Koliko ste zadovoljni radom trenutnog sastava Tužilačkog savjeta?
Gazivoda: “Imajući u vidu brojne nadležnosti Tužilačkog savjeta vjerujem da smo za ovih nešto manje od osam mjeseci od konstituisanja uradili dosta posla. Vrlo intenzivno se radilo i na sjednicama Savjeta koje su nekada trajale i po više dana ali i na komisijama koje pripremaju materijale za Savjet, a u nekim slučajevima i meritorno odlučuju. Osim nekih odluka koje imaju krucijalnu važnost, i sa kojima je javnost upoznata, kao što su određivanje vršioca dužnosti vrhovnog državnog tužioca i izbor glavnog specijalnog tužioca, imali smo i izbor četiri državna tužioca za Više državno tužilaštvo u Podgorici. Komisija za pritužbe obradila je 50 predmeta po pritužbama, od 1. januara do 01. jula 2022. godine, koje se odnose na pritužbe na zakonitost rada državnih tužilaca, a koji su kasnije razmatrani na Savjetu. Komisija za normativnu djelatnost pripremila je izmjene Poslovnika o radu TS, kao i akata koji uređuju postupanje po pritužbama i kriterijume za ocjenjivanje državnih tužilaca, što je takođe kasnije usvojeno na Savjetu. Vijeće za utvrđivanje disciplinske odgovornosti sprovelo je jedan postupak utvrđivanja odgovornosti državnog tužioca, Komisija za testiranje sprovela je pisano testiranje za postupak izbora deset kandidata za državne tužioce koji se prvi put biraju, a naravno veliki dio rada Savjeta činile su i razne administrativne obaveze koje uglavnom nijesu naročito interesantne javnosti.”

Šta je sljedeći korak, i na šta bi se prvo trebao fokusirati Tužilački savjet u svom radu?
Gazivoda: “U pogledu izbora državnih tužilaca imamo u toku dva postupka u kojima bi trebalo biti izabrano ukupno 23 kandidata za državne tužioce koji se prvi put biraju. Jedan postupak koji se odnosi na izbor 10 kandidata je pri samom kraju i potrebno je sprovesti intervju i izvršiti izbor. Nakon toga izabrani kandidati će proći obuku u trajanju od 18 mjeseci i ukoliko uspješno okončaju obuku postaju državni tužioci. Takođe je potrebno okončati i postupak izbora dva državna tužioca za Više državno tužilaštvo u Podgorici čime bi se u potpunosti riješio veliki problem deficita tužilaca u tom tužilaštvu sa kojim smo se susreli na početku rada. Komisija za budžet pripremila je zahtjev za budžetska sredstva za cjelokupnu državnotužilačku organizaciju, odnosno za 17 državnih tužilaštva kao i za Tužilački savjet i taj zahtjev će nakon razmatranja na Savjetu biti uskoro upućen u dalju proceduru. Kao što sam već rekao, u mjeri u kojoj to zakon dozvoljava, izmijenili smo akt koji uređuje ocjenjivanje državnih tužilaca i uskoro treba da započnu i postupci redovnog ocjenjivanja što podrazumijeva takođe obiman posao. Predstoje nam i aktivnosti na izmjeni metodologije izvještavanja, a odmah nakon toga i pripremanje godišnjeg izvještaja. Bio bih vrlo zadovoljan ako bi do kraja prvog kvartala sljedeće godine, odnosno u narednih šest mjeseci uspjeli da završimo sve pobrojano.”

Koliko je bitno uređenje normativnog okvira i kojeg konkretno, da bi rad Tužilačkog savjeta imao više uspjeha?
Gazivoda: “U primjeni zakona koji uređuju državno tužilaštvo naišli smo na brojne izazove ali i probleme koje pokušavamo da notiramo kako bi na njih ukazali tokom nekih sljedećih normativnih izmjena. Nijesam optimističan da će sistem ocjenjivanja državnih tužilaca dati rezultate koje od nas očekuje Evropska komisija sve dok ne bude pažljivo reformisan kroz zakonske izmjene. Takođe, trajanje obuke za kandidate za državne tužioce u periodu od 18 mjeseci čini se nepotrebno dugim. Primjera radi, savjetnici u državnom tužilaštvu kada postanu kandidati za državne tužioce nemaju pravo zastupanja pred sudom i oni u tih 18 mjeseci gube vještinu koja se stiče i razvija u sudnici. Sa druge strane vrlo je podložno diskusiji da li, uglavnom teorijska znanja koja stiču tokom obuke, mogu da nadomijeste ono što se izgubi u tom periodu. Dugo trajanje obuke takođe čini i da deficit od 24 državna tužioca koji imamo u organizaciji može biti nadoknađen u najboljem slučaju tek sredinom 2024. godine, što će svakako imati i svoju refleksiju na rezultate rada. Vjerujem i da podrobno treba preispitati sistem po kojem oni koji se kandiduju za državne tužioce u trenutku kad započinju obuku ne znaju da li će na kraju postati tužioci u Podgorici, Herceg Novom, Pljevljima ili negdje drugo. Cijenim da je takvo normativno rješenje jako loše i da odvraća određeni broj kadrova od tužilačkog poziva, naročito imajući u vidu da nije u pitanju standard koji je značajno prihvaćen u državama Evropske unije.”  

Veselin Vukotić je samo za sedam godina prijavio zaradu od blizu milion eura, od čega direktno iz državnog budžeta petinu. Njegova porodica ima prijavljeno sedam stanova, vinograde, voćnjake, placeve... - u vrijednosti od više miliona eura

Bivši predsjednik Odbora direktora Plantaža i kreator neoliberalnog koncepta razvoja crnogorske ekonomije Veselin Vukotić, koji je nedavno uhapšen po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva, godišnje je prijavljivao prosječno oko 100 hiljada eura po osnovu zarada i naknada u državnim i privatnim preduzećima i institucijama.

Tako je u 2020. godini prijavio zaradu od oko 143 hiljade eura, ne računajući naknadu predsjednika Odbora direktora Plantaža, koju nije prikazao. Od Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) mjesečno je primao 1.045 eura, odnosno za tu godinu oko 12,5 hiljada eura.

Do tih podataka Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) došao je analizirajući Vukotićeve imovinske kartone za period od 2014. do 2020. godine, kada je bio na čelu Plantaža. Vukotićev prihod samo iz 2020. godine je 17 puta veći od prosječne godišnje plate u Crnoj Gori, a 26 puta u odnosu na minimalnu, koja je prošle godine povećana na 450 eura mjesečno.

Naknada iz Instituta za strateške studije (ISSP), čiji je osnivač, iznosila je 14.000 eura 2020. godine, a osnovna plata na Univerzitetu Donja Gorica (UDG) 1.837 eura mjesečno, odnosno 22.044 eura za godinu. Zarada za dopunski rad i ugovor o djelu na fakultetima u okviru UDG, čiji je Vukotić suosnivač, iznosila je 2020. ukupno 94,4 hiljade eura.

Iako su ISSP i UDG privatne institucije, finansirane su dobrim dijelom iz državnog budžeta. ISSP je od države dobijao vrijedne projekte, dok je UDG ubrzo nakon osnivanja počeo da dobija novac iz budžeta.

U 2019. godini Vukotić je prijavio prihod od 102 hiljade eura, od čega je od Plantaža mjesečno dobijao po 749,67 eura, odnosno 8.996 eura za godinu.

Vukotićev zvanični prihod u 2018. godini iznosio je 97,5 hiljada eura, od čega iz Plantaža 8,4 hiljade eura.

U 2017. Vukotić je od zarada i naknada imao 91 hiljadu eura (iz Plantaža 7,2 hiljade), u 2016. 127,5 hiljada (Plantaže 6.132), a u 2015. oko 81 hiljadu (Plantaže 6.115 eura). U 2014. godini je prijavio prihod od ukupno 52,8 hiljada, od čega iz Plantaža šest hiljada eura.

Vukotić je za predsjednika Borda državne kompanije imenovan prvi put 30. juna 2014, a reizabran je 30. decembra 2016. godine i na toj funkciji je ostao do septembra 2020, dakle smijenjen je nakon što je DPS izgubio vlast na parlamentarnim izborima.

Vukotić je, međutim, član Borda direktora Plantaža još od 2006. godine iako se zalagao za privatizaciju državne imovine i bio potpredsjednik Savjeta za privatizaciju od njegovog formiranja 1998. godine. Prije toga je bio član komunističke Vlade Crne Gore (premijer Vuko Vukadinović) i član Savezne vlade SFRJ (premijer Ante Marković).

Profesor na američkom Univerzitetu Notr Dam Filip Mirovski za CIN-CG kaže da su se mnogi zagovornici neoliberalne politike obogatili na njenoj promociji.

”Oduzimanje njihovih nezakonito stečenih dobitaka je početak političkog odgovora”, rekao je Mirovski.

Dušan Pajović iz Pokreta za demokratiju u Evropi 2025 (DiEM25), čiji je jedan od osnivača bivši grčki ministar finansija Janis Varufakis, za CIN-CG kaže da je to što je glavni zagovornik privatizacije sjedio u Bordu direktora državne kompanije, jedan od višebrojnih paradoksa koje kapitalizam i oligarsi nose sa sobom.

”Državne firme, subvencije, nadoknade socijalne pomoći, razni grantovi i slično se gledaju sa gađenjem jedino ako upravo oni koji zagovaraju kapitalizam za druge, ne profitiraju od toga”, ocijenio je Pajović.

Kaže da je neoliberalizam generalno poguban za sve, osim za jedan odsto najbogatijih ljudi, a u Crnoj Gori je prisutna tranzicija između poluuspješnog realsocijalizma u “predatorski, imperijalni i divlji kapitalizam”.

Pajović smatra da sve oligarhe treba pravno istražiti, pogotovo one koji su se obogatili za vrijeme najveće bijede na Balkanu.

”Ali u svakom slučaju bih se suzdržao detalja do donošenja presude, te pozvao partije da ne pripisuju hapšenja sebi i ne prave pritisak na tužilaštvo s bilo koje strane, s obzirom na to da sve karike pravosudnog sistema moraju biti nezavisne”, poručio je Pajović.

Direktor Istraživačkog centra MANS-a, Dejan Milovac za CIN-CG kaže da Veselin Vukotić predstavlja odličan primjer kako nekažnjivost i potpuni nedostatak odgovornosti za donijete odluke može da ima nesagledive posljedice po državna preduzeća.

”Sada više nije nikakva tajna da je model privatizacije za koju se zalagao profesor Vukotić realizovan u formi takozvane prvobitne akumulacije kapitala, koja je omogućila da se na račun državnog budžeta i interesa radnika kreira ‘nova preduzetnička elita’”, rekao je Milovac.

U tom procesu je, kako je dodao, stigmatizovano državno vlasništvo kao pogrešan način upravljanja državnim resursima, a privatizacija koja je trebalo da bude zamajac za novi ekonomski rast, završena je pustošenjem brojnih crnogorskih preduzeća.

”Korist je ostvarila samo šačica ‘pobjednika crnogorske tranzicije’ koje je kasnije tadašnji premijer, a današnji predsjednik države, Milo Đukanović, označavao sa ‘oni koji su se snašli’”, podsjetio je Milovac.

Vukotić i još pet bivših članova Odbora direktora Plantaža uhapšeni su u junu zbog sumnje u malverzacije u poslu sa fabrikom briketa u kojem je državna kompanija navodno oštećena za više miliona eura. Pored Vukotića, uhapšeni su i Božo Mihailović, Duško Perović, Đorđije Rajković i Sead Šahman i zadržani u pritvoru. Bivša direktorica marketinga Anica Hajduković nakon saslušanja je puštena da se brani sa slobode. Ove sedmice su i Šahman i Rajković pušteni da se brane sa slobode.

Iz SDT-a su saopštili da ih sumnjiče da su donijeli odluku o zaključenju štetnog ugovora o vansudskom poravnanju između državne kompanije i privatne firme OMP Engineering.

U postupku poravnanja, od marta do aprila 2020. godine, a nakon neuspjelog posla s fabrikom briketa, državna kompanija obavezala se da firmi, koju su 2009. godine osnovali Oleg Obradović, Miodrag Ivanović i Predrag Bošković (poslanik DPS-a), koji je kasnije izašao iz posla, plati 350.000 eura i prenese im u vlasništvo 37.000 kvadrata zamljišta u Donjim Kokotima.

Zbog toga je krajem avgusta uhapšena i nekadašnja dugogodišnja izvršna direktorica Plantaža Verica Maraš.

U krivičnoj prijavi nove uprave Plantaža iz februara ove godine, navodi se da je Maraš u kriminalnoj grupi koju je formirao Vukotić, prihvatila da po njegovom nalogu na sjednicama Odbora direktora zastupa stav da je poravnanje sa OMP-om dobra odluka za kompaniju i da daje nepotpune podatke kako bi stvorila lažnu sliku da je ulaganje OMP-a značajno veće nego Plantaža.

Ona je, kako se navodi, dala Odboru direktora informaciju iz 2014. godine da su Plantaže uložile oko 450.000 eura, a OMP 1.122.000 eura, iako je kao izvršna direktorica znala da su od tada ukupna ulaganja Plantaža značajno veća i da premašuju iznos ulaganja OMP-a.

Posao sa fabrikom briketa samo je jedan od problema sa kojim se Plantaže suočavaju. To nekad uspješno državno preduzeće, godinama je u finansijskim problemima koji su prikrivani uvećavanjem vrijednosti zaliha, a na šta je upozoravala bivša finansijska direktorica Valerija Saveljić.

Tako je nakon formalno pozitivnih rezultata u pretodnim godinama, u 2020. godini iskazan gubitak od čak 18,8 miliona eura, a u prošloj godini od 20 miliona eura.

Radnicima su smanjene plate, a njihova isplata kasni jer je kompanija zadužena.  

Supruga ima četiri stana, a ćerke tri

Prema podacima Uprave za katastar i državnu imovinu, Vukotić nema stanova registrovanih na svoje ime. Ima, međutim, oko 5.787 kvadrata zemljišta u Danilovgradu, mjestu Podanje, u katastarskoj opštini Novo selo koje je stekao kupovinom. Na tom području, cijene kvadrata zemljišta kreću se od deset do 40 eura.

Vukotićeva supruga Ljiljana ima nekretnine u Podgorici, Danilovgradu, Herceg Novom i na Svetom Stefanu.

Ima dva stana u Podgorici, jedan od 101 kvadrat i drugi od 146 kvadrata, stečena kupovinom.

Veći stan nalazi se u zgradi koju je gradila firma Čelebić, u vlasništvu Tomislava Čelebića - poslovnog partnera Veselina Vukotića i Mila Đukanovića. U toj zgradi, poznatijoj kao Vila Čelebić u kojoj žive visoki državni funkcioneri, kvadrat košta oko 3.000 eura, što znači da stan Vukotića vrijedi skoro pola miliona eura.

Drugi stan nalazi se u zgradi Normal kompani i kupljen je na kredit 2010. godine od ukupno 85 hiljada eura na rok od 180 mjeseci. Taj stan sada vrijedi oko 200 hiljada jer, prema podacima agencija za nekretnine, kvadrat u ovom popularnom dijelu grada “preko Morače” prelazi 2.000 eura.

Prema podacima iz katastra, Ljiljana Vukotić na Svetom Stefanu ima stan od 63 kvadrata i garažu od 13 kvadrata, koje je stekla kupovinom. Cijena kvadrata stana na Svetom Stefanu prelazi 5.000 eura, tako da bi ovaj stan mogao biti vrijedan oko 300 hiljada eura. Na Cetinju je Ljiljana Vukotić kupila stan od 34 kvadrata.

I ona posjeduje parcele od nekoliko hiljada kvadrata u Opštini Danilovgrad (Podanje), od čega je dio naslijedila, a ostalo kupila.

U Herceg Novom, na Luštici, posjeduje voćnjak od 4.651 kvadrata. Na istom mjestu posjeduje i zajedničku parcelu od 1.080 m2 sa Olivijom Ivanović, suprugom Petra Ivanovića, savjetnika predsjednika države i Vukotićevog saradnika. Na Luštici cijena kvadrata zemljišta iznosi nekoliko stotina eura, tako da bi parcele Ljiljane Vukotić mogle biti vrijedne najmanje milion eura.

Ivanović je dugogodišnji poslovni partner Veselina Vukotića. Oni su skupa osnovali ISSP, a Ivanović je takođe profesor na UDG. Oni su počeli svoje partnerstvo još dok su predavali na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. I Vukotićeve ćerke Marija, Milica i Milena imaju stanove u Podgorici (47, 62 i 79 kvadrata) i to u zgradama gdje njihova majka ima stanove ili u blizini.

Marija Vukotić ima stan od 47 kvadrata u Vili Čelebić, vrijedan oko 150 hiljada eura. Milica ima stan u zgradi Normal kompani od 62 kvadrata, čija je vrijednost oko 120 hiljada eura, dok Milena ima stan u blizini, u zgradi Cijevna komerca. Njen stan je od 79 kvadrata i vrijedi oko 150 hiljada eura.  

Učešće u vrijednim berzanskim transakcijama

Ljiljana Vukotić je tokom 2020. godine imala mjesečnu penziju od 420 eura, odnosno ukupno 5.040 eura za godinu.

U preduzeću Megatrend co, koji je, prema medijskim izvještajima, bio u neformalnom vlasništvu njenog supruga, je za autorski honorar 2020. dobila ukupno 10.120 eura.

Ljiljana Vukotić je bila 2004. izvršni direktorica te firme, čiji je osnivač, prema zvaničnim podacima, Maja Boljević.

Menadžment te firme su godinama uglavnom činili Vukotićevi nekadašnji studenti sa Ekonomskog fakulteta, prethodno angažovani u Centru za preduzetništvo ili ISSP.

Megatrend je imao vlasnički udio u Monte adria broker-dileru, prvoj brokerskoj kući registrovanoj u Crnoj Gori i posredniku u najznačajnijim berzanskim transakcijama, kao što su kupoprodaja akcija Telekoma i posebno Elektroprivrede. Italijanska kompanija A2A kupila je 2009. godine oko 12 miliona akcija manjinskih akcionara EPCG po cijeni od 8,4 eura za dionicu, odnosno za ukupno oko 100,98 miliona eura. Od toga je Monte adria broker-dileru pripalo 505 hiljada eura, po osnovu provizije od pola procenta. Tada je akcije prodalo oko sedam hiljada akcionara.

Zbog toga su manjinski akcionari podnijeli tužbu 2013. godine protiv Komisije za hartije od vrijednosti (KHOV), Centralne depozitarne agencije, države i Savjeta za privatizaciju tražeći da im se vrati novac isplaćen brokeru Monte adria broker-dileru, ali im je tužba odbijena.

Ekonomska kriza je od 2009. ugasila brojne brokerske kuće, pa je i Monte adria likvidirana 2014. godine, a prema posljednjim podacima Centralnog klirinškog depozitarnog društva (nekadašnja Centralna depozitarna agencija), vlasnici su bili fond Trend sa 49 odsto udjela, Merkator CO sa 37,7 odsto i Megatrend sa 13,14 odsto.

Prva banka Crne Gore, Aca Đukanovića, brata Mila Đukanovića, bila je vlasnik 49 odsto akcija Monte adria broker-dilera od aprila 2009. do novembra 2010. Banka je akcije brokerske kuće uzela zbog nevraćenih kredita.

Prema podacima Centralnog registra privrednih subjekata (CRPS), izvršni direktor Monte adria brokera, osnovanog 2002. godine, bio je Slovenac Damjan Hosta, a član Borda do 2010. je bio Petar Ivanović. Član Borda je 2010. godine bila i Vukotićeva ćerka Milica.

Vukotić je jedan od kreatora masovne vaučerske privatizacije, u kojoj su kajmak pokupili privatizacioni fondovi i brokerske kuće. Iako je glavna ideja masovne vaučerske privatizacije bila da se građanima kroz vaučere podijeli državna imovina, fondovi su uzeli oko 40 odsto ukupnog broja vaučera odnosno oko 500 miliona eura vrijednog kapitala.  

Mercedesi, fakulteti i akcije u 17 preduzeća

Od ostale imovine, Vukotić ima mercedes S550 iz 2006. godine, a njegova supruga mercedes A klase iz 2013. i mercedes B180 iz 2013.

Prijavio je i akcije u 17 preduzeća koje trenutno na berzi vrijede oko 50 hiljada eura. Vukotić ima akcije u Plantažama (78.047), Barskoj plovidbi (2.988), Crnogorskom elektroprenosnom sistemu (13.546), Telekomu (3.087), Ulcinjskoj rivijeri (560), Atlas mont fondu (13.000), UTIP-u Crna Gora (2.400), Eurofondu (225.034), Trendu (57.700), HLT-u (36.647), Izboru Bar (10.000), Otrantu (125), Montecargu (52). Telekom redovno dijeli dividendu akcionarima, a i Plantaže dok su formalno bilježile dobit. Međutim, Vukotić dividendu od akcija nije prijavljivao.

Suosnivač je preduzeća Univerzitats (25 odsto) u okviru kojeg posluje UDG, kao i 11 fakulteta unutar UDG-a. Vlasnički udio Vukotića u Fakultetu za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis je 33,5 odsto, Fakultetu za informacione sisteme i tehnologije 34,5 odsto, Fakultetu pravnih nauka 12,5, Politehnici 37,5, Fakultetu za prehrambenu tehnologiju, bezbjednost hrane i ekologiju 37,5, Fakultetu umjetnosti 12,5, Sportskom menadžmentu 35, Fakultetu za kulturu i turizam 37,5, Filološkom fakultetu 12,5 i Fakultetu primijenjene nauke 37,5 odsto.

Vukotić je UDG osnovao 2008. godine sa aktuelnim predsjednikom države i liderom Demokratske partije socijalista (DPS) Milom Đukanovićem, biznismenom Tomislavom Čelebićem i bivšim dekanom državnog Pravnog fakulteta Draganom Vukčevićem.

Na preduzeće Univerzitats upisana je poslovna zgrada, garaža i zemljište od 16.438 kvadrata (3873/2) u Donjoj Gorici. Tržišnu vrijednost ovog kompleksa teško je izračunati, ali sigurno je Vukotićev dio i ovdje milionski.  

Privatni Univerzitet na grbači države

Licencu Vukotićevom i Đukanovićevom Univerzitetu, samo mjesec pošto je izabran za ministra prosvjete, dao je Slavoljub Stijepović, akter afere Koverta i aktuelni savjetnik predsjednika države.

Stijepović je izdao licencu Univerzitetu Donja Gorica dvije godine nakon što je osnovan, a zatim je izmijenjen i Zakon o visokom obrazovanju pa je od tada predviđeno da Vlada ubuduće utvrđuje broj studenata i visinu sredstava za finansiranje na “studijskim programima od javnog interesa na privatnim univerzitetima”.

Tako je država na štetu državnog Univerziteta pomagala privatni, iako je Vukotić deklarativno bio protiv državnog intervencionizma. Iz Ministarstva prosvjete nijesu odgovorili na pitanje CIN-CG koliko je UDG dobio novca iz budžeta.

Na UDG radi više bivših ministara, kao i nekadašnji premijer Igor Lukšić. Osim Petra Ivanovića, predavači na UDG-u su i bivši ministar finansija Milorad Katnić, bivši ministar ekonomije Vladimir Kavarić, zatim direktor KHOV Zoran Đikanović, savjetnik predsjednika države Boris Bastijančić…

Dejan Milovac navodi da je nakon što je Vukotić ušao u posao sa Đukanovićem lično i kada je sa drugim pobjednicima tranzicije osnovana firma Univerzitats, odnosno UDG, dodatno je učvršćena zaštita Vukotića od bilo kakve odgovornosti za pogrešno sprovedene privatizacije.

Vukotić je 1998. godine osnovao Institut za strateške studije i prognoze, koji je, i pored državnog Monstata, izrađivao statističke pokazatelje i brojna Vladina dokumenta, kao što su Strategije razvoja i redukcije siromaštva, Strategija za izbjegla i raseljena lica... Izrada strategija košta nekoliko desetina hiljada eura.

Sa osnivačem i potpredsjednikom Montenegro biznis alijanse (MBA), bivšim direktorom vladine Agencije za promociju stranih investicija, nekadašnjim ministrom poljoprivrede, sada poslanikom i savjetnikom predsjednika države, Petrom Ivanovićem, osnovao je i konsalting kompaniju Centar za preduzetništvo 1999. godine. 

Kako se može vidjeti na sajtu kompanije, klijenti su im brojne državne institucije - Agencija za nadzor osiguranja, Agencija Crne Gore za promociju stranih investicija, Investiciono razvojni fond Crne Gore, Komisija za hartije od vrijednosti, ministarstva kulture, ekonomije, finansija, zdravlja, održivog razvoja i turizma, poljoprivrede i ruralnog razvoja, Monstat…  

Vukotiću Spuž nije nepoznat

Vukotiću ovo nije prvi put da se nađe u zatvoru u Spužu. Tamo je bio i u proljeće 1993. godine, kada je sa aktuelnim direktorom KHOV Zoranom Đikanovićem osumnjičen za finansijsku prevaru preko privatnog preduzeća Ant komerc u kome je Đikanović bio direktor, a Vukotić glavni savjetnik.

U AB revoluciji, koja je sprovođena pod palicom Slobodana Miloševića i Srbije, u januaru 1989. Vukotić i Đukanović su bili saborci. Đukanović je postao generalni sekretar Saveza komunista Crne Gore (SKCG) a Vukotić, nekada predsjednik organizacije SKCG na Univerzitetu Veljko Vlahović, je bio glavni autor programa Nova razvojna filozofija “mladih, lijepih i pametnih”, odnosno novog rukovodstva Crne Gore na čelu sa Đukanovićem i Momirom Bulatovićem.

U tadašnjem Titogradu je od 25. do 27. aprila 1989. godine održan X vanredni kongres SKCG, a uvodni referat je imao Vukotić, koordinator Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista (CKSK) Crne Gore.

”Sve što se dešavalo od oktobra do danas pokazuje da narod nije bio izmanipulisan ni spolja ni iznutra, da na njegovom čelu nijesu bili četnički sinovi već najprogresivniji izdanci mlade generacije. Ovi događaji nijesu posrbljavanje i nacionalna rasprodaja Crne Gore, nego odluka i volja da se vrati dostojanstvo crnogorskoj naciji i svima koji bratski i u slozi žive u Crnoj Gori”, rekao je tada Vukotić.

SKCG je predložio Vukotića krajem 1989. za ministra za svojinsku transformaciju u saveznoj Vladi reformiste Ante Markovića.

Đukanović je u toj fazi bio pobornik očuvanja društvene imovine, a Marković se zalagalo za postepenu privatizaciju. Vukotić se priklonio Markoviću, odstupio od Nove razvojne filozofije (u kojoj se ne pominje privatizacija) i uslijedila je afera sa Ant komercom.

Prema nekim tumačenjima, Vukotić je završio u zatvoru 1993. zbog osvete DPS-a “zapadno orijentisanom profesoru Ekonomskog fakulteta koji im je okrenuo leđa”, nakon raspada SFRJ i pada Vlade Ante Markovića.

Ali, nakon izlaska iz zatvora Vukotić postaje glavni Đukanovićev ekonomski strateg, promoter neoliberalizma u Crnoj Gori, a kasnije i ideje “mikrodržave” kojom upravlja mala grupa, kako je govorio, “tržišno dokazanih”.

Zoran Đikanović 2000. godine postaje direktor KHOV, a na toj poziciji je i danas.

Vukotiću je suđeno i u slučaju privatizacije Jugopetrola, kada je po prijavi NVO Grupa za promjene, osumnjičen da je sa tadašnjim direktorom Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja Brankom Vujovićem, mimo zakonske procedure višemilionski konsultantski posao dodijelio advokatskoj firmi Marka Harisona. Harisonu je na ime provizije za savjetodavne usluge isplaćeno oko tri miliona eura.

U aprilu 2007. godine oslobođeni su optužbe, uz obrazloženje da nezakonitu odluku nijesu donijeli sami.

”Svi članovi koji su prisustvovali 33. sjednici Savjeta za privatizaciju učestvovali su u donošenju odluke”, piše u izrečenoj presudi Krivičnog vijeća tadašnje sutkinje Osnovnog suda Maje Zeković.

Viši sud je u martu 2008. potvrdio ovu presudu.

Nakon toga je Vukotić postao poslovni partner Đukanovića na UDG, dok je Vujović izabran za ministra ekonomije.

Harison se kasnije pojavio u Panama papirima gdje je registrovao 13 kompanija koje se povezuju sa Crnom Gorom.    

Neoliberalizam posebno poguban za male države

Neoliberalni koncept razvoja ekonomije i ideje o globalnom slobodnom tržištu roba, usluga i kapitala, počeli su da se razvijaju 70-ih godina 20. vijeka za vrijeme američkog predsjednika Ronalda Regana i britanske premijerke Margaret Tačer. Početak kraja neoliberalizma vezuje se za finansijsku krizu 2008. godine, kada su mnoge države svijeta intervenisale i spasavale svoje banke. To je uradila i Vlada Crne Gore kada je donijela odluku o državnoj intervenciji u Prvoj banci.

Poznati ekonomista i nobelovac Džozef Štiglic 2008. je u tekstu pod naslovom “Kraj neoliberalizma” naveo da je neoliberalni tržišni fundamentalizam uvijek bio politička doktrina u službi određenih interesa.

Politikolog Frensis Fukujama u jednoj od svojih knjiga napisao je da ekonomske reforme u mnogim zemljama nijesu urodile plodom, a u nekima se, usljed odsustva valjanog institucionalnog okvira, poslije liberalizacije situacija samo pogoršala.

Janis Varufakis u jednom od svojih članaka o neoliberalizmu navodi da neoliberalizam nastoji upravljati svim stvarima dok se protivi demokratskoj kontroli nad njima.

”Demagozi se zalažu za ulaganja u ljudski kapital dok ismijavaju društveni inženjering pod vodstvom vlade. Oni pozdravljaju ‘slobodu’ kao prirodnu osnovu za život - pod uslovom da mogu upotrijebiti tešku ruku policije za upravljanje imovinskim odnosima i spriječiti demokratsku intervenciju u kapitalizam”, kaže Varufakis.

Vukotić je bio jedan od ključnih igrača kada je u pitanju upravljanje državnom imovinom u Crnoj Gori, nakon pada komunizma i tranzicije u kojoj su privilegovani odnijeli milijarde, dok su građani i državna preduzeća enormno siromašili.  

Prošle decenije, izgubljeni milioni

Dejan Milovac podsjeća da su Plantaže godinama važile za zdravo preduzeće i time se bitno razlikovalo od ostalih koje su nakon ostanka u državnom vlasništvu nastavile da opterećuju državni budžet kroz dotacije i državnu pomoć, ali su posljednji podaci pokazali do koje mjere je takvo stanje bilo fingirano.

”Podaci su pokazali i da se malo šta od onoga za šta se Vukotić zvanično zalagao, pa i kao redovni profesor na UDG-u, zapravo i primjenjivalo u poslovanju Plantaža. Informacije iz istrage svjedoče o besprizornom pustošenju ove državne kompanije, pogrešnim odlukama koje su bile na štetu opstanka kompanije, a u korist takovanih poslovnih partnera i same uprave koja je neštedimice koristila privilegije upravljanja ovom kompanijom”, rekao je Milovac. Ključno pitanje koje se, kako kaže, postavlja u slučaju Vukotića i njemu sličnih, jeste zbog čega su trebale da prođu decenije i budu izgubljeni desetine milione eura prije nego što su nadležni organi uradili nešto po pitanju poslovanja ovog preduzeća.  

Kapitalizam za većinu, socijalizam za manjinu

Dušan Pajović podsjeća da je Crna Gora i bivša Jugoslavija nekada imala jednu od najprogresivnijih metoda rada, koja se i dalje izučava na univerzitetima, tj. čuveno radničko samoupravljanje ili “one person - one share” program (jedna osoba - jedna dionica).

”Danas smo samo brojka međunacionalnih korporacija, sumnjivih ‘domaćih’ biznismena, i korumpiranih i/ili neoliberalno priučenih političara. Ono što je kapitalizam na djelu mnogo puta pokazao je činjenica da je neodrživ i da u nekom trenutku ‘puca’. Tržište pod ovakvim okolnostima ne može da se samoreguliše, jer čak i kada uspješno eksploatiše radnike, ono ne može da predvidi katastrofe poput virusa kovid 19”, naveo je Pajović.

Onda, kako dodaje, na djelu nastupa državni intervencionizam i veliki dotok subvencija, protiv kojih se ti isti primaoci novca u nekom”stabilnijem” vremenu silno bune.

”Živimo verziju kapitalizma za većinu, a socijalizma za manjinu... Učili su nas da je fašizam pobijeđen 1945, ali vidjeli smo da to nije baš tako. Fašizam je i te kako iskorišćen invokacijom mitomanije i ekstremnog nacionalizma, da bi se fabrike, rudnici i industrija privatizovali za mizerne novce. Prodate rudnik za marku, a ‘razliku u novcu’ uzmu političari i današnji ‘pobjednici tranzicije’, odnosno ratni profiteri. Plašim se da taj proces nije ni blizu kraja. Investitori se objeručke dočekuju i slave, dok se o radničkim pravima govori isključivo iz populističke prizme koja nema suštinu... Tražili smo promjene, a dobili zamjene, i to u paketu sa vjerskim fundamentalizmom”, navodi Pajović, član grupe DiEM25 koja radikalno kritikuje postojeći dominantni sistem i zalaže se za nove odnose u kojima bi raspodjela društvenog bogatstva bila znatno pravednija od ove u neliberalizmu, ili divljem kapitalizmu čiji je jedan od ideologa u Crnoj Gori, uz Mila Đukanovića, bio upravo Veselin Vukotić.

Biljana MATIJAŠEVIĆ

Njena koleginica iz Osnovnog državnog tužilaštva u Bijelom Polju, Katarina Kljajević, kazala je da oni često nemaju osnova da pokrenu krivični postupak, jer je nadležnost za krivično djelo Izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje na višem državnom tužilaštvu, i istakla da se neka krivična djela "preklapaju", ali da „sankcija za govor mržnje svakako mora biti oštra i odvraćujuća". Ona je ukazala i da sudija za prekršaje, ako ocijeni da kvalifikacija djela nije odgovarajuća, može da zahtijeva od tužioca da predmet ponovo razmotri i promijeni kvalifikaciju.

Predsjednica Suda za prekršaje u Podgorici, Nada Bjeković, ukazala je da bi državni tužioci "u startu morali ozbiljnije da sagledaju radi li se o krivičnom djelu". Istakla je da je u predmetima u kojima se stranke privode u sud česta pojava da su kao prekršaji kvalifikovana krivična djela.

U diskusiji se moglo čuti i da je neprimjereno da tužilac telefonskim putem, bez uvida u spise predmeta i bez saslušavanja okrivljenog, odlučuje ima li elemanata krivičnog djela ili ne, te da tu praksu treba mijenjati. Istaknuto je i da je neophodno da policijske prijave podnose pravnici posebno obučeni da prepoznaju govor mržnje.

Akcija za ljudska prava je seminar organizovala u okviru projekta "Suzbijanje govora mržnje - evropski standardi i praksa" koji finansira Ambasada Švajcarske konfederacije u Beogradu i projekta „Obrazovanjem protiv govora mržnje“, uz podršku Evropske unije, posredstvom Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i partnera.

‎‎Koliko ste zadovoljni radom trenutnog sastava Tužilačkog savjeta?
Jovović: “Mada sam to u više navrata saopštavao, izuzetno sam zadovoljan radom aktuelnog sastava Tužilačkog sastava, jer smatram da je ova grupa ljudi, iako se to možda nije očekivalo u javnosti, pronašla formulu da o bitnim pitanjima koja se tiču funkcionisanja Državnog tužilaštva pomiri, eventualno, suprostavljene interese i sa visokim nivoom saglasnosti dođe do bitnih odluka. Naravno, prostora za napredak uvijek ima, jer životni tokovi članova Savjeta ne dozvoljavaju uvijek potpunu posvećenost radu u Savjetu, ali za sada mogu da izrazim veliko zadovoljstvo  i što se tiče saradnje i što se tiče međuljudskih odnosa koji vladaju u Savjetu. Utisak stručne javnosti koji sam mogao opipati dok je Savjet još bio u povoju bio je takav da kontrerni interesi članova Savjeta koji dolaze iz Državnog tužilaštva i članova koji dolaze iz reda uglednih pravnika, mogu paralisati rad Savjeta, ali očito je da su svi članovi shvatili da su na istom zadatku, zbog čega je i došlo do svojevrsne homogenizacije kada je u pitanju odlučivanje o važnim pitanjima, ali opet uz očuvanje autonomije mišljenja koja se se po nekim tačkama i razlikovala, što je definitivno pokazatelj demokratskog modus operandi rada Savjeta.”

Šta je sljedeći korak, i na šta bi se prvo trebao fokusirati Tužilački savjet u svom radu?
Jovović: “Savjet trenutno ima zadatak da izvrši selekciju kandidata koji su se prijavili na konkurs za izbor novih državnih tužilaca u osnovnim tužilaštvima tokom proljeća tekuće godine, a potom i da obavi izbor nove grupe državnih tužilaca za osnovna državna tužilaštva po konkursku iz avgusta 2022.godine. Ovi potezi su prilično nužni iz razloga što određena Državna tužilaštva vape za kadrovima (posebno ona na sjeveru CG), pa je izbor novih državnih tužilaca u osnovnim državnim tužilaštvima prijeka potreba. U daljem radu, osim jačanja kadrovskih potencijala, Savjet se mora fokusirati na obezbjeđivanje boljih prostornih kapaciteta i poboljšanje bezbjednosti državnih tužilaca. Nedavno je Vlada Crne Gore usvojila zaključak o preseljenju prostorija Vrhovnog, Specijalnog i Višeg državnog tužilaštva u staru zgradu Vlade i to svakako predstavlja značajan iskorak u pravcu unapređenja prostornih mogućnosti ovih tužilaštava. Takođe, poslednja dešavanja u vezi napada na državnu tužiteljku u ODT Podgorica znak je da se mora ozbiljno pristupiti problemu bezbjednosti državnih tužilaca i tu će Savjet, siguran sam, uložiti dodatni napor da se ovi rizici smanje na minimum i da državni tužiocu budu u potpunosti zaštićeni.”

Koliko je bitno uređenje normativnog okvira i kojeg konkretno, da bi rad Tužilačkog savjeta imao više uspjeha?
Jovović: “Dobar normativni okvir od presudne je važnosti za plodotvoran rad Savjeta, tu nema nikakve dileme. Savjet je, svakako, prepoznao da je potrebno unaprijediti određena regulatorna rješenja i u svom daljem radu, definitivno će nastojati da da svoj doprinos kroz predlaganje određenih solucija i eventualno učešće u radnim tijelima koja pripremaju propise. Upravo na fonu ovakvog zaključka, Savjet je nedavno usvojio i izmjene svog Poslovnika o radu, budući da je poučen iskustvom svog kratkotrajnog rada u sadašnjem sastavu, uvidio određene nedostatke u proceduri koji su kočili rad Savjeta, tako da mogu reći da normativna inicijativa jeste dio agende budućeg rada Savjeta.Po mom skromnom mišljenju, izmjene Zakona o državnom tužilaštvu su neophodne, jer je upravo ovaj propis inhibitor unapređenja metodologije ocjenjivanja državnih tužilaca, ali i njihove odgovornosti za rad i profesionalne rezultate. Ma koliko da je Savjet pokušavao da poboljša određena pravila ocjenjivanja, bio je drastično limitiran zbog zakonskih rješenja, tako da se izmjene ovog Zakona nameću kao imperativ. Ono što, međutim, ja percipiram kao najvažnije jeste da buduće izmjene ovog Zakona moraju prošiti kadrovsku bazu kada je u pitanju izbor državnih tužilaca za Više, Specijalno i Vrhovnog državno tužilaštvo, jer smatram da postoji veliki broj ljudi van sistema državnog tužilaštva koji imaju potreban profesionalni kvalitet, ličnu hrabrost, volju i afinitet da podjednako, ako ne i bolje obavljaju posao državnog tužioca u ovim tužilaštvima. Time bi se, van svake sumnje, u rad ovih tužilaštava unijela nova energija, ali i malo drugačiji način razmišljanja, nego što je onaj koji se formira vremenom provedenim na nižim nivoima, imajući u vidu da asimetrično razmišljanje kriminalnih struktura zahtijeva ponekad i drugačiji pristup nego što je klasično tužilački. Prema tome, mislim da Zakon o državnom tužilaštvu treba poboljšati, a kad se to uradi, onda će se lakše unaprijediti i druga normativna struktura.”

Kako možemo unaprijediti model i način ocjenjivanja tužilaca i rukovodilaca državnih tužilaštava, a onda i normativni okvir Komisija za utvrđivanje disciplinske odgovornosti, povrede Etičkog kodeksa, kao i Komisije za utvrđivanje zakonitosti rada državnih tužilaca i rukovodilaca državnih tužilaštava?
Jovović: “Kao što sam rekao u odgovoru na prethodno pitanje, izmjene Zakona o državnom tužilaštvu su potrebne kako bi se pokrenuo lanac kvalitetnih promjena u funkcionisanju Državnog tužilaštva. Kao i u vezi sa ocjenjivanjem, disciplinska odgovornost tužilaca, zakonski, je dosta sužena i praktično se svodi na sankcionisanje nekih formalnih propusta, dok krupnije greške uopšte ne mogu biti obuhvaćene ovom vrstom odgovornosti. Smatram da je disciplinska odgovornost vrlo važan aspekt poboljšanja kvaliteta funkcionisanja Državnog tužilaštva, ali bez izmjene Zakona, teško da se tu mogu očekivati neki pomaci. Ista je situacija i sa pitanjem poštovanja Etičkog kodeksa, budući da ta procedura nije do kraja dovršena, a s obzirom da je i to proces koji ima elemente kontradiktornog postupka, neophodno je da Zakon tu pruži konkretnija procesna rješenja, budući da Poslovnik o radu Etičke komisije ne može da otkloni sve procesne nedostatke. Dakle, Zakon o državnom tužilaštvu treba kvalitetno izmijeniti jer će se tako omogućiti bolja kontrola rada državnog tužilaštva. U ovom trenutku, međutim, Savjet u granicama mogućeg, nastoji da određenim intervencijama poboljšava normativni okvir u vezi sa svim aspektima svog rada, ali to neće mnogo značiti dok se ne izmijeni Zakon o državnom tužilaštvu.”

Značajan je nalaz da većina (58 odsto) smatra da nastavnici traže manje znanja od đaka iz romske i egipćanske zajednice u odnosu na opštu populaciju, takav pristup ih dovodi u nepovoljan položaj i čini nepripremljenim - kako za zahtjeve tržišta rada, tako i za dalje školovanje, konstatuje se u istraživanju

Zbog predrasuda sa kojima se suočavaju, Romkinje i Egipćanke diskriminaciju u Crnoj Gori primjećuju od zdravstva preko obrazovanja do zapošljavanja, rezultati su fokus grupe urađene za potrebe Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Centra za romske inicijative (CRI).

”Ako deset puta dnevno ne čujem riječ Ciganin, meni je čudno. To nije u redu. Čeka se satima ili se preskače red”, samo je jedno od iskustava medijatora iz jedne zdravstvene ustanove.

Istraživanje, koje je sproveo Centar za monitoring i istraživanja (CeMI), činile su fokus grupe sa 26 pripadnica RE zajednice u Podgorici, Nikšiću i Bijelom Polju, tri dubinska intervjua sa medijatorima, ali i anketno istraživanje sa 24 medijatorke i medijatora.

Kada je u pitanju kvalitet osnovnoškolskog obrazovanja, on je od strane učesnica fokus grupa bolje ocijenjen od predškolskog - većina (54,2 odsto) smatra da je dobrog kvaliteta.

Srednjoškolsko obrazovanje lošije je ocijenjeno od osnovnoškolskog - 35,3 odsto, pa je, poručuje se u dokumentu, potrebno dodatno istražiti koji nivo podrške nedostaje tokom ovog nivoa školovanja i utvrditi pripremljenost đaka za srednju školu nakon završetka prethodnog obrazovnog ciklusa.

Kvalitet visokoškolskog obrazovanja veoma je nisko ocijenjen, jer ga tek trećina doživljava kao dobar, a čak 42 odsto kao loš.

”Značajan je nalaz da većina (58 odsto) smatra da nastavnici traže manje znanja od đaka iz romske i egipćanske zajednice u odnosu na opštu populaciju. Ovakav pristup studente dovodi u nepovoljan položaj i čini ih nepripremljenim - kako za zahtjeve tržišta rada, tako i za dalje školovanje”, konstatuje se u istraživanju.

Gotovo da postoji konsenzus oko potrebe da vrtići uključe medijatore/ke koji razumiju romski i albanski jezik. Ovaj stav ima 87,5 odsto ispitanica.

Konsenzus oko potrebe za romskim asistentima u vrtićima posebno je značajan kada se uzme u obzir podatak da tek 8,3 odsto ispitanih smatra da sva djeca iz romske i egipćanske zajednice danas znaju crnogorski jezik kada upisuju osnovnu školu.

Većina smatra da ima djece koja ne znaju jezik na kojem će učiti u osnovnoj školi. Uzimajući u obzir da je obuhvat romske i egipćanske djece predškolskim obrazovanjem i dalje nizak, potrebni su i alternativni vidovi pripreme za osnovnu školu, konstatuje se u nalazu.

”Kad sam vidjela drugu djecu kako se ponašaju u vrtiću, onda sam i ja počela da učim jezik. Jednom kad me pitala vaspitačica kako se zovem, sad se tačno sjećam, ja nijesam umjela da joj odgovorim. Umjesto toga, pošto su me stariji brat i sestra naučili matematiku - iako se to u vrtiću još ne radi - ustala sam sa stolice i napisala 1 + 1 = 2”, kazala je jedna od učesnica fokus grupe iz Bijelog Polja.

Medijatori/ke smatraju da roditelji svojoj djeci pružaju podršku u školovanju, ali ne svi, pa je potrebno dodatno osnaživati one porodice koje ne prepoznaju važnost školovanja.

Neki roditelji svojoj djeci ne dozvoljavaju da idu u školu, što nije česta pojava, ali bi se po odgovorima medijatora/ki dalo zaključiti da je prisutna.

Napuštanje škole propraćeno je različitim razlozima. Iz izjava medijatora zaključuje se da je jedan od razloga i nedostatak materijalnih sredstava - npr. adekvatne garderobe za djecu, što za posljedicu ima slabiju zainteresovanost djece da nastave da idu u školu. U nalazu se navodi da je važno osnažiti roditelje da motivišu svoju djecu da nastave da se obrazuju.

”Upravo uključenost i osnaživanje roditelja - podrška u obezbjeđivanju materijalnih uslova za njihovu djecu i podrška da istraju u procesu motivacije djece kako bi ona nastavila da idu u školu - predstavljaju važan preventivni faktor u suzbijanju izlaska djece iz obrazovnog procesa, to jest tzv. drop outa”, navodi se u nalazu.

Pristup zdravstvu

Pristup zdravstvenim uslugama i njihova dostupnost uslovljeni su i posjedovanjem zdravstvene knjižice, odnosno nove lične karte. Sagovornici medijatori su istakli da najveći procenat populacije posjeduje zdravstvenu knjižicu, ali da i dalje postoji manji broj onih koji je ne posjeduju - kako zbog nedostajuće i nepotpune dokumentacije, tako i zbog migracija ka drugim zemljama, bilo da se radi o onima iz okruženja ili o drugim državama.

Odnos ljekara prema Romkinjama i Egipćankama ocijenjen je kao osrednji, što se donekle može objasniti diskriminacijom na koju su ukazivali učesnici i učesnice kvalitativnog dijela istraživanja. Istakli su, međutim, da je takav odnos individualan i da ga ne treba generalizovati.

Sagovornice iz fokus grupa navode da posjećuju ljekara onda kada postoji određeni zdravstveni problem, a da veoma rijetko idu na preventivne preglede.

Kada je riječ o ginekološkim pregledima, navode da biraju ginekološkinju prije nego ginekologa. Kada se govorilo o tome da li se ravnopravno donose odluke povezane sa planiranjem porodice i sa tim da li će i koliko će se djece roditi, medijatori su mišljenja da je prisutna ravnopravnost među bračnim partnerima.

Na osnovu razgovora sa fokus grupama konstatuje se sličan stav - da ranije žena nije imala uticaj na rađanje djece, ali da se to sada promijenilo.

”Prije je bilo tako, žena nije smjela da kaže nešto, no kol’ko je muž htio djece, toliko je rodila. Ali, dobro, to je bilo prije. Sada se dogovaraju”, kazala je jedna od učesnica fokus grupe iz Nikšića.

Takođe, ispitanice su navele da se koriste kontraceptivna sredstva u cilju kontrole rađanja.

Ugovoreni brakovi i bračni posrednici

Na osnovu dobijenih izjava nameće se zaključak da ugovoreni brakovi i dalje postoje. Prisutna je svijest o zakonskoj zabrani stupanja u rane brakove, ali i sistemu reagovanja koji uspostavljen na nivou zajednice u slučaju da do takvih situacija dođe.

Većina ispitanika/ica smatra da se djevojke najčešće udaju maloljetne, dok je zabilježeno petina odgovora da u brak najčešće ulaze prije nego što napune 16 godina, koliko iznosi apsolutni zakonski limit.

Zabrinjavaju podaci da su ispitanici čuli za veoma ekstremne slučajeve stupanja u rane brakove u posljednjih pet godina, pa navode čak i uzraste od 7, 8, 12, 13 godina...

”Ispitanice navode ekstremno niske donje granice stupanja u brak - čak osam godina. Kažu da su to poznatiji slučajevi jer je došlo do reakcije policije, ali i da je bilo brakova sklopljenih sa djecom od 10 godina (oni nijesu prijavljeni policiji). Kažu i da se dijete, ukoliko policija reaguje i vrati ga roditeljima, poslije nekoliko dana ponovo seli u porodicu ‘mladoženje’”, navodi se u nalazu urađenom za potrebe CIN-CG i CRI, dodajući da se u ovim slučajevima kao motiv roditeljā da ugovore maloljetnički brak navodi želja za obezbjeđivanjem dobre porodice kao garancije za dobar život, kao i uzimanje novca..

Brakove najčešće ugovara neko iz porodice (otac, majka ili rođaci), ali i bračni posrednici. Podatak da je 41,7 odsto ispitanika navelo da brak ugovaraju “bračni posrednici” zahtijeva dalju analizu. Postavlja se pitanje ko su posrednici, na koji način djeluju, da li se radi o organizovanim radnjama...

Većina ispitanih (67 odsto) je stava da nadležne institucije rade na sprečavanju ugovorenih maloljetničkih brakova.

Nakon stupanja u maloljetnički brak mogućnosti za nastavak školovanja dodatno su, međutim, limitirane. Ovaj nalaz je važan jer se u brak često stupa prije ili ubrzo nakon sticanja punoljetstva. Takođe, ulazak u brak za žene znači preuzimanje brige o domaćinstvu, što je često prepreka za nalaženje posla.

Muškarci su u braku najčešće stariji od žena i nosioci su imovinskih prava. U porodici su muška djeca nekad privilegovanija od ženske. Prije braka se djevojčicama nameću zabrane koje dječaci nemaju. Problem je kod roditelja jer oni veću podršku daju muškom djetetu nego ženskom.

Ispitanice iz Podgorice navele su kako ne mogu da idu van naselja, kako ne posjećuju lokale, nije im dozvoljeno da idu u pozorište, a u bioskop mogu samo uz pratnju drugih članova porodice.

Ekonomska nezavisnost još ne postoji

Nasilje nad ženama je prisutno kako u opštoj, tako i u romskoj i egipćanskoj populaciji. Ipak, većina ispitanih dala je odgovor da takvo nasilje nije prisutno ili da ne zna da postoji. Nasilje nad ženama i djevojčicama i dalje je tema o kojoj se u romskoj i egipćanskoj populaciji nerado govori.

Prijavljivanje nasilja povezano je sa strahom od gubitka kontakta sa djecom, za sopstvenu bezbjednost, ali i sa strahom od ekonomskih posljedica.

Odnos policije prema ženama žrtvama nasilja polovina učesnika/ica istraživanja ocjenjuje sa “ni dobar ni loš”, dok ga je 41,7 odsto ispitanika/ica ocijenilo dobrim.

”Više puta se ponovilo mišljenje da policija u slučaju porodičnog nasilja reaguje, prije svega, u cilju očuvanja uobičajenih porodičnih struktura i da nerijetko pokušava da pomiri članove porodice. Takvo postupanje žrtvi onemogućava da izađe iz kruga nasilja”, navodi se u nalazu, u kom se dodaje da su učesnice istraživanja znale za primjere prijavljenog nasilja nad ženama.

Informacije o prepoznavanju nasilja i zaštiti od nasilja nijesu, prema ovom nalazu, dostupne na romskom i na albanskom jeziku. Učesnicama fokus grupa bilo je poznato da se u slučaju nasilja može kontaktirati sa policijom, da postoje SOS telefon i sklonište za žrtve nasilja, ali ne i na koji način se može kontaktirati sa ovim službama.

Podrška može da se dobije od policije, centra za socijalni rad, ženskih organizacija, u prvom redu SOS telefona i Sigurne ženske kuće.

U Nikšiću je posebno izraženo djelovanje CRI. U nalazu se navodi da je potrebno dodatno edukovati Rome i Romkinje kako da prepoznaju nasilje, kako da reaguju u slučaju da se ono događa, kao i o tome kome mogu da se obrate.

Ekonomska nezavisnost, odnosno generalna ravnopravnost u pogledu zapošljavanja, još ne postoji. Navodi sagovornika ukazuju na to da su muškarci ti koji rade, tj. imaju neki oblik radnog angažmana kojim se obezbjeđuju novčana sredstva za porodicu. Žene imaju tu mogućnost u maloj mjeri, a razlog za takvu situaciju može se pronaći u opštem stavu - da su običaji, kultura i mentalitet ti koji utiču da žene (ne)budu radno angažovane. Kompletno istraživanje dostupno je na sljedećem LINK-u

Miloš RUDOVIĆ

U Crnoj Gori sistem dezinformacija je građen godinama, a država nije radila mnogo da se suprotstavi ovom problemu

Kolumnista Duško Kovačević nedavno je na Fejsbuk profilu podijelio fotografiju poznate srpske teniserke uz opis: “Ana Ivanović u Baricama, Opština Bijelo Polje”. To su brzo, bez provjere, prenijeli brojni crnogorski portali, poput Dana, Pogleda, Berane.online, Volim Podgoricu, ali i iz regiona – Alo, Sandžak Danas... Neki su otišli i korak dalje, i nadogradili tekst detaljem - da su stanovnici Barica oduševljeni Aninom posjetom.

Ispostavilo se da je riječ o jednoj vrsti medijskog eksperimenta. “Ovaj slučaj ne govori samo o lijenosti i aljkavosti novinara, nego o odsustvu onog osnovnog iz profesije – provjere informacije. U ovom eksperimentu postoji i patološki momenat - lažna razrada moje lažne informacije o posjeti Ane Ivanović. Zašto bi provjeravali priču kada su se uživjeli? Dakle, laž nadograđuju novom, svojom laži”, kaže Kovačević za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG). Fabrikovanju lažnih vijesti pogoduje neprofesionalnost novinara, ističe on.

Nepregledno polje manipulacija

Raskrinkavanje.me je platforma za provjeru činjenica, koja već tri godine djeluje u okviru Centra za demokratsku tranziciju (CDT). Do sada je objavila oko 1.000 analiza i detektovala preko 5.000 sumnjivih ili lažnih informacija objavljenih u medijima i društvenim mrežama. Obuhvaćeno je više od 600 medija koji imaju publiku u Crnoj Gori.

U njihovom fokusu posebno su bile teme pandemije virusa kovid-19, ruske invazije na Ukrajinu, unutrašnja politička pitanja… Neki od spornih tekstova koje navodi Raskrinkavanje.me odnose se na slanje pripadnika Vojske Crne Gore u Ukrajinu, pružanje finansijske pomoći toj zemlji, kao i na proteste u Crnoj Gori koji su bili motovisani ukrajinskim ratom.

U analizi “Ruski narativi u interpretaciji crnogorskih portala”, iz ove platforme ističu da se sadržaji koji obiluju dezinformacijama i proruskom propagandom mogu naći na portalima IN4S i Borba, koji imaju značajnu čitanost, kao i na različitim profilima na društvenim mrežama. “Pored svega toga, postoji jedna vrsta vijesti koje su povezane sa Ukrajinom, a koje su lokalizovane i prilagođene domaćem tržištu”, kažu u ovoj analizi.

Jedan od slučajeva odnosio se na pisanje portala IN4S i Borba da su se na ulicama Podgorice našli simboli neonacističke organizacije iz Ukrajine “Desni sektor”, te da Crna Gora “klizi” u fašizam. Sve je potkrijepljeno i fotografijom protesta, gdje se na glavnom transparentu, pored poruke “Ukrajinci će pružiti otpor”, našla pesnica crveno, crne i bijele boje. “Jednostavnom Gugl pretragom lako smo ustanovili da ‘Desni sektor’ ima potpuno drugačiji logo, te da je riječ o manipulaciji protestom ‘Marš podrške Ukrajini protiv ruske agresije’, koji je organizovala ukrajinska asocijacija ‘Dobro djelo’”, navode iz Raskrinkavanja.me u toj analizi.

Zabilježili su i slučaj lažne interpretacije odluke Vlade Crne Gore da opredijeli dva miliona eura za privremenu zaštitu osobama iz Ukrajine. “Ta je odluka manipulativno predstavljena, kao da novac ide Ukrajini, što je na mrežama izazvalo brojne reakcije nezadovoljnih građana, kao i netačna tvrdnja da je Crna Gora protjerala ruskog ambasadora”, objašnjavaju još iz Raskrinkavanje.me.

U nedavno objavljenom tekstu na portalu IN4S ukrajinski vojnici se nazivaju “ukronacistima”. Navodi se i da zabranjenim oružjem granatiraju regije Donjeck i Lugansk. Autor se poziva na zvanične izvore ovih oblasti. Nema provjere činjanica druge, ukrajinske, strane.

”Imamo dopisnike koji se nalaze u dijelu koji je pod kontrolom milicija Donjecka i Luganska, a zbog neprijateljskog odnosa pojedinih paramilitantnih organizacija iz Ukrajine - naši novinari se ne osjećaju sigurno ‘sa druge stane fronta’ i nijesmo u mogućnosti da čujemo drugu stranu”, odgovorili su iz IN4S-a na pitanje CIN-CG zbog čega u tekstu nijesu kontaktirani izvori i iz Ukrajine.

U odgovorima još navode da ne izvještavaju pristrasno i da ne koriste jezik mržnje. “Naprotiv, pomažemo proces denacifikacije Ukrajine, Crne Gore i Evrope. Pošast nacizma je, nažalost, uzela maha i u Crnoj Gori”, tvrde za CIN-CG iz IN4S-a.

Od početka rata u Ukrajini pa do 24. jula, prema analizi regionalnih mreža za provjeru činjenica, zabilježene su hiljade dezinformacija o ovoj temi u medijskom prostoru zapadnog Balkana.

Iz Raskrinkavanja.me detektovali su i slučajeve različitih teorija zavjere oko pandemije koronavirusa. Mediji i društvene mreže su bili preplavljeni tvrdnjama da je pandemija dobro smišljen plan za smanjenje populacije, da vakcine služe za čipovanje i praćenje građana i građanki, a bilo je i tvrdnji da je sve to povezano sa ratom u Ukrajini.

Kako su lažne vijesti o pandemiji uticale na društvo dobro se vidi u “Istraživanju javnog mnjenja o koronavirusu: Stavovi građana Crne Gore o COVID-u-19”, koje su sproveli UNICEF i britanska Ambasada u Podgorici u martu prošle godine. Ono je pokazalo da čak trećina građana Crne Gore vjeruje u teorije zavjere o koronavirusu.

Koliko su opasni ovakvi medijski sadržaji najbolje govori i podatak o zabrinjavajuće malom stepenu vakcinisanih, ne samo u Crnoj Gori, već i u najvećem dijelu regiona koji je bio poprište izmišljotina o pandemiji.

Lažne vijesti i dezinformacije širile su se čak i o tragediji koja se 12. avgusta dogodila na Cetinju, u kojoj je stradalo 11 osoba, a šest ranjeno. U tim teškim okolnostima mediji, mahom regionalni ali i domaći, objavljivali su neprovjerene i netačne tvrdnje koje su se odnosile na detalje počinjenih ubistava. Televizija Pink M čak je emitovala prilog u kojem su iznijeti nepotvrđeni navodi i glasine o motivu počinjenog napada, zbog čega su neke organizacije tražile zabranu emitovanja programa ove televizijske kuće.

Kao jedan od najmarkantnijih primjera lažne vijesti, programska direktorica CDT-a Milica Kovačević navodi onu o smrti patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineja u periodu kada je još bolovao od korone. Nakon što je i preminuo, većina portala koji su objavili lažnu vijest samo su je ažurirali. Bez izvinjenja ili pojašnjenja građanima.

”U Crnoj Gori djeluje razgranat i snažan dezinformacioni ekosistem, čija se infrastruktura po potrebi koristi za ostvarenje geopolitičkih, regionalnih i unutrašnjih političkih ili ekonomskih ciljeva. Taj ekosistem nije definisan državnim, već jezičkim granicama”, kaže za CIN-CG Kovačević.

Ona ističe da podaci CDT-ove platforme Raskrinkavanje.me pokazuju da ključni dio tog sistema laži čine stranice i pojedinci na društvenim mrežama, tabloidi i pojedini desničarski portali iz Srbije i iz Crne Gore. Mediji koji su registrovani i djeluju u Crnoj Gori i poštuju pravila transparentnosti i uređivačke kontrole, prema njenim riječima, rijetko su izvori ili kreatori lažnih vijesti.

”Problemi koji se prepoznaju u njihovom radu su u domenu pristrasnog izvještavanja, učešća u podgrijavanju političkih tenzija ili prenošenju dezinformacija, naročito kad su u pitanju onlajn mediji”, navodi još Kovačević.

Dezinformacije su, kako za CIN-CG navodi generalna sekretarka Društva profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG) Mila Radulović, ozbiljan problem sa kojim se Crna Gora ne nosi najbolje. “Svi treba da budu svjesni posljedica, a naročito političke elite koje donose odluke. Nažalost, njima haos odgovara, jer dezinformacije koriste za ostvarenje svojih ciljeva”, tvrdi ona.

”Nekim medijima ne treba informacija, nego senzacija i publicitet, a često i PR”, kaže Duško Kovačević. On postavlja i pitanje kako se može istinski propitivati kvalitet novinarstva u Crnoj Gori kada je, kako tvrdi, na najmanje tri televizije, među njima i javnom servisu, urednički i rukovodeći kolegijum biran od strane stranačkih lidera. “Novinarstvo u Crnoj Gori je odavno stranački bunker lišen kreativnosti, istraživačko-angažovanog poriva i nadahnuća”, smatra Kovačević.

Crnogorski zakoni ne definišu lažnu vijest

Crnogorska pravna regulativa ne definiše lažnu vijest. No, u Krivičnom zakoniku Crne Gore (KZCG) postoji djelo “izazivanje panike i nereda”, na osnovu kojeg su prije dvije godine uhapšeni urednici IN4S-a i Borbe Gojko Raičević i Dražen Živković, kao i bivša novinarka i urednica portala FOS media Anđela Đikanović. Raičević i Živković su uhapšeni zbog lažne vijesti da je u Vili Gorica u Podgorici odjeknula eksplozija, a Đikanović zbog lažne vijesti da su pripadnici specijalnih jedinica sa Kosova, ROSU, na raspolaganju Crnoj Gori. To je objavljeno tokom napete atmosfere početkom 2020, nakon usvajanja prvog Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Za pomenuto krivično djelo propisana je kazna zatvora do tri godine za novinare i druge koji putem medija ili drugih sredstava javnog informisanja iznesu ili prenesu lažnu vijest ili tvrđenje i time izazovu teže narušavanje javnog reda ili značajnije ometu sprovođenje odluka i mjera državnih organa.

Iz NVO Akcija za ljudska prava (HRA) su tada, osudivši hapšenje urednika, ukazali na nepreciznost KZCG-a i upozorili da ona lako može dovesti do kršenja slobode izražavanja.

Do danas, iz Instituta za medije Crne Gore (IZMCG), kako navode u svojoj analizi “Govor mržnje i dezinformacije u Crnoj Gori u propisima i praksi” od kraja prošle godine, nijesu zabilježili aktivnosti ili inicijative nadležnih institucija da se pronađe odgovarajuće rješenje umjesto neprihvatljivog hapšenja osumnjičenih za širenje dezinformacija.

Dezinformacioni ekosistem nije nastao preko noći, već se gradio godinama, a država sve to vrijeme nije radila mnogo da se suprotstavi ovom problemu, upozorava Milica Kovačević. “Institucije odavno pokazuju pasivnost i nezainteresovanost za suočavanje sa ovom pojavom. Skupština se do sada ovime nije bavila, a naš predlog za osnivanje posebnog Odbora za praćenje stranih uticaja, i pored većinski izražene podrške, još je na čekanju. Izvršna vlast i regulatorne agencije se oglašavaju nenadležnim i uspješne su jedino u pronalaženju izgovora da ne urade ništa”, navodi ona.

Najbolji način suprotstavljanja dezinformacijama i lažnim vijestima su edukacija, samoregulacija i jačanje novinarske etike, kaže Mila Radulović. “Represija ne rješava stvari. Glavnu ulogu u svemu tome, kako ističe, treba da imaju samoregulatorna tijela, mediji i ombudsmani”.

Dug je put do toga. “Medijski savjet za samoregulaciju prije nekoliko godina suspendovao je aktivnosti i zbog nedostatka sredstava odustao od prakse postupanja po prigovorima i žalbama. Nekoliko privatnih medija izabralo je da ima svog ombudsmana, ali je upitno kolika je njegova nezavisnost u odnosu na menadžement i uticaj na unapređenje profesionalnih standarda”, navodi se u studiji Instituta za medije.

Kovačević nije pristalica bilo kakvog kažnjavanja medija usljed širenja lažnih sadržaja. Intervencija države bi, njegova je bojazan, samo otvorila novi krug problema. “Moramo se pomiriti i navići na egzistiranje lažnih vijesti prilazeći svakom novinarskom formatu sa izvjesnom dozom rezerve i sumnje, što i nije toliko loše ako znamo da je sumnja porodila mišljenje. Dakle, ne smijemo biti pasivni čitalac”, kaže on.

U Kodeksu novinara i novinarki Crne Gore date su brojne smjernice koje bi novinari/ke trebalo da poštuju da bi se izbjeglo objavljivanje netačne informacije. Problem je, međutim, što Kodeks mnogi ne poštuju.

Nijedan strateški dokument ozbiljnije ne tretira ovaj problem

Crna Gora se prvi put ovim problemima detaljnije bavi u dokumentu “Medijska strategija” za period od 2022. do 2026. godine, čiji je nacrt objavljen u martu ove godine, ali ni u njemu ne postoje konkretni predlozi, niti precizni mehanizmi za borbu protiv spornih medijskih sadržaja.

”Najbolja evropska praksa ukazuje na to da se protiv ovog problema nije moguće boriti samo represijom ili regulacijom, već je neophodan minimum konsenzusa u novinarskoj zajednici”, navodi se u Vladinom dokumentu, koji bi tek trebalo da se usvoji.

Demokratski deficiti, nepovjerenje u institucije i procese, politička nestabilnost, podijeljena medijska zajednica, ranjivost na strane uticaje – sve su to problemi koji otežavaju borbu sa dezinformacijama i propagandom, navodi se još u nacrtu strategije.

”Čarobnog štapića nema”, kaže Mila Radulović, ali bi strategija mogla donekle da unaprijedi medijski ambijent.

”Nadamo se da će usvajanje strategije biti početak akcije. Zbog toga je CDT sa DPNCG-om tokom javne rasprave uputio sugestiju o osnivanju Fonda za borbu protiv dezinformacija, čiji bi korisnici bili mediji. Očekujemo pozitivan odgovor”, kaže Milica Kovačević.

Ideja o Fondu, prema njenim riječima, potekla je iz nekoliko godina rada platforme Raskrinkavanje.me, ali i uporednih istraživanja i konsultacija sa regionalnim i globalnim akterima koje se bave borbom protiv dezinformacija. “Osnovni zadaci fonda bili bi da omogući medijima podršku za interni razvoj, kao i podizanje kapaciteta za provjeru činjenica (fact-checking)”.

Mehanizam za žalbe se rijetko koristi

U nacrtu “Medijske strategije” navodi se da se u Crnoj Gori rijetko koristi mehanizam žalbi, pa se stoga uglavnom ne vrše ovlašćenja samoregulatornih organa i ombudsmana.

U analizi Instituta za medije navodi se da se u dugotrajnoj krizi izazvanoj pandemijom i kompleksnom političkom situacijom, širenje dezinformacija u zemlji povećalo. “…Država još nema strateški pristup ovom problemu, pa netačne informacije i teorije zavjere olako utiču na građane, njihovo mišljenje i odluke”, navodi se u analizi.

Crna Gora na dnu u Evropi po medijskoj pismenosti

Podaci Instituta za otvoreno društvo iz Sofije iz 2021. godine pokazuju da Crna Gora nije prepoznala važnost medijskog opismenjavanja. Indeks medijske pismenosti ovog instituta smjestio je Crnu Goru te godine na katastrofalno 32. mjesto u Evropi, od ukupno 35 zemalja. Za jednu ljestvicu niže nego godinu ranije. Lošije plasirane u 2021. na ovoj listi bile su samo Albanija, Bosna i Hercegovina i Sjeverna Makedonija.

U državama sa najvišim stepenom medijske pismenosti, prema istoj analizi ovog instituta, kao što su Finska, Danska, Estonija, Švedska i Irska, građani odmalena razvijaju sposobnosti da razumiju medijske poruke. Ove su države donijele i različite zakone čiji je cilj da spriječe širenje dezinformacija i lažnih vijesti. Predmet medijska pismenost, koja kao izborni postoji više od deset godina, do sada je bio dostupan samo oko 30 odsto učenika, i to gimnazijalaca.

Prema različitim analizama, domaćim i evropskim, učenici od 12 do 14 godina u prosjeku provode po osam sati na portalima i društvenim mrežama koje obiluju neprovjerenim informacijama, stavovima i oblicima ponašanja koji mogu loše da utiču na njihov socijalno-emocionalni razvoj. Lažne vijesti lakše se šire novim tehnologijama, a odgovora na izazove još nema ni u mnogo razvijenijim društvima od crnogorskog.

Andrea JELIĆ

Posljednjih deceniju i po Crna Gora radi na gradnji domova, ali je daleko iza evropskih zemalja slične veličine. Ljudska prava starijih danas predstavljaju ljudska prava nas sjutra, poručuje direktorica Doma starih u Nikšiću Anđela Lalatović

Iako još nije ni otvoren, Dom starih u glavnom gradu već je mali da primi sve koji su izrazili interesovanje da tu budu.

Zbog smanjenja nataliteta i povećanja životnog vijeka, Crna Gora postaje zemalja sa velikim udjelom starijih koji će do kraja vijeka, prema prognozama Ujedinjenih nacija (UN), činiti više od trećine crnogorskog stanovništva. Samo u posljednjih pet godine, broj starijih u zemlji porastao je za gotovo 10.000.

To je i veliki pritisak na penzioni sistem, posebno imajući u vidu da je odnos penzionera i zaposlenih ispod minimuma od 1:3, pa se nedostajuća sredstva osiguravaju iz budžeta.

Mada postoje strategije i sektorske analize koje se bave položajem osoba starijih od 65 godina, od početka godine, na primjer, ne radi 13 dnevnih centara, a značajan dio podrške na sebe su preuzele domaće i međunarodne nevladine organizacije.

Prije tačno 75 godina otvoren je u Crnoj Gori prvi dom starih - "Grabovac" u Risnu. Trebalo je da prođu pune 63 godine da ne bude i jedini, kada je 2010. otvoren dom u Bijelom Polju, a osam godina kasnije i u Pljevljima. Uskoro se očekuje otvaranje domova u Podgorici i u Nikšiću, a raspisan je tender za gradnju jednog u Plavu. Kada i plavski bude završen, u šest domova, kapacitet će biti oko 1.100 mjesta.

Uprava za statistiku (MONSTAT) nema zvanične podatke o broju mjesta u takvim domovima, ali podaci Evropske kancelarije za statistku (EUROSTAT) pokazuju da su zemlje članice sa sličnom populacijom, poput Luksemburga i Malte, daleko ispred Crne Gore sa kapacitetom od 7.200, odnosno oko 6.500 mjesta.

Iz Doma u Risnu kazali su da je 95 odsto njihovih kapaciteta popunjeno, popunjenost bjelopoljskog je 80, u podgoričkom je već "tijesno".

Šefica Službe za socijalni rad Doma starih u Podgorica Dragana Pešić kazala je za broj zainteresovanih u kompleksu na Ćemovskom polju uz Bulevar Veljka Vlahovića premašuje sadašnjih 274 mjesta. Trenutno najveće interesovanje vlada za odjeljenja gerijatrije i demencije, pa će upravo to biti prva dva odjeljenja koja će se staviti u funkciju. Nakon toga će biti otvoreno i odjeljenje za palijativnu njegu.

Pešić dodaje da se u ovom trenutku ne može precizno reći kada će dom biti otvoren, ali da su "svi zaposleni prošli odgovarajuće obuke i stekli praksu u postojećim domovima kako bi što spremnije dočekali prve korisnike, a izvršene su neophodne nabavke opreme za pružanje usluga".

"Sudeći po broju zainteresovanih koji nas svakodnevno kontaktiraju, svijest se u mnogome promijenila kad je u pitanju smještaj i život starijih u domovima za stare. Ranije je više ljudi bilo stava da je sramota i nebriga porodice ako smjeste stariju osobu u dom. Članovi porodice bi doživjeli osudu okoline, dok su stariji domski smještaj doživljavali kao izolaciju i povezivali to sa osjećanjem napuštenosti. Sada nas češće kontaktiraju stariji ljudi lično, sa željom da borave u domu, jer žele da unaprijede kvalitet života i povećaju socijalne interakcije", ističe Pešić, navodeći da su oni svjesni da na jednom mjestu mogu da dobiju kompletnu uslugu zdravstvene i socijalne zaštite, te mnoštvo aktivnosti koje mogu da obogate njihov život.

Dodaje i da je koncept funkcionisanja doma posljednjih decenija promijenjen, da je sve više otvoren i teži se što većem stepenu uključivanja korisnika u zajednicu.

Korisnici se smještaju u dom posredstvom centara za socijalni rad, ali to mogu uraditi u neposrednim ugovaranjem usluge direktno sa ustanovom. Cijena smještaja u domu definiše se na osnovu stanja i potreba korisnika na dnevnom nivou, ali i trenutnih cijena i troškova života.

Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja (MRSS) kazali su za CIN-CG da se cijene u državnim domovima kreću od 200 do 450 eura, a da su građanima na raspolaganju i dva privatna doma.

Domovi nisu namijenjeni isključivo za crnogorske državljane, nego postoji mogućnost da se u njih smjeste strani državljani, ukoliko imaju lična dokumenta za strance sa stalnim prebivalištem u Crnoj Gori.

"U našoj ustanovi borave lica iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske", kazali su iz bjelopoljske ustanove za CIN-CG.

Direktorica nikšićkog Doma starih Anđela Lalatović poručuje da "ljudska prava starijih danas predstavljaju ljudska prava nas sjutra ".

Mada ni ovaj dom još nije otvoren, Lalatović ističe da se tokom proteklih godinu dana za smještaj u kompleksu nadomak park šume Trebjesa prijavilo oko 100 zainteresovanih korisnika, a da mjesta ima za njih 208.

Među zainteresovanima su i Nikšićani koji su smješteni u domovima u drugim crnogorskim gradovima.

Lalatović, koja je po struci socijalna radnica, ističe da briga o starima nije samo zadatak porodice i da sve više odgovornosti na sebe treba da preuzme društvena zajednica.

"U Crnoj Gori raste zainteresovanost za domove, ali i pored toga postoje predrasude poput toga 'šta će ko reći'. Moramo raditi na formiranju pozitivnog odnosa prema institucionalnom smještaju starijih, a tako i na eliminiciji postojećih predrasuda", kazala je Lalatović za CIN-CG.

Ona ističe da sadašnji način života i tempo često ne omogućavaju porodici da brine o starima, kao nekad, pa da društvo treba da uradi sve da se priušti dostojanstvena i lijepa starost. Najveća prednost domova je konstantna njega i medicinska pomoć koju porodica u potpunosti obično ne može omogućiti.

Kroz projekat koji je Ministarstvo sprovodilo uz tehničku podršku UNDP-a bilo je obezbijeđeno funkcionisanje i 13 dnevnih boravaka za starije širom Crne Gore, međutim, svi centri su zatvoreni, iako nijesu bila potrebna velika sredstva za rad.

"Na godišnjem nivou finansiranje ove usluge podršku za život u zajednici iznosilo je oko 190.000 eura. Od 1. januara dnevni boravci su prestali sa radom, a Ministarstvo će nastojati da u saradnju sa UNDP- jem ponovo uspostavi ovu uslugu", kazali su iz resora rada i socijalnog staranja krajem juna.

Iz Crvenog krsta Crne Gore (CKCG) kazali su za CIN-CG da su njihova istraživanja pokazala da su najveći problemi sa kojima se stariji suočavaju usamljenost, siromaštvo i loše zdravstveno stanje.

Ističu i da su kapaciteti za socijalnu zaštitu starijih veoma niski, posebno za one kojima su potrebne socijalne usluge i dugotrajna njega.

Pandemija koronavirusa je, ne samo otkrila izuzetno težak položaj starijih u Crnoj Gori, već i ukazala na kapacitete zajednice kada je u pitanju podrška starijima.

"Zajednica je imala izuzetno važnu ulogu u smislu da su obilazili svoje starije komšije za njih vršili nabavku i obavještavali zdravstvene i socijalne službe kada je bilo potrebe za dodatnom podrškom. CKCG je dolazio do najugroženijih zahvaljujući informacijama od ovih ljudi", kazali su iz CKCG, ističući značaj smanjivanja diskriminacije starijih.

Iz CKCG ističu da se prvi put u Crnoj Gori sprovodi inovatvni program usporavanja demencije. Uz podršku volontera stariji će kroz aplikaciju na tablet uređaju rješavati niz zadataka kao što su odgovori na pitanja, pazle, popunjavanje slike djelovima koji nedostaju itd.

CKCG će obezbijediti tablete potrebne za ovu uslugu kao i podršku volontera. CKCG kao licencirani pružalac usluge pomoć u kući u saradnji sa Ministarstvom pruža podršku za 861 korisnika iz 14 opština iz centralnog i sjevernog regiona. Uslugu u ovom programu pruža 87 geronto-domaćica. Pored ovog programa uslugu pomoć u kući pružaju i opštinske organizacije CKCG u Budvi, Tivtu i Baru gdje uslugu finansiraju opštine.

U okviru projekta "Jačanje otpornosti starijih i osoba sa invaliditetom" u pet gradova (Podgorica, Budva, Nikšić i Bijelo Polje) organizuju se i grupe samopomoći starijih.

Upravo je jedan od ciljeva nevladinog udruženja "Naše doba" da starije građane podstaknu da se sami angažuju kako bi doprinijeli rješavanju pitanja svoje generacije i poboljšanju kvaliteta života.

Izolacija za vrijeme epidemije pokazala je koliko je za starije važna elektronska komunikacija, posebno korištenje e-servisa, i koliko ona doprinosi socijalnoj inkluziji, povećanju kvaliteta života i sposobnosti starijih za samostalan život. Generalna sekretarka Vesna Lakuš kazala je za CIN-CG da su u vrijeme mjera zaštite objavili, na primjer, video-uputstva, korak-po-korak prilagodjena starijima, za korištenje servisa e-zdravlje.

Ističući da su stariji resurs, a ne teret društva, Lakuš je navela više primjera, od toga da su njihovi članovi održavali radionice i učili djecu engleskom jeziku. Njihova članica, akademska slikarka, imala je u Resursnom centru radionicu slikanja i vajanja za slabovide srednjoškolce, druga je asistirala u vođenju dopunske nastave za učenike u osnovnoj školi, a povremeno se pridruže i u održavanju Mediteranskog vrta na Gorici.

Na pitanje CIN-CG na koji način se može unaprijediti njihov položaj u društvu, Lakuš navodi da demografske promjene sa kojima se sada suočavamo, a koje će još više pratiti razvoj Crne Gore u budućnosti, zahtijevaju usklađivanje politika razvoja u svim segmentima života - u zdravstvu, socijalnoj zaštiti, zapošljavanju, obrazovanju, kulturi, komunikacijama, učešću građana u odlučivanju itd. Zakoni u svim oblastima treba da posebno tretiraju starije osobe, pri čemu, navodi ona, valja razlikovati "starije osobe" i "starije nemoćne osobe".

Među njenim preporukama je, između ostalog, da se starijima osigura povlašteni ili besplatni prevoz, da se održavaju radionice za sticanje novih znanja i vještina kao što su strani jezici i stari zanati.

"U zemljama okruženja postoje univerziteti za treće doba. Još mnogo toga ima u razvijenim društvima, pa ako ne znamo, pogledajmo šta drugi rade", poručuje ona.

Gotovo da se uopšte ne govori o radnom angažmanu starijih ljudi, uprkos njihovoj želji da doprinesu društvu. Na pitanje gdje vidi prostora da se položaj starijih ljudi u ovom dijelu unaprijedi, Lakuš kaže da "stariji ljudi više nijesu spremni da odrađuju puni radni dan. ali mogu biti korisni u poslovima nadzora, kontrole, provjere raznih studija, projekata, zaključaka…"

"Nove tehnologije komunikacije omogućuju rad od kuće i na daljinu, tako da i to pogoduje strarijima da se radno angažuju. Takođe bi moglo da dvoje ili više starijih ljudi pokriva jedno radno mjesto i smjenjuju se prema svojim mogućnostima", kazala je sagovornica CIN-CG, dodajući da će poslodavci biti otvoreniji za zapošljavanje starijih radnika ako budu imali neke olakšice.

Ona objašnjava da se u NVU susrijeću sa starijim ljudma u boljoj zdravstvenoj kondiciji koji bi rado pomagali drugima.

"Treba imati na umu da stariji ljudi značajno doprinose zajednici tako što besplatno preuzimaju na sebe njen zadatak i dijelom odmjenjuju zajednicu u slučajevima kada, u ulozi babe i đeda, vode brigu o djeci. Ili kao neformalni njegovatelji brinu o bolesnom ili nesamostalnom članu porodice ili nekome iz okruženja", naglasila je Lakuš.

Problem za ovu populaciju je siromaštvo i niske penzije, pogotovo sada kada je stopa inflacije, prema podacima Uprave za statistiku Crne Gore, dostigla 13,5 procenata.

Najnižu penziju od nepuna 162,5 eura, prema posljednjim podacima Fond penzijskog i invalidskog osiguranja (PIO), prima više od 16.000 građana. Prosječna penzija u junu je iznosila je 328,7 eura, a broj penzionera čija su se primanja kretala u rasponu od minimalne do prosječne penzije iznosio je 45.475.

Iz Vlade su najavili povećanje penzija za septembar, ali i vanrednu pomoć. Iz Fonda PIO su za CIN-CG kazali su da održivost penzionog sistema u najvećoj mjeri zavisi od odnosa broja zaposlenih i penzionera, odnosno broja uplatioca doprinosa i korisnika prava koji se iz tih doprinosa finansiraju. Odnos zavisnosti, kojom se prikazuje odnos zaposlenih i penzionera, trenutno iznosi 1:2,04, što znači da za isplatu penzije jednog penzionera 2,04 zaposlenih uplaćuje doprinose. Iako se smatra da je optimalan odnos 1:5, a minimalan 1:3, ove odnose je teško postići čak i u ekonomski najrazvijenijim zemljama Evrope, kazali su iz Fonda.

Fond se dominantno finansira iz izvornih prihoda od doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i ostalih izvornih prihoda, dok se nedostajuća sredstva obezbjeđuju iz opštih prihoda budžeta. Od početka godine, 25,5 odsto izdataka za isplatu prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurano je iz budžeta.

"Važno je napomenuti da je država garant isplate penzija, te redovnost isplate ne može biti dovedena u pitanje, upravo zbog činjenice da se sva nedostajuća sredstva obezbjeđuju iz Budžeta države", kazali su za CIN-CG iz Fonda PIO.

Pitanje položaja starijih je u i u fokusu Evropske komisije, u okviru poglavlja 19 Socijalna politika i zapošljavanje. U posljendjem izvještaju EK ističe se da rezultate u primjeni Vladine Strategije razvoja sistema socijalne zaštite starijih za period 2018. do 2022. nije moguće izmjeriti zbog nedovoljno adekvatnih mehanizama kontrole i izvještavanja.

Evropska komisija trebalo bi uskoro da usvoji Evropsku strategiju o njezi, a još prošle godine predstavila je Zeleni papir o starenju. Jasno je da će Crnoj Gori trebati još dugo da se prilagodi kretanjima u EU, ali je od ogromne važnosti da radi ne samo na popravljanju položaja starijih, već i da koristi znanja i resurse ove sve brojnije populacije.  

Žene u nepovoljnijem položaju

Socijalni položaj starijih osoba određuju brojni faktori poput visine prihoda, uslova stanovanja, dostupnih usluga socijalne i zdravstvene zaštite, mogućnosti za učešće i doprinos u zajednici, ali i odnosa koje društvo ima u odnosu na starije.

Na primjer socijalni položaj starijih se razlikuje u zavisnosti od mjesta stanovanja. Ne može se govoriti o jednakom položaju starijih koji žive u udaljenim ruralnim područijima i onih koji žive u gradu. “Život na selu ima brojne izazove. Usluge podrške često nisu dostupne, najbliže prodavnice, ali i ustanove su u gradu, izostaje lokalni prevoz, pa je život bez pomoći bližnjih izuzetno težak. Ovo posebno za one starije koji nemaju osnovne uslove za život - nije regulisano pitanje vode i struje, nisu ostvarili pravo na penziju - i zbog svog zdravstvenog stanja zavise od pomoći drugih u obavljanju svakodnevnih aktivnosti”, kazala je šefica Službe za socijalni rad podgoričkog Doma starih Dragana Pešić.

Može se govoriti i o rodnoj dimenziji socijalnog položaja starijih, jer se u praksi stiče utisak da su žene, čiji je životni vijek duži, u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce, a Pešić navodi da vrlo često se radi o domaćicama, koje nisu radile, samim tim nemaju primanja, a porodične penzije su niske.

Usluge podrške za starije nisu jednako razvijene u svim opštinama, niti dovoljno usklađene sa potrebama ove ciljne grupe. Dok u nekim opštinama imamo raznovrsnost i bolju dostupnost usluga, u drugim opštinama to izostaje.

”Razvoj usluga na lokalnom nivou treba uvesti kao obaveznost, a ne kao mogućnost koja je data opštinama i koja zavisi od finasijskih prilika svake opštine”, navela je ona.

Takođe, kada se govori o socijalnom položaju, treba pomenuti i stepen uključenosti u zajednicu i društvo nakon odlaska u penziju i odnos prema tim ljudima.

Prepoznata je potreba od strane donosilaca odluka za dodatnim politikama koje su usmjerene na pripadnike treće dobi, kako bi se njihov status poboljšao kroz odgovarajuće servise podrške na državnom i lokalnom nivou.  

Sjever brže stari

U odnosu na broj stanovnika, u Crnoj Gori je od 2017. godine broj osoba od 65 ili više godina porastao sa 89,7 na 98,7 hiljada, podaci su EUROSTAT-a.

Podaci o starosnoj strukturi opština pokazuju da postoje dvije grupe u kojima je udio stanovnistva starijeg od 65 godina visok i daleko viši od državnog nivoa.

U prvu grupu izrazito starih opština, prema procentu građana starijih od 65 godina iz sektroske analize Ministarstva, spadaju četiri opštine sjevernog regiona - Plužine (29%), Šavnik (27,5%), Žabljak (26,3%) i Pljevlja (24,5%). To su ujedino i opštine sa posebno visokim udjelom starijih grđana preko 75 godina starosti. U drugoj grupi opština sa visokim procentom starijih građana iznad nacionalnog prosjeka nalaze se Andrijevica, Kolašin, Cetinje, Herceg Novi i Kotor, u kojima je udio starijih gradana preko 65 godina oko 22 odsto.

”Na sjeveru zemlje je najizraženije starenje stanovništva i najveći je procenat zastupljenosti starijih građana. Navedeni podaci o starosnoj strukturi opština upućuju na obavezu većeg razvijanja pristupa za podršku starijima i posebno usluga u sistemu socijalne zaštite namijenjene starijim licima,” navodi se u sektorskoj analizi Ministarstva koja je objavljena ranije ove godine.

Posljednjih godina usporio je rast očekivanog životnog vijeka. To se može dijelom objasniti zdravstvenim izazovima koji disproporcionalno utiču na stariju populaciju, uključujui epidemiju gripe iz 2014-205. godine i, skorije, pandemiju kronavirusa. OEBS raspolaže podacima da je u 21 državi članici 93 odsto smrti od kovid-a bilo među osobama od 60 ili više godina.

Društva u Evropi sve su straija i tim se kategorijama stanovništva posvećuje sve više pažnje. Dugoročno finansiranje njege starijih u zapadnoj Evropi uglavnom ide preko institucija. Izuzuzev Velike Britanija, gdje se tri puta više novca iz budžeta za starije odvaja za njegu kod kuće. Formalna njega kod kuće više se finansira u zapadnoj Evropi nego u novim zemljama članicama EU.

Kada je institucionalna njega u pitanju, U Švedskoj je smanjen broj postelja u bolnicama i u domovima starih, gdje se sve češće ovaj vid podrške pruža kod kuće. Na Islandu, s druge strane, pad postelja u bolnicama prati rast u domovima starih. I u Njemačkoj je sličan trend.

Miloš RUDOVIĆ

Žene u crnogorskim porodilištima redovno se suočavaju sa praksama koje SZO smatra štetnim i apeluje da se smanje ili ukinu

  ”Fizičke posljedice intervencija prilikom porođaja zbog nemara medicinskog osoblja trpjela sam 10 mjeseci, ali i danas osjećam tjeskobu kad se sjetim”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Kristina (31), čiji je porođaj 2020. godine nakon zdrave trudnoće započeo normalno u porodilištu Kliničkog centra Crne Gore (KCCG).

”Naglasila sam da ne želim nikakve stimulacije. Međutim, doktorka je ubrzo prišla sa iglom i rekla da će mi probiti vodenjak, bez objašnjenja i moje saglasnosti”, kaže Kristina.

Porođaj se nastavio sa ubrzanim kontrakcijama. Zatim joj je babica uključila infuziju. “Tek mi je, nakon insistiranja objašnjeno da je to vrsta stimulacije”. Kristna kaže da joj niko nije rekao da postoji medicinski razlog za stimulaciju. “Osjećala sam se nespremno i izgubljeno, iako sam se tokom trudnoće pripremala za porođaj sa što manje intervencija”.

Svjetska zdravrstvena organizacija (SZO) ne preporučuje rutnsko prekidanje vodenjaka i hormonsku stimulaciju porođaja ako ne postoji medicinski razlog. Te intervencije nose opasnosti i po majku i po bebu, a vode i u rizik dodatnih procedura, navodi SZO.

Istraživanje CIN-CG-a pokazuje da su se žene u crnogorskim porodilištima tokom prethodnih pet godina, redovno suočavale intervencijama i praksama za koje SZO apeluje da se smanje ili ukinu, kao što su epiziotomija (rez na međici), pritiskanje stomaka tokom porođaja, klistiranje, brijanje i porađenje iz položaja na leđima.

Navedene prakse često se u Crnoj Gori rade bez saglasnosti porodilja, što je vrsta akušerskog nasilja, koje se u mnogim zemljama pravno sankcioniše.

Rezultati anonimnog onlajn upitnika CIN-CG-a na uzorku od 706 ispitanica, koje su se tokom prethodnih pet godine porodile prirodnim putem u Crnoj Gori pokazuju da je čak 97 odsto imalo iskustvo sa makar jednom od štetnih praksi - porodile su se ležeći na leđima, dok je oko 70 odsto imalo epiziotomiju - rez na međici.

Oko 55 posto anketiranih iskusile su izazivanja kontrakcija indukcijom ili stimulacijom ljekovima, a njih 48 odsto je imalo je stimulaciju prokidanjem vodenjaka ili nekom drugom mehaničkom intervencijom.

Za ove invazivne intervencije većinom nije tražena saglasnost žene, niti su bile informisane o značenju zahvata, što je praksa za koju SZO navodi da ugrožava prava[P1] na život, zdravlje i tjelesni integritet porodilje.

Najveći broj anketiranih žena, njih 457 porodilo se u Kliničkom centru Crne Gore (KCCG), 75 u Opštoj bolnici u Kotoru, a 54 u Nikšiću, dok je u ostalim državnim ustanovama bilo manje od 30 žena. U privatnom porodilištu u Meljinama bilo je 18 anketiranih, a u Kodri 14.

KCCG nastoji da smanji stope nepotrebnih intervencija

Iz porodilišta u KCCG-u, tvrde da posljednjih godina, za razliku od ranijih praksi, podstiču prirodan porođaj bez nepotrebnih intervencija.

”Prethodnih godina u Porodilištu KCCG-a drastično su smanjeni brojevi epiziotomije kod prvorotki, indukcije, vakuum i forceps ekstrakcija”, kaže za CIN-CG Srđan Medan, direktor Klinike za ginekologiju i akušerstvo KCCG-a Medan se zalaže za prirodan i spontan porođaj bez intervencija kod zdravih trudnica i beba, uz strpljenje osoblja. “Za sve dodatne procedure, poput indukcije, stimulacije, pritiskanja stomaka, carskog reza, potrebno je imati jasne medicinske razloge”, tvrdi Medan.

”Prije izvođenja bilo koje procedure, potrebno je pacijentkinji objasniti o čemu se radi i zbog čega se izvodi, osim u slučaju hitnih stanja”, tvrdi Medan.

Na klinici pri KCCG-u postoje formulari za saglasnost za epidural, za klistiranje, za prekid dojenja, objašnjava Medan. “Radićemo na tome da se uvedu i saglasnosti za indukciju i stimulaciju porođaja”.

Ipak, proces promjena je složen i može potrajati dok se nepotrebne intervencije u potpunosti uklone, kaže on.

Iz KCCG- a nisu za CIN-CG dostavili generalne stope medicinskih intervencija na porođaju, osim za april 2022. za koji je stopa epiziotomije 17 odsto, stimilacije porođaja 19 odsto, a bila su svega četiri indukovana porođaja.

Generalne stope ovih intervencija u drugim ustanovama su veoma visoke. U porodilištima u Pljevljima i Bijelom Polju stopa prokidanja vodenjaka je 80 odsto. Iz porodilišta u Kotoru nisu dostavili ovu evidenciju, a iz “Kodre” kažu da je to često neophodan zahvat, te se evidencija ne vodi. Stopa epiziotomije u Pljevljima je čak 90 odsto, iako SZO traži da bude ispod 10 odsto po ustanovi.

Iz Ministarstva zdravlja nisu odgovorili na brojna pitanja CIN-CG-a o tome da li vode evidenciju o ovim intervencijama na državnom nivou, da li su upoznati sa problemom i na koji način planiraju da unaprijede situaciju i prilagode prirodni porođaj standardima SZO.

Smanjili stopu epiziotomije, ali ležeći položaj vodi do povreda tkiva

Od 484 žene, koje su u anketi navele da su imale epiziotomiju, čak 86 odsto nije pitano za saglasnost. Oko 48 odsto ispitanica CIN-CG-a nije ni bilo informisano da će epiziotomija biti urađena, a čak 65 odsto nije dobilo objašnjenje kako i zašto se taj zahvat vrši. Ovaj rez se rutinski vrši jer se vjeruje da olakšava put bebe i sprečava pucanje tkiva žene tokom porođaja. SZO, međutim, preporučuje da se stopa epiziotomije svede na minimum.

Najmanje 60 odsto ispitanica CIN-CG-a koje su imale epiziotomiju vjeruje da to nije medicinska intervencija i da se na porođaju podrazumijeva, iako SZO apeluje da je to invazivna, uglavnom nepotrebna metoda.

Iz crnogorskih porodilišta kažu da se epiziotomija vrši većini prvorotki. Tako porodilište na Cetinju, kako iz te ustanove navode, epiziotomiju radi “skoro svakoj prvorotki, posebno gdje se očekuje krupan plod, radi zaštite mišića međice i lakšeg prolaska bebe”. Kod višerotki, manje se radi ova metoda. U Meljinama je stopa kod prvorotki 90 odsto, dok je kod ostalih porodilja oko pet odsto. Iz “Kodre” ističu da je ovaj odnos 60 odsto naspram 15 odsto.

”Nijesu me pitali za saglasnost za epiziotomiju, a šili su me tri puta zbog grešaka ljekara. Nakon trećeg puta, odustali su, pa je rana zarastala gotovo cijelu godinu”, kaže Kristina.

SZO se uzdržava od preporuka čak i za selektivno vršenje epiziotomije jer je, kako navode “teško odrediti ‘prihvatljivu’ stopu”.

Istraživanje CIN-CG-a pokazuje da je epiziotomija i dalje učestao zahvat, za koji se gotovo uopšte ne traži pristanak žene.

”Epiziotomija je zahvat koji se decenijama unazad zloupotrebljava”, tvrdi slovenačka babica Tejča Moškrič, koja je doktorirala akušerstvo za babice u Škotskoj, i koja je jedna od nekolicine državno akreditovanih babica za kućne porođaje u Sloveniji. “Jedina potpuna indikacija za epiziotomiju je ugroženo zdravlje bebe tokom porođaja, ali to su rijetke situacije”, navodi Moškrič koja iza sebe ima preko 2000 porođaja i 22 godine iskustva.

U Sloveniji se radi na smanjenju intervencija na porođaju, kaže Moškrič. Tako je opšta bolnica u malom mjestu Jasenice smanjila stopu epizitiomije na ispod tri odsto.

Iako je stopa epiziotomije u KCCG-u u aprilu bila 17 odsto, procenat spontanih povreda mekih porođajnih puteva bio je oko 37 odsto. Nije navedeno u kojoj su mjeri bile zastupljene teže, a u kojoj lakše povrede.

Faktori koji povećavaju rizik od povreda ovih vrsta su medicinske intervencije - primjena indukcije, manuelno pritiskanje stomaka, položaj na leđima prilikom porođaja, upotreba forcepsa i vakuuma, navodi se u jednoj obimnoj skandinavskoj studiji iz 2016.

Rezultati studije pokazuju da većina žena koja se porađa kući, spontano izabere neležeći položaj. Povrede međice su svedene na minimum, a i kad do njih dođe uglavnom su lakše.

”Žene tokom kućnih porođaja spontano zauzmu čučeću poziciju koje omogućavaju karlici da se raširi i omogući prostor za bebu, a pritisak na međicu se smanjuje”, tvrdi Moškrič.

Žena koja na silu gura bebu dok leži na leđima, ima najveći pritisak na međicu, te je to najrizičniji položaj za povrede, objašnjava ona.

Od 706 ispitanica CIN-CG-a, čak 684 se porodilo ležeći na leđima, dok se svega njih 22 porodilo u drugim položajima, uglavnom na sopstveno insistiranje.

Iz KCCG-a tvrde da žena može zauzimati položaj koji želi tokom prvih faza porođaja. “Međutim, kada glavica počne da se rađa, žena je uglavnom na leđima, jer smo obučeni da tako porađamo”.

”Takav položaj omogućava najbolji uvid u stanje i orjentaciju ploda, te omogućava izvođenje manevara koji olakšavaju porođaj. Kada budemo imali adekvatnu obuku i steknemo odgovarajuće iskustvo, nećemo imati ništa protiv toga da se žene porađaju u nekom drugom položaju”, navodi Medan.

”Položaj na leđima postoji isključivo zbog medicinskog osoblja - da je njima lakše. Naravno, postoje i veoma rijetke situacije kada žena mora ležati na leđima “, prenosi svoje iskustvo Moškrič.

Štetne prakse iskusila većina porodilja

U izvještaju UNICEF-a o porodilištima iz 2016, navode se i druge štetne prakse na porođaju u Crnoj Gori – Kristelerov zahvat, klistiranje i brijanje pubične zone. Sve tri prakse, još uvijek se vrše.

Kristelerov zahvat, odnosno pritiskanje stomaka tokom druge faze porođaja, smatra se rizikom za ozbiljne povrede tkiva, i posljedica poput prolapsa, ali i za povrede bebe.

Međutim,više od polovine, čak 375 ispitanica CIN-CG-a je potvrdilo da su im ljekar pritiskali stomak tokom porođaja. Iz KCCG-a tvrde da je primjena Kristerelovog zahvata drastično smanjena prethodnih par godina, ali da je ponekad neophodna. Iz ostalih porodilišta kažu da se zahvat vrši umjereno do često.

U mnogim zemljama ne preporučuje se korištenje ovog zahvata, a u nekim poput Velike Britanije, u potpunosti je zabranjen.

Klistiranje je praksa koju je kao dio porođajnog iskustva označilo čak 523 ispitanica, njih 74 odsto. SZO navodi da je klistiranje invazivna metoda koja povećava nelagodu na porođaju, čije se ukidanje “snažno preporučuje”. Rutinsko brijanje pubične zone kod prirodnog porođaja SZO takođe ne preporučuje. Iz KCCG-a navode da se posljednjih godinu dana ne vrši brijanje pubične zone pred porođaje prirodnim putem, dok se umjesto klistiranja daju laksativi ukoliko porodilja želi ili postoji medicinski razlog za to. Iz ostalih porodilišta u zemlji, međutim, tvrde da su obije prakse nešto čemu se podvrgava obično svaka porodilja.

Oduzimanje autonomije i dehumanizacija tijela porodilje

”Doktor mi je rekao da dođem 15 dana ranije da malo ubrzamo porođaj, iako nijesam imala bolove. Porođaj je izveden nasilno, indukcijama, vaginaletama, bez ikakvog razloga. Bila je novogodišnja noć. Sedam sati sam mučena i psihički i fizički. Iskidana unutra i spolja. Pripravnik je šio moje rane, naravno, loše je to uradio. Dugo vremena sam trpjela posljedice”, navodi jedna od žena u anonimnom upitniku CIN-CG-a, koja se porodila u KCCG-u.

”Moguće je da su neke žene doživjele i loša iskustva u prethodnih pet godina - ne postoji porodilište u svijetu bez negativnih iskustava”, kaže Medan. Ipak, taj broj je manji od broja zadovoljnih porodilja, prema rezultatima ankete koju popuni svaka porodilja u KCCG-u, tvrdi on.

”Neprihvatljiva je primjena medicinskih tretmana koji su veoma bolni i koji pacijentkinju dovode u situaciju da će joj oporavak biti dugotrajan uz dodatne bolove u cilju brzine okončanja porođaja”, kaže za CIN-CG advokatica iz Srbije Marina Mijatović, stručnjak u oblasti prava pacijenata i jedna od osnivačica tima za pomoć žrtvama akušerskog nasilja.

Od 706 ispitanica CIN-CG-a, njih 236 je potvrdilo konstataciju “Osjećala sam da je sve u rukama doktora i medicinskog osoblja tokom porođaja”.

”Nakon porođaja sam dobila temperaturu i stavili su me u izolovanu sobu sa bebom jer su mislili da je kovid, a da me niko nije testirao. Puštena sam nakon dva dana pod paracetamolom. Međutim odmah je krenulo obilno krvarenje”, govori Kristina.

Ginekolog iz privatne ordinacije konstatovao je problem sa posteljicom i hitno je upućena u KCCG. “Tamo sam se ponovo suočila sa manjkom informacija - samo su me poslali u hiruršku salu”, kaže. Na pitanje šta se dešava, doktorka je obrusila “ne mogu da vama objasnim mojih 10 godina medicine za pet minuta”, tvrdi Kristina.

Tvrdi da nije dobila ime doktorice kad se porodila, a dobila ga je na insistiranje tek kad se ponovo naša u sali.

Iz KCCG-a, međutim tvrde da je upoznavanje sa doktorom koji će voditi porođaj praksa prije početka porođaja.

”Pacijentkinja ima pravo da aktivno učestvuje u zaštiti svog zdravlja što znači da joj osoblje mora dati sve informacije o njenom zdravstvenom stanju i medicinskim mjerama koje će biti preduzete”, kaže Mijatović.

Ne može se smatrati da je pacijentkinja dala pristanak ukoliko nije dobila sve podatke koji su joj potrebni da bi se odlučila na medicinski tretman, objašnjava Mijatović.

Parlamentarna skupština Savjeta Evrope je 2019. donijela Rezoluciju o akušerskom i ginekološkom nasilju u koje spadaju prakse poput epizitomija, manuelnog pritiska i druge intervencije koje se rade bez pristanka žena.

”Аkušersko nasilje podrazumijeva zlostavljanje i omalovažavanje žena tokom porođaja. Tvrdim da nijedna žena u Porodilištu KCCG, u prethodnih par godina, nije zlostavljana ni omalovažavana tokom porođaja, navodi Medan.

Neke procedure, koje sa strane izgledaju nasilno, ponekad spašavaju život, objašnjava on. “Dobro bi bilo da se svaka trudnica, ali i njena pratnja na porođaju, upoznaju sa svim intervencijama u porodilištu”.

U upitniku CIN-CG-a žene su navodile i pozitivna iskustva, ali nažalost mnoge su porođaj doživjele traumatično. Više njih je navelo da ne žele nakon tog iskustva još djece.

”Srećna sam što već imam jedno dijete, pa mi ovo neće biti samo, uprkos želji da ih imam troje. Ogromnu traumu sam doživjela”, navodi jedna ispitanica.

 studiji iz 2006, “Porođaj kao silovanje”, Šeila Kitzinger, poznata američka istraživačica, otkrila je da žene koje su imale traumatičan bolnički porođaj opisiju iskustvo sličano kao žene koje su silovane. Koriste iste riječi koje se odnose na dehumanizujući i invazivan odnos, ali i osjećaj zarobljenosti njihovih tijela.

Mnogo toga se može uraditi, ali sistem još ne reaguje

Iako je potrebno vrijeme, štetne i zastarjele procedure treba eliminisati ili smanjiti, kaže Medan.

Posjećivanje stručnih obuka, saradnja sa inostranim centrima koji sprovode savremene procedure, ali i rasterećenje i bolja motivacija zdravstvenog kadra doprinijeće da se prevaziđu štetne procedure, objansio je on.

Odvajanje niskorizičnog od visokorizičnih porođaja sigurno bi doprinijelo smanjenju stope medicinskih intervencija, kaže Medan. Ističe da je za promjenu prakse, neophodno aktivno učešće nadležnih institucija, ali i cijelog društva.

”Žena se mora informisati i pripremiti za porođaj temeljno, znati kakav porođaj želi, i šta sve može očekivati”, objašnjava Moškrič.

U Sloveniji, ukoliko želi prirodan porođaj, žena treba da zna poziciju bebe. Ukoliko je optimalna, “ne ide u porodilište sa prvim kontrakcijama, već se podstiče da se što duže ponaša opušteno i radi stvari koje joj prijaju “, prenosi Moškričeva. Tako žena nauči da sluša svoje tijelo, kao i da sarađuje sa bolom, koji je najbolji vodič za to šta se dešava, objašnjava ona.

Ivana Veličkov, babica iz Srbije sa velikim inostranim iskustvom porođaja u kućnim uslovima, objašnjava da priprema žena počinje još u prvim danima trudnoće.

”Nijedna tehnika disanja ni opuštanja neće pomoći ženi koja rađa bebu od četiri i po kila. To nije optimalna težina bebe, a pokazuje i da trudnica nije vodila računa o ishrani, što će vjerovatno voditi u intervencije i epiziotomiju”, objašnjava Veličkov, koja je autorka obuka za trudnice i porođajne asistente.

Žena koja se dobro informiše i edukuje o svom tijelu, može doživjeti porođaj kao pozitivno iskustvo, pa iako je prvorotka, uvjerena je Veličkov.

Dom zdravlja Podgorica organizuje obuku za trudnice koja svakog mjesec prima nove polaznike, kako navode na sajtu. Ipak, nemaju sve opštine u Crnoj Gori ovakvu vrstu edukacije.

”Zahvaljujući tome što sam bila unaprijed informisana i pohađala obuke, bila sam svjesna koliko je ono što mi se desilo loše”, kaže Kristina.

Porodilišta moraju početi da se prilagođavaju trudnicama, tvrdi Moškraičeva. “Nedopustivo je da žena bude bez željene pratnje tokom proođaja, da joj se ne da da jede ili pije”.

Vještine poštovanje žene i njenog izbora su vještine koje zdravstveni sistemi na Balkanu tek treba da usvoje.  

Najbolja stimulacija porođaja i dojenja: partner i prijatna atmosfera

Najvažniji hormon tokom porođaja je oksitocin - hormon ljubavi, koji izaziva upravo prisustvo voljenog partnera, objašnjava Veličkov. “Velika je i važna uloga partnera na porođaju. Najbolje, da pratnja na porođaju bude otac djeteta, ukoliko parneri imaju doabr odnos - on će najprije izazvati u ženi priliv hormona neophodnih za zdrav porođaj”, kaže Veličkov, koja je vodila veliki broj parova kroz zajedničko iskustvo porođaja.

Ovaj hormon podstiče i uspostavljanje dojenja nakon porođaja, a na kućnim porođajima u intimnoj atmosferi dojenje se uspostavlja mnogo lakše nego na bolničkim porođajima, rezultati su studije Triniti koledža u Irskoj iz 2016, koja je obuhvatila 28 000 žena iz Irske i Velike Britanije. Broj žena koje su dojile prvih šest mjeseci bio je dva puta veća kod žena koje su se porađale kući.

Da bi se ovaj hormon lučio potreban je osjećaj sigurnosti i slobode, objašnjava Veličkov, a to nije atmosfera koju bolnice na Balkanu nude. “Toplo, tiho, tamno - to su potrebni uslovi”.

U većini evropskih zemalja porođaj kod kuće je dio ponude zdravstvenog sistema.

U Crnoj Gori to nije slučaj. Iz Ministarstva zdravlja nisu odgovorili da li će raditi na regulisanju porođaja kod kuće. U Švedskoj, u državnim porodilištima, intimna atmosfera i podrška partnera tokom porođaja su norma, objašnjava za CIN-CG Milana, koja se nedavno porodila u državnoj bolnici u Stokholomu.

”Porodila sam se u sobi namijenjenoj samo za mene i muža. Osoblje vam daje privatnost i intimu da bi se napravila što prijatnija atmosfera, a babica je tu samo kad je zaista potrebno”, kaže Milana.

U Švedskoj se podstiče prirodan porođaj kod zdravih trudnica. Kod takvih žena trudnoću i porođaj vode babice, ne doktori.

Kad počnu prve kontrakcije, ne ide se u porodilište. “Podstiču vas da se ponašate normalno, da se krećete, nastavite dan... To je pomoglo da se porodim brzo pošto sam ušla u porodilište”, kaže Milana, čije je prvi porođaj, u Srbiji, bio stresno iskustvo.

Intervencije su u Švedskoj svedene na minimum i ne vrše se većini žena. “Tokom porođaja pukla mi je rana od epiziotomije koja je rađena u Srbiji, što je njih veoma zabrinulo - zašili su me tako pažljivo da nisam ni osjetila”, kaže Milana.

Đurđa RADULOVIĆ

Program ekonomskog državljanstva otvara novi problem - da li su sankcionisani ruski građani istovremeno državljani Crne Gore, iz MUP-a najavili provjere i oduzimanje pasoša. Iz NVO sektora upozoravaju i na mogućnost koruptivnog djelovanja, rizika od utaje poreza, bježanjem od zakona matičnih zemalja, kao i finansiranje terorizma i loših uplita drugih zemalja

Program ekonomskog državljanstva, kojeg Vlada uporno sprovodi i pored upozorenja iz Evropske unije (EU), otvorio je novi problem - da li Crna Gora postaje utočište ruskim građanima koji su pod sankcijama zbog napada Rusije na Ukrajinu.

Državljanstvo Crne Gore je prema programu, koji je pokrenut 2019. godine, ukupno dobilo 409 stranaca, od čega najviše Rusa, 241 ili skoro dvije trećine, pokazuju podaci koje je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) dobio od Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP).

Iz MUP-a tvrde da među ruskim građanima koji su dobili crnogorski pasoš, nema onih koji su na listi sankcija Crne Gore zbog ruske agresije na Ukrajinu.

Na pitanje da li su članovi familije Vladimira Blotskog, koji je pod sankcijama kao član ruske Dume, iz MUP-a su odgovorili da ne vode evidencije po porodičnoj zajednici već individualno po podnosiocu zahtjeva.

"Zbog toga nije moguće izvršiti provjere da li su članovi familije lica čije se ime i prezime navodi, stekla crnogorsko državljanstvo", kažu iz MUP-a.

Blotski se pod sankcijama našao jer je, kako je obrazloženo, kao član Dume glasao rezoluciju "o potrebi priznavanja Narodne Republike Donjeck i Narodne Republike Luganjsk i time podržao i implementirao akcije i politike koje podrivaju teritorijalni integritet, suverenitet i nezavisnost Ukrajine, i dalju destabilizaciju Ukrajine".

Crnogorsko državljanstvo na osnovu ulaganja dobila je Julija Blotskaja, njena ćerka i sin.

Da bi moglo da se radi o supruzi i djeci člana Dume objavio je ruski portal Lajf.

"Državljanstvo ulaganjem popularno je kod pojedinaca na lošem glasu, koji skrivaju svoje prihode ili bježe od zakona. Lajf je proučavao kome od Rusa trebaju 'zlatni pasoši' Crne Gore", piše u tekstu.

U nevladinim organizacija (NVO) koje prate dodjelu crnogorskih državljanstava, smatraju da je taj program trebalo već ukinuti, jer bi i dodjeljivanje državljanstva građanima Rusije moglo predstavljati značajan problem.

Izvršna direktorica Centra za građanske slobode (CEGAS) Marija Popović Kalezić za CIN-CG kaže da Vlada očigledno uočava finansijski interes, kada je ovaj vid dodjele državljanstva u pitanju.

"Ovdje se javlja mogućnost ostvarivanja koruptivnog djelovanja, rizika od utaje poreza, bježanjem od zakona matičnih zemalja kao i finansiranje terorizma i loših uplita drugih zemalja", kazala je ona.

Izvršna direktorica Akcije za socijalnu pravdu (ASP) Ines Mrdović upozorava da evropski put države trpi zbog ovog programa, a zarad kratkoročne koristi za budžet.

"Bilo je potpuno pogrešno otvoriti vrata da se milioni potencijalno 'prljavog novca' operu u našoj zemlji. To ne samo da ugrožava evropski put zemlje, već istovremeno značajno 'koči' svakog ozbiljnog investitora da dođe", rekla je ona za CIN-CG.

Dodaje i da postupci zamrzavanja imovine ruskih državljana pod sankcijama, mogu biti sporni jer je pitanje da li crnogorski pravni sistem preduzima sve pravne radnje da spriječi potencijalne odštetne zahtjeve prema državi.

Saradnik na programima u Centru za građansko obrazovanje (CGO), Damir Suljević za CIN-CG kaže da dodjelom tzv. počasnih državljanstva, a posebno kroz najproblematičniji osnov - Program ekonomskog državljanstva - Crna Gora je sebe mapirala među utočišta za kontroverzne ličnosti širom svijeta, pa i iz Rusije.

Navodi da prema propisima Crne Gore, svi koji su na ovaj način dobili crnogorsko državljanstvo imaće tretman pred crnogorskim organima kao i svi drugi crnogorski državljani, bez obzira na eventualno postojanje dvostrukog državljanstva i činjenicu da je drugo državljanstvo možda državljanstvo Ruske federacije.

"Činjenica da ta lica posjeduju i crnogorsko državljanstvo može biti prepreka za dosljedno sprovođenje sankcija prema Rusiji i ruskim državljanima, kako od strane Crne Gore, iz očiglednih razloga, tako i od strane drugih država koje su se pridružile sankcijama", kazao je Suljević.

Program, u trajanju od tri godine, 2019. godine osmislila je i sprovela prethodna Vlada Demokratske partije socijalista (DPS), koja je smijenjena na izborima u avgustu 2020. godine. Prvi zlatni pasoš izdat je u februaru 2020.

Plan je bio da investitori, u zamjenu za crnogorski pasoš, ulažu u razvojne projekte u turizmu, poljoprivredi i prerađivačkoj industriji. Za poljoprivredne projekte je interesovanje slabo (jedan projekat), a za prerađivačku industriju nije ni raspisan javni poziv. Na listi razvojnih projekata iz oblasti turizma, u okviru programa, trenutno je 12 projekata koji se odnose na izgradnju hotela po kondo ili mješovitom modelu, što znači da sadrže stanove za prodaju.

Uslovi za dobijanje crnogorskog pasoša su prvobitno bili ulaganje najmanje 450.000 eura u jedan od razvojnih projekata u Podgorici i primorju, ili 250.000 eura u sjevernom ili središnjem regionu, kao i donacije manje razvijenim opštinama, da bi ih ove godine Vlada pooštrila. Sada svi investitori u roku od mjesec moraju da dostave Vladi bankarsku garanciju u vrijednosti od 50 odsto investicije. Uz to, aplikanti će za državljanstvo, osim 100.000 eura za Fond za razoj nerazvijenih opštine, morati da izdvoje još 100.000 eura u Fond za inovacije.

Pozivajući se na dokumenta Vlade Crne Gore, portal Lajf podsjeća da tačna identifikacija dobitnika "zlatnih pasoša" nije moguća, jer crnogorske vlasti objavljuju samo ime i mjesto rođenja i imena članova porodice koji takođe dobijaju državljanstvo. Međutim, koristeći se indirektnim znacima, "od kojih je najpouzdaniji posjedovanje pola miliona eura" ili mjesto rođenja, portal je neke identifikovao.

"Na primjer, rodno mesto Vladimira Pravdivija, koji je 5. avgusta dobio crnogorsko državljanstvo, je grad sa rijetkim imenom Arzgir, u Krasnodarskoj oblasti. Tu je rođen Vladimir Anatoljevič Pravdivij, generalni direktor reklamnog sajta Avito. Ili grad Tselinograd - nekadašnji Nursultan, navedeno u prijavi za državljanstvo izvjesnog Olega Safonova - omogućava da u njemu vidite bivšeg šefa Rosturizma, koji je tamo rođen. Aleksandar Roslavcev iz Moskve je vjerovatno Aleksandar Nikolajevič Roslavcev, finansijski direktor Global Portsa, vodećeg operatera kontejnerskih terminala na ruskom tržištu", piše u tekstu. Global Ports prisutan je i u Crnoj Gori. Ta turska kompanija je od 2013. godine većinski vlasnik barske Port of Adrije (nekadašnji Kontejnerski terminal i generalni tereti, dio Luke Bar).

MUP će oduzimati pasoše Rusima pod sankcijama

Iz MUP-a su najavili su da će svima koji su dobili crnogorsko državljanstvo, a nalaze se na listi sankcija, ono biti oduzeto. "MUP je preduzeo radnje iz svoje nadležnosti po ovom pitanju i provjerom kroz evidencije utvrdilo da na dan 21. jul 2022. godine, ne postoji ni jedno lice koje je primljeno u crnogorsko državljanstvo, a nalazi se na listi lica kojima su uvedene međunarodne restriktivne mjere ", rekli su iz tog Vladinog resora.

Vlada je nakon više odlaganja 8. aprila formalno usvojila sankcije Rusiji zbog vojne agresije na Ukrajinu i nakon toga Vladine institucije treba da zamrznu imovinu jednog broja ruskih državljana i kompanija u Crnoj Gori i zabrani rad ruskih vladinih medija. Vazdušni prostor Crne Gore je ranije zatvoren za ruske avione, a 19. aprila je Agencija za elektronske medije uvela zabranu bilo kojeg sadržaja ruskih medijskih kuća Raša tudej (RT) i Sputnjik.

Na spisku sankcionisanih su, između ostalih, predsjednik Rusije Vladimir Putin, premijer Mihail Mišustin, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, portparolka Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova, glavni izvršni direktor državne naftne kompanije Rosnjeft Igor Sečin, glavni izvršni direktor naftnog i plinskog preduzeća Transnjeft Nikolaj Tokarev, Banka Rusije...

Iz MUP-a su 10. juna saopštili da su zamrznute 44 nekretnine 34 ruska državljana kojima su prethodno uvedene sankcije. Iz Vlade nijesu objavili imena ruskih državljana kojima je zamrznuta imovina, iako je spisak sa imenima Rusa pod sankcijama objavljen na sajtu Vlade.

Iz Uprave za katastar nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG kojim ruskim državljanima je zamrznuta imovina.

Ipak, imena su procurjela u javnost, pa je objavljeno da je zamrznuta imovina bivšem šefu Putinovog kabineta Sergeju Ivanovu, zamjenik šefa kabineta Predsjedničke administracije Alekseju Gromovu, poslanicima Dume iz Putinove Jedinstvene Rusije Viktoru Kazakovu, Ani Kuznjecovoj i Vladimiru Vasiljevu...

U katastar upisana jedna zabilježba zamrznute imovine

Prema podacima koje je dobila NVO Akcije za socijalnu pravdu, do sredine ovog mjeseca u katastar je bila upisana jedna zabilježba zamrznute imovine na teritoriji Budve, dok je paralelno sprovođen upravni postupak u vezi sa zamrzavanjem imovine jednog ruskog državljanina na Žabljaku.

"Uprava za katastar i državnu imovinu upisala je upis zabilježbe ograničenje raspolaganja i sticanja sredstava i/ili druge imovine (zamrzavanje): Opština Budva – Baširov Marat, KO Bečići, LN 432; Opština Žabljak – u toku je upravni postupak za jedno lice i do konačnog završetka postupka, podatke ne možemo dostaviti", naveo je direktor Uprave Koča Đurišić u dopisu kojeg je 18. jula ove godine uputio Ministarstvu vanjskih poslova.

Marat Baširov je na listi sankcija od 2014. godine kao bivši takozvani "predsjednik Savjeta ministara Narodne Republike Lugansk".

Prema podacima iz katastra, u list nepokretnosti broj 432 upisane su stambene zgrade, površine oko 80 i 160 kvadrata, u kojoj stanove ima više ruskih državljana.

Zabilježba je upisana i na imovinu, odnosno četvorospratnu zgradu od oko 80 kvadrata, u susvojini Olge Ščerbakove, Jekaterine Černjenko Ruslanove i Tatjane Kestanove. One su, kako piše u katastru, imovinu stekle nasljeđem.

Program je trebalo ranije ukinuti

Popović Kalezić za CIN-CG kaže da je odluka o dodjeljivanju ekonomskog državljanstva morala biti ukinuta značajno ranije, posebno zbog nepostojanja apsolutne kontrole nad aplikantima, kao i netrasparentnosti dokaza na osnovu kojih su dobili crnogorsko državljanstvo.

"Nijesu bili rijetki slučajevi da su po tom osnovu državljanstvo dobijala i ona lica koja su pod krivično-pravnim nadzorom u svojom matičnim zemljama", podsjeća ona.

U Crnoj Gori, čak i prije nego što je program formalizovan, bivši premijer Tajlanda Taksin Šinavatra, osuđen za korupciju, dobio je 2008. crnogorsko državljanstvo u zamjenu za obećana ulaganja u zemlju. P

opović Kalezić dodaje da ohrabruje činjenica da do sada, postojeća Vlada, nije dodijelila ni jedno ekonomsko državljanstvo, a ima u proceduri 104 aplikanta i 221 člana njihovih porodica, odnosno ukupno 325 prijava.

Suljević podsjeća da su iz CGO već isticali da ne postoji prepreka da Vlada ukine taj program prije njegovog isteka, jer time ne bi bilo uskraćeno bilo kakvo pravo onima koji su već aplicirali, a čije bi se prijave morale obraditi po propisima koji su bili važeći u momentu aplikacije.

Navodi da je i poruka predstavnika EU za vanjske poslove i bezbjednosnu politiku Žozepa Borelja samo je jedna u nizu upozorenja koja stižu od najviših evropskih zvaničnika u vezi sa ovim pitanjem.

Borelj je prošlog mjeseca, tokom posjete Crnoj Gori, rekao da Evropske komisije (EK) očekuje da Crna Gora ugasi šemu "zlatnih pasoša" i uskladi viznu politiku s politikom EU.

Iz EK su više puta rekli da pažljivo prate ovaj program u Crnoj Gori, a ranije su protiv Malte i Kipra preduzeli mjere zbog skandala sa dodjelom državljanstava. Ove države prikupile su milijarde eura prodajući hiljade pasoša čime su, u nekim slučajevima, omogućile državljanstvo EU i osobama za kojima su matične zemlje raspisale potjernice.

Crnogorska Vlada je i 2010. godine pokretala program ekonomskog državljanstva, ali je odustala na zahtjev EU. Zbog pritiska Brisela, program nije pokrenut ni 2016. godine.

Krivokapićeva vlada "prodala" 301 pasoš, Markovićeva 108

Prema podacima koje je CIN-CG dobio od MUP-a za period od 1. januara 2019. godine do 10. juna 2022. godine, osim za 241 Rusa, rješenja o državljanstvu izdata su i za osam ukrajinskih državljana, za tri iz Bjelorusije i šest iz Kine.

Među ostalima koji su na ovaj način dobili crnogorsko državljanstvo ima i građana Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Pakistana, Vijetnama, Saudijske Arabije, Irana, Sirije, Kazahstana, Švajcarske, SAD, Indije, Kuvajta, Hong Konga …

Vlada Zdravka Krivokapića odobrila je 301 rješenje o prijemu u crnogorsko državljanstvo, po osnovu posebnog programa ulaganja, dok je prethodna Vlada Duška Markovića dala 108 "zlatnih pasoša".

Programom je bilo predviđeno da se za tri godine (od januara 2019. do kraja 2021) "proda" dvije hiljade pasoša, pa je zbog slabog interesovanja Vlada Zdravka Krivokapića planirala da ga ukine krajem 2021. godine. Međutim 30. decembra 2021. donijela je odluku da program produži do kraja 2022. uz obrazloženje da investitori zbog kovid krize nijesu imali vremena da završe projekte. 

Ipak, tri nova projekta su uvrštena u listu razvojnih - izgradnja hotela Liko Soho Bar, Magnum Kolašin i hotel "B" u Kolašinu, po kondo modelu poslovanja.

Liko Soho je uvršten u listu u oktobru prošle godine za mandata Vlade Zdravka Krivokapića. Investitor ovog kondo hotela je Liko Soho Group, čiji su osnivači Liko Holding iz Ukrajine i Soho Group.

Magnum Kolašin u listu razvojnih projekata uvrstila je u junu ove godine Vlada Dritana Abazovića. Investitor je preduzeće Magnum divelopment iz Podgorice, a vlasnici su, prema podacima iz registra, ruski državljani Dmitrij Judin, Olga Čilikina i Zlata Merkurjeva.

Izgradnja hotela "B" Kolašin u listu razvojnih projekata uvrštena je u julu, a investitor je preduzeće Ski resort Kolašin 1450 biznismena Zorana Bećirovića.

Na listi razvojnih projekata iz oblasti turizma je i hotel Breza u Kolašinu, Kazahstanca Igora Bidila, vlasnika kompanija Velja voda i CG resort, koji je crnogorsko državljanstvo dobio 2017. godine.

Na listi je i projekat Durmitor Hotel and Villas Grka Petrosa Statisa, zakupca Svetog Stefana, koji takođe ima crnogorsko državljanstvo. Tu je i Bjelasica 1450 koji u Kolašinu gradi podgorička Zetagradnja, kao i kolašinski hotel K16 čiji je investitor konzorcijum Kolašin 1600 kojeg čine preduzeća Ski resort Kolašin 1600 Zorana Bećirovića i Gener2 SHPK iz Tirane u vlasništvu albanskih biznismena Baškima, Astrita i Ahmeta Uljaja. I projekat Hotel "D" sa depadansom "E" u Kolašinu investicija je Bećirovićevog preduzeća Ski Resort Kolašin 1450.

Na listi razvojnih projekata je i hotel Boka Place kompanije Adriatic Marinas-Porto Montenegro, kao i Montis hotel & resort u Kolašinu preduzeća Montenegro luxury hotels and resorts čiji su vlasnici Radoica Vuković i Vitalij Gornij.

Amma Resort Čanj projekat je biznismena Tomislava Čelebića, a hotel Cruiser u Budvi grade podgoričke kompanije Master inženjering i Bemax.

Vlada je šest projekata skinula sa liste razvojnih i to Bobotov Hotel & Resort na Žabljaku, Elite Hotel & Residence u Kolašinu, Hotel sa vilama 4*, Žabljak, Kraljicina plaža Miločer, Black Pine Mojkovac i hotel Kolašin Resort & Spa. Projekti su, kako je objašnjeno iz Vlade, skinuti sa liste zbog neispunjavanja investicionih obaveza i nedostavljanja bankarske garancije.  

Vlada ćuti o Deripaski

Ruski biznismen i nekadašnji vlasnik Kombinata aluminijuma Podgorica (KAP) i Rudnika boksita Nikšić, Oleg Deripaska, ne nalazi se na listi sankcija Vlade Crne Gore.

Deripaska, poznat kao bliski saveznik Vladimira Putina i ruski kralj aluminijuma je pod sankcijama EU, Velike Britanije i SAD.

EU je Deripasku na listu sankcija stavila 8. aprila ove godine, kao "visokorangiranog oligarha Kremlja".

Britanska vlada uvela je sankcije Deripaski u martu, navodeći da se njegova imovina u Velikoj Britaniji procjenjuje na oko dvije milijardi funti i da je taj industrijalac "nekadašnji poslovni partner" Romana Abramoviča, bivšeg vlasnika britanskog fudbalskog kluba Čelzi, koji je takođe pod sankcijama kao "jedan od rijetkih oligarha iz 1990-ih koji su zadržali slavu pod Putinom".

SAD su sankcije Deripaski i za još 20-ak ruskih biznismena uvele još 2018. godine u pokušaju da se Moskva kazni za "globalnu malignu aktivnost" i miješanje u američke izbore.

Deripaska je zbog toga podnio tužbu, ali je izgubio spor pred američkim sudom. Pod sankcijama su se našle i njegove kompanije Rusal, En+group, Basic element ltd, Russian Machines, GAZ Group...

Deripaska je u ruskim medijima ocijenjen kao "Putinov omiljeni industrijalac", a američki mediji ga opisuju kao "jednog od oligarha kojima se Putin redovno obraća" i "manje-više stalni član delegacije koja prati predsjednika na putovanjima".

Na pitanje CIN-CG zašto Deripaska nije na listi sankcija Crne Gore, nijesu odgovorili iz Ministarstva vanjskih poslova ni iz Kabineta premijera Dritana Abazovića. Iz MUP-a su rekli da nijesu nadležni za ovo pitanje.

Deripaska je KAP i Rudnike Boksita kupio 2005. godine i njima je upravljao do 2009. na osnovu većinskog vlasništva, a od tada do uvođenja stečaja 2013, sa 29,36 odsto akcija koliko je imala i Vlada, na osnovu Ugovora o poravnanju.

Ruski tajkun bio je blizak sa aktuelnim predsjednikom tada premijerom Milom Đukanovićem. Mediji su objavili da kada su pregovori o prodaji KAP-a 2005. godine "zapeli" Deripaska i Đukanović su to riješili "u četiri oka", uz čuveni "čivas" u nekadašnjem podgoričkom kafiću Grand.

Sa Deripaskom je bio blizak i aktuelni savjetnik predsjednika države Milan Roćen. Prema audio snimcima razgovora Roćena i Deripaske, koji su procurjeli 2019. godine, Roćen, tada ambasador Državne zajednice Srbije i Crna Gora u Moskvi, molio je Deripasku da iskorisi svoj uticaj na kanadskog milijardera Pitera Manka (koji je kasnije kupio Arsenal u Tivtu i napravio Porto Montenegro), kako bi on izlobirao odgovarajuće referendumske uslove kod Amerikanaca, odnosno Kontakt grupe.

Deripaska se već 2008. godine počeo žaliti na krizu u KAP-u i da nije dobio sve informacije o fabrici. Zbog toga je 2009. godine Crnu Goru posjetio ruski ministar za vanredne situacije, sada ministar odbrane, Sergej Šojgu, koji je dolazio kad god je "vanredna situacija".

Na kritike da ruske investicije imaju veze sa pranjem novca, Šojgu je još 2004. godine tokom posjete Crnoj Gori oštro odgovorio: "Kada se, tokom sankcija (1992-1995), većina vaših para premjestila kod nas u Rusiju, mi nijesmo govorili da je to prljavi ili crni novac dobijen tokom rata". Niko na to od crnogorskih zvaničnika nije odgovorio.

Kriza u KAP-u 2009. je riješena Ugovorom u poravnanju čime je Vlada stranom vlasniku dala subvencije za struju i garancije za kredit od 135 miliona eura, kojeg su na kraju platili građani Crne Gore. Odlukom o zaduživanju Crne Gore KAP-u je dato još 49,6 miliona eura garancija.

Državna revizorska institucija utvrdila je da su garancije date bez odgovarajućih kontragarancija, zbog čega su u aprilu prošle godine hapšeni bivši ministar ekonomije Branko Vujović i 11 državnih službenika. Oni su odmah pušteni da se brane sa slobode, a predsjednik države je nedavno odlikovao Vujovića Ordenom crnogorske zastave "za doprinos doprinos izgradnji, razvoju i afirmaciji Crne Gore, obnovi njene državnosti i značajna postignuća u različitim oblastima".

Deripaska je kasnije zbog KAP-a i Rudnika pokrenuo tri međunarodne arbitraže protiv Crne Gore, ali je na njima izgubio.

To mu nije smetalo da u Crnoj Gori na obali sagradi ogroman kompleks vila.

Deripaska, preko firme Overseas assets management posjeduje turistički kompleks na rtu Platamuni od 25.000 kvadrata kojeg je kupio 2005. na tenderu tadašnjeg Fonda za reformu sistema odbrane Srbije i Crne Gore za 627.000 eura ili svega 18 eura po kvadratu zemlje na obali. Nakon toga je od Morskog dobra dokupio još hektar.

Kvadrat zemljišta, prema podacima sa sajtova agencija za nekretnine, na ovom području kreće se od 50 do 300 eura.

Radi se o raskošnom ljetnjikovcu sa mermerom obložene dvije spojene palate od 1.600 kvadrata, dok ostalih devet vila ima od 100 do 300 kvadata. Unutar kompleksa su i bazeni, ugostiteljski objekti, a gostima je omogućen i da se uskom stazom spuste do mora. Luksuzni kompleks opasan je pet metara visokim kamenim zidom, prilaz je strogo zabranjen svima koji nijesu gosti kompleksa.

Firma K.P.M. limited, koju su mediji povezivali sa Deripaskom, kupila je od kotorske Opštine 2004. godine zemlju u zeleđu plaža Trsteno i Ploče, sve do Platamuna, koji su nedavno proglašeni za zaštićeno područje.

Opština Kotor je, odgovarajući na zahtjev za slobodnim pristipom informacijama, navela da ne posjeduje ugovor sa Deripaskinom firmom.

Prema medijskim izvještajima, zemljišni kompleks 483.488 kvadrata je prodat za cijenu od 4.399.740 eura, ili svega devet eura po kvadratu.

Deripaska, preko svoje kompanije Rasperia trading ltd, posjeduje i 25,9 odsto u austrijskom Štrabagu, koji je vlasnik Crnagoraputa.  

Investitorima skoro 200 miliona eura

  Prema podacima Agencije za investicije (MIA), od početka sprovođenja posebnog programa ulaganja od posebnog značaja za ekonomski interes Crne Gore, u svrhu troškova postupka uplaćeno 28.250.000 eura.

"Ukupan iznos sredstava uplaćen u svrhu donacije za manje razvijena područja iznosi 12.600.000 eura, dok je za istu namjenu položeno na escrow račun ukupno 53.500.000", rekli su za CIN-CG iz Agencije.

Naveli su da je ukupno investitorima kroz program uplaćeno 33.900.000 eura, dok je na escrow račun za tu namjenu položeno ukupno 156.550.000 eura.

Biljana Matijašević

Tužioci koji su napravili propuste u slučajevima napada na novinare u najvećem broju slučajeva su  napredovali ili nastavili da obavljaju visoko pozicionirane poslove u tužilaštvu, pokazuje istraživanje Monitora i CIN CG. Odgovornost za njihove propuste u tim istragama, pa i kada su utvrđeni pred sudovima, nikada nije pokrenuta

  Tužioci koji su napravili propuste u slučajevima napada na novinare napredovali su ili nastavili da obavljaju visoko pozicionirane poslove u tužilaštvu, pokazuje istraživanje Monitora i Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG). Odgovornost za propuste u tim istragama, pa i kada su utvrđeni pred sudovima, nikada nije pokrenuta.

Tužilaštvo godinama ponavlja da su im istrage napada na novinare među prioritetima. Ipak, najveći dio - oko 100 napada na novinare i imovinu medija koji su se dogodili u posljednjih 17 godina - nije dobio odgovarajući epilog.

Na rasvjetljavanje još čekaju i najteži slučajevi kao što je ubistvo suvlasnika, direktora i glavnog urednika dnevnika Dan Duška Jovanovića, pokušaji ubistva Tufika Softića i Olivere Lakić.

Tokom protekle godine zabilježen je napredak u ažurnosti istraga napada na novinare od strane policije i tužilaštva, pa su pojedini napadi u kratkom roku dobili sudski epilog. Ipak, za mnoge od ranijih slučajeva nema na vidiku razrješenja. Kao ni odgovornosti za tužilačke greške.

SLUČAJ TUFIKA SOFTIĆA: Jedan od najdrastičnijih primjera u kom su tužioci napravili ozbiljne propuste, a potom napredovali je istraga u slučaju pokušaja ubistva novinara Tufika Softića u novembru 2007. godine.

Softićev advokat Dalibor Tomović za Monitor podsjeća da su „počinjeni brojni propusti od strane Osnovnog državnog tužilaštva u Beranama i Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju, od kojih su mnogi konstatovani i u odluci Ustavnog suda i pravnosnažnoj presudi Osnovnog suda u Podgorici, a koji su doveli do toga da istraga i izviđaj nijesu bili djelotvorni“.

Državni tužioci koji su vodili istrage u slučaju Softića, od 2007. do 2015. godine, bili su: Jadranka Mićović, zamjenica osnovnog državnog tužioca u Beranama. Ona je bila dežurni tužilac u vrijeme napada na Softića 2007. godine. Sada je rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva (ODT) u Beranama. Vladan Đalović, tadašnji zamjenik osnovnog državnog tužioca u Beranama ( saslušao Draška Vukovića 1. 07. 2014), sada je tužilac Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju. Rifat Hadrović, rukovodilac Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju, sada je član Savjeta Agencije za sprečavanje korupcije, dok je Gorica Golubović, tadašnji rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva u Beranama, u međuvremenu penzionisana.

Nada Bugarin, zamjenica višeg državnog tužioca u Bijelom Polju preuzela je Softićev predmet 2014. godine.  U tom periodu, navodi advokat Tomović, u slučaju nijesu preduzimane gotovo nikakve aktivnosti -  od 12. 11. 2014. godine do 28. 10. 2015. godine, kada je istraga obustavljena.  Nada Bugarin iste godine izabrana je za članicu Tužilačkog savjeta.

Tomović navodi da, u periodu od čak pet godina i šest mjeseci, nijesu suštinski preduzimane nikakve radnje od strane tužilaštva (i policije) u Beranama u fazi izviđaja (03. 03 .2008 – 09. 08. 2013).

Više je propusta koje su tužioci napravili u slučaju Softića: tadašnji osnovni državni tužilac u Beranama tako nije odmah nakon događaja dao naredbu policiji da izvrši blokadu grada, kako bi se spriječilo bjekstvo izvršilaca i pomagača. Takođe, tužilac u Beranama i istražni sudija nijesu izlazili na lice mjesta, po obavještenju policije,  što je bila njihova dužnost. Nije obezbijeđeno da odmah budu saslušana lica koja je Softić iste večeri označio policiji kao sumnjiva.

Neka od lica na koje se sumnjalo nikada nijesu ni saslušana, dok su Draško Vuković i Dragan Labudović  od strane tužilaštva prvi put saslušani tek nakon sedam godina od napada - u julu i septembru 2014. godine. I samog Softića osnovni državni tužilac u Beranama prvi put saslušava sedam godina nakon napada.

Uz sve to, Softiću nije dozvoljeno da u zakonskom roku dobije spise predmeta iz izviđaja, koji su mu bili neophodni za ostvarivanje uvida u cjelokupni dokazni materijal i potencijal za takav materijal. Umjesto toga, kopiranje oko 150 stranica spisa omogućeno mu je tek na dan kada je isticao zakonski rok za preuzimanje gonjenja (kopiranje je omogućeno 02.12. 2015. godine, a 02. 11. 2015. godine primljena naredba o obustavi istrage). ,

,I pored činjenice da je istraga pokušaja ubistva označena kao nedjelotvorna i neefikasna od najvećih sudskih instanci u Crnoj Gori,  niko od tužilaca nije snosio bilo kakvu odgovornost - disciplinsku, materijalnu, krivičnu, profesionalnu“, konstatuje advokat Tomović.

Ono što zabrinjava, ističe advokat, je da i nakon odluka sudova, ne postoji napredak u istrazi u pogledu otkrivanja izvršilaca i nalogodavaca pokušaja ubistva, iako  će u novembru ove godine biti 15 godina od napada.

SLUČAJ OLIVERE LAKIĆ: Više od četiri godine se ne zna ni ko stoji iza napada na novinarku Oliveru Lakić, koja je 8. maja 2018. godine ranjena na ulazu zgrade u kojoj živi u Podgorici. Ne zna se ni zašto Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ne podiže optužnicu protiv onih koje sumnjiči da su umiješani u organizaciju pokušaja ubistva novinarke.

Istraga napada na Oliveru Lakić je od decembra 2020. godine u radu kod SDT-a, a do tada je  bila u radu kod Višeg državnog tužilaštva.  Označena je stepenom tajnosti, tako da Dalibor Tomović, koji je pravni zastupnik Olivere Lakić, o njoj, objašnjava, ne može da govori. Ističe samo ,,činjenicu  da je prošlo više od četiri godine od napada na novinarku  (08. 05. 2018) i više od dvije godine od otvaranja istrage - pokretanja krivičnog postupka (19. 02. 2019), a da još nije podignuta optužnica, iako je zakonski rok šest mjeseci''.

U svom prošlogodišnjem izvještaju, Komisija za praćenje napada na novinare navodi da Više državno tužilaštvo i Specijalno državno tužilaštvo nijesu Komisiji dostavljali dokumentaciju o tom slučaju, a da SDT od 23.12. 2020. godine nije saslušalo Lakić, niti joj omogućilo da u svojstvu oštećene učestvuje u predmetu.

U zaključcima Komisije piše da, u periodu od novembra 2019. godine do 23. decembra 2020. godine, Više državno tužilaštvo u Podgorici nije dostavilo Komisiji zapisnike o saslušanju Marija Miloševića i Milovana Žižića. Takođe, navodi se da, od preuzimanja predmeta u nadležnost Specijalnog državnog tužilaštva 23. decembra 2020. godine, i formiranja novog predmeta otvaranjem istrage od 25. decembra 2020. godine, oštećena Olivera Lakić nije saslušana.

„Tokom perioda u kojem Specijalno državno tužilaštvo vodi istragu, nije data mogućnost oštećenoj da aktivno učestvuje u predmetu (postavlja pitanja svjedocima, okrivljenima), što je u konačnom njeno pravo iz Čl. 282 Zakonika o krivičnom postupku. Nastavljena je praksa da se ne dostavljaju spisi predmeta Komisiji u slučaju Olivere Lakić, iako Komisija ima dozvolu za pristup tajnim podacima najvećeg stepena tajnosti… “, navodi se u zaključcima Komisije.

I u ranijim izvještajima Komisije, konstatuje se da je Više državno tužilaštvo napravilo niz propusta.

„Iz dostupne dokumentacije se vidi da je viša državna tužiteljka Suzana Milić napustila lice mjesta i nije prisustvovala uviđaju u trajanju od sat i po 8. maja prošle godine i da nema podataka da je prisustvovala nastavku uviđaja narednog dana od sedam do devet časova”, naveli su iz Komisije.

Komisija je zaključila i da je pregled vozila novinarke navodno obavljen bez pomjeranja automobila sa lica mjesta, što ,,stvara sumnju u pogledu temeljnosti preduzimanja ove radnje na otkrivanju potencijalnih tragova ili pronalaženja dokaza”. U izvještaju piše da u zapisniku o uviđaju više državne tužiteljke nema naloga policiji da se pregleda automobil Lakićeve.

„U dokumentaciji dostupnoj Komisiji nema izvještaja o vještačenju baterijske lampe i gumene rukavice, pronađenih na licu mjesta”.

Tužiteljka Suzana Milić, koju pominje Komisija u slučaju Lakić, podnijela je ostavku u junu 2022. godine, skupa sa još desetak tužilaca koji su tada  odlučili da napuste tužilačku organizaciju i odu u penziju.

Na slučaju je, dok je bio u nadležnosti Višeg državnog tužilaštva radio tim od pet tužilaca. Pored Suzane Milić, to su:  Vesna Jovićević, Maja Jovanović, Tatjana Begović i Miloš Šoškić.

Vesna Jovićević je, kada i koleginica Milić, penzionisana. Maja Jovanović trenutno je na poziciji vršioca dužnosti vrhovne državne tužiteljke.  Miloš Šoškić sada je u Specijalnom državnom tužilaštvu, a proljetos je predao kandidaturu za glavnog specijalnog tužioca. Šoškić, kako je to konstatovano odlukom Komisije za etički kodeks državnih tužilaca, tokom 2020. godine povrijedio je etički kodeks tužilaca, jer se u javnosti nalazio sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem u Delta sitiju u vrijeme kada se dogodio incident sa novinarom Dana Vladimirom Otaševićem, početkom decembra 2019. godine. To, ali ni istrage u napadima na novinare, nijesu ga omele u napredovanju.

Tatjana Begović izabrana je u avgustu prošle godine u Tužilački savjet.

Premijer Dritan Abazović kazao je svojevremeno da misli da će ,,novo tužilaštvo imati priliku da ispravi neke greške prethodnog tužilaštva u slučaju rasvjetljavanja ranjavanja novinarke Olivere Lakić i doći do nalogodavaca tog napada”. Slučaj za sada tapka u mjestu.

SLUČAJ DAMIRE KALAČ: Komisija je u jednom od ranijih izvještaja koji se odnosi na prijetnje Damiri Kalač preko Fejsbuka iz marta 2014. konstatovala grube greške tužilaštva. Naime Osnovno državno tužilaštvo u Rožajama pravi materijalnu grešku i krivičnu prijavu naslovljava na ime Ismara Murića iz Podgorice, lice koje nema nikakve veze sa ovim slučajem, niti se u njemu uopšte pominje.

Ovu nepravilnost uočava zamjenik osnovnog državnog tužioca u Podgorici Ivan Medojević, koji u dopisu od 31. 07 .2015. upozorava kolege iz Osnovnog državnog tužilaštva u Rožajama: „Ocjenom dostavljenih spisa nalazim da je nesporno da je Ismar Ličina, a ne Murić Ismar, kako ste naveli u vašem aktu, objavio sporni komentar na 'facebook' stranici Nezavisnog dnevnika Vijesti“.

Imajući u vidu da Ismar Ličina ima prebivališe u Rožajama, dodaje tužilac, a ne u Podgorici, što nedvosmisleno proizilazi iz zapisnika o obavještenju prikupljenom od građanina od 27. 04. 2015. godine, to je mjesto izvršenja ovog krivičnog djela na teritoriji suda u Rožajama.

„Pred kojim ste vi stvarno i mjesno nadležni da postupate. Ukoliko ste suprotnog mišljenja, možete izazvati sukob nadležnosti kod Vrhovnog državnog tužilaštva”, navodi tužilac Medojević.

Komisija konstatuje: Osnovno tužilaštvo Rožaje pravi grubu materijalnu grešku podnoseći krivičnu prijavu protiv Ismara Murića iz Podgorice, lica koje se uopšte ne pominje u ovom predmetu, niti ima bilo kakve veze sa navedenim prijetnjama. Rožajsko tužilaštvo i pored očite sopstvene nadležnosti (osumnjičeni Ismar Ličina je iz Rožaja) pokreće sukob nadležnosti pred Vrhovnim državnim tužilaštvom, gubi spor i na taj način nepotrebno prolongira istragu.

Rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva u Rožajama u vrijeme prijetnji novinarki  je - Hajran Kalač. On je na proljeće prošle godine izabran za člana bivšeg Tužilačkog savjeta, a u međuvremenu je otišao u penziju.

SLUČAJ SEADA SADIKOVIĆA: Tokom protekle godine, Komisija za istragu napada na novinare je utvrdila da je u jednom slučaju, napadu na Seada Sadikovića u Bijelom Polju, u martu prošle godine, došlo do drastičnog propusta tužilaštva u istrazi.

Predsjednik Komisije Mihailo Jovović je objasnio da osnovni državni tužilac nije ni pokušao da otkrije zašto na snimku sa nadzorne kamere sa Hipotekarne banke nedostaje desetak ključnih sekundi događaja, kada napadači tuku novinara, uprkos inicijativi policije da se utvrdi zašto fali taj dio snimka, da li ga je neko obrisao ili na drugi način njime manipulisao, i ako jeste, ko je to bio.

Policija u obraćanju tužilaštvu traži da se „utvrde razlozi zbog kojih nedostaje snimak u navedenom vremenu i da se utvrdi da li je neko od lica koja imaju pristup sistemu video nadzora sa eventualnom namjerom brisao ili dorađivao djelove video snimka'', navode i da je potrebno vještačenje u Forenzičkom centru u Danilovgradu.

Osnovna državna tužiteljka u Bijelom Polju Danijela Đuković sužava istragu i izdaje naredbu da vještak, a ne Forenzički centar, utvrdi samo da li su kamere bile u funkciji i da li je snimljen napad.

Sadikovićev advokat Dalibor Kavarić ocjenjuje da je istraga bila spora i nedjelotvorna: ,,Sa predmeta kojim su izvršene inkriminisane radnje nijesu uzeti DNK profili biološkog materijala, niti tragovi papilarnih linija, na osnovu kojih su se mogli nesumljivo identifikovati učinioci, već se tužilaštvo baziralo na svjedoke koji su krivično procesno i tradicionalno najnepouzdaniji dokazni izvori“.

Objašnjava da je glavni pretres u ovom slučaju tek počeo, pa do sada nijesu imali prilike da se žale na neku procesnu radnju.

Kavarić naglašava da ,,postoji nedovoljna institucionalna svijest, odnosno instucionalna ozbiljnost o važnosti misije i uloge novinara u društvu, a njihov posao često nema potrebno razumijevanje, a samim time ni zaštitu od predstavnika državnih organa gonjenja i suđenja''.

Tužiteljka Đuković pokriva isto visoko mjesto u tužilaštvu u Bijelom Polju.

Predrag NIKOLIĆ