By Siniša Luković

Global maritime industry will decline by 4.1% in 2020 due to the disruption caused by the COVID-19 pandemic, as estimated by the United Nations Conference on Trade and Development (UNCTAD) in late November. From Montenegro’s standpoint, the predictions made by experts affiliated with this permanent UN body based in Geneva are more than optimistic, as the coronavirus and measures taken by the Montenegrin authorities since mid-March until today to curb the epidemic have had far, far worse effects.

The fact that literally not a single cruise ship bringing in tourists has docked in any of our ports since mid-March, that the Montenegrin marinas were at best half full this summer even at the height of the nautical season, and that the state caused numerous problems to our seafarers when returning from ships with its often illogical quarantine measures, all add to the gloomy picture of the effects that the pandemic has had on this branch of the economy.

From the point of view of approximately 7,000 active seafarers from Montenegro, who are almost exclusively employed by foreign shipping companies, the pandemic-characterized 2020 was and still is extremely tough and challenging. In the spring, while the world was just getting acquainted with the novel virus and its effects, many countries imposed virtually complete border closures to foreign nationals and severe restrictions on air traffic, making the problem of regular crew changes and repatriation of seafarers one of the burning issues for the entire maritime industry.

It is estimated that there are about 2 million active seafarers globally. The lockdown and difficulties with crew changes left as many as about 200,000 of them trapped on ships around the world even after the end of their employment contracts. Due to problems with travel and air transport, crews remained stuck at sea for months. In those early stages of the pandemic, some seafarers remained on board continuously for six or eight months, with some breaking the “magical limit” of 12 months of uninterrupted navigation. Being stranded on a piece of floating steel for months with more or less the same twenty people, separated from family and friends, takes its toll on seafarers even in normal conditions. How this will reflect on their physical and mental state in the extraordinary circumstances of the COVID-19 pandemic remains to be seen in the coming period. An additional problem is that even during short times when ships are docked in ports, seafarers now generally cannot get off the vessel to visit a town and escape from the gruelling everyday life at least for a moment.

The gravity of the situation is also illustrated by the fact that the International Maritime Organization (IMO) has made special protocols with measures and procedures for crew members to prevent the spread of COVID-19 infection. It has also has set up a Seafarer Crisis Action Team to assist seafarers with repatriation, boarding or crisis situations. In early December, the 75^th UN General Assembly adopted a Resolution on international cooperation to address challenges faced by seafarers as a result of the COVID-19 pandemic to support global supply chains, calling on UN member states to designate seafarers as key workers and implement relevant measures to enable seafarers to disembark and embark, as well as to provide them with unrestricted access to medical care.

Earnings remain unchanged, but Europe is not in focus

Many seafarers from Montenegro have also been among those who have suffered the consequences of the pandemic, especially those who sailed as white-collar staff on cruise ships. During the spring and the first months of the summer, our media were full of dramatic testimonies of some of our citizens who, as crew members of cruise ships which were laid up in various ports around the world, found themselves literally in a kind of a months-long imprisonment because they could not be repatriated. They were waiting for months to return to the country, with their employers devising various methods to bring them back home in coordination with Montenegrin diplomats. However, even when they finally reached the borders of their country, these seafarers and their colleagues who were returning home from merchant ships, where the sanitary risk is many times lower than on cruise ships, were, often unreasonably, kept in quarantine in Montenegro for another fifteen days. The public still remembers the protests – nearly rebellions – which occasionally broke out among repatriated seafarers due to poor conditions in quarantine hotels, especially in the one in Vučje resort and partly the one in Igalo. All that, however, was being gradually overcome and worked out, to the extent that departures and returns from ships are a bit less problematic today.

“Embarkation and disembarkation are still difficult compared to pre-Covid circumstances. In comparison with the first months of the pandemic, the situation is now somewhat easier because there are more PCR testing labs, many countries have introduced a simplified border crossing procedure, recognizing the importance of seafarers as a labour force of special importance to the global economy. Yet, various restrictions imposed by airlines, insurance requirements and the like still remain. The average cost of embarking or disembarking an individual seafarer is now 100% higher than in pre-Covid times, so shipowners often decide to change large numbers of crew members at the same time, as they reduce costs by sending more people off or on board at the same time. That’s why seafarers are sometimes left waiting for disembarkation for several months after the end of their contracts,” sea captain Janko Milutin of the Shipmasters Association of Montenegro and the Kotor-based “Seamonte” ship manning agency told Vijesti.

He points out that, fortunately, the corona crisis has not significantly affected the incomes of seafarers so far, which have remained more or less unchanged. However, as the global trade is currently more oriented to the Pacific region than to routes towards Europe, shipowners are looking for crew members from that region more often because it is easier and cheaper for them to rotate crews on ships operating in that part of the world, rather than sending seafarers from Europe there.

“Conversely, shipowners whose ships operate in this part of the world prefer to have crews from Europe, so we also get inquiries to send complete crews from Montenegro. This, however, is not so easy for us, because we practically don’t have, for example, helmsmen, oilers and other similar lower ranks,” Milutin explains. On the other hand, in the beginning it was even more difficult for our seafarers who were caught by the pandemic at home, because they were left without the possibility to board a ship and earn their livelihoods for an indefinite period of time.

A study by the American Cornell University has shown that during the first months of the pandemic between March and June, when the tightest restrictions and prevention measures were in force, an unprecedented global decline in volume of maritime traffic was recorded in virtually all segments of the world maritime industry. The decline ranged from 5.62% to 13.77% for container ships, to 3.32% for bulk carriers, 9.27% ​​for tankers, and from 19.57% to as much as 42.77% for passenger ships. A survey of representatives of 200 of the world’s leading shipping companies, conducted in mid-October by the international law firm DWF, has shown that as many as 63% of respondents have suffered negative economic consequences due to the pandemic and various lockdown measures around the world, while as many as 60.5% of respondents have said that they had to cut their workforce because of that.

The European Maritime Safety Agency (EMSA) announced that in the first ten months of 2020, the number of ships entering EU ports had decreased by 14% compared to last year as a result of the COVID-19 pandemic, with Spain, Slovenia, Croatia and Iceland being the hardest hit, while the industry sector that saw the largest decline was passenger ships – cruise ships, ferries and ro-ro ships on regular lines.

Montenegrin seafarers, like their colleagues around the world, have faced additional financial challenges as more foreign companies that hire them were forced to take a number of austerity measures and cut operating costs due to the economic effects of the coronavirus crisis and the reduced volume of traffic in global trade, 80% of which takes place by sea. Therefore, many companies put some of their ships out of service, and some of them simply started laying off workers because they were literally fighting for their very survival, as is, for example, the case with Bourbon Offshore, which employs a considerable number of our seafarers on their tugs, suppliers and similar oil industry support vessels.

Cruise industry

The world’s cruise industry is certainly the hardest hit by Covid, with over 90% of its capacities literally being suspended for months, as there are practically no cruises anywhere in the world at the moment due to the pandemic. In recent months, these companies have sent a number of their slightly older cruise ships to breaking yards in order to reduce costs. As a result, at least in the foreseeable future, a large number of jobs for seafarers and white-collar staff of various profiles who sailed on those ships have been cut. When it comes to the Montenegrin maritime economy, the pandemic has had the most devastating impact on cruising as one of its fastest growing segments. The fact that until March 16, when the ban on cruise ships was introduced in Montenegro, the busiest Montenegrin cruise port of Kotor recorded the arrival of only 9 smaller ships in the first quarter, out of as many as 560 planned arrivals of cruise ships this year, best illustrates the scale of the disaster which has affected not only the Port of Kotor company, but also all other links in the chain of cruise service providers.

Instead of the projected total revenue of €4.6 million in 2020, the Port of Kotor suffered a loss of €1.4 million at the end of the third quarter, with the deficit being expected to grow further by the end of the year. Kotor’s losses in cruising could not be offset by the results achieved in yachting, as by early September only about 120 yachts had sailed into the port under the walls of the Old Town, out of the total expected 1,600 yacht arrivals in 2020. The money that the Port of Kotor lost due to the absence of cruise ships, is added to the huge sums that were lost by everyone else involved in the cruise industry chain in Montenegro – starting with the state that collects so-called light dues (charges levied on ships for the use of sea routes) and other taxes, through maritime agents, pilotage and towing service providers, suppliers, excursion organizers, bus companies that take cruise ship passengers sightseeing, travel agencies… The extent of work involved is best illustrated when figures are compared with 2019, when 490 cruise ships came to Montenegro, bringing along almost 650,000 passengers.

“A rough estimate is that due to the absence of about 500 this year’s cruise ships, at least €25 million in direct revenues has been lost and at least as much in the revenues that would have been generated by a chain of other providers and caterers serving those ships and their passengers. The importance of the cruising industry for our economy is also indirectly shown by literally hundreds of calls that we get every day from caterers, traders, carriers and travel agents, who all want an answer to a single question – when will cruise ships start coming again? Personally, I think that it could still happen in the next few months”, Mihailo Vukić, the owner and director of the Bar-based Allegra Montenegro maritime agency, told Vijesti.

Losses in our ports in this year’s cruising are measured in tens of millions of euros, so it is not surprising that all those involved in this business are trying to bring and station cruise ships in one of our ports in the period when they are in lay-up. Depending on whether a ship is in the so-called warm or cold lay-up status, (lay-up for a shorter or extended period of time) i.e. depending on the number of crew members retained on board, operating costs for the owner of only one large cruise ship range between 1 and 3 million dollars per month. The biggest expenses in such cases are wages for crew members, but the rest of allocations that end up in the pockets of port operators, the economy and, indirectly, in the budgets of the countries where the ship is located, are not negligible either. Currently, about 95% of the world’s cruise fleet is in lay-up. European ports host over a hundred ships, with more than half of them staying in various ports in the Mediterranean. Montenegro also tried to get its fair share of the cake, so the first cruise ship to undergo a three-month lay-up in Montenegro – Norwegian Spirit of Norwegian Cruise Line – arrived in the Port of Bar in late November. However, achieving something greater in this regard was prevented by a barrier perhaps stronger than Covid – the traditional rigidity and inflexibility of the Montenegrin state administration and incompatibility of the relevant legislation.

Yachting fared the best

Another segment of the Montenegrin maritime economy that was virtually battered by the pandemic this year are tourist and excursion boats, several dozen of which take tourists on short tours along the Montenegrin coast during the summer. This year, most of those vessels did not go out to sea at all, and their owners were left with empty pockets because hardly any tourists visited Montenegro last summer. The only exception was the excursion boat Katica from Tivat, which made only twenty trips around Boka with groups of foreign tourists, primarily from Ukraine. In doing so, due to measures limit the spread of coronavirus, this boat with a capacity of 370 passengers accommodated significantly fewer people – up to a maximum of 90, which was ultimately reflected in reduced revenues for the owner.

Despite a dramatic decrease in traffic compared to last year, the impression is that the yachting industry suffered proportionately the smallest losses as a result of coronavirus.

“We had fewer yachts this year compared to last year, but the situation in that segment of our services was not as bad as we had expected it to be. Still, the results we achieved in yachting this year were above our expectations because more of those boats came than we had hoped for,” Vukić points out.

In the spring months during the complete lockdown, the leading Montenegrin marinas such as Porto Montenegro, Porto Novi and the Bar marina implemented a series of innovative and proactive measures and programmes to train their staff and design protocols for the arrival and servicing of yachts at the time of the increased health and sanitary risk. Although this year’s results of our nautical tourism cannot come close to last year’s, when there were 4,775 yacht arrivals with 28,562 passengers, the situation in our marinas this summer at the height of the nautical season was still a little less depressing than in the Port of Kotor, where there were no cruise ships in sight. For instance, out of a total of 85 births in the Luštica Bay marina, 70% of them were occupied in August, whereas berth occupancy in August in the largest marina in Montenegro – Tivat’s Porto Montenegro, with a capacity of 450 yachts, was 72%. However, these data should also be taken with caution, because long-term moorings are counted as occupied, regardless of whether there is a moored yacht at a given moment or not. There is, however, a fundamental difference, because when a boat is actually in the marina, the accompanying economic effects of its stay consequently grow through the costs it generates there through supply, payment of various services and consumption by its crew. Yet, all of this is missing when a yacht is not moored at the leased berth, which is formally counted as “occupied” by the marina management.

“Our annual birth occupancy in 2020 is 70%, which is an even better result than the one from last year, when we had 68%. Such score was achieved due to the extension of contracts for a majority of ships moored in Porto Montenegro as their home port, which also led to an increase in the average docking time of yachts in our marina from 51 to 105 days”, Danilo Kalezić, Porto Montenegro’s senior PR and marketing manager, told “Vijesti”. He points out that large boats came more often to that marina this year, so the average length of yachts that sailed into Porto Montenegro this year was 22 metres, up from last year’s 21 metres.

U odluci se navodi da Mandić nije iskoristio zakonsko pravo da učestvuje i izjasni se o  pokrenutom postupku

Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) utvrdila je da je jedan od lidera Demokratskog fronta (DF) Andrija Mandić prekršio Zakon o sprečavanju korupcije, jer nije na vrijeme predao imovinski karton.

Slučaj protiv njega pokrenut je u drugoj polovini septembra, nakon pitanja Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

CIN-CG je pitao Agenciju da li je pokretala postupak protiv lidera Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednika podgoričkog odbora njegove partije, poslanika Radoša Zečevića, zbog sumnje da nisu ispunili zakonske obaveze. 

Mandić je 15. juna podnio ostavku na mjesto poslanika, koja je dan kasnije konstatovana na sjednici Skupštine Crne Gore. Njegovo mjesto je popunio Zečević.

Zakonom je propisano da je javni funkcioner dužan da Agenciji dostavi izvještaj o prihodima i imovini u roku od 30 dana od dana prestanka ili postavljanja na javnu funkciju, a predstavnici NSD to nisu uradili u zakonskom roku.

Agencija je u drugoj polovini septembra protiv njih pokrenula postupke, a Mandić je nepunih nedjelju dana kasnije dostavio karton.

Iz NSD su kazali da je on predao karton, ali su potvrdili da su kasnili sa tom obavezom.

“Mandić nije iskoristio svoje zakonsko pravo da kao stranka učestvuje u postupku i da se izjasni na navode u vezi pokrenutog postupka, a takođe nije iskoristio svoje zakonsko pravo i nije se izjasnio na rezultate ispitnog postupka, iako je akte Agencije od 24. septembra i od 5. novembra uredno primio”, navodi se u obrazloženju odluke koju potpisuje direktorica ASK Jelena Perović.

Iz službene evidencije javnih funkcionera utvrđeno je da on nije dostavio imovinski karton u zakonskom roku od 30 dana.

Mandić je bio posljednji na izbornoj listi koalicije “Za budućnost Crne Gore”, a Zečević je nastavio da bude poslanik i u ovom sazivu Skupštine Crne Gore.

Agencija je početkom novembra potvrdila da je Zečević prekršio zakon.

Zbog kršenja zakona, propisana je novčana kazna od 500 do 2.000 eura, koja će biti naknacno donijeta.

M.RUDOVIĆ

Koliki je tačno uticaj konkretnog javnog skupa na javno zdravlje teško je odrediti, kažu iz Instituta za javno zdravlje (IJZ), ali dodaju i da velika okupljanja svuda u svijetu, pa i u Crnoj Gori, predstavljaju najveći faktor rizika za masovno širenje infekcije koronavirusa

Kriva obolijevanja od kovida-19 u Crnoj Gori jasno pokazuje da je u danima poslije masovnijih okupljanja i broj novooboljelih rastao. Tako je bilo u drugoj polovini avgusta, kada su počela masovna okupljanja pred parlamentarne izbore, u danima nakon izbora, te potom u novembru, nakon sahrane mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija.

Koliki je tačno uticaj konkretnog javnog skupa na javno zdravlje, teško je odrediti, kažu iz Instituta za javno zdravlje (IJZ), ali dodaju i da velika okupljanja svuda u svijetu, pa i u Crnoj Gori, predstavljaju najveći faktor rizika za masovno širenje infekcije koronavirusa. To, kako su kazali, potvrđuje i činjenica da u nekim državama već desetak godina, od pandemije gripa A H1N1 2009, kao zasebna javnozdravstvena grana postoji “medicina masovnih okupljanja”.

Dodaju i da, kada se radi o otvorenom prostoru, prirodna cirkulacija vazduha utiče na smanjenje koncentracije kapljica, a da se u zatvorenim prostorima takav efekat ne može očekivati u istoj mjeri.

“Pored cirkulacije vazduha čitav je niz drugih faktora koji mogu imati uticaja na transmisiju mikroorganizama na masovnim okupljanjima, a koji se, prije svega, odnose na nošenje maski ili na udio zaraznih osoba koje su prisustvovale okupljanju.

O epidemiološkom i javnozdravstvenom značaju masovnih okupljanja najbolje govori činjenica da se nakon pandemije gripa (influenca A H1N1) iz 2009. u stručnoj literaturi, a posebno u zdravstvenim sistemima određenih država sve više koristi termin i govori o ‘medicini masovnih okupljanja’ kao zasebnoj javnozdravstvenoj grani koja se prvenstveno zasniva na epidemiologiji (ali i na drugim granama medicine)”, kazali su iz IJZ.

Ta nova disciplina, kako su dodali, značaja ima i u planiranju i organizaciji različitih događaja, među kojima su sportski, recimo Olimpijada, kulturno-zabavnih, kao što su muzički festivali, karnevali... Ta disciplina značaja ima i u planiranju velikih relgijskih događaja, kao što je odlazak na hadžiluk, različite vrste hodočašća, poslanica i masovnih bogosluženja...

“Osim epidemiologije, kod masovnih okupljanja poseban značaj imaju i druge grane medicine koje prije svega zavise od tipa i razloga masovnog okupljanja, ali i pretpostavljenih (mogućih i očekivanih) poremećaja zdravlja koji na takvim okupljanjima mogu nastati - urgentna medicina, traumatologija, higijena, vakcinologija, infektologija, transfuziologija, psihijatrija i klinička psihologija... Čak i bez pokušaja precizne kvantifikacije, analize i izdvajanja isključivog (samostalnog) uticaja svakog od masovnih okupljanja koja su se kod nas odigrala u proteklom periodu, dovoljno je sagledati epidemiološke krivulje iz kojih se jasno može uočiti promjena trenda i porast broja oboljelih nakon velikih masovnih okupljanja”, kazali su “Vijestima” iz Instituta.

Epidemija koronavirusa u Crnoj Gori počela je u martu. Kada je 20. juna predsjednik Crne Gore Milo Đukanović raspisao parlamentarne izbore, u Crnoj Gori bilo je osam inficiranih. Na dan izbora 30. avgusta, taj broj bio je 318, dvadesetak dana kasnije taj broj već je uvećan deset puta i broj infociranih premašio je 3.000.

Prvi veliki skup održan je dan poslije izbora, u noći 31. avgusta na 1. septembar ispred hrama u Podgorici, gdje su opozicione partije i simpatizeri slavili izbornu pobjedu. Trećeg septembra na Cetinju, te potom i tri dana kasnije u Podgorici, organizovani su skupovi koje su organizatori nazvali patriotskim. Skupu u glavnom gradu, prema podacima Uprave policije, prisustvovalo je 50.000 ljudi. Za sve to vrijeme, na snazi je bila zabrana okupljanja više od 100 osoba na otvorenom, odnosno više od 50 u zatvorenom. Zbog organizacije skupova niko nije sankcionisan, a nadležni nikad nisu saopštili i ko su organizatori okupljanja.

Posljednja masovna okupljanja su se dešavala u danima nakon smrti poglavara Mitropolije crnogorsko-primorske Amfilohija i epidemijska kriva jasno pokazuje rast oboljelih u periodu od sedam do 14 dana u danima nakon sahrane.

Podaci koje su "Vijesti" analizirale pokazuju da prvi put broj zaraženih prelazi 200 sedmog septembra kada na naplatu stiže period masovnih postizbornih okupljanja.

Već sedmicu kasnije, odnosno 14 dana nakon perioda masovnih okupljanja broj oboljelih je prešao 300.

Uz povremene dnevne varijacije, taj broj je uglavnom manji do sredine oktobra kada dnevno zaraženih ima i preko 400.

Krajem oktobra broj prelazi 500 dnevno zaraženih, da bi u periodu od sedam do 14 dana nakon sahrane Amfilohija prešao 600 i nekim danima čak i 700 zabilježenih slučaja što je rekord.

Nakon perioda od 14 dana počinje blago opadanje broja evidentiranih slučajeva, pa se u novembru uglavnom bilježi manje od 600 dnevno, a od prve nedjelje decembra manje od 500 slučajeva. Od sredine decembra se uglavnom bilježi manje od 350 zaraženih na dnevnom nivou.

Na sahrani Amfilohija su mjere masovno kršeno, ali je Tužilaštvo ocijenilo da "nema elemenata krivičnog djela".

Na snazi je bila zabrana okupljanja, propisana distanca se nije poštovala, vjernici su se pričešćivali istom kašičicom. Dio prisutnih je u mimohodu i ljubio pokojnika.

Na tom skupu se nisu odgovorno ponijeli ni brojni političari, uključujući tadašnjeg mandatara, a sadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića koji nije nosio masku.

U Crnoj Gori su u vrijeme sahrane mitropolita Amfilohija 1. novembra mjerama NKT-a bila zabranjena i primanja saušešća dok su se sahrane obavljale isključivo u užem krugu porodice.

Na pitanje da li se može govoriti o direktnom uticaju okupljanja na broj oboljeli, iz IJZ su kazali da se o kvantifikaciji i izračunavanju samostalnog (izolovanog ili direktnog) uticaja bilo koje mjere ili dešavanja može govoriti samo kada bi ta mjera i to dešavanje bili usamljeni, odnosno jedini u tom trenutku.

“Kada se pored određenih protivepidemijskih mjera ne bi sprovodile druge mjere ili, a vezano za masovne događaje, kada bi se mogli isključiti svi drugi društveni događaji, interakcije i dešavanja na kojima može doći do transmisije virusa - moglo bi se precizno govoriti o samostalnom uticaju jedne mjere ili jednog dešavanja na kretanja obolijevanja. Samim tim, precizna kvantifikacija samostalnog uticaja masovnih okupljanja u normalnim i uobičajenim okolnostima gotovo da nije moguća, jer se događaji ovoga tipa ne mogu posmatrati izolovano i samostalno mimo ostalih društvenih dešavanja, transmisije virusa i obolijevanja u zajednici koje se dešava u uobičajnim okolnostima”, kazali su iz IJZ.

Međutim, dodaju i da su moguće određene aproksimacije i da one podrazumjevaju da je stepen implementacije i pridržavanja mjera prije i nakon nekog događaja bio isti, da je društvena dinamika - broj kontakta koje ostvari pojedinac, kao i obrasci društvenog miješanja (social mixing - indikator broja bliskih interakcija koje jedna jedinka ostvari prilikom normalnih aktivnosti), nepromijenjen prije i nakon masovnog događaja.

“Uz ispunjenje ovih glavnih pretpostavki (i niza drugih manje bitnih) sva epidemiolška dešavanja i broj oboljelih nakon nekog masovnog događaja u periodu nakon prosječne inkubacije se mogu pripisati samom događaju odnosno masovnom okupljanju kao doprinosećem faktoru. Za precizno sagledavanje ovakvih dugoročnih trendova i uticaja određenih događaja na kretanje broja oboljelih od posebnog su značaja trendovi obolijevanja u uobičajenim okolnostima i za to se u epidemiologiji najčešće koriste višegodišnji (npr. petogodišnji) prosjeci obolijevanja od određene bolesti na određenom području. Svako trenutno statistički značajnije odstupanje od višegodišnjeg prosjeka obolijevanja za isti vremenski period godine se može pripisati dešavanjima koja se odvijaju na terenu u tom trenutku. Kako je kovid-19 nova bolest, za nju ne postoje višegodišnji prosjeci obolijevanja tako da analize ovoga tipa nisu moguće”, kazali su iz IJZ.

Ipak, na pitanje koliko su javna okupljanja koja su se događala u Crnoj Gori odmogla sistemu javnog zdravlja u planiranju mjera i suzbijanju epidemije koronavirusa, kazali su - “izuzetno”.

“Što se najlakše da uočiti analizom kretanja broja novoregistrovanih slučajeva prije i nakon izbornog dana odnosno pre i post izbornih aktivnosti i svih okupljanja koja su uslijedila nakon toga. Uticaj je još značajniji bio na sistem kliničkog menadžmenta, odnosno sistem pružanja zdravstvene njege i zbrinjavanja pacijenata. Dakle, poseban pritisak je bio na servise i usluge koje su se odnosile na zbrinjavanje i liječenje inficiranih i to na svim nivoima zdravstvenog sistema - počev od domova zdravlja, preko kovid i opštih bolnica sve do Kliničkog centra Crne Gore”, kazali su iz IJZ.

Javna okupljanja koja se povezuju sa porastom broja oboljelih nisu se događala samo u Crnoj Gori i to je, kako su kazali iz IJZ, dokumentovano ne samo u medijima, već i u naučnoj literaturi.

“Najviše podataka i analiza vezano za kovid-19 dostupno je za uticaj fudbalske utakmice između Atalante iz Bergama i Valensije koja se odigrala u Milanu 19. februara 2020. Analizom obolijevanja jasno je utvrđeno da je od značaja za transmisiju virusa bilo sve ono što je prethodilo meču (npr. putovanje javnim transportom navijača iz Bergama do Milana), što se dešavalo na meču (istorijska pobjeda Atalante) i ono što se dešavalo nakon meča (povratak u Bergamo i masovna slavlja do duboko u noć kao i povratak u Valensiju)”, kazali su iz IJZ.

Govoreći o tom slučaju, dodaju da se procjenjuje da je od prodatih 45.792 ulaznice, 95 odsto (43.500) kupljeno u Italiji, a samo pet odsto (2.500) u Španiji.

“Uz pretpostavku da je velika većina pristalica Atalante bila su iz grada Bergama, može se smatrati da je gotovo svaki treći stanovnik Bergama prisustvovao meču, što se jasno i odrazilo kako na obolijevanja, tako i na umiranje u Bergamu koje je bilo višestruko veće i od regionalnog prosjeka (Lombardija), ali i nacionalnog prosjeka u tom trenutku”, objašnjavaju iz Instituta.

Drugi događaji za koje postoje podaci u literaturi su hodočešće šiitskih muslimana u gradu Qom u Iranu, za koji se, kako su kazali, smatra da je doveo do naglog skoka broja obljelih i umrlih u Iranu tokom februara i marta. “Ali i u drugim državama okruženja - Avganistana, Iraka, Libana, Sirije i Pakistana iz kojih šiitski muslimani dolaze u Qom na hodočašće. Inače, u uobičajenim okolnostima kroz sam grad od oko 1,2 miliona stanovnika procjenjuje se da godišnje ‘prođe’ oko 20 miliona hodočasnika, što ovaj događaj svrstava u jedne od najmasovnijih na svijetu”, objašnjavaju iz IJZ. I karneval u Rio de Žaneiru, dodaju, dokazano je pospješio nagli skok oboljelih u Brazilu i Latinskoj Americi, kao i sva obolijevanja na kruzerima koji po prirodi stvari predstavljaju masovna okupljanja, jer je tu na relativno malom i ograničenom prostoru prisutan veliki broj ljudi.

“Sve navedeno jasno ukazuje na nedvosmislen značaj masovnih okupljanja na širenje obolijevanja i povećanje broja oboljelih od kovida-19 u svijetu. Zbog toga sve preporuke svih javnozdravstvenioh agencija i autoriteta govore o tome da je zabrana i ograničavanje masovnih događaja ključ i osnova uspješnog suzbijanja obolijevanja od kovida-19”, poručili su iz Instituta.

Vakcina jeste izlaz, ali će proći dosta do vraćanja života na staro

Vakcina protiv kovida-19 jeste izlaz iz globalne epidemiološke krize, ali i tu treba biti realan, poručil su iz Instituta, dodajući da će još proći da se život vrati na onaj prije epidemije.

“Uprkos svim naporima, vakcina neće biti dostupna svima u isto vrijeme, tako da prilikom započinjanja vakcinacije sve države moraju pažljivo procijeniti sve moguće aspekte, sa posebnim fokusom na osnovne ciljeve buduće vakcinacije i definisanje prioritetnih grupa”, pojasnili su iz IJZ.

Kazali su i da sticanje kolektivnog imuniteta globalno neće biti moguće postići dugo nakon započinjanja vakcinacije, a da će imunizacija, u kombinaciji sa drugim nefarmakološkim mjerama, pomoći da se zaštite najugroženiji, očuvaju najpogođenije ekonomske grane, smanji broj umrlih, te stopa obolijevanja, biće moguće normalno funkcionisanje zdravstva i socijalnih servisa...

“U tom slučaju, programi imunizacija biće usmjereni na one djelove populacije koji su ili najugroženiji od teških ishoda ili smrti, kao i na one koji su u najvećoj opasnosti da budu izloženi virusu na radnom mjestu. Bez edukacije i shvatanja značaja vakcina među samim građanima, ni jedan od ovih pristupa neće imati uspjeha”, kazali su iz IJZ, dodajući da će još dosta vremena biti potrebno da se stvari vrate na nivoe življenja i navika prije pojave kovida.

“Kada će to biti, teško je procijeniti, a dosta toga (ili sve) zavisi i od nas samih i dobro poznatih opštih mjera prevencije - distanca, higijena ruku i maske, koje su jedino oružje sve do vakcinacije većine populacije”, poručili su iz IJZ.

Protest može do 25 lica i da ne traje duže od sat

Iz Ministarstva zdravlja mjerama koje stupaju na snagu danas i važe do 11. januara, dozvolili su organizovanje prijavljenih javnih skupova, ali do 25 osoba.

“U trajanju ne dužem od 60 minuta, kao i uz pridržavanje mjera fizičke distance od dva metra, nošenje maski i uz korišćenje megafona i transparenata, bez uzvikivanja”, saopšteno je juče iz Vlade.

Nova mjera odgovor je na inicijativu Akcije za ljudska prava (HRA) i Instituta alternativa (IA), koje su od nove ministarke zdravlja Jelene Borovinić Bojović nedavno tražili dopunu naredbe kojom je ranije zabranila okupljanja na javnom mjestu. Iz tih NVO tražili su da se građanima omogući pravo na okupljanje u cilju protesta, na način koji ne remeti javno zdravlje, u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava.

Isto pismo HRA i IA ranije su uputile prethodnom ministru zdravlja Kenanu Hrapoviću, koji je tada predsjedavao Nacionalnim koordinacionim tijelom (NKT). Hrapović nije odgovorio na to pismo.

Obrazlažući zahtjev, iz HRA i IA ranije su kazali da je ministarka, tada donoseći mjere, omogućila građanima da prisustvuju vjerskim obredima u zatvorenom prostoru, uz znatnu distancu i nošenje maski. Stoga su u tim NVO smatrali da nema razloga da ne omogući okupljanje i na otvorenom prostoru, ograničenom broju ljudi, a po istim pravilima.

Damira KALAČ

Nepoznati vozač pod okriljem noći istovario je građevinski otpad na prostor pored puta na Kakarickoj gori, u blizini Centra za odvikavanje od bolesti zavisnosti.

Građanka – reporterka koja se predstavila kao Marijana, zabilježila je to 16. oktobra  u 17 časova i poslala Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Dokumentarni film Vođa- uspon i suton, ponedjeljak 20.00h na TV Vijesti

Kako se najdugovječniji evropski vođa uspinjao na ljestvicama moći? Kako je preživio ratove, slomove nekolike države, sukobe sa prijateljima i partijskim saborcima, domaće i međunarodne optužnice?

Kako je igrao i sa zapadom i sa istokom i šta mu je ta igra donijela? Kako je Crna Gora siromašila, a Đukanović i njegovi se bogatili? Da li su Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić došli na vlast uz Đukanovićevu pomoć? Da li je suton Đukanovićeve politike počeo sukobom sa SPC i je li 30. avgust početak kraja njegove trodecenijske vladavine?

Dokumentarni film "Vođa, uspon i suton" autorki Milke Tadić Mijović i Milene Perović pogledajte u ponedjeljak od 20.00h na TV Vijesti.

U Petrovcu, u blizini hotela “Rivijera” na plaži, sa kanalizacionog otvora, poslije oluje nestao je poklopac. Otpadne vode iz kanalizaciononog sistem ulivaju se direktno u more. Naokolo je užasan miris. Turisti koji šetaju nasipom sve ovo vide, javila je sa svoje ruske adrese za www.ekoteme.gradjanireaguju.me čitateljka portala CIN-CG koja se potpisala kao Anastasia. 

Iako je fotografija koju je poslala nastala 12. decembra, provjerom CIN-CG-a, nadležni ni dva dana kasnije nijesu reagovali. Talasi prelivaju preko otvora odnoseći u povratku otpadne vode u more, a bura ne uspijeva da otkloni neprijatni miris.

Iako je razriješena krajem oktobra, Maraš nije Agenciji ostavila imovinski karton po prestanku funkcije. Njen nasljednik na čelu kompanije Miroslav Vuković uradio je to u roku

Agencija za sprečavanje korupcije pokrenula je postupak protiv doskorašnje izvršne direktorice „13. Jul – Plantaže“ Verice Maraš zbog sumnje da je prekršila Zakon o sprečavanju korupcije, potvrđeno je Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Odbor direktora „Plantaža“ smijenio je prije mjesec i po dana Maraš, koja je 13 godina bila na čelu kompanije u većinski državnom vlasništvu.

Zakonom o sprečavanju korupcije propisano je da je javni funkcioner kome je prestala funkcija dužan u roku od 30 dana da Agenciji dostavi vanredni imovinski karton. S obzirom da njega nije bilo u registru imovinskih kartona ni poslije mjesec i po dana, CIN-CG pitao je Agenciju da li je protiv nje pokretala postupak zbog sumnje da je prekršila Zakon.

„Maraš nakon razriješenja sa funkcije izvršne direktorice privrednog društva „13. jul – Plantaže“ AD Podgorica nije podnijela Agenciji izvještaj o prihodima i imovini u roku predviđenom članom 23 Zakona o sprječavanju korupcije. Agencija je pokrenula postupak iz svoje nadležnosti u odnosu na javnu funkcionerku Vefricu Maraš,“ navodi se u odgovoru Agencije.

Ukoliko Agencija potvrdi da je ona prekšrila Zakon, može biti novčano kažnjena od 500 do 2.000 eura.

Maraš nije odgovorila na pitanja novinara CIN-CG da li ispunila zakonsku obavezu po odlasku sa čela kompanije.

Ona je u drugoj polovini oktobra „rukovodeći se razlozima očuvanja kompanijskih interesa“ od Odbora direktora zatražila da je razriješi sa funkcije izvršne direktorice, navodeći među razlozima i to što se promijenila vlast u zemlji poslije parlamentarnih izbora održanih 30. avgusta. Maraš je članica sada opozicione Demokratske partije socijalista (DPS).

Za direktora je izabran Vuković, a Maraš je raspoređena na poslove savjetnice. Vuković je u zakonskom roku dostavio Agenciji imovinski karton.

Menadžment “Plantaža” našao se na meti interesovanja javnosti nakon što je Maraš u posljednjem redovnom godišnjem imovinskom kartonu prijavila da su njena osnovna primanja prošle godine iznosila 7.370 eura.

Poslije burnih reakcija, Odbor direktora je odlučio da joj ubuduće dodjeljuje četiri umjesto osam prosječnih plata u tom preduzeću.

Novi direktor prijavio je Agenciji da je njegova prva plata na novoj poziciji iznosila nepunih 2.245 eura. Vuković je, prema pisanju medija, zadržao pravo da mu na toj poziciji bude zarada koju je imao na radnom mjestu direktora sektora pravnih i opštih poslova, a koja je sa obračunatim minulim radnim stažom iznosila 2.300 mjesečno,.

Bivša finansijska direktorica Valerija Saveljić godinama optužuje „Plantaže“ da fabrikuju bilans uspjeha, tako što šteluju vrijednost zaliha, što su negirali iz ove kompanije.

Odbor direktora “Plantaža” ima predsjednika i osam članova, a bira ih Skupština akcionara na period od godinu. Do skoro je imala predsjednika i šest članova.

Država je preko fondova većinski vlasnik “Plantaža”, pa su njihovi predstavnici i članovi Odbora direktora.

Investiciono razvojni fond (IRF) i Fond penzijskog invalidskog osiguranja (PIO) imaju 22 i 21,5 odsto udjela u “Plantažama”. Zavod za zapošljavanje (ZZZ) ima 8,5 odsto, Podgorička banka  9,2 odsto. Manjinski akcionari, takođe, imaju svog predstavnika.

Na čelo Odbora direktora je krajem septembra izabran redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Podgorici Božo Mihailović, a za članove direktor Fonda PIO Dušan Perović, bivši direktor „Plantaža“ Đorđije Rajković, profesor na Ekonomskom fakultetu Boban Melović, profesor na Fakultetu za poslovnu ekonomiju i pravo iz Bara Veselin Orlandić, predstavnik Zavoda za zapošljavanje Sead Šahman, izvršni direktor „Valuation consultant“ Zoran Senić, menadžer sektora rizika u IRF-u  Vladislav Dulović i direktor sektora za privredu u CKB  Nikola Perišić.

U odluci se navodi da su oni izabrani na četiri godine. Ranije je mandat članova Odbora direktora trajao godinu.

Pod lupom i tri člana Odbora direktora

Agencija je krajem juna pokrenula postupak protiv najmanje tri člana tadašnjeg saziva Odbora direktora zbog sumnje da su godinama kršili Zakon o sprečavnju korupcije.

To je uradila nakon što su “Vijesti” objavile da imovina Boža Mihailovića, Đorđija Rajkovića i Anice Hajduković godinama nije poznata.

Mihailović je sada predsjednik Odbora direktora, a Rajković je ostao član i u ovom sazivu.

Zakonom je propisano da je javni funkcioner dužan da dostavlja imovinske kartone Agenciji i to najmanje jednom godišnje - redovni godišnji se dostavlja do kraja marta za prošlogodišnje stanje.

Agencija još nije donijela odluke u ovim slučajevima.

Miloš RUDOVIĆ

U velikom broju romskih porodica govore svojoj djeci: ‘’Pa što bi se ti obrazovao, dovoljna ti je osnovna škola, svakako ćeš na kraju čistiti ulice.’’ Takvo mišljenje u porodicama kreira i sistem, zato što Romi ne vide sebe kao dio zajednice jednakih i ravnopravnih

Mladi Romi i Egipćani moraju, prije svega, da razmišljaju svojom glavom. Imamo i mi naših grešaka, ali ima i država i zato je potrebna ruka saradnje – kaže u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) politikolog Almir Tahiri.

Uz insistiranje na obrazovanju sve većeg broja mladih iz romske i egipćanske populacije, Tahiri naglašava da i njihova zajednica mora da se odrekne običaja pravdanih tradicijom. Riječ je, prije svega, o ranim ugovorenim i prisilnim brakovima i o nasilju nad ženama. “Iako nasilje nad ženama nije dio kulture, običaja i tradicije kod Roma, toga ima i danas. Ne kažem da nema kod neromske zajednice, ali ima i kod nas. Moramo zajedno da se borimo protiv toga”. 

Tahiri je jedan od malobrojnih fakultetskih obrazovanih Roma u Crnoj Gori. Poslije završenog fakulteta političkih nauka u Podgorici, na Centralno evropskom univerzitetu u Budimpešti usavršavao je znanja iz međunarodnih odnosa i diplomatije i engleskog. Trenutno radi kao asistent direktora i administrativni menadžer u međunarodnoj kompaniji Alucon group, koja učestvuje u realiziciji  projekta Portonovi. U potrazi, kako kaže, za dodatnim znanjem i vještinama, upisao je specijalističke studije menadžmenta u biznisu na Fakultetu za menadžment u Herceg Novom. 

- Glavni pokretači u mom obrazovanju, majka, otac i kompletna porodica tjerali su me da se obrazujem, konstantno govoreći da je to krucijalno za moju budućnost. Sa pet godina, uputili su me u predškolsko vaspitanje i na taj način pokušali integrisati u većinsku zajednicu. Moje djetinjstvo je prošlo kao i svako drugo romsko, praćeno stigmatizacijom, diskriminacijom. Ali i mojim konstantnim dokazivanjem da ja zaista mogu, znam, hoću i da nije tako kako drugi misle. Ne mogu da kažem da je bilo lako. Naročito, ako ste jedini pripadnik romske zajednice u školi. Surova je realnost, da romska djeca sjede u zadnjoj klupi - prisjeća se Tahiri. 

Njegov problem je, kaže bio i to što u najranijem periodu nije imao primjer koji bi slijedio. 

-Moji roditelji su neobrazovani i kad bih dolazio kući, plakao i govorio da ne želim u školu, jer me djeca maltretiraju I nazivaju pogrdnim imenima, nijesam nailazio na razumjevanje, da me neko uputi da te stvari nijesu normalne, ali da moramo da se borimo sa tim i da to nikad ne prihvatamo.  Nije to krivica mojih roditelja, zato što su oni neemanicipovani, ali su, ipak, dali sve od sebe da me izvedu na pravi put. U srednjoj školi, bilo je blaže što se tiče stigmatizacije i diskriminacije, dok su me na fakultetu lijepo prihvatili. Družili smo se i danas sam u kontaktu sa većinom – kaže Tahiri. 

Koliko ocjenjujete važnost školovanja romske i egipćanske populacije na putu njihovog osnaživanja i potpunijeg integrisanja u društvo?

- To mora biti imperativ. Pored osnovnog, zakonom bih uveo i obavezno srednjoškolsko obrazovanje, kao što su to uradile neke zemlje u regionu. Da sva romska djeca pohadjaju osnovnu i srednju školu i da budu podstaknuta i da im se razvije svijest o potrebi da ide na fakultet. 

Mislim da je na tom planu nedovoljan rad države, ali i nevladinog sektora, koji ne podstiču u dovoljnoj mjeri mlade na dalje školovanje, ne rade sa njima i ohrabruju ih.

Ako je trenutno u osnovnim školama gotovo hiljadu mališana iz RE populacije, a tek svaki deseti upiše srednju školu i nešto više od jednog procenta fakultet, gdje vidite ključne probleme?

-Većina naših roditelja radi u komunalnim preduzećima, ili se bavi sakupljanjem sekundarnih sirovina. Ne generalizujem, ali u velikom broju romskih porodica govore svojoj djeci: ‘’Pa što bi se ti obrazovao, dovoljna ti je osnovna škola, svakako ćeš na kraju čistiti ulice.’’ Takvo mišljenje u porodicama kreira i sistem, zato što Romi ne vide sebe kao dio zajednice jednakih i ravnopravnih. Prije godinu dana, predložio sam jednom lokalnom hotelu da zaposle mog rođenog brata, koji je vrhunski šanker, za to se i školovao. Predložio sam da zaposle i jednog druga, koji je htio da radi običan fizički posao, čišćenje, održavanje higijene, rad u kuhinji, vozač, šofer, što god, jer ima samo osnovnu školu. Menadžer hotela je odbio, a kasnije vidim da su zaposleni Filipinci. 

Šta bi, na osnovu Vašeg iskustva, trebalo uraditi da se više pripadnika RE populacije bolje školuje i adekvatno zaposli? 

- Treba nam pružiti šansu. Postoji mogućnost da se smanji broj nezaposlenih Roma, da učestvujemo u razvoju turizma. Imamo iza nas bogatu kulturu staru vjekovima. Samo u mojoj kući se govore četiri jezika, od kojih su dva engleski i njemački. Imate takvih porodica na stotine u Crnoj Gori. Zamislite, ako imate romsko dijete koje već govori nekoliko stranih jezika, koliko ga je lako naučiti još jedan, ili uvesti u stručno osposobljavanje, da bude konobar, kuvar, šanker. Da sjutra bude zaposlen u nekom luksuznom, turističkom hotelu. Gost će zaista imati osjećaj da se nalazi u građanskom, multikulturalnoj, multinacionalnoj, multikonfesionalnoj zajednici. Da ne govorim kako naši kulinarski specijaliteti mogu dodatno obogatiti  turističku ponudu. Tu je i ekonomski benefit. Ako zaposlite Roma, on neće biti na teretu države, nego će joj doprinositi. Treba samo ekonomski razmišljati, ne mora neko nas da ‘’integriše’’ zato što nas voli

To bi dodatno podstaklo i mlađe generacije, da se dodatno usavršavaju, školuju, jer bi vidjeli pozitivne primjere.

Gdje u tome vidite ulogu države, a gdje nevladinog sektora?

Država treba da pruži ruku saradnje romskim mladim ljudima, koji su emancipovani, školovani, kreativni. Mi volimo Crnu Goru. Nećemo mi nigdje odavde, svidjalo se to mnogima ili ne. Koliko je ova država Crnogoraca, Srba, Hrvata, Bosanaca, Albanaca, toliko je i naša. Ja tu vidim rešenje, ako zajedno učestvujemo u kreiranju javnih politika koje bi doprinjele našem položaju. Tu su i međunarodne organizacije, koje bi trebalo da pomognu. 

Zar nije apsurd, da je od 2010. do 2020. godine možda petnaestak Roma završilo fakultet. Mizerija. Ali, ne možemo za to kriviti samo državu. Meni je omogućila stipendiju, studenski dom. Bez te stipendije, nikad ne bih završio fakultet. Ja tu vidim krivicu i u romskom NVO sektoru, jer ne podstiču dovoljno mlade na obrazovanje. Da li je to određena vrsta ljubomore samoprozvanih lidera, ili strah od konkurencije koja bi se stvorila nakon određenog vremena, to je već druga tema. Čast izuzecima, par nevladinih organizacija, koje se zaista trude, angažuju, bore se, ali to nije glas naroda.

Pratim i rad ostalog NVO sektora. Podjite po tim organizacijama po Crnoj Gori što dobijaju određene evropske i državne projekte. Pare za Rome, nigdje zaposlenog Roma. Ili, ako je zaposlen, to bude neki stažista, aktivista, asistent, dobije neku crkavicu. Čisto da se slika u medijima, kao da je on tu. Nećete vi čuti da je negdje neki Rom koordinator u projektu, projekt menadžer... Gdje su sve te pare date za Rome, a nigdje zaposlenog Roma. Projekat za Rome - bez Roma.

Sve su glasniji zahtjevi za političku participaciju Roma i Egipćana i takozvanu pozitivnu diskriminaciju koja je primijenjena kod drugih manjina. Kako, kao politikolog gledate na mogućnost da se na nekim narednim izborima Romi i Egipćani pojave sa svojom partijom?

- Mislim da smo politički diskriminisani zato što je jednoj manjinskoj zajednici omogućen smanjen cenzus, a nama nije, iako nas brojčano ima malo više od njih. Ali, to nas ne treba da zaustavi u namjeri da budemo politički aktivni i izađemo na političku scenu. 

To može donijeti samo dobro. Mislim da je osnovana jedna politička partija, prije godinu dana. Nije mi poznato zašto nijesu izašli na parlamentarne izbore. To je velika šteta. Mene bi lično radovalo da u budućnosti vidim romsku poilitičku partiju koja će sigurno biti za progres zajednice i obogatiti građansku Crnu Goru. Da u raznim institucijama vidimo zaposlene Rome. U parlamentu, da se čuje glas Roma. 

Nardi AHMETOVIĆ