Two thousand tons of waste bound for Libya left the Port of Bar in 2024 without proper documentation or inspection by government officials, on a vessel flying under one of the most sanctioned flags in maritime law, according to a CIN-CG investigation. The shipment, which was diverted to Turkey at the port, raises questions about how often Montenegro still allows poorly documented waste to cross borders without the environmental oversight and traceability required under European Union standards.

Tijana Lekić

In April 2024, Montenegro’s Environmental Protection Agency granted Budva-based import-export company Eko Modus a permit to transfer 1,000 tons of non-hazardous metal waste from Bosnia and Herzegovina through Montenegro to the Port of Bar, where it would be loaded onto cargo vessels and deposited somewhere in Libya.

The permit did not identify a final recipient, nor was the shipment inspected by the environmental authority responsible for verifying the type of waste. Moreover, official records later showed that only 350 tons of metal waste entered Montenegro– while nearly 2,000 tons left the Port of Bar on a Tanzanian-flagged vessel bound for Turkey.

These gaps in oversight are not only a sign of regulatory weakness; they pose an immediate risk to public health and the environment. Presently, Bosnia and Herzegovina is preparing to sell and export surplus weapons and ammunition from the 1995 war, increasing the danger that metal waste could be used to conceal illegal shipments of weapons. And in 2019, under a similar EPA permit, Montenegro allowed thousands of tons of toxic waste to be sent to Ukraine and Spain under false documentation.  

According to the 2024 Eko Modus EPA permit, which is published on the agency’s website, the Libya shipment consisted of non-hazardous metal materials made of iron and steel from exporter M.Z. Company d.o.o., a scrap dealer from Mostar, BiH; while the waste importer is listed as an intermediary company in Libya called “Beaini General Trading Co srl.”

A CIN-CG analysis of waste transit records over the past three years shows that permits usually contain precise information about the companies that are the final importers. In an unusual omission, however, the Eko Modus permit only identifies the final importer as “Libya”-- a country with two rival governments. 

Furthermore, the transit record that Eko Modus submitted to the EPA in its permit application identifies the company as Lebanese, not Libyan; with a slight difference in the spelling of its name (“Beaini General Trading Co s.a.r.l.)”.  It lists the Lebanese company as an intermediary, but not the final recipient of the waste. Again, the final importer is simply  “Libya.” This document, obtained by CIN-CG under the Law on Free Access to Information (FAI), accompanies the cargo through Montenegro for inspection by customs officials.   

Libya is a country divided between two administrations, which occasionally engage in armed conflict. Under the Waste Management Act, Montenegro allows the transit of waste to that country without precise information about which administration is the final recipient, which company takes over the cargo, and how the waste will be treated after entering Libya.

350 TONS OF METAL ENTERED MONTENEGRO, NEARLY 2,000 TONS LEFT THE COUNTRY FOR PARTS UNKNOWN

While Eko Modus had a permit to transport 1,000 tons of waste from BiH through Montenegro, customs officials at the Vraćenovići border crossing only recorded 350 tons of waste entering the country in 2024, according to an email statement from the Montenegrin Customs Administration (CU).

This would correspond to approximately 15 standard trucks. However, a significantly larger amount of cargo — as much as 2,000 tons — was loaded at the Port of Bar.

Once at the port, “the goods were stored at an appropriate terminal — the open storage area of Obala Volujice AD,” the statement continued. “Nearly 2,000 tons of scrap iron were shipped by vessel, which the free zone user placed within the free zone area.”

The agency confirmed that Beaini General Trading has been operating in the Port of Bar Free Zone since 2020, when it first obtained permission to carry out activities relating to the storage, trade and export of scrap metal, according to CU.

Citing the export declaration, CU then revealed that the metal waste had been loaded onto the Lebanese-owned Star Light, which was flying the Tanzanian flag. The port of discharge is recorded as Hekere, Turkey. An invoice in the amount of EUR 573,763.20 was attached to the export declaration.

NO EXPLANATION

The Customs Administration (UC) did not answer CIN-CG’s question as to how the 350-ton shipment of metal waste grew to nearly 2,000 tons under the same permit.

Neither the EPA nor the Customs administration knew who received the waste in Turkey, or whether the cargo ended up in Libya as stated in the permit and shipping documents. Eko Modus and Beani General Trading Co. refused to answer CIN-CG’s questions.

The Customs Administration denied CIN-CG’s request to view the export declaration signed at the Port of Bar, citing the Customs Service Act. According to the agency, declarations and information on the value of goods constitute an official secret under the Customs Service Act.

The missing information regarding this shipment — along with its diversion on a high-risk Tanzanian vessel, mystery waste, and lack of inspection by port officials — raises questions about the transparency and safety of this cargo.

NOT POSSIBLE IN THE EUROPEAN UNION

A combination of regulatory gaps, legislation not yet aligned with European Union rules on waste transport, as well as the specific regime of the Free Zone at the Port of Bar, allowed such documentation to be treated as formally acceptable. Under stricter standards, such as those applied in the European Union, a permit without the signature of the final recipient would not be considered valid.

The EPA was unaware that the waste ended up in Turkey, according to Danilo Veljić, an independent advisor in the agency’s permitting department. Based on the Eko Modus permit application, Veljić told CIN-CG, the agency believed the waste would end up in Libya.

Since Montenegro is a transit country, Veljić continued, the EPA does not have jurisdiction to verify the final recipient of the waste in Libya, nor the procedures for processing and disposal of the waste in the destination country. He says the permit was issued in accordance with the Waste Management Act that was in force at the time.

EU regulations pertaining to waste transit are stricter. Since Libya is not a member of the Organisation for Economic Co-operation and Development (OECD), cross-border shipments of waste to that country are subject to additional rules.

According to Regulation (EC) No 1013/2006 and the new EU Regulation 2024/1157, waste cannot be shipped to non-OECD countries without completing a full prior notification procedure and obtaining written consent from the importing country, known as Prior Informed Consent (PIC).

Furthermore, ships flying the Tanzanian flag are on the Black List of the Paris Memorandum of Understanding on Port State Control (Paris MoU) and are classified as “very high risk” due to persistent safety and labor issues, as well as fraudulent vessel registration. When they enter any port within the Paris MoU region (which includes almost all European countries), these ships are automatically subject to enhanced inspections — and are frequently detained due to non-compliance. 

In this case, however, such controls were absent. This is not unusual in Montenegro. According to the Customs Administration, once officials at the Port of Bar Free Trade Zone verify that the vessel is a client of the zone, they do not consult the blacklist or perform additional inspections. The country whose flag the ship flies is responsible for the vessel’s technical and safety oversight.

Montenegro's Ministry of Ecology, Sustainable Development and Northern Region Development (MERS) is responsible for harmonizing domestic legislation with European Union (EU) directives in the area of cross-border waste shipments.

When asked when they plan to introduce EU directives, MERS responded that by-laws are being prepared that will fully transpose EU legislation in the field of cross-border movement of waste.

“MERS considers the permit to be legal and legitimate, since Montenegro is a transit country and the shipment is accompanied by a form signed by the final recipient of the waste,” the department headed by Damjan Ćulafić told CIN-CG.

However, the permit was not signed by a final recipient; only Saša Vučetić, director of the Montenegrin import-export company Eko Modus.

As for the shipment’s diversion to Turkey, MERS told CIN-CG that customs authorities at the Port of Bar are responsible for confirming that waste leaves Montenegro for the country listed in the permit as the next destination.

Star Light source Marine Traffic author Babur Haluluport security officer, SPS Code. https://www.marinetraffic.com

CONTROLS BELOW MINIMUM STANDARDS: WHAT IS HAPPENING WITH THE TRANSIT OF METAL WASTE?

Business registers in Bosnia and Herzegovina show that the Bosnian scrap dealer M.Z. Company is owned by Merhid Zlomušica. According to its website, the company specializes in the purchase and recycling of secondary raw materials of metal origin.  

Zlomušica’s company is registered under the laws of Bosnia and Herzegovina as an authorized operator for secondary raw materials of metal origin. The BiH Rulebook on Waste Categories defines the methods for classifying hazardous and unidentified waste, and places the obligation of classification on the waste producer. In international trade, the role of the producer is assumed by the exporter — in this case, M.Z. Company.

As an authorized operator, the company is entitled to export metal waste classified as non-hazardous under significantly simplified conditions, without the need for an export permit from the Federation of BiH. The key condition for using this simplified regime, however, is the existence of evidence on the origin and properties of the material.

M.Z. Company refused to answer numerous questions from CIN-CG, including those concerning the origin and properties of the metal.  

Montenegro’s Department for Environmental Inspection, which is responsible for controlling this type of waste, did not inspect this shipment.

In Montenegro, Environmental Inspection is legally responsible for verifying the type of waste and overseeing the handling of waste. However, there are only eight environmental inspectors in the entire country; as a result, there is no automatic mechanism that ensures every waste shipment in transit is physically inspected by the Environmental Inspection.

Instead, according to the department’s chief coordinator, Vesna Bigović, inspection of cross-border waste movement is carried out exclusively at the request of the border police or officers of the Customs Administration.

“The Environmental Inspection is not present at border crossings and does not carry out controls at the crossings themselves,” Bigovic explained.  

After the trucks departed Bosnia and Herzegovina, the shipment passed through two customs controls — at the Vraćenovići crossing, and at the Port of Bar. The Customs Administration explained to CIN-CG that at the Vraćenovići border crossing, clearance was conducted on the basis of the Eko Modus transit documents.

“When entering the free zone of the Port of Bar, the trucks carrying scrap metal were weighed on the weighbridge of Port of Bar AD, and certificates of completed weighings on the truck scale were issued. No irregularities were observed in the declared weight of the goods. The goods were in bulk form. It was observed that the cargo consisted of metals classified as scrap iron.”

INTERMEDIARY COMPANIES WITH NO FUNCTIONAL COMMUNICATION CHANNELS

During the investigation, CIN-CG unsuccessfully attempted to contact the user of the Port of Bar Free Zone from Lebanon, Beaini General Trading Co. No company email address could be found online, while the EPA permit contains a Montenegrin phone number which is currently out of service, and an email address from which messages are returned undelivered.

Under the current Free Zone Act, zone users are not required to have a registered company in Montenegro. Regardless, Nidal Beaini also registered a company in Podgorica called “Beaini General Trading Co” in 2019, which engaged in recycling sorted waste. The company has no contact email or authorized representative listed in public registers, nor could CIN-CG locate this information in a subscription-based business directory. There is one active Montenegrin phone number; CIN-CG placed numerous calls to this number over the course of a week, leaving messages, but never received a response. Through the public directory, CIN-CG established that the number is registered to an individual from Nikšić.

Beaini’s Podgorica-based company has been financially blocked since 2022 with an outstanding debt of EUR 1,577. No business activity has been recorded on the “Business Network” platform over the past three years.

The permit application was signed by Eko Modus director Saša Vučetić, and the phone number listed on the form belongs to Danijela Vučetić, an authorized company representative. When contacted by CIN-CG, Vučetić provided two email addresses for the Lebanese company.

CIN-CG received no response to messages sent to either of these email addresses.

Although “Eko Modus” is listed in the EPA register of waste transporters for 2024, the transit documentation accompanying the shipment identifies another company, “Loyal d.o.o.”, as the company responsible for transporting the waste from Bosnia and Herzegovina to the Port of Bar.

At the time of first publication, Loyal d.o.o. had not responded to CIN-CG’s questions. Afterwards, the company reached out to CIN-CG emphasising that they were not the EPA permit-holders– and had only carried out transport for Eko Modus on one occasion, involving a shipment of only approximately 25–26 tons on the Bosnia and Herzegovina – Port of Bar route.

WHAT ARE THE RISKS?

In October 2025, in the Italian port city of La Spezia, employees at a recycling facility uncovered remnants of explosive devices while sorting bales of plastic and metal waste which had been misclassified as “non-hazardous waste.” This is just one of the most recent cases in a country where there is extensive discussion about problematic waste smuggling.

Furthermore, lack of controls around metal waste originating from Bosnia and Herzegovina is particularly concerning given the country’s preparations for the sale and export of surplus weapons, ammunition and land mines dating back to the 1995 war.

CIN-CG noted that tenders related to weapons are not publicly available. Additionally, CIN-CG did not receive responses from the relevant BiH ministries regarding the export procedures.

M.Z. Company is registered as a metal collector, but nowhere is it stated whether it holds a license for processing weapons. CIN-CG sent this company questions regarding the origin of the metal, possible permits, and other related issues, but M.Z. Company did not provide any answers.

The lack of public oversight shown in this Eko Modus shipment also recalls a disastrous 2019 case in which thousands of tons of toxic waste materials were shipped from Montenegro to Ukraine and Spain, after being cleared by the EPA under documentation declaring them as non-hazardous waste. In that case, according to testing by Ukraine’s Ecological Ministry, the heaps of toxic waste shipped to the Black Sea port contained known carcinogens as well as chemicals that lead to birth defects.

CIN-CG spoke with PolieCo, the Italian national consortium responsible for the collection, monitoring, and proper management of polyethylene-based plastic waste, particularly that reused in industry. The consortium’s goal is to prevent waste from being misclassified and illegally diverted, and to ensure environmental protection by controlling the entire lifecycle.

“I would like to emphasize two important points. In the Mediterranean, it is necessary to harmonize the work of all institutions,” Claudia Salvestrini, consortium Director,  told CIN-CG. She stressed that shipments of waste in particular are most likely to evade controls, especially during periods of international tension and conflict, to the serious detriment of public health and the environment. 

“This [Eko Modus] case confirms that, while there appears to be strong control at the borders, a great deal still slips through — perhaps too much.”

PolieCo has access to system data and issues — statistics, reports, and examples of abuse. PolieCo maintains internal records of companies, shipment patterns, and past cases of waste misclassification and irregular cross-border movements. This database allows the consortium to recognize recurring actors, and to place new violations within a broader pattern of previously documented abuses.

She also stressed that it is important for institutions in Montenegro to act transparently, as everything is happening right next to Italy’s borders — practically just around the corner.

Iako Zakon o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja mora biti usvojen do polovine ove godine, još nije ni stigao do Skupštine. Evropska komisija upozorava da je riječ o neispunjenoj obavezi, dok trans osobe i dalje moraju prolaziti sterilizaciju da bi promijenile dokumenta

Maja Boričić

Zamislite da makar na jedan dan morate da funkcionišete sa ličnim dokumentom koji nije vaš, da sa njim morate da idete u banku, podignete poštu, da vas zaustavi saobraćajni policajac, da pođete u zdravstvenu ustanovu, apoteku. A tek da morate da tako trajno živite- tražite stan, upišete fakultet, putujete, ostvarite bračni odnos, prolazite bilo kakvu zahtjevniju birokratiju, upis u registar, potpisivanje ugovora, podizanje kredita, sklapanje ugovora o radu… 

Ovako opisuje svakodnevni život trans osobe u Crnoj Gori Aleksa Radonjić iz Asocijacije Spektra i dodaje da na to treba dodati i animozitet svih onih koji nerijetko smatraju da “ne treba da postojite”.

“Kako žive trans osobe - preživljaju. Sistem nas ne prepoznaje, i moramo svakodnevno da se borimo za mjesto u njemu, izlažući se pri tome neprijatnostima koji variraju od diskriminacije do teškog ugrožavanja sigurnosti”, naglašava on. 

Nakon decenije rada na Zakonu o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja i više pokušaja posljednjih godina da stigne do Skupštine, i dalje je neizvjesno kada će se ovaj Zakon, koji bi trebalo da olakša život trans osobama u Crnoj Gori, naći pred poslanicima i biti konačno usvojen.

Taj propis bi, između ostalog, trebalo da omogući transrodnim osobama da promijene oznaku pola u dokumentima bez potrebe za operacijom i sterilizacijom. Sadašnjom praksom, koja nigdje nije formalno propisana, od njih se zahtijeva da prođu sterilizaciju ukoliko žele da promijene oznaku pola u dokumentima, što je u suprotnosti sa evropskim standardima zaštite ljudskih prava.

Prema Programu pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji (EU) za period 2026-2027, usvajanje ovog zakona planirano je do juna ove godine.

Iz Skupštine Crne Gore za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) navode da je predviđeno da predlog Zakona bude dostavljen Skupštini u drugom kvartalu ove godine, uz napomenu da se za ostala pitanja obratimo partijama pojedinačno.

CIN-CG je svim poslaničkim klubovima parlamentarne većine uputio pitanja kada očekuju glasanje o ovom zakonu, da li će poslanici njihovih partija glasati za njega, kao i da li bi njegovo neusvajanje moglo uticati na pregovarački proces sa EU. Do objavljivanja teksta nijedan odgovor nije stigao. 

Bez odgovora su ostala i pitanja upućena Vladi, odnosno Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava- zašto prijedlog Zakona još nije razmatran i proslijeđen Skupštini, kada će to biti učinjeno i da li će Vlada ispoštovati rokove koje je sama predvidjela u Programu pristupanja EU.

Postoji bojazan civilnog sektora da dio parlamentarne većine blokira donošenje ovog Zakona.

Radonjić za CIN-CG ističe da nikada zvanično nijesu dobili nijedan razlog zašto proces stagnira, ali da su ranije, kada je Zakon skinut sa dnevnog reda sjednice Vlade, dobili nezvanične informacije da je u pitanju bilo naređenje sa vrha.

“U aprilu 2025, Zakon postaje i zvanična obaveza unutar Akcionog plana za poglavlje 23, i postavlja se septembar iste godine kao rok usvajanja. Taj rok nije bio ispoštovan, a razlog saznajemo nekoliko mjeseci kasnije kroz medijsko obraćanje ministra Fatmira Đeke, koji tada naglašava da i dalje nema podršku dijela ministara”, pojašnjava Radonjić.

Dodaje da vlast sve otvorenije podržava najretrogradnije globalne struje, nadajući se njihovoj podršci u Crnoj Gori, te da je postupanje vlasti u slučaju ovog Zakona samo simptom sistemskog stanja.

“ Ljudska prava su instrumentalizovana, a da li će se poštovati ili ne zavisi od toga da li naši predstavnici od toga imaju trenutnu korist ili ne”, ocjenjuje Radonjić.

Delegacija EU: Usvajanje Zakona može uticati na rezultate u poglavlju 23

Evropska komisija (EK) je još u decembru 2024. godine dala pozitivno mišljenje na prijedlog Zakona. U Izvještaju EK za 2025. upozorava se da Crna Gora ovaj zakon još nije usvojila i da to ostaje neispunjena obaveza u procesu usklađivanja sa pravnom tekovinom EU, posebno u poglavljima koja se odnose na ljudska prava i vladavinu prava.

Iz Delegacije EU za CIN-CG ističu da, iako taj Zakon nije izričito naveden među završnim mjerilima za Poglavlje 23, “njegovo usvajanje bi ojačalo osnov za uspostavljanje uvjerljivog bilansa rezultata u primjeni odredbi o zabrani diskriminacije, rodnoj ravnopravnosti i borbi protiv rodno zasnovanog nasilja, kao i zaštiti lica koja pripadaju manjinama i kulturnih prava u skladu sa pravnom tekovinom EU i evropskim standardima, što predstavlja jedno od završnih mjerila za Poglavlje 23”.

Radonjić ističe da država neusvajanjem Zakona gubi i kredibilitet u pregovorima i usporava zatvaranje pregovaračkih poglavlja, što bi moglo i dovesti do negativnih ocjena Evropske komisije.

“To predstavlja i nastavak ignorisanja preporuka i direktnog kršenja prakse Evropskog suda za ljudska prava, koji je u više presuda jasno stao u zaštitu prava trans osoba na privatni i porodični život”, navodi predstavnik Asocijacije Spektra.

U Evropi je sve veći broj država koje su uvele model pravnog prepoznavanja roda na osnovu samoodređenja. Takav model omogućava osobama da promijene oznaku pola u dokumentima bez medicinskih zahvata, sterilizacije ili psihijatrijske dijagnoze. U državama gdje takva procedura ne postoji, dio građana i dalje ne može dobiti lična dokumenta koja odgovaraju njihovom rodnom identitetu, što u praksi može dovesti do problema pri zapošljavanju, korišćenju javnih usluga ili prelasku granice.

Prema podacima organizacija koje prate zakonodavstvo o trans pravima u Evropi, u desetak država i dalje postoji praksa da je sterilizacija ili nepovratna medicinska intervencija uslov za pravno priznanje roda. Među tim državama nalazi se i većina zemalja Zapadnog Balkana, uključujući Crnu Goru.

Međunarodne organizacije za ljudska prava i Savjet Evrope smatraju obaveznu sterilizaciju kršenjem prava na privatni život i tjelesni integritet i preporučuju njeno ukidanje.

Trans osobe izložene većem nivou diskriminacije od drugih LGBTQI+ grupa

Nedavni slučaj prijetnji upućenih trans aktivistkinji i psihološkinji Idi Marković ponovo je otvorio pitanje sigurnosti i društvenog položaja trans osoba u Crnoj Gori. Organizacije civilnog društva upozorile su da prijetnje otmicom i fizičkim nasiljem koje su joj upućene putem društvenih mreža predstavljaju ozbiljno ugrožavanje bezbjednosti i pozvale institucije da hitno reaguju, ali i da unaprijede pravni okvir koji reguliše položaj trans osoba.

Analiza, zasnovana na istraživanju Agencije Evropske unije za temeljna prava, koja je obuhvatila podatke iz 30 evropskih država, pokazala je da su trans osobe tokom 2024. i 2025. bile izložene znatno većem nivou diskriminacije i nasilja nego druge LGBTQI+ grupe. Prema toj studiji, oko 40 odsto trans ispitanika prijavilo je neki oblik diskriminacije, dok je približno četvrtina navela da je doživjela nasilje u prethodnoj godini. Prema podacima organizacije Transgender Europe, između oktobra 2024. i septembra 2025. zabilježeno je 281 ubistvo trans osoba širom svijeta, dok je od 2009. godine evidentirano više od 5.300 takvih slučajeva.

Lokalna istraživanja takođe ukazuju na ozbiljne izazove sa kojima se suočavaju trans osobe u Crnoj Gori. Istraživanje o nasilju nad trans osobama, koje je uradio Juventas 2023. godine, pokazalo je da su diskriminacija, predrasude i verbalno nasilje i dalje česta iskustva ove zajednice, kao i nedovoljna institucionalna zaštita. Podaci koje je predstavila Asocijacija Spektra pokazuju da je oko 40 odsto trans žena prijavilo diskriminaciju na radnom mjestu. Slične nalaze donosi i regionalna studija Svjetske banke, prema kojoj trans osobe u Crnoj Gori prijavljuju najvišu stopu diskriminacije na poslu među LGBTIQI+ ispitanicima.

Radonjić dodaje da većina nasilje ne prijavljuje zbog nepovjerenja u institucije, uvjerenja da prijava neće dovesti do zaštite, kao i straha od dodatne viktimizacije. 

Novi Zakon predviđa da je prilikom donošenja odluke o zahtjevu za promjenu oznake zabranjeno tražiti obavljanje medicinskih pregleda ili dokaze o obavljenim medicinskim pregledima i intervencijama. 

Iz Asocijacije Spektra su ranije za CIN-CG naveli da nijesu mali kompromisi na koje su pristali da bi ovaj Zakon bio donijet -da osoba mora imati 18 godina, da ne može biti u braku kako bi pristupila ovom pravu, da će zakon važiti samo za crnogorske državljane, da ovom pravu ne mogu pristupiti ni osobe koje su u krivičnom postupku, a iz njega su takođe isključeni i oni na izdržavanju zatvorske kazne.

Iako Crna Gora još nije članica EU, kao država kandidat obavezala se da usklađuje zakonodavstvo sa pravnom tekovinom Evropske unije. I dok se u Evropi formiraju pravni standardi koji jačaju zaštitu rodnog identiteta, Podgorica i dalje odlaže zakon koji bi te standarde približio crnogorskim građanima.

U novoj epizodi podkasta Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Istražuj.me, sagovornica je bila Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) i dugogodišnja aktivistkinja za prava osoba sa invaliditetom. Sa Vujačić smo razgovarali o realnosti života osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori, sa posebnim fokusom na sistemske prepreke, administrativne barijere i institucionalne propuste koji utiču na njihovu svakodnevicu. Poseban dio razgovora bio je posvećen sistemu starateljstva, uključujući rizike od zloupotreba i probleme u upravljanju imovinom osoba pod starateljstvom, o čemu je CIN-CG nedavno objavio istraživačke tekstove. Vujačić je govorila o slabostima postojećeg sistema, nedovoljnoj kontroli institucija i posljedicama koje takvi propusti imaju po dostojanstvo, autonomiju i prava osoba sa invaliditetom. Ukazala je i na širi kontekst diskriminacije, nedostatak pristupačnih usluga, prepreke u ostvarivanju socijalnih i ekonomskih prava, ali i prava na samostalan život. U razgovoru je naglasila da društvo mora da obezbijedi sistem podrške koji će osobama sa invaliditetom omogućiti samostalno odlučivanje, ravnopravno učešće u zajednici i punu zaštitu njihovih prava. 

Poštovani,
ako ste predali zahtjev za ostvarivanje prava na tuđu njegu i pomoć, a zbog obustave rada komisija još nijeste dobili pregled, nalaz ili odluku, pozivamo vas da podijelite svoje iskustvo. Cilj ovog upitnika je da prikupimo podatke o tome koliko dugo građani čekaju, sa kakvim se problemima suočavaju i da li su dobili bilo kakve informacije od nadležnih institucija.

Osoblje na crnogorskim univerzitetima, među kojima su bivši i aktuelni funkcioneri, često dobijaju zvanja na osnovu radova objavljenih u časopisima koje ozbiljne međunarodne akademske institucije smatraju problematičnim 

Đurđa Radulović

Ministarka nauke, prosvjete i inovacija, Anđela Jakšić Stojanović, vanredna profesorica na Univerzitetu Donja Gorica (UDG), objavila je većinu svojih naučnih radova za izbor u akademska zvanja u časopisima koji se nalaze na crnim listama međunarodnih akademskih zajednica. 

Visoka akademska zvanja stiču se objavljivanjem radova u međunarodnim naučnim časopisima koji su indeksirani na bazi Web of Science (WOS). Ova baza predstavlja  svjetski standard kvaliteta u nauci, već duže od jednog vijeka.

Međutim, kredibilitet jednog broja izdavača ovih časopisa je dramatično narušen, zbog spremnosti da za novac objavljuju radove upitnog kvaliteta, bez ozbiljne recenzije i time omogućavaju pojedincima/kama izbore u viša akademska zvanja.

Većina značajnih univeziteta objavljivanje kod ovih izdavača  smatra sramotom za profesiju. Kod nas nije tako.

U časopisima sa ,,crnih listi’’ svjetske akademske zajednice objavljivali su i gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, bivša predsjednica Socijaldemokratske partije Crne Gore (SDP) Draginja Vuksanović Stanković, bivši premijer Crne Gore, Zdravko Krivokapić; poslanik Pokreta Evropa sad (PES), Vladimir Bakrač - svi profesori na Univerzitetu Crne Gore (UCG). Tu su i crnogorske naučnice Aleksandra Klisić i Aleksandra Martinović, nagrađivane od Ministarstva prosvjete nauka i inovacija (MPNI) u poslednje dvije godine.  

Takozvani ,,predatorski’’ časopisi ugrožavaju naučni integritet kroz objavljivanje nekvalitetnih istraživanja, a broj ovih publikacija, kao i obim objavljenih upitnih radova, stalno raste.

 Prepoznajući tu opasnost, UCG od 2023. godine ne boduje u internom sistemu nagrađivanja i mjerenja naučnog doprinosa radove objavljene kod izdavača MDPI i Frontiers, imajući u vidu dugotrajne i međunarodno prisutne rasprave o standardima i transparentnosti njihovih izdavačkih praksi. 

Međutim, prema crnogorskom Zakonu o visokom obrazovanju, preko radova objavljenim u ovim časopisisma,  profesori i dalje mogu biti izabrani u zvanje, jer je dovoljno što se te publikacije nalaze na citatnim listama.

Iz UCG za CIN-CG objašnjavaju da nemaju ovlašćenje da ograniče slobodu izbora časopisa, ali kroz sugestije ukazuju na ugrožavanje  kvaliteta  naučnih radova. ,,To se prije svega odnosi na praksu brzog i lakog publikovanja kod pojedinih izdavača, uz izuzetno kratak recenzentski postupak, ponekad kraći od dvije sedmice. Primjera radi, izdavač MDPI ima gotovo 500 časopisa iz različitih oblasti, uz obaveznu naknadu za objavljivanje’’, kažu iz UCG u dopisu za CIN-CG. 

Privatni univerziteti u Crnoj Gori, Univerziteta Mediteran, Univerziteta Donja Gorica (UDG) i Univerzitet Adriatik cijene međutim radove u spornim časopisima kao i one objavljenih kod uglednih izdavača.

Slučaj Jakšić Stojanović 

U dokumentaciji  za izbor u zvanje docenta za oblast marketinga na Univerzitetu Mediteran 2015. navodi se da se Anđela Jakšić Stojanović prijavila sa radom u oblasti turzima objavljenim u ozloglašenom rumunskom časopisu Metalurgia International, 2013. Ovaj časopis, koji više nije indeksiran u međunarodnoj bazi,  u početku je bio namijenjen metalurgiji, a  postao je simbol zloupotrebe akademskih kriterijuma, jer su tu masovno objavljivani radovi iz svih oblasti, za novac, bez stvarne provjere naučne vrijednosti. 

Rad objavljen u tom časopisu bio je ključni i donio je Jakšić Stojanović neophodan broj bodova za izbor u zvanje docentkinje,   jer je tada bio indeksiran na međunarodnim  listama, iako je bio predatorski.  Ostali radovi koje je priložila za izbor u zvanje docentkinje, objavljeni su u neindeksiranim časopisima, što nije bilo dovoljno za izbor u zvanje. 

Metalurgia International postao je poznat kao primjer zloupotrebe nakon eksperimenta koji su sproveli profesori organizacionih nauka sa Univerziteta u Beogradu.

Oni su tom časopisu poslali rad “Evaluacija transformativnih hermeneutičkih heuristika za procesuiranje slučajnih podataka”, koji je namjerno ispunjen besmislenim tvrdnjama, očiglednim metodološkim greškama i gotovo u potpunosti izmišljenom bibliografijom. Kao reference navođeni su Diznijevi junaci Miki Maus i Šilja, pjevač Majkl Džekson, Slobodan Milošević, Ron Džeremi i druge stvarne ili izmišljene ličnosti, kao i “referentne naučne publikacije” poput „Mikijevog zabavnika“. Uprkos tome, članak je prihvaćen i objavljen,  što je bio  jasan dokaz izostanka bilo kakve kontrole kvaliteta. 

Rad Jakšić Stojanović pojavio se u istom tom broju časopisa- NO. 6 – 2013.

 ,,Rad koji pominjete objavljen je 2013. godine u časopisu koji je u tom periodu bio indeksiran u relevantnim međunarodnim bazama podataka. U vrijeme predaje rada informacije o eventualnim reputacionim ili uređivačkim problemima nijesu bile javno dostupne’’, odgovorila je Jakšić Stojanović na pitanja CIN-CG u vezi sa ovim radom. Ona nije objasnila zbog čega se odlučila da rad objavi baš u rumunskom časopisu formalno profilisanom za metalurgiju.

Iako je zbog eksperimenta profesora sa FON-a, časopis brzo postao široko ozloglašen u akademskoj zajednici, komisija Univerziteta Mediteran prihvatila je  rad Jakšić Stojanović dvije godine kasnije- 2015. Nijesu se ni zapitala zašto je za izbor u zvanje iz oblasti marketing menadžmenta  rad objavljen u časopisu koji se zvanično bavio metalurgijom.  

I to nije sve: koautorka rada u spornom časopisu uz Jakšić Stojanović bila je Jelena Žugić. A Žugić je, kao članica recenzentske komisije na Univerzitetu Mediteran  ocjenjivala izbor u zvanje Jakšić Stojanović i na osnvu njihovog zajedničkog rada. 

Jakšić Stojanović ističe da  Crna Gora ima relativno malu naučno-istraživačku zajednicu i stoga ograničen broj potencijalnih recenzenata za odgovarajuću oblast, pa su zato česte situacije da je recenzent ujedno i koautor rada sa nekim ko se tek bira u zvanje.

Osim Jelene Žugić, u komisiji su bili profesorica Dragica Žugić i profesor Darko Lacmanović.

Generalna sekretarka Univeziteta Mediteran, Dijana Mitrović  kazala je za CIN-CG da je izbor u zvanje u nadležnosti recenzentske komisije. ,,Oni su najkompetentniji da daju zvaničan odgovor na pitanja u vezi sa kriterijumima izbora i evaluacijom rada profesorice dr Anđele Jakšić Stojanović’’, kazala je Mitrović.

Članovi ove komisije, kojima se CIN-CG obratio, Darko Lacmanović i Jelena Žugić, nijesu odgovarali na naša pitanja.

Napredak preko ,,MDPI ’’

Od šest radova objavljenih na citatnim listama, navedenih na stranici Jakšić- Stojanović na sajtu UDG-a, četiri su objavljena u časopisima izdavača MDPI, na koje je UCG upozorio svoje članove da su predatorski 2023. 

Među sumnjivim časopisima MDPI izdavača ističe se i Sustainability (Održivost), koji zbog izuzetno širokog tematskog okvira omogućava velikom broju pojedinaca sticanje akademskih referenci.

Ovaj, ali i drugi časopisi izdavača MDPI, poznati su po ,,specijalnim’’ brojevima u kojima se za kratak period objavi veliki broj radova, uz znatno blažu kontrolu. Za specijalna izdanja veliko je interesovanje akademskog osoblja, naročito iz istočne Evrope.  

Jakšić Stojanović je tri rada objavila u specijalnim brojevima Sustainability, a jedan u specijalom izdanju časopisa Enivornemntal Research and Public Health  (Istraživanja životne sredine i javnog zdravlja).  Svi radovi objavljeni su najkasnije mjesec dana nakon slanja- a standardna akademska procedura u relevantnim časopisima je da od slanja rada do objavljivanja prođe oko godinu dana, a nekad i duže,  dok se ne urade temeljne recenzije. 

Jedan rad koji je Jakšić Stojanović predala 4. oktobra za specijalni broj Sustainability,  objavljen je 22. oktobra 2022, samo  nakon 18 dana. 

,,Veći dio mojih naučnih radova objavljen je u publikacijama, koje prema važećim međunarodnim kriterijumima, pripadaju krugu renomiranih izdavača i indeksiranih časopisa. Sve svoje akademske aktivnosti realizovala sam transparentno i u skladu sa važećim pravilima i procedurama’’, navodi Jakšić Stojanović.

Trajanje recenzentskog postupka samo po sebi ne predstavlja indikator kvaliteta ili izostanka recenzije, budući da brzina procesa zavisi od više faktora, kaže aktuelna ministarka prosvjete, nauke i obrazovanja. 

,,Brojni časopisi izdavača MDPI indeksirani su u međunarodnim citatnim bazama  a među njima postoje publikacije različitog profila i kvaliteta, uključujući i one sa značajnim ‘’impakt faktorom’’ i visokom citiranošću’’ navodi Jakšić Stojanović u svom odgovoru. 

Sagovornici CIN-CG navode da citiranost i impakt faktor nijesu pouzdano mjerilo kvaliteta, jer ih predatorski izdavači vještački podižu.

Dekleracija iz San Franciska o procjeni vrijednosti naučnog istraživanja (DORA) nastala je 2013, između ostalog, kao odgovor američkih naučnika na pretjeranu korišćenje impakt faktora kao indikatora vrijednosti naučnih radova i časopisa. ,,DORA naglašava da se naučni rad treba mjeriti na osnovu njegovog stvarnog značaja i promjena koje donosi u nauci i društvu, a ne na osnovu broja citata i drugih parametara na koje moćni izdavači mogu uticati na različite načine’’, objašnjava za CIN-CG Luka Vučinić, docent na univerzitetu Glasgow Caledonian University u Londonu, koji je na tom Univerzitetu i član odbora za istraživačku etiku i integritet. On je i urednik dva međunarodna naučna časopisa visoke reputacije. 

Sustainability je u 2020. imao čak 788 specijalna broja, dok ozbiljan časopis  obajavi do dva broja godišnje, a nekada i preskoče cijelu godinu, upozoravaju stručnjaci.  Broj radova objavljenih u Sustainability je eskalirao sa 78 godišnje 2009. na skoro 17.000, 2022. godine, što je pratio i značajan pad kvaliteta. Svi časopisi izdavača MDPI su 2021. imali čak  40.000 specijalnih izdanja, odnosno oko 500 po regularnom broju časopisa. Preko 95 odsto časopisa MDPI imali su specijalna izdanja više puta nedeljno u 2021.  

I Krivokapić u spornim časopisima

Zdravko Krivokapić je 2013. objavio rad, kao koautor, u istom broju časopisa Metalurgia International u kojem je i rad Jakšić Stojanović, ali i onaj šaljivi u kojem je Miki Maus jedna od referenci. 

 Krivokapić je od 2019. do 2020. učestvovao u čak pet naučnih radova, od čega su tri u časopisima MDPI-ja: Sustainability, Journal of Marine Science and Engineering (Časopis za pomorske nauke i inženjerstvo) i Metals (Metali).

Na pitanje CIN-CG povodom radova u ovim publikacijama, Krivokapić je odgovorio da je u  penziji, te da smatra da ne bi bilo primjereno da se oglašava. 

Krivkokapić je jedan od osnivača i  urednika međunarodnog časopisa International Journal for Quality Research (Međunarodni časopis za kvalitetna istraživanja), u kojem je objavio 14 radova. Ovakav način objavljivanja može predstavljati konflikt interesa, i zbog sličnih primjera, dolazilo je do skandala u akademskim zajednicama. Tako je početkom 2026,  naučni izdavač Elsevier povukao 12 radova profesora Briana Luceyja jer su objavljeni u časopisima koje je sam uređivao, što je ocijenjeno kao sukob interesa. 

Iako se gradonačelnik, Saša Mujović dokazao objavljivanjem u časopisima kod uglednih izdavača, on je od 2019 do 2022. potpisao četiri rada objavljena u časopisu Energies, MDPI-ja.  Sva četiri rada objavljena su u specijalnim brojevima ovog časopisa.

Mujović nije odgovorio na pitanja CIN-CG na ovu temu.  

I Bakrač preko MDPI do zvanja

Vladimir Bakrač, vanredni profesor na Filosofskom fakultetu UCG, stekao je presudni broj bodova – 15, za zvanje vanrednog profesora, na osnovu rada objavljenog 2020, u časopisu Religions, spornog izdavača MDPI. U razgovoru za CIN-CG kazao je da je tada, 2020, platio traženi iznos, ne sjeća se koliki. Kako kaže, ne isključuje mogućnost da su neki drugi radovi objavljeni kod MDPI problematični, ali je on imao pozitivno iskustvo. ,,Imao sam tri recenzije koje su rad učinjele boljim, i cijeli postupak trajao je oko godinu dana'', kaže Bakrač. 

Pokušavao je da rad objavi i kod prestižnog izdavača u svojoj oblasti. ,,Stiglo mi je pismo urednika koji je kazao da rad nije loš, ali da prihvataju samo oko sedam odsto radova godišnje’’. objašnjava Bakrač. ,,Od toga nama zavisi zvanje, a od izbora u zvanje zadržavanje posla, '', objašnajva Bakrač.

,,U sredinama gdje takvi izdavači nijesu formalno izbačeni iz evaluacija ili jako slabo bodovani, često postoje neformalne akademske norme. Na primjer, akademska zajednica zna koliko je teško objaviti rad u dobrim časopisima, kako recenzija funkcioniše kroz iskustva, kakav je 'signal kvaliteta' i slično’’, objašnjava Vučinić. 

Vučinić je nedavno odustao od saradnje na naučno-istraživačkom radu, kada su  kolege iz Crne Gore predložile da budu objavljeni u časopisu izdavača MDPI. ,,Tada mi je postalo jasno koliko su kriterijumi u Crnoj Gori niski, i da su nekim ljudima bitniji bodovi koje bi tako dobili nego naučni doprinos i kvalitet rada’’, kaže on, dodajući da bi za njega MDPI referenca bila velika sramota i mogla bi ugroziti njegovu reputaciju kod kolega u svijetu. 

Istraživanje „Trenutno stanje MDPI publikacija: nalazi iz država članica EU-27“, sprovedeno u Mađarskoj pokazuje da se MDPI masovno koristi u akademskim krugovima zemalja Istočne Evrope,  gdje akademsko osoblje rjeđe objavljuje kod uglednih svjetskih  izdavača, koji sprovode rigoroznu kontrolu kvaliteta. Navodi se da u sumnjivim časopsima veliki broj radova stiže iz dvije članice Evropske unije (EU) - Bugarske i Rumunije. 

Vuksanović Stanković predaje oblasti iz kojih nema radove na listama 

U Sustainability objavljuju profesori iz najrazličitijih oblasti tu je i rad Vuksanović Stanković. Ona je 2024. stekla akademsko zvanje za građansko-pravnu oblast  na osnovu četiri rada na citatnim listama, od kojih je dobila najviše bodova, 12, za onaj objavljen u Sustainability, koji se tiče pravnih anti-doping regulacija.

Za dva rada objavljena u iranskoj publikaciji koja se bavi zdravstvom, Iranian Journal of Public Health (Iranski časopis za javno zdravlje), dobila je po devet bodova. Ovi radovi bili su iz oblasti zdravstva i ljudskih prava, te socio-ekonomskih faktora koji utiču na nasilje u porodici.  Za rad objavljen u časopisu međunarodno visokorangiranog izdavača Springer, koji se  bavi pravnom medicinom stekla je svega 3,75 bodova, jer nije bila vodeći autor.  

Prema  Zakonu o visokom obrazovanju kandidat ,,mora ispunjavati uslove za odgovarajuću naučnu, odnosno umjetničku disciplinu koji su međunarodno uporedivi’’, i u skladu sa time imati objavljene radove na citatnim listama.   

Vuksanović Stanković je na UCG profesorica na predmetima: nasljednog, autorskog, građanskog i obligacionog prava, i stvarnopravne i obligacionopravne klinike.  

 Ona nije odgovorila na pitanja CIN-CG. 

,,Profesori na ozbiljnim univerzitetima  imaju jasno definisan istraživački profil i istraživačke programe, a ne zbir tematski nepovezanih radova. To su ujedno i oblasti koje predaju studentima. Svako napuštanje zone lične ekspertize ili svaštarenje ukazuje da cilj nije unapređenje znanja već lako prikupljanje bodova radi napredovanja u sledeće akademsko zvanje’’, kaže  za CIN-CG jedan član UCG koji je htio da ostane anoniman. 

Da univerzitetski profesori predaju stručne predmete u kojima se nijesu dokazali radovima na međunarodnim listama nije rijetkost u Crnoj Gori. Prvi rad na citatnim listama bivšeg dekana Pravnog fakulteta UCG, Velimira Rakočevića, je rad objavljen u medicinskom časopisu Acta Clinica Croatia pod nazivom „Učestalost kardiovaskularnih faktora rizika kod gojazne djece’’, koji je potpisao sa svojom suprugom, ljekarkom. Još jedan njegov rad, naveden na sajtu UCG, objavljen je u  Srpskom arhivu lekarstva,  pod nazivom „Klinički i obdukcijski nalazi u populaciji beskućnika’’. 

Tamo gdje postoji rigorozna kontrola kvaliteta nastave i osoblja, profesori uglavnom ne objavlju u spornim časopisima. „Oni koji se ne dokažu radovima u prestižnim publikacijama u svojoj struci, najčešće ne dobiju priliku da predaju na univerzitetu,’’objašnjava za CIN-CG Luka Vučinić,

Upravo ovi odbori, koje u Velikoj Britaniji ima svaki univerzitet, kao i posebne komisije, obezbjeđuju akademski integritet i da se naučno-istraživački procesi odvijaju na etički način. Naučne radove provjerava komisija nacionalnog Okvira za izvrsnost u istraživanju (REF), objašnjava Vučinić. 

Ozbiljni kriterijumi sprečavaju profesore da objavljuju kod spornih izdavača 

REF naglašava da se ocjenjivanje ne zasniva na broju radova, već na stručnoj recenziji, što znači da publikacije iz predatorskih ili kontroverznih časopisa ne mogu ostvariti zapažene ocjene i uglavnom se ne prijavljuju u REF ciklus, objašnjava Vučinić. ,, Radovi objavljeni u sumnjivim časopisima predstavljaju reputacioni i finansijski rizik za instituciju.   Zato su naučnici motivisani da objavljuju rjeđe, ali kvalitetne radove u ozbiljnim i provjerenim časopisima.  Brzo i slabo recenzirane publikacije mogu potencijalno diskreditovati autora’’, kaže ovaj stručnjak. 

U pojedinim državama, poput Finske i Norveške, objavljivanjem kod ovih izdavača profesori ni na jednom univerzitetu ne mogu ostvariti bodove. 

UCG: Kroz podzakonski akt omogući izuzimanje časopisa sumnjivog kvaliteta 

Obaveza svake zdrave, produktivne i uspješne akademske zajednice je da spriječi devijacije struke  i da usmjerava svoje rezultate ka provjerenim i nesumnjivim naučnim časopisima, objašnajvaju za CIN-CG iz UCG.     

 ,,Ono što bi bilo od posebnog značaja je da se kroz podzakonski akt kojim se definišu kriterijumi za izbor u akademska i naučna zvanja, omogući izuzimanje časopisa koji su sumnjive reputacije i kvaliteta bez obzira što su indeksirani na međunarodnim listama koje su relevantne za zadovoljenje minimalnih kriterijuma’’, navode iz UCG.    

,,Ukoliko se u budućem periodu ukaže potreba da se ovo pitanje dodatno normativno uredi radi očuvanja kvaliteta i integriteta naučnoistraživačkog sistema, Ministarstvo će tom procesu pristupiti u saradnji sa univerzitetima i svim relevantnim akterima’’, kazali su iz MPNI za CIN-CG. 

Veoma je  važno da na nivou društva imamo jasne kriterijume za sva napredovanja, izbore, nagrade i priznanja, pri čemu ti kriterijumi treba da budu međunarodno uporedivi i da se dostignuća kandidata analiziraju sa više kritičnosti i transparentnosti, objašnjavu iz UCG.

 ,,Proces publikovanja naučnih rezultata je vrlo zahtjevan - potrebno je mnogo vjere u kvalitet onoga što je kreirano, mnogo strpljenja i istrajnosti. U cijelom tom procesu, istraživač sazrijeva u naučnom smislu, a kroz iscrpni recenzentski postupak i popravke početnih istraživanja, sami rezultati bivaju bogatiji i kvalitetniji, a kasnije i opšteprihvaćeni, odnosno citirani u drugim relevantnim publikacijama’’, navode iz UCG. 

,,Ovi postupci najčešće traju od šest mjeseci do nekoliko godina. S druge strane, ukoliko čitav ovaj postupak ide lako, brzo, bez prepreka, možemo samo da dobijamo na kvanititetu, a veoma teško na kvalitetu publikacija’’, objasnili su u dopisu.     

U međunarodnim okvirima, crnogorsko visoko obrazovanje ostaje marginalno i naučno slabo vidljivo.

Univerziteti iz Crne Gore ne zauzimaju značajno mjesto ni na jednoj relevantnoj svjetskoj rang-listi. Državni Univerzitet Crne Gore nije prisutan na Šangajskoj listi, niti među prvih 1000, dok se na listi Times Higher Education pojavljuje tek u najnižoj kategoriji “1501+”, bez preciznog ranga. Privatni univerziteti iz Crne Gore uopšte nisu rangirani na vodećim globalnim listama.

I za naučnike nagrade zbog objava kod predatora

U Crnoj Gori, pak, objavljivanje u časopisima sumnjivog kvaliteta može donijeti i druge beneficije, poput godišnje nagrade za najveća ostvarenja u nauci, koju dodjeljuje MPNI. Jedan od kriterijuma za nagradu je objavljivanje radova u časopisima na citatnim listama. 

 Međutim u kriterijumima se ne novodi selekcija izdavača.  U praksi to znači da se rad objavljen u časopisu Sustainability koji objavi oko 17.000 radova godišnje jedanko vrednuje kao rad iz srodne oblasti u časopisu  izdavača Elsevier, koji zbog rigorozne selekcije objavi tek par desetina radova godišnje. 

Prošle godine na čelu komisije MPNI bila je ministarka Jakšić Stojanović.

Dvostruka dobitnica nagrade MPNI, za 2023. i 2024. Aleksandra Klisić, tih godina objavila je brojne radove upravo kod izdavača MDPI i Frontiers.  Druga prošlogodišnja dobitnica nagrade za najveća dostignuća u nauci, Dr. Aleksandra Martinović, profesorica na Fakultetu za kulturu i turizam na UDG objavila je, prema evidenciji iz Google Scholar-a dva rada prošle godine, od kojih je jedan spornog izdavača MDPI, dok je drugi kod prestižnog izdavača Elesevier. Klisić je nagrađena, između ostalog, i za izuzetno veliki broj recenzija, 150 2024. i 200 naučnih recenzija 2023. 

Relevantne studije iz oblasti izdavačke etike, poput rada Research Integrity and Peer Review, navode da prosječan recenzent godišnje uradi oko pet recenzija, dok Publishing Research Consortium govori o prosjeku od osam. Kada se ove procjene prevedu u radno vrijeme, brojka od 150 recenzija godišnje znači da bi nagrađena gotovo dvije trećine standardne radne godine morala posvetiti isključivo na recenzentskom radu.

Sustainability- sigurna adresa za arhitekte na UCG

Akademsko osoblje Arhitektonskog fakulteta UCG u većem broju objavljivalo je u časopisu Sustainability, što se vidi iz biografija objavljenih na sajtu ove institucije.

Od devet objavljenih radova dekanice Arhitektonskog fakulteta, Svetlane Perović na citatnim listama, četiri su objavljena u Sustanability, od čega tri u specijalnim izdanjima. Od tri prodekana za nastavu, njih dvije, Marija Bojović i Irena Rajković navode među izabranim radovima samo dva zajednička naučna rada, oba objavljena u specijalnim izdanjima Sustainabilitija.

One nijesu odgovarale na pitanja CIN-CG u vezi sa ovom temom.

Jedna od najvrijednijih lokacija u srcu Podgorice uz Moraču, na kojoj je trebalo da se grade samo javni i kulturni sadržaji, nedavno je prešla u vlasništvo firme ABC Ventures i mogla bi biti devastirana intezivnom gradnjom, što dozvoljavaju izmjene i dopune PUP-a Podgorice koje novim investitorima daju široke mogućnosti gradnje - hotela, restorana, konferencijskih i drugih objekata, iako su se građani i aktivisti borili protiv toga

Andrea PERIŠIĆ

Vlasništvo nad jednom od najatraktivnijih parcela u centru Podgorice, zemljištem nekadašnje Kasarne Morača iznad obale rijeke, nedavno je preuzela firma ABC Ventures, čiji je izvršni direktor Vlado Vuković, a vlasnik Anton Jurovicki. Izmjenama i dopunama Prostorno-urbanističkog plana (PUP) Podgorice iz avgusta 2025. godine koeficijent izgrađenosti na ovoj parceli drastično je povećan i data joj je namjena “centralne djelatnosti“, koja, pored javnih sadržaja, omogućava i komercijalnu gradnju hotela, restorana, konferencijskih i drugih objekata.

Takvo plansko rješenje ostavlja širok prostor za interpretaciju i razne investitorske projekte, pa je opravdano pitati se da li će, umjesto da bude javno dobro, prostor Kasarne Morača na kraju ipak biti narušen i pretvoren u beton.

Radi se o prostoru za koji su se građani, aktivisti i dio stručne javnosti godinama zalagali da  služiti javnom interesu, kao zelena površina, gdje će biti institucije kulture, a ne lokacija za stambeno-poslovnu komercijalnu gradnju. Taj koncept bio je i javno prihvaćen tokom mandata gradonačelnice Glavnog grada Olivere Injac.

,,Nevjerovatno da se nakon punih osam godina borbe za Kasarnu Morača građani i građanke opet moraju boriti za taj prostor. I to poslije završenog Međunarodnog konkursa i sjajnih idejnih rješenja za izgradnju Muzeja savremenih umjetnosti (MSU), Kuće arhitekture i Prirodnjačkog muzeja i opšteg društvenog konsenzusa da taj prostor mora biti sačuvan za objekte javnog karaktera, danas opet moramo da se borimo protiv ovih novih štetnih planova”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Luka Rakčević,koji se godinama u podgoričkom parlamentu ispred Građanskog pokreta URA, ali i kao građanin Podgorice zalagao za to da Kasarna Morača bude prvenstveno prostor namijenjen građanima, kroz kulturne sadržaje, javne objekte i zelene površine.

Konkurs je raspisan 2023. godine i bio je dio šire vizije transformacije nekadašnjeg vojnog kompleksa u javni, kulturni prostor. Prvu nagradu osvojio je italijanski arhitektonski tim “A-fact” (Architecture Factory), a nakon izbora bilo je najavljeno da će se pristupiti razradi projektne dokumentacije i faznoj realizaciji.

Kako se može vidjeti na Portalu javnih nabavki, Ministarstvo javnih radova Crne Gore je u decembru 2025. raspisalo tender za izradu glavnog projekta za objekte Muzeja savremene umjetnosti, Prirodnjačkog muzeja, Kuće arhitekture i Parka kulture i umjetnosti. Rok za podnošenje ponuda bio je do 19. januara 2026. godine, a naručilac traži usluge projektovanja u oblasti arhitekture i urbanizma za kompletan kompleks. Ali, to je samo jedan dio priče.

Firma ABC Ventures, koja je sada vlasnik dijela ovog zemljišta, parcele 2211/9 u KO Podgorica II, od 17 hiljada kvadrata, planiraja izgradnju poslovnog, odnosno komercijalnog objekta  gdje, kako kažu za CIN-CG, neće biti stambene gradnje. U odgovoru na naša pitanja su naveli i da će sve biti u skladu sa važećom planskom dokumentacijom.

,,U skladu sa PUP-om, konkretno arhitektonsko-urbanističko idejno rješenje za predmetnu lokaciju biće definisano kroz javni konkurs. Podnijeli smo inicijativu MPPUDI Crne Gore za raspisivanje javnog konkursa međunarodnog karaktera za izradu urbanističko arhitektonskog idejnog rješenja“, kažu još iz ABC Ventures za CIN-CG.

,,Važno je podsjetiti da je prostor Kasarne Morača jednom već bio zamalo isplaniran tako da se iz njega izvuče najveća moguća novčana korist, bez obzira na efekat koji bi to imalo po kvalitet samog prostora i širi javni interes. Početkom 2018. godine vodila se javna rasprava o Urbanističkom projektu (UP) 'Kasarna Morača' koji je predviđao rušenje postojećih objekata i izgradnju guste stanogradnje i poslovanja, po modelu sličnom City kvartu“, podsjeća za CIN-CG istraživačica na Univerzitetskom institutu u Lisabonu (ISCTE-IUL) i članica organizacije Ko ako ne arhitekt (KANA) Sonja Dragović.

,,Tada smo, zajedno sa drugim organizovanim građanima i građankama Podgorice, reagovali: pozvali javnost na raspravu, predali opsežne primjedbe, a kroz peticiju koju je tada pokrenula URA prikupljeno je preko osam hiljada potpisa za planiranje i izgradnju javnih sadržaje na ovom prostoru. Nakon tako snažne reakcije građana, i nakon brojnih kritika izrečenih na javnoj raspravi (inače, i dalje jednoj od najmasovnijih centralnih javnih rasprava o nekom planskom domumentu u Podgorici), UP koji je predviđao betonizaciju Kasarne Morača nadležni više nijesu pominjali. Upravo taj snažni građanski angažman otvorio je prostor da se na dijelu lokacije koji je ostao u javnom vlasništvu kasnije planiraju i konkursom predvide muzejski i kulturni sadržaji, što danas predstavlja rijedak i vrijedan iskorak ka javnom interesu u centru Podgorice“, navodi Dragović.

,,Međutim, u postupku Izmjena i dopuna PUP-a 2025, i pored zahtjeva Glavnog grada i dijela javnosti da se cjelina zaokruži isključivo javnim i kulturnim sadržajima, u konačnom rješenju je zadržana namjena 'centralne djelatnosti' na privatnim parcelama. Uz to, izmjene i dopune plana napuštaju ideju izrade UP i predviđaju „direktno sprovođenje“ iz PUP-a, uz obavezan javni konkurs. U praksi, to znači da se ključne odluke o formi i intenzitetu gradnje pomjeraju u manje javno vidljive i teže razumljive kanale, dok se javnosti ostavlja narativ o 'konkursu' kao garanciji kvaliteta. Konkurs može da poboljša arhitektonski izraz, ali ne rješava suštinsko pitanje: zašto se na obali Morače, u samom centru Podgorice i u neposrednoj kontaktnoj zoni budućeg muzejskog centra, uopšte ostavlja prostor za komercijalnu gradnju, koja očigledno i izričito odgovara privatnom interesu“, pita se Dragović.

Ona navodi da je postojala i politički sasvim realna alternativa: da se prostor, koji je decenijama bio javni, vrati u javno vlasništvo kroz otkup, eksproprijaciju ili razmjenu, i da se kompletna lokacija planira kao javna cjelina sa sadržajima kompatibilnim muzejima i zelenom koridoru Morače, kao što su kultura, obrazovanje, nauka, administracija i drugi javni programi.

,,To bi zaokružilo novu javnu kulturnu infrastrukturu u gradu i spriječilo da se privatni interes ugnijezdi u sred buduće javne zone kroz planske parametre koji omogućavaju intenzivnu gradnju i doslovno osiguravaju značajan profit za privatnog investitora. Zato ključno pitanje ostaje: kako je, na osnovu čega, u usvojenim Izmjenama i dopunama plana zadržana namjena 'centralne djelatnosti', kada je kroz više zahtjeva tokom javne rasprave traženo da ovaj prostor dobije javnu namjenu? Odgovor na to objasnio bi zašto sada, umjesto logičnog i sasvim lako ostvarivog opredjeljenja za cjelinu koja bi bila novi kulturni koridor, imamo plansko rješenje koje privatnom vlasniku omogućava da stekne novu kvadraturu na obali Morače“, objašnjava Dragović.

Omogućena znatno intezivnija gradnja

Izmjenama i dopunama PUP-a Podgorice došlo je do ozbiljnog povećanja dozvoljene izgrađenosti na prostoru “Kasarne Morača“. Koeficijent izgrađenosti je povećan sa 0,6 na čak 1,4, iako takva promjena nije bila tražena nijednom primjedbom dostavljenom tokom javne rasprave.

,,Sama činjenica da je od 'javne rasprave' do konačnog usvajanja Izmjena i dopuna PUP-a Podgorice obrađivač plana povećao koeficijent izgrađenosti za 'Kasarnu Morača' sa 0.6 na 1.4 najbolje potvrđuje da su Glavni grad na čelu sa gradonačelnikom Mujovićem, resorno ministarstvo i Vlada svjesno podržali devastaciju prostora 'Kasarne Morača' i pomogli investitorima da započnu agresivnu gradnju, a da pritom apsolutno niko u primjedbama sa javne rasprave takvo podizanje koeficijenata nije ni tražio“, navodi Rakčević.

Iz Glavnog grada do objave teksta nijesu odgovorili na upite CIN-CG-a.

Iz MPPUDI za CIN-CG objašnjavaju da je Izmjenama i dopunama PUP-a Podgorice prostor nekadašnje “Kasarna Morača“ podijeljen na dvije cjeline ukupne površine oko 81,5 hiljada kvadrata. Jedan dio, kako navode, ostaje namijenjen kulturi, a drugi je predviđen za centralne djelatnosti (poslovne i javne sadržaje). Kako kažu, na prostoru čija su namjena “centralne djelatnosti” planirana je gradnja na osnovu smjernica iz plana, uz obavezan javni konkurs za idejno urbanističko-arhitektonsko rješenje.

,,Na površinama centralnih djelatnosti mogu se planirati objekti poslovnih, administrativnih, komercijalnih i uslužnih djelatnosti ili slični sadržaji u funkciji poslovanja, ugostiteljski objekti i objekti za smještaj turista tipa hotel 5* (bez mogućnosti kondo ili sličnih modela poslovanja), multifunkcionalni centar ili konferencijski centar, poslovne zgrade, objekti kulture, rekreativni sadržaji sa jedinstvenim pejzažnim izrazom u dijelu prema rijeci Morači, objekti i mreža infrastrukture, parkinzi i garaže za smještaj vozila zaposlenih, korisnika i posjetilaca. U okviru ove namjene nije dozvoljeno planirati objekte za stanovanje“, navode iz MPPUDI.

Dragović objašnjava da su u Nacrtu izmjena i dopuna PUP-a Podgorice, koji je stigao na javnu raspravu za dio B lokacije Kasarna Morača, površine 30 891 55 metara kvadrata, bili jasno postavljeni restriktivniji urbanistički parametri. ,,Indeks zauzetosti maksimalno 0,2 i indeks izgrađenosti maksimalno 0,6, uz naglasak da se prostor dalje razrađuje kroz detaljniji planski dokument, uz usklađivanje sa konkursnim rješenjem kontaktne zone kulturnih objekata i pejzažnim uređenjem obale Morače“.

,,U usvojenoj verziji plana, ti parametri su značajno podignuti: indeks zauzetosti povećan do maksimalnih 0,4, a indeks izgrađenosti do maksimalnih 1,4, što je promjena koja direktno povećava obim dozvoljene gradnje i investicionu vrijednost lokacije”, upozorava Dragović.

,,Na ovoj površini, dakle, ovom izmjenom se se maksimalna dozvoljena zauzetost tla udvostručuje (sa oko 6 178 na oko 12 357 metara kvadratnih), a potencijalna bruto građevinska površina raste sa približno 18 535 na 43.248 metara kvadratnih – radi se o povećanju od oko 24 700 metara kvadratnih, dakle o tome da ovdje sad može biti izgrađeno više nego 2,3 puta više kvadrata nego što je bilo predviđeno Nacrtom izmjena i dopuna PUP-a“, objašnjava ona.

Ističe i da problem nije samo to ogromno povećanje dozvoljene izgrađenosti, nego i način na koji se to dešava. ,,Prema javno dostupnim informacijama o toku i rezultatu javne rasprave, ovakvo povećanje niko nije tražio, niti je javnosti dato ikakvo obrazloženje zašto se od Nacrta odstupilo upravo u dijelu koji presudno određuje intenzitet gradnje na obali Morače, u kontaktnoj zoni budućih muzejskih sadržaja i zelenog koridora. No, građani koji pokušavaju da se kroz javne rasprave zalažu za javni interes u prostornom planiranju u Podgorici neće, nažalost, biti iznenađeni, ovdje se samo još jednom pokazuje da se procedure svode na formalnost, dok se ključne odluke o kvadraturi i profitu donose mimo javno vidljivih i razumljivih kanala“.

Od NLB banke do Coinis-a

Prema podacima Poslovne mreže, vlasnik ove vrijedne parcele 2211/9 je kompanija ANEKRETNINE D.O.O. PODGORICA, koja je godinama bila u vlasništvu NLB banke. Tu firmu je, zajedno sa zemljištem, prije nekoliko godina kupila kompanija Čelebić, u periodu kada se radio Urbanistički projekat “Kasarna Morača“, kojim je bilo planirano čak oko 150 hiljada metara kvadratnih stambeno-poslovne gradnje.

Nedavno je došlo do nove promjene vlasništva: Čelebić, koji je imao 100 odsto vlasništva u firmi ANEKRETNINE prodao je 82 odsto udjela kompaniji ABC Ventures.

Prema podacima Poslovne mreže o vlasničkoj strukturi, firma ABC Ventures je povezana sa kompanijom Coinis (radi se o sestrama preduzećima) čiji su vlasnici ujedno i vlasnici ABC Ventures-a. Za izvršnog direktora ANEKRETNINE imenovan je Vlado Vuković. Zanimljivo je i da je adresa firme ANEKRETNINE promijenjena i da je sada registrovana na istoj lokaciji na kojoj posluje Coinis.

Coinis je domaća IT i digitalna kompanija koja je u javnosti već dovođena u vezu sa spornim urbanističkim projektima u centru Podgorice - rekonstrukcijom i uređenjem Kuće Vujovića u Bokeškoj ulici, objekta sagrađenog u prvoj polovini 20. vijeka koji je od velike kulturno-istorijske vrijednosti za Podgoricu. Na ovom prostoru firma Coinis izgradila je, u u saradnji sa firmom Corner Construction, novi poslovni objekat od pet spratova. Ovaj posao izazvao je velike polemike i negodovanje stručnjaka, zbog intervencija koje su odstupale od prvobitnog plana.

U okviru projekta trebalo je da se gradi i garaža, a iz Coinisa su tada obećavali da će sačuvati prepoznatljivu fasadu stare Kuće Vujovića. Međutim, tokom izvođenja radova fasada nije sačuvana, a objekat je maltene u potpunosti srušen. Iz Coinisa su tada rekli da su sve radili u skladu sa zakonom i projektnom dokumentacijom i da je Kuća Vujovića bilaruševina koja je predstavljala opasnost za prolaznike. Oni su tvrdili da su svi stručnjaci bili saglasni da nije bilo bezbjednog načina da se kuća sačuva i uklopi u novi objekat po važećem planskom rješenju.

Sporne izmjene i dopune PUP-a Podgorice

Tokom izrade Izmjena i dopuna Prostorno-urbanističkog plana (PUP) Podgorice, na javnoj raspravi iz decembra 2024, koje, kako je CIN-CG već pisao, nije faktički ni bilo, samo je simulirana, zvanično su dostavljeni komentari u ime Glavnog grada sa jasnim zahtjevom da se na prostoru nekadašnje “Kasarne Morača“ isključi mogućnost stambeno-poslovne gradnje i da se ta lokacija zadrži za sadržaje od javnog interesa.

Rukovoditeljka izrade plana Aleksandra Tošić Jokić je u jednom dijelu tekstualno uvažila te primjedbe, naglašavajući da ovaj prostor treba da se razvija u skladu sa ranijim konkursnim rješenjem i kulturnim sadržajima.

Međutim, u konačnoj verziji plana ipak zadržana je namjena “centralne djelatnosti“, što je planska kategorija koja, pored javnih i kulturnih sadržaja, omogućava i izgradnju stambeno-poslovnih objekata. Time je, uprkos formalnom prihvatanju primjedbi, praktično ostavljena otvorena mogućnost za komercijalnu stanogradnju na ovoj parceli.

U primjedbama dostavljenim tokom javne rasprave o Izmjenama i dopunama PUP-a Podgorice, tadašnji predstavnik Glavnog grada tražio je da se za lokaciju nekadašnje “Kasarne Morača“ precizno definiše isključivo javna i kulturna namjena, imajući u vidu da su na katastarskoj parceli 2211/9 i kontaktnim parcelama ranije planirani Muzej savremene umjetnosti, Prirodnjački muzej i Kuća arhitekture, za koje je već bio sproveden međunarodni konkurs i opredijeljena značajna sredstva u budžetu.

U primjedbi je naglašeno da bi zadržavanje opšte kategorije “centralne djelatnosti“ moglo otvoriti prostor za stanogradnju i komercijalne sadržaje, pa je predloženo da se planskim dokumentom izričito propiše da su dozvoljeni isključivo objekti kulture, školstva ili administracije od javnog interesa. Takođe je ukazano na potrebu da Vlada Crne Gore i Glavni grad razmotre modele otkupa ili razmjene parcela sa privatnim vlasnicima, kako bi se obezbijedilo da prostor ostane u funkciji javnog dobra.

U odgovoru Tošić Jokić navedeno je da su u smjernicama već definisani sadržaji koji se mogu graditi na tom prostoru, uz uvažavanje konkursnog rješenja i da će detaljna razrada biti predmet drugih planskih dokumenata. Istaknuto je da su “viši objekti i objekti kulture“ prepoznati kao mogući sadržaji i da planom ne postoje smetnje da se takvi objekti realizuju.

Kako namjena “centralne djelatnosti“ nije izmijenjena, time je formalno ostavljena mogućnost izgradnje komercijalnih sadržaja, što u praksi znači da prostor nije zaštićen isključivo kao javni kulturni kompleks.

Zanimljivo je i da je firma ANEKRETNINE D.O.O. PODGORICA tokom javne rasprave uputila primjedbu kojom je osporila plansko rješenje. Kako se vidi iz primjedbi dostavljenih tokom javne rasprave o Izmjenama i dopunama PUP-a Podgorice naveli su da lokacija “nije precizno definisana i usklađena“, te da “nijesu precizno iskazane površine za kulturu i centralne djelatnosti”.

Predložili su i da se parcela 2211/3 isključi iz lokacije B jer, kako su naveli, zbog udaljenosti “ne može predstavljati ni fizički, niti funkcionalno cjelinu“ sa ostatkom prostora.

Ukazali su i na to da plan nije jasan, jer se na jednom mjestu navodi da su pravila gradnje već određena na osnovu međunarodnog konkursa, a da na drugom tek treba da se radi poseban urbanistički projekat.

,,Planom je predviđeno da se dio lokacije namijenjen kulturi realizuje prema smjernicama datim u okviru sprovedenog međunarodnog konkursa što je neprihvatljivo, jer nama kao vlasnicima nije data mogućnost da se izjasnimo u odnosu na sadržaje planirane konkursnim rješenjem“, naveli su tada iz ove firme.

U odgovoru rukovoditeljke izrade plana Tošić Jokić navedeno je da se primjedba firme ANEKRETNINE D.O.O. PODGORICA “djelimično prihvata“, uz objašnjenje da je planom definisano da se prostor “planira u skladu sa smjernicama ovog plana, a shodno zakonu, putem javnog konkursa”.

Jedna od posljednjih velikih zelenih površina uz Moraču

,,Ukoliko ima Ustavnog suda, PUP Podgorice i takva rješenja moraju pasti, najmanje i ne samo zbog ‘Kasarne Morača’, a ukoliko rukovodstvo Glavnog grada (koje je takav PUP podržalo) misli da ćemo nijemo posmatrati njihovo usvajanje plana nižeg reda kojim će uništiti ‘Kasarnu Morača’ - grdno su se prevarili. Kada smo ‘Kasarnu Morača’ 2018. godine zaštitili od tada svemoćnog DPS-a, sigurno ćemo je zaštititi i od današnjih rukovodilaca koji nastavljaju DPS-ove prakse i sa jednakim žarom uništavaju sve čega se dotaknu”, smatra Rakčević.

Prostor nekadašnje “Kasarne Morača“ jedan je od najljepših i najvrijednijih u Podgorici, smješten uz samu obalu rijeke i na nekoliko minuta hoda od užeg centra Podgorice. Jedan je od posljednjih velikih neizgrađenih kompleksa u ovom dijelu grada.

Nastala kao vojni kompleks u periodu socijalističke Jugoslavije, “Kasarna Morača” je decenijama bila zatvoren, ograđen i javnosti nedostupan prostor, svojevrsni “grad u gradu“. Nakon prestanka vojne funkcije, ostao je ogroman urbani potencijal: više od 17 hiljada kvadrata zemljišta sa postojećim objektima, zelenilom i direktnim kontaktom sa rijekom Moračom.

Upravo su tu lokaciju brojni građani, aktivisti i aktivistkinje i stručna javnost godinama doživljavali kao priliku da Podgorica dobije veliki javni park, kulturni kvart ili jednostavno prostor za različite sadržaje gdje bi se ljudi okupljali i družili.

Mediji u Crnoj Gori sve češće susrete sa mrkim medvjedom opisuju kao “najezdu“, ima i lažnih vijesti, a senzacionalistički naslovi podstiču strah i vrši se pritisak na institucije da dozvole njihov odstrijel, iako niko ne zna tačan broj ovih životinja

Andrea Perišić/Đurđa Radulović 

Kada se u crnogorskim medijima pojavi riječ medvjed, gotovo je izvjesno da će je pratiti naslovi koji sadrže riječi “strah“ i “užas“. Takav jezik, koji se često koristi u novinarskim tekstovima, stvara utisak da su ljudi u stalnoj opasnosti od medvjeda i da se situacija sa množenjem broja jedinki ove zaštićene divlje životinje otela kontroli, iako za to nema naučnih dokaza. Analiza dostupnih podataka o napadima i susretima sa medvjedima pokazuje da je stvarnost znatno složenija, ali i manje dramatična od onoga kako se predstavlja u medijima. 

Prema podacima o napadima i susretima sa medvjedima za 2025. godinu Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), u svim zabilježenim slučajevima riječ je o materijalnoj šteti i napadima na imovinu, a ne o napadima na ljude. U 2024. zabilježen je jedan napad na lovca.

U lanjiskoj godini su se navodno dešavali napadi na pčelinjake u Lepencima kod Mojkovca i u Gosliću kod Nikšića, kao i na domaće životinje. Usmrćeno je, priča se, ždrijebe u Petrovim Dolima i više od deset ovaca. Napadnuta je navodno i krava, u selu Štitari kod Nikšića. Međutim, ovi slučajevi se uglavnom baziraju na pretpostavkama lokalnog stanovništva, a ne na potvrdama veterinara ili drugih relevantnih insitucija, što može predstavljati još jedan aspekat neetičkog izvještavanja. 

Nijedan od ovih narativa ne potvrđuje tvrdnje o “direktnoj prijetnji stanovništvu“ koji dominira u medijskim izvještavanjima. 

Uprkos tome, jedan od tekstova koji se odnosi na ove događaje nosi naslov “Sela pod opsadom“. Pojam opsade koristi se za situaciju u kojoj je medvjed napao košnice i stoku. Takav izbor riječi služi da promijeni percepciju događaja i da širi strah i paniku. Opsada podrazumijeva dugotrajno, sistematsko nasilje i nemogućnost normalnog života, dok zvanični podaci govore o izolovanim incidentima u ruralnim i planinskim područjima koja su decenijama dio prirodnog staništa ove vrste. 

Analiza sadržaja medijskih tekstova iz 2025. godine pokazuje još jedan obrazac: izjednačavanje svih vrsta kontakta sa medvjedom pod terminom “napad“. Napad na košnice, napad na ovce i potencijalni susret sa čovjekom tretiraju se kao ista kategorija opasnosti. Time se brišu ključne razlike između ponašanja životinje u potrazi za hranom i onih u kojima bi postojala stvarna prijetnja ljudskoj bezbjednosti. Takvo pojednostavljivanje pogoduje senzacionalizmu, ali ne doprinosi razumijevanju problema.

Posebno je problematično što se gotovo ni u jednom tekstu ne problematizuju uzroci problema. Nema pitanja o upravljanju otpadom, koji često privlači divlje životinje, niti objašnjenja konteksta o klimatskim i ekološkim promjenama koje utiču na dostupnost hrane u prirodnim staništima. Umjesto toga, medvjed se predstavlja kao “zvijer koja se spušta do kuća“. 

,,Jedan od najčešćih uzroka spuštanja medvjeda u sela je nesavjesna ljudska aktivnost“, objašnjava u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Crvendać Marija Iković, biološkinja iz CZIP-a. ,,Neobezbijeđene deponije i kontejneri, ostavljen organski otpad blizu imanja, pčelinjaci bez adekvatne zaštitne ograde, leševi stoke na otvorenom i praksa ostavljanja iznutrica u prirodi poslije odstrijela najčešći su uzroci posjeta medvjeda ljudskim naseljima“, kaže Iković.

Mrki medvjed (Ursus arctos) je najveći kopneni predator i jedina vrsta medvjeda koja živi u Crnoj Gori. Iako djeluje zastrašujuće, riječ je o inteligentnoj, opreznoj i veoma plašljivoj životinji koja izbjegava ljude. Pretežno je biljojed, a sukobi sa ljudima najčešće nastaju kada mu ponestane prirodne hrane ili kada je zbog nesavjesnog ponašanja čovjeka hrana lako dostupna. Zbog snažnog čula mirisa, dobrog pamćenja i ustaljenih migracionih ruta, promjene u prostoru snažno utiču na njegovo ponašanje, pa se njegovo prisustvo u blizini naselja više može povezati sa nesavjesnim odnosom čovjeka prema prirodi nego sa agresijom medvjeda.

Pozivi za odstrijel bez pokrića 

Narativi o opasnosti medvjeda po ljude u Crnoj Gori naročito su poprimili senzacionalističke razmjere nakon što je medvjed napao lovca u Pivi u novembru 2024. i nanio mu teške tjelesne povrede. Ovo je jedini zabilježeni napad medvjeda na čovjeka u Crnoj Gori u skorije vrijeme. 

Lovačka udruženja u Crnoj Gori su, nedugo potom, počela da predlažu odstrijel medvjeda. Međutim, mrki medvjded je u Crnoj Gori zaštićena vrsta i ubijanje medvjeda je zakonom zabranjeno. Ipak, zbog pritiska lovaca, ali i mještana Crne Gore koji su u strahu uglavnom zbog senzacionalističkih tekstova, ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Vladimir Joković, kazao je da će taj resor razmotriti odobrenje odstrijela mrkog medvjeda. 

Joković je za CIN-CG naveo da za sada ipak nije u planu odstrijel. 

Tome su doprinijeli i medijski izvještaji u kojima se pojavljuju zahtjevi stočara i mještana za odobrenje za odstrijel. Iako su ekonomski gubici zbog djelovanja medvjeda ozbiljni, način na koji su predstavljeni u javnosti stvara atmosferu u kojoj se odstrijel nameće kao jedino rješenje, bez ozbiljne rasprave o preventivnim mjerama, nadoknadi štete ili dugoročnom upravljanju populacijom divljih životinja. Bez pouzdanih podataka o brojnosti, kretanju i stvarnom uticaju medvjeda na ljude i imovinu, nemoguće je odgovorno tvrditi da je eliminacija jedino ili nužno rješenje.

Danas je glavna i prihvaćena metoda procjenjivanja veličine populacije pojedine vrste putem genetičke analize prikupljenih uzoraka (obično izmeta). U Crnoj Gori se to pokušalo dva puta, jednom na teritoriji Opštine Plužine, što je prošlo uspješno, a jednom na teritoriji cijele Crne Gore, ali tada nije prikupljeno dovoljno uzoraka. Sve ostale metode su zasnovane na samom nagađanju“, kaže Iković.

Početkom 2026, kaže ona, pokrenut je projekat Life DinPin Bear koji u saradnji sa CZIP-om sprovodi Agencija za zaštitu životne sredine (EPA). ,,U sklopu tog projekta realizovaćemo aktivnost prebrojavanja populacije mrkog medvjeda na cijeloj teritoriji Crne Gore“, navodi još Iković.

U Crnoj Gori je lov na mrke medvjede zabranjen, objašnjava ova biološkinja. ,,Tek kada uradimo validno prebrojavanje moći ćemo da napravimo Akcioni plan gazdovanja mrkim medvjedom koji će na održiv način upravljati populacijom“, kaže Iković.

,,Tradicionalno su se medvjedi 'brojali' skupljanjem podataka lovačkih organizacija, što se nikako ne može koristiti kao relevantan podatak“, upozorava za CIN-CG Đuro Huber, veterinar koji je cijeli svoj radni vijek posvetio izučavanju mrkog medvjeda. 

,,Pristupanjem Evropskoj uniji (EU) svaka zemlja dužna je potpisati i Direktivu o staništima, a po kojoj postoji i obaveza izvještavanja o stanju populacije“, ističe on.  

Za zemlje EU postoji obaveza prema Direktivi o staništima da se populacije ne dovode u gore stanje od zatečenog i za kršenje toga postoje sankcije. ,,Ekološka uloga medvjeda je pomaganje u opštoj stabilnost ekosistema. Poznato je da su medvjedi uspješni raznosioci sjemenki biljaka koje pojedu, a ne probave potpuno“, objašnjava još ovaj ekspert. 

Rezultati monitoringa ključni za dalje odluke

Ključni preduslov za odstrijel je poznavanje tačnog broja populacije mrkog medvjeda, o čemu u Crnoj Gori ne postoji tačan podatak. Naučno utemeljeno prebrojavanje ove vrste još uvijek nije sproveden. Zbog toga se u javnosti barata procjenama i pretpostavkama, a ne provjerenim činjenicama. Podaci CZIP-a jasno pokazuju i geografsku koncentraciju incidenata - u nikšićkoj i mojkovačkoj opštini, planinskim i ruralnim područjima. 

,, Za lovno upravljanje populacijom mora postojati pouzdan monitoring i dokaz da planirane mjere ne ugrožavaju vrstu. Interventni odstrijel problematične jedinke je posebna stvar i mora se sprovoditi po jasno utvrđenom protokolu. Takve slučajeve treba rješavati brzo i dosljedno, jer u suprotnom rastu rizici, širi se negativan stav prema medvjedu i povećava vjerovatnoća ilegalnog odstrijela”, upozorava Huber. 

Neodgovoran ili naučno neutemeljen odstrjel mrkog medvjeda nosi višeslojne posljedice - od poremećaja ekosistema do direktnih finansijskih gubitaka za državu i lokalne zajednice, upozorava Iković. ,,Medvjed je krovna vrsta ekosistema a takodje i prioritetna vrsta na Direktivi o staništima, što dovoljno ukazuje na važnost ove vrste i govori koliko bi štete nanijelo ugrožavanje njene populacije“, objašnjava ova ekspertkinja. 

Huber objašnjava da na osnovu podataka monitoringa treba odrediti sposobnost populacije za prirodni rast i  prihvatljivi mortalitet izazvan djelovanjem čovjeka. ,,To uključuje kvotu za odstrijel, interventno uklanjanje, stradanje u prometu i ilegalno ubijanje. Tako se, na primjer, u Hrvatskoj računa da je prihvatljiva godišnja smrtnost 16 odsto, u Sloveniji nešto iznad 20 odsto, a u Švedskoj i dijelovima Kanade, i u SAD do sedam odsto. Stalnim motrenjem kvotu treba redovno prilagođavati“, navodi Huber. 

Informisanost umjesto straha 

,,Medvjed je svaštojed i privlači ga nedovoljno čuvana stoka na paši, usjevi na neograđenim poljima, voćnjaci, dostupna spremišta jestivih proizvoda, i posebno, neosigurani organski otpad“, kaže Huber.

,,Na jesen kad urod ploda bukve, hrasta ili kestena u prirodi izostane, može se očekivati češće i povećano približavanje medvjeda naseljima. Tada treba dodatno osiguravati ljudske izvore hrane. Ženka koja u proljeće vodi mladunčad rođenu te zime može se približavati ljudskim naseljima, jer je tamo sigurnija od dominantnih mužjaka koji bi mogli ubiti njenu mladunčad. To nije znak 'prekobrojne' populacije, ali i takvoj ženki treba onemogućiti da dolazi do hrane iz ljudskih izvora“.

Električne ograde (čobanice) su, navodi još on, vrlo efektne i praktične, ali moraju biti ispravno postavljene sa dovoljnom visinom i brojem žica i potom redovno održavane. ,,Klasične ograde (noćni tor, skladište hrane) moraju biti čvrste, visoke i dobro ukopane u tlo. Treba uvježbavati pse za čuvanje od medvjeda, inače mogu više štetiti nego pomoći. Lokalno stanovništvo treba da ukloni sav organski otpad iz dohvata medvjeda, a ako se medvjed negdje u daljini pojavi, treba ga potjerati  bukom“, objašnjava ovaj ekspert.

Uloga medija u ovakvim situacijama trebalo bi da bude da razdvoje činjenice od straha. Da jasno naznače šta se dogodilo, kolika je stvarna opasnost, i koje su mjere na raspolaganju. Umjesto toga, dominira model izvještavanja koji kratkoročno donosi klikove i komentare, ali dugoročno proizvodi nepovjerenje, paniku i pritisak da se donose ishitrene odluke. 

,,Prilikom pojave mrkog medvjeda koji izaziva probleme  potrebno je preduzeti mjere odvraćanja medvjeda od nepoželjnih oblika ponašanja: uklanjanje izvora hrane, sprečavanje pristupa i pokušaji tjeranja odnosno plašenja. Pri tome treba konsultovati lokalnog člana interventnog tima i stručnu službu korisnika lovišta, odnosno zaštićenog područja”, objašnjava Iković. 

Ako medvjed nastavi s problematičnim ponašanjem i predstavlja opasnost, može se odobriti interventni odstrijel problematične jedinke, posebno u slučaju napada medvjeda na čovjeka, objašnjava Iković. ,,U tom slučaju potrebno je da član interventnog tima prikupi što detaljnije podatke o okolnostima napada i sačini izvještaj o tome. Zahtjev za interventni odstrijel medvjeda podnosi korisnik lovišta ministarstvu nadležnom za poslove lovstva u pisanom obliku s pratećom dokumentacijom: tačnim opisom mjesta i vremena pojavljivanja problematičnog medvjeda, opisom problematičnog ponašanja, kao i preduzetim mjerama za promjenu ponašanja problematičnog medvjeda. Potrebno je priložiti i mišljenje člana interventnog tima“, kaže ova naučnica.

Kako se druge države suočavaju sa problematičnim narativima 

U Japanu su se susreti s medvjedima posljednjih godina pretvorili u ozbiljan javni problem, ali japanske vlasti su pristupile ovoj krizi znatno sistematičnije nego što je to slučaj u Crnoj Gori. Tokom jeseni 2025. stanovnici brojnih oblasti prijavili su veliki broj bliskih susreta s medvjedima, a u prethodnom periodu događali su se i napadi na čovjeka, što je dovelo do toga da vlada dozvoli korišćenje vatrenog oružja za “hitno odstranjivanje” životinja čak i blizu urbanih sredina pod određenim uslovima. U jednom od novinarskih tekstova na portalu Nippon.com objašnjava se da su ove mjere rezultat dugogodišnjih promjena. Tako su nedostatak prirodnih izvora hrane (naročito žira i drugih orašastih plodova), širenje naselja, kao i demografske promjene koje su ostavile planinska područja manje nadgledanim, primorali medvjede da traže hranu bliže ljudskim zajednicama. 

Japanske vlasti pristupile su rješenju oprezno: dozvolile su hitne intervencije u situacijama neposredne ugroženosti, ali razmatraju i dugoročne strategije poput naučnih studija o populaciji, kreiranja zaštićenih zona, upravljanja hranom u prirodi i revitalizacije šumskih staništa kako bi se smanjila potreba medvjeda da ulaze u naselja.

Postoje konkretni, dokumentovani primjeri u svijetu koji pokazuju da senzacionalističko medijsko izvještavanje o medvjedima može imati ozbiljne i dugoročne posljedice, a jedan od takvih slučajeva dolazi iz pokrajine Trentino u sjevernoj Italiji. U toj regiji je kroz EU-projekat sprovedena reintrodukcija mrkog medvjeda, koja je godinama bila ocjenjivana kao uspješna, sve dok rijetki incidenti nijesu postali centralna tačka medijskog narativa. Istraživanja koja su analizirala stotine medijskih tekstova pokazala su da su lokalni i nacionalni mediji dominantno koristili dramatičan i konfliktni jezik, fokusirajući se gotovo isključivo na incidente, uz termine poput “opasnost“, “gubitak kontrole“ i “prijetnja po ljude“, dok su stručna objašnjenja biologa, ekologa i institucija ostajala u drugom planu. 

Takvo izvještavanje je, prema naučnim analizama, značajno doprinijelo izazivanju panike u javnosti, iako su stvarni susreti ljudi i medvjeda ostajali rijetki. Nakon jednog tragičnog smrtnog slučaja 2023. godine, mediji su pojačali politički pritisak, što je dovelo do odluka o uklanjanju i odstrijelu pojedinih jedinki, uprkos snažnom protivljenju dijela naučne zajednice i organizacija za zaštitu prirode. 

Taj primjer se danas u akademskim i ekološkim krugovima navodi kao ilustracija kako medijski proizvedena panika može nadjačati struku, oblikovati javno mnjenje i rezultirati mjerama koje nijesu zasnovane na sistemskim podacima, već na strahu, što je upozorenje koje je posebno relevantno za sredine poput Crne Gore, gdje precizni podaci o brojnosti medvjeda još ne postoje.

U julu 2025. godine buldožeri su ušli u Tet, ruralno područje u opštini Skadar, i u roku od nekoliko dana su, u akciji koju su vlasti opisale kao „uspostavljanje pravnog reda“, srušili više objekata u srcu „Albanskih Alpa“.

Samo godinu ranije, tokom kampanje za parlamentarne izbore 30. juna, premijer Edi Rama ohrabrivao je stanovnike da se vrate na selo, investiraju i pretvore svoja zemljišta u razvojne prilike. Obećao je i da će oni koji su generacijama koristili državna zemljišta konačno dobiti vlasničke listove i da će tzv. „Planinski paket“ (zakon koji uređuje razvoj planinskih područja) biti instrument za prosperitet.

„Oprostićemo sve kazne za bespravnu gradnju na ovom području. Gradili ste bez dozvola jer niste imali mogućnost da dobijete vlasnički list koji vam pripada“, odgovorio je Rama na zabrinutost stanovnika Teta, najavljujući i planove za usvajanje zakona.

„Rekli su nam da investiramo. Vratite se, gradite! I gradili smo lakše nego bilo koje druge godine jer je bilo vrijeme izbora“, kaže 27-godišnji Kristijan Gura.

Kristijan vodi porodični biznis u Tetu više od deset godina. Počeo je s malim kafićem, a danas ima restoran i 16 soba za izdavanje, kojim izdržava porodicu i nekoliko sezonskih radnika. Najnovija investicija, namijenjena zimskom turizmu, finansirana je bankarskim kreditom od oko 100 hiljada eura, ali je srušena tokom julske akcije.

„Danas svaki mjesec plaćam kredit, a imam i kaznu. Stavio sam kuću u Skadru pod hipoteku jer ovdje nemam vlasnički list“, kaže on.

Njegov slučaj tipičan je za sjeverna područja Albanije, gdje se zemljišta nasljeđuju generacijama bez vlasničkih listova — istorijski problem koji institucije nikada nijesu riješile. „Planinski paket“, usvojen u Skupštini Albanije u martu 2025. godine, ima za cilj da otkloni blokadu i omogući stanovnicima da grade i razvijaju imovinu čak i bez jasnog dokaza o vlasništvu.

Međutim, akcijom rušenja, koja je sprovedena odmah nakon usvajanja zakona, ugroženo je upravo ono što ovaj „paket“ navodno pospješuje: investiranje stanovnika u planinskom području.

Istovremeno, podaci pokazuju da usvojeni zakon pogoduje razvoju velikih turističkih i energetskih investicija, ne izuzimajući ni Nacionalni park „Albanski Alpi“, ključno područje za prekogranične inicijative zaštite prirode, koji su dio Dinarida i Evropskog zelenog pojasa.

Štaviše, zakon otvara put otuđenju šuma, pašnjaka i livada, omogućavajući promjenu namjene zemljišta u urbanu ili industrijsku, što ne samo da slabi zaštitu prirodnih resursa već podriva i ekološku funkciju targetiranog područja. Stručnjaci upozoravaju da primjena albanskog zakona nosi rizik zbog nepovratnih posljedica po planinski ekosistem i da je u suprotnosti s principima održivog razvoja, dok odlučivanje na državnom nivou otvara prostor za korist onima koji nisu dio lokalne zajednice.

„Planinski paket“

Zakon, u albanskoj javnosti poznat kao „Planinski paket“, predstavljen je kao instrument pomoći stanovnicima planinskih područja koji su decenijama živjeli i investirali na zemlji, a da za nju nisu imali vlasničke listove. Omogućio bi razvoj ekološki prihvatljivih agroturističkih objekata, kao i zadržavanje porodica u područjima koja su vremenom opustjela.

Usvojeni zakon predviđa niz mehanizama koji, bar formalno, imaju za cilj da stanovnicima planinskih područja obezbijede pravnu sigurnost i razvojne mogućnosti. Omogućava onima koji posjeduju imanja bez vlasničkog lista da, uz ispunjenje određenih kriterijuma, kupe državno zemljište po simboličnoj cijeni od jednog eura, da ostvare poreske olakšice tokom deset godina i lakše dobiju građevinsku dozvolu.

Istovremeno, zakon omogućava i investitorima, registrovanim fizičkim i pravnim licima, da realizuju projekte u dogovoru sa korisnicima državnog zemljišta.

Pored toga, zakon otvara prostor za realizaciju velikih investicija iz oblasti turizma i energetike, a nadležni organ za odobravanje razvojnih i građevinskih dozvola biće isključivo albanski Nacionalni savjet za teritoriju i vode (KKTU). Prema Zakonu o prostornom planiranju i razvoju, KKTU, institucija kojom rukovodi premijer, nadležna je za odlučivanje o kompleksnim razvojnim projektima. Ovo tijelo odobrava dozvole za strateške projekte - od velikih turističkih kompleksa do energetskih i infrastrukturnih objekata. Zakonodavstvo, takođe, precizira da KKTU može da odobri građevinske dozvole samo za objekte više od šest spratova, što nema nikakve veze s agroturizmom ili porodičnim smještajem.

„Agroturizam, po definiciji, podrazumijeva male inicijative koje razvijaju porodice i koje su direktno povezane s ruralnom ekonomijom. To je model ruralnog turizma blisko povezan s poljoprivredom i seoskim životom, gdje turističke usluge podržavaju i dopunjuju postojeću poljoprivrednu djelatnost bez zamjene ili narušavanja tradicionalne funkcije prostora“, kaže Doriana Musai, profesorica arhitekture i urbanizma.

„U međuvremenu, investicije klasifikovane kao strateške dolaze s investitorima i kompanijama koje favorizuju visoko kapitalne projekte. Ukratko, agroturizam se koristi kao legitimni narativ državne politike, dok je stvarni rezultat intenzivni turizam odvojen od društvene i ekonomske strukture datog područja“, dodaje ona.

Turistički stručnjaci navode da „model velikih resorta nije u skladu s principima lokalnog razvoja i društvene inkluzije“.

„Može donijeti investicije i radna mjesta, ali postoji rizik da koristi budu koncentrisane kod investitora, a ne kod lokalnog stanovništva“, kaže Ardiola Alikaj, viša ekspertkinja za turizam u Albaniji.

Istovremeno, stručnjaci kritikuju zaobilaženje opština u donošenju odluka o razvoju na njihovoj teritoriji, iako prema važećem zakonu imaju nadležnost za objekte niže od šest spratova, uključujući agroturizam.

„Autonomija lokalnih vlasti i njihovi prostorni planovi se potkopavaju“, kaže Erjon Muharemaj, profesor i ekspert za međunarodno javno pravo, pravo zaštite životne sredine i proces integracija u EU.

Prema riječima profesorice Musai, „kada se odobravanje projekata sprovodi odozgo prema dolje, sa centralnog nivoa izvršne vlasti prema lokalnom nivou, krši se princip lokalnog razvoja i supsidijarnosti. Nacionalni savjet za teritoriju i vode, kao Vladino tijelo, trebalo bi da osigura koherentnost nacionalnog planiranja, a ne da mijenja lokalne vlasti u odlukama koje direktno utiču na zajednice i lokalni pejzaž“.

„Alpi“ kao razvojna zona

„Planinski paket“ se ne primjenjuje na cjelokupnu teritoriju planina, već samo na područja proglašena „prioritetnim zonama razvoja“, koja se biraju kroz posebnu proceduru koja počinje na lokalnom i završava na centralnom nivou.   

Opština prikuplja prijave stanovnika ili identifikuje teritorije sa „ekonomskim potencijalom“ i predlaže ih kao zone koje treba razvijati. Nakon toga, opštinski izvještaj se šalje ministru nadležnom za lokalnu samoupravu, koji odlučuje da li prijedlog ispunjava kriterijume za dalje razmatranje. Konačnu odluku donosi Savjet ministara, koji zvanično proglašava zonu, čime se otvara put za odobravanje projekata.

Cjelokupan proces već je završen za Opštinu Skadar, na čijoj teritoriji je odobreno pet prioritetnih zona razvoja, uključujući sela Tet i Nderljašaj, koja se nalaze unutar Nacionalnog parka „Albanski Alpi“, na granici s Crnom Gorom.

Interesovanje za gradnju unutar prioritetnih zona bilo je izuzetno veliko, prema podacima Direkcije za prostorno planiranje i razvoj Opštine Skadar. Do 9. decembra 2025. godine podnijeto je 649 prijava za pet oblasti: agroturizam, zelena energija, stočarstvo, socijalni projekti i kategorija „ostalo“, koja ostavlja prostor za bilo koju vrstu investicionog zahtjeva.

Većina prijava se odnosila na agroturizam (434), za kategoriju „ostalo“ pristiglo je 137 prijava, socijalne projekte 35, stočarstvo 29, a za zelenu energiju - odnosno izgradnju solarnih i vjetroparkova - 14 prijava.

Međutim, iako interesovanje uglavnom dolazi od lokalnih stanovnika i to za projekte agroturizma, zakon usmjerava proces ka mnogo većim investicijama koje zahtijevaju kapital i odobrenje centralne vlasti. Ova činjenica postaje još značajnija jer su takvi projekti planirani u zaštićenim područjima, unutar jednog od najosjetljivijih ekosistema na Balkanu.

Albanski Alpi i Prokletije u Crnoj Gori čine jedan od najvažnijih ekosistema u regionu, poznat po izuzetnoj biološkoj raznolikosti i krhkim staništima. Pored nacionalnog statusa zaštite, određene teritorije uživaju i međunarodno priznanje. Alpi su dio EMERALD mreže (Područja od posebnog interesa za očuvanje prirode u Evropi), Tet je prepoznat kao Područje od značaja za ptice i biodiverzitet (IBA) i Ključno područje biodiverziteta (KBA), dok je rijeka Gaši, koja je do 2022. bila strogi rezervat prirode, sada dio Parka Alpi i dio UNESCO Svjetske prirodne baštine.

Podaci Nacionalne agencije za zaštićena područja Albanije pokazuju postojanje velikog broja staništa koja su na listi Natura 2000, a koja su od značaja za očuvanje. Samo u Tetu i okolnim područjima identifikovano je oko 20 staništa, od kojih su četiri prioritetna. U području Vrmoša i dolini Lepuša–Budač identifikovano je oko 25 staništa, od kojih su četiri prioritetna; u dolini Valbone oko 26, od kojih su četiri prioritetna; dok je u dolini rijeke Gaši - Doberdolj identifikovano oko 14 staništa, od kojih su dva prioritetna.

Nacionalni park, takođe, obuhvata bogatu floru sa oko 1.500 biljnih vrsta, od kojih je 40% endemično za Albaniju, što ih čini posebno osjetljivim na promjene i moguće razvojne zahvate. Bukva, molika (makedonski bor), jela i joha samo su neke od biljnih vrsta prisutnih u ovom području.

Fauna je jednako bogata. Vodena staništa i okolna područja dom su rijetkim i ugroženim vrstama riba, vodozemaca i gmizavaca; zabilježeno je oko 155 vrsta ptica i više od 60 vrsta sisara, uključujući balkanskog risa, medvjeda, vuka, srnu, vidru, supa, zlatnog orla i tetrijeba gluhana. Mnoge od ovih vrsta imaju poseban pravni status zaštite prema zakonodavstvu Evropske unije.

Na crnogorskoj strani Prokletija identifikovano je više od 2.000 biljnih vrsta, od kojih je 60 zaštićeno, kao i 161 vrsta ptica. Prošle godine kamere zamke zabilježile su prisustvo risa, jedne od najugroženijih vrsta na Balkanu.

Ovaj planinski masiv funkcioniše kao jedinstveni ekološki čvor unutar Dinarida i Evropskog zelenog pojasa, što njegovu zaštitu čini regionalnim i evropskim prioritetom.

„Svaka intervencija u Albaniji ima uticaj i u Crnoj Gori i obrnuto“, kaže biolog i građanski aktivista Vuk Iković, podsjećajući da područje obuhvata i poznatu prekograničnu planinarsku stazu „Vrhovi Balkana“.

Međutim, uprkos široko dokumentovanoj ekološkoj važnosti ovog područja na nacionalnom i međunarodnom nivou, to nije spriječilo Opštinu Skadar i albansku vladu da ga uključe u prioritetne zone razvoja.

Istovremeno, izmjene uputstva kojim se definiše procedura za proglašavanje ovih zona pokazuju jasno udaljavanje od standarda zaštite životne sredine. Prvo uputstvo, iz juna 2025. godine, zahtijevalo je prikupljanje i analizu socio-ekonomskih, ekoloških i geografskih podataka. Međutim, samo četiri mjeseca kasnije, novo uputstvo ukinulo je sve ove kriterijume, svodeći proces isključivo na procjenu „ekonomskog, industrijskog ili turističkog potencijala područja“.

Profesor Erjon Muharemaj kaže da brza promjena i prelazak sa dokumenta od 70 članova na uputstvo od svega 30 članova otvara ozbiljna pitanja.

„Da bi se ukinuo tako važan akt nakon samo četiri mjeseca, morale su postojati fundamentalne promjene okolnosti. Ali čak i da je bilo razloga, uputstvo je trebalo izmijeniti, a ne potpuno ukinuti“, kaže on.

„Naknadna legislativa obično postaje detaljnija. Ovdje se dogodilo suprotno, što uglavnom ne ukazuje na volju za unapređenje zakonodavstva, već sugeriše druge razloge“, dodaje stručnjak.

Još jedan zabrinjavajući element zakona odnosi se na promjenu statusa prirodnih dobara. Po prvi put „Planinski paket“ otvara put otuđenju kategorija koje su do sada bile nedodirljive: šume, pašnjaci i livade. Član 8 zakona propisuje da se ova dobra više ne smatraju neotuđivom javnom imovinom, čime se omogućava njihov prenos u vlasništvo i uključivanje u razvojne procedure. To znači da te površine mogu da izgube svoj prirodni status i budu pretvorene u urbane, turističke ili industrijske zone, zaobilazeći ekološke filtere i svaki planski dokument.

„Kada se područja ili projekti proglase ‘strateškim’, često zaobilaze opšte lokalne planove i planove upravljanja zaštićenim područjima, jer je cilj ubrzati ekonomski razvoj pojednostavljivanjem administrativnih procedura i centralizacijom odlučivanja“, kaže Musai.

„Time se stvara paralelni sistem odlučivanja, u kojem dugoročno planiranje gubi težinu i svodi se na formalnost - više nije plan taj koji usmjerava razvoj, već obrnuto“, dodatno objašnjava.

Prema riječima Muharemaja, ova se dešavanja ne mogu razumjeti bez sagledavanja izmjena Zakona o zaštićenim područjima iz 2024. godine, koje su značajno oslabile zaštitu najviših kategorija prirode. Izmjene dozvoljavaju urbani razvoj i izgradnju turističkih objekata sa pet zvjezdica unutar nacionalnih parkova, čak i u centralnoj podzoni koja bi teoretski trebalo da bude strogo zaštićeno područje.  

„To su katastrofalne posljedice izmjena iz 2024. godine“, kaže on.

On, takođe, kritikuje odluku Ustavnog suda iz 2025. godine, koji je odbio zahtjev ekoloških organizacija za ukidanje tih izmjena.

„Ova regresivna odluka daje izvršnoj vlasti slobodne ruke da odobrava razvojne i građevinske dozvole u zaštićenim područjima“, navodi profesor.

Ozbiljne posljedice

Kombinacija prioritetnih razvojnih zona i slabljenja okvira zaštite životne sredine dovodi u pitanje ekološku budućnost Albanskih Alpa. Razvojni projekti dozvoljeni unutar nacionalnog parka, bez javnih konsultacija, strateških procjena uticaja na životnu sredinu ili provjere usklađenosti sa planskim i upravljačkim dokumentima, stvaraju realan rizik od fragmentacije staništa, promjene namjene zemljišta i gubitka prirodnih vrijednosti koje ovo područje čini jedinstvenim na Balkanu.

Situacija je dodatno zabrinjavajuća jer se oko 72% područja proglašenog za razvoj preklapa sa centralnom B podzonom Nacionalnog parka „Albanske Alpe“, direktno ugrožavajući ekološki integritet parka i očuvanje biljnih i životinjskih vrsta.

Potencijalni negativni uticaji nijesu ograničeni samo na administrativne granice parka, već pogađaju biodiverzitet, vrste i staništa od interesa za EU, vodene ekosisteme i prekogranične ekološke koridore, kao i ciljeve međunarodnih inicijativa poput Dinarida i Evropskog zelenog pojasa. U tom kontekstu, svaki nekontrolisani razvoj unutar Nacionalnog parka „Albanski Alpi“ može ugroziti njegovu ekološku funkciju u očuvanju biodiverziteta u regionu.

Na crnogorskoj strani, u Nacionalnom parku „Prokletije“ se upravlja pod strogim kriterijumima: gradnja je ograničena, a svaki projekat podliježe snažnim ekološkim i prekograničnim procedurama. U Albaniji, međutim, novi zakon otvara put velikim turističkim i energetskim projektima bez ikakve koordinacije s vlastima Crne Gore, iako je riječ o istom ekosistemu.

„Apsolutno nemamo nikakve informacije“, kaže predsjednik opštine Gusinje Sanel Balić.

„Sve što se dešava uz granicu trebalo bi da bude saopšteno Vladi Crne Gore i opštinama koje se graniče s tim područjem. Sve što se tamo izgradi može uticati i na nas“, naglašava on.

Marinela Đuretić, direktorica Javnog preduzeća Nacionalni parkovi Crne Gore, takođe, nije bila upoznata s tim da bi Prokletije na albanskoj strani mogle da se nađu pod pritiskom investitora. Smatra da je riječ o složenom pitanju koje zahtijeva uključivanje na državnom nivou.

Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera je nakon dva mjeseca od dobijanja naših pitanja odgovorilo da nema informaciju o planovima u Albaniji. Tvrde da će u slučaju gradnje u pograničnom području ili u blizini zaštićenih zona kontaktirati tamošnje nadležne organe.

„Ministarstvo će reagovati u skladu sa međunarodnim obavezama i bilateranim sporazumima. Takođe, Crna Gora ima mogućnost da o važnim pitanjima zaštite prirode informiše Evropsku komisiju i relevantne EU partnere, posebno imajući u vidu prekogranični karakter područja i usaglašenost standarda sa EU pravnom tekovinom“, saopštili su iz Ministarstva.

Za razliku od državnih organa, Marija Lekić iz NVO Centar za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP) upoznata je s dešavanjima u Albaniji. Iako obim projekata još nije poznat, Lekić naglašava da bi moglo doći do sječe šuma, izgradnje puteva i postavljanja dalekovoda - aktivnosti koje potpadaju pod Espoo konvenciju. Ističe da je Albanija, kao potpisnica konvencije od 1991. godine, obavezna da blagovremeno obavijesti susjedne države o projektima koji mogu da imaju prekogranični uticaj.

U Albaniji, Ministarstvo životne sredine i Nacionalna agencija za zaštićena područja nijesu odgovorili na zahtjev za komentar, ostavljajući nejasnim kako će nacionalni parkovi i ekološki koridori biti zaštićeni od intenzivnog razvoja.

U međuvremenu, Nacionalna agencija za životnu sredinu potvrdila je da nije dio procesa definisanja prioritetnih zona razvoja. U pisanom odgovoru navela je da njena uloga počinje tek kasnije, u fazi procjene uticaja na životnu sredinu za pojedinačne projekte.

Integracije i prekogranični projekti pod znakom pitanja

Dvostruki standard zaštite Dinarskih Alpa ne ugrožava samo prirodu, već i prekograničnu saradnju i pristup evropskim fondovima za zajedničke projekte. Direktorica crnogorskih nacionalnih parkova naglašava da Evropska unija ne podržava politike koje dozvoljavaju gradnju u zaštićenim područjima.

U Izvještaju Evropske komisije o napretku Albanije, takođe, je izražena zabrinutost uz ocjenu da zakon „Planinski paket“ „može imati značajne uticaje na korišćenje zemljišta na lokalnom nivou i na upravljanje životnom sredinom“.

Na osnovu ličnog iskustva i ove ocjene Evropske komisije profesor Muharemaj smatra da će „nedostatak volje za primjenu ekoloških standarda biti ozbiljna prepreka na putu ka članstvu u Evropskoj uniji“.

Stanovnici Teta, poput Kristijana Gure, ovu realnost posmatraju sa neizvjesnošću.

„Uvijek ima nečega čega se treba bojati… Više ne razumijemo šta se dešava. Stanovnici su neodlučni. Potrebne su investicije, ali ne u klimi u kojoj je sve nepredvidivo“, kaže on.

Osjećaj nesigurnosti na terenu poklapa se s upozorenjima stručnjaka s obje strane granice, koji strahuju od mogućih negativnih posljedica po životnu sredinu balkanskih Alpa i pozivaju na hitnu reakciju.

„Zvanična Podgorica mora reagovati“, kaže biolog i građanski aktivista Vuk Iković.

Za višu ekspertkinju za turizam Ardiolu Alikaj, „da bi se izbjegao scenario nepovratnih posljedica, potreban je pažljiv pristup koji u centar stavlja područje Albanskih Alpa, stvarno uključivanje lokalnih zajednica i ravnomjernije i održive modele turizma“.

„Sa standardnim resortima, lokalne tradicije i kulture se potiskuju, nestaju ili se iskrivljuju, pretvarajući se u instrumente turizma, a ne u generatore održivog modela“, zaključuje Musai.

Autori: Ola Mitre, Aida Ciro, Kristi Bašmili i Nemanja Živaljević

Istraživački tekst je podržala organizacija Journalismfund Europe.

Odnos vlasti prema vjerskim objektima zavisi prije svega od pojedinačnih političkih odluka, a ne od sistemskih pravila. Nepostojanje transparentnih i ujednačenih kriterijuma, u praksi ostavlja prostor za selektivnu primjenu pravila i neujednačen uticaj na javni prostor

Predrag Nikolić/Maja Boričić

Posljednjeg dana prošle godine Vlada je za dvije vjerske srednje škole opredijelila 1,6 milion eura. Medresa Mehmed Fatih i Gimnazija Sveti Sava dobile su po 800.000 eura.

Prema dostupnim podacima, koje je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) analizirao, ove dvije vjerske škole su, od 2019. do kraja prošle godine, dobile 7,4 miliona eura iz budžeta. Za Medresu je od 2019. uplaćeno 3,9 miliona eura, a pravoslavnoj gimnaziji, od 2022. do kraja prošle godine- 3,5 miliona.

Vlada ne štedi novac za vjerske srednje škole, iako Podgorici decenijama nedostaje druga državna gimnazija. Najavljeno je da će njena izgradnja konačno početi tokom ove godine, a predviđena cijena je 9,3 miliona eura.

Da su izdvajanja za vjerske škole suprotna odredbama Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, upozorila je Državna revizorska institucija (DRI) krajem 2024. Centar za građansko obrazovanje (CGO) je, na osnovu revizorskog izvještaja, podnio krivičnu prijavu Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) protiv NN lica, zbog isplate 4,9 miliona eura za finansiranje srednjih vjerskih škola, od 2019. do 2023.godine. Prijava je odbačena, a Vlada se, u posljednjoj odluci o finansiranju, poziva na isti zakon, za koji je iz DRI konstatovao da je prekršen.

Podaci o ukupnim izdvajanjima za vjerske zajednice nijesu transparentni i pregledno prikazani u nekom zvaničnom dokumentu, ali se pojedini podaci mogu naći u nekim drugim bazama.

Tako je prema sajtu Mojnovac, Instituta alternativa (IA), od 2019. do kraja prošle godine, najviše novca iz budžeta pripalo Mešihatu islamske zajednice u Crnoj Gori - 5,2 miliona eura.

Srpska pravoslavna crkva (SPC) je, u tom periodu, iz budžeta je dobila 3,9 miliona eura, od čega Mitropolija crnogorsko primorska 2,2 miliona, Eparhija budimljansko-nikšićka 1,6 milion, Eparhija zahumsko-hercegovačka 42.645 eura, Eparhija mileševska 85.000 eura.  

U istom sedmogodišnjem periodu, Biskupski ordinarijat Kotor od države je dobio 234.000 eura, a Nadbiskupski ordinarijat Bar 89.000 eura. Međutim, oko 1,5 miliona eura iz budžeta uplaćeno je katoličkoj humanitarnoj organizaciju Caritas. I to nešto preko milion eura za Caritas barske nadbiskupije, dok je za Caritas Crna Gora 357 000, a za Caritas kotorske biskupije 20.000 eura.

Prema dostupnim podacima, Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) je, u istom periodu, od države dobila nešto preko 300.000 eura.

Nema podataka koliko još novca vjerske zajednice dobijaju od opština, državnih preduzeća, raznih privrednika i slično. Ovdje nijesu uračunati ni milioni eura, koje su vjerske zajednice dobile kroz besplatno ustupanje javnih nepokretnosti, prije svega zemljišta.

CIN-CG je pitanja o dobijenom novcu iz budžeta i izgradnji vjerskih objekata uputio na više adresa tri najveće vjerske zajednice u Crnoj Gori. Odgovori nijesu stigli.

Zavjet ćutanja kada su vjerske zajednice u pitanju karakterističan je i za institucije. Podatke koje je CIN-CG tražio nije htjelo da dostavi Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine. Na zahtjev koliko je nepokretnosti vjerskih zajednica upisano u katastar nije odgovoreno iz Uprave za nekretnine, a iz Poreske uprave takođe ćute na zahtjeve CIN-CG da se, između ostalog, dostave informacije o poreskim oslobođenjima ili umanjenjima, ali i zbirne podatke o poreskim dugovanjima vjerskih zajednica u Crnoj Gori.

Na zahtjev CIN-CG da dostave spisak svih izdatih urbanističko-tehničkih uslova, građevinskih dozvola i drugih odobrenja za izgradnju, rekonstrukciju ili dogradnju vjerskih, sakralnih ili religijskih objekata i eventualne odluke o oslobađanju od dažbina, nije dostavila nijedna primorska opština, ali ni Podgorica. Odgovorile su samo opštine sa sjevera države.

Crkve prave i na poljoprivrednom zemljištu i ne plaćaju komunalije

Dokumentacija, koju je CIN-CG dobio slobodnim pristupom informacijama od više lokalnih samouprava, pokazuje da odnos lokalnih vlasti prema vjerskim objektima zavisi prije svega od pojedinačnih političkih odluka, a ne od sistemskih pravila. Nepostojanje transparentnih i ujednačenih kriterijuma, u praksi ostavlja prostor za selektivnu primjenu pravila i neujednačen uticaj na javni prostor.

U Plužinama se dozvoljava gradnja crkvi i parohijskih domova van građevinskih zona, na zemljištu koje je po osnovnoj namjeni poljoprivredno, dok opštinske odluke o komunalnom opremanju uvode potpuno oslobađanje od naknade za vjerske objekte ili se ti objekti, od strane opštine, proglašavaju za objekte od “opšteg interesa”.

Tako je lokalna vlast Saborni hram u Plužinama proglasila za objekat od opšteg interesa i kaže da zato nije naplaćena naknada za komunalno opremanje građevinskog zemljišta. Iako ne dozvoljavaju uvid u odluke, navode da su vjerski objekti u više naselja Rudinicama, Goransku, Smriječnu i Bajovom Polju, oslobođeni plaćanja naknade za komunalno opremanje, uz obrazloženje da se parcele nalaze u zonama u kojima se ta naknada ne naplaćuje.

Prema opštinskoj odluci, dok je za ostale investitore predviđena naknada od 30 do 50 eura po kvadratnom metru, za vjerske objekte naknada se ne plaća.

U Danilovgradu je lokalni parlament još 2018.godine, Mitropoliju crnogorsko primorsku oslobodio plaćanja komunalne naknade od gotovo 25.000 eura, za izgradnju Sabornog hrama “Sveta Petka”.

Na Žabljaku urbanističko-tehnički uslovi omogućili su izgradnju Sabornog hrama velikih gabarita u centru grada, uz nedovoljno precizne kriterijume zaštite prostora i minimalna ograničenja, u planinskom gradu koji se planski definiše kao ambijentalno i turistički osjetljivo područje. Ne odgovaraju da li su oslobađali Mitropoliju crnogorsko-primorsku od plaćanja dažbina.

U Mojkovcu se, na opštinskom zemljištu Štitarići, dozvoljava izgradnja većeg broja pomoćnih objekata uz postojeću crkvu, pri čemu široko definisana namjena tih objekata od garaža, ostava, radionica, skladišta i objekata sa poslovnom funkcijom, čiji broj nije ograničen, omogućava i postupno formiranje kompleksa na tom opštinskom zemljištu. Nema odgovora o eventualnim finansijskim povlasticama.

U Kolašinu su urbanističko-tehnički uslovi takođe vezani samo za Srpsku pravoslavnu crkvu, za uređenje crkvenih kompleksa, manje pomoćne objekte i privremene objekte poput ograda. Gabariti su znatno manji u odnosu na Žabljak, a namjena preciznije definisana nego u Mojkovcu. Međutim, Opština Kolašin u odgovorima navodi da nije nadležna za podatke o građevinskim dozvolama i finansijskim povlasticama, jer su te odluke bile u nadležnosti državnih organa.

U Beranama su dozvolili Eparhiji budimljansko-nikšićkoj rekonstrukciju manastira Sv.Arhangela u Uroševici, izgradnju parohijskog doma i seosku crkvu u Petnjiku, ali ne odgovaraju da li su vjerske objekte oslobađali od plaćanja dažbina.

Za razliku od ovih opština, u Pljevljima dokumentacija pokazuje da komunalne naknade za vjerske objekte nijesu ukinute. U toj opštini je je kontinuirana izgradnja i rekonstrukciju objekata različitih vjerskih zajednica, uključujući rekonstrukciju i dogradnju objekata Islamske zajednice, izgradnju džamije, infrastrukturne i sanacione radove u Manastiru Svete Trojice, te izgradnju i rekonstrukciju više pravoslavnih crkvenih objekata, među kojima i Crkva Svete Petke. Komunalne naknade za vjerske objekte su ipak umanjene i do 80 odsto.

Šavnik je dozvolio rekonstrukciju crkve Svetog Jovana Krstitelja, koja ima status nepokretnog kulturnog dobra. Intervencije su ograničene na sanaciju, restauraciju i očuvanje autentičnosti, uz saglasnost nadležnih institucija zaštite, pa se jedino u ovom slučaju oslobađanje od komunalnih naknada može tumačiti kao dio politike zaštite kulturnog nasljeđa.

Petnjica je dozvolila gradnju jedne džamije, u mjesnoj zajednici Tucanje, još 2015. godine i tvrde da povlastica nije bilo, a Tuzi da gradnje vjerskih objekata nije bilo u periodu od 2015.do danas.

U Glavnom gradu planirana 22 nova vjerska objekta

Gradonačelnik Podgorice Saša Mujović i reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić, potpisali su krajem januara ove godine ugovor o prenosu prava svojine, kojim Glavni grad Podgorica kao nosilac prava raspolaganja, bez naknade prenosi na Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori pravo svojine na građevinskom zemljištu površine 30.000 m², saopšteno je iz gradske uprave. Radi se o zemljištu na Ćemovskom polju, čija je tržišna vrijednost blizu sedam miliona eura.

Mjesec ranije, 24. decembra, Glavni grad je dodijelio zemljište Mitropoliji crnogorsko-primorskoj za gradnju Crkve Svetog Vasilija Ostroškog na Koniku u Podgorici. Riječ je o četiri parcele ukupne površine 2,253 metara kvadratnih. Direkcija za imovinu Glavnog grada je 1. decembra 2025. godine procijenila vrijednost tog zemljišta na 473.130 eura ili 210 eura po metru kvadratnom. Saglasnost o poklanjanju zemljišta dala je Vlada Crna Gora odlukom od 10. decembra prošle godine.

U julu je pred odbornicima Glavnog grada došao zahtjev Vlade Crne Gore da se milionski vrijedno zemljište na Starom Aerodromu u Podgorici ustupi Vatikanu za izgradnju Apostolske nuncijature. Gradonačelnik Mujović je tada objasnio da su Vladin zahtjev da poklone zemljište prihvatili uz uslov da Vlada kroz finansiranje nekog od kapitalnog projekta obešteti Glavni grad, budući da se radi zemljištu čija vrijednost se procijenjuje na preko sedam miliona eura.

To nije sve, novim Prostorno urbanističkim planom  (PUP) Podgorica predviđena je gradnja 22 vjerska objekta-crkve, parohijski domovi, manastiri i džamije.

Najveći broj vjerskih objekata prema  PUP-u Glavnog grada, njih 18, gradiće Srpska pravoslavna crkva (SPC), jedan katolička, dva objekta planirana su za Islamsku zajednicu i jedan za Evangelističku crkvu.

SPC će graditi dva manastira u naselju Tološi i Kučima, planirana su tri Parohijska doma u Donjoj Gorici i Momišićima, kao i crkve i drugi vjerski objekti na Sadinama, Zagoriču, Veljem Brdu, Ćemovskom polju, Pod Goricom, Koniku…

Islamska zajednica će graditi džamiju u naselju Konik i Islamski centar na putu prema Tuzima.

Gradnja katoličke crkve je planirana na Fundini, dok će Evangelistička crkva Riječ Božija graditi hram u dijelu grada Preko Morače.

Marković: Po PUP-u Podgorica mi smo teokratska država

Prostorni planer mr Dragoljub Marković za CIN-CG ističe da se, u izmjenama i dopunama PUP-a Podgorica, odjednom pojavilo 20-ak lokacija za vjerske objekte, koje nijesu plod analiza i strateških opredjeljenja države.

On ocjenjuje da kada pogledate taj plan i vidite čemu to vodi, reklo bi se da smo mi teokratska država, u kojoj društvo organizuju vjerske zajednice, a ne država.

On problematizuje i to što u Pravilniku o sadržaju i formi planskih dokumenata piše da vjerski objekti mogu biti sve od proizvodnih pogona, smještajnih kapaciteta do bogomolja.

,,Tako da mi ne znamo kad pročitate namjenu u PUP-u, što to može da bude. Površina koja se prenamjenjuje za desetak tih objekata Srpske pravoslavne crkve iznosi oko 50.000 metara kvadratnih, čak i u Sadinama  na najplodnijem poljoprivrednom zemljištu”, ističe Marković.

Umjesto mjesnih zajednica, praviće se parohijski domovi, dodaje Marković.

,,Mi recimo u Donjoj Gorici nemamo mjesnu zajednicu, ali ćemo imati parohijski dom. Kada pogledate što je parohijski dom, to je kao mjesna kancelarija, mjesto okupljanja lokalnog stanovništva, pa se stiče utisak da smo mi društvo koje nije organizovano po opštinama i mjesnim zajednicama, nego po parohijama”, ocijenio je Marković.

Oni sada na tom prostoru, ističe Marković, sada mogu da grade šta hoće i prave paralelnu državu.

“Nemam ništa protiv izgradnje vjerskih objekata, ima par njih opravdanih, ali da se zna šta je i zašto to radimo. Opasnost postoji da se na ovaj način dođe do trajne fizičke promjene u prostoru, a efekat toga je da postajemo teokratska država”, upozorava prostorni planer.    

Prema podacima koje je CIN-CG dobio iz Ustavnog suda na odluke o donošenju izmjena i dopuna PUP-a Glavnog grada iz avgusta 2025. podnijete su dvije inicijative za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Plana. Prije toga, Ustavnom sudu su dostavljene četiri inicijative u odnosu na izmjene i dopune podgoričkog PUP-a iz 2021. godine.

,,Predmeti se nalaze u fazi ustavnopravne analize kod sudija izvjestilaca i ustavnosudskih savjetnika, ali ne možemo govoriti o rokovima kada bi predmeti mogli biti spremni za odlučivanje, jer to zavisi prvenstveno od drugih predmeta, koji su već u radu’’, kazali su iz Ustavnog suda za CIN-CG.

Dok se milioni javnog novca i privatnih donacija slivaju u izgradnju i održavanje vjerskih objekata, građani i dalje ostaju bez jasnog odgovora zašto država, po kojim pravilima i u čijem interesu zapravo tako obilato finansira vjeru u sekularnoj državi.

Opština Budva donirala crkvi milion eura

Opština Budva i Mitropolija zaključile su 11. novembra prošle godine sporazum o izgradnji Hrama Svetog Marka. Sporazum su u Cetinjskom manastiru potpisali mitropolit Joanikije i predsjednik Opštine Nikola Jovanović.

Opština Budva se sporazumom obavezala da finansira izradu kompletne projektno-tehničke dokumentacije, komunalno opremanje lokacije, kao i da Mitropoliji crnogorsko-primorskoj dodijeli donaciju u iznosu od milion eura, koja će biti planirana u budžetu Opštine za 2026. godinu. Takođe, lokalna samouprava će učestvovati u finansiranju i izgradnji podzemnih garaža u okviru kompleksa budućeg hrama.

Nacrt urbanističkog projekta za kompleks pravoslavnog sabornog hrama u Budvi, početkom decembra 2023. utvrdila je Vlada na sjednici kojom je predsjedavao premijer Milojko Spajić.

Jedna od ključnih prigovora koji je na javnoj raspravi prihvaćen, je da prilikom izmještanja kapele, koja je vrijedno arhitektonsko djelo poznatog budvanskog arhitekte Slobodana Mitrovića,  treba raditi na osnovu projekta postojećeg stanja kapele. Arhitekta Mitrović se još prije četiri godine pismom obratio mitropolitu Joanikiju i tadašnjem glavnom državnom arhitekti Vladanu Stevoviću, upozorivši ih da bi izgradnja hrama na lokaciji sadašnje kapele predstavljala nastavak budvanske urbanizacije, u koju je, kako je naveo, sada ušla i crkva.

Prema posljednjim informacijama, gradnja sabornog hrama u Budvi ipak neće početi ove godine, jer u planovima još uvijek nije riješeno pitanje izmještanja gradske kapele.

Novim sporazumom Crna Gora otvara vrata investitorima iz UAE i u oblasti energetike, ali stručnjaci upozoravaju na povlašćeni položaj, moguću diskriminaciju i rizik od kršenja domaćih i evropskih zakona

Đurđa Radulović/Predrag Nikolić

Iako se odluka Ustavnog suda o Sporazumu o saradnji u oblasti nekretnina i razvoja turizma izmđu Vlade Crne Gore i vlade Ujedinjenih Arapskih  Emiratima (UAE) još uvijek čeka, Skupština Crne Gore će razmatrati još jedan sporazum sa ovom zemljom, koji na sličan način dovodi u pitanje poštovanje Ustava, ali i evropsku legislativu. 

Poslanici u Skupštini Crne Gore tek će raspravljati o Sporazumu o saradnji u oblasti energetike između Vlade Crne Gore i Vlade UAE koji su nedano potpisali naš ministar energetike i rudarstva Admir Šahmanović i ministar energetike i infrastrukture UAE Suhail Mohamed Al Mazrouei, u prisustvu predsjednika Vlade Crne Gore Milojka Spajića i predsjednika UAE Mohameda bin Zajeda Al Nahjana.

Sporazum predviđa zajedničko djelovanje na energetskim projektima od strateškog značaja za Crnu Goru, pošto je energetika uz turizam, ključna privredna grana države i jedna od rijetkih izvozno orjentisanih djelatnosti.

Kao i sporazum o saradnji u oblasti turzima i razvoja nekretnina, novi dokument predviđa suspenziju domaćeg zakonodavstva zarad investicija - državna imovina i resursi stavljaju pod kontrolu stranih kompanija, mimo zakonskih procedura, bez javnih tendera, parlamentarne kontrole i učešća javnosti.

U članu pet novog Sporazuma navodi se da ća Vlada Crne Gore ,,preduzeti sve neophodne mjere i radnje kako bi obezbijedila zemljište potrebno za sprovođenje Projekata (razvojna zona), gdje i ako je to dozvoljeno relevantnim zakonodavstvom Crne Gore, bez potrebe za sprovođenjem postupaka dodjele koncesija, javnih nabavki, javnih tendera i drugih postupaka predviđenih nacionalnim zakonodavstvom koje reguliše oblast državne imovine”.

,,Ova odredba je suprotna  članu 140 Ustava, koji izričito zabranjuje narušavanje i ograničavanje slobodne konkurencije, tj. ukidanje procedura u postupcima dodjele koncesija, javnih nabavki i javnih tendera. Ovakvim odredbama Sporazuma taj član se de facto ukida’’ kaže za CIN-CG stručnjak za međunarodno pravo i redovni profesor na Pravnom fakultetu Kjušu Univerziteta u Fukuoki u Japanu Časlav Pejović.

Konkurencija je jedan od temljnih principa EU, jer osigurava transparentnost, jednak tretman ponuđača i najpovoljniju vrijednost za javni novac, uz istovremeno smanjenje rizika od korupcije i političkog uticaja.

,,Nažalost bojim se da su neke sudije Ustavnog suda pod političkim uticajem partija koje su podržale njihov izbor u Ustavni sud, te da nijesu sasvim nezavisne od političkih uticaja. Obzirom da u konkretnom slučaju iza sporazuma sa UAE stoji Vlada Crne Gore, nijesam ubijeđen u nezavisnost sudija. Nadam se da griješim i da će me Ustavni sud demantovati odlukom u ovom slučaju'', kaže Pejović. 

Za usvajanje sporazuma koji sadrži odredbe suprotne Ustavu, trebalo je da glasa makar dvotrećinska većina, koliko je neophodno za promjene Ustav, smatra Pejović.

Ista argumentacija iznijeta je i 15. decembra prošle godine, kada je Ustavni sud organizovao javnu raspravu o sporazumu o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina  sa UAE, koju je pred Ustavnim sudom inicirao Đorđe Zenović.

ProfesorI ustavnog prava Vladimir Đurić iz Beograda i Đorđe Gardašević iz Zagreba, ocijenili su da je greška to što je Skupština do sada sve međunarodne ugovore ratifikovala prostom većinom, jer takav način odlučivanja nije dovoljan za promjene ustavnih principa.

Diskriminatorski odnos

Profesor Pejović tvrdi da se Crna Gora i u novom sporazumu o energetici stavlja u podređen i diskriminatorski položaj u odnosu na UAE. „Po tom sporazumu samo Crna Gora može biti tužena, dok se UAE ne može tužiti“.  Član četiri ovog  sporazuma navodi da UAE ,,neće biti predmet nijednog mehanizma za rješavanje sporova predviđenih ugovorima, programima i sporazumima zaključenim između ovlašćenih tijela UAE i Vlade Crne Gore”.

,,Crna Gora je preuzela brojne obaveze prema investitorima iz UAE, i mogla bi da odgovora, ako npr. ne obezbjedi zemljište za projekat, izgradnju infrastrukture, izradu planske dokumentacije, neophodne dozvole i tako dalje'', objašnjava Pejović.

Pejović, dalje, tvrdi da se kao diskriminatorski može kvalifikovati i član pet, koji predviđa da će se projekti investitora iz UAE kvalifikovati  ,,kao investicije od posebnog značaja za nacionalnu ekonomiju i od strateškog i javnog interesa za Crnu Goru”.

,,Ovakva kvalifikacija omogućava ubrzane procedure i podršku za ove projekte, za razliku od projekata u kojima učestvuju domaći i drugi strani investitori'', naglašava Pejović.

Međutim, obzirom da sporazum o energetici sa UAE privileguje investitore iz ove zemlje, to isto pravo sada mogu zahtijevati investitori iz drugih država sa kojima je Crna Gora zaključila bilateralne sporazume koji sadrže klauzulu najpovlašćenije nacije, kao što su recimo Srbija ili Holandija. 

,,Kad se ovakvi dokumenti nađu pred Skupštinom, ključno pitanje je šta država preuzima kao obavezu, a šta je javni interes: da li postoji jasna procedura, ko odlučuje o projektima, da li ima tendera, kakve su garancije, rokovi, odgovornost i kontrola. U ovoj fazi javnost i dalje nema dovoljno informacija o tome kako bi se taj okvir u praksi primjenjivao i ko bi snosio rizik'', kaže za CIN-CG Dejan Milovac, dikretor istraživačkog centra MANS-a.

Pejović upozorava i na problem jezika na kojima je napisan sporazum, što takođe može biti rizično po Crnu Goru. ,,Navodi se da je sporazum u originalu na crnogorskom, arapskom i engleskom jeziku. Kada je neki ugovor sastavljan na dva ili više jezika, uvijek je preporuka da se naglasi koji će jezik imati prednost u slučaju sporova. Pravna terminologija je takva da može doći do različitih tumačenja na različitim jezicima, a pogotovo kad, kao u ovom slučaju, pripadaju različitim pravnim sistemima’’, objašnjava Pejović. 

Crna Gora je pri zaključivanju bilateralnih sporazuma trebalo da predvidi pravo da reguliše navedene oblasti bez odgovornosti za eventualnu štetu koja zbog toga može biti nanijeta investitorima, objašnjava Pejović. ,,Ta klauzula u bilateralnim sporazumima se obično zove 'pravo na regulisanje' (Right to regulate) u kojoj se navodi u kojim oblastima država zadržava suvereno pravo da donosi pravne propise, a da se to neće smatrati kršenjem bilateralnog sporazuma''.

,,Kao ilustracija se može navesti član 12 bilateralnog sporazuma između Indonezije i Švajcarske, koji daje prioritet zaštiti javnog zdravlja, socijalnih usluga, javnog obrazovanja, sigurnosti, okoline, morala, socijalne ili zaštite potrošača, privatnosti i zaštite podataka, kao i promovisanje i zaštita kulturne raznolikosti . Ako time bude nanesena šteta investitoru, uključujući gubitak očekivanog profiita, to se neće smatrati kršenjem bilateralnog sporazuma’’, objašnjava Pejović.

Bez konkretnih projekata

Novi sporazum predviđa izgradnju solarnih, vjetro i hidro elektrana, primjene baterijskih sistema za skladištenje energije i razvoja tehnologija za proizvodnju zelenog vodonika.

,,Sporazum ne definiše unaprijed pojedinačne projekte niti iznose ulaganja. On predstavlja strateški okvir koji omogućava da se u narednoj fazi identifikuju i razvijaju konkretni projekti. Država Crna Gora će imati aktivnu ulogu u prioritizaciji projekata'', kazali su za CIN-CG iz Ministarstva energetike i rudarstva.

Iako još uvijek nema konkretnih projekata iz Šahmanovićevog ministarstva navode da ,,posebno mjesto u ovom partnerstvu ima Elektroprivreda Crne Gore i saradnja sa kompanijom Masdar iz UAE. Svi projekti koji bi se eventualno realizovali u okviru ovog partnerstva'', navode iz ovog resora.  

Elektroprivreda Crne Gore (EPCG) i emiratska kompanija Masdar potpisali su 14. januara 2026. Sporazum o saradnji, tokom Abu Dabi nedjelje održivosti. Cilj ove saradnje je prema odgovoru EPCG koji je dostavljen CIN-CG razvoj solarnih elektrana (na kopnu i plutajuće); vjetroelektrana; projekata sa baterijskim sistemima za skladištenje; isporuka energije iz obnovljivih izvora industrijskim potrošačima, centara za čuvanje podataka (data centri) i projektima zelenog vodonika.

,,EPCG je u svakom trenutku podržavala i nastaviće da podržava sve strane investitore koji su zainteresovani za razvoj projekata obnovljivih izvora energije (OIE) u Crnoj Gori.  Saradnja sa EPCG se može ogledati bilo u zajedničkom investiranju, bilo u čitavom nizu drugih usluga i proizvoda, kao što su pružanje sistemskih i pomoćnih usluga, usluga balansiranja ili sklapanje ugovora o otkupu električne energije po tržišnim principima sa budućim proizvođačima'', kazali su iz EPCG za CIN-CG.

Masdar, državna kompanija iz UAE,  je već prisutan na tržištu Crne Gore, kao suvlasnik crnogorske vjetroelektrane Krnovo. Firma osnovana 2006. bavi se razvojem projekata iz obnovljivih izvora energije  u preko 40 zemalja na svim kontinentima. Ubraja se u  najznačajnije svjetske kompanije u oblasti obnovljive energije. Ova kompanija sklapa strateška partnerstva sa vodećim energetskim kompanijama, među kojima su francuske TotalEnergies i ENGIE, španska Iberdrola i portugalske EDP grupe, što joj omogućava pristup različitim tržištima širom svijeta.

Iz Ministarstva energetike i rudarstva tvrde da Crna Gora ne vezuje svoju energetsku budućnost za jednog partnera ili jednu državu, kako navode neki kritičari. ,,Sporazum sa UAE je jedan od instrumenata šire strategije, u okviru koje paralelno razvijamo saradnju sa državama članicama Evropske unije, poput Mađarske i Francuske, kao i sa Sjedinjenim Američkim Državama. Takav pristup obezbjeđuje dugoročnu stabilnost energetskog sektora'', kazali su iz Ministarstva energetike i rudarstva.

Pored energetske komanije iz Emirata, iz EPCG ističu za CIN-CG da je predviđena saradnja i sa EDF-om, nacionalnom elektroprivredom Francuske. Iz EPCG su prošle, 2025. godine, najavili saradnju sa ovom kompanijom na, kako kažu, najzrelijem projektu, hidro-eletrkana Komarnica. Međutim EDF je u dopisu CIN-CG to osporio, i u julu 2025. su iz ove francuske firme kazali da razmatraju isključivo projekat HE Kruševo. 

Energija za UAE data-centre? 

Poseban segment novog sporazuma sa UAE je u povezivanju energetskog sektora sa finansijskim tehnologijama i vještačkom inteligencijom, čime Crna Gora pretenduje da se pozicionira kao regionalni centar za inovacije, digitalnu transformaciju i energetsku tranziciju.

Predviđeno je i osnivanje Savjeta za FinTech i AI tehnologije Crne Gore, koji će raditi na razvoju inovativnih rješenja, privlačenju investicija i jačanju otpornosti domaće ekonomije kroz primjenu naprednih tehnologija.

,,Saradnja u oblasti finansijskih tehnologija i vještačke inteligencije prepoznaje činjenicu da se energetski sektor sve snažnije povezuje sa savremenim tehnološkim rješenjima. U ovoj fazi ne postoje unaprijed definisani projekti, ali se stvara okvir za buduće inicijative koje zahtijevaju pouzdanu i čistu energiju, poput data centara i digitalne infrastrukture'', objašnjavaju iz Ministarstva energetike i rudarstva.

Milovac problematizuje i ovaj dio Sporazuma: ,,Ono što dodatno zabrinjava je što se slični modeli ‘posebnih aranžmana’ u drugim sektorima redovno pretvaraju u zatvorene dogovore, a energetika je prevelika i preskupa oblast da bi se o njoj odlučivalo bez maksimalne javnosti i jasnih pravila'', kaže u razgovoru za CIN-CG.

Građanski i ekološki aktivista Aleksandar Dragićević za CIN-CG podsjeća da su iz Vlade već najavili izgradnju Data centra na Ćemovskom polju. Dodaje da su takvi centri među najvećim potrošačima električne energije.

,,Ovdje se stvara savršeno osmišljena prevara: kompanijama iz Emirata dozvoljavamo da uzurpiraju teritoriju Crne Gore, proizvode 'zelenu' energiju tehnologijama koje nijesu ekskluzivne već ih možemo graditi i mi, a i kompanije iz drugih krajeva planete ili EU, a zatim tu energiju koriste isključivo za sopstvene data centre. To nije održivi razvoj, nije strateški interes Crne Gore i nije ustavno. Sporazum dovodi kompanije iz Emirata u povlašćen položaj, dok domaće firme, kao i kompanije iz EU i drugih zemalja, stavlja u podređen položaj, čime se direktno narušavaju pravila konkurencije i proces evropskih integracija'', kaže Dragićević.

Evropska komisija već upozorila protiv spornih klauzula 

U poslednjem izvještaju Evropske komisije iz novembra prošle godine, pominje se raniji sporazum o saradnji u oblasti  turizma i razvoja nekretnina koji je Crna Gora potpisala sa Emiratima.

EK je u izvještaju upozorila da sprovođenje ovog i sličnih sporazuma ne smije biti u suprotnosti sa pravnim tekovinama EU o javnim nabavkama, niti da je zaobilazi. Način na koji će se sporazum tumačiti, primjenjivati i sprovoditi mora se pažljivo upravljati i biće pod pažljivim nadzorom EU, poručuje se u izvještaju.

,,Važno je naglasiti da sporazum o saradnji u oblasti energetike ni na koji način ne ugrožava evropski put Crne Gore. Naprotiv, on je sa njim u potpunosti usklađen. Član sedam Sporazuma izričito garantuje poštovanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, svih međunarodnih obaveza Crne Gore i pravnog okvira Evropske unije. Ne postoji konflikt sa EU integracijama, niti odstupanje od evropskih energetskih i tržišnih pravila'', naglašavaju iz Ministarstva.

Milovac, s druge strane, tvrdi da je novi sporazum o energetici problematičan jer, kao i onaj o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina, zaobilazi pravila koja su srž pregovora sa EU – konkurenciju, državnu pomoć i javne nabavke.

,,Ako se kroz međudržavni okvir otvara prostor za dodjelu poslova bez tendera ili za posebne obaveze države prema investitoru, to direktno ulazi u zonu Poglavlja osam - konkurencija i standarda, koji EU traži u praksi, ne samo na papiru'', ističe Milovac.

Po njemu, sporazumi koji unaprijed stvaraju ‘poseban režim’ za jednog partnera nose rizik da se u Briselu protumače kao korak unazad – posebno sada, kada se bliži zatvaranje poglavlja i mjeri  stvarna primjena pravila. ,,Drugim riječima, pitanje nije samo da li će biti investicija u energetici, nego da li će se do njih dolaziti kroz pravila koja EU očekuje: otvorenu konkurenciju, provjerljive procedure, jasne kriterijume i kontrolu državnih obaveza. Ako toga nema, cijena može biti usporavanje ili komplikovanje pregovaračke dinamike u ključnim poglavljima'', zaključuje Milovac.

Ugrožena imovinska prava

,,Članovi  Sporazuma o saradnji u oblasti energetike između Vlade Crne Gore i Vlade EU  koji predviđaju eksploataciju privatnog zemljišta za izgradnju projekata  od  takozvanog  javnog  interesa  ugrožavaju  imovinska  prava  privatnih vlasnika'' , kaže za CIN-CG predstavnica NVU ,,Restitucija” Ambra Deklić Grandi.

U trenutku kada se Crna Gora nalazi u završnoj fazi pregovora sa Evropskom unijom, pravo na privatnu imovinu, kao jedno od temeljnih prava u okviru Poglavlja 23 - Pravosuđe i temeljna prava, suočeno je sa ozbiljnim prijetnjama, upozorili su iz ovog nevladinog udruženja.

Ocijenili su da sporazumi sa UAE u oblasti energetike, kao i sporazum u oblasti turizma i razvoja nekretnina, te najavljeni Zakon o strateškim investicijama dovode u pitanje evropske standarde zaštite imovinskih prava.

,,Prošla, 2025. godina, obilježena je teškim udarom na pravo na imovinu kroz Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina sa UAE. Iako postojeća regulativa trenutno postoji samo 'na papiru'', njena potencijalna primjena mogla bi imati katastrofalne posljedice po privatnu imovinu, posebno u kontekstu eksproprijacije predviđene i nacrtom Zakona o strateškim investicijama”, upozorila je Deklić Grandi.

,,Ovakva rješenja predstavljaju drastično kršenje osnovnih ljudskih prava i u potpunoj su suprotnosti sa principima na kojima počiva članstvo u EU”, kazala je Deklić Grandi.