Brendon Berisha was only three years old when he came to Montenegro in 1999. He was born in Kosovo, and since then has had the citizenship of Kosovo. The same applies to the woman with whom they gave birth to their daughter, Elemedina, who was born in 2014 in Montenegro. Shortly after her birth, her parents separate and her mother moves to France. Since both of her parents are Kosovar citizens, Brendon attempts to register his daughter in Kosovo since this is the first requirement before applying for his daughter's documentation in Montenegro, but his efforts are unsuccessful as the court in Kosovo does not permit it without her mother's presence. Brendon must initiate legal proceedings to secure the girl's legal representation, and while this case remains unresolved, time passes. In May 2024, he successfully obtained Montenegrin citizenship for himself. In order for his daughter to obtain the residence permit of the country in which she was born and raised, i.e., Montenegro, she must first obtain the citizenship of Kosovo, and because of the complications of obtaining that of Kosovo after the separation of her parents and the stipulation by the state of Montenegro that the girl first have the citizenship of her parents, today, 10 years old Elemedina has no passport, therefore no citizenship. Elemedina, with all the rights and accesses denied as a citizen born and raised in the state of Montenegro, finds it impossible to have full access to the health services she needs due to the health problems she is currently suffering from for a while.

Some context

In September 1999, Tatjana Perić, affiliated with the European Roma Rights Center, reported from a field mission that approximately 10,000 Roma from Kosovo had been relocated to Montenegro since the onset of the Kosovo war, detailing the harrowing experiences that compelled these individuals to abandon their homes. Conflicting reports emerged, with some sources claiming that Montenegro had taken in 12,000 individuals at that time, while others suggested that even greater numbers of Roma refugees from Kosovo had been welcomed. Nonetheless, in light of the significant transformations these figures have experienced, considering the migration patterns of many individuals to neighboring countries, both within and beyond the region, it is evident that, more than 25 years later, the population of Roma individuals originating from Kosovo has drastically lessened. However, the status of civil documentation for these individuals and their descendants has remained unchanged since the initial crossing of the border. A considerable number have succeeded in acquiring a residence permit; however, the overwhelming majority, if not all, remain without any form of documentation, whether it be a Montenegrin ID card or passport.

Furthermore, the children and later generations of these Roma have neither been able to nor have some even sought to acquire documentation from the state of Kosovo. One contributing factor is that they have not lived in or returned to their birthplaces in Kosovo for over twenty years. Center for Investigative Journalism in Montenegro (CN CG) has come to understand that over the course of more than twenty years, in Podgorica and other cities across Montenegro, there are individuals facing the risk of statelessness, which deprives them of several essential human rights. While pursuing citizenship in their country of residence, where their children were born, remains outside the target's trajectory, it is noteworthy that even 25 years later, there are Roma residents in Montenegro who directly arrived during the war whose children, nieces, and nephews were born and live to this day in Montenegro and who still lack a residence permit, let alone claiming more. The legal, circumstantial, and civil factors surrounding this situation are abundant, yet the more pressing issues lie in the challenges, difficulties, and obstacles these individuals face in meeting the essential conditions and requirements to apply for a residence permit in the first place.

What does it take for an individual to obtain the residence permit as a Roma from Kosovo who fled during the last war there?

Imagine being a citizen who fled Kosovo during the war and has not returned for numerous reasons. You have a legitimate desire to obtain a residence permit, ensuring your continued presence in the country where you have lived and worked for over twenty years, and where your children were born, in this case Montenegro. The chance to transition from refugee status to acquiring a residence permit was provided after the initial decade of living here, specifically between 2010 and 2014. If you have met all the conditions, your residence permit has been granted. What occurred in the instances where the absence of prior documents presents the greatest variety? Being part of a minority community in Kosovo, facing a challenging standard of living and even harsher living conditions, you have often found yourself without documents, whether they were lost or destroyed during the war, leaving you without any identification whatsoever since that time. To obtain a residence permit from the Montenegrin state, you must travel to either Kosovo or Serbia and possess the necessary documents from one of these two countries. Let’s say you choose Kosovo. To accomplish this, you must return there in person; however, crossing the border to return to Kosovo presents a significant challenge as you lack a passport. However, the Kosovo embassy in Montenegro allows you to cross the border with a special letter, which you manage to get with considerable difficulty. Nevertheless, you cannot use this letter to return to Montenegro. Therefore, you must stay in Kosovo until you obtain a Kosovo passport, document all your return activities, and continue to reside there until the passport procedure is completed. Meanwhile, you face the challenges of living in a country where you may or may not have any distant family members, let alone finding a place to stay and a job that can financially support you during that period, during those months. If you haven't returned to Kosovo since the war, and your children were born in Montenegro, which is certainly the case, you should register them in Kosovo by taking them there. Only once they receive their documents in Kosovo, they will be eligible to apply for a residence permit in Montenegro.

Within a matter of weeks CIN CG has successfully identified additional cases, each with its own specifics yet sharing a common thread: a range of challenges, obstacles, and difficulties in the pursuit of the residence permit. A significant obstacle lies in the realms of information and language, which has rendered the application process for obtaining a residence permit either impossible or delayed, even if only momentarily. The lack of cooperation from the embassies, whether of Kosovo or Serbia, is notably sufficient, hindering the provision of necessary assistance for these citizens to obtain relevant documents.

According to Elvis Berisha, the founder and director of the non-governmental organization "Phiren amenca," which has been addressing issues related to civil documentation since 2019, approximately 540 Roma individuals who came from Kosovo in Podgorica have yet to have their civil status regularized, all of which do not have residence permits.
“As for the data, we have the information from Montenegro’s government so far that there are 420 people at risk of statelessness and 120 people in the procedure, or in the process to obtain their residence permit to stay in Montenegro”, Berisha stated for CIN CG.

What or who is complicating the procedure of obtaining documents for these citizens?

Berisha said that although as an organization they have managed to help some people, there are many cases in which, considering their own specific complications, it is very difficult for them to reach the equipment with documentation, for which he also blames the laws in Montenegro and the bilateral relations between Kosovo and Serbia. He added that even though they have managed to help some, the total number does not go down because every day new children are born, i.e. new citizens of these citizens who already do not possess documentation and if as an organization they help solve some cases, new cases will be added with the birth of other children who encounter the same problem, or put otherwise, to which the issue is inherited even prior to birth. 

“So far, as an NGO we have identified and worked out with 62 people, out of which a few of those cases are already sorted out, we have helped them get their Kosovo passports and IDs, and have registered three children which have not been registered nowhere since birth. We have helped them registered in Montenegro and we have registered two children through Kosovo’s embassy in Podgorica. Meaning, so far, we have solutions for some cases, but for some not really. For some cases there are significant complications, and it goes back to the laws, but also to the bilateral relations in between Kosovo and Serbia. Three years ago, in 2021 we have registered them only in Podgorica, and haven’t been in every single house. We have found 416 people, 216 children and 200 adults only in Podgorica, who have not had their documents, or only very scarce documents. After three years the number is almost the same, because even though we have helped some fix the issue, the new generations are coming or new cases which we haven’t identified before.”, said Elvis.

“They do not have any document of Montenegro and who also cannot have any document of Montenegro because they came from Kosovo. For them to be able to get even the permit of residence in Montenegro they are required to have the citizenship either of Kosovo or of Serbia, the passport or the ID of Serbia or Kosovo. And these people have not been registered, ever, neither in Kosovo or in Serbia. And this adds up to the problems. For instance, we have one person, we have many in fact, but I’ll mention this one; this person is born in Kosovo, during the war there he was 10 years old. He has not been registered in Kosovo. When they came to seek refuge in Montenegro his mother and father were Kosovars, but their status was of refugees until 2010 and since 2010 till the end of 2014 was the deadline for them to apply for the status of obtaining the residence permit here. Some have applied, most have, but some haven’t. For instance, this person who has been 10 when he came here from Kosovo, he could not apply for the residence permit because he didn’t have the passport, or the citizenship of Kosovo. His mother and father have not registered him when they came here during the war, nor after the war, and that person has reached the age of 18 while still being without documentation. Once he reached that age, he could not register in Kosovo anymore, because according to the law in Kosovo, until the age of 18 you can register, but once you turn 18 and more one cannot. That person now has his own family, his own children, but in Montenegro that person can’t have neither the passport nor the residence permit, because the same person has never had Kosovo’s documents. Now we are struggling to help him in any way or form, because his dad has died, but even if he were alive, we wouldn’t have been able to do anything because that the law makes it hard for him after he reached the age of 18”, told Elvis.

The case of Besim’s and Valbona’s family

At 51 years old, Valbona Tatari has raised six children and is now a grandma to three. She and her family have been residents of Konik, a predominantly Roma neighborhood of Podgorica, for the past twenty years. She in early 2000 came to Montenegro from Kosovo and to this day nor her nor any other member of her family that is made by 12 other members have ever been issued a residence permit or any form of official Montenegrin documents. She opens out about the difficulties she and her husband went through attempting to get their permits, saying that nobody paid attention to them and that they were ignored and neglected. 

“No one has helped us to get the papers, we’ve gone everywhere. They didn’t even care, to be frank. So, they’ve left us like this”, said Valbona.

She herself has tried multiple times to send her four sons to Kosovo to get their documents there, because even though she gave birth to all of them in Montenegro, she herself has Kosovan citizenship, and for them to pass the border, they were required to have a paper that is given from the Kosovo Embassy in Podgorica, which she claims the Embassy hasn’t provided her with. 

“I have the papers in Kosovo, I have gone and made them there because I used to have none. I am from Vushtrri, but they said to me we don’t have you in our system here, so no papers for you, then I went to Mitrovica and there I was in the system and I got the papers within two weeks there. A woman helped me there. I also got the certificates for my two daughters because they were very young back then. I registered my daughters in my name. They said that I should bring my four sons in order for them to get the papers too. To get the papers for them I had to get them pass the border, meaning I had to take them to Kosovo. How can I pass the border for them without any paper? And this is how my children are left with no papers”.

Valbona claims that having no papers is keeping her and her family from having any access to any service possible and that she herself, having various chronic health problems, has no way to get treatment in the state she is living in for more than two decades now, in the same state that she has given birth to five of her children.        

How do these "paperless children" enroll at any level of education?

Besim, Valbona’s husband, confesses that none of his children ever enrolled in school because of not having any documentation.

“We truly find ourselves in a dire situation. We have been living without any official documents for the past 18 years. Every illness, including the flu and cold, requires us to seek medical care from the private sector. All my daughters and sons are proficient in writing and reading, despite not attending even a single day of school”, said Besim.

According to Elvis, children with a residence permit are eligible to enroll in elementary and high school. However, for children without a birth certificate, the situation becomes more challenging. Some of these children enroll in elementary school but are unable to graduate, which means they cannot continue to high school or any higher education level.

“If they have no birth certificate, they cannot enroll in any education level, but we have some exceptions in primary schools, in which some kids are enrolled, but at the end of the school, in order to have their diploma, they have to provide their birth certificates because of the personal number that is on them,” said Elvis, director of Phiren Amenca for CIN CG.

The case of Besim and Valbona’s children is not the only one where, due to the difficulties parents have faced obtaining their children’s certificates, they have been deprived of any kind of formal education.

What is the direct impact of the lack of documentation on these citizens and the community?

Obtaining public services for these individuals is nearly impossible. When it comes to receiving health services, those who have problems receiving them in Montenegro would not be able to receive them in Kosovo, even if they went there, as they do not have the documentation for this from the state. Even if they were citizens of the Republic of Kosovo, none of Kosovo’s citizens have health insurance in Kosovo either. So, this community, caught between two fires in the middle, feels as it doesn't belong anywhere. The vast majority of this community have residence permits, but these do not guarantee full access to all health services provided in Montenegro’s public healthcare system. However, the lack of citizenship in the country where they live and work causes restrictions and limited access not only in the health sector but also in other sectors. The vast majority of this community, who have a legal residence permit and are not here "illegally," do not have the right to vote, which means they have no influence on public political life and therefore do not have decision-making opportunities. They also cannot run for official state positions, as they are not official citizens of Montenegro, or be part of the army. When they are denied these rights, there is automatically discrimination against them, making them referred and treated as second-class citizens. We note that obtaining Montenegrin citizenship is not an easy process for anyone applying; however, this community includes thousands of children who have been born and raised here, and to whom Montenegro is the only homeland they know and can think of.

Embassy of Kosovo in Montenegro:

Given that these Roma citizens originate from Kosovo and a significant portion of them hold Kosovo citizenship and/or have been born there, it is expected that the relevant Kosovo embassy in Podgorica possesses at least basic information about their situation in this country. But the reality cannot be more different. Despite the numerous complaints of these citizens that the services they seek to receive from this embassy are very slow and often non-existent, when we addressed the same with a few basic questions about the state of this community in Montenegro, including the question of what is an approximate number of Roma citizens who from Kosovo according to this year’s data, or how of can someone apply to get the citizenship of Kosovo after reaching the age of 18, the same is answered with the following sentence: “Unfortunately, we do not have the exact information you are looking for. However, we can direct you to the NGO "Koracajte sa nama - Phiren Amenca," who could potentially provide further assistance”. Yes, you read it correctly, they advised us to consult a non-governmental organization here for basic information such as the number of Roma citizens from Kosovo in Montenegro or on the application procedure for Kosovar citizenship after the age of 18 in Kosovo.

Writes: Hanmie Lohaj

"This article has been produced with the financial assistance of the European Union. The contents of this document are the sole responsibility of CIN CG and can under no circumstances be regarded as reflecting the position of the European Union."

Oboljelima od multiple skleroze gotovo je nemoguće ostvariti pravo na ličnu invalidninu, zbog toga što se Pravilnik ne tumači, već striktno primjenjuje po nazivima oboljenja i oštećenja koja su navedena. Procedure za dobijanje tuđe njege, pomoći i lične invalidnine traju više godina, što predstavlja veliki problem oboljelima

Kristina RADOVIĆ 

,,Moj proces dobijanja lične invalidnine trajao je četiri godine. Odbila me je dva puta provostena i dva puta drugostepena komisija jer su samo gledali dijagnozu, a ne simptome”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) oboljeli od multiple skleroze, koji je želio da ostane anoniman.

Pravilnikom o medicinskim indikacijama za ostvarivanje prava na materijalno obezbjeđenje, dodatka za njegu i pomoć, ličnu invalidninu i naknadu zarade za rad sa polovinom punog radnog vremena (Pravilnik), članom devet definisana je Multipla skleroza - Expanded Disability Status Scale (EDDS) 6,5 -10 100 odsto.

„Pored ostvarivanja prava na tuđu njegu i pomoć, Pravilnikom se garantuje i lična invalidnina koja je, skoro, pa neostvariva za oboljele od multiple skleroze, posebno zbog toga što se Pravilnik najčešće ne tumači, već striktno primjenjuje po nazivima oboljenja i oštećenjima koja su navedena”, kaže predsjednica NVO Udruženje multiple skleroze Crne Gore (UMSCG), Andrijana Nikolić. 

Ona ukazuje da se Pravilnik mora mijenjati jer je EDSS visoko postavljen. ,,Mora se razmotriti lice i naličje Pravilnika zbog visoko postavljene skale od 6.5 kojom se stanje pacijenta opisuje kao pokretnog za hod do 20 metara, bez odmaranja, ali uz stalnu obostranu pomoć, štap, štaka ili proteza. Jasno je da su pacijenti sa nižom skalom od 6,5 u suštini zavisni od tuđe njege i pomoći”, kaže ona. 

Već kod postotka oštećenja 5,0 primjetna je pokretnost pacijenta uz pomoć ili uz odmor, nakon hoda od 200 metara uz uočljivu umanjenost svakodnevne aktivnosti. 

Postotak oštećenja od 5.5 ukazuje na pokretnost pacijenta, sa ili bez pomoći ili uz odmor nakon hoda od 100 metara, dok je onesposobljenost toliko jaka da potpuno utiče na sve dnevne aktivnosti.

Oštećenost od 6.0 odsto pripisuje se pacijentu koji je pokretan uz povremenu i/ili stalnu pomoć ortopedskog pomagala, štapa, štaka, proteza, hodalica, i to za hod do 100 m sa ili bez odmora.

Prema podacima Klinike za neurologiju Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) oboljelih od multiple skleroze u Crnoj Gori je oko 880, dok je broj onih koji su se učlanili u UMSCG - 550.

Kako bi oboljelima od multiple skleroze olakšali ostvarivanje prava, iz UMSCG su uputili zahtjev za smanjenjem EDSS sa 6,5 na 5,0, kao uslova za dobijanje tuđe njege i pomoći, uzevši u obzir opisano stanje pacijenta. 

,,Tadašnja ministarka rada i socijalnog staranja, Naida Nišić, jasno je izrazila svoju punu podršku našem zahtjevu, naglašavajući da razumije potrebe oboljelih od multiple skleroze jer ima oboljelu osobu u porodici”, tvrdi Andrijana Nikolić.

Na obećanju je ostalo. Dopis ministarki Nišić UMSCG je uputio preko arhive Ministarstva 12. decembra 2023. godine. Pošto se nije oglasila, uputili su zahtjev za sazivanje sjednice Skupštinskog odbora za rad, zdravstvo i socijalno staranje. Na tom odboru ministarka je dala obećanje koje do danas nije ispunjeno. 

Nakon rekonstrukcije Vlade u julu 2024. godine resori su podijeljeni. Kako su objasnili za CIN-CG iz Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga kojim rukovodi ministarka Nišić, ta oblast je sada u nadležnosti Ministarstva socijalnog staranja, demografije i brige o porodici (MSDBP). 

Iz tog resora su za CIN-CG kazali da je prethodno Ministarstvo rada i socijalnog staranja formiralo radnu grupu za izradu Predloga izmjena i dopuna Pravilnika. 

„U radnu grupu su uključeni predstavnici NVO sektora i drugih relevantnih institucija, koji će raditi na izmjenama i dopunama važećeg Pravilnika. Do sada su održana dva sastanka radne grupe, na kojima su razmatrani prijedlozi za unapređenje i dopunu postojećih medicinskih indikacija“ objašnjavaju za CIN-CG iz MSDBP. 

Invalidnina kao trajno pravo 

,,Još od usvajanja Pravilnika, kao podzakonskog akta Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, ukazujemo na činjenicu da ovaj akt treba da se izmijeni, uostalom kao i sam Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Lična invalidnina mora biti definisana kao kompezatorno pravo po osnovu invaliditeta, odnosno treba biti tzv. naknada za neravnopravnost”, ukazuju iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore, na čijem čelu je Marina Vujačić (UMHCG). 

U tom Udruženju smatraju da bi se lična invalidnina morala priznati kao trajno pravo. „Ukoliko je Zakonom definisano da je mogu ostvariti osobe sa teškim invaliditetom, to znači da se nikako ne može desiti da teški invaliditet kao takav preraste u lakši ili laki, sve dok država i društvo, imajući u vidu definiciju invaliditeta iz Konvencije Ujedinjenih nacija (UN) o pravima osoba s invaliditetom, ne uklone prepreke i ne pruže potrebnu podršku“, objašnjavaju. 

Doktorke Ljiljana Radulović, Zilha Idrizović i Dragana Perović Durković su podržale zahtjeve UMSCG, kao i doktori Jefto Eraković i Vladimir Dobričanin, uz podršku poslanika nadležnog odbora. Pravilnik, međutim, još čeka izmjene. 

,,Mi smo tražilli da se Pravilnikom oboljelima od multiple skleroze koji su radno aktivni, omogući rad na četiri sata sa punom platom, jer je čovjek produktivniji kada radi. Stanje mnogih pacijenata koji su radno aktivni ne dozvoljava petodnevni rad po osam časova dnevno“, objašnjava Andrijana Nikolić. Tražili su još nekoliko izmjena koje se ne tiču samo oboljelih od multiple skleroze, već i drugih ranjivih grupa pacijenata koji su im se obratili za pomoć. 

Preduge procedure za dobijanje tuđe njege i pomoći i lične invalidnine

Procedure za dobijanje tuđe njege i pomoći i lične invalidnine počinju ispunjavanjem formulara u Centru za socijalni rad, uz predaju neophodne medicinske dokumentacije, ne starije od šest mjeseci.

Nakon toga se čeka zasijedanje prvostepene socijalno-ljekarske komisije, pozivanje stranke i pismeno obavještenje koje se upućuje stranci na kućnu adresu. Procedura traje od tri do četiri mjeseca. Ukoliko je mišljenje i nalaz komisije negativan, stranka u postupku ima mogućnost žalbe drugostepenom organu. 

,,Naša praksa pokazuje neujednačen pristup centara za socijalni rad, kada je u pitanju priznavanje prava na ličnu invalidninu”, kažu iz UMHCG.

Predsjednica UMSCG Andrijana Nikolić napominje da je istovremeno za pacijente to „dug period iščekivanja, neizvjesnosti i najčešće razočarenja“. 

Iz MSBPD za CIN-CG tvrde da procedura za dobijanje rješenja vezano za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu ne traje godinama. „Građani podnose zahtjev za ostvarivanje prava nadležnom centru za socijalni rad, nakon čega se pozivaju na socijalno-ljekarsku komisiju koja ocjenjuje medicinske indikacije za ostvarenje predmetnog prava. Nakon održane sjednice socijalno-ljekarske komisije podnosilac zahtjeva u roku od 30 dana dobija rješenje kojim se priznaje ili odbija ostvarivanje navedenog prava“, kažu. 

Reforma sistema utvrđivanja invaliditeta 

MSBPD u saradnji sa UNDP realizuje projekat Reforma sistema utvrđivanja invaliditeta. ,,U okviru ovog projekta planirano je donošenje Zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta, čiji je Nacrt izrađen i poslat Sekretarijatu za zakonodavstvo na mišljenje”, kažu iz MSBDP.

Cilj reforme je uspostavljanje jedinstvenih nacionalnih kriterijuma i metodologije za vještačenje invaliditeta zasnovanih na modelu ljudskih prava umjesto trenutno dominantnog medicinskog modela kao i jedinstvene specijalizovane ustanove, zavoda za vještačenje invaliditeta. Jednom dobijeno rješenje Zavoda o statusu lica sa invaliditetom će važiti za ostvarivanje prava u svim resorima. 

,,Ovim se obezbjeđuje da osobe sa invaliditetom svoja prava ostvaruju na osnovu stručne procjene individualne situacije osobe kao i potrebne podrške za prevazilaženjem barijera sa kojima se suočavaju u svakodnevnom funkcionisanju, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom i ratifikovanom UN Konvencijom o pravima lica sa invaliditetom”, objašnjavaju iz MSBPD.

U postojećem sistemu u okviru pet resora funkcioniše više od 35 komisija, između ostalog i socijalno-ljekarske komisije za utvrđivanje medicinskih indikacija za ostvarivanje prava na dodatak za njegu i pomoć i ličnu invalidninu, pri čemu svi resori imaju svoje komisije kao i kriterijume koji su dominantno zasnovani na medicinskom pristupu invaliditetu, oboljenja i zdravstvenog stanja. 

Reforma sistema vještačenja invaliditeta će doprinijeti uspostavljanju pravednijeg, ravnopravnijeg i jednostavnijeg pristupa pravima na novčanu podršku i uslugama namijenjenih licima sa invaliditetom.

„Institut za javno zdravlje (IJZ) nastavio je da pruža podršku u izradi kompleksne metodologije za jedinstveno vještačenje invaliditeta. Kao rezultat konsultacija i rada pet radnih grupa oformljenih od strane IJZ, kao i uz podršku konsultanata angažovanih u okviru Projekta, pripremljena su dva segmenta metodologije. Prvi segment se odnosi na kriterijume za ocjenu oštećenja organizma i sadrži listu oštećenja organizma“, kažu iz Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografije.

Drugi segment odnosi se na kriterijume za ocjenu funkcionalnog statusa lica. Sastoji se iz liste oštećenja funkcionalnih sposobnosti, WHODAS 2.0 upitnika za odrasle, kao i Upitnika za procjenu funkcionisanja djece.

Oba segmenta metodologije izrađena su u skladu sa međunarodnim referentnim metodološkim okvirom Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). 

Pored ovoga, planiraju izradu i trećeg segmenta metodologije, upitnika o potrebnom stepenu podrške, koji ima za cilj da obezbijedi prelazak na model ljudskih prava. Rad na ovom segmentu je odložen do usvajanja Zakona kako bi se prilagodio konačnom pristupu uređenju ove oblasti.

„S obzirom na to da se postojeći Pravilnik oslanja na medicinski pristup invaliditetu, dok se nova metodologija temelji na modelu ljudskih prava, smatramo da je prioritetno usmjeriti napore ka ubrzanju reforme sistema utvrđivanja invaliditeta. Uporedo sa tim, do usvajanja novog Zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta i izrade metodologije za jedinstveno vještačenje invaliditeta, razmotrićemo nastavak rada na izmjenama postojećeg Pravilnika kako bismo obuhvatili veći broj korisnika u cilju pravednijeg i sveobuhvatnijeg sistema koji bolje odgovara potrebama osoba sa invaliditetom“ zaključuju iz MSBPD.

,,Ne može se tretirati podjednako pacijent koji može samostalno da obavlja sve poslove, kod kojeg se bolest ispolji u vidu napada i uz terapiju prođe, relapsno-reminentni vid, i oboljeli od primarno-progresivnog oblika koji sam ne može ni da se pomjeri kakav je moj slučaj”, kaže naš sagovornik koji boluje od multiple skleroze.

Izostaju mnoge olakšice 

„Multipla skleroza je autoimuno oboljenje koje zahvata centralni nervni sistem, progresivnog je toka, i dominantno počinje u trećoj i četvrtoj deceniji života i više od dva puta je češća kod osoba ženskog pola”, objšnjava neurološkinja KCCG, dr Ljiljana Radulović.

Ona objašnjava da je multiple skleroza jedna je od vodećih bolesti koja uzrokuje invaliditet mlađih pacijenata u svijetu. „U zemljama koje nemaju mogućnost adekvatnog liječenja pacijenata, ovo oboljenje značajno remeti kvaliet života već od samog početka“, kaže. 

„Po brojnim istraživanjima koja su sprovedena posebno u posljednje dvije dekade u kojima se istražuje uticaj bolesti na kvalitet života ustanovljeno je da se kod oko 80 odsto pacijenata može ustanoviti određeni stepen invaliditeta, te da je kvalitet života narušen kako u domenu fizičkog, tako i mentalnog zdravlja” objašnjava Radulović. 

Najčešći psihološki poremećaj kod pacijenata je pojava depresivnosti i anksioznosti koji se primjećuju već po postavljanju dijagnoze, a kasnije u slučaju napredovanja bolesti, ovi poremećaji postaju izraženiji. 

„Međupartnerski odnosi, takođe budu poljuljani, te po istraživanjima stepen razvoda je veći u odnosu na opštu populaciju, a izmijenjeni socijalni život pacijenta definitivno doprinosi narušenom kvalitetu života“ objašnjava za CIN-CG Radulović.

Motorna ograničenost, kognitivni pad značajno utiču na radne sposobnosti pacijenta, u cilju poboljšanja uslova rada brojne zemlje nude oboljelima različite vrste olakšanja kao što su skraćeno radno vrijeme, produživanje ili vremensko usklađivanje pauze u radu sa potrebama pacijenta.

Svaka vlast treba da gaji empatiju prema ranjivim kategorijama u svakom segmentu vršenja vlasti, posebno u zakonodavnom sistemu, kaže Andrijana Nikolić. „Međutim, i bivše, a i sadašnja vlast, sjete se ranjivih kategorija u predizbornim kampanjama i nakon zasjedanja na tron zaborave svoja predizborna obećanja“, konstatuje ona. 

Zorana Petrović, novinarka RTV Budva

Željka Mirković, novinarka Nova M

Written by: Đurđa Radulović

In March 2024, Radio Television of Montenegro (RTCG), through its broadcasts of the programmes “Dnevnik” and “Argumenti”, as well as in an article on its website, contributed to spreading gender disinformation by presenting unbalanced views, dominated by religious figures, on LGBTIQ+ rights. The topic was the Draft Law on Legal Gender Recognition Based on Self-Determination. This important law, which Montenegro is expected to adopt soon, would enable transgender individuals to change their sex designation in official documents without undergoing medical procedures such as surgical interventions or hormone therapy, which is the current practice. This would reduce the stigmatisation of LGBTIQ+ individuals and allow everyone to live by their gender identity.

On March 11, during the Dnevnik prime-time news programme at 7:30 PM, RTCG broadcasted a statement from the Metropolitate of Montenegro and the Littoral regarding the Draft Law: “The Draft Law on Legal Gender Recognition Based on Self-Determination threatens the spirit of traditional and faithful Montenegro and contradicts the existing legal norms of the state, according to the Metropolitanate of Montenegro and the Littoral.” During the announcement, footage of the Cetinje Monastery was shown, and apart from this segment, the topic was not further addressed in the main news programme, according to a warning, which also included concerns about objectivity and balance, issued by the Agency for Electronic Media (AEM) to RTCG.

During the segment, no alternative perspectives were presented, nor was any editorial commentary provided on how the views of the church could impact LGBTIQ+ rights. A similar report was published on RTCG's portal under the title "The Metropolitanate Opposes Sex Designation Change”. In this statement, the Metropolitanate described the Draft Law as a "disgrace and scandal" that must be excluded from the realm of "serious debate and decision-making”. The Metropolitanate's statement also appealed to decision-makers who are members of the Serbian Orthodox Church (SPC) not to support the law.

A few days later, on March 14, during the TV show“Arguments”, religious leaders were invited by the host and editor, Ivana Popović, to comment on the draft law. Four religious leaders from Montenegro participated in the TV show: Metropolitan Joanikije of the Serbian Orthodox Church, the Reis of the Islamic Community of Montenegro, Rifat Fejzić, the Catholic Archbishop of Bar, Rrok Gjonlleshaj, and the Chief Rabbi of Montenegro, Luciano Moše Prelević. The programme, which was initially intended to focus on the coexistence of religious communities in the country, turned into a discussion about how religious institutions could strengthen their influence over key political decisions and legislation.

“You recently spoke out from the Metropolitanate regarding the alleged Draft Law, which would also include the possibility of changing one’s sex and identification number. Why were you the first to comment on this matter, and isn’t this interference in state affairs?” Popović asked Joanikije.

Following the program, the Coalition for the Rights of LGBTIQ+ Persons Equality appealed, highlighting that the way the question was posed was highly problematic. They stated that “the editor misrepresented the content and essence of the Draft Law, which addresses the administrative change of sex designation and identification numbers, and doesn’t deal with the issue of gender-affirming surgery, which has been regulated since 2012 under the Health Insurance Law.”

Following an initiative submitted by non-governmental organisations advocating for LGBTIQ+ rights, AEM issued a warning to RTCG for violating numerous media regulations and ethical principles during the broadcast of these programs. AEM's warning stated that RTCG had "failed to contribute to comprehensive, impartial, and objective public information regarding the Draft Law on Legal Recognition of Gender Identity Based on Self-Determination in a fair and balanced manner”.

By posing questions about the law only to the representatives of religious communities, and not including representatives of secular institutions or organisations, "the views of religious communities regarding participation in the drafting of laws on human rights were presented as relevant in Montenegrin society. This directly violates the principle of a secular society," the Equality coalition stated.

The Use of Propaganda Rhetoric by Religious Leaders

Answering the journalist's question, religious leaders expressed a number of problematic views. “There are some people who have this problem and cannot identify... but encouraging a person to such an unnatural dilemma is truly dangerous because we are talking about minors," stated  Joanikije. He further stated, without citing sources, that "it is well known that those who change their sex later have problems and want to return to their original state, and an incurable trauma occurs. Suicides happen. In such cases, the number of suicides is extremely high”.

Fejzić supported Joanikije, commenting that religious communities agree on many issues, including this one. Fejzić stated that the state should deal with sick children, "instead of paying someone to change their sex, only to have them change it back again”. Furthermore, Fejzić linked the passing of this law to Montenegro's aspiration to join the European Union, presenting the law as "one of the problems" on the European path.

Archbishop Rrok Gjonlleshaj stated that religious representatives cannot remain silent about laws that are "against God's commandments" because believers are their "spiritual children," and "a parent cannot remain silent if the life of a child is endangered”.

Chief Rabbi Luciano Moše did not want to comment on the law, but said that the problem is that "Europe imposes certain laws" and called for the inclusion of religious communities in making laws like this one.

Such views are typical examples of anti-transgender propaganda. Transphobic narratives often use arguments about the suicide rate among transgender people to undermine the validity and effectiveness of medical interventions, including hormone therapy and gender-affirming surgeries. These arguments are usually based on the claim that suicidal tendencies do not decrease or may even increase after gender-affirming procedures, which is often misinterpreted or taken out of context. Recently, Elon Musk, one of the most influential billionaires in the world and a proponent of transphobic narratives, wrote on "X" that the suicide rate is higher among individuals who undergo gender-affirming surgery, compared to the general population. While it is true that the transgender community faces mental health challenges, the number of suicides can hardly be perceived solely as a result of the surgery itself, as the general lack of community support and psychological care for transgender individuals can have a significant contribution.

Fejzić's argument regarding sick children, to whom the state should redirect funds instead of paying for gender-affirming surgeries, is common transphobic discourse to delegitimise healthcare support for the transgender community. This argument typically operates on the assumption that supporting one group must exclude support for another, and that the needs of one are more legitimate than the needs of the other.

Furthermore, the view that LGBTIQ+ human rights are part of "European propaganda" is common in conservative circles, which attempt to undermine human rights and portray them as a negative influence coming from the West.

"The broadcaster failed to contribute to comprehensive, objective, and impartial public reporting, particularly due to the fact that the topic was treated superficially and incidentally in a format that did not meet the requirements for the application of the “other side” rules, allowing the presentation of harmful views, as well as incomplete and false claims, without any appropriate response from the host," stated the AEM. While the guests "suggested that supporting the right to recognise gender identity based on self-determination is questionable in terms of 'normalcy' and 'naturalness', and that the law calls into question and undermines religious feelings and heritage," RTCG "should have highlighted the legally protected right to protection from discrimination based on gender identity," stated the AEM.

Among other things, the AEM assessed that by adopting this approach, RTCG "enabled the tendentious promotion of the interests of one group/side (religious communities)," and further criticised the fact that in subsequent broadcasts, RTCG did not address the draft law in a balanced manner.

“Verdict” of the Agency for Electronic Media

The AEM assessed that RTCG violated several provisions of the Law on Electronic Media (the Law) and the Rulebook on Program Standards in Electronic Media (the Rulebook). According to the Warning Decision sent to RTCG, the public service violated Article 55 of the Law and Article 7 of the Rulebook "by failing to fulfill the media obligation to contribute to free, truthful, comprehensive, impartial, and timely public information about events in the country," as well as Article 56 of the Law and Article 8 of the Rulebook, which concern the obligation of faithful representation, i.e., that "different approaches and opinions should be appropriately represented, encouraging impartiality and respecting differences in opinions on political or economic issues”. Additionally, Article 8 of the Law and Article 11 of the Rulebook state that "programme content, especially news-political and current affairs programmes, must be fair and balanced, which is achieved by presenting opposing views, either in the same programme or in a series of other programmes that form a whole in addressing a specific topic," and that "the interests of a political party or any group or individual must not be tendentiously promoted”.

The AEM instructed RTCG to broadcast information regarding the imposed administrative supervisory measure in its programme.

This was not the first time that RTCG has reported on important gender topics in a problematic manner. In May 2022, RTCG aired a programme, also in prime time, titled "Abortion: Women's, State or Church Issue," which opened the topic of abortion rights, which were legalised in Montenegro in 1974 and have not been questioned since. 

The title of the program was changed after a public outcry. It was retitled to "The Right to Abortion – YES or NO?", and eventually, the title was adjusted to "Abortion – From Constitutional Right to Taboo Topic?"

The program featured feminist and philosopher Paula Petričević, the then-priest of the Serbian Orthodox Church, Gojko Perović, gynaecologist Vojislav Šimun, and representative of the Ministry of Health, Slađana Ćorić. Perović's participation, where he defended the stance of the Serbian Orthodox Church, sparked significant discontent and protests. The Ombudsman for Human Rights, Siniša Bjeković, stated in an interview with Radio Free Europe that he did not understand why this issue was being raised at this time, emphasizing that for the Ombudsman, "it is absolutely and unquestionable a woman's right to decide on this matter”.

Since 2020, the Serbian Orthodox Church an Active Socio-Political Actor

Montenegro has undergone significant socio-political changes since 2020. The end of the three-decade rule of Milo Đukanović and the Democratic Party of Socialists (DPS) in 2020, which happened with the support of the Serbian Orthodox Church (SPC), marked a turning point. Large protests (liturgies) in 2019 against the Law on Religious Freedom signalled the strengthening of the SPC and Serbian nationalism, and thus the conservative values upheld by the SPC.

The 42nd Government of Montenegro, which replaced the DPS, was closely linked to the SPC. The Church, through its activities and public appearances, increasingly assumed the role of a political actor, while government representatives promoted conservative views. Statements by politicians such as Prime Minister Zdravko Krivokapić and other government members were marked by traditionalism, patriarchal views, and negative stances on gender equality. At the same time, SPC promoted positions against LGBTQ+ rights and women's freedoms.

Such views began to gain media space, often relativizing discrimination and opposition to laws and international human rights conventions that Montenegro supports. The SPC promoted collectivism and anti-Western sentiment, often using manipulative messages containing gender disinformation that reinforced misogyny, homophobia, and transphobia, which, according to the UN, represents a form of gender-based violence.

Through the analysis of the public service RTCG, which opened space for the SPC and other religious institutions to comment on civic laws, it was revealed how media spreads disinformation about women's and LGBTQ+ rights. This practice further jeopardises minority rights and contributes to the political instrumentalisation of gender issues in Montenegrin society, which remains a key issue for the future reforms.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) je prilikom rada na tekstu ,,Seksualno uznemiravanje učenika od strane osoblja: dokaze obično guraju pod tepih“ poštovao sve profesionalne i etičke standarde. CIN-CG će i u daljem radu nastaviti da se bavi temama od velikog javnog interesa poput ove.

Poštovani,

U Gimnaziji „Slobodan Škerović“ postoji nulta tolerancija na bilo kakvo uznemiravanje učenika, uključujući i seksualno uznemiravanje. Škola osuđuje svako ponašanje pojedinaca koje nije u skladu s  etičkim kodeksom prosvjetnog radnika.
U navedenom slučaju Škola je reagovala u skladu sa zakonskim mogućnostima, a u daljem radu će nastaviti da štiti sva prava svojih učenika i osnažuje ih da svako kršenje njihovih prava prijave školi i roditeljima. Takođe se zalažemo za izmjenu zakonskih akata koji moraju da prate promjene u društvu i školskoj populaciji.
Na kraju, kao pedagoška ustanova s odgovornim pristupom prilikom rješavanja raznih situacija, u kojoj su učenici i njihov interes uvijek na prvom mjestu, skrećemo pažnju da ovakvi i slični događaji zahtijevaju izuzetan senzibilitet medija u pristupu i oslanjanje na istražne i sudske organe kako bismo svi zajedno doprinijeli pravednijem društvu.

Biljana Vučurović,
direktorica Gimnazije „Slobodan Škerović“

I kada uprave saznaju za problematično ponašanje, sankcije uglavnom izostaju

Đurđa Radulović

Kada je C. (pravo ime je poznato redakciji) počeo krajem 2020. da predaje kao profesor u Gimnaziji “Slobodan Škerović”, Nina (ime izmijenjeno zbog očuvanja identiteta) je bila oduševljena. Smatrala ga je idealnim profesorom.

“Bio je posvećen predmetu koji je predavao, umjetnički tip. Organizovao je veliki broj kreativnih aktivnosti”, kaže u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Nina, sada studentkinja.

Nina je bila u četvrtom razredu gimnazije, C. je odmah probao da razvije prisniji odnos sa njom.

“Iako smo imali grupni inboks odjeljenja za komunikaciju i dogovore o časovima, on je često samo meni slao poruke. Postala sam posrednik između odjeljenja i njega”, govori ova djevojka.

Dugo je smatrala da je profesorovo ponašanje sasvim u redu. Međutim, krajem te godine, nakon maturske večeri, C. se javio Nini da čestita maturu, ali tako što je prokomentarisao njen dekolte.

“Imaš divan dekolte, što je izuzetna preporuka…”, napisao je u poruci u koju je CIN-CG imao uvid.

Nakon što je Nina odgovorila da će se u životu voditi glavom, a ne dekolteom, komunikacija je prestala, ali samo do oktobra te godine.

Kad je Nina već počela da studira, C. se javio i ponudio da je izvede na kafu. Nakon što je odbila, uslijedila je salva seksualnih ponuda, komentara na račun njenog izgleda i tijela. Poruke su bile pune seksualne objektivizacije. Iako je Nina više puta stavila C. do znanja da ne želi takvu komunikaciju, nastavio je da je uznemirava u seriji od preko sto poruka u koje je CIN-CG imao uvid, u kojima joj je na eksplicitan način pisao o svojim seksualnim fantazijama, želji da ima seksualne odnose sa njom, itd. “Nisam ga blokirala, htjela sam da ispiše sve i da odmah pokažem poruke direktorici Gimnazije”, kaže Nina.

Prema izvorima CIN-CG, ona nije jedina koje je doživljavala neprijatnosti od C.

“Dolazile su djevojke koje su se žalile da ih odmjerava, da im je neprijatno na njegovim časovima, da nose dukserice da bi se sakrile od nepoželjnih odmjeravanja”, kazali su za CIN-CG iz jedne NVO organizacije koja se bavi mladima.

Primjer koji je naveden, po svemu sudeći, nije izolovan.

“Seksualno uznemiravanje i zlostavljanje djece je, nažalost, mnogo češći problem nego što bismo željeli da priznamo”, kaže za CIN-CG psihološkinja Adriana Pejaković, koja radi sa djecom i mladima sa iskustvom seksualnog zlostavljanja.

Istraživanje CIN-CG pokazalo je da preko trećine ispitanih roditelja i članova nastavničnog osoblja smatra da djeca nijesu nužno bezbjedna od seksualnog uznemiravanja i/ili zlostavljanja od strane zaposlenih. Brojni razgovori CIN-CG sa stručnjacima koji rade sa djecom, kao i intervjui tinejdžera putem anonimnih upitnika, pokazali su da je seksualno uznemiravanje učenika/ca u određenoj mjeri prisutno u srednjim, ali i u osnovnim školama, a zaposleni koji se neprimjereno ponašaju rijetko budu sankcionisani.

Kažnjen po džepu, bez prijave nadležnim

Nina je sve poruke koje je dobila od C. proslijedila direktorici podgoričke Gimnazije, Biljani Vučurović. Iz prepiske u koju je CIN-CG imao uvid, Vučurović je čestitala Nini na hrabrosti, obavijestila je da su određene mjere preduzete, ali joj nikada nije saopštila koje. Vučurović je savjetovala Nini da prijavi C. nadležnim organima.

“Nijesam htjela da ulazim u tu proceduru, već sam očekivala da će škola zaštititi druge učenice od takve osobe”, kaže Nina.

Na upit CIN-CG o ovoj situaciji, Vučurović je kazala da je nakon što ju je Nina upoznala sa incidentom, kaznila profesora C. disciplinskom mjerom u iznosu smanjenja zarade za 30 odsto, u novembru 2021. Vučurovič je tražila izjašnjenje od C. koji je priznao sve, ističući da u trenutku neprimjerenih poruka, tada više Nina nije bila učenica u školi (prva poruka poslata je u junu,a maturanti su školovanje završili u maju).

C. je priznao da je “prešao granicu u odnosu prema Nini”, navela je Vučurović u odgovoru za CIN-CG. U odluci o disciplinskoj mjeri koju je Vučurović dostavila CIN-CG navodi se da C. “izražava duboko žaljenje” zbog neprijatnosti koju je priredio bivšoj učenici i direktorici. Smatra da se “preigrao sa riječima”.

“Dio pritužbe učenice koji se odnosi na njenu sumnju da na isti način komunicira sa drugim učenicama, profesor sa gnušanjem odbija”, navodi se u Odluci.

“Ni prije, ni poslije pomenute prijave, niko drugi nije prijavio sličan slučaj u vezi sa nastavnikom C. Kako se nemila scena dogodila među učenicima generacije koja je već završila školovanje, nije bilo moguće utvrditi činjenice ispitivanjem učenika”, kazala je Vučurović u odgovoru za CIN-CG.

C. i dalje radi u Gimnaziji “Slobodan Škerović, potvrdila je Vučurović.

CIN-CG je kontaktirao Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacije (MPNI) i osnovne i srednje škole za podatke o evidenciji o disciplinskim postupcima u tim školama. Od 166 osnovnih škola odgovorilo je svega oko 30, dok je od je od 59 srednjih škola odgovorilo samo 12.

Većina škola koje su odgovorile, nijesu vodile disciplinske postupke protiv osoblja u poslednjih godina, a i u slučajevima kada jesu, svega se nekoliko incidenata u osnovnim školama ticalo neprimjerenog ponašanja prema učenicima. Međutim, naglasili su iz ovih škola, to nikada nije uključivalo bilo kakvu vrstu seksualnog uznemiravanja. Treba istaći da su direktori nekih škola davali odgovore koje se odnose samo na trajanje njihovog mandata, što je u nekim slučajevima bio period manji od godinu dana.

Iz MPNI su kazali za CIN-CG da ne vode nikakvu vrstu evidenciju o disciplinskim postupcima u školama.

Tokom 2023. mediji su izvijestili o slučaju iz osnovne škole u Rožajama, gdje je postojala sumnja da je zaposleni u produženom trajanju seksualno zlostavljao učenika te škole. CIN-CG je pitao Osnovno državno tužilaštvo Rožaje o ovom slučaju, ali nijesu odgovorili.

Javnosti je poznat slučaj iz 2015. u OŠ “Mahmut Lekić” u Tuzima, u kojoj su roditelji protestovali zbog uposlenja učitelja koji je navodno pedofil, a zbog tih negodovanja je kasnije ostao bez posla. CIN-CG je pitao MPNI i OŠ “Mahmut Lekić” da li je pomenuti nastavnik krivično odgovarao, i da li je nastavio da radi u školskom sistemu. Nijesmo dobili odgovore na ova pitanja - iz Prosvjetne inspekcije MPNI su kazali da nijesu dobijali nikakvu inicijativu vezanu za ovaj slučaj, pa nijesu ni vršili nadzor, a iz OŠ “Mahmut Lekić” nijesu odgovorili.

I roditelji i osoblje znaju za incidente

CIN-CG je radi ovog istraživanja formirao tri anketna upitnika - za osoblje u školama, za roditelje i za učenike/ce.

Upitnik za osoblje distribuiran je preko izvora zaposlenih u školama. Od 30 isputanika/ca iz crnogorskih škola, preko 30 posto, njih 12, smatra da djeca nijesu bezbjedna od seksualnog uznemiravanja i seksualnog kontakta osoblja u školama, dok 18 smatra suprotno - da su djeca bezbjedna. Sedam od trideset ispitanika/ca zaposlenih u školama izjasnilo se da su im se učenici/e požalili/e da su doživjeli seksualno uznemiravanje, dok je četvoro ispitanika/ca lično primjetilo problematično ponašanje osoblja prema učenicima.

“Lice zaposleno kao nastavnik godinama ima bliske i neprimjerene kontakte sa učenicama, a teške neprimjerene opaske pravi sa dječacima”, navela je nastavnica jedne veće osnovne škole.

CIN-CG je uputio pitanja ovoj školi da li im je poznato problematično ponašanje nastavnika prema djeci, te da li su dobijali prijave o tome od učenika ili nastavnika, ali nijesmo dobili odgovor.

“Više učenica se žalilo na neumjesne komentare jednog od nastavnika. Nakon pritužbi učenica, nastavnik je dobio otkaz”, opisana je u upitniku situacija iz jedne srednje škole.

Zaposleni u većoj srednjoj školi u Podgorici naveo je da je primijetio da se nastavnik ponaša zavodnički prema učenicima, da komentariše i izgled, šminku, odjeću, itd.

CIN-CG je pitao i roditelje djece osnovnih i srednjih škola da podijele svoja zapažanja putem onlajn anonimnog upitnika. Od 40 ispitanih, i ovdje je više od tećine, njih 15, navelo da su im poznati slučajevi seksualnog uznemiravanja njihove i/ili druge djece u školi.

“Profesor redovno flertuje sa učenicima”, jedan je od odgovora roditelja koji se odnosi na situaciju u srednjoj školi.

“Profesor je dijelio neprimjerene komplimente učenici i slao poruke sa komplimentima”, navodi se u drugom odgovoru, takođe o profesoru iz jedne srednje škole.

U tri slučaja roditelji su naveli da je nastavnik nudio djetetu dobru ocjenu u zamjenu za seksualni kontakt, a od toga je jedan slučaj bio u osnovnoj školi. Pet ispitanika/ca je reklo da je zaposleni u školi inicirao fizički kontakt seksualne prirode sa djetetom. U deset slučajeva roditelji su prijavili da nastavnici odmjeravaju učenike/ce, u devet da komentarišu izgled na neprimjeren način, što su najčešći oblici seksualnog uznemiravanja učenika/ca.

Ipak, većina roditelja, njih 25, navela je da im nijesu poznati ovakvi slučajevi, i smatraju da su njihova djeca u školi u potpunosti, ili donekle bezbjedna.

Od 2017. do danas registrovana su četiri slučaja neprimjerenog ponašanja osoblja, odnosno zaposlenih u srednjim ili osnovnim školama prema učenicima, kazali su za CIN-CG iz Uprave policije (UP).

“U jednom slučaju je podnijeta krivična prijava protiv lica koje je zaduženo za održavanje inventara jedne osnovne škole zbog sumnje da je izvršio krivično djelo nedozvoljene polne radnje u produženom trajanju, dok su preostale tri prijave odbačene od strane tužilaštava zbog nedostatka dokaza”, kazali su iz UP.

“Prosvjetnoj inspekciji su od 2020. do danas dostavljane inicijative koje su se ticale ‘nasilja prema učenicima i verbalnih komentara neprimjerene prirode’, ali su bile rijetke, tj. radilo se o izolovanim slučajevima”, kazali su za CIN-CG iz MPNI.

Nijedan od ovih slučajeva nije se ticao seksualnog uznemiravanja ili zlostavljanja učenika, već su se odnosili na ponižavanje i vrijeđanje učenika/ca.

Slučajevi teško izlaze na svjetlost dana

CIN-CG je informisan da je u jednom malom mjestu u središnjem dijelu Crne Gore nastavnik, čije je ime poznato redakciji, navodno seksualno uznemiravao učenicu u devetom razredu osnovne škole, neprimjerenim komentarima i fizičkim kontaktom. Incidenti su se dešavali tokom školske 2022/2023. godine. Prema saznanju CIN-CG-a, ovaj profesor je premješten u drugu školu.

Razredni starješina ove učenice odbio je da komentariše slučaj za CIN-CG, navodeći da se “ne može znati šta se tu tačno desilo”, te da se sad “tačno ne sjeća” jer je “bilo prije par godina”, čime je potvrdio da mu je poznat ovaj događaj.

Nedavno imenovani direktor škole u kojoj se incident dogodio, kazao je da nije informisan o navedenoj situaciji.

CIN-CG se obratio i bivšem direktoru škole, koji je tu funkciju vršio 2023, kada su se ovi incidenti dešavali. Žestoko je reagovao na naša pitanja, negirajući sve i tvrdeći da će se raditi o kleveti, ako pomenemo ovaj slučaj. Inače, on je trenutno na visokoj funkciji u jednoj prosvetnoj instituciji.

Stručnjaci koji rade sa djecom i mladima kažu za CIN-CG da nedostatak evidencije o uznemiravanju i zlostavljanju ne znači da slučajeva nema. Učenici/e su našim izvorima koji pružaju psihološku podršku prijavljivali/e različite oblike seksualnog uznemiravanja, uključujući dodire, odmjeravanje, flert. Kako navode, čak su se žalili upravama škola na neke od nastavnika, ali sankcija nije bilo - a problematično ponašanje se nastavljalo.

Više izvora CIN-CG koji su potvrdili da ovakve situacije postoje, insistiralo je na anonimnosti zbog klauzule povjerenja koja postoji između njih i djece sa kojom rade.

I dok to uglavnom jesu izolovani incidenti, cijele generacije nekada mogu osjetiti posljedice.

“Više žena, danas u dvadesetim i tridesetim godinama, govorilo nam je o nastavniku fizičkog iz jednog primorskog grada, koji je seksualno uznemiravao i zlostavljao učenice, tako što im je tražio da mu pokažu veš kad su zbog ciklusa tražile poštedu. Tada ih je, navodno, vodio u posebnu prostoriju gdje su mu morale pokazivati veš da bi dokazale da im treba pošteda”, kazali su za CIN-CG iz jedne organizacije koja se bavi pružanjem pomoći žrtvama nasilja.

Ni osoblje u školama ne zna kome da prijavi incidente

Prosvjetni radnik iz jednog grada sa sjevera informisao je CIN-CG da su mu poznati slučajevi seksualnog uznemiravanja od strane nastavnika, pa čak i seksualnog iskorištavanja učenica starijih razreda jedne osnovne škole koji su se dešavali tokom posljednje decenije.

“To je javna tajna, pojedinac teško može da se izbori sa sistemom koji štiti takve profesore, zbog poslovnih veza, porodičnih i prijateljskih odnosa u manjim mjestima, itd.”, kaže za CIN-CG ovaj izvor.

“Učenice su mi se požalile na profesora da ih seksualno uznemirava. Uglavnom su to neprimjereni komentari, nekada i kao slučajni dodiri”, opisuje za CIN-CG situaciju u jednoj crnogorskoj srednjoj školi mlada nastavnica, koja je željela je da ostane anonimna.

“Učenice su se plašile da ga imenuju. Očekivale su osvetu ocjenama - predaje neki važan predmet. Osjetila sam se nemoćno da im pomognem. Nijesam znala kako, ni kome da se obratim, ali ni šta učenicama da kažem”, govori ona.

“Prvi impuls mi je bio da sve ispričam direktorici, ali šta dalje? Možda bih napravila problem tim djevojčicamai njihovim porodicama”, kaže.

Mjesto u kojem je radila je malo, konzervativna sredina.

“Tamo se takve stvari zataškavaju, a žrtve i njihove porodice se stide”, kaže sagovornica CIN-CG.

CIN-CG je uputio pitanje školama da li postoje protokoli u slučajevima kada dođe do seksualnog uzemiravanja ili nedozvoljenih polnih radnji prema djeci od strane osoblja, a više njih je odgovorilo da škole nemaju takve protokole, ali da učenici mogu prijaviti razrednom starješini, direktoru ili nekome iz uprave ovakve prestupe.

Veliki broj škola odgovorio je da prate Uputstvo školama MPNI za postupanje u slučajevima nasilja. Prvi koraci podrazumijevaju obavještavanje direktora i uprave škole. Međutim, dešava se da uprava neadekvatno reaguje, pokaže nezainteresovanost, ili štiti nastavnika, što pokazuju i slučajevi navedeni u ovom istraživanju.

Predatori zloupotrebljavaju ranjivi položaj djece

CIN-CG je preko stručnih saradnika koji rade sa mladima podijelio i upitnik za učenike srednjih škola. Od 12 djevojaka koje su popunile upitnik, uzrasta od 15 do 23 godine, više od polovine, njih sedam, su rekle da su doživjele neki oblik seksualnog uznemiravanja od strane nastavnika u srednjoj školi, dok su tri kazale da su primjetile da nastavnici odmjeravaju i flertuju sa drugim učenicama, od čega se jedan slučaj odnosio na osnovnu školu.

Šest djevojaka je navelo da su profesori sa njima inicirali kontakt, koji je bio drugačiji od tretiranja drugih učenica/ka: molbe da ostanu nakon časa, privatni mejlovi i poruke, davanje zaduženja koje ne spadaju u školske aktivnosti, previše komplimenata. Jedna djevojka je navela da je “imala potrebu da se krije” od nastavnika.

Nijedna od ovih djevojaka nije prijavila nastavnike, iako su sve navele da su informisane da je seksualno uznemiravanje krivično djelo kažnjivo zakonom. Tri djevojke su zaokružile da nijesu prijavile da ih je nastavnik seksualno uznemiravao, jer su tada smatrale da je to bio njegov način da im pokaže “koliko ih uvažava, izdvaja, da su za njega drugačije od drugih”.

I Nina je prošla kroz to. Činilo joj se da je omiljena i drugačija od drugih u očima nastavnika.

“Bila sam zainteresovana za poeziju. C. me je podsticao da pišem i da mu pokazujem svoj rad, da učestvujem u predstavi, koju je organizovao”, kaže ona.

Do maturske večeri, Nina nije prepoznavala znake gruminga, odnosno pojačane prisnosti koju seksualni predatori iniciraju.

“Gruming je faza u kojoj neko (u školi nastavnik, član osoblja) nastoji da zadobije povjerenje djeteta ili mlade osobe, da bi ga kasnije iskoristio. To može biti nastavnik koji djeluje kao da je uvijek spreman da pomogne, favorizuje određene grupe, predlaže im da provode vrijeme nasamo, nudi dodatne časove…”, kaže za CIN-CG psihološkinja Adriana Pejaković.

“Ponašanje sa seksualnom konotacijom od autoriteta se doživljava kao izuzetno neprijatno, neočekivano, jedan vid izdaje i može izazvati brojne posljedice: povlačenje, izbjegavanja odlaska u školu, povećane anksioznosti i depresije do posttraumatskog stresnog poremećaja. Ukoliko je osoba pretrpjela seksualno zlostavljanje, često ostaju i posljedice kasnije u životu”, navodi Pejaković.

Bez strahopoštovanja prema autoritetu u školama

Prema zvaničnim statistikama, samo se 10 odsto slučajeva seksualnog zlostavljanja prijavi, a ostali se zataškaju, nekad prepuštajući žrtve daljem zlostavljanju, a svakako traumama za cijeli život, objašnjava Pejaković. Zato je jako važno da se djeca uče da prepoznaju da nešto nije uredu, da slobodno kažu “ne”, da se uče ličnom integritetu, slobodi da nasilnika prijave, a prije svega da ne gaje strahopoštovanje prema autoritetu, što je doskora bilo nezamislivo u našem društvu, objašnjava Pejaković.

Generacije su u Crnoj Gori plaćale cijenu zbog straha od autoriteta, pretjeranog poštovanja prema starijima, posebno učiteljima i profesorima. Prijaviti nadređene, posebno nastavnike i profesore, za nedolično ponašanje ili seksualno uznemiravanje nekada je bilo nezamislivo.

“U starijim razredima osnovne škole nas djevojčice neprilično je dodirivao nastavnik tokom nastave, dok smo sjedjele u klupama, kao slučajno. Bilo nam je čudno, ali mi nijesmo umjele da prepoznamo o čemu se radi, pa nijesmo ni pomišljale da to nekome prijavimo. Tek mnogo kasnije, kad smo odrasle, shvatile smo da je to bilo klasično seksualno uznemiravanje i da je taj nastavnik koristio svoju poziciju. Znao je - mi, još djevojčice, nijesmo mogle ništa, bile smo laka meta”, kaže za CIN-CG sagovornica, danas u poznim godinama.

Osim podrške djeci da prijave sve vrste neadekvatnog ponašanja osoblja, jasni protokoli u školama za prijavu za seksualno uznemiravanje i zlostavljanje su ključni, kaže Pejaković.

“Pojedine škole u svijetu imaju i ombudsmane ili savjetnike koji djeluju nezavisno u situacijama prijave seksualnog nasilja i omogućavaju da sistem reaguje sa što manje grešaka. Takodje, dobra je ideja uvesti anonimne platforme kao što je zapadna Safe2Tell gdje se anonimno može prijaviti osoba koja vrši nasilje”, kaže Pejaković.

U Sjedinjanim Američkim Državama (SAD) provjere bilo kakvih navoda o seksualnom uznemiravanju učenika/ca i nepriličnom ponašanju profesora sprovodi Odsjek za građanska prava pri Odjeljenu za obrazovanje SAD. I u drugim zemljama na Zapadu jasni su protokoli kada je ovo u pitanju.

Nina brine što C. i dalje predaje u Gimnaziji.

“Meni je njegovo ponašanje zaista uništilo svako lijepo sjećanje na Gimnaziju i radost koju mi je ta škola donijela. Sjećanje na moje povjerenje u njega, podsticaj koji mi je davao da se bavim onim što volim, a iza svega toga bila je loša namjera... Najgore je što su i djevojke kojima sada predaje u riziku”, zaključuje Nina.

Vlada ne vodi evidenciju rade li registrovani pedofili u prosvjeti

Crna Gora je sačinila prvi registar pedofila u avgustu 2024, koji trenutno broji 100 počinilaca krivičnih djela protiv polne slobode na štetu maloljetnika, kažu za CIN-CG iz Ministarstva pravde.

Škole su dužne da prilikom zapošljavanja od Ministastva pravde traže informaciju da li se lice sa kojim sklapaju ugovor nalazi u evidenciji u registru pedofila, objašnjavaju iz Ministarstva pravde.

Međutim, Ministarstvo ne vodi evidenciju o tome gdje je bilo koja osoba iz registra bila zapošljena, ili gdje trenutno radi.

“Ta vrsta evidencije nije nadležnosti Ministarsta pravde, niti je zakonska obaveza ovog Ministarstva”, kazali su iz tog resora.

Psihološkinja Adriana Pejaković smatra da bi registrovanim počiniocima trebalo doživotno zabraniti rad u blizini djece.

“Potrebno je uvesti detaljnu provjeru kriminalne prošlosti osoba koje rade u školama, bazu ili registar pedofila i seksualnih prestupnika, kojima bi bio zauvijek bio onemogućen rad u blizini djece”, kaže ona.

Direktor škole snimao maloljetnice na šetalištu

Direktor jedne osnovne škole iz crnogorskog primorskog grada prijavljen je policiji, jer je krišom snimao maloljetnice na ulici tokom jula ove godine. Fotografisao je djelove njihovih tijela. Nakon što ga je prolaznik opomenuo, izbrisao je snimke sa telefona, ali ih je policija povratila tokom forenzike nakon što ga je privela.

Iz Uprave policije potvrdili su za CIN-CG da je došlo do incidenta:

“Službenici Odjeljenja bezbjednosti su 29. jula 2024. godine postupali po prijavi građana da u ulici... jedno nepoznato muško lice mobilnim telefonom snima maloljetna ženska lica. Odjeljenja bezbjednosti utvrdilo je da je direktor osnovne škole snimio nekoliko fotografija maloljetnica sa zadnje strane”, navode iz Uprave policije.

Navodno nije znao da je riječ o maloljetnicama, a u prostorijama Uprave policije naveo je da je “fotografije sačinio zbog ukazivanja na nedolično oblačenje, odnosno, nepoštovanje zabrane hodanja u kupaćem kostimu ili bez dijela odjeće po gradskim ulicama”.

Sa događajem je upoznat tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru, koji je odbacio prijavu i izjasnio da se u radnjama ne stiču elementi krivičnog djela.

Nekoliko roditelja čija djeca idu u školu u kojoj je direktor izrazilo je zabrinutost povodom ovog događaja u razgovoru za CIN-CG.

Neophodna je depolitizacija zdravstvenog sistema, izmjene zakonskih propisa, kako bi se tržište otvorilo za više dobavljača ljekova, da  ljekovi i medicinske usluge budu dostupne građanima u svakom trenutku dobrim planiranjem, veća transparentnost javnih nabavki, ali i da se pravosudni sistem konačno uhvati u koštac sa korupcijom u zdravstvu, neki su od zaključaka debate „Zdravstveni sistem Crne Gore i borba protiv korupcije: Da li je naše zdravstvo zdravo?“. 

Debatu je organizovao Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), u sklopu projekta „Duštvo protiv korupcije“, koju realizuje uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država (SAD), posredstvom Balkanske istraživačke mreže (BIRN).

Direktorica CIN-CG Milka Tadić Mijović je istakla da nakon više istraživanja možemo zaključiti da se sistem još nije na pravi način uhvatio u koštac sa korupcijom u zdravstvu i da zbog toga najveću cijenu plaćaju građani, nekad i životom.

„ Iako je percepcija građana da je korupcija u zdravstvu široko rasprostranjena , iako je u našoj anketi preko 60 odsto učesnika tvrdilo da je dalo mito zdravstvenim radnicima, nijedna presuda zbog korupcije u zdravstvu nije donesena u posljednjih deset godina“, naglasila je Tadić Mijović.

Ona je podsjetila da su posljednjih 30 godina ovdje stvoreni oligopoli, privatna carstva koja imaju monopol nad nabavkama ljekova, te da su milijarde otišle u privatne ruke bliske vlastima, a da građani  za veliki broj medikamenata daju mnogo više novca nego u zemljama regiona, pa čak i Evrope.

Ministar zdravlja dr Vojislav Šimun tvrdi da medicinski radnici postaju taoci neodgovornih pojedinaca, te da se takvoj praksi mora stati na kraj i individualizovati krivica. On je istakao da rade na uspostavljanju nultog stepena korupcije u zdravstvu, ali i da pravosudni sistem mora adekvatnije da reaguje na korupciju.

Dodao je da se radi i na izmjenama Zakona o ljekovima koji će omogućiti konkurenciju, da će i ljekovima van liste ograničiti cijenu, te da se ubrzo očekuje i Strategija digitalizacije zdravlja.

Predsjednica Ljekarske komore dr Žanka Cerović zaključila je da zdravstvo nije zdravo i neće biti zdravo dok god je upliv politike u profesiju veliki.

„ Glavni izvor korupcije je politika, politička zapošljavanja, postavljanje ljudi na funcije bez nedovoljno znanja...“istakla je ona.

Ona je dodala da je političko zapošljavanje otvorilo put i lažnim diplomama, te da je depolitizacija zdravstva ključ.

„ Treba depolitizovati funkcije direktora zdravstvenih ustanova, da to ide preko javnog konkursa“, istakla je ona.

Ona tvrdi da nijedan ljekar neće pružiti lošiju zdravstvenu uslugu, ako mu se ne da novac, te da treba da odgovaraju i oni koji su samoinicijativno dali novac, ako ih niko nije uslovljavao.

Direktor Montefarma Aleksandar Bogavac kaže da je siguran da u toj instituciji sada nema korupcije: „Da je vidim prvi bi je prijavio“.

On je istakao da simbolično ozdravljenje sistema predstavlja i izbor njega za šefa Montefarma.

„ Ja sam prvi direktor Montefarma koji nije član nijedne partije“, naglasio je Bogavac.

Rukovoditeljka službe za javne nabavke u KCCG Bojana Đukić je istakla da efikasno sprovođenje javnih nabavki najviše koče neosnovane žalbe koje se podnose bez suštinskog razloga i prolongiraju postupke nabavki neophodnih medicinskih sredstava.

CIN-CG je objavio više istraživanja, koristeći, između ostalog, i online ankete sa brojnim građanima i građankama o njihovim iskustvima sa korupcijom u zdravstvu, baveći se sistemom javnih nabavki, novim informacionim sistemom, lažnim diplomama i odgovorom pravosuđa na korupciju u zdravstvu.

Iz Društva statističara i demografa procjenjuju da je preko dvjesta hiljada državljana Crne Gore u inostranstvu, te da je cifra sa popisa da ih je vani nešto više od 44.000 samo dio. Koliko tačno naših građana živi van granica zemlje teško je procijeniti jer institucije niti vode brigu o tome, niti imaju podatke, a davno najavljeni registar dijaspore još ne postoji

Kristina Radović Predrag Nikolić

Oko trećine crnogorskih državljana, odnosno 213.478 osoba, živjelo je u inostranstvu na dan popisa 31. oktobra 2023. godine, procjena je koja je Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) dostavljena iz Društva statističara i demografa Crne Gore (DSDCG).

Da nešto više od 44 hiljada građana Crne Gore živi van njenih granica, saopštili su iz Uprave za statistiku (Monstat), pozivajući se na podatke dobijene na prošlogodišnjem popisu.

“Iako su popisom prikupljeni podaci za 44.017 osoba, to čini samo 20 odsto od procijenjenog broja dijaspore, dok 80 odsto, 169.461 osoba, nije obuhvaćeno, jer u trenutku popisa nijesu imali prisutnog člana domaćinstva u Crnoj Gori koji bi dao podatke u njihovo ime”, kaže za CIN-CG Gordana Radojević iz DSDCG.

Radojević, koja je dugo godina bila direktorica Monstata, objašnjava da ovo pokazuje da tradicionalni popisi nijesu pouzdan izvor informacija o dijaspori, ili crnogorskim državljanima u inostranstvu.

“Zbog toga je neophodno sprovesti posebno istraživanje koje bi omogućilo državljanima u dijaspori da putem elektronskog obrasca dostave tražene podatke. Inicijativa da ovo istraživanje bude dio popisa stanovništva 2023, definisana je posebnim zaključkom Vlade iz 2018”, kaže ona.

I pored zaključka tadašnje Vlade Duška Markovića, ni nakon popisa ne znamo tačan broj crnogorskih državljana u inostranstvu. Iz Ministarstva dijaspore (MD) kažu da Crna Gora nema precizne i tačne podatke o brojnosti dijaspore.

“Postojeći registri nisu ažurirani i stoga je Ministarstvo dijaspore kao svoj primarni zadatak postavilo za cilj izradu registra dijaspore. Već radimo na tehničkom planu izrade registra i očekujemo da bude već 2025. predstavljen široj javnosti i posebno našoj dijaspori”.

Cilj registra je dobiti makar približne tačne podatke o broju naših ljudi u dijaspori, kroz jedan standardni demografski upitnik, objašnjavaju iz tog Vladinog resora.

Migracije mijenjaju demografiju Crne Gore, što je već dovelo do ozbiljnih kriza.

“Ako se ne preduzmu odgovarajuće mjere demografskog oporavka, proces depopulacije će se nezaustavljivo širiti. Niski fertilitet, duži životni vijek i migracija promijenili su demografsku sliku mnogih područja u Crnoj Gori”, kaže demograf Miroslav Doderović za CIN-CG.

Pored brojnih činjenica o depopulaciji objavljenih nakon nedavnih predstavljanja rezultata popisa, Doderović dodaje i podatak da je učešće osoba starijih od 65 godina, prema podacima popisa iz 1971. godine, u Crnoj Gori iznosilo 7,1 odsto, dok su podaci najnovijeg popisa pokazali da je njihovo učešće 16,8 odsto.

Nezaposlenost i niska primanja glavni razlozi odlaska mladih

Petina mladih u Crnoj Gori - njih 20,59 odsto, izrazilo je želju da napusti državu zbog loših socijalnih, životnih i ekonomskih standarda i uslova, pokazali su rezultati Studije o mladima iz jugoistočne Evrope 2024. Fondacije “Fridrih Ebert”.

“Glavni razlozi za odlazak mladih su nemogućnost da nađu posao u svojoj struci, niska primanja i nizak životni standard”, kaže Doderović.

Pored odlika tržišta rada, čitav niz politika kao što su obrazovna, stambena, poreska politika, politika tržišta rada, nepotizam i korupcija otežavaju položaj mladih i njihovu integraciju u društvu. To posebno važi za mlade, upravo one koji migriraju i one koji treba da budu nosioci pozitivnih demografskih promjena, ističe on.

“Popis stanovništva trenutno predstavlja jedini izvor podataka o mladima koji se školuju u inostranstvu. Prema posljednjem popisu, 8.230 građana Crne Gore boravi u inostranstvu radi školovanja, od čega se 43 odsto ili 3.607 osoba školuje u Srbiji”, kaže Radojević.

Mlada scenska umjetnica Sara Vujadinović je u Lisabonu već devet godina. Povod za odlazak iz Crne Gore bila je stipendija za master studije.

“Moj razlog za apliciranje je bio taj što sam osjećala potrebu za širim prostorom koji bi mi omogućio više mogućnosti za obrazovanje koje me interesuje i za samu spoznaju toga šta bih da radim i stvaram”.

“U Crnu Goru bih se vratila sa namjerom da nekako ‘donesem’ i razvijem ono čime se bavim u Lisabonu, a što kod nas baš i ne postoji, a to je plesni teatar. To mi je vrlo važno na ličnom nivou, ali vratila bih se samo ako znam da mogu da se vratim u Lisabon, iz razloga što se bojim da bih se razočarala suženošću umjetničke scene i nemanjem mogućnosti kod nas”, ističe Vujadinović.

Iako institucije u državi nemaju precizne podatke o dijaspori, neka iseljenička udruženja posjeduju određene podatke. Predsjednik Crnogorske etničke zajednice Australije, Mihailo Mandić kaže da u Australiji ima oko 5.000 naših građana.

Mandić naglašava da mlađe generacije napuštaju Crnu Goru, jer ne mogu da se nose sa očiglednom nepravdom sa kojom se susrijeću na svakom koraku.

“Nepotizam, korupcija, politički primitivizam, vjerska zatupljenost je dio atmosfere zbog čega civilizovane osobe, inteligentne, sposobne i edukovane ne žele da budu njihov dio. Traže uređene sisteme u kojima će doći do izražaja njihovo znanje i sposobnost i u kojem će imati zaštitu kao njihovi građani”, ističe on.

Za razliku od druge polovine prošlog vijeka, kada su zemlju napuštala najviše manje kvalifikovana radna snaga, posljednjih decenija iz nje odlazi mnogo onih koji su visokoobrazovani.

“Crna Gora proizvodi više zdravstvenih radnika od prosjeka zemalja Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), ali većina sadašnjih ljekara razmišlja o odlasku i već se javlja nedostatak pojedinih specijalista u nekim zdravstvenim sektorima”, objašnjava Doderović.

Nedostatak radnika i kadra u Crnoj Gori ne bilježi se samo u zdravstvu, nego zahvata sve oblasti.

Njemačka - jedna od najpoželjnijih za migracije

Ekonomski motivi su dominantni kada je riječ o emigraciji u zapadne zemlje, ali u slučaju Crne Gore postoji čitav niz dodatnih motiva. To potvrđuju i podaci Monstata - kao razlog odlaska iz Crne Gore najviše popisanih građana 2023. navelo je ekonomiju, njih 21.449, dok je zbog porodičnih razloga u inostranstvu 10.735 crnogorskih građana.

“Sa jedne strane imate visoko obrazovane kadrove, koji u odlasku vide priliku da profesionalno napreduju, ali i da finansijski obezbijede svoje porodice. A sa druge imate nisko obrazovane kadrove koji u sistemu u Zapadnoj Evropi, Njemačkoj, vide priliku da obezbijede svoju osnovnu egzistenciju”, objašnjava Doderović.

Od zemalja zapadne Evrope, Njemačka je u oba slučaja u samom vrhu atraktivnosti za emigraciju iz Crne Gore, pogotovo sjever Crne Gore. Najveći broj popisanih državljana Crne Gore radi, školuje se ili boravi u Njemačkoj i to 10.413, prema podacima Monstata.

“Nažalost, Ministarstvo unutrašnjih poslova ne raspolaže tačnim podacima o broju iseljenih državljana niti o razlozima njihovog odlaska, jer oni koji odlaze iz Crne Gore ne odjavljuju prebivalište kako bi zadržali određena prava u Crnoj Gori, što otežava sagledavanje obima ukupne migracije. Stoga, sistemsko praćenje migracija predstavlja, prvi i najvažniji korak, posebno imajući u vidu da prema istraživanju o mladima imamo stabilnih 50 odsto mladih koji žele napustiti Crnu Goru”, kaže Doderović.

Prema podacima Monstata, Njemačka, Srbija i Sjedinjene Američke Države (SAD) na vrhu su liste država koje naši građani i građanke biraju za rad, boravak ili se školovanje. Nakon te tri države, slijede Luksemburg, Švajcarska, Švedska, Francuska, Bosna i Hercegovina, Italija i Slovenija.

Iz MD kažu da najviše naše dijaspore ima u regionu, ali i zemljama zapadne Evrope, poput Njemačke, Luksemburga, Švajcarske.

“Naša dijaspora je i te kako brojna u Sjevernoj Americi i Kanadi. Kada je riječ o iseljenicima, svakako se moraju pomenuti Turska i države Latinske Amerike”, kažu iz resora Mirsada Azemovića.

Predsjednik Saveza asocijacije Crne Gore u Njemačkoj (SCANJ) Nedžad Nurković kaže da je teško utvrditi koliko je crnogorskih građana u Njemačkoj, ali prema njegovim procjenama ima ih oko 70 hiljada.

Dakle, radi se o ogromnom broju, više od 10 odsto od ukupnog broja crnogorskih stanovnika.

Zanimljiva je fotografija koja kruži društvenim mrežama, uslikana u holu zgrade u Minhenu, gdje se po prezimenima vidi da su skoro svi stanari te zgrade sa naših prostora.

Procjenjuje se da ima 550 hiljada crnogorskih građana u inostranstvu

Građevinska zanimanja, medicinski kadar - sestre i tehničari, njegovateljice starih osoba i higijeničarke su poslovi koje najčešće naši rade u Njemačkoj, kaže Nurković.

Mandić kaže da su se Crnogorci u Australiju doseljavali u talasima. Ranije su dolazili većinom neškolovani da rade uglavnom razne fizičke poslove.

“Bili su to poslovi u građevinarstvu, komunalnim službama, rudarstvu... Pored njih dolazili su mehaničari, vozači, radnici uslužnih djelatnosti, da bi novija generacija došla sa zavidnim završenim fakultetskim obrazovanjem i znanjem engleskog jezika. Našli su bolje poslove koji nose veću finansijsku sigurnost. Danas ima dosta naših koji predaju na univerzitetima širom Australije, doktora i stomatologa, kao i u bankarskom sektoru, računovodstvu, privatnim biznisima itd.”, kaže on za CIN-CG.

Pored nove generacije iseljenika, po svijetu je veliki broj ljudi našeg porijekla, o čemu takođe nema pouzdane statistike, niti država o tome vodi posebno računa.

Kombinujući dostupne podatke sa procjenama broja naših iseljenika u pojedinim djelovima svijeta, profesor Doderović kaže da se može procijeniti da oko 550.000 ljudi našeg porijekla živi izvan granica Crne Gore.

Prema njegovim procjenama, samo u Turskoj živi oko 100.000 ljudi porijeklom iz Crne Gore, oko 40.000 je u SAD, 30.000 u Argentini, 25-30.000 u Njemačkoj, 12.000 u Luksemburgu i isto toliko u Albaniji.

Osim što crnogorska vlast nema evidenciju o broju naših građana koji žive vani, a posebno o onima čiji su preci davno napustili Crnu Goru, mnogi sagovornici CIN-CG-a iz dijaspore kažu da ih niko iz matične države nije kontaktirao, niti podržao na bilo koji način. Državni poslovi van Crne Gore svode se uglavnom na administraciju oko izdavanja dokumenata po konzulatima i ambasadama. Nema osmišljene politike, okupljanja oko nekih inicijativa iz kulture, umjetnosti, ekonomskih projekata, što rade uređene države, koje vode računa o svojim građanima gdje god da su.

Država se tako odriče svojih građana koji bi mogli mnogo da vrate i doprinesu zemlji iz koje su potekli, u ekonomskom, kuturnom, naučnom i ostalim poljima. Zemlje iz regiona, posebno Srbija i Hrvatska, imaju mnogo ozbiljniji odnos prema sopstvenoj dijaspori, koja značajno doprinosi tim državama.

Prema procjenama, u SAD živi oko 40.000 iseljenika porijeklom iz Crne Gore. Najviše ih je u velikim gradovima - Njujorku, Čikagu, Detroitu, San Francisku.

Senad Perazić vodi Kulturni centar “Rumija” u Čikagu. Centar je osnovan 1996. i ima oko 200 članova, uglavnom iseljenika iz barske opštine. Perazić smatra da je u SAD najbrojnija dijaspora u Njujorku, mada kaže da je teško odgovoriti koliko ima crnogorskih građana u toj zemlji.

“Ranije generacije iseljenika su se bavile raznim poslovima, održavanjem zgrada, zanatskim poslovima. Danas imamo jednu potpuno drugačiju sliku, gdje su naši iseljenici vlasnici malih i srednjih preduzeća, doktori, advokati, inženjeri…’’, navodi Perazić i dodaje da je glavni razlog što su napustili Crnu Goru ekonomske prirode.

“Što se tiče saradnje sa institucijama matične drzave, bile su dosta dobre do prije tri, četiri godine. Imali smo posjete svake godine Uprave za dijasporu, a isto tako i predsjednika Opštine Bar. Posljednjih godina to izostaje, tako da bih rekao da je saradnja mala ili nikakva’’, zaključuje Perazić.

Predsjednik udruženja Crnogoraca iz Bolivije Stevan Mićović, kaže za CIN-CG da u toj državi ima oko 900 crnogorskih potomaka, dok ih je na cijelom kontinetu Južne Amerike znatno više.

Veliki imigracioni talas naših ljudi u Latinsku Ameriku bio je početkom prošlog vijeka. Gordan Stojović, bivši ambasador Crne Gore u Argentini kaže da je ovu zemlju od 1918. do 1953. godine naselilo oko 18.000 osoba koje su rođene na teritoriji današnje Crne Gore. On smatra da u Argeniti živi minimum 60 hiljada do 80 hiljada potomaka iseljenika koji sa neke od porodičnih strana vuku korijene iz Crne Gore.

“Država je proteklih decenija prolazila razne periode od potpunog nepoznavanja i ignorisanja da potomci naših iseljenika postoje, pa sve do jednog od ključnih momenata institucionalizacije koji se ogleda u otvaranju ambasade kao pružene ruke prema njima. Brojni projekti su uslijedili u godinama nakon toga i mislim da se u posljednih 27 godina ipak od nule uspjelo pomjeriti dosta toga, uz veliki napor nas entuzijasta, civila, medija... Posljednje dvije godine posjećivao sam redovno Argentinu i mogu primjetiti da tamošnje iseljeničke institucije imaju pruženu ruku i žele raditi na daljem jačanju saradnje sa Crnom Gorom’’, kaže Stojović.

“Trenutno ne postoje programi podrške od strane Vlade Crne Gore, barem ne u Boliviji. Do 2018. godine imali smo sjajan početak vraćanja svojim korijenima zahvaljujući podršci bivšeg ambasadora Gordana Stojovića, koji je bio ambasador za Argentinu, Čile, Brazil i Urugvaj. Trenutno smo zaboravljeni i od strane Vlade Crne Gore i od strane sadašnjih diplomata u Buenos Ajresu, ne znamo ime ambasadora, u slučaju da je imenovan za sada”, kaže Mićović.

Crnogorska zajednica u Urugvaju ima oko 300 članova, uglavnom su u Montevideu i Karmelu, kaže predsjednik Crnogorske zajednice u Urugvaju Daniel Klisić. On navodi da je njihova imigracija veoma stara, većina je stigla početkom 20. vijeka, ali uspjeli su da očuvaju običaje i u posljednje vrijeme da obnove naš jezik.

I umjetnica Vujadinović za CIN-CG kaže da nema nikakvu podršku vlasti Crne Gore, kao ni crnogorskih institucija.v“U par navrata, prije nekoliko godina, aplicirala sam za određene otvorene fondove za umjetnost pri Ministarstvu kulture, ali nikad nijesam dobila čak ni odgovor”, kaže ona.

Monstatovi podaci popisa pokazali su da nakon Njemačke najviše crnogorskih građana boravi u Srbiji - 7.346, potom u SAD 6.428, u Luksemburgu je njih 3.578, u Švajcarskoj 1.987, Švedskoj 1.408, a u Francuskoj 1.381.

Podaci pokazuju da se iseljavanje povećava posljednjih godina. Kako se navodi u objavi Monstata, na rad, školovanje ili boravak u inostranstvo u 2023. otišlo je 6.930 crnogorskih građana, što je dva puta više nego godinu ranije kada je Crnu Goru napustilo 3.394 građana.

Tokom 2021. u inostranstvo je otišlo 2.786, a 2020. - 2.396. Podaci pokazuju da je od 2015. do 2019. Crnu Goru napustilo 8.499, opet dva puta više nego u periodu od 2010. do 2014. kada je iz Crne Gore otišlo 4.180 naših državljana.

Iseljavanja utiču i na etničku strukturu Crne Gore. Zanimljivo je da se s obzirom na učešće u broju stanovnika, najviše iseljavaju Bošnjaci, Albanci i Muslimani. Popisani državljani Crne Gore na radu, školovanju ili boravku van Crne Gore prema nacionalnoj, odnosno etničkoj pripadnosti izjasnili su se na sljedeći način: Bošnjaci - 15.486, Srbi - 11.789, Crnogorci - 8.790, Albanci - 4.938, Muslimani - 1.628... Kada je u pitanu geografska odrednica, najveći broj popisanih osoba koje rade, školuju se u inostranstvu je iz Podgorice i to njih 6.384.

“Popisni podaci o broju državljana koji borave u inostransvu, mogu pružiti samo djelimičan uvid, ali ne mogu se smatrati preciznim odrazom ukupne nacionalne strukture državljana Crne Gore koji žive u inostansvu. Da bi se obezbijedila veća reprezentativnost podataka, trebalo je razmotriti uvođenje mogućnosti elektronskog popisivanja. Ovo bi omogućilo iseljenicima da učestvuju u popisu bez fizičkog prisustva. Takvo rješenje bi značajno poboljšalo obuhvat i tačnost podataka o iseljenicima i omogućilo kvalitetniju analizu njihovih karakteristika, uključujući i nacionalnu strukturu”, ističe Radojević.

Na migracije u Crnoj Gori znatno će uticati predstojeća očekivana integracija u Evropsku uniju (EU) i globalna kretanja. Prema podacima hrvatskog Državnog zavoda za statistiku, od ulaska u EU 2013. do 2023. zemlju je napustilo 389.197 ljudi. Hrvatsku je, u posljednjih deset godina, napustio svaki deveti stanovnik, Bugarsku svaki deseti.

Imajući u vidu klimatske pogodnosti Crne Gore, ali i EU integracije, može se očekivati da određeni broj inostranih građana dođe da živi u Crnu Goru. Priliv stanovništva biće iz različitih krajeva svijeta i različite starosne dobi. Očekuje se da će jedan broj ljudi starije životne dobi ovdje dolaziti zbog klime i povoljnih uslova života, kao što se to, na primjer, desilo Španiji. Prema jednom od scenarija Monstata, u periodu koji slijedi, veliki broj imigranata dolaziće iz azijskih i afričkih zemalja, motivisani različitim razlozima, uključujući i zahtjeve za međunarodnu zaštitu.

Istorija iseljavanja iz Crne Gore

U Crnoj Gori oko 130.000 građana živi na ivici siromaštva, od čega svega 19.400 ostvaruje pravo na materijalno obezbjeđenje. Socijalna davanja kreću se od 86 do 167 eura i teško se sa tim novcem može živjeti, pojašnjava demograf Doderović za CIN-CG.

“U našoj državi nadležni ne spominju siromaštvo zaposlenih i nepravedno i neprimjereno visoko zapošljavanje u javnoj upravi. Socijalni stanovi kao način umanjenja siromaštva socijalno ugroženih, ali i ne samo njih, nije dovoljno u fokusu kreatora javih politika. Socijalna penzija još uvijek nije zaživjela”, kaže Doderović.

I u prošlosti se iz Crne Gore iseljavalo uglavnom zbog siromaštva. Migracije su bile intenzivne u 18. vijeku, a masovne u 19. i prvoj polovini 20. vijeka, naročito poslije Balkanskih, Prvog i Drugog svjetskog rata.

“Iako se i za Crnu Gori može reći ‘da je druge naselila, a sebe nije raselila’, ipak se njeno iseljeništvo, rasijano u manjim ili većim grupama, enklavama i kolonijama, u rasponu od nekolika vjekova, u velikoj mjeri gubilo u novoj sredini’’, navodi Doderović.

Nakon međunarodnog priznanja 1878. na Berlinskom kongresu, u Crnoj Gori je izvršen prvi popis stanovništva. U radu Đorđija Pejovića “Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku”, Titograd, 1962, navodi se da je zemlja u trenutku priznanja imala oko 200.000 stanovnika.

Pejović piše o godinama u kojima je vladala “epidemija gladi’’, pa je tako tokom 19. vijeka bilo preko dvije decenije gladnih godina, zatim epidemija - kolere, velikih boginja, dječjih bolesti... Smatralo se da je 1898. u Crnoj Gori bilo oko 200.000 stanovnika, a da je svega tri godine kasnije, 1901. ovaj broj iznosio oko 160.000. Navodi se i primjer da je 1907. samo na radu u Americi bilo oko 15.000, a uoči balkanskog rata 20.000 Crnogoraca ili oko 10 odsto ukupnog stanovništva.

Popis stanovništva 1921. je prvi organizovani i sistematski način dobijanja ne samo pouzdanog broja, već i drugih obilježja stanovništva Crne Gore. Tada je Crna Gora prisajedinjena Kraljevini SHS i u okviru njenih današnjih granica živjelo je 311.341 stanovnika.

Na popisu stanovništva 1931. godine Crna Gora je u današnjim granicama imala 360.044 stanovnika. Popis stanovništva koji je trebalo da bude 1941. godine nije izvršen zbog početka Drugog svjetskog rata. Međutim, procjenjuje se da je te godine Crna Gora, u današnjim granicama, imala 425.964 stanovnika.

Na popisu iz 1971, kada su Jugosloveni u velikom broju išli na rad u inostranstvo, broj prijavljenih stanovnika Crne Gore u inostranstvu iznosio je 11 hiljada, 1981. ta brojka se povećava na 18 hiljada, 1991. na 23 hiljade, da bi 2003. kada su posljednji put brojani, njihov broj bio 55 hiljada. Ni ove brojke nijesu precizne jer nijesu precizno vođene evidencije o iseljenicima.

Da se iz Crne Gore odlazi u kontinuitetu i to većinom mlađi stanovnici svjedoče i zvanični podaci Monstata, prema kojima je Crna Gora na popisu iz 1991. imala 615.035 hiljada stanovnika, a 32 godine kasnije 2023, svega par hiljada više - 623.633, uključujući preko 90 hiljada stranih državljana.

Prirodni priraštaj je svake godine bio pozitivan i ukupno je za period od 1991. do 2015. iznosio 73.126. Broj doseljenika iz inostranstva u ovom periodu iznosi najmanje 72 hiljade. To znači da je broj stanovnika, da nije bilo iseljavanja, trebalo da bude veći za 145 hiljada.

“Broj građana koje je Crna Gora ‘izgubila’ u ovom periodu je duplo veći nego što opština Nikšić ima stanovnika”, zaključuje demograf Doderović. Prema procjenama Ujedinjenih nacija (UN), Crna Gora će 2050. imati 93 hiljade stanovnika manje.