi pred sudovima, a to ih nerijetko dodatno demotiviše, jer, kao što je opšte poznato, daju se kazne bliže minimalnim”, kaže Perović.

Takozvana osvetnička pornografija već neko vrijeme predstavlja jedan od najproblematičnijih oblika sajber nasilja nad ženama, mada su žrtve i muškarci i nebinarne osobe. Počinilac je uglavnom partner, odnosno osoba s kojom je žrtva bila u odnosu povjerenja u trenutku kada su intimni snimci napravljeni. Ova vrsta zloupotrebe kolokvijalno je poznata pod nazivom osvetnička pornografija, ali je takav naziv pogrešan, upozoravaju stručnjaci. Intimni snimci se ne bi smijeli izjednačavati s pornografijom, pošto nijesu napravljeni za potrebe šire publike, pa se i ovom terminologijom dodatno ponižava žrtva.

MALOLJETNICE ČESTE ŽRTVE

“Većina djevojaka koje se nama javljaju su maloljetnice”, kaže Perović.

Predatori su često ljudi iz bliskog okruženja, ali ne samo momci i vršnjaci, već porodični prijatelji, kumovi, komšije koje žrtva jako dobro poznaje.

“Mi i ovakve vrste odnosa nazivamo incestuoznim, iako ne podrazumijevaju krvno srodstvo, ali su nasilnici iz bliskog okruženja porodice, koji često borave u domu porodice i obratno”, objašnjava Perović.

“Na primjer, žrtvi je uobičajena situacija da je nasilnik stavi u krilo, miluje po kosi i ostvaruje određeni fizički kontakt u prisustvu roditelja, koji isprva ne djeluje zabrinjavajuće. Zato žrtvi nije neobično ni kada nasilnik ponovi to kad je nasamo sa žrtvom. Međutim, tada predatori nastavljaju i sa seksuaknim dodirima”, objašnjava Perović.

“Ti muškarci obično pripremaju maloljetnice, počnu s nekim porukama, dok im se u potpunosti ne približe”, tvrdi on.

Takvo ponašanje približavanja žrtvi, iskorišćavanjem povjerenja da bi se ostvarile seksualno-silovateljske namjere, naziva se ‘grooming’, za šta ne postoji adekvatan sinonim u našem jeziku. Nasilnik ubjeđuje žrtvu da je za njega posebna, da je seksualna veza njihova tajna ili je čak ucjenjuje ubistvom ili povređivanjem roditelja, ukoliko im kaže. Ubrzo kreću ucjene snimcima, jer za njih predstavlja veliki rizik da porodica sazna”, pojašnjava sagovornik.

Perović dodaje da roditelji ne treba da forsiraju djecu da budu “pristojna” i da ne odbijaju poljupce i zagrljaje odraslih, objašnjava Perović: “Iza takvog ponašanja se nekad krije i otpor djeteta prema predatoru”.

I očevi bliskih drugarica žrtava mogu biti predatori. Iz Prime objašnjavaju da su im poznata dva slučaja: jedan silovanja, a drugi ucjene snimcima od strane očeva najboljih drugarica žrtava.

Problem je, tvrdi, što roditelji forsiraju djecu da budu pristojna, da ne odbijaju poljupce i zagrljaje odraslih, a iza toga se nekad krije i otpor djeteta prema predatoru.

“Prije nekoliko godina, dok sam bio srednjoškolac, jedan momak je krišom snimio seksualni odnos između njega i djevojke. Taj snimak, na kojem se djevojka jasno vidjela, završio je na pornografskom sajtu, imao je stotine hiljada pregleda. Djevojka je bila primorana da napusti školu zbog pritisaka koje je trpjela”, govori za CIN-CG nekadašnji učenik jedne crnogorske škole.

U regionu je raskrinkano više velikih Telegram, Vajber i drugih sličnih grupa na kojima su se dijelile intimne slike ne samo žena, već i djevojčica, ali i napravljene fotografije djelova tijela, čak i sopstvene majke, sestre, kćerke. Te grupe pune su zahtjeva muškaraca da im se dostave privatni snimci i fotografije maloljetnica.

Udruženje Osnažene iz Srbije objelodanilo je da se u nekim od tih grupa i uz novčanu nadoknadu dijele privatne fotografije i snimci, često i maloljetnih djevojka. Desetak ovih grupa razmijeni preko 10.000 poruka dnevno. Materijal se prodaje po cijeni od minimum 50 eura, a kada nasilnici zarade dovoljno na svojoj žrtvi, onda podijele snimke i fotografije sa svima.

Neke od ovih grupa imaju i šifru za maloljetnice “minus 18’’ (-18).

“Ovdje se radi i o krišom fotografisanim ženama i djevojkama na ulici, u sobi od strane partnera ili od strane muških članova porodice”, kaže za CIN-CG Staša Ivković iz udruženja Osnažene.

Grupe koje su Osnažene otkrile, kaže, okupljaju muškarce iz više država regiona, a broje i do 70.000 članova. Među njima ima i ljudi iz Crne Gore. I pored toga što su ovakve grupe prijavljene policiji, neke od njih i dalje funkcionišu.

“Ono što smo mi mogle da vidimo, u određenim grupama, je da se traže fotografije, snimci i podaci i djevojaka iz Crne Gore”.

Rodna aktivistkinja iz Crne Gore Nina Pavićević, poznata kao Kritički, prijavila je još 2021. više Telegram i Vajber grupa u kojima se dijele intimni privatni snimci.

Ona je o ovim grupama, od kojh je samo jedna “Ex-Yu balkanska soba” imala više od 36 000 članova, obavjestila državne organe svih zemalja regiona.

CIN-CG je imao uvid u odluku Okružnog javnog tužilaštva Banjaluke iz 11. jula 2024. koja se tiče prijave Pavićevićeve - u njoj se, između ostalog, navodi da se u grupama pominje da su neke fotografije i snimci iz Crne Gore, odnonso Budve. To znači da postoji velika mogućnost da su žrtve i počinioci crnogorski građani i građanke. U ovoj odluci Tužilaštvo navodi da neće postupati po prijavi jer ništa ne indikuje da su aktivnosti grupa vezane za Banja Luku ili Republiku Srpsku.

“Do danas nijesam dobila nikakav konkretan odgovor od ostalih državnih organa, uključujući i crnogorske”, kazala je Pavićević za CIN-CG.

MEĐU POČINIOCIMA MALOLJETNICI I STRANCI

Od ukupno devet pokrenutih postupaka za to krivično djelo, Osnovno državno tužilaštvo (ODT) Podgorica pokrenulo je osam, od toga dva protiv maloljetnika.

“Za predmete koji se odnose na maloljetna lica, u jednom slučaju je pokrenut postupak za izricanje krivične sankcije, a u drugom je u toku pripremni postupak... Pokrenuta su i četiri predmeta protiv nepoznatih počinilaca. “U ova četiri predmeta su upućene zamolnice Irskoj, Holandiji i SAD-u radi utvrđivanja identiteta počinilaca”, objasnili su iz podgoričkog ODT-a.

Formiran je i jedan predmet protiv punoljetnog lica, koji je u međuvremenu okončan odbačajem, a jedan predmet je ustupljen na dalje postupanje ODT Bar, kazali su.

Iz ODT Bar, međutim, nijesu pokrenuli predmete za djelo iz novog člana po kojem se zloupotreba tuđih intimnih snimaka definiše u Krivičnom zakoniku od decembra 2023. Umjesto toga, otvorili su predmet za drugo, blaže krivično djelo, po kojem se tzv. osvetnička pornografija ranije gonila - neovlašćeno prisluškivanje i snimanje, kao i neovlašćeno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta ili snimka.

Osim što počinioce u tom slučaju čekaju manje kazne, ova djela se ne gone po službenoj dužnosti, što je otežavajuća okolnost za žrtvu. Nije jasno na osnovu čega su iz ODT Bar preinačili ovo djelo u blaže, nakon što im je proslijeđeno iz podgoričkog tužilaštva. Iz ODT Bar nijesu odgovarali na pitanje CIN-CG zašto ne gone djelo po novom članu.

U januaru je pokrenut i predmet u ODT Bijelo Polje, koji je u fazi izviđaja.

Prije izmjena Krivičnog zakonika prijave za zloupotrebu snimaka bile su rjeđe, što pokazuju izvještaji Tužilačkog savjeta. Tako je 2022. i 2021. godine zbog krivičnog djela - neovlašćeno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta ili snimka, bilo prijavljeno po pet osoba, navodi se u izvještajima Tužilačkog savjeta. To ipak pokazuje da je poboljšanje legislative makar donekle ohrabrilo žrtve da prijave djelo.

Potrebno je vrijeme, objašnjavaju iz NVO Prima: “Žene uglavnom ne prijavljuju zbog straha od osvete, nepovjerenja u institucije, ali i narušenog samopouzdanja... Djevojke se stide jer znaju da će, ukoliko prijave nasilje, i brojni drugi ljudi vidjeti snimke: policija, inspektori, tužioci, sudije, a vrlo moguće i roditelji, te da će slučaj nakon prijave dospjeti u medije.”

Tu je i uvjerenje da im se baš zbog sadržaja snimka neće vjerovati, da će od strane institucija doživjeti osudu.

“Plaše se da će nadležni smatrati da nijesu dostojne pravne pomoći i zaštite od nasilnika. Osim toga, prijava donosi novo suočavanje s nasilnikom, koje je naročito bolno”, kaže Perović.

ŽRTVE RIJETKO PRIJAVLJUJU

Osim distribucije u cilju ponižavanja i mučenja žrtve ispitanici CIN-CG-a suočili su se i s ucjenama i prijetnjama da će njihovi privatni snimci biti objavljeni. “Nakon raskida je prijetio da će izlijepiti grad, a naročito zgradu suda u kojoj radim, intimnim slikama s poražavajućim natpisima poput “besplatan seks za klijente”, navela je jedna od ispitanica u našem upitniku.

Iako njen partner nije objavio fotografije, ispitanica CIN-CG-a doživjela je to na stresan način. Zbog toga je prijavila slučaj. Kako kaže, osjećala je da joj je u tim trenucima bila najpotrebnija psihološka podrška.

I druge ispitanice CIN-CG-a kazale su da su prošle kroz veoma stresne periode zbog ucjena distribucijom snimaka. Jedna od njih imala je svega 15 godina. Kako kaže, nije prijavila bivšeg partnera upravo zbog svojih godina.

Novi član Krivičnog zakonika tretira i ucjene da će privatni eksplicitni sadržaj biti objavljen. Za ucjene će zatvorske kazne biti jednake kao za pokazivanje trećem licu, i to do dvije godine ako je žrtva odrasla osoba, a do osam godina ako se radi o djetetu.

Međutim, žene najčešće ne prijavljuju prijetnje, već se za pomoć obraćaju tek kada je sadržaj podijeljen, objašnjavaju za CIN-CG NVO Sigurna ženska kuća (SŽK).

“Ni jedna djevojka ili žena koja nam se obratila za pomoć nije prijavila prijetnje (dijeljenjem intimnog sadržaja) iako su ih trpjele duže vrijeme. Prelomni trenutak u kojem traže pomoć je kada se uvjere da je kritični sadržaj distribuiran drugima, na društvenim mrežama, ili u vajber grupama”, kažu iz SŽK.

Žene se obraćaju kad nasilje eskalira, kako bi se informisale o oblicima pomoći koje pružamo i zakonskim procedurama, kažu iz te organizacije.

“Povjerenje u institucije je na jakom niskom nivou, žene procjenjuju da ne bi dobile adekvatnu zaštitu i podršku, smatraju da bi naišle na osudu i ispitivanje od strane institucija, te da nasilnik ne bi bio kažnjen zbog nedostatka dokaza. Ovakve bojazni su opravdane jer iskustvo žena koje su prijavile onlajn nasilje institucijama nije ohrabrujuće. Žrtve proces suđenja opisuju kao izuzetno iscrpljujući.”

TEHNOLOGIJA I NOVI OBLICI NASILJA

Nove tehnologije i vještačka inteligencija (AI) omogućavaju nasilnicima pristup sve širem izboru alata, objašnjavaju sagovornici CIN-CG.

I u Crnoj Gori su se pojavili slučajevi AI zloupotrebe, tako što se fotografije ili tuđi profili na društvenim mrežama uz pomoć programa i aplikacija obrađuju kako bi se dobio seksualno eksplicitan sadržaj.

“Imali smo jedan takav slučaj, Primi se javila djevojka za pomoć koja je žrtva AI manipulacija”, kaže Perović za CIN-CG.

“Osobe s iskustvom ovog tehnološkog nasilja su spremnije da ga prijave, jer je stid manji, pošto one nijesu na snimcima”, objašnjava Perović.

Ipak, ukoliko je žrtva maloljetna, onda gotovo da nema razlike, naglašava ova psihološkinja, objašnjavajući da u tim godinama gotovo da nema razlike u percipiranju ovih vidova nasilja.

“U doba društvenih mreža i ekspanzije interneta, onlajn nasilje postaje dominantan vid nasilja pretežno nad osobama ženskog pola. Zloupotreba tehnologija je samo još jedan oblik kontrole koji nasilnici koriste, a jednostavnost upotrebe i stalan pristup koji pruža onlajn prostor omogućavaju nasilniku proširenje moći”, kažu za CIN-CG iz NVO Sigurna ženska kuća (SŽK).

Distribucija intimnih snimaka i prijetnje i ucjene da će intimni snimci biti objavljeni, slanje prijetećeg, uvredljivog ili nepristojnog sadržaja, kao i kreiranje lažnog profila na društvenim mrežama i objavljivanje neistinitih i uvredljivih sadržaja neki su od najčešćih vidova onlajn i tehnološkog nasilja nad ženama zbog kojih se žrtve javljaju, objašnjavaju oni.

“Skoro sve djevojke koje su nam se obratile za pomoć i podršku, onlajn nasilje su doživjele od strane emotivnog partnera, najčešće nakon odluke da ga napuste”, naglašavaju iz SŽK.

NEOPHODNA PRAVNA I PSIHOLOŠKA POMOĆ

Svi ispitanici CIN-CG, njih 15, kazali su da bi voljeli da su imali lako dostupnu pravnu i psihološku pomoć u trenutku kada su prolazili kroz pakao ucjena i dijeljenja njihovih intimnih snimaka.

NVO Prima i SŽK pružaju besplatnu psihološku pomoć, a NVO SŽK pruža i besplatnu pravnu pomoć.

“U posljednjih pola godine od izmjena Krivičnog zakonika, za zloupotrebu snimka, fotografije, portreta, audio-zapisa ili spisa sa seksualno eksplicitnim sadržajem našoj organizaciji se obratilo pet djevojaka/žena čiji su postupci u toku”, naveli su iz ove organizacije.

To znači da je SŽK pravno pomogla više od polovine osoba koje su ove godine prijavile slučajeve tužilaštvima.

Psihološka pomoć za žene koje trpe seksualno uznemiravanje ili su žrtve dijeljenja intimnih snimaka bez dozvole sastoji se od podrške u vidu psihološkog savjetovanja i/ili psihoterapije, koje imaju za cilj da pomognu žrtvama da se nose s traumom, smanje stres i anksioznost, povrate samopouzdanje i obnove osjećaj sigurnosti, objašnjavaju iz SŽK.

“Kod djevojaka i žena koje su doživjele ove oblike nasilja dominantni su osjećaj uznemirenosti, neprijatnosti, ljutnje i srama.”

Da bi se žrtve ohrabrile da prijave ovo i druge oblike rodno zasnovanog nasilja, neophodno je uvesti i hitne mjere zaštite u okviru krivičnog postupka, za slučajeve koji zahtijevaju trenutnu zaštitu, u vidu zabrane komunikacije počinioca sa žrtvom”, apeluju iz SŽK.

Dodaju i da treba omogućiti svim žrtvama i besplatnu pravnu pomoć.

Iz SŽK tvrde da su dopune i izmjene Krivičnog zakonika odrađene na dobar način: “Izmjenama se inkriminiše ponašanje djelotvornim i srazmjernim sistemom kažnjavanja s ciljem da odvrati od takvog ponašanja. Ovaj član zakona obuhvata i krivična djela obuhvaćena EU Direktivom djeljenje intimnog ili manipulativnog materijala i uznemiravanje na internetu”.

Kazne mogu iznositi do dvije godine ukoliko je žrtva punoljetna i ukoliko je materijal pokazan jednom licu. Ukoliko je veći broj lica imao pristup intimnim snimcima, kazne su do tri godine. Za ovo djelo učinjeno prema djetetu kazna će iznositi od jedne do osam godina, ili od dvije do deset, ukoliko djelo počini službeno lice tokom vršnja dužnosti.

Ipak, da bi se žrtve osjećale dovoljno osnaženo da prijave počinioce, potrebno je da sudovi dosljedno primjenjuju zakon i strožu kaznenu politiku u praksi, kako bi se zapravo ostvarila svrha kažnjavanja, objašnjavaju iz SŽK.

“Uz to, adekvatno reagovanje institucija, koje podrazumijeva vjerovanje žrtvi i prioritetno procesuiranje ovih oblika nasilja nad ženama, će snažno doprinijeti prevenciji i zaštiti žrtava svih oblika seksualnog nasilja”. kazali su iz ove organizacije.

Od ključne je važnosti edukovati one koji sjede u institucijama i s kojima žrtve prilikom prijavljivanja imaju susret, apeluju iz udruženja Osnažene.

U njihovom istraživanju u Srbiji, žrtve su navele da su se policajci smijali ili smatrali da “to nije tako veliki problem u odnosu na druge”, a bilo je i neumjesnih komentara od strane policije, objašnjavaju iz udruženja Osnažene.

LGBT U POVEĆANOM RIZIKU DA BUDU ŽRTVE

“Moje privatne intimne fotografije s jednog sajta bile su skrinšotovane i dijelili su ih po Tviteru (X platforma) zbog čega sam doživljavao stres na poslu i strah od okoline. Moja bezbjednost i privatnost su bile ugrožene, a sve to na osnovu seksualne orijentacije i nacionalne pripadnosti”, naveo je u anonimnom upitniku CIN-CG-a jedan od ispitanika, pripadnik LGBT.

Iako su žrtve češće žene nego muškarci, ni muškarcima to strašno iskustvo nije strano, a naročito ako su pripadnici LGBT. Ova populacija je, prema nekim istraživanjima, u povećanom riziku da bude žrtva ove vrste nasilja. Jedna australijska studija iz 2017. pokazala je da je jedna od četiri LGBT osobe bila žrtva dijeljenja intimnijih snimaka.

“LGBTIQ+ osobe u Crnoj Gori, kao i u mnogim drugim zemljama, suočavaju se s visokim rizikom od osvetničke pornografije zbog povećane homofobije i diskriminacije u društvu. Sociokulturološka situacija dodatno otežava njihov položaj jer su često stigmatizovani i marginalizovani, što ih čini lakšim metama za ovakve oblike zlostavljanja”, kaže za CIN-CG Miloš Knežević.

Duboke psihološke i emocionalne posljedice koje ovaj fenomen nosi dodatno su pojačane kod LGBTIQ+ osoba zbog već postojećih stigmi i diskriminacije, objašnjava Knežević.

“Strah od osude i daljeg viktimiziranja često sprečava žrtve da prijave ove slučajeve nadležnim institucijama, što rezultira manjim brojem prijava i otežava pružanje pomoći. Ova situacija dovodi do začaranog kruga ćutanja i straha, što dodatno pogoršava mentalno zdravlje žrtava”, kaže Knežević.

Osvetnička pornografija takođe ima dalekosežne društvene implikacije. Ona doprinosi održavanju kulture straha i tišine unutar LGBTIQ+ zajednice, čime se dodatno pogoršava njihova marginalizacija.

Nepostojanje adekvatne pravne zaštite i podrške za žrtve dodatno komplikuje situaciju.

“Rješavanje problema osvetničke pornografije u Crnoj Gori zahtijeva sveobuhvatan pristup koji uključuje jačanje zakonskog okvira kako bi se ovakva djela strogo kažnjavala, a posebnu pažnju treba posvetiti LGBTIQ+ osobama, kroz programe sistema podrške i kampanje koje promovišu toleranciju i inkluziju. Takođe, neophodno je osnažiti digitalnu pismenost građana/građanki kako bi bolje zaštitili svoju privatnost na internetu i znali kako da reaguju u slučaju zloupotrebe”, poručio je Knežević.

Prema procjenama Vlade, žene u Crnoj Gori posjeduju samo četiri odsto stanova, osam odsto zemljišta i 14 odsto kuća za odmor. A od onih koje posjeduju nekretnine, svega 36 odsto ih stiče nasljedstvom, jer se mnoge odriču svog dijela, kako ne bi došlo do raskola u porodici

Andrea Perišić/Predrag Nikolić

Od žena u mojoj porodici se očekuje da odustanu od nasljedstva u korist braće. Ako to ne učine, biće izopštene, kaže jedna od 247 žena koje su odgovorile na onlajn upitnik Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) o ravnopravnosti u pogledu nasljeđivanja i imovine.

Njena porodica, kako kaže ova ispitanica, ima prilično veliku imovinu, ali sestri i njoj roditelji su više puta kazali da su “dosta dobile” i da će sve ostaviti sinovima.

“Uzalud zakon kaže jedno - malo će koja žena sa braćom prestati da govori zbog imovine. Naše tetke, koje su se i same odrekle imovine, nađu za shodno da često pokrenu tu temu, da nam slučajno ne padne na pamet da tražimo dio”, kaže ova ispitanica.

Malo manje od 30 odsto ispitanica (njih 67) koje su ispunile CIN-CG-ov upitnik, ima slično iskustvo i smatraju da žene u Crnoj Gori nijesu ravnopravne u pogledu nasljeđivanja i imovine sa muškarcima. Oko 35 odsto njih suočilo se sa diskriminacijom na osnovu pola prilikom sticanja ili nasljeđivanja imovine, a oko 15 odsto njih se na sudu borilo ili se i dalje bori za pravo na nasljeđe.

“Nakon devet godina, 80 ročišta i postupanja osmoro sudija, donijeto je rješenje o fizičkoj diobi imovine, i to djelimično. Protivnik je bio moj brat, koji smatra da treba sve da mu pripadne”, kaže još jedna od anketiranih.

U Crnoj Gori ne postoje zvanični podaci o tome da li muškarci i žene jednako nasljeđuju imovinu, konstatuje se u izvještaju “Pol i vlasništvo nad nekretninama u Crnoj Gori - mapiranje imovinskog jaza” koji je Organizacija za evropsku saradnju i bezbjednost (OEBS) sačinila 2023. godine. Iako Zakon o nasljeđivanju Crne Gore ne predviđa preferencije za muške nasljednike, običaj da se žene nasljednice odriču imovine u korist muških članova porodice upućuje na to da vlasništvo proisteklo po osnovu nasljeđivanja nije ravnomjerno raspoređeno, ističe se u ovom izvještaju.

Da žene u pogledu nasljeđivanja i imovine nijesu ravnopravne potvrđuje i istraživanje nevladine organizacije (NVO) Sigurna ženska kuća (SŽK) “Stavovi prema imovinskim pravima žena u Crnoj Gori” iz 2019. godine, koje je pokazalo da čak 19 odsto ispitanika i 14 odsto ispitanica smatra da žene ne treba da imaju jednako pravo na imovinsko nasljeđe kao muškarci. Oni kao razloge navode tradiciju (10 odsto), tvrdnju da je “muškarac glava kuće” (osam odsto), da se “žene udaju” i da su “slabiji pol” (po osam odsto), da su “muškarci nosioci prezimena ili loze” (sedam odsto) i jer je “tako normalno” (tri odsto). Čak 69 odsto ispitanika i ispitanica kaže da, prema njihovim saznanjima, muškarci češće nasljeđuju imovinu, a oko 51 odsto misli da žene u Crnoj Gori nemaju jednaka prava na imovinu kao muškarci.

“Nasljeđivanje imovine jedan je od najvećih tabua u našem patrijarhalnom društvu. Kad odlazi u drugi dom (rijetko svoj, jer pripada njenom mužu) žena iz svoje (očinske) kuće nosi simbolične poklone, ali dovoljne da je podsjete da je to - to. Dali smo joj diplomu, odškolovali, sada je svoj čovjek - fraze su koje upućuju na svršetak njenih potraživanja unutar primarne porodice. Ali, obaveze joj ostaju - da bude brižna ćerka, da roditeljima služi kada starost dođe, ali nikako da dobije imanje, stan…,” kaže za CIN-CG izvršna direktorica NVO Poligon za žensku izuzetnost - Sofija iz Berana, Rebeka Čilović.

Prema njenim riječima i dalje žene prilikom podjele imovine mogu čuti da je “maler uzeti od brata” i da je “prokleto taman kao da je oteto”.

“Zbog takvih uvjerenja imamo sve one žene koje trpe i ćute, jer su tako učene. A kad nemaš svoje, onda si na ledini i kuda ćeš kada ti nasilnik pokaže vrata? Sjedi gdje si, jer za bolje nijesi - poruka je koju su žene održale kroz nasljeđivanje, ali ne imovine, nego tišine”, smatra Čilović.

Svega 36 odsto žena nekretnine stiče nasljedstvom

“Prihvatila sam se nasljeđa jedne trećine stana koji nam je ostao od majke. Sestra se odrekla u korist brata, dok sam ja od oboje doživjela izuzetnu neprijatnost. Brat je prijetio da će sve zapaliti, iako sam postupila po želji majke i pokušala da objasnim da se apsolutno ništa neće promijeniti i da neću inicirati prodaju ili bilo kakvo drugo otuđenje”, kaže jedna od žena koje su ispunile CIN-CG-ovu anketu.

Ona je sa porodicom prekinula svaki kontakt, a prijetnje od strane brata nije prijavljivala policiji.

Žene, prema istraživanju OEBS-a iz 2023, čine tek nešto više od trećine (36 odsto) od broja upisanih vlasnika/ca svih vrsta nekretnina u Crnoj Gori. Od onih koje posjeduju nekretnine, svega 36 odsto ih je steklo nasljedstvom.

U “Planu za postizanje rodne ravnopravnosti” Vlade Crne Gore iz 2019. godine navodi se podatak da žene u Crnoj Gori posjeduju samo četiri odsto stanova, osam odsto zemljišta i 14 odsto kuća za odmor. U istom dokumentu se navodi da su šanse žena za samozapošljavanje i ekonomsko osnaživanje na minimumu upravo zato što zbog nedostatka vlasništva nad nekretninama ili zemljom ne mogu da obezbijede garancije za uzimanje kredita.

Globalni podaci ukazuju na to da je oko 80 odsto obradivog svjetskog zemljišta u vlasništvu muškaraca. U Crnoj Gori je 2010. godine vlasnica poljoprivrednog zemljišta bilo oko 13 odsto. Novijih podataka još nema.

Iz OEBS-a u izvještaju iz 2023. objašnjavaju da nejednakost u vlasništvu dovodi do brojnih posljedica - od nemogućnosti da se pobjegne iz nasilne veze ili braka, pa sve do otežanosti pokretanja biznisa, jer većina poslovnih kredita zahtijeva obezbjeđenje u vidu nekretnina.

“Najčešći izazovi za žene prilikom nasljeđivanja imovine u Crnoj Gori su duboko ukorijenjeni patrijarhalni stavovi i stereotipi koji ih navode da se odriču nasljedstva u korist muških srodnika. Zakonski okvir izjednačava muškarce i žene u pravu na nasljeđivanje, ali društvene norme i pritisci često sprečavaju žene da ostvare svoja prava”, objašnjava za CIN-CG načelnica Odjeljenja za poslove rodne ravnopravnosti Ministarstva za ljudska i manjinska prava Biljana Pejović.

Ona ističe da je prepoznata potreba da se izračuna rodna razlika u vlasništvu nad nekretninama i ukaže u kojoj mjeri se primjenjuju zakoni koji se odnose na nasljeđe, vlasništvo nad imovinom, bračne i porodične odnose i zaštitu od diskriminacije na radnom mjestu.

Ugovori o doživotnom izdržavanju često zloupotrebljavani

“Brat je odveo majku kod notara i napravio ugovor o doživotnom izdržavanju. Prethodno ili tog dana, nijesam sigurna, obavljen je i razgovor sa psihijatrom o njenoj ‘uračunljivosti’ i pribavljen je i taj dokument. Sestra i ja o tome, naravno, nijesmo bile obaviještene. Saznale smo sasvim slučajno od komšija”, prepričava svoje iskustvo jedna od ispitanica iz CIN-CG-ove ankete.

Ona nije jedina koja u anketi pominje da je potpisivanje ugovora o doživotnom izdržavanju jedan od načina na koji se žene pokušavaju isključiti iz nasljedstva.

Ugovor o doživotnom izdržavanju, inače, jedan je od najčešćih i najznačajnijih nasljednopravnih ugovora u našem pravu. To je ugovor kojim se primalac izdržavanja obavezuje da se poslije njegove smrti na davaoca izdržavanja prenese svojina tačno određenih stvari ili neka druga prava, a davalac izdržavanja se obavezuje da ga, kao naknadu za to, izdržava i da se brine o njemu do kraja njegovog života i da ga poslije smrti sahrani.

“Sve je ostavljeno bratu ugovorom o doživotnom izdržavanju, iako suštinski on nikoga ne izdržava. To je napravljeno da bismo se sestre i ja isključile iz nasljedstva. Od roditelja nijesmo dobile ni šoljice za kafu, iako smo se u djetinjstvu mnogo čega odrekle da bi se ista ta imovina stekla. Brat je rođen kasnije, pa nije morao ničega da se odriče”, kaže druga ispitanica.

Još jedna ispitanica navodi da se, poslije smrti oca, pod nagovorom majke odrekla nasljedstva u njenu korist. Tada je imala 20 godina i niko je nije posavjetovao, niti upozorio na moguće posljedice.

“Majka je onda, u tajnosti i pod pritiskom brata i snahe, napravila ugovor o doživotnom izdržavanju (koji se ne poštuje), kako bi mene lišili nasljedstva. Mladim djevojkama se stvarno treba pružiti više informacija kako ne bi došle u sličnu situaciju”, kaže ona.

“Što ruralnije, to iskrenije”

Pejović ukazuje i na razlike po regionima u Crnoj Gori. Većina žena koje posjeduju, nasljeđuju i kupuju nekretnine žive na jugu Crne Gore, dok je najmanji broj vlasnica iz sjevernih krajeva zemlje.

“Urbane sredine su se izvještile u ‘farbanju’ istine, dok je naš rural naše pravo lice - što ruralnije to iskrenije. Na selima se žene i dalje zgražavaju kad neko spomene imovinska prava, jer to podrazumijeva da se nešto ‘uzme’ od oca i brata. U gradskim sredinama važi mantra - ‘mogla bih, ali neću’. I jedne i druge, žene udaraju u sto - neke rukama, stisnutih pesnica, a druge glavama u podstanarskim sobama”, kaže Čilović.

Kao neko ko se godinama zalaže za ženska prava, naročito prava žena na sjeveru Crne Gore, Čilović su poznate svega nekolike žene koje su se u sjevernim krajevima odvažile da potraže svoja imovinska prava:

“Prokazane od društva i porodice, ponijele su teret prokletstva, jer su takle u najbolnije crnogorsko pitanje - raspodjelu imovine”.

Iako obrazovanije, žene imaju i slabiji pristup tržištu rada

“Iako obrazovanije, žene u Crnoj Gori imaju slabiji pristup tržištu rada, a posebno ključnim i najodgovornijim pozicijama bilo u privatnom ili javnom sektoru”, ističe za CIN-CG pravna savjetnica Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) Ivana Mihajlović.

Prema podacima Uprave za statistiku Monstat, specijalističke studije u toku 2023. godine završilo je 56,7 odsto, a magistarske (master) studije 70,2 odsto studentkinja. Ostatak čine studenti. Zvanje doktora nauka u 2023. steklo je 60 odsto žena i 40 odsto muškaraca.

Uprkos navedenom, takođe prema podacima Monstata iz 2023, u toj godini žene su činile 45,3 odsto od ukupnog broja zaposlenih. Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) na kraju 2023. bilo je 39.942 nezaposlenih osoba, od čega su 23.263 bile žene.

“Uprkos svim naporima da se kroz strateški, zakonodavni, ali i infrastrukturni i institucionalni okvir doprinese većoj participaciji žena na tržištu rada i njihovim osnaživanjem, za Crnu Goru je i dalje karakteristično da su žene zastupljenije na manje plaćenim poslovima koji se odnose uglavnom na pružanje usluga ili njegu, poput zdravstva, prosvjete, trgovina, usluge”, navodi Mihajlović.

Ona objašnjava i da su zastupljenost žena na mjestima odlučivanja, adekvatna primjena principa “jednaka zarada za jednak rad”, eliminisanje diskriminacije i nasilja, ravnomjerna raspodjela kućnih i privatnih obaveza, kao i prepoznavanje neplaćene njege i poslova u domaćanstvu pokazatelji razvoja jednog društva i stepena dostignute demokratizacije.

“Crna Gora se Nacionalnom strategijom održivog razvoja do 2030. godine obavezala da eliminiše politički, ekonomski i svaki drugi oblik diskriminacije po osnovu roda i predvidjela je minimum 40 odsto žena u tijelima političkog odlučivanja na nacionalnom i lokalnom nivou”.

Prema Indeksu rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori za 2023. godinu, najveći jaz nejednakosti među polovima je vezan za raspodjelu novca. Indeks rodne ravnopravnosti, inače, mjeri rodnu ravnopravnost u državama članicama Evropske unije (EU) kroz šest domena: rad, novac, znanje, vrijeme, moć i zdravlje.

Rodni jaz u zaradama između muškaraca i žena umjesto da opada sa nekadašnih neslavnih 13,9 odsto u korist muškaraca, u 2021. godini dostigao je zabrinjavajućih 21,6 odsto, pokazuje i analiza Međunarodne organizacije rada (ILO) iz 2022. godine.

To je, navode iz PKCG, posljedica rodnih predrasuda, segregacije po zanimanjima i nedostatka žena na visokoplaćenim pozicijama.

Procenat rukovoditeljki i dalje nizak

Ipak, nešto se kreće i mijenja nabolje. Sve je više žena koje se bave preduzetništvom i pokreću sopstvene poslove.

“U posljednje vrijeme ostvaren je napredak u oblasti ženskog preduzetništvo, ali prostor za unapređenje i dalje postoji”, kažu za CIN-CG iz Privredne komore Crne Gore (PKCG).

Prije desetak godina, prema podacima te institucije, jedna od deset kompanija bila je u vlasništvu žena, dok je danas to svaka četvrta kompanija u Crnoj Gori.

Podaci Poreske uprave, u 2011. bilo je 3.021 ili oko 16 odsto preduzeća u većinskom vlasništvu žena. Danas takvih preduzeća ima 7.584 ili približno 23 odsto.

Prema podacima Centralnog registra privrednih subjekata (CRPS), žene su najčešće vlasnice društava sa ograničenom odgovornošću (70 odsto). Nešto manje od trećine registrovane su kao preduzetnice (26,7 odsto), dok žena u ostalim oblicima organizovanja poput komanditnog ili ortačkog društva ima svega oko tri i po odsto. Žene su vlasnice kompanija koje posluju u sektoru trgovine (33,5 odsto), zatim u sektoru pružanja usluga smještaja i hrane (13,3 odsto) i sektoru za stručne, naučne i tehničke djelatnosti (12,2 odsto).

Procenat žena na rukovodećim funkcijama, kao što su direktorke ili članice upravnih odbora, međutim, i dalje je nizak. Prema informacijama Instituta alternativa (IA), u preduzećima u državnom vlasništvu svega je 20 odsto izvršnih direktorki, dok je samo 28 odsto žena u odborima direktora.

“Slabija zastupljenost žena na rukovodećim pozicijama može se objasniti nizom faktora, koji proističu iz duboko ukorijenjenih društvenih normi i predrasuda. Rodni stereotipi i predrasude, sa kojima se često suočavaju žene, igraju ključnu ulogu u ovom kontekstu. Tradicionalno se od žena očekuje da se bave određenim ‘ženskim’ poslovima, dok se muškarcima daju rukovodeće uloge. Ovi stereotipi ograničavaju izbor karijere ženama i otežavaju im pristup rukovodećim pozicijama”, navode iz PKCG.

Objašnjavaju da nedostatak vidljivih liderki može otežati mladim ženama da se identifikuju s rukovodećim pozicijama.

“Povećanjem broja kompanija u vlasništvu žena, razvojem ženskog preduzetništva i kreiranjem povoljnije poslovne klime, stvara se veća mogućnost za razvoj inovativnih proizvoda i usluga, novih radnih mjesta i ekonomskog napretka”.

Ipak, i pored toga što je ostvaren napredak - što je sve veći broj žena preduzetnica i što su obrazovanije od muškaraca, procenat vlasništva nad nekretninama i poslovnim subjektima i dalje je nizak kad su žene u pitanju. To se konstatuje u Strategiji razvoja ženskog preduzetništva Crne Gore za period od 2021. do 2024. godine (Strategija).

Slično se konstatuje i u izvještaju “Pol i vlasništvo nad nekretninama u Crnoj Gori - mapiranje imovinskog jaza” OEBS-a iz 2023. godine, u kom piše da čak i u slučaju da u vlasničkoj strukturi nad nekretninama ima jednak broj muškaraca i žena, što nije slučaj, to ne bi nužno značilo da ne postoji imovinski jaz.

Prema podacima iz tog izvještaja, žena koje su upisane kao vlasnice samo jedne nekretnine ima 37 odsto, dok taj broj opada sa porastom broja nekretnina. Tako onih žena koje su vlasnice više nekretnina ima svega 22 odsto.

“Što neko ima u posjedu veći broj nekretnina to je manja vjerovatnoća da je taj neko ženskog pola. Ovaj podatak veoma ilustrativno ukazuje na imovinski jaz između muškaraca i žena u Crnoj Gori”, piše u ovom izvještaju.

Jedna od ispitanica iz CIN-CG-ove ankete navodi da muškarci iz njene okoline imovinu ili njen vrijedan dio često dobijaju na gotovo, dok žene moraju same da zarade.

“To je jedini način da je posjedujemo”, zaključuje ona.

• Zemlje Zapadnog Balkana imaju svoje sličnosti i razlike, ali iseljavanje je njihova zajednička komponenta.
• Demografi su zabrinuti da taj trend neće prestati i pored obećanja iz EU da će do kraja ove decenije doći do proširenja sa novim članicama i to iz našeg regiona.
• Dok EU taktizira sa proširenjem, na Zapadnom Balkanu dešava se egzodus i ubrzano se iseljava radno sposobna populacija.

Rekorderi

Uvijek kada u Crnoj Gori moram završavati neku dokumentaciju i komucirati sa javnim ustanovama, osjećam se kao Asteriks, kada traži formular 38 u opštini u animiranom filmu „ 12 Asteriksovih podviga“. To je možda i najveći razlog zašto bih ostao u Pragu, šaljivo, ali nažalost, istinito odgovara Podgoričanin Predrag Peđa Bulatović na pitanje da li bi se vratio u Crnu Goru.

"Sistem u Češkoj funkcioniše skoro savršeno. Možete da doznate sve na internetu i da dobijete istinske informacije. Uvijek možete da dobijete tačne i konkretne informacije od ljudi koji rade u javnim institucijama" kaže Bulatović, sa nadom da će se i kod nas poboljšati stanje.

Predrag je otišao u Prag na poziv prijatelja koji dugo živi tamo, dobio je poziv da radi u restoranu i ostao je da živi tamo. Prvo je uzeo turističku vizu, a ubrzo je aplicirao i za radnu dozvolu. Nije znao češki jezik prije svog dolaska, ali počeo je da ga uči nakon dolaska.

"U većini kompanija u Pragu možete raditi na engleskom jeziku, ali poznavanje češkog jezika definitivno je prednost, posebno u svakodnevnom životu", kaže on.

U Češkoj, dodaje Bulatović, ima mnogu ljudi iz nekadašnje Jugoslavije. Prema njegovoj procjeni, najviše ih je iz Hrvatske.

"Mnogo ljudi iz naše branše vodi restorane, tako da mnogo ljudi radi u ugostiteljskoj industriji, ali veliki broj njih je i u IT-sektoru i na drugim pozicijama u velikim korporativnim firmama", kaže on.

Balkan je pun, ako možemo da ih tako nazovemo, savremenim odisejama. Podaci Republičkog zavoda za statistiku Srbije pokazuju da je u 2002. godini broj žitelja bio 7.500.031, dok je u 2022. godini taj broj bio 6.664.449. To znači da je Srbija u periodu od 20 godina ostala bez 835.582 stanovnika. I Makedonija doživljava za oko devet procenata manje stanovnika u poređenju sa popisom iz 2002. godine, u skladu sa podacima iz zadnjeg sprovedenog popisa iz 2021. godine. U toku 20 godina, broj je umanjen za 185 hiljada stanovnika.

Bosna i Hercegovina je rekorder u iseljavanju

Crna Gora godinama ima problem sa iseljavanjem stanovnika sa sjevera zemlje, a to je potvrđeno i popisom iz 2023. godine. U poređenju sa popisom iz 2011. godine, iz Andrijevice, Berana, Bijelog Polja, Kolašina, Mojkovca, Nikšića, Plužina, Šavnika i Žabljaka, prema popisu iz 2023. godine iselilo se 28.238 stanovnika.

Ukupan broj stanovnika Crne Gore se povećao sa 620.029 na 633.158. Ali, prema podacima crnogorskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), u toj zemlji živi oko 100 hiljada stranaca, što znači da je broj lokalnog stanovništva ustvari umanjen.

Rekord u iseljavanju, kako se čini, drži Bosna i Hercegovina. Prema najnovijim zvaničnim informacijama iz Ministarstva za ljudska prava i izbeglice, Bosna i Hercegovina je među 11 vodećih emigrantskih država u svetu. Više od 2,2 miliona ljudi sa porijeklom iz Bosne i Hercegovine žive u inostranstvu, a iz ove brojke, 1,8 miliona ljudi su rođeni u Bosni i Hercegovini. Stopa iseljavanja iz BiH je oko 50 procenata iz ukupnog procenta stanovništva. Najnoviji podaci iz Ministarstva za ljudska prava i izbeglice Bosne i Hercegovine, ukazuju da se ukupna vrijednost "izvezenog" ljudskog kapitala u periodu 2014-2018 godine procjenjuje na 4,5 milijardi KM (2,3 milijardi evra) ili 56. 872 KM (29 hiljada evra) po osobi.

Prema podacima Unije za održivi povratak i izbeglica Bosne i Hercegovine, od 2013. do 2023. godine 600.000 stanovnika su napustili BiH.

"Građani osjećaju da se niko ne brine o njima. Vlada nije uradila apsolutno ništa. Rade se strategije, plaćaju se studije koje nama ne znače ništa. Nama znači da ljudima bude ponuđeno nešto realno, nešto što je sigurno, istinito. To nisu niti strategije, niti bilo kakve priče, već nešto što će njih stvarno zadržati", izjavila nam je predsjednica Unije za održljivi povratak i izbeglice Bosne i Hercegovine, Mirhunisa Zukić.

Dramatično i u Makedoniji

Stanje sa iseljavanjem je dramatično i u Makedoniji. Prema izvještaju IOM (Međunarodna organizacija za migraciju) za 2020. godinu, Makedonija se nalazi među top 20 zemalja sveta sa najvećom emigracijom u inostranstvu, dok je prema procenama Svetske banke, skoro 40 procenata iz visokoobrazovanih kadrova su napustili državu. Prema Indeksu odliva mozgova iz "Global Economy", Makedonija je na visokom petom mestu (iz 41 evropske zemlje), što jasno pokazuje da se država suočava sa velikim gubitkom talenata.

Državni zavod za reviziju iz Makedonije, u izvještaju posvećenom (ne)uspješnim politikama Makedonije protiv iseljavanja, međutim, notira da nije uspostavljen sistem praćenja i upravljanja intelektualnom emigracijom i ne postoje baze podataka visokoobrazovanih osoba koji žive i rade u inostranstvu, te da nisu adresovani razlozi za emigraciju.

Tako, prema najnovijim analizama "Mladi i popis stanovništva" i "Finansiranje omladinskih politika", promovisane prošle godine u avgustu u okviru konferencije "Omladinska stanja i finansiranje omladinskih politika u Sjevernoj Makedoniji", više od 77 hiljada mladih osoba, rođenih u Makedoniji, pošli su u inostranstvo u zadnjih nekoliko godina. To je skoro kao stanovništvo grada Bitola (74.550) – drugi po veličini grad u državi.

U analizama je ukazano da je država u 2002. godini imala 480.848 mladih, dok u 2021. godini ima 326.733. Najveći trend iseljavanja  mladih dešava se u opštinama Aerodrom, Mavrovo i Rostuše, dok porast od dva procenta ima samo u Lipkovu.

"Amerika me primila otvorenih ruku"

Boris Stojkovski (27), mladi iseljenik iz Makedonije u SAD, otišao je u 2012. godini kao srednjoškolac, te počeo je drugu godinu srednjeg obrazovanja u Americi. "Iako mi je teško da priznam ovo, smatram da je odlazak za mene bio ispravna odluka. Znao sam da će mi Amerika ponuditi mnogo više mogućnosti za uspjeh, ali sa velikom cijenom – život daleko od porodice i društva sa kojim sam porastao, bez mnogo prilika da se vratim kući", kaže on.

"Amerika mi je dozvolila da imam uspješnu karijeru i istovremeno da slijedim svoje snove. Tu sam služio šest godina u Armiji kao obavještajac (Nacionalna garda, slično kao rezervisti). Znam da postoje ljudi koji bi se naljutili zbog ove stvari, ali Amerika me primila otvorenih ruku kao svojeg i daje mi mogućnosti o kojim bih mogao samo da sanjam u Makedoniji", dodao je Stojkovski.

Stojkovski nam je izjavio da želi da ima svoju porodicu prema makedonskim, a ne prema zapadnim vrijednostima. "Ali, to ne znači da bih se vratio da živim u Makedoniji, zato što – nažalost – ne znam da li bi mi država ponudila dovoljno za dobar život, posebno zbog politika koje vode", kaže on.

"Vratio bih se u Makedoniju pod uslovom da je pravedna država, sa iskrenom politikom koja ne uništava svoju naciju radi džeparca. Pod uslovom da bude fer država, a ne samo oni povezani sa politikom da zarađuju deset puta višu platu", ističe Stojkovski.

Stefan Atanasovski-Trajković, omladinski aktivista iz Makedonije, kaže da se poklapaju razlozi za iseljavanje mladih i starijih, ali ukoliko napravimo razliku, mladi se iseljavaju zbog lošeg obrazovnog sistema koji im ne daje prikladne vještine, kako bi bili kompetentni na tržištu rada.

"Mladi uče na univerzitetima sa zastarjelim podacima, koji funkcionišu na zastarjeli način u dijelu administracije sa previše birokratije, proces nije digitalizovan, a ako jeste, tada je to u djelovima, samo na nekim fakultetima. Kvalitet izvođenja nastave, sva ona rangiranja koje vidimo, gde je nedozvoljivo da najveći univerzitet u zemlji tek tako dozvoli sebi da pada na svjetskim rang-listama", smatra on.

Kao krivac za ovo stanje on ukazuje i na politiku. "Jedini oblik komunikacije sa mladima sa strane zvaničnih institucija i političara, narodnih zastupnika, nažalost se najviše odvija u predizbornom periodu. Ali iako je prisutna, ipak se svodi na deklarativna zalaganja koje se najčešće nadovezuju sa poznatom rečenicom ili frazom koju političari često koriste – 'mladi su budućnost'. A to je veoma pogrešno", ukazuje Atanasovski-Trajković.

U Njemačkoj lakše do posla nego u Srbiji

Prvog jula stupila je na snagu treća faza zakona donešenog 2023. godine, prema kome stranci koji hoće da rade u Njemačkoj lakše dobijaju radnu dozvolu. Jelena Memedović, profesorka engleskog jezika u školi za strane jezike "Kosmos" u Novom Sadu, kaže da predaje grupi odraslih, a veliki dio njih uče jezik radi rada. Ipak, dodaje ona, za razliku od prethodnih godina, veći dio njih ne uči da bi otišli, već da bi mogli da rade u stranim kompanijama u Srbiji.

"Mnogo ljudi javili su se da pitaju, postoji povećan interes. Znam i mnogo njih koji idu na časove njemačkog i engleskog, jer planiraju da idu u inostranstvo. Uslovi u inostranstvu su bolji i ne treba im članska knjižica, kako bi se zaposlili. Nekoliko njih rekli su mi da je to uslov ovdje", precizira Memedović.

Željko Pjević i Jasmina Babić Pjević, bračni par iz Bačkog Jarka iz Srbije, u 40-tim godinama života tražiće budućnost u Njemačkoj, u Štutgartu. Željko, koji je mašinski inženjer, već deset mjeseci je u Njemačkoj, a Jasmina je u tom periodu dva puta boravila po jedan mjesec u mjestu gdje će njihova porodica produžiti svoje živote.

Jasmina pojašnjava da su njih dvoje diplomirali na državnim fakultetima, ali da svoju budućnost ne vide u Srbiji, gdje je "društvo potpuno potonulo" i gdje se ne vrednuje ni znanje, ni rad, ni posvećenost, već je ulaz svuda stranačka "karta".

"Kako bih imao dobar posao u ovom totalitarnom sistemu, moram da se uhvatim u stranačko kolo i da igram kao što kaže partija. Ako si na poziciji, dio dohodka daješ partiji, to mogu da otvoreno kažem, jer su mom suprugu sa takvim uslovom nudili posao u raznim institucijama", kaže naša sagovornica. U Njemačkoj, dodaje ona, neće joj biti potrebna partijska knjižica, niti veze ili "bratska linija".

"Mom suprugu, kao mašinskom inženjeru, bukvalno je dozvoljeno da izabere posao, a plate su u rasponu od četiri hiljade evra do 10 hiljada, u zavisnosti od toga gdje će raditi. A ovdje treba da radi u Liru ili Delfiju, gdje će ’gladiti laktove’ onim sa partijskim knjižicama, i gdje – umjesto inženjera – radi član SNS-a, koji je po zanimanju mašinbravar koji se prekvalifikovao na nekom privatnom fakultetu", kaže Jasmina Babić Pjević.

Mladi se osećaju isključeno

Gordana Adamov, predsjednica Upravnog savjeta KOMS (Organizacija mladih Srbije, koja je "kišobran" za 109 organizacija za lokalne i nacionalne omladinske politike), kaže da svaki drugi mladi čovjek u Srbiji planira da sa iseli iz države, dok skoro 40 procenata mladih ne isključuju tu mogućnost.

U poređenju sa rezultatima iz 2020. godine, ukazuje ona, možemo vidjeti da bolje javne usluge i veća sloboda postaju sve jači motivi za iseljavanje mladih, zato što prije četiri godine samo su pet procenata naveli ove razloge za napuštanje države.

"U 2023. godini, skoro 12 procenata mladih navode veću slobodu kao razlog za iseljavanje, a više od 15 procenata mladih navode bolje javne usluge kao motivaciju da spakuju kofere i da kupe kartu u jednom pravcu", kaže Adamov.

Među prioritetima za poboljšanje pozicije mladih, ukazuje ona, na prvom mjestu je veće i podjednako učešće mladih u odlučivanju, dok je na drugom mjestu poboljšanje zapošljavanja i osnovnog sistema.

"Mladi smatraju da imamo loš obrazovni sistem, koji ih ne priprema za tržište rada, tako da samo 22 procenata rade na poziciji za koju su se obrazovali. Osim toga, smatraju da je za pristojan život u Srbiji potrebna plata viša od 110 hiljada dinara, a samo 12 procenata kažu da zarađuju toliko. U vezi toga, treći najviši prioritet je poboljšanje stambene nezavisnosti mladih, zato što samo 18 procenata od njih žive u vlastitom stanu, dok većina – ili skoro 60 procenata – živi sa porodicom", precizira Adamov.

Podaci Republičkog zavoda za statistiku Srbije pokazuju da stopa nezapošljenosti kod mladih iz starosne grupe od 15 do 24 godina, u prvom kvartalu 2024. godine iznosi 24,5 procenata.

Crna Gora stari

Zemlje zapadnog Balkana imaju svoje sličnosti i razlike, ali iseljavanje je njihova zajednička konstanta. Demografi su zabrinuti da taj trend neće prestati i pored obećanja EU da će do kraja ove decenije doći do proširenja sa novim članicama i to iz našeg regiona. Ali, dok EU taktizira sa proširenjem, na zapadnom Balkanu dešava se egzodus i iz njega se ubrzano prazni radno sposobno stanovništvo.

Demograf Miroslav Dederović ukazuje da se u zadnjih 10 godina povećava broj umrlih i rođenih u Crnoj Gori, starenje stanovništva je sve prisutnije, a stanovništvo se sve više koncentiriše u gradove. On kaže da raste negativni migracijski saldo, prisutan na ovim prostorima u prethodnih 50 godina, a pritom Crnu Goru napušta reproduktivni i radnosposobni dio stanovništva.

Ovaj demograf kaže da su, prema nekim procjenama, oko 10 hiljada ljudi napustili Crnu Goru u zadnje dvije decenije.

Razlozi migracijskog odliva iz Crne Gore u današnje vrijeme su prije svega ekonomski, ali donekle i kulturni", izjavio je Doderović.

Prema podacima sa veb-stranice njemačke ambasade, u 2023. godini bile su izdate 1.793 vize crnogorskim državljanima, od kojih su dvije trećine za rad u Njemačkoj – 1.205. Isto je bilo i u 2022. godini. U 2020. godini bile su izdate ukupno 1.697, od kojih su dvije trećine takođe bile za rad u Njemačkoj – 1.148.

Kao pokazatelj strukture i obima migracije ka zemljama EU, mogu da se koriste podaci EUROSTAT-a za dozvole za boravak crnogorskih državljana na teritoriju EU u trajanju od 12 mjeseci. Prema ovim podacima, broj osoba sa državljanstvom Crne Gore koji su prvi put dobile dozvolu za boravak u EU, povećan je skoro četiri puta u periodu od deset godina (2010. – 2019. godina).

Posljednje istraživanje iz 2022. godine pokazalo je i da trećina mladih želi da napusti Crnu Goru, a kao najčešći razlozi za nezadovoljstvo navode kvalitet života, nemogućnost zapošljavanja, te kvalitet obrazovanja i različite sadržaje u njihovim zajednicama.

"Bježite odavde što brže"

"Virus" iseljavanja pustoši i Srbiju. U prvoj deceniji 21. veka, iz Srbije je emigriralo oko 150 hiljada ljudi, ili u prosjeku 16 hiljada godišnje, prosječni uzrast iseljenika je 28,7 godina, a jedna petina njih su diplomirali na višoj školi ili na fakultetu.

Studentkinja novinarstva Mila Pajić kaže da još ne planira da napusti Srbiju, navodeći da zasad nije izgubila motivaciju da se ovdje bori za bolji život. Ali, dodaje da većina njenih kolega žele da napuste Srbiju.

"Njima se nudi mnogo više šansi, stabilniji život, nudi im se da budu studenti, da budu mladi ljudi koji žive vlastiti život. Ključni dio njihovog života tamo nije borba za egzistenciju i opstanak", kaže Pajić.

U sličnom pravcu govori i studentkinja komunikacijskih studija, Jelena Mihajlović. Ona bi živjela, kaže, "svuda", te želela bi da vidi "sve i svašta", ali na kraju bi ipak željela da živi u Srbiji.

"Većina mojih prijatelja i poznanika žele da pobjegnu odavde najbrže što mogu i to mi kažu svi, ne samo mladi, već i stariji. Svi kažu: Što brže bježite odavde jer ćete shvatiti da se ništa ne menja", rekla nam je Mihajlović.

Treba imati u vidu da najveći broj iseljenika ne prijavljuju svoje prebivalište u Srbiji, pa zato nisu uključeni u podatke o broju iseljenih osoba. To znači da je taj broj značajno viši zbog promjena u metodologiji popisa, kao i zbog nedostatka podataka o statistici migracije i registrima stanovništva.

Prosječni godišnji broj iseljenika iz Srbije, samo u zemljama-članicama EU u  periodu od 2005. do 2014. godine iznosi 31.000. U 2014. godini emigriralo je 57 hiljada ljudi, a u 2015. godini taj broj je dosegao rekordnih 60 hiljada. Različite studije ukazuju da iznos godišnjeg iseljavanja iz Republike Srbije iznosi od 30 hiljada do 60 hiljada ljudi, a u najnovijem izvještaju Svjetske banke navodi se da je 14 procenata stanovništva napustilo Srbiju u zadnje dvije decenije.

Prema mišljenju studenta kultoroloških studija Lazara Dinića, ključni argument je stanje društva u Srbiji, stabilnost koja ne postoji i koja onemogućava planiranje budućnosti.

"Prije svega, ključno je društveno-političko stanje. Kako ne bih morao svakog dana sa sobom da nosim suzavac, gdje god da pođem", ukazuje Dinić, koji je aktivan u studentskim organizacijama.

Ne postoji dilema da će se egzodus iz balkanskih zemalja u pravcu savremene Evrope, koji se u novije vreme naziva i odliv mozgova – produžiti i dalje. Bez članstva u EU, zemlje se suočavaju sa niskim ekonomskim standardom i povišenim stepenom korupcije. Ali, statistike iz država koje su se zadnje priključile Uniji, govore i o jednom drugom procesu: Siromašnije članice Unije se prazne i zato što su olakšane procedure za zapošljavanje u bogatijim zemljama-članicama. Ali, ispred zapadnog Balkana je dug put kako bi dosegao do ovakvih stanja.

MJEŠTANI OTIŠLI, DOŠLJACI ZAUZELI NJIHOVA MJESTA

Pražnjenje zapadnog Balkana dovelo je do nedostatka radnika u nekim oblastima. Čedanka Andrić, predsjednica Ujedinjenog građanskog sindikata "Nezavisnost" iz Srbije, u razgovoru sa nama rekla je da sindikat godinama upozorava da u Srbiji više ne postoji samo odliv mozgova, već odliv cjelokupne radne snage.

"Svi nas napuštaju, od vozača autobusa, poštara, visokoobrazovanih, medicinskih sestara, teško možete izdvojiti iz kojih djelatnosti ne odlaze ljudi", kaže ona.

Dodaje da je stanje već takvo da se sve više penzionera vraća na posao u određena zanimanja, jer ne može da se pokrije nedostatak radne snage.

Ona upozorava i da je na fakultetima za nastavni kadar upisano samo nekoliko studenata, s tim što nije sigurno da li će i oni završiti obrazovanje, pa realno se postavlja pitanje ko će predavati fiziku, matematiku, hemiju ili slične predmete. Ipak, dodaje Andrić, plate su samo jedan nivo. Večina ljudi napušta javni sektor zbog političkih pritisaka.

"Ako nisi u vladajućoj stranci, ne možeš napredovati, ne možeš preći sa privremenog rada na stalni posao, postoje razni pritisci da li ćeš glasati, ideš li na mitinge ili ne. Jednostavno, mladi imaju niži prag tolerancije od starijih, što je sasvim prirodno i neće da trpe takav pritisak", ukazuje ona.

Iako ne postoje sveobuhvatne brojke, nedostatak je moguće procijeniti na osnovu medijskih natpisa u vezi različitih istraživanja. Posljednji takav uvid može da ponudi i vijest da su pet hiljada radnika iz Srbije otišli samo u Sloveniju u toku prethodne godine. Za Srbiju se u različitim izvještajima najčešće uzimaju procjene za oko 50 hiljada emigranata godišnje, iako su to samo procjene.

Prema podacima Ministarstva inostranih poslova, objavljenih u dokumentu "Migracijski profil Republike Srbije", u toku 2022. godine bila je izdata 21.841 viza stranim državljanima, a najveći broj izdate su državljanima Kine (29,78%), Indije (14,18%) i Uzbekistana (4,52%).

Građanima ovih azijskih zemalja bila je odobrena skoro svaka druga viza od ukupnog broja viza, sa trendom višestrukog povećanja u poređenju sa prethodnim godinama. To ukazuje na značajni udio radne migracije iz ovih azijskih zemalja, navodi se u dokumentu Komesarijata za izbjeglice Srbije.

U istom dokumentu, takođe, navodi se da u odnosu na prethodnu deceniju, u toku 2022. godine, u Srbiji je boravio rekordan broj stranaca, a među njima najbrojniji su strani državljani koji borave na osnovu rada, t.j. na osnovu angažmana u IT-sektoru, te stranci angažovani u realizaciji infrastrukturnih projekata.

Makedonija uvozi iz Indije, Nepala, sa Filipina...

Iz makedonske Agencije za zapošljavanje kažu da je dnevno u prosjeku oglašeno između šest hiljada slobodnih radnih mjesta sa strane poslodavaca iz različitih branši. Najveći broj slobodnih radnih mjesta je objavljeno za higijeničare, prodavce, opšte radnike, zaštitare, vozače kamiona, kelnere, kasijerke, magacionere, programere, vozače taksija i transportnih vozila, tesare, kuvare, građevinske radnike itd. Na početku ljetnje sezone "uvezeno" je stotine radnika iz Indije, iz Nepala i sa Filipina, da bi radili u hotelsko-ugostiteljskom sektoru na ohridskom priobalju. Očekivanja su da dođe oko 600 radnika, koji će nadopuniti radnu snagu koja nedostaje zbog odliva lokalnog stanovništva, koje najčešće ide da radi na hrvatskom priobalju.

Nedostatak radnika, osim u ugostiteljstvu, pogodio je i tekstilni sektor, prerađivačku industriju, ali i građevinarstvo. Zato je Sjeverna Makedonija prošle godine povisila kvotu za uvoz od pet hiljada na sedam hiljada stranih radnika. Ali oni su dobili samo desetine radnika iz Bliskog istoka, uglavnom zbog birokratskih prepreka. Agencija za posređivanje i kompanije koje su primile radnike kažu da je taj proces veoma složen, postoje birokratske procedure i traje dugo. Eklatantan primer je deficit radne snage za izgradnju Koridora 8 i 10d, projekat koji realizuje tursko-američki konzorcijum "Behtel i Enka".

U toku prethodne godine, prema podacima Agencije za zapošljavanje, izdato je 5.894 pozitivnih mišljenja o zapošljavanju stranih radnika, a dio njih tek treba da dođe da radi u Makedoniji.

Crnu Goru napustilo oko 300 ljekara

I u Crnoj Gori postoji nedostatak radne snage u turizmu i građevinarstvu. Sektori hrana i ugostiteljstvo, drvna industrija i transport su među onima koji nemaju dovoljno kadrova. Neke procjene pokazuju i da je nešto manje od 300 ljekara napustilo Crnu Goru u zadnjoj deceniji. Ono što je alarmantno je da je veliki dio njih iskusni specijalisti sa dugogodišnjim iskustvom. Isto je stanje i sa medicinskim sestrama.

Prema Izvještaju za sprovođenje Strategije o migraciji i reintegraciji povratnika u Crnoj Gori, objavljen u aprilu ove godine, prošle godine su izdate 38.943 dozvole za privremeni boravak i rad stranaca, što je za 32,83 procenata više dozvola u odnosu na 2022. godinu. Od ukupnog broja dozvola izdatih strancima, 90,41 procenata su izdate za zapošljavanje, a 9,59 procenata za sezonsko zapošljavanje stranaca. Najveći broj odobrenja izdaju se za zapošljavanje u građevinarstvu, smještaj i usluge u vezi sa hranom, trgovinom i drugim uslužnim djelatnostima.

"Najveći broj dozvola izdaju se stranim radnicima koji dolaze sa teritorija nekadašnje Jugoslavije (Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Kosovo), a potom slijede Albanija, Turska i Rusija", kaže se u izvještaju.

Procjene kažu da i u Bosni i Hercegovini postoji nedostatak od 30 hiljada radnika, a zbog toga su poslodavci primorani da uvoze radnu snagu. Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, u 2023. godini su strancima bile izdate 4.586 dozvole za rad, dok je u 2022. godini bilo izdato 3.780 dozvola.

Ovu sadržinu izradio je Institut za komunikacijske studije.

Novinari: Sonja Kramarska, Dalibor Stupar (Autonomija), Maja Boričić (Cin-cg.me), Amil Dučić (Fokus.ba)
Fotografije: Darko Andonovski, Nake Batev