Dok novac odobren od Svjetske banke čeka, vlasti ne rješavaju problem 7,5 miliona tona opasnih materija, simbolično reaguju na ekološke incidente zbog kojih  građani ispaštaju, a posljedice po životnu sredinu su nemjerljive. Brisel ne gleda blagonaklono na zahtjev crnogorskih vlasti da se rješavanje ekoloških problema KAP-a odloži za 11 godina

,,Ovdje jednostavno nema sreće sljedećih hiljadu i po godina. Toliko je zagađeno. Ne smijemo da pijemo vodu, ne možemo da sadimo, podzemni tokovi vode su zatrovani već 45 godina.”

Mještanin Srpske Drago Terzić, ovako slika život pored bazena crvenog mulja i u okolini Kombinata aluminijuma. Gomilom smeća i napuštenim kućama počinje deveti kilometar od centra Podgorice, putem do zetskih naselja u blizini nekadašnjeg giganta crnogorske industrije, koji je u socijalističko doba knjižio i do jedan odsto svjetske proizvodnje lakog metala, ne mareći za teške posljedice po okolinu. Takve proizvodnje odavno nema, ali se ekološka šteta nastavlja.

Bazenima crvenog mulja, neriješenim crnim ekološkim tačkama, može se prići bez problema, jer nema nikakvog obezbjeđenja tog prostora, kao ni stražara koji bi upozorio na opasnost. Na dvije lokacije neposredno uz KAP odloženo je oko sedam i po miliona tona opasne materije. Jedan bazen ima nepropusno dno, dok je drugi bez zaštite, te se zemljište i podzemne vode stalno zagađuju teškim metalima i kancerogenim česticama.

Terzić, stari ekološki aktivista, i njegov prvi komšija Boro Lazović kažu da, kad dune jači vjetar, sa bazena počinje da se diže prašina i nastaje haos. Zatvore se u kuće i čekaju da prođe. Uvjeravaju i da je dio Morače koji se nalazi u blizini KAP-a potpuno zatrovan, da uopšte nema ribe.

,,Taj ko kaže da je ova voda iz Morače i Skadarskog jezera dobra, radi protiv svoje familije i truje sopstveni narod znajući da je voda otrovna. To je pokušaj ubistva sa predumišljajem“, ističe Terzić.

Dijana Milev Čavor iz Green Home objašnjava da crveni mulj, kao nusproizvod prerade boksita i glavni materijal za elektrohemijsku proizvodnju aluminijuma, može da izazove ekološku katastrofu.

Prema istraživanju ,,Zagađenje Skadarskog jezera” koje je još 2012. godine uradio Green home najozbiljniji izvor zagađenja Skadarskog jezera su otpadne vode, koje nastaju u toku tehničko-tehnoloških procesa u Kombinatu aluminijuma Podgorica. Ove vode sadrže toksične i opasne materije.

U studiji piše da je, tokom više decenija rada KAP-a, stvoreno i oko 325 hiljada kubika čvrstog otpada, koji je deponovan na odlagalište i klasifikovan kao opasan, zbog sadržaja fluorida, nikla, hroma, bakra, kadmijuma, cinka, arsena, žive, cijanida...

„Nađene su značajne koncentracije opasnih i štetnih materija koje su prodrle u zemljište i podzemne vode“- piše u Studiji.

Prašina crvenog mulja, ako je suva, pojašnjava Milev Čavor, može vjetrom da se raznosi na veće udaljenosti, na obradivo zemljište i da ugrožava zdravlje stanovništva.

„Jedna od mjera za sprečavanje migracije ove prašine je redovno polivanje vodom bazena sa muljem. Ali to omogućava stvaranje procjednih tečnosti i njihovu penetraciju u zemljište i podzemne vode“, kaže ona.

I drugi, uključujući i Centar za ekotoksikološka ispitivanja (CETI) godinama upozoravaju na opasnost zagađenja podzemnih voda i zemljišta oko KAP-a, vlasti ne preduzimaju adekvatne mjere, pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Uprkos zajmu od 50 miliona eura, koji je još prije pet godina odobrila Svjetska banka (CB), da se, između ostalog, riješi problem ovih bazena i deponije čvrstog otpada u okviru KAP-a, taj projekat je i dalje na samom početku.

Galop: Ovo još nijesam čula

I rok za izdavanje integrisane dozvole (IPPC) KAP-u istekao je 1. januara 2018. godine. Ove dozvole su uslov u pregovorima za ulazak Crne Gore u Evropsku uniju. IPPC je jedna od ključnih direktiva EU u oblasti zaštite životne sredine i njome je predviđeno da operateri industrijskih postrojenja moraju pokazati da sistemski primjenjuju najbolje dostupne tehnike radi sprečavanja i nadzora zagađenja.

Potpuno nespremni za to, umjesto konkretnih poteza, vlasti od Brisela pokušavaju da izmole novi rok – čak do 2030. godine. Postupak dobijanja, odnosno izdavanja integrisane dozvole u međuvremenu je i formalno prekinut, uz obrazloženje da postoje neriješeni imovinsko pravni odnosi između KAP-a u stečaju i sadašnjeg vlasnika nikšićkog Uniproma.

Crna Gora ne može uvoditi amandmane na pravila ili politiku Evropske unije (EU), remetiti njihovo funkcionisanje ili dovesti do neprikladnog narušavanja konkurencije, poručili su ovim povodom za CIN- CG iz Brisela, u odgovorima proslijeđenim posredstvom Delegacije Evropske komisije u Crnoj Gori.

Na pitanje šta misle o zahtjevu Crne Gore za odlaganje primjene Direktive, iz Evropske komisije su procijenili ,,da će biti potrebne dodatne detaljne informacije prije nego što EU zauzme stav o tome”.

,,EU podsjeća na svoj opšti pregovarački stav da su prelazne mjere izuzetne, vremenski i obimom ograničene, i praćene planom koji ima jasno definisane faze. Stoga, prelazni periodi nisu razmatrani u ovoj fazi, ali će biti dio pristupnog sporazuma, ako se slože sve države članice, uključujući i njihovo trajanje, a sve na bazi pouzdanih planova za usklađivanje", piše u odgovoru Evropske komisije za CIN-CG.

Do tada, kažu, očekuju da Crna Gora nastavi sa usklađivanjem i primjenom akata, uključujući i tu Direktivu.

“Evropska unija uzima u obzir da Crna Gora planira da u 2019.g. usvoji posebne planove primjene iz Direktive i podvlači da je to preduslov za dalji posao na prelaznim periodima”, dodaje se u odgovoru Brisela.

Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORT) za CIN-CG kažu da su, nakon što je otvoreno poglavlje 27, tražili prelazni period za primjenu IPPC direktive o industrijskim emisijama, te da su slične zahtjeve imale i ostale zemlje regiona u procesu pristupanja EU.

Ekspertkinja EU i ekološka aktivistkinja engleskog Bankwatch-a Pipa Galop je za CIN-CG ocijenila da je potpuno neprihvatljivo odugovlačenje do 2030. godine, da su standardi relativno strogi, te da je pitanje koliko će se to dozvoljavati Crnoj Gori.

“Znam da je Hrvatska tražila odlaganje Direktive na par godina, ali ovo je najduži period za koji sam čula, ne vidim razlog za to", navela je Galop.

Što se tiče zajma Svjetske banke, ona ocjenjuje kako je nevjerovatno koliko se malo radi na rješavanju problema bazena crvenog mulja, koliko se mijenjaju planovi, te koliko SB izbjegava da govori o tome.

"S druge strane vjerovatno još nijesu ispunjeni uslovi da se taj kredit oslobodi i koristi, a banka nije u žurbi, jer njima je svejedno kad će to biti, ali sa ljudskog i ekološkog aspekta to je apsolutno neprihvatljivo i mi ćemo ih pritiskati da se bave time", izjavila je Galop.

Trovanje ,,u izviđaju”

Crnogorsko tužilaštvo je, u međuvremenu, počelo da ispituje čija je krivica što se, prošle godine u septembru i oktobru, po ko zna koji put, podigla prašina sa bazena crvenog mulja i dodatno zagadila okolna naselja. Potvrđujući za CIN-CG, da su reagovali na prijavu Ekološke inspekcije i mještana Zete, rekli su da je formiran predmet u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici i da se ,,postupak nalazi u fazi izviđaja”.

Beranska firma Wag – Kolektor je od februara 2016. godine vlasnik bazena crvenog mulja. Tada ih je  prodao DOO Politropus Alternative Tivat, koji je bazene ranije kupio od KAP-a. Inspekcija je tražila od beranskog preduzeća da se na kompletnom obodu bazena instaliraju funkcionalne prskalice za orošavanje bazena, jer sav prostor nije pokriven sistemom navodnjavanja.

„Da se izvrši bušenje i aktiviranje trećeg bunara za navodnjavanje plaža bazena, radi obezbjeđivanja dovoljne vlažnosti površine plaža u cilju sprečavanja emisije crvene prašine, jer količine vode iz dva postojeća bunara nijesu dovoljne“, navedeno je iz inspekcije.

Siniša Jevrić, jedan od osnivača firme Wag – Kolektor u razgovoru za CIN-CG tvrdi da će do polovine godine realizovati sve zahtjeve inspekcije, odnosno da planira da osposobi i treći bunar do maja ili juna.

Simbolične kazne nijesu dovoljan motiv za investiranje u zaštitu životne sredine. Inspekcija je do sada zbog neizvršavanja naloga, pored kazne od 7.500 eura, pred podgoričkim Sudom za prekršaje pokrenula postupak protiv beranske firme, u martu prošle godine. Sud je u oktobru izrekao kaznu preduzeću od 300 eura. Vlasnik je kažnjen ,,čitavih” 30 eura.

Inspekcija sada ispituje i da li se prije nekoliko dana živa soda izlila u Moraču iz KAP-a, a nedavno je utvrdila da se izvjesna količina lužine ulila u kanal otpadnih voda tog preduzeća. Sa ove neuralgične tačke po životnu sredinu, jednostavno nema dobrih vijesti.

Jači zemljotres mogao bi izazvati izlivanje mulja

Da život u naseljima oko KAP-a nema perspektivu, konstatovala je još 2004. godine vještak toksikološke struke i tadašnja direktorica CETI-a Ana Mišurović, ocjenjujući kvalitet zemljišta u naseljima u blizini bazena crvenog mulja. U njenom nalazu piše da supstance kojima su neprestano izloženi stanovnici naselja u okolini KAP-a mogu prouzrokovati veoma teška oboljenja, zavisno od ukupnog dnevnog unosa pojedinih toksikanata preko vazduha, vode, namirnica...

Kada je prije devet godina na sjeveru Mađarske popustila brana jednog, znatno većeg i aktivnog bazena sa crvenim muljem poginulo je devet osoba, povrijeđeno više stotina, a ogromno područje je zatrovano.

Mišurović je za CIN-CG ocijenila da i danas postoji mogućnost da se crveni mulj iz kruga KAP-a izlije iz bazena u slučaju jakog zemljotresa, ili ukoliko bi popustila konstrukcija.

“Unutra se nalazi alkalna sredina, zavisi u kojoj mjeri se ocijedila i da li se ocijedila. Mislim da ispitivanja o tome koliko bi to bilo opasno, niko ne obavlja,”, navela je ona.

Kvalitet zemljišta i podzemnih voda oko KAP-a CETI je ispitivao i kasnije. Izvještaji iz 2016. i 2017. godine, koje je dobio CIN-CG, govore da napretka nema.

„Prema rezultatima fizičko-hemijske analize, uzorak podzemne vode uzorkovan na lokaciji KAP-a u stečaju ne odgovara nijednoj od klasa Uredbe o klasifikaciji i kategorizaciji površinskih i podzemnih voda zbog povećane mutnoće, sadržaja suspendovanih materija, nitrita, cinka, cijanida, ortofosfata i amonijum jona“, piše u jednom od izvještaja CETI iz 2016.godine.

Samo u jednom dokumentu s kraja decembra 2017. godine, stoji da se podzemne vode mogu koristiti za piće nakon određene obrade. U ostalim mjesecima, ove podzemne vode ne odgovaraju nijednoj od klasa zbog povećane mutnoće i prisustva teških metala.

Tokom 2016. i 2017. CETI je više puta analizirao zemljišta oko KAP-a i u svakom izvještaju je utvrđeno da ne odgovara uslovima Pravilnika o dozvoljenim količinama opasnih i štetnih materija u zemljištu zbog povećanog sadržaja hroma, nikla, fluora, policikličnih aromatičnih ugljovodonika…

I u informaciji o stanju životne sredine za 2017. godinu koji je uradila Agencija za zaštitu životne sredine se, između ostalog, u ispitivanjima zemljišta u selu Srpska, koji se nalazi uz KAP, navodi da je povećan sadržaj pronađenih štetnih materija povezanih sa radom Kombinata.

Sumnje u česte transakcije sa bazenima

Direktor nevladine organizacije OZON Aleksandar Perović, ocjenjuje da je neprihvatljivo ćutanje institucija o problemu zagađenja ,,koji bi mogao biti poguban za stanovništvo koje živi u okolini KAP-a”.

„Okolnosti se vremenom samo komplikuju, u kontekstu promjena vlasništva, nejasne podjele nadležnosti u okviru samog KAP-a, odvajanja bazena crvenog mulja od industrijskog kompleksa, koji je takođe bio dio neuspješne privatizacije. Taoci su građani i to područje“, ocijenio je Perović, za CIN-CG.

Naglašavajući da su elaborati i studije kojim je trebalo da započne rješavanje ekološkog problema novcem Svjetske banke ostali samo mrtvo slovo na papiru, Perović ističe da su bazeni sa crvenim muljem još jedan primjer kako ne bi trebalo izvoditi privatizaciju.

„Nije bilo logično da se jedna istorijska crna tačka, kakvi su bazeni, odvoji od matičnog industrijskog kompleksa KAP-a i da se da u vlasništvo nekom drugom“, ocijenio je on.

Firma koja je prvobitno privatizovala bazene, prema njegovim riječima, imala je plan da taj materijal prerađuje u građevinske podloge, kako bi ga izvozila i upotrebljavala za izgradnju saobraćajnica i slično.

„Nažalost stvoren je ambijent da investitor nije mogao da pribavi potrebne saglasnosti i on je odustao. Pod sumnjivim okolnostima došlo je do transakcije da takav objekat završi u vlasništvu firme iz Berana koja se nikad nije bavila ovim poslovima, kao i nijedna druga u Crnoj Gori”, rekao je on.

Perović tvrdi da je javna tajna, da je jedini interes i motiv te privatizacije bio da se mulj opet preproda državi i da se u tom procesu svi ugrade, pa da opet bude dio KAP-a ili državna svojina.

„Ta firma nije sposobna ni finansijski, ni ekspertski da sanira bazene i upravlja njima“, kategoričan je Perović.

Iz WEG Kolektora su za CIN CG, međutim, rekli kako planiraju da do polovine ove godine opet pokrenu preradu crvenog mulja u konzorcijumu sa njemačkim partnerom.

Jevrić je, za CIN-CG, negirao da namjerava da ikome proda bazene, ali i potvrdio da ga je tužilaštvo zvalo da da izjavu oko podizanja crvene prašine krajem prošle godine.

,,To vam je isto kao kad se podigne prašina sa asfalta... Ovo što ja radim ide u prilog svima”, rekao je on, što je potpuno u skladu sa zaprijećenom kaznom od 30 eura.

MORT: Obaveze važe i bez dozvole

U Vladinoj informaciji iz 2017. godine piše da je tehnologija KAP-a zastarjela, te da neće biti u stanju da za period koji je kraći od deset godina u svojim proizvodnim procesima primijeni evropske standarde.

U MORT-u kažu da rade na specifičnom planu implementacije Direktive, koji je poslat na prevod, nakon čega će biti proslijeđen EK. Neposjedovanje integrisane dozvole, kako ističu, ni u jednom trenutku ne oslobađa operatera postrojenja od zahtjeva utvrđenih drugim propisima koji se odnose na zaštitu životne sredine.

,,Rješavanje pitanja remedijacije na dvije lokacije vezane za KAP je veoma kompleksno, ne samo zbog ekoloških i pitanja bezbjednosti i zaštite od rizika, već i zbog tekućeg stečajnog postupka koji se vodi nad KAP-om, vlasništva nad bazenima crvenog mulja, a sve u cilju zadovoljenja kriterijuma i procedura Svjetske banke...", piše u odgovoru MORT-a.

Jednom će zagađivać morati da plaća

Ekološka inspekcija je, u martu prošle godine, tražila pokretanje prekršajnog postupka protiv KAP-a u stečaju i stečajnog upravnika Veselina Perišića zbog nepribavljanja dozvole.

Sudovi su ih, međutim, pravosnažno oslobodili krivice, kako saznaje CIN CG, jer za to ne bi trebalo da odgovara stečajni upravnik, već sadašnji vlasnik KAP-a- nikšićka firma Uniprom Veselina Pejovića.

Iz Uniproma nijesu odgovorili na pitanja CIN CG-a šta rade i planiraju da urade da zaštite životnu sredinu od procesa koji se obavljaju u KAP-u i da li će i kada tražiti pribavljanje integrisane dozvole.

U Zakonu o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađivanja životne sredine piše da se dozvola izdaje na određeno vrijeme, a najduže na deset godina. Propisane su i novčane kazne za rad bez dozvole Agencije i to od 5.000 do 15.000 eura za pravno i 500 do 1.000 eura za odgovorno lice.

Predviđena je i mogućnost izricanja zabrane obnavljanja djelatnosti od mjesec do godinu dana.

Vlada je nedavno utvrdila i novi predlog zakona o industrijskim emisijama, kojim se uvodi načelo „zagađivač plaća”. Predviđene su nešto veće novčane kazne od 5.000 do 40.000 eura za pravno lice, ako, između ostalog, počne s radom postrojenje bez dozvole, ako jednom godišnje ne bude dostavljalo rezultate mjerenja, ako organu uprave ne dostavlja podatke o rezultatima monitoringa emisija zemljišta, vazduha, vode, mora i ostalih segmenata životne sredine.

Maja BORIČIĆ

BANNED IN MONTENEGRO BUT BELOVED IN ALBANIA, TRADITIONAL "DALJANI”, OR FISH WEIRS, ARE BEING BLAMED FOR A DRAMATIC FALL IN FISH STOCKS IN LAKE SKADAR.

Dzelal Hodzic fondly remembers the biggest catch of his life.

“You could feel it by the noise,” said the veteran Montenegrin fisherman. “It was night, and they just said ‘lift!’ It took us from morning until the following night to get it out. We didn’t know what to do with that much fish.”

It was October 1971, and Hodzic – now head of the environmental group Green Step – and his colleagues had just landed 23 tonnes of fish in a single net, trapping them with a weir as the fish headed back to the Adriatic Sea from spawning in the fresh waters of river Bojana. They sent the catch north to be sold in Croatia’s medieval town of Dubrovnik, when Croatia and Montenegro were both part of socialist Yugoslavia.

Such stories have long since become legend in the communities that live off this lake, which straddles the border of Montenegro and Albania.

Dams, construction, pollution and over-fishing have cut the lake’s fish populations dramatically.

The sturgeon has been gone for decades, while the endangered European eel, the leaping mullet, thinlip mullet and twait shad are all at risk.

The use of fish weirs is banned in Montenegro, but the traps are permitted by Albania, where they are known as ‘daljani’ and have a history stretching back for centuries.

But while authorities in Albania say the daljani are used in line with the law and cannot be blamed for falling stocks, fishermen in Montenegro say they are devastating the lake.

“The Albanians have cut off the lake; a fly can’t get past,” said Marko Masanovic, a member of the Professional Fishermen’s Association of Ulcinj, a coastal town in southern Montenegro near the Albanian border.

“We have nothing this year: prawns, leerfish… nothing,” he told the Centre for Investigative Reporting of Montenegro and Balkan Investigative Reporting Network, CIN-CG/BIRN.

“Before, you could fish with rods. Now, even a net doesn’t help.”

Centuries of tradition

Daljani are barricades made of metal or wooden canes placed at the mouth of a channel between a lake and the sea, channeling the fish as they try to return to the sea from the lake into a trap, from where they are lifted out in a net known in Albanian as a ‘kalimera’.

The traps have been used for centuries in Albania, their V-shaped nets catching whole shoals of migrating fish.

In the late eighties and early nineties, they were run by the state, but fell increasingly under the control of local Albanian families during a period of intense turmoil in the country towards the close of the 20th century.

They are now in the hands of concessionaires, who operate the weirs under state supervision.

Albanian authorities insist there are strict rules on when and how much the daljani can be used. But a number of industry insiders told BIRN there was considerable room for abuse.

In August 2018, when under the law passage through the channel must be free, CIN-CG/BIRN reporters observed a daljani with its net hoisted above the water, as would be expected during the fishing ban season. But a few days later, CIN-CG/BIRN reporters observed that the net was below water, suggesting it was in use.

Two unidentified men on a boat threatened CIN-CG/BIRN reporters trying to shoot pictures, saying the site was private property and filming was not allowed.

Albania’s Deputy Minister of Agriculture, Roland Kristo, said the daljani were used in line with the law. “And the law is very clear,” he told CIN-CG/BIRN.

Under the law, the daljani on the River Bojana, which flows from Lake Skadar to the Adriatic Sea, are open between March 15 and August 31, and closed for the rest of the year.

The concession is granted for a period of two years and is monitored by Albania’s Organisation for Management and Maintenance of Skadar Lake.

“The daljana are not a novelty, this is a tradition,” said the head of the organisation, Arijan Cinari.

“They are open for half a year, and then closed. In these six months when they are closed, there are days when they should be open,” he told CIN-CG/BIRN. “We control these days. We do not do it ‘by chance’ or to favour someone. We just want to support the reproduction of fish in Skadar Lake.”

“I don’t think there any such ‘heroes’ who would risk their licence for a day or two, or even a week of poaching.”

Ichthyologist Danilo Mrdak of the University of Montenegro, however, said such rules would do little to help fish stocks. The daljani are designed to catch the fish precisely when it is trying to migrate, he said.

“There is no other reason why thinlip mullet, or the leaping mullet, is not entering and is not present in the amounts the fishermen are used to in Lake Skadar,” he said.

“There is no other reason for the lack of twait shad. Since democracy arrived in Albania, our fishermen have been having constant problems, because we have a constant decline in catches,” Mrdak told CIN-CG/BIRN.

“Only in those years when the water level went above the grids did something manage to get through…. But we are at God’s mercy.

No precise data on decline

Precise catch statistics over the past 40 years are not available.

With the demise of the socially-owned company Industriaimport, which managed fishing on the lake, and the closure of the ‘Ribarstvo’ factory in Rijeka Crnojevica, the only reliable register of fish catches from Lake Skadar were lost.

Records from 1947 to 1976, considered relatively reliable, show a considerable decline every year.

According to one report, if mullet was caught at a rate of 250 tonnes 30 years ago, today the yearly catch is roughly 5-6 tonnes, with the decline attributed to a range of factors.

http://www.greenhome.co.me/fajlovi/greenhome/attach_fajlovi/eng/main-pages/2011/11/pdf/Fish_fauna_of_Moraca_River_and_Skadar_Lake.pdf

“I remember when I started out, I caught ten times more than I catch now,” said Nikola Vujanovic, a fisherman from Rijeka Crnojevica, a village on the shores of Lake Skadar.

The daljani “stop everything that moves from either side of the river,” he said.

Only the joint efforts of the Montenegrin and Albanian governments can address the issue.

“It is true that this problem has been around for a long time and that we are trying to solve it,” said Slavica Pavlovic, head of the Fishing Directorate at the Montenegrin Ministry of Agriculture.

In July 2018, the two countries agreed to enhance the work of a joint Water Management Commission on Lake Skadar and the Bojana, the Drim and the Moraca rivers.

Podgorica also plans to commission a study of the effects of the dams on the River Bojana on fish populations as part of a conservation project being implemented by the German development agency GIZ.

“It is evident that there is a decline in the leaping mullet and twait shad populations,” Pavlovic told CIN-CG/BIRN. “We need to obtain precise data in order to prepare a plan of lake management.”

“Though freshwater fishing remains a national level issue, if the issue is a cross-border one, it still has to be regulated by certain agreements and clear rules so that no country suffers due to the negative decisions of the other.”

‘We do not allow it to migrate and leave’

Included in 2010 on a ‘red list’ of threatened species compiled by the International Union for Conservation of Nature, the eel is of particular concern. Fishing data show it is at a historic low and the European Union has recommended constant monitoring.

Mrdak, the Montenegrin ichthyologist, said it was vital to have a joint effort to protect the eel.

“When it comes in February, March and April as spawn, it can enter Bojana and our system is filled, but the problem is that the ell is not allowed to go back to the sea” he said. “We prevent 40 percent of ells to return and spawn.”

“There is more of ell along Europe’s coastline while the Atlantic coast abounds with it. This little bit that we are preventing is just a ‘drop in the ocean’,” Mrdak told CIN-CG/BIRN. “But it is not right to reap the benefits of the good conduct on the Atlantic coast, and for us not to bother.”

But in Albania, Kristo, the deputy agriculture minister, said falling eel populations was hardly unique to Lake Skadar.

“The eel is endangered worldwide; the reason is hard to find,” he said.

Kristo argued that it was in no one’s interest to illegally catch eels given that the Montenegrin and Albanian markets are small and the catch cannot be exported to the EU since the bloc bans the purchase of eels outside its borders.

https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=LEGISSUM:02020101_1

“The fact is that the drop in eel numbers is not only the case here,” he said. Montenegro, on the other hand, allows trawling for eel, which Albania has banned, Kristo added.

Albanian ecologist Dajana Beko said that eels were endangered by pollution, poaching and climate change. Asked about the daljani, she replied:

“Dam management, legal or not, greatly affects the number and type of fish. If it is managed well it affects the fish, if not, it endangers fish and life in Lake Skadar.”

A MONEY-SPINNER FOR CENTURIES

Journalist and publicist Mustafa Canka says the daljani on the River Bojana have long been coveted as a lucrative source of revenue.

“If you are aware that this is an area where you can continuously fish, that there is constant migration of fish, then you know the value of this,” he said.

“You can see in the cadastral register of Skadar dating back to 1416 that there is a record of daljani. The hunting spots are recorded in the cadastral register of Skadar County. It is written in there precisely who this belongs to. You can lease it and there was an annual fee for it, and how much the state earns.”

“There was talk that it was profitable for the Venetians, and when the Ottomans took Skadar, there was talk that they were a source of considerable profit. All this went into the state treasury, under the sultan. The entire area was always interesting and a great resource to exploit”.

Canka said that under the Principality of Montenegro (1852-1910), there was an agreement with Skadar County about lifting the barricades for three days a year, when eel and thinlip mullet were migrating, in order to give Ulcinj’s fishermen a chance for a decent catch.

Irena RASOVIC

U Crnoj Gori je zakonom zabranjeno svako pregrađivanje, ali albanska strana ne želi da ukloni metalne konstrukcije isprepletane mrežom na rijeci kod Skadra i ovaj “tradicionalni” lov takozvanim daljanima daje koncesionarima. Nestala je jesetra, a ugrožen je i opstanak jegulje, cipole, kuble…

„Osjetilo se po zvuku. Noć je bila i samo su rekli: “Diži!” Trebalo nam je od jutra do sjutra uveče da se izvadi. Nijesmo znali šta da radimo sa tolikom ribom. Slali smo do Dubrovnika da se prodaje…”

Jedan od najiskusnijih crnogorskih ribara Dželal Hodžić, sa sjetom priča o noći između 20. i 21. oktobra 1971. godine, kada je samo jedna kalimera na Bojani ulovila 23 tone ribe.

„To je bilo moguće. Riba je migrirala da bi išla na mriještenje”, kaže Hodžić koji je i izvršni direktor nevladine organizacije Zeleni korak.

O snazi jata koje migrira, ali i o nekadašnjem bogatstvu ribljeg fonda u Skadarskom jezeru, crnogorski ribari danas mogu samo da se prisjećaju. Metalne konstrukcije isprepletane običnim ribarskim mrežama, postavljene širinom cijelog korita rijeke Bojane u Skadru sprečavaju migraciju ribe u oba smjera i vraćaju u surovu realnost.

Mreže su postavljenje u obliku latiničnog slova “V” što jata tjera pravo u zamku, odakle ih ribari love improvizovanim kalimerama. Da su te pregrade, ili daljani, kako ih u Albaniji zovu, jedan od glavnih razloga što je u jezeru iz godine u godinu manje migratornih vrsta, već duže ukazuju crnogorski ribari i ekolozi.

U krajnjem, napominju, to može dovesti do ekološke katastrofe i nestajanja pojedinih vrsta, kao što je slučaj sa jadranskom jesetrom, koje od osamdesetih godina prošlog vijeka nema u Skadarskom jezeru.

Crnogorski ribari smanjenje ulova skakavice, cipola i sličnih vrsta, koje uzvodno rijekom Bojanom migriraju iz mora u Skadarsko jezero radi mriještenja, smatraju dramatičnim. Pregrađivanje, takođe, loše utiče na ionako ugroženu jegulju po kojoj je Skadarsko jezero poznato, a koja u svom reproduktivnom periodu prelazi nevjerovatan put do Sargaškog mora.

Iako zajednička, ribarska politika Evrope ostavlja državama da pojedinačno regulišu slatkovodno ribarstvo. Nesmetana migracija riba, ili zabrana pregrađivanja, podrazumijevano je pravilo svakog evropskog dokumenta i dobra praksa na koju se oslanjaju kreatori politika.

Daljane, kao tradicionalni alat za ribolov, u Albaniji koriste vjekovima. Kroz različite periode uvijek je bio veliki interes posjedovati ovo lovište. Prije više od pola vijeka koristilo se i za industrijski izlov.

Svjedočanstva i studije pokazuju da su do kasnih 80-tih i sredine 90-tih albanske vlasti kontrolisale rad tih „vrata” na Bojani, da bi poslije dramatičnih društvenih i političkih događaja i promjena u Albaniji uslijedio period potpuno zatvorenog prolaza koji su, bez institucionalnog nadzora, koristile lokalne albanske porodice.

Danas su daljani u rukama koncesionara, a pod prismotrom nadležnih službi i inspekcija. Pravila su utvrđena zakonom, ali, prema svjedočenju pojedinaca, mogućnosti zloupotrebe i dalje su velike. Stanovnici Skadra o tome nerado govore, naviknuti na to da je mreža, gotovo uvijek - razapeta.

Daljane smo obišli u avgustu, kada, prema zakonu prolaz mora biti otvoren. Uklonjeni djelovi metalne konstrukcije to su i potvrđivali, ali ne i razapeta kalimera koja je visila u vazduhu. Nekoliko dana kasnije, mrežu nijesmo zatekli, a naše pokušaje da zabilježimo kamerom taj dio rijeke spriječila su dva mladića koji su prišli čamcem i zaprijetili da ne smijemo da snimamo privatni posjed.

[youtube v="bK0zF7ZoZ-o"]

Sve po zakonu, a ribe je sve manje 

U albanskoj Vladi tvrde da se posljednjih godina ovim ribarskim alatom upravlja isključivo po zakonu. „A zakon je vrlo jasan”, ističe Roland Kristo, zamjenik ministra poljoprivrede u albanskoj Vladi.

„Dva su osnovna principa koja moramo da poštujemo. Prvi je vrijeme kada bi daljani trebalo da budu otvoreni, da nemaju nikakvu vrstu mreža i da riba može slobodno da se kreće. Drugi, dimenzija otvora u mrežama i mreže koje se stavljaju na daljane”, objašnjava on u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore i Balkansku istraživačku mrežu (CIN-CG/BIRN).

Prema Zakonu o ribarstvu Albanije, daljani na Bojani moraju biti otvoreni od 15. marta do 31. avgusta, da bi u drugoj polovini godine bili zatvoreni. Koncesija se dobija na dvije godine, a aktuelni koncesionar se, tvrde, pridržava pravila, o čemu brine Organizacija za menadžment  i čuvanje Skadarskog jezera.

„Daljani nijesu od danas, to je tradicija. Od 2016. u nadležnosti su naše organizacije. Oni su pola godine otvoreni, a onda zatvoreni. I u tih šest mjeseci kada su zatvoreni ima dana kada bi trebalo da bude otvoreno. Ove dane mi kontrolišemo. Mi to ne radimo, „na sreću”, ili kako bi favorizovali nekoga. Samo želimo da pružimo podršku umnožavanju ribe na Skadarskom jezeru”, objašnjava čelni čovjek te organizacije Arijan Cinari.

Ulog je, vjeruje on, preveliki da bi se neko usudio da krši propise. „Mislim da nema takvih junaka koji bi rizikovali licencu zbog dana, dva, ili sedmicu krivolova”, kaže Cinari.

Da takva pravila ne doprinose mnogo obnavljanju ribljeg fonda objašnjava ihtiolog Danilo Mrdak. On opisuje suštinu samog alata, a to je da ribu zaustavi i ulovi upravo u vrijeme migracije.

„Ja ne poznajem njihove pravilnike i ne znam koje to doba kad su rešetke zatvorene, ali pretpostavljam da je to polovina godine kad se dešava migracija. Jer, nije niko lud da te uređaje drži zatvorene kad riba ne migrira”, kaže Mrdak. On i crnogorski ribari nemaju dilemu: daljani su glavni razlog zbog kojeg skakavica ne ulazi u Skadarsko jezero i zbog čega cipole i kuble skoro da nema.

„Albanci su zatvorili jezero, ne može đa'olji zalak proć. Još iz vremena Envera Hodže se to zatvara i lovi i ne dozvoljavaju ovamo ribi... Nemamo ništa ove godine; gambora, lice…  ničega. Nekad štapovima, sada mrežama. Jedino malo kuble”, kaže za CIN-CG/BIRN Marko Mašanović, član Udruženja profesionalnih ribara Ulcinja.

Precizna statistika ulova za posljednjih 40 godina ne postoji. Kada je propala društvena kompanija „Industriaimport” koja je upravljala ribarstvom na jezeru i zatvaranjem fabrike „Ribarstvo” u Rijeci Crnojevića, nestao je jedini pouzdani registar ulova na Skadarskom jezeru. Relativno pouzdani podaci za ulov u periodu 1947 – 1976. ukazuju da je u tom periodu iz godine u godinu dramatično opadao ulov vrsta koje migriraju iz mora u jezero.

„U poslednjih 50 godina nije varirala samo ukupna količina ulova, varirirao je i udio pojedinih vrsta u ukupnom ulovu. Ovo se naročito odnosi na dvije od četiri najvažnije vrste (kubla i skobalj), kao i na zastupljenost nekih vrsta koje za ribarstvo nijesu interesantne (jegulja, ljolja, skakavica, klijen, pastrmka i jesetra)”, navodi se u studiji Procjena uticaja na životnu sredinu brana na Morači na riblju faunu rijeke Morače i Skadarskog jezera (Danilo Mrdak, 2009). Njen autor ni nakon decenije nema dilemu.

„Ne postoji drugi razlog zašto skakavica, odnosno cipol ne ulazi i nema je više u količinama na koje su navikli ribolovci, u Skadarskom jezeru. Ne postoji drugi razlog zašto nema kuble. Otkad je u Albaniju stigla demokratija, naši ribolovci su u konstantnom problemu, jer imamo stalno smanjenje ulova... Jedino u godinama kada je nivo vode iznad rešetaka uspije nešto da prođe... Ali zavisimo od boga“, kaže Mrdak.

S obzirom na to da je Skadarsko jezero zajednička teritorija dvije države, ono mora biti i zajednička briga i interes. Pravila između dvije zemlje se moraju uskladiti. Crnogorski zakon o slatkovodnom ribarstvu ,usvojen u martu prošle godine, prepoznaje alate i opremu za ribolov. On, za razliku od albanskog, članom 19 zabranjuje bilo kakvo pregrađivanje vode stalnim ili privremenim postrojenjima koja onemogućavaju slobodan prolaz ribe i drugim vodenih organizama.

„Istina da taj problem postoji odavno i da se pokušava riješiti. Mi smo zasebno pokrenuli inicijativu na zajedničkoj sjednici dvije vlade 3. jula prošle godine i predložili da mu se pristupi sistematično, a ne “ad hok”. Treba napraviti sporazum o upravljanju resursima u jezeru i Bojani”, kaže Slavica Pavlović iz crnogorskog Ministarstva poljoprivrede.

Crna Gora će tražiti da se kroz treću fazu projekta Očuvanje i održivo korišćenje Ohridskog, Prespanskog i Skadarskog jezera, koje sprovodi njemačka organizacija GIZ napravi naučna procjena o tome da li i na koji način brane na Bojani utiču na smanjenje populacije.

„Evidentno je da postoji smanjenje cipole i kuble i treba doći do preciznih podataka kako bismo pripremili plan za upravljanje jezerom. Sve što onemogućava nesmetano kretanje ribe je zabranjeno. Slatkovodno ribarstvo načelno je pitanje nacionalnog nivoa, ali ako se ono manifestuje i van granica, mora se rješavati određenim sporazumima i moraju postojati jasna pravila - jedna zemlja ne može da trpi zbog negativnih odluka druge”, kategorična je Pavlović.

Jegulja na crvenoj listi

Posebno je važno zaštititi jegulju, koja je od 2010. godine na IUCN, The International Union for Conservation of Nature, crvenoj listi ugroženih vrsta.

Jasne su i preporuke Evropske unije i Generalne komisije za ribarstvo u Mediteranu za stalnim monitoringom jegulje. Nalazi se na Anex-u III Barcelonske konvencije, a postoji posebna EU direktiva o jegulji (EC No. 1100/2007). Ribarski podaci ukazuju da je na istorijskom minimumu.

https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=LEGISSUM:02020101_1

„Moramo da imamo zajednički pristup. Da napravimo zajednički plan upravljanja jeguljom kao resursom. Kad ona u februaru, martu, aprilu dođe kao mlađ, može da uđe u Bojanu i naš sistem se puni, ali problem je što joj ne dozvoljavamo da ode”, kaže ihtiolog Danilo Mrdak.

„Nje ima u čitavoj Evropi. Mnogo je više na atlantskoj obali, tako da je ovo malo što sprečavamo “kap u moru”. Ali nije u redu da mi ubiramo benefite dobrog broja na atlantskoj obali, a da nas bude baš briga, ne znamo je li nam mlađ jegulje iz Španije, Albanije, Grčke. Mi uzimamo dobar ulov sa raznih strana, ali ne puštamo 40 odsto da se vrati i pokuša da se izmrijesti.”

Da je jegulje u jezeru iz godine u godinu sve manje potvrđuje Nikola Vujanović koji već deset godina zabacuje vrše, tradicionalne mrežaste zamke za jegulje.

„Sve više novih alata i znanja potrebno je da bi se nešto uhvatilo. Sjećam se kada sam počinjao, lovio sam deset puta više nego sad,” kaže Nikola govoreći o periodu od prije petnaestak godina.

Kao razlog opadanja količine jegulje u jezeru, između ostalog, navodi i pregrade na Bojani: „One zaustavljaju sve što krene na jednu ili drugu stranu rijeke. Tako, sva jegulja koja na jesen krene na mriješćenje ka moru biva uhvaćena u njihove mreže. To se mora odraziti na opšte stanje”, objašnjava on.

U albanskoj Vladi odbacuju takve tvrdnje: „Jegulja je ugrožena u cijelom svijetu, razloge je teško naći”, kaže Roland Kristo, zamjenik ministra poljoprivrede u albanskoj Vladi. „Činjenica je da jegulja nema manje samo kod nas. Manje je i u Sredozemnom moru. A što se tiče izvoza, ni Albanija ni Crna Gora ne mogu da je izvoze u zemlje Evrope, jer je zabranjeno da zemlje EU kupuju jegulju iz zemalja izvan Unije, a crnogorsko i albansko su mala tržišta “, objašnjava Kristo i dodaje da nikome nije u interesu da radi protivzakonito.

Što se tiče odnosa dvije strane Skadarskog jezera, Crnoj Gori se zamjera zbog zagađenja, krivolova, nepoštovanja brojnih utvrđenih pravila. Koce, tradicionalni način lova jegulja u Crnoj Gori, u Albaniji je zabranjen.

„Utvrdili smo da se pod vodu stavljaju dva ili tri reda mreža, a širina od deset metara koliko smo inicijalno dozvolili, stigla je do sto metara i tada smo rekli “stop”. U to se, međutim, tokom snimanja u Skadru, nijesmo uvjerili. Arijan Cinari nam je ljetos objasnio da njihova Organizacija uklanja nelegalne alatke iz jezera i da će posao biti završen za nekoliko dana. Ni mjesec kasnije to se nije desilo.

Ekološkinja Dijana Beko objašnjava da su jegulje ugrožene zagađenjem, krivolovom i klimatskim promjenama. Na pitanje o uticaju dajlana, diplomatski odgovara:

„Upravljanje branom, po propisima ili ne, značajno utiče na broj i vrste ribe. Ako se dobro upravlja utiče na ribu, ako ne, to se odražava na ribu i život u Skadarskom jezeru”.

Problem pominju, ali ga ne rješavaju

Postoje brojna pitanja koja dvije strane moraju da usklade i riješe zbog održivog upravljanja ribarstvom. Problem rešetaka na rijeci Bojani više puta je pominjan na sastancima, seminarima i radionicama na kojima su se sastajale albanska, makedonska i crnogorska strana u okviru projekta GIZ-a.

Održivo upravljanje ribarstvom Prespanskog, Ohridskog i Skadarskog jezera je moguće, ali nikada nije inicirano. Rezultat tih razgovora je ukazao da bi ovaj problem trebalo rješavati na višem nivou između država. To je međudržavni problem koji se ne može riješiti razgovorima između ribara, ribarskih društava ili ihtiologa.

Da su „krivolov i upotreba nedozvoljenih sredstava za izlov ribe u rijeci Bojani, naročito korišćenje zamki za ribe, negativno uticali na migratorne vrste riba u jezeru”, konstatovano je i u Planu upravljanja Skadarskim jezerom u Albaniji. U studiji koju su pod pokroviteljstvom EU pripremile albanske, crnogorske i međunarodne organizacije navedeno je i da upravljanje ribljim fondom u jezeru dodatno pogoršava nedostatak efikasnog prekograničnog planiranja.

Iz Nacionalnih parkova Crne Gore napominju da bi u narednom periodu trebalo sprovesti ciljano istraživanje koje će dati precizne podatke o brojnosti migratornih riba u Skadarskom jezeru, a nakon toga oformiti međudržavnu komisiju sastavljenu od ihtiologa, predstavnika ribarskih udruženja, Nacionalnog parka, koja bi obišla lokacije gdje postoje rešetke na Bojani i koja bi dala mišljenje o stanju na terenu, obimu problema i nakon toga na nivou ministarstava poljoprivrede, a možda i na nivou visokih državnih predstavnika dvije zemlje razgovarati o rješavanju problema.

U crnogorskom ministarstvu će upravo to i da zahtijevaju.

„Zahtjev sa naše strane će biti da nauka odgovori, da li i na koji način rešetke utiču na smanjenje populacije ”, kaže Slavica Pavlović.

Punila se kasa duždu i sultanu

Vrijednost jezera i sliva Bojane izuzetna je u ekonomskom smislu. Kroz istoriju je pokušano regulisanje korišćenja daljana. Zapisano je da je 1908. godine opština Skadar od toga zarađivala 36 hiljada francuskih franaka, što je bio veliki novac.

Novinar i publicista Mustafa Canka priča kako je kroz istoriju taj prostor uvijek bio interesantan: „Ako vi znate da se na tom prostoru može stalno loviti, da je stalna migracija ribe, onda znate i vrijednost toga. U katastru Skadra iz 1416. godine upisani su daljani. Lovišta se nalaze u katastru opštine Skadar. Imate tačno tamo zabilježeno kome pripadaju. Ona su mogla biti uzeta u zakup, godišnja naknada se određivala, kao i ukupna zarada države. Govorilo se da Mlečanima donosi profit, a kada su Osmanlije zauzele Skadar pričalo se da one donose značajan prihod. To je išlo u državnu kasu, kod sultana. Cijeli prostor je uvijek bio interesantan i valorizovao se, kako bismo danas rekli.”

On napominje da je za vrijeme Knjaževine Crne Gore postojao ugovor sa Skadarskim sandžakatom o tome da se tri dana u godini, kada migriraju jegulja i skakavica podignu pregrade da bi i Ulcinjani mogli da love.

Irena RAŠOVIĆ
autorka je novinarka RTCG

Viceguverner Centralne banke Crne Gore (CBCG) Nikola Fabris zaposlen je istovremeno u dvije države - Srbiji i Crnoj Gori. On u Crnoj Gori obavlja funkciju viceguvernera za finansijsku stabilnost, dok je u Beogradu redovni profesor na državnom Ekonomskom fakultetu.

Fabris zarađuje mjesečno na ova dva radna mjesta preko 5.500 eura, a CBCG mu pokriva i visoke troškove putovanja iz Beograda, u kojem je stalno nastanjen.

Samo za osam mjeseci 2017. za to je iz budžeta CBCG plaćeno preko 7.000, dok su ukupni troškovi za avionske karte viceguvernera u tom periodu iznosili preko 14.000 eura.

Svojevremeno je više profesora Univerziteta Crne Gore dobilo otkaze jer se ispostavilo da imaju angažmane i na ustanovama u regionu, bez odobrenja univerzitetskih vlasti. Neki su čak imali dvije radne knjižice u dvije države. Dio sudskih procesa po tužbama protiv takvih odluka UCG je u toku, a nesporno je da u Crnoj Gori postoji pravna praznina u vezi sa ovim pitanjem.

Međutim, ako u našoj državi i postoji pravna praznina, u Srbiji je ovo pitanje uređeno: Zakon o radu izričito navodi da zaposleni može imati dodatni radni angažman u zemlji ili inostranstvu, ali „najviše do jedne trećine punog radnog vremena”.

Da li to znači da viceguverner provodi tek trećinu radnog vremena u kancelariji u Podgorici, a da za to prima preko 4.000 mjesečno? Na to pitanje CIN-CG nije dobio odgovore vrhovne finansijske institucije.

CBCG je Fabrisa angažovala još 2004. i to na poziciji glavnog ekonomiste. Tu funkciju je obavljao do 2013, kada je postao viceguverner za finansijsku stabilnost i platni promet. Na istu funkciju, Skupština Crne Gore ga je na predlog guvernera Radoja Žugića ponovo izabrala 2017.

Iz CBCG tvrde za CIN-CG da njima ne smeta što je Fabris u srpskoj prijestonici zaposlen za stalno.

“Bogato radno iskustvo, a posebno impresivna profesionalna biografija dr Nikole Fabrisa, koja je bila sadržana u zvaničnom predlogu za njegovo imenovanje za viceguvernera CBCG, preporučila ga je za obavljanje ove značajne funkcije”, navode za CIN-CG iz CBCG.

Tvrde i da status redovnog profesora na Ekonomskom fakultetu u Beogradu nije, prema Zakonu o CBCG, smetnja da on istovremeno obavlja i funkciju viceguvernera.

Ipak, iz CBCG odbijaju da odgovore na jednostavno pitanje: da li Fabris ima dvije radne knjižice u dvije države i da li ima dvojno državljanstvo.

Iz Centralne banke ističu da je “Fabris predložen i imenovan za viceguvernera za finansijsku stabilnost i platni promet u maju 2013. godine, ispunjavajući sve zakonom propisane uslove. Po isteku mandata, dr Nikola Fabris je u martu 2017. godine ponovo izabran za viceguvernera za finansijsku stabilnost i platni promet...

Imenovanjem za viceguvernera dr Nikola Fabris zaključio je sa CBCG ugovor o radu na određeno vrijeme, za vrijeme trajanja mandata”, odgovorili su CIN-CG iz Centralne banke.

Napomenuli su da su “svi troškovi u vezi sa radnim angažmanom dr Nikole Fabrisa u CBCG utvrđeni i odobreni u skladu sa odlukama Savjeta CBCG i unutrašnjim opštim aktima CBCG”.

Oni, pak, nijesu odgovorili ni na pitanje koliko je ukupno CBCG izdvojila novca za sve viceguvernerove avionske karte tokom 2017. i 2018.

Prema posljednjem dostupnom izvještaju o imovini i prihodima, a koji se odnosi na 2017, Fabrisova osnovna plata u CBCG iznosila je između 4.000 i 4.445 eura.

Prema tom imovinskom kartonu, viceguverner je po osnovu drugih naknada u CBCG zaradio nešto preko 1.000 eura godišnje.

Njegova osnovna plata na Ekonomskom fakutetu u Beogradu kretala se od 800 do 1.400 eura. Po osnovu objavljenih radova i mentorstava, te za predavanja na master i doktorskim studijama, inkasirao je više od 2.500 eura godišnje.

Njegova supruga Jelena zarađuje nešto preko 1.000 eura mjesečno. U imovinskom izvještaju za 2017. ne stoji gdje je zaposlena. Posljednji podatak o njenom radnom angažmanu je iz 2014, kada je viceguverner prijavio da njegova supruga zaposlena u Fondu za razvoj Republike Srbije.

Vlasnici su tri stana i preko 20.000 ušteđevine.

Iako je Nikola Fabris tokom deceniju i po dobro plaćen u CBCG, svojevremeno mu je Ministarstvo prosvjete, na čelu s ministrom prosvjete Slavoljubom Stijepovićem, odobrilo “namjensku jednokratnu pomoć” u iznosu od 500 eura.

Fabris je tada demantovao da se radi o materijalnoj pomoći, već je “Ministarstvo prosvjete sa 500 eura pomoglo izdavanje knjige ‘Umijeće upravljanja novcem’”.

Gostujući profesor na više fakulteta

U viceguvernerovoj biografiji, koja se može naći na sajtu Centralne banke, navodi se da je kao gostujući predavač bio angažovan i na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, Vojnoj akademiji Vojske Jugoslavije, Fakultetu za menadžment “Braća Karić”, Fakultetu za menadžment u Doboju...

CIN-CG je ranije objavio i da je Fabris bio mentor kolegama iz Centralne banke, pa čak i guverneru Radoju Žugiću, tokom izrade doktorske disertacije na Beogradskoj bankarskoj akademiji, čiji je jedan od osnivača odbjegli bankar Duško Knežević. Statut Univerziteta u Beogradu u članu 138 navodi da redovni profesor na toj ustanovi ima ugovor na neodređeno radno vrijeme. U članu 149 precizira da zaposleni na Univerzitetu može, uz posebno odobrenje, biti angažovan kod drugog poslodavca u zemlji i inostranstvu, ali precizira da je riječ o ustanovama visokog obrazovanja.

Žugićeva jedna avionska karta do SAD, koliko viceguvernerove dvije

Prema dokumentaciji koju posjeduje CIN-CG, u istom periodu 2017. (januar-avgust), guverner Žugić je na avionske karte potrošio nešto preko 12.000 eura, od čega preko 7.000 samo na povratnu avionsku kartu do Vašingtona.

Sigurno je da guverner leti prvom klasom, ali je cifra od 7.000 eura za kartu isuviše visoka, čak i putovanje do SAD.

Javnosti nije poznato da li je Žugić tada putovao sam ili se radi o kumulativnoj cifri za karte za dvije osobe, pogotovo ako se ima u vidu da je njegov viceguverner Fabris u istom periodu bio dva puta u posjeti SAD, te da su ga dvije povratne avionske karte koštale koliko guvernera jedna.

Tina POPOVIĆ

Izbjegavanjem reformi, rezova u javnom sektoru i smanjenja potrošnje, uz zaduživanje pod nepovoljnim uslovima crnogorske vlasti su za 12 godina uvećale javni dug sa 700 miliona na 3,2 milijade eura. Četvrtina duga ili više od 811 miliona su kamate   

Od sticanja nezavisnosti, zaključno sa ovom godinom Crna Gora će samo za kamate po osnovu kredita iz državnog budžeta isplatiti oko 811,7 miliona eura. Koliko građani skupo plaćaju kreditne aranžmane crnogorske Vlade, najbolje govori činjenica da će na kamate za ovaj period otići više nego za kredit za prvu dionicu auto-puta, koji, prema ugovoru, iznosi 809 miliona eura.

Analiza Centra za istraživako novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) pokazuje da su izdvajanja za kamate mogla biti znatno niža, da je Vlada Crne Gore vodila racionalniju ekonomsku politiku i bila spremna na strukturne reforme. Kamate sada iznose četvrtinu ukupnog javnog duga od 3,2 milijarde eura. O ekonomskoj politici vlasti najbolje svjedoči podatak da je krajem 2006. ukupni dug Crne Gore bio 700 miliona eura, znatno manje, nego što je od tada plaćeno samo za kamate.

Do znatno jeftinijeg novca za krpljenje budžeta Crna Gora je mogla doći sklapanjem aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), ali su sve Vlade  od sticanja nezavisnosti to izbjegavale, jer bi morale da ispune više uslova međunarodnih finasijskih instituicija, sprovedu bolne reforme i skrešu javnu potrošnju. Ali, i da pristanu da MMF ima kontrolu nad javnim finansijama.

Umjesto aranžmana sa MMF-om, pozajmice su uglavnom tražene na međunarodnom tržištu emitovanjem euroobveznica (vid kreditnog zaduženja) i uzimanjem kredita od komercijalnih banaka, a za neke od njih su založene i državne zlatne rezerve. Sve to, po visokim kamatnim stopama, koje su dostigle iznos na godišnjem nivou od gotovo 100 miliona eura. Aktuelna Vlada je konačno priznala da su kamate ogromni trošak u budžetu, zbog čega se traži model za refinansiranje duga po nižim stopama.

Samo da se izbjegne kontrola MMF-a

Najveći dio kredita, sa ovako visokim kamatama, u posljednjih 12 godina uziman je za tekuću potrošnju, odnosno pokrivanje deficita budžeta za plate, penzije, socijalna davanja, garancije i slično. U sadašnjem iznosu javnog duga svega 500 miliona ili 15 odsto se odnosi na dostiglo zaduženje za autoput. Taj kredit je bio “kap” zbog koje je pređena granica zaduženja od 60 odsto BDP-a, što je jedan od kriterija Evropske unije (EU). U izvještajima EU, kao i onim Svjetske banke (SB) i MMF se više puta upozoravalo da će ovaj projekat ozbiljno ugroziti javne finansije, ali na to se gotovo niko nije obazirao.

Vladina zaduženja na tržištu eurobveznica i kod komercijalnih banaka dostizala su kamate i od 7,8 odsto, dok je postojala mogućnost zaduženja kod MMF-a po upola nižim stopama, ali uz zahtjeve da se smanji javna potrošnja i administracija.

Iz MMF-a nijesu željeli da govore na pitanje CIN-CG, o tome da li je Crna Gora zakasnila sa mjerema fiskalne konsolidacije koje su krenule u posljednje dvije godine, odnosno, da li bi javni dug države bio manji da je mjere koje se sada sprovode u saradnji sa tom organizacijom i SB počela  još 2010. godine, kada se krenulo sa emitovanjem prvih euroobveznica.

Iako iz SB nijesu precizirali da li se kasni sa mjerama fiskalne konsolidacije, objašnjavaju da su rezultati koji su ostvareni tokom 2017. i 2018. godine poslali pozitivan signal finansijskim tržištima za povećanje kreditnog rejtinga Crne Gore, te da je u narednom periodu bitno da se ograniče javni rashodi i smanji neefikasna potrošnja.

"Budžetski deficit Vlade je smanjen sa 5,6 odsto BDP-a u 2017. na procijenjenih 2.9 odsto u 2018. godini, To je olakšalo pristup tržištima kapitala za redovno finansiranje obaveza, koje su stigle na naplatu u 2018. i stižu u periodu 2019. do 2021. godine. Od ključnog je značaja da Vlada nastavi s implementacijom programa fiskalne konsolidacije, da bi ograničila rastući javni dug i stvorila fiskalni prostor za rješavanje razvojnih izazova i ublažavanje rizika. Rebalans budžeta u 2018. je odgodio ostvarivanje početnih ciljeva Vladine fiskalne strategije. Ti ciljevi su posebno značajni, imajući u vidu velik spoljni disbalans Crne Gore“, izjavili su za CIN-CG iz Kancelarije SB za Crnu Goru.  Međutim oni istovremeno upozoravaju da su se do sada mjere fiskalne konsolidacije usmjeravale više na prihodovnu stranu budžeta, povećanjem stope PDV-a i akciza. „U narednom periodu je od kritičnog značaja da Vlada nastavi put vjerodostojne fiskalne konsolidacije ograničavanjem rasta javnih rashoda i smanjenjem neefikasne potrošnje u pravcu približavanja uravnoteženom budžetu u 2020,"  ističu iz Kancelarije SB za naše istraživanje.

Drugi rebalans državnog budžeta u 2018. godini međutim pokazuje da za svega šest mjeseci skoro ništa od onoga što je bilo planirano u “godini štednje i stabilizacije” nije ostvareno. Naprotiv, došlo je do drastičnog pada prihoda od akciza. Tekući izdaci nijesu zadržani na prethodnom nivou već su povećani - broj zaposlenih u javnoj upravi nije smanjen već značajno uvećan. Deficit je porastao sa planiranih 114 miliona na 142, a potreba za zaduživanjima sa 295 miliona na čak dva i po puta više - 739 miliona eura!

Državni revizori uzalud upozoravali

U ukupnom javnom dugu 1,21 milijarde se odnosi na eurobveznice. One su emitovane prvi put 2010. godine, dok je premijer bio Milo Đukanović, a ministar finansija Igor Lukšić.  U septembru te godine prodata je kompletna emisija od 200 miliona eura, po visokoj kamatnoj stopi od 7,875 odsto. U aprilu 2011. je bila druga emisija euroobveznica, vrijednih 180 miliona eura . Tada je Lukšić bio premijer, a Milorad Katnić ministar finansija.  Fiksna kamata za ovo zaduženje iznosila je 7,25 odsto. U maju 2014, treći put su emitovane u vrijednosti 280 miliona eura, a prodate su uz kamatu od 5,375 odsto. U martu 2015. realizovana je emisija euroobveznica od 500 miliona eura, sa kamatnom stopom od 3,875 odsto. U ovom periodu Vladu je opet preuzeo Đukanović.

Nakon emitovanja prve dvije emisije euboveznica dolazi do naglog povećanja rashoda za kamate i izvršna vlast 2013. godine dobija signal Državne revizorske institucije (DRI) da se mora racionalizovati potrošnja.

"Opterećenje budžeta po osnovu kamata u 2012. godini (56,8 miliona) u odnosu na 2008. godinu (22,5 miliona) je uvećano za oko 2,5 puta, dok je u istom periodu gotovinski deficit budžeta uvećan za 11 puta). Naglo uvećanje deficita u posljednjih nekoliko godina imaće uticaj na dalji rast budžetskih izdvajanja po osnovu kamata, što će zahtijevati dalju racionalnizaciju budžetske potrošnje, ili dodatno zaduživanje kojim će se obezbijediti likvidnost za uredno servisiranje tekućih izdataka" upozorenje je DRI.

Racionalizacije potrošnje nije bilo, već se nastavilo sa zaduživanjem. Na godišnjem nivou država je prve dvije emisije eurobveznica plaćala kamate u iznosu od  28 miliona eura. Koliko je taj trošak veliki pokazuje podatak da je u istom periodu BiH koja je u periodu od 2009. do 2012. godine povukla od MMF -a 400 miliona, uz kamatu od svega 1,15 odsto, što je na godišnjem nivou iznosilo samo oko tri miliona. Crna Gora je za dvije emisije eurobveznica u petogodišnjem periodu platila oko 135 miliona kamata, a BiH 15 miliona eura. Razlika u rashodima za kamate najbolje pokazuje koliko košta odlaganje ekonomskih reformi i izbjegavanje kontrole koju su zahtijevale međunarodne finansijske institucije.

Kamate dostigle dva odsto BDP

Iako je država kasnije uspjela da snizi kamate na euroobveznice, na oko 3,37 odsto, to nije smanjilo izdatke za tu stavku u budžetu. Naprotiv, oni su se i dalje uvećavali. Na to je upozorila i Centralna banka Crne Gore (CBCG) u izvještaju o stabilnosti finansijskog sistema za 2017. godinu.

" Značajan dio javnog duga je kreiran u periodu relativno dostupnog i jeftinog novca na medunarodnim finansijskim tržištima. To je u velikoj mjeri bilo posljedica politike istorijski najnižih kamatnih stopa vodećih svjetskih centralnih banaka. U takvom okruženju država je uspjela, i dalje uspijeva, da se zaduži po niskim kamatnim stopama u odnosu na istorijske standarde. Ali, i u tim okolnostima izdaci za kamate su značajni i procijenjeni su na 98,7 miliona eura (2,3 odsto BDP-a) u 2017. godini, a projektovani su na 85,5 miliona eura (1,9 odsto BDP-a) u 2018. godini" kazali su u CBCG.

Poseban izazov za finansiranje troškova kamata i za refinansiranje duga predstavljaće period ,,normalizacije“ kamatnih stopa na medunarodnom finansijskom tržištu, što će u jednom trenutku (iako ne u kratkom roku) nužno uslijediti. Zato je bitno, kazali su u CBCG, da sve usvojene mjere fiskalne konsolidacije budu sprovedene i da se do tada nivo javnog duga svede na održiv nivo u skladu sa projekcijama Ministarstva finansija.

Iz SB su za CIN-CG kazali da su prošlogodišnje euroobveznice izdate po konkurentnim kamatnim stopama i značajno su olakšale pokrivanje potreba za finansiranjem od 2019. go 2021. godine.

"Vlada je u periodu april-maj 2018. uzela 750 miliona eura za refinasiranje obaveza koje stižu na naplatu u periodu 2019. do 2021. godine. U aprilu 2018. Vlada je izdala euro-obveznice u iznosu od 500 miliona po niskoj kamatnoj stopi od 3,375 procenata i rok otplate od sedam godina. Novim euro-obveznicama je do sada refinansirano oko 360 miliona eura obveznica koje dospijevaju tokom 2019. i 2021. Uz to, 80 miliona eura garancije zasnovane na uobičajenoj garanciji, dobijenoj od SB je iskorišteno za udruženi zajam od 250 miliona eura uz četiri godine grejs perioda, 12 godina otplate i nisku kamatnu stopu, koja odgovora šestomjesečnom Euriboru plus marža od 2,95 procenta" objasnili su iz Kancelarije SB za naše istraživanje.

Vlada trenutno pregovara sa SB o drugoj PBG garanciji, od 80 miliona eura za potrebe finansiranja ovogodišnejg budžeta kome će nedostajati oko 555 miliona eura od čega će se oko 370 miliona finansirati novim kreditima.

U ministarstvu finansija su kazali za CIN-CG da su mjere fiskalne konsolidacije “urađene u trenutku kad su se stvorili preduslovi na njihovu implementaciju”.

“ Preduzimanje mjera u trenutku kada je ekonomija, još uvijek bila nestabilna, moglo je da prouzrokuje smanjenje ekonomskog rasta, pad privrednih aktivnosti, što je moglo da dovede i smanjenje prihoda, a što bi opet sa druge strane moglo da dovede do potrebe za još većim zaduživanjem, bilo je jedno od opredjeljenja zašto su realizovane euroobveznice.Takođe, zbog potrebe za iznosima koji su u tim godinama bili neophodni za zaduživanje budžeta, mjere fiskalne konsolidacije ne bi dale željene rezultate zbog čega su i obveznice realizovane u tim godinama” kazali su iz Ministarsva finansija za CIN-CG.

Objašnjenje više djeluje kao alibi za izbjegavanje reformi i pokušaj da se ne okruni biračko tijelo vlasti koje je uglavnom smješteno u javnom sektoru, gdje bi međunarodne finansijske institucije prvo tražile rezove. Umjesto toga, nastavljen je obrnut proces, kao rezultat neprincipijelnih koalicija sa manjinskim partnerima koje dodatno zapošljavaju svoje simpatizere. Kobajagi začuđen nad fenomenom, na nedavnom Savjetu DPS-a i predsjednik partije Milo Đukanović je primijetio da sa sjevera odlazi sve više ljudi, a istovremeno raste i broj zapooslenih u tamošnjim upravama i da se to mora mijenjati. To, ipak, nije djelovalo kao iskrena najava akcije, već više poruka onima koje eventualno pokolebaju tekuće afere Koverat, Atlas i ostale, da im radno mjesto nije bezuslovno garantovano.

Ministasrtvo finansija: Aranžman sa MMF-om bi ugrozio građane

Da je država ušla u aranžman sa MMF-om umjesto emitovanja euroobveznica, prema tvrdnji Ministarstva finansija, takva politika bi još više ugrozila životni standard građana.

“Kao što je poznato ti aranžmani zahtjevaju najčešće smanjenje zarada, penzija, značajnije povećanje poreza. Takva politika bi još više ugrozila životni standard građana, vjerovatno usporila ekonomiju, a što bi imalo i uticaja na smanjenje efekata mjera ostvarene saradnje, odnosno moguće dovelo i do ostvarenja manjih prihoda nego što je to očekivano” tvde za CIN-CG u resoru kojim rukovodi ministar Darko Radunović.

I bez aranžmana sa MMF -om građanima su poslednjih godina smanjivane zarade, zamrzavane penzije, povećane su akcize na gorivo, na snazi je krizni porez na zarade, PDV je povećavan dva puta. Samo troškovi javne uprave nijesu padali.

Kako su istakli iz Ministarstva, realizacija takvog programa iziskivala bi i sprovođenje određenih mjera koje su dogovorene sa MMF-om, tako da bi isplate išle u tranšama, nakon što MMF da saglasnost.

“Što bi u krajnjem opet zahtjevalo određenu vrstu zaduženja, kako bi se obezbijedila sredstva, jer bi država bila u obavezi da blagovremeno reguliše sve svoje obaveze. U tom dijelu, ne postoji mogućnost da se za obezbjeđivanje sredstva čeka ispunjenje uslova i da se rizikuje kada bi ona bila isplaćena, već bi država morala da obezbijedi finansiranje bez obzira na aranžman sa MMF-om. Ukoliko bi došlo do kašnjenja u realizaciji programa, jer postoji i realan rizik da može doći do odlaganja njihovog ispunjenja, takva situacija može dovesti zemlju u težak položaj, jer ne posjeduje potrebna sredstva za izmirenje svih svojih obaveza.

Imajući u vidu sve mjere koje bi iziskivalo da se preduzmu, kao i rizici koje nosi realizacija zadatih planova, kako bi sredstva bila isplaćena, procjena je bila da je bolje nastaviti samo uz tehničku podršku MMF-a, bez direktne finansijske saradnje” objasnili su iz Ministarstva finansija.

Iz tog vladinog resora kažu da uz primjenu mjera fiskalne konsolidacije može se očekivati da će doći do smanjenja deficita i javnog duga u narednom periodu, što će i pokazati dobar kurs u sporovođenju fiskalne i ekonomske politike.

Uspjeli da izgube i na zlatu

Državne zlatne rezerve od 2009. godine su založene kod londonske Credit Suisse koje je tadašnja Vlada Mila Đukanovića uzimala. Te godine država je uzela dva kredita i to jedna od 70 miliona u eurima (kamata, čak devet odsto) i drugi od 35 miliona u dolarima ( kamata 6,2 odsto plus šestomjesečni euribor) koji je naredne godine konvertovan u eure.

Za ugovor zaključen u dolarima, kao kolateral je uspostavljena zaloga nad zlatnim rezervama, kojima raspolaže Crna Gora, i koje iznose 38.477 unci. Cijena založenog zlata u godini zaključenja ugovora iznosila je oko 37 miliona dolara.

Zanimljivo je da tri godine od zaključenja zajma cijena založenog zlata porasla na 63 miliona dolara ili 50 miliona eura. Ekonomski analitičar Zarija Pejović tada je u parlamentu kao poslanik isticao da je neprihvativo da zajam plasiran Vladi suverene države, obezbijedjen preko 100 odsto ukupne izloženosti visoko likvidnim kolateralom, ima veću kamatnu stopu od one po kojoj dobijaju zajmove najkredibilnije Vlade ( kao što je Vlada Njemačke čije obveznice imaju stopu od oko dva odsto.).

“ Pored nerealno visoke kamatne stope, postoji i izgubljena dobit po dva osnova. Deponovano zlato donosi prihod od 1,5 do tri odsto godišnje. Odnosno, izgubljena je kapitalna dobit, ako se uzme ekspanzivni rast cijene zlata od 2009. godine. Ne znam ni za jedan primjer, da je tokom aktuelne krize, koja potresa javne finansije evropskih država bilo koja od njih zalagala državno zlato. Ono je temelj ekonomskog, time i političkog suvereniteta.” isticao je Pejović.

Dva kredita kod te banke su otplaćena 2014. godine kroz novi kreditni aranžman od 150 miliona eura. Od te sume su otplaćena prethodna dva kredita, a ostatak je potrošen za potrebe budžeta u toj godini. Dio od novog kredita od 30 mliona je pokriven zlatom i dolazio je na naplatu 2017. godine, da bi te godine Vlada ponvo uzela 80 miliona eura

Marija MIRJAČIĆ

Razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori je - 13,9 odsto. Taj se podatak navodi u Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021

,,Kako sam napredovala u firmi, na koju bih god poziciju došla, primala sam manju platu nego kolega, muškarac koji je prethodno na toj poziciji bio”, objašnjava sagovornica, menadžerka koja nije željela da joj se otkrije identitet. ,,Tako je i danas. Bez obzira na sve propise o zabrani diskriminacije”.

Žene u Crnoj Gori bi trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci, ukazuju istraživanja. Iako zvanična statistika ne postoji, prema nekim studijama, razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori je 13,9 odsto. Taj se podatak, recimo, navodi u Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.

Žene zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima, kaže za CIN-CG Ivana Mihajlović, iz Unije slobodnih sindikata CG. Ona navodi glavne uzroke za rodni jaz u zaradama: neposrednu i posrednu diskriminaciju, niže vrednovanje ženskog rada, segregaciju na tržištu rada, tradiciju i stereotipe, povećanu potrebu žena za ravnotežom između posla i privatnog života…

Iz Saveza sindikata Crne Gore za CIN-CG podsjećaju da postoji pravna regulativa po pitanju jednakosti zarada za žene i muškarce – počev od Ustava Crne Gore, preko Zakona o radu, pa do Konvencije o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena i Istanbulske konvencije, te da su ,,nejednake zarade za isti rad posljedica diskriminacije žena, a ne nedostatka propisa''.

Oni ističu da je veliki problem i to što nema zvanične statistike o ovom pitanju. ,,Razlozi su - netransparentnost podataka o sistemu zarada i nepristupačnost informacija o dodacima, bonusima i nagradama, službenim putovanjima, radu u odborima koje su od ključnog značaja za utvrđivanje diskriminacije u ovoj oblasti'', objašnjavaju u odgovorima poslatim CIN-CG.

No, žene ne samo da primaju manje zarade od muškaraca, nego im je otežan pristup onim poslovima i pozicijama na kojima su zarade veće.  Dostupni podaci, iako ne govore o razlikama u zaradama, jasno međutim ukazuju i na diskriminaciju žena kada je u pitanju zapošljavanje na pozicijama odlučivanja.

Prema podacima Zavoda za statistiku CG (Monstat) u publikaciji Žene i muškarci u Crnoj Gori, žene čine većinu u obrazovanju i to čak 76,6%, ali i pored toga one su u apslutnoj manjini na položajima odlučivanja, osim kada je riječ o predškolskom obrazovanju. Slična situcija je i sa drugim djelatnostima i sektorima, posebno kada su u pitanju rukovodeće pozicije. Pa tako, među starješinama samostalnih organa uprave i visokog rukovodnog kadra koje postavlja Vlada, imamo situaciju da na najvišim pozicijama (generalni direktori) muškarci učestvuju sa 56,0%, da među starješinama organa muškarci učestvuju sa 71,4%, dok tek na pozicijama zamjenika starješina imamo učešće žena od 57,1%. Ista i slična poređenja mogu se naći i za druge pozicije u javnom sektoru.

,,Kad god bi mi ponudili više rukovodeće mjesto u firmi, ispostavilo se da je da je taj poslovni trenutak krizan, da se zarade moraju smanjivati i praviti druge uštede. Pa i zarada na toj poziciji. U prevodu, dobiješ funkciju, ali ne i platu kao prethodnik”, objašnjava naša sagovornica.

U Uniji sindikata ukazuju da ne postoje precizni podaci kada je u pitanju rodna statistika na upravljačkim pozicijama, ali da istraživanja pokazuju da su žene najprisutnije na srednjem nivou menadžmenta.

,,Tu ih je 50,1 odsto dok ih je na najvišem nivou menadžmenta tek oko 36,6 odsto'', objašnjava Mihajlović.

Na zapošljavanje na odgovornijim pozicijama ne utiče ni činenica da su žene obrazovanije od muškaraca. Statistika govori da je žena posljednjih godina više na studijama 55,2, kao i na postdiplomskim studijama – specijalističkim 57,9 odsto, magistarskim 56,1. Zvanje doktora nauka 2016. steklo je 19 žena i 9 muškaraca, a 2017. 8 žena i 10 muškaraca.

,,Doprinos rastu broja visokoobrazovanog stanovništva posljednjih godina dolazi upravo od strane žena. Iako to govori u prilog ambicioznosti, stručnosti, talentu i evidentom potencijalu žena koji je značajan i za ukupan društveni i ekonomski razvoj, ono što zabrinjava je činjenica da im bolje obrazovanje još uvijek nije obezbijedilo i bolje plaćena radna mjesta'', kaže za CIN-CG  Zvezdana Oluić iz Unije poslodavaca Crne Gore.

,,Prema dostupnim statističkim podacima žene su u Crnoj Gori zaposlene uglavnom na poslovima sa manjim primanjima. Osim toga, jasno je da imamo prisutan efekat 'staklenog plafona' kako usljed postojanja neravnopravnosti zbog diskriminacije prema polu, tako i zbog činjenice da same žene često pod pritiskom brojnih obaveza vezanih za njihovu rodnu ulogu, biraju da ne preuzimaju odgovornije pozicije. Pa tako i pored činjenice da su obrazovanije od muškaraca, uglavnom rade u sektoru obrazovanja, trgovine i socijalne zaštite'', navodi Mihajlović.

Žene čine većinu zaposlenih u obrazovanju 74,2 odsto, zdravstvu i socijalnoj zaštiti 70,8 odsto, stručnim, naučnim i tehničkim djelatnostima 61,3 odsto, trgovini 56,5 odsto, ostalim uslužnim djelatnostima 55,8 odsto i finansijskim djelatnostima i djelatnostima osiguranja 50,1 odsto. Od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine), obrazovanju (10,5 odsto), zdravstvu (devet odsto), uslugama smještaja i ishrane...

,,Žene su uglavnom zastupljenje u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka, ili rade na poslovima koji zahtjevaju manji stepen stručne spreme, odnosno na poslovima koji su manje plaćeni'', kažu iz SSCG. Iz ove organizacije ističu da je najdrastičniji primjer obrazovanje u kojem i pored toga što čine većinu, zapravo su u apsolutnoj manjini što se tiče položaja odlučivanja. S druge strane, najbolje pozicionirane su žene u sudu i tužilaštvu gdje čine oko 60 odsto zaposlenih.

Iz Unije poslodavaca kažu da podaci pokazuju da žene još uvijek bilježe veoma nisko učešće i u biznisu (oko 25%).

,,Podaci iz najnovijeg istraživanja UPCG ukazuju na nesklad između broja visokoobrazovanih žena i njihove nedovoljne zastupljenosti na pozicijama rukovođenja i upravljanja, što govori o tome da se značajan broj kompanija u našoj zemlji još uvijek svjesno odriče znanja, vještina i potencijala tog posebno kvalifikovanog kadra'', kaže Olujić.

Ona objašnjava da osim što se, na taj način, kompanije svjesno odriču i dobrih poslovnih rezultata, kao i brojnih drugih benefita koji mogu nastati angažmanom takvog kadra, treba istaći i da se negativni efekti odbacivanja stručne tj. visoko kvalifikovane radne snage iz korporativne ljestvice kompanija posredno odražavaju i na državu (kroz niži BDP), ali i ukupno crnogorsko društvo (kroz nižu produktivnost i životni standard).

A brojni primjeri poslovne prakse u svijetu, navode iz Unije poslodavaca, pokazuju da kompanije sa većim učešćem žena u odborima direktora imaju za 41% veći povrat kapitala i poslovne rezultate bolje za 56% u odnosu na one kompanije u čijim odborima uopšte nema žena.

Iz Unije poslodavaca kažu da njihova istraživanja pokazuju da su tri najznačajnije barijere za žensko liderstvo u menadžmentu preduzeća u Crnoj Gori to što žene imaju veću odgovornost prema porodici nego muškarci, nemaju dovoljno menadžerskog ili ukupnog radnog iskustva, kao i dodijeljene uloge od strane društva.

SVIJET: Žene zarađuju duplo manje od muškaraca

Prema podacima Eurostata, u 2016. primanja žena su u zemljama EU bila prosječno niža za 16,2% u odnosu na primanja muškaraca za obavljanje istog posla. Najveća razlika je uočena u Estoniji, gdje su muškarci primali čak 25,3% više u odnosu na žene, dok je najmanja razlika zabilježena u Rumuniji, gdje su primanja žena bila 5,2% ispod primanja njihovih kolega.

Globalna statistika je još poraznija. Žene zarađuju upola koliko muškarci, prema Svjetskom ekonomskom forumu (WEF), po kojemu je jaz u platama u 2018. bio 51 odsto.

Žena nema na vrhu, utvrdio je izvještaj, a samo trećina menadžera su žene. Prošle godine na čelu država bilo je samo 17 žena, a 18 odsto ministarskih pozicija u svijetu drže žene, te 24 odsto parlamentarnih mandata u svijetu.

Nijedna zemlja nije zatvorila jaz u platama, prema WEF-u, koji je istraživanje radio koristeći podatke Međunarodne organizacije rada, UN-ovog programa za razvoj i Svjetske zdravstvene organizacije. Island je desetu godinu zaredom na vrhu po svim pokazateljima rodne ravnopravnosti uključujući ekonomske, društvene i zdravstvene. Nordijske zemlje Norveška, Švedska i Finska među vodećim su zemljama, a slijedi Nikaragva na petom mjestu. Na dnu su Jemen, Pakistan, Irak i Sirija.

ŽENE I NEZAPOSLENOST: Uzalud obrazovanje  

Txt: Prema posljednjem popisu iz 2011. žene čine 50,60 odsto stanovinišva, procentualno ih je zapošljeno znatno manje. Prema  podacima MONSTAT-a iz Ankete o radnoj snazi za III kvartal 2018. godine ukupan broj zaposlenih u Crnoj Gori iznosio je 247.200, od čega je 108.300 žena (43,8%) i 138.900 muškaraca (56,2%).

U odgovorima koje je Zavod za zapošljavanje CG dostavio CIN-CG piše da se u njihovoj evidenciji sredinom februara nalazilo 38.605 nezaposlenih lica, od čega su 22.302 žene (57,77%) i 16.303 muškarca (42,23%). Na dan 31.12.2018. godine ukupan broj nezaposlenih je bio 41.378, od čega je 23.944 žene (57,87%) i 17.434 muškarca (42,13%). U Zavodu tvrde da se tokom prošle godine zaposlilo 15.360 lica, od čega je zaposleno 8.867 žena (57,73%) i 6.493 muškarca (42,27%).

Predrag NIKOLIĆ

Nature’s delicate balance disrupted by development spree, Montenegro risks losing an iconic island of 515 hectares and kilometres of sandy beaches. The shrinking of Ada Bojana threatens its unique ecosystem.

Shyqyri Kahari was once sailing the world for living – until his marriage in 1979 brought him back to his hometown of Ulcinj in Montenegro and a job on a triangular-shaped island called Ada Bojana.

Located at the border between Montenegro and Albania, Ada Bojana is flanked by the two-pronged river Bojana, while the Adriatic seafront side is blessed with a 2.9 km sandy beach. The place is popular with kite surfers, nudists, Belgrade's nouveau riche and a growing number of foreign tourists due to favourable winds and good vibes it radiates. Nonetheless the island is shrinking. 

“When I started working, my little house, from which I rented out beach furniture, was 85 metres from the sea,” Kahari, a 76 year old pensioner, recalled. “But today, it’s gone. It would be under water. The beach is 85 metres shorter”. And it’s not only Kahari’s old house.

“The Ada's popular Disko Restaurant used to be about 100 metres away from the sea while today it is literally in the sea,” said veteran tourist guide and Ulcinj publicist Ismet Karamanaga. “We should be alarmed by all of this” he said. “I don’t know whether future generations will live to see the beach on Ada.”

Satellite data confirmation

Schoolchildren in Montenegro are taught that their country is of 13,812 square km in size, bigger than Lebanon or Cyprus, but slightly smaller than the Bahamas. Nevertheless, this land of soaring mountains, bays and beaches is getting smaller by the day.

Some 200,000 m2 of Montenegro’s beaches have already been lost to coastal erosion. Furthermore, building of river dams and reservoirs in the hinterland and stopping and diverting of fords and rivulets that used to feed the coastline with sand and gravel has made things worse. Commercial developments have taken place of the former marshlands thus depriving the sandy shoreline of its natural buttress.

The Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) and the Centre for Investigative Reporting of Montenegro (CIN-CG) find out that the authorities’ efforts to halt the erosion have been sporadic and inadequate by far.

Ada Bojana’s retreat is visible to the naked eye.

“Satellite images confirm that Ada’s beach has significantly lost ground to the sea over the last 30 years. while the beach on the  eastern part of the island is virtually gone” said Dzelal Hodzic, the executive of Green Step, an environmentalist NGO.

“The impact of strong southern waves, sea currents, reduced inflow of sediments, sand erosion and callous authorities – all these contribute to ongoing retreat of one of the most beautiful beaches on our coastline,” Hodzic told BIRN/CIN-CG.

Fatmir Gjeka, director of Ulcinj Tourism Office, said: “This should ring alarm bells both in Montenegro and in this city as our greatest resource- the sandy beaches are under imminent threat. We must focus on the causes and fight the erosion”

Unique ecosystem

 

Besides, a very unique ecosystem of Ada Bojana is also under threat as well as the wider area around the mouth of the Bojana River. The island and the nearby Long Beach (12 km of sandy shoreline) that stretches up to the town of Ulcinj are home to some 500 plant species, of which 23 are protected by law.

Some 250 different bird species are present in the area. Most of them are formally protected and 57 species feature in the European Union’s Birds Directive which defines standards of protection and their habitats in Europe. Over 100 different fish species populate the sea and the delta. It is one of the last Mediterranean places with psammophyte- a vegetation unique to dry, sandy habitats.

The Albanian side of the river is included in the 1971 Ramsar List, an international convention on protection of wetlands. The river itself is the third largest tributary on the European part of the Mediterranean.

The genesis of Ada Bojana goes back to mid 19th century when Merito, a Dalmatian ship under Captain Naporeli, sank between two small islands thereby blocking the river’s free flow into the sea and piling up the sediments and sand carried by the river. Around 1882 the island in progress was already visible.

However, the reversal started by construction of several dams and hydro power plants on the main tributary of the Bojana, the river Drim in Albania during the 1960s, 1970s and the early 2010s. Experts estimate that the outflow of deposits into the sea has decreased by about 30%. Moreover the commercial sand extraction had no limit. The Bojana’s flow is also disrupted by waste dumps on its edges and construction of some 600 holiday homes on the Montenegrin bank of the river.

“The dams and reservoirs have altered the Drim river course completely” said Belgrade-based professor Sava Petkovic to daily Vijesti last October. “Thus the depositing of sediments has been disrupted as well”.

Furthermore, back in 2009, the renowned German biologist Martin Schneider-Jacoby (died in 2012) told Vijesti: “It is realistic to expect that Ada will disappear in 50 to 60 years if no action is taken under current circumstances. Optimists say it may happen in 100 years. However, the end is just around the corner”. 

Urge for systematic, coordinated response

 

Nonetheless the authorities have had no response for years except to sit and watch despite the threat to tourism industry which is pivotal to Montenegro’s economy. The government’s Coastal Zone Management Agency of Montenegro warned in July 2018 that the shrinking and vanishing of beaches may have inconceivable consequences for the country’s tourism. However the agency admitted that the efforts against the beach erosion could be labeled as “doing nothing”.

It was stated in National Strategy of Integrated Coastal Zone Management in 2015 that it was impossible to ascertain how quickly the beaches were eroding “due to lack of systematic monitoring”.

Predrag Jelusic, the director of Coastal Zone Management Agency, confirmed that in some parts of Ada Bojana the beach line had receded by 80 metres.“The beach at Ada Bojana is losing ground to the sea at considerable pace” Jelusic told the members of Parliament last December.

Environmentalist groups say that indolence amounts to grave irresponsibility.

Jelena Marojevic, a programme coordinator with Green Home- an environmentalist NGO, said the root of the problem was the water (mis)management in the Drim basin. Civil sectors in both Montenegro and Albania “tried on several occasions to alert the authorities as well as as general public and experts” Marojevic told BIRN/CIN-CG.

Petkovic, in his interview with daily Vijesti, called for a full scale cleaning of the Bojana riverbed “as only that can somewhat halt the beach erosion in Ulcinj”.

Island-turned-peninsula

 

Decades of neglect came to fruition in August 2017. The Bojana could no longer flow into the sea and the island temporarily became a peninsula. The government finally started dredging the riverbed and freeing the passage to the sea. About 5,000 m3 of deposits extracted from the closed river mouth was used to “nourish beaches” in Ada and the Long Beach.

Milutin Simovic, Montenegro’s Minister of Agriculture and Rural Development, said that both Montenegro and Albania would conduct proper water management and increase flood protection.

Hodzic, an Ulcinj-based environmentalist, says that both countries should strive to coordinate their efforts which are essential for ecosystem’s survival there.

 “Spain has succeeded to reclaim its natural beaches in more than 400 locations. Hopefully Montenegro can do the same with the support of the EU.”

Dr Stephan Doempke, a German expert, proposed in 2008 to create a regional park of the River Bojana Delta, “a unique protected region with complex zoning and administration on the local level”. Describing the delta as the most important wetlands in the eastern Mediterranean, Doempke warned that, “if this area is not protected, it will seriously taint Montenegro’s reputation as a tourism-oriented country and ecological state.”

Albania fares no better 

One third of Albania’s seacoast of 427 km is threatened by erosion, according to its Ministry of Tourism and Environmental Protection.

The country’s tourism minister Blendi Klosi said last November that the sea was swallowing an average 20 metres of beach every year. However, near the border with Montenegro the sea has washed off some 400 metres of shoreline  over last 15 years.

“The sea is chipping off the shore,” Sherif Lushaj, an environmental expert at Tirana’s Polis University, told Albanian Top Channel TV. “This is nature taking revenge against human destruction of nature”.

Klosi said the European Commission, the EU’s executive arm, expected Albania, Montenegro and Croatia to come up with a joint project to protect the coastline.

Fears of flood every year

About 400,000 people live on both sides of the border. The fear of the Bojana spilling over is real. Sometimes the floods occur twice a year, inflicting huge damage to properties and farmlands south of Skadar in northern Albania, and a part of the municipality of Ulcinj in Montenegro.

“Apart from the problem of beach erosion, we saw the clogging of the estuary last year when the Bojana could not flow into the sea. Moreover the frequent floods in the area hint to inadequate response and efforts” said Marojevic. “It seems that the authorities rather focus on how to deal with the consequences then with the causes. Such reasoning and approach will cost us a lot at the end of the day”.

The 2020 Strategic Development Plan of the Ulcinj Municipality envisages regulation of the riverbed and construction of levees to protect from flooding.

 

Mustafa CANKA

Ukoliko se nešto ne preduzme, Crna Gora će ostati bez čuvenog ostrva koje se prostire na 515 hektara i bez kilometara najljepših pjeskovitih plaža, što bi dovelo do katastrofalnih ekoloških posljedica za rijetke vrste biljaka, riba i ptica, ali i nanijelo ogromnu štetu turizmu.

Ulcinjanin Šućurija Kahari je do 1979. godine plovio svjetskim morima. Nakon ženidbe, vratio se u rodni grad i zaposlio u turističkom naselju na ostrvu trouglastog oblika – Adi. Dvije strane zapljuskuje rijeka Bojana, a južni dio ostrva, dužine 2,9 kilometara je predivna pjeskovita plaža na obali Jadranskog mora.

„Kućica gdje sam izdavao mobilijar za plažu, bila je udaljena 85 metara od mora. Danas je nema, jer bi bila u vodi. I plaža se smanjila za 85 metara“, kaže 76-ogodišnji Ulcinjanin.

Njegovu priču potvrđuje i dugogodišnji turistički vodič i publicista Ismet Karamanaga. „Popularni restoran ‘Disko’ bio je stotinak metara od mora, a danas je bukvalno u vodi. Ne znam da li će naredne generacije doživjeti da vide plažu na Adi”, kaže Karamanaga, koji je osamdesetih godina prošlog vijeka radio na ostrvu.

Crnogorski đaci uče da je površina njihove zemlje 13.812 kvadratnih kilometara. Ali, teritorija se svakodnevno smanjuje. Erozija nagriza najljepši dio, plaže na Jadranu. Tome doprinose i aktivnosti ljudi.

Pored alarmantne situacije na Adi, zbog intenzivne gradnje posljednjih godina Crnoj Gori već sada nedostaje oko 200.000 kvadrata plaža. Posebno su ugrožena mjesta gdje su investitori u zaleđu zatvorili ili preusmjerili potoke koji su „prihranjivali“ plaže pijeskom i šljunkom.

Mjere i koraci koji se preduzimaju da se taj proces zaustavi su još sporadični i nedovoljni, pokazuje istraživanje Balkanske istraživačke mreže (BIRN) i Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG)

Proces sužavanja, već se može vidjeti golim okom, jer je zahvatio i istočni dio Velike plaže, koja vodi od Ade prema Ulcinju. „Za sve nas u Crnoj Gori, a posebno za Ulcinj, čiji su najveći resurs upravo pjeskovite plaže, ovo bi trebalo da bude alarm“, kaže direktor lokalne Turističke organizacije Fatmir Đeka.

Nestajanje Ade proizvodi i druge ozbiljne posljedice. Šira okolina ušća Bojane jedinstveni je ekosistem. Na Velikoj plaži i Adi raste oko 500 vrsta biljaka, od kojih su 23 zakonom zaštićene. Procjenjuje se da ima oko 250 vrsta ptica. Većina je zaštićena nacionalnom regulativom, a 57 se nalazi na Ptičijoj direktivi - dokumentu EU iz 1979. godine koji definiše standarde zaštite i očuvanja divljih ptica i staništa. To je glavno sredstvo EU za zaštitu prirode u zemljama koje su kandidati za prijem.

Na ovom području registrovano je 107 vrsta ribe. Delta Bojane predstavlja jednu od posljednjih zona u Mediteranu sa očuvanom vegetacijom psamofita, biljaka koje rastu na suvim pjeskovitim područjima, uz ostala staništa u zaleđu,  koja imaju međunarodni značaj.

Veći dio Bojane predstavlja međudržavni vodotok. Područje Skadarskog jezera i rijeke Bojane je na albanskoj strani uvršteno na Ramsarsku listu, međunarodnu konvenciju iz 1971. godine o zaštiti močvara. Po količini vode koju unosi u more, Bojana je na trećem mjestu na evropskom dijelu Mediterana.

Ravnotežu su prvo poremetile brane u Albaniji

Stara je istina, da se u načinu na koji je nešto stvoreno krije mogućnost za njegovo uništenje. Prema istorijskim podacima, 1858. godine na ušću Bojane u more potonuo je brod „Merito“, vlasništvo Antuna Alegretija iz Trogira, kojim je upravljao kapetan Naporeli. Brodska olupina je zajedno sa dva obližnja otoka zadržavala rječne nanose i formirala ostrvo koje je počelo da se nazire 1882. godine.

Dokumenta iz Arhiva u Skadru pokazuju da je tokom zime 1858/59. godine Drim promijenio tok i od tada se jedan krak uliva u Bojanu. On ima dominantan uticaj na hidrološke karakteristike Bojane. Formiraju ga Crni i Bijeli Drim čija su izvorišta u Makedoniji i na Kosovu, a spajaju se u Albaniji. Jedinstveni hidrološki sliv površine oko 20.000 kvadratnih kilometara zahvata i velika jezera na Balkanu (Skadarsko, Ohridsko i Prespansko) i teritoriju pet država: Crne Gore, Albanije, Kosova, Makedonije i Grčke.

Nanos koji je stizao u zonu ušća Bojane se, pod dejstvom morskih struja, taložio duž morske obale stvarajući prekrasnu plažu. Sitni tamni pijesak punio je plićake, kao što je Mala plaža, ispred ulcinjskog Starog grada.

Dok je postojala ravnoteža između nanosa koje je Bojana donosila i prirodne erozivne moći talasa, obale i plaže su bile stabilne. Ona je poremećena gradnjom tri brane i tri velike hidrocentrale na Drimu u Albaniji (Vau i Dejes, Fierza i Komani) 60-tih i 70-tih godina prošlog vijeka. Početkom ove decenije izgrađene su još dvije (Ašta 1 i Ašta 2). Prof. dr Dimiter Dora sa Univerziteta „Luigj Gurakuqi” u Skadru utvrdio je u jednom naučnom radu da je nakon toga nanos u more smanjen i do 30 odsto.

U Nacrtu temeljne studije za osnivanje Regionalng plana delte Bojane, koji su 2008. godine izradili njemački eksperti, konstatuje se da se „od sredine osamdesetih godina 20. vijeka vodeni režim značajno promijenio zbog hidroelektričnih rezervoara, obilnog uzimanja vode radi navodnjavanja na albanskoj strani i plavljenja Bojane i sedimentne naslage su se smanjile, a uz to i more polako erodira istočni dio obale“.

„Satelitski snimci potvrđuju da je za tridesetak godina plaža na Adi smanjena za oko 80 metara, dok na istočnom dijelu ostrva, praktično ne postoji”, kaže ulcinjski ekolog, izvršni direktor nevladine organizacije „Zeleni korak” Dželal Hodžić.

Ovakvom stanju doprinjelo je i to što su firme, koje su pobjeđivale na tenderu Uprave za vode, umjesto na račvanju, pijesak ogromnim bagerima vadile na ušću gdje je jednostavnije. Prema riječima Hodžića, neselektivno je vađen i iz korita Drima kod Skadra.

Korito Bojane sada može da primi 2,5 puta manje vode nego prije tri decenije. Postalo je i deponija otpada, pa nije plovno cijelim tokom. Na desnom kraku, sa crnogorske strane, napravljeno je oko 600 kućica za odmor.

Na ove posljedice upozorio je prije više od deset godina prof. dr Sava Petković iz Beograda. „Stvaranjem velikih akumulacija u potpunosti je izmijenjen prirodan režim rijeke Drim. Samim tim, značajno je promijenjen i režim nanosa, jer se zadržava u tim akumulacijama”, kazao je on i istakao da na to, osim prirodnih, značajno utiču i antropogeni faktori. 

To se najbolje vidi u Albaniji, na starijem ušću rijeke Drim, kod Lješa, gdje je linija obale u kopno u posljednjih 150 godina ušla oko 400, a u zoni ušća lijevog rukavca Bojane more je odnijelo čak 500 metara obale.

Čuveni njemački biolog dr Martin Šnajder-Jakobi (1956-2012) izjavio je „Vijestima“ 2009. godine da je „realno očekivati  da će ako se ništa ne preduzme povodom ovoga, za 50 do 60 godina Ada potpuno nestati“. „Optimisti će reći da je to moguće za sto godina, a to je sjutra”, rekao je jedan od najboljih poznavalaca delte Bojane.

Strategija: Ne činiti ništa

U Javnom preduzeću za upravljanje morskim dobrom navodi se da bi „smanjivanje ili nestanak pojedinih plaža u Crnoj Gori kao posljedica intenzivnih erozivnih procesa mogao imati nesagledive negativne efekte na razvoj turizma“.

„Dosadašnja praksa u borbi protiv erozije plaža je skoro u potpunosti odgovarala strategiji ‘ne činiti ništa‘”, ističe se u dokumentima te državne kompanije koja je od 2004. godine počela monitoring obalnih procesa na plažama na području Budve (Mogren, Pržno, Petrovac), dvije godine kasnije i u Sutomoru, a od 2007. godine i na Svetom Stefanu.

„Problem erozije obale Ade Bojane primijećen je prije nekoliko godina. U konsultacijama sa domaćim, pa i međunarodnim ekspertima, konstatovano je da je proces erozije obale Ade, po prirodi potpuno različit od erozije tzv. džepnih plaža kakve su Mogren, Pržno, Petrovac i Sutomore”, kazali su iz tog javnog preduzeću za BIRN/CIN-CG.

Direktor Morskog dobra Predrag Jelušić potvrdio je u parlamentu na sjednici Odbora za turizam krajem decembra prošle godine da se „dešava značajan gubitak plažnih površina na prostoru Ade Bojane. Čak negdje i do 80 metara”.

“Upravo sada, kada imamo priču oko turističke valorizacije ovoga prostora, značajan nedostatak kupališnog prostora –četiri  puta veći nego prije 20 godina – može i te kako da tangira cijelu aktivnost ”, rekao je Jelušić najavljujući projekte za zaustavljanje ovog procesa.

U Nacionalnoj strategiji integralnog upravljanja obalnim područjem Crne Gore iz 2015. godine se konstatuje da ,,ocjene o intenzitetu dejstva erozije na plaže nije moguće dati zbog nedostatka sistematskog praćenja obalnih procesa”. Nevladine organizacije smatraju da nije bilo razumijevanja i adekvatne reakcije nadležnih, te da je odavno trebalo utvrditi realno stanje. ,,Država bi trebalo da pristupi sistematskoj zaštiti, jer valjda niko razuman ne misli da je moguć turizam bez plaža i ljepote koja nestaje pred našim očima", kaže Hodžić.

Koordinatorka nevladine organizacije „Green home” Jelene Marojević, kaže da su, u saradnji sa kolegama iz Albanije, pokušavali da skrenu pažnju na probleme integralnog upravljanja slivovima Drima i Skadarskog jezera. „Široj javnosti i naučnoj zajednici ukazivali smo na to organizujući zadnjih pet godina kampove i edukativne ‘Dane Drimskog sliva’ ”, kazala je ona za BIRN/CIN-CG.

Problem su konstatovale i akademije nauka Albanije i Crne gore, koje su 2005. godine pokrenule zajednički projekat i ocijenili da je nepovoljni hidrološki režim Skadarskog jezera i rijeke Bojane postao glavna prepreka za racionalno korišćenje potencijala cijelog regiona.

Prema riječima profesora Petkovića, uspostavljanje protočnosti desnog rukavca Bojane samo je jedan od uslova. „Neophodno je preduzeti obimne radove na uspostavljanju protočnosti na cjelokupnoj dužini rijeke, odnosno čišćenje korita od Skadarskog jezera do ušća, jer se samo povećanjem dotoka rječnog nanosa može djelimično zaustaviti proces erozije plaža na ulcinjskoj rivijeri“, kazao je on „Vijestima“.

Alarm - kada se Ada pretvorila u poluostrvo

Da je ovo područje decenijama zapostavljano govori i to što je 2017. godine došlo do zatvaranja desnog ušća Bojane, a Ada nakon 135 godina postala poluostrvo. Ovim krakom oticalo je samo oko tri odsto vode, pa je sredinom prošle godine počelo ispumpavanje viška materijala i produbljivanje dna na mjestu gdje se rijeka račva. Sada tu protiče oko 10 odsto ukupne količine vode, a po ugovoru Crne Gore i Albanije, trebalo bi duplo više.

„Dnevno se izvadi po 1.500 kubika vrijednog materjala. Vidjećemo da li on ima građevinsku vrijednost, ali sigurno ima za prihranjivanje plaža. Od evidentnog problema koji je nastao kroz duži niz godina, čini mi se da ulazimo u novu aktivnu poziciju, u kojoj država počinje da djeluje promišljeno, projektno, u saradnji sa lokalnom samoupravom“, kazao je početkom jula u Ulcinju crnogorski potpredsednik vlade i ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja Milutin Simović.

Nedjelju ranije, u Skadru su funkcioneri dvije vlade potpisali Sporazum o međusobnim odnosima u oblasti prekograničnog upravljanja vodnim resursima.

„U pitanju su aktivnosti koji se tiču kvaliteta voda, zaštite od poplava, uređivanja i održavanja vodotoka, intenzivnije razmjene informacija i pronalaženja fondova za finansiranje tih aktivnosti“, rekao je Simović.

„Nadajmo se da će ovo biti prekretnica u odnosu prema jedinstvenim ljepotama delte Bojane. Bez razumijevanja kompletne problematike i saradnje Crne Gore i Albanije ne može se obezbijediti integralan pristup upravljanja vodama u slivu te rijeke, zaštititi ovaj jedinstveni ekosistem i omogućiti bolju valorizaciju“, dodaje ekolog Hodžić.

On kaže da je potrebno iskoristiti mogućnosti korišćenja fondova EU i drugih donatora, jer je riječ o ulaganjima desetina miliona evra. „Ako je Španija uspjela da na više od 400 lokacija revitalizuje prirodne plaže, valjda i Crna Gora može da obnovi svoje uz podršku EU”, ističe Hodžić.

Od parka samo studija

„Mješavina prirodnih područja i obradivih površina, različiti zahtjevi za zaštitu i održivo korištenje prirodnih resursa, specifičan etnolingvistički karakter regiona, strategije i neophodnosti za ekonomski razvoj, pozivaju na osnivanje jedinstvene zaštićene regije sa kompleksnim zoniranjem i administracijom na lokalnom nivou, što je po crnogorskom zakonu regionalni park“, rekao je njemački ekspert dr Stephan Doempke predstavljajući prije 11 godina plan za osnivanje „Regionalnog parka delta Bojane“.

Prema njegovim riječima, delta Bojane je najvažnija prirodna močvara na istočnom Mediteranu koja se odlikuje raznolikim kompleksom jedinstvenih i ugroženih prirodnih i kulturnih pejzaža, staništa i vrsta.

„Ne zaštiti li se taj prostor, ozbiljno bi se ugrozio ustavni status Crne Gore i njena međunarodna reputacija turističke zemlje i ekološke države”, rekao je Doempke.

Izradu studije finansirala je Svjetska banka, ali je ona ostala mrtvo slovo na papiru.

Karamanaga u intervjuu za BIRN/CIN-CG kaže da treba brzo djelovati, sa obje strane Bojane i da „ne smije sve ostati na sastancima i potpisanim sporazumima“.

„Zbog zaštite i unaprijeđenja cijele delte Bojane, treba ići, konkretnim i sigurnim koracima, ka formiranju jednog evroregiona.“, zaključuje on.

Obje države su i prije sedam godina prihvatile Protokol o integralnom upravljanju obalnim prostorom Sredozemlja. Dokumentom se traži da „zemlje potpisnice učine značajne napore u cilju sprječavanja ili ublažavanja efekata erozije obala“. Crna Gora i Albanija su se obavezale da će preduzeti mjere da se održi ili revitalizuje prirodni kapacitet obala, kao i da će se u obzir uzeti i uticaj podizanja nivoa mora usljed klimatskih promjena.

Da nema pomaka u tom dijelu, vidjelo se sredinom marta prošle godine kada su orkanski jugo i veliki plimni talas praktično potopili Veliku plažu i Adu.

Zbog toga je i oticanje Bojane bilo otežano, što je dovelo do rasta vodostaja.

Nije bolje ni u Albaniji

Od 427 km albanske obale, trećina je ugrožena erozijom, saopšteno je iz Ministarstva turizma i zaštite životne sredine Albanije.

Ministar Blendi Klosi je rekao da se bilježi trend prema kome more svake godine u prosjeku odnese po 20 metara plaža, dok je u neposrednoj blizini granice sa Crnom Gorom, kod Medove (Shëngjin), za 15 godina nestalo čak 400 metara obale.

„More struže obalu. To je osveta čovjeku koji uništava prirodu“, izjavio je za albansku TV „Top Channel“ ekspert za okolinu sa Univerziteta „Polis“ u Tirani Šerif Lušaj .

Klosi je izjavio da se vladine institucije Albanije, Crne Gore i Hrvatske dogovaraju da Evropskoj komisiji predstave zajednički projekat, jer je jadranska obala evropsko bogatstvo.

Strah od poplava

Oko 400.000 ljudi, s obje strane granice, svake godine strahuje od poplava u delti Bojane. One se ponekad dešavaju i dva puta u toku godine što nanosi ogromnu štetu imovini i plodnom području. Za potpunu dekontaminaciju je potreban duži period i značajna sredstva.

Hiljade hektara plodne zemlje bude pod vodom južno od Skadra, dakle i veliki, plodni dio Ulcinja. Poplave su i oko Skadarskog jezera, zato što tada moćni Drim otežava isticanje Bojane iz jezera, pa u njemu naraste nivo vode i plavi okolna područja.

„Pored problema erozije plaža, slučaj zatvaranja ušća Bojane u more, kao i česte poplave na ovom području pokazatelj su da se slivom upravlja na neadekvatan i neplanski način, uz potpuno odsustvo integralnog pristupa, baznih studija i podataka. Prednost se daje saniranja štete, a ne dobrom planiranju, a to košta mnogo više”, kaže Marojević.

U Strateškom planu razvoja Ulcinja do 2020. godine predviđa se uređenje korita rijeke i izgradnje nasipa, kako bi se spriječile poplave i degradacija delte Bojane.

Mustafa CANKA
slobodni novinar iz Ulcinja

Podaci Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da šest odsto svih smrti u Podgorici, 12 odsto u Nikšiću i 22 odsto u Pljevljima mogu da se pripišu zagađenju vazduha. Vlasti i zagađivači stalno odlažu mjere koje bi trebalo da promijene stanje

Zbog dramatično zagađenog vazduha, 10 puta više od dozvoljenog, produžen je školski raspust, uveden besplatan gradski prevoz, udvostručene cijene parkinga, kako bi se manje koristili automobili, a preporučeno je da na posao ne idu stariji i ljudi s hroničnim bolestima.

Zabrinuta za zdravlje stanovništva, krajem januara Vlada u Skoplju preuzela je pomenute mjere.

Crnogorska Vlada nije posegla za ovakvim mjerama, niti za bilo kojim, iako je u Podgorici tokom decembra vazduh bio zagađen 18, a u Pljevljima čak 29 dana. Krajem novembra instrumenti Ekotoksikološkog zavoda izmjerili su u Pljevljima rekord – 23 puta veće zagađenje od dozvoljenog.

Vlada i najveći zagadjivači, uz prebacivanje odgovornosti jednih na druge i nalaženje novih proceduralnih i drugih razloga, nikako da počnu sa strateškim projektima smanjenja zagađenosti vazduha, dok se zdravlje stanovništva dramatično pogoršava. Pljevlja su zato rekorder i po iseljavanju. Zagađenost vazduha ozbiljan je problem i u Podgorici i Nikšiću – pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore  (CIN-CG) i Monitora.

Proračuni Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) pokazuju da šest odsto svih smrti u Podgorici, 12 odsto u Nikšiću i 22 odsto u Pljevljima mogu da se pripišu posljedicama zagađenja vazduha iznad vrijednosti koje propisuje  ova institucija. „Podaci iz studije za ova tri grada ukazuju na to da je više od 250 prijevremenih smrtnih slučajeva, 140 hospitalizacija godišnje, kao i niz drugih zdravstvenih posljedica povezano sa izlaganjem česticama čiji nivo koncentracija prelazi vrijednosti date u Vodiču SZO za kvalitet vazduha'', kazali su iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore.

U ovoj ustanovi navode da je godišnja stopa prijevremene smrtnosti povezana sa izlaganjem zagađujućim česticama u Crnoj Gori i do 60 puta veća od tragičnih posljedica saobraćajnih nezgoda. Veća je i do 20 puta od smrtnosti usljed bolesti digestivnog sistema.

U odgovorima na pitanja CIN-CG/ Monitor, Institut se poziva na podatke iz studije Uticaj zagađenja vazduha na zdravlje u Crnoj Gori, koja je objavljena 2016. godine, a sačinio ju je ekspert SZO dr Michal Krzyzanowski, gostujući profesor Kings koledža u Londonu.

Vrijednosti visoko kancerogene materije benzo(a)pirena u PM 10 česticama (prečnika manjeg od 10 mikrometara) prelaze dozvoljene granice do 15 puta. Ovaj policiklični aromatični ugljovodonik koji se nalazi u katranu Međunarodna agencija za istraživanje raka uvrstila je u prvu grupu kancerogenih materija. Izaziva tumore ovarijuma, limfnih čvorova, dojke, jetre, probavnog trakta, pluća i leukemiju.

Izlazak na sopstveni rizik

Rekordna zagađenja vazduha Pljevlja, već godinama, stavljaju, na listu SZO, u deset najzagađenijih gradova u Evropi. Pljevljaci  tokom jeseni i zime šetaju na sopstveni rizik. Preporuke Instituta za javno zdravlje su da se ne izlazi na otvoreno, naročito djeci i mladima ,,pratikovati aktivnosti u zatvorenim prostorima u kućnim uslovima'', a u školama i vrtićima fizičko vaspitanje u zatvorenom prostoru.

Iz Agencije za zaštitu životne sredine za CIN- CG/Monitor kažu da vazduh u Crnoj Gori dominantno zagađuju ,,produkti sagorijevanja čvrstih goriva za grijanje prostorija, uz emisije iz saobraćaja, jer ima gotovo 200.000 registrovanih motornih vozila čija je prosječna starost preko 14 godina, kao i emisije iz industrije i pratećih grana, u prvom redu TE Pljevlja, Rudnika uglja Pljevlja i Željezare Toščelik iz Nikšića''. Ističu i da meteorološki uslovi, u velikoj mjeri utiču na kvalitet vazduha“.

„Problem sa vazduhom imaju i Tetovo, Prilep, Skoplje, Zenica, Tuzla, Sarajevo, Užice... Možemo ih staviti u istu ravan kada je riječ o PM 10 i PM 2,5 česticama. Ali, ako pričamo o drugim hemijskim elementima, o azotu, sumpor–dioksidu, torijumu, uranu, i ostalome u tim nalazima, onda se Pljevlja ne mogu porediti ni sa jednim gradom'', kaže Milorad Mitrović, izvršni direktor NVO Breznica.

Pozivajući se na podatke lokalnih zdravstvenih ustanova,on je krajem aprila prošle godine upozorio da je za četiri mjeseca 35 žena iz Pljevalja starosti između 35 i 50 godina operisalo karcinom dojke. ,,Samo u aprilu 11 žena je operisano“.

Mediji su prije nekoliko godina objavili priču o 11 članova šire porodice iz Pljevalja koji su za godinu dana umrli od kancera, uglavnom pluća. Doktorka pedijatrije Vesa Ječmenica, koja je preminula 2015. godine, tvrdila je još 2012. godine da u Pljevljima dolazi do mutacije genskog materijala, pa je kroz generacije, osim rasta malignih oboljenja, povećan i broj urođenih anomalija,

U 2017. godini,  prema Izvještaju epidemiološke službe u Pljevljima je registrovano 395 prvih posjeta ljekaru zbog maligniteta. U Institutu nemaju preciznu statistiku. Objasnili su da Nacionalni registar malignih neoplazmi raspolaže podacima o broju novoregistrovanih slučajeva kao i o broju umrlih od raka. Prema tim podacima, u Pljevljima je tokom 2013. godine novoregistrovanih slučajeva obolijevanja od raka bilo ukupno 175 - među muškarcima 93 i 82 kod žena. ,,Zbog metodoloških zahtjeva podaci za 2014. godinu su u fazi obrade’’, kazali su iz Instituta.

,,Prema evidenciji Centra za razvoj zdravstvenog sistema Instituta u 2017. godini u Opštoj bolnici Pljevlja je bilo 197 bolničkih otpusta zbog tumorskih oboljenja, a godinu ranije 162.  U 2009. godini je bilo 154 bolničkih otpusta sa dijagnozom iz ove grupe bolesti. Broj otpusta nužno ne mora da se poklapa sa brojem liječenih, jer se isti pacijent može bolnički liječiti više puta tokom godine zbog iste dijagnoze/stanja’’, odgovorili su iz Instituta. Objašnjavaju i da bi registrovane slučajeve po gradovima trebalo posmatrati uz niz ograničenja, jer adrese pacijenata u bazi Fonda zdravstva često nijesu ažurirane, pa postoji određenih broj pacijenata koji onkološku terapiju  prima u nekoj drugoj zdravstvenoj ustanovi ili van Crne Gore.

Toplana, konačno?

I najnovijim refrenom iz vlasti, naglašava se da ,,Vlada i nadležne institucije ulažu napore u unaprijeđenje stanja kvaliteta vazduha u cijeloj Crnoj Gori sa posebnim osvrtom na Pljevlja.“

„Prije svega, misli se na izgradnju mini toplane i toplifikacije Pljevalja, kao i na unaprjeđenje državne mreže za praćenje kvaliteta vazduha, koju nadograđujemo u okviru projekta Jačanje kapaciteta za upravljanje kvalitetom vazduha u Crnoj Gori, koji se finansira kroz predpristupnu podršku Evropske unije (IPA)'', kažu za CIN-CG/Monitor iz Agencije za zaštitu prirode i životne sredine.

Iz EPCG najavljuju da će u poboljšanje zaštite životne sredine uložiti 60 miliona eura, dok iz Rudnika uglja tvrde da godišnje troše više od 10 miliona eura.

U Agenciji navode da se toplifikacija Pljevalja smatra trajnim rješenjem problema u urbanom gradskom jezgru, pod uslovom da većina postojećijh individualnih ložišta bude uključena u toplovodnu mrežu. O ovom projektu koji bi koštao najmanje 20 miliona eura, govori se godinama. Predsjednik Opštine Mirko Đačić obustavio je u februaru prošle godine tender za gradnju toplane, jer nije bilo ispravnih ponuda. Uoči proljećnih lokalnih izbora 2018. opštinski čelnici i Vladini funkcioneri govorili su da će benefite kratkoročnih i dugoročnih mjera smanjenja zagađenja Pljevljaci osjetiti već tokom izborne godine. Nakon što su osvojili vlast, izgradnja toplane nije počela, iako je Direkcija javnih radova u julu potpisala ugovor s izvođačem radova, pljevaljskom firmom Tim company, ali još nije dobila dozvolu za gradnju od Ministarstva održivog razvoja i turizma.

,,Očekujemo da nam MORT tokom ove nedjelje izda dozvodu’’, kazao nam je Mervan Avdović, potpredsjednik Opštine Pljevlja. Ne precizirajući rokove, on ocjenjuje, da će nakon toga radovi teći brzo.

Čak iako tokom ove godine bude otvorena nova toplana, problem neće biti potpuno riješen. ,,Napori Opštine i države da se smanji zagađenje vazduha u Pljevljima postoje u određenoj mjeri, ali druga je priča što nijesu pogodili metu'', kaže Vaso Knežević, inženjer pejzažne arhitekture i ekološki aktivista iz Pljevalja.

On smatra da Pljevljima nedostaje strategija energetske efikasnosti: ,,To je isto kao da osobi sa slabim plućima i lošim imunitetom dajete da puši, konzumira alkohol i nezdravu hranu. Svi oni koji zagađuju vazduh moraju da budu svjesni da je pljevaljska kotlina ta osoba, i da bi trebalo da što manje vrše pritisak na ovu sredinu''.

Knežević objašnjava da bi za svakog od zagađivača trebalo da postoje mjere za smanjenje negativnog uticaja na životnu sredinu. „ Za Rudnik, to je rekultivacija jalovišta Jagnjilo i smanjenje negativnih uticaja rada rudarskih mašina zbog čega prašina iz kopa prekriva pljevaljsku kotlinu. U Termoelektrani je to ugradnja filtera za odsumporavanje i sanacija šljakišta Maljevac. Sagorijevanje uglja u individualnim ložištima može da se riješi postepenom zamjenom energenata do totalne zabrane korišćenja uglja. Toplifikacija je kao rješenje prepoznata prije 30 godina, ali do danas nije realizovana'', ističe Knežević.

Mitrović podsjeća da nadležni često ističu i nepovoljnu klimatsku i geografsku poziciju, jer je grad okružen brdima i nema provjetravanja. „To je tačno, ali ko je zatvorio grad u kotlinu. Ljudi iz Rudnika su više od 120 miliona tona materijala iznijeli iznad grada i poremetili ružu vjetrova. Nema više sjevernog vjetra koji je čistio grad'', objašnjava Mitrović.

On navodi da deponija Čulina guka, ide obodom grada i i sprečava strujanje vazduha. Mala i velika Pliješ, takođe sa južne strane zatvaraju grad. „Rudnik uglja mijenja reljef i naše uslove života. Ostali su napušteni kopovi u Šumanama i Borovici, stvaraju vještačka jezera, ostavljaju iza sebe pustoš koja izgleda kao površina Marsa. A oni o tome pričaju kao o nekom brzom napretku'', navodi Mitrović.

Ko može, bježi što dalje

Ugalj je jeftin, kaže on, kada u cijenu ne ulazi saniranje uništene životne sredine. ,,Ali je preskup, kada to preračunate u prijevremene smrti, izgubljene radne sate i novac za liječenje stanovnika Pljevalja“.

U izvještaju o poglavlju EU o životnoj sredini, Koalicija 27, koja okuplja najznačajnije NVO koje se bave ekologijom, se navodi: „Planovi lokalnog kvaliteta vazduha za opštine Bar, Cetinje, Berane i Bijelo Polje nijesu pripremljeni, iako je trend povećanja zagađenja evidentan. Implementacija Lokalnog plana za Pljevlja nije na zadovoljavajućem nivou, zbog činjenice da konkretni rezultati nijesu evidentni i nivo zagađenja je ostao isti kao i prethodnih godina. Zdravlje građana nije postavljeno kao prioritet...''

Pljevljaci odavno ne vjeruju obećanjima pa se sele, bježeći i od zdravstvenih rizika. Monstat, posljednju deceniju, bilježi negativan migracioni saldo iz ovog grada. I po negativnom prirodnom priraštaju Pljevlja su na prvom mjestu u Crnoj Gori - broj preminulih je za 144 veći od rođenih.

Prve sedmice februara, na sjednici Skupštine opštine Pljevlja većina, koju čine odbornici DPS, Socijaldemokrata i Bošnjačke stranke, odbila je predlog cjelokupne opozicije o hitnim mjerama za rješavanje problema zagađenosti vazduha. Bilo je predloženo da Opština tuži Vladu zbog izostanka saglasnosti na odluku o utvrđivanju naknade za zaštitu i unapređenje životne sredine, te da se traži od nje, EPCG i Rudnika uglja da do 30. marta potpišu memorandum kojim će se precizno definisati dinamika uspostavljanja kvaliteta vazduha, vode i zemljišta u skladu sa standardima EU.

Većina je usvojila je svoje zaključke, kojima se daje podrška započetim aktivnostima Vlade. Opozicija je naglasila da bi bilo tačnije da su ih nazvali – Zaključci o ohrabrivanju zagađivača da nastave sa trovanjem.

Truju i grube i fine čestice

Prema podacima Instituta za javno zdravlje takozvane grube PM10 čestice povećavaju učestalost respiratornih bolesti i dovode do povećanja stope smrtnosti. One izazivaju ili osnažuju astmu, bronhitis i druga oboljenja pluća.

Važeća regulativa u EU, kao i crnogorska, propisuje srednju dnevnu vrijednost za PM10 od 50 mikrograma po metru kubnom (µg/m³) koja ne smije biti prekoračena više od 35 dana godišnje. Zvanična statistika pokazuje da su od 2011. do 2018. godine prekoračenja srednjih vrijednosti ovih čestica u Pogorici bila od 64 do 89 dana godišnje, u Nikšiću od 104 do 147, a u Pljevljima od 144 do 217 dana.

Srednja godišnja vrijednost koncentracije PM 10 čestica ne bi smjela da pređe graničnu vrijednost od 40 µg/m³.  U Podgorici je ona svake godine na granici 37,38, a 2015. je iznosila 41,91 µg/m³. U Nikšiću je od 43 do 62, dok u Pljevljima te vrijednosti idu i do 99,81 µg/m³, kako je zabilježeno 2015. godine.

Povećanje srednje godišnje vrijednosti „finih“ PM 2,5 čestica (prečnika manjeg od 2,5 mikrometra), zabilježeno je u Nikšiću i Pljevljima. Propisana granična vrijednost je 25 mikrograma po metru kubnom. U Nikšiću je često na granici, dok u Pljevljima svake godine prelazi 40 mikrograma, što ga svrstava u najzagađenije gradove Evrope.

EPCG: Planiraju, predviđaju...

Iz Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) za CIN CG/Monitor kažu da se trude da, u skladu sa mogućnostima,  u kontinuitetu realizuju  projekte koji su usmjereni na ,,povećanje sinergije između energetskih objekata i životne sredine''.

Navode da su u 2013/14. godini realizovali projekat stabilizacije brane deponije Maljevac, a u postupku je eksproprijacija zaštitne zone. Projekat rekultivacije na Maljevcu vrijedan je gotovo 20 miliona eura. Za ekološku sanaciju prvog bloka TE Pljevlja predvidjeli su oko 40 miliona eura. „Idejnim projektom planirano je i niz postrojenja koja će smanjiti sadržaj oksida sumpora i azota u dimnim gasovima, zatim  izgradnja postrojenja za tretman otpadnih voda, postrojenje sa novim sistemom suvog transporta pepela, šljake i hemijskog gipsa, kao i uklanjanje azbestnog materijala sa rashladnog tornja'', odgovorili su iz Sektora za korporativne komunikacije EPCG.

U Rudniku uglja AD Pljevlja tvrde za CIN CG/Monitor da redovno kontrolišu otpadna ulja i maziva, a u ljetnjem periodu, zbog prašine za polivanje puteva vodom potroše 150.000 eura. Početkom 2018. godine proradio je taložnik za prečišćavanje voda iz kopa Potrlica na Ćehotini, a vrijednost radova je viša od 280.000 eura.

,,Redovno vršimo ispitivanja. Ukupni trošak ispitivanja kvaliteta vazduha i vode u posljednjih pet godina je iznosio oko 104.000 eura'', kažu iz Rudnika uglja.

Najviše novca, 10 miliona eura godišnje, odlazi na obnovu, iako, kažu, ,,teško je razdvojiti rekultivaciju od procesa proizvodnje jer idu ruku pod ruku''.

Predrag NIKOLIĆ

“The entire privatisation sale of the national Electricity Utility of Montenegro (EPCG) to the Italian A2A company, along with minority stocks of the privatisation investment funds to the Italian A2A, was directly steered by then Prime Minister Milo Djukanovic and his cabinet confidant Branimir Gvozdenovic” says Dusko Knezevic in his interview with CIN-CG & Vijesti. Knezevic’s Atlas Mont Fund had 3.8 million EPCG shares in its portfolio. Montenegro lost over €100 million in the sale of EPCG, whereas a London-based offshore company River Financial Trading Limited (whose owners remained anonymous) stashed a whopping commission.

CIN-CG & Vijesti obtained documents which show that the tender for the EPCG controlling stake of shares was a mere simulation as A2A was already privileged over other bidders in the midst of the tender process, since it was allowed to acquire 15% of EPCG shares owned by four privatisation investment funds before the deadline for submission of bids for the state owned stake.

Dusanka Jeknic as an intermediary?

“All activities on behalf of the London-based intermediary company River which charged € 7 million for brokering the sale of EPCG shares of privatisation investment funds were steered by Dusanka Jeknic. She directly talked to me about the commission that Atlas Fund was to pay to River Ltd. Her cousin Damir Dado Asovic who lived in Milan, was the authorised representative of River Ltd.“ stated Knezevic

Other minority shareholders had already claimed for a long time that top ruling party (DPS) officials were behind the whole transaction that helped the bank of the Djukanovic's family come out of big trouble. The Italian media claimed that the EPCG handover was directly agreed between Djukanovic and then Prime Minister Silvio Berlusconi during his official visit to Montenegro which took place several months before the EPCG privatisation.

This is how it all happened: River Ltd. was imposed upon investment funds as a broker to sell their shares to the pre-selected buyer, the Italian A2A. That happened in the midst of the tender for sale of the state owned shares. River Ltd. committed itself by contract to find a buyer who will pay at least €7.1 per share in return for a commission of €0.35 per share, an unusually high commission of 5% for this type of transaction. Thereby, River Ltd. netted €6.8 million.

Atlas Mont Fund sold its stock of shares for €27.5 million, Eurofond for €44.4 million, Trend for €27.7 milion, Moneta took €23 million, while HLT Fund got  €114 thousand.

Eurofond was facilitator for other funds

According to available documents, Atlas Mont signed the contract with River Ltd. via Eurofond which was under control of Vesko Barovic, a close friend of Milo Djukanovic. Barovic is also a close friend with Dusanka Jeknic, a long-time business associate of Milo Djukanovic. She was his most trustworthy person in Italy and Milan where she lived for years. Her name and the name of Djukanovic pop-up in conversations recorded by Italian prosecutors at the time when they were investigating cigarette smuggling. Barovic’s and Asovic’s names also turned up in these transcripts.

CIN-CG & Vijesti contacted Dusanka Jeknic and asked her to confirm and explain her role in the EPCG privatisation. She replied “I am not the right interlocutor for this topic, thus I cannot help you”. President Djukanovic, in turn, did not reply to our questions about his involvement. Asovic was out of reach.

According to the documents of the Securities and Exchange Commission of Montenegro (SEC), the commission was paid directly to the account of River Ltd. However, the 2009 income report submitted by River Ltd. to the British authorities has no reference to a commission amounting millions of euros. Their balance sheet shows only £24.587.

The pre-agreement already declared the winner

The murky River Financial Trading Limited is registered in Great Britain. It has changed addresses and names several times. The contract between River and the privatisation investment funds was allegedly agreed in order to find a buyer for their EPCG shares for at least €7.1 per share. Nevertheless, the subsequent paragraph states that if A2A walks out River will subsequently find another buyer. That points out beyond doubt that the agreement was rather fictive, as the buyer was already preselected and the price already agreed upon. Two months on, at the end of July 2009, A2A paid the government  €8.4 per share, which was €1.3 above what the investment funds had been paid. That raises suspicion that the “winner” also payed River Ltd. a nice fee.

The fact that Greek consortium of the state owned energy company Public Power and private company of Victor Restis offered a much higher bid of €11.1 per share didn’t matter at the end of the day. A2A already purchased the shares of privatisation investment funds and thereby secured its seat in the EPCG management at the time when the management was deciding on the best bidder for the state controlled stake. That triggered a formal complaint from Russia’s Inter Rao which was also interested to purchase EPCG shares from the government.

Removal of trace through a jungle of companies in the Caribbean

It will be up to independent investigators one day to determine who brought in River Financial Trading Limited. However, there are many murky things about the said transaction. To start from River itself it suffices to say that the company is nothing more than a “mailbox” in London and its address is W1W 7BL. Such companies usually serve to conduct hidden and fishy transactions. The most illustrious world media have already reported about its representatives which further reinforces suspicion about the said company.

When it comes to the contract between our investment funds and River, the intermediary was represented by two persons, directors Edward Petre-Mears and Sarah Louise Petre-Mears. London-based Guardian and Washington-based International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ) published a series of articles about off-shore companies. They also reported that the aforesaid persons were running over two thousand off-shore firms. These actually serve to hide the real owners and their money transactions while they themselves only sign the papers arriving by mail. Although River Ltd. is registered in London, the seat of its representatives is the Caribbean island of Nevis. Most companies that they represent are registered in Great Britain. They were also in the focus of other global media in 2012 as the representatives of one of the largest network of fictive companies in the world. Guardian wrote the same  year that then 38 years old Sarah Louise Petre-Mears from Bradford was running one of the “biggest business empires“ in the world made of more than 1,200 companies stretching from London over the Caribbean all the way to New Zealand. Guardian wrote that the woman’s real businesses were shrouded in mystery.

Her business partner Edward Petre-Mears is of the same calibre, being a director of 1,026 companies. The firms in their business empire usually last as long as it takes to conduct a single or just a few transactions in order to conceal the real owners, property, money origin and to enable tax evasion.

The main role of this company in the EPCG deal was likely to conceal the real recipient of almost €7 million commission paid by the investment funds, as SEC documents show.  The privatisation investment funds representatives agreed to speak to CIN-CG & Vijesti but they said that they could not remember the names of River representatives. On the other hand, they say that they do remember that they were communicating in English.

Sotra cannot remember who put him in touch with River Ltd.

“I don’t remember the manager’s name of the company that we were negotiating with over the sale of EPCG shares. I do know that we spoke English and that the contract signer was an Englishman from London” says Eurofond’s director Bojsa Sotra.

“All privatisation investment funds were in debts up to their neck, most of their money was owed to the Prva Bank. The only asset that we could instantly turn into cash were the shares of EPCG. We were looking for a buyer for months and then Rived Ltd. turned up with its offer”. He claims that “some brokerage firm” put them in touch with River. “I think it was Monte Adria Broker” says he.

Monte Adria Broker was run by Damjan Hosta, a partner of Veselin Barovic. Hosta also had connections with the Prva Bank’s owner Aco Djukanovic (prime minister's brother).

“If the funds had not sold the shares before the end of the tender process (for the government owned stocks) the Milan-based company probably would not have taken part in the EPCG privatisation“ claims Sotra.

Asked whether River Ltd. was just a cover for powerful Montenegrin officials who actually took the money in the form of commission, Sotra replied that “everything is possible“ but the funds only cared to get a good price for their shares.

The contract signed by Atlas Mont on 15 April 2009, contains a statement that the deal with River is made via Eurofond. The purchase agreement was signed on 18 May 2009. It is stated that Atlas Mont shall pay €1.35 million to River Limited for its brokering services.

Radusinovic- Two foreign visitors turned up on behalf of River Ltd.

Director of former MIG Fund Dragan Radusinovic said in the interview for CIN-CG & Vijesti that the investment funds had agreed to seek the buyer together so that they could sell their stocks. He wouldn't answer who put them in touch with River Ltd. He only said that the firm’s representatives were foreigners who expounded their offer to seek a buyer. He stated that the stock market price of EPCG shares was lower than the price offered by River Ltd. Thus he believes that the funds suffered no damage because of the transaction.

In early 2009 the stock market price of a single EPCG share was around €2 even though the nominal price stood at €7.9. MIG Fund joined the River Ltd. package deal somewhat later, i.e., after the bids were opened. A2A offered €8.4 per state owned share.

Bojanic: Now it’s all clear that the deal was illegal

"A mysterious international intermediary, a high fee, the timing and manner of transaction and the price for which four privatisation investment funds sold their EPCG shares to A2A that are documented in the contract lead to conclusion that these were unlawful acts against the interest of shareholders of privatisation investment funds. A2A was given an unfair advantage over the other bidders” said Mladen Bojanic, an economic expert and the executive of E-novativa in his interview with CIN-CG & Vijesti.

The EPCG deal- salvation for Prva Bank

The EPCG deal saved not only the privatisation investment funds but also the bank of the Djukanovic brothers which was in dire straits due to many risky loans it had granted to the regime’s friends that they could not pay back. At the end of 2008 the government helped the bank with €44 million injection in the form of a favourable loan which was approved just prior to the EPCG privatisation process. Most money paid to the privatisation investment funds came via Prva Bank as well as subsequent transactions of the government and minority shareholders. The EPCG kept its money at Prva Bank. A2A also put its €96 million for EPCG capital increase on Prva Bank account for years thus enabling the Djukanovic’s brothers bank to maintain liquidity for years. Besides, Prva Bank was the exclusive escrow agent for A2A for which the Italians were paying commission to the bank.

The then executive of Prva Bank Predrag Drecun said upon finalising the EPCG handover that the deal turned the bank into the most liquid in Montenegro while the year before the bank was on its knees. Once the transaction was finalised, there was enough money in the bank to pay back the rescue loan granted to it by the government.

There were other indicators that pointed out to the government’s bias in favour of A2A. On 2 Feb 2009 the government published the tender for the EPCG stocks which was to be closed by 30 April. However, the tender process was extended in early April while the terms and conditions of the tender were also changed. Now we can see in the revealed contracts between the privatisation investment funds and A2A that the Funds were negotiating the sale of shares with River in April while the contracts were signed in May. That raises suspicion that the government, by extending the deadline, wanted the A2A to acquire the shares of privatisation investment funds before the tender conclusion.

Apart from A2A, the bids arrived from Russia’s Inter Rao (its bid was declared invalid) Norway’s NTE (which was rejected) and Greek consortium which made the highest bid.

Minority shareholders objected to the selection of A2A and instigated legal proceedings as they felt that they were at loss since the Greeks offered a significantly higher price per share. The government retorted that the Italian bid was better while the Greeks were flawed because they lacked one notary signature and did not declare how many employees they would keep under new circumstances.

Greeks give up on lawsuit and obtain Saint Stephan Island Resort in return

The Greeks announced a lawsuit, but the company of Greek tycoon Restis suddenly decided not to wage battle in courts. Instead, to the surprise of many,  Djukanovic agreed with Restis to hand him over the island of St. Stephan which was under Aman Resorts management. Mladen Bojanic claims that “all those developments lead us to believe that everything had been organised and coordinated from one place so to install A2A in command of EPCG and to discourage other bidders. I don’t believe that those masterminds cared about national interests. They only cared about their own private interests”

There is an obvious pattern of how the most important Montenegro’s assets and enterprises were sold to pre-determined partners. Millions in commissions were paid through elusive, far-away offshore companies, including in the case of the Telecom privatisation.

Had the offer from Greeks been accepted the state would have earned a lot more- €170 million

The experts believe that it would have made sense to sell jointly the stocks of the government, the funds and minority owners. However, in the cases of Telecom and EPCG, the sales were conducted separately. Thus, it can be asserted that minority shareholders in these instances suffered a loss.

The privatisation investment funds sold their stocks for €138 million in total. Nonetheless, if the price of €8.4 which was paid to the government and small shareholders was also paid to the funds they would have received €163 million.

Even though €138 milion arrived at the accounts of privatisation investment funds, the money was swiftly spent by their managers whereas ordinary citizens that invested their vouchers in the funds had not benefited from the sale.

Had A2A not been favoured and had the Greek bid been accepted (€11.1), the state, the funds and other shareholders would have received €608 million in total. That is €170 million above what A2A paid.

Goran KAPOR / Milka TADIĆ-MIJOVIĆ