Strani investitori donose novu kulturu rada i poslovanja, ali svijest domaćih poslodavaca još nije na nivou da razumije kako zadovoljan i zdrav zaposleni predstavlja prioritet, odnosno najznačajniji kapital i preduslov uspješnosti, kažu u Udruženju zaštite na radu

Nesnosna toplota koja usijava kosti, nezdravo zračenje, dim i prašina što se kroz mnogo filtera probija do nozdrva i očiju, posebno su neprijatni za one koji se prvi put zateknu u pogonu elektrolize Kombinata aluminijuma.

Radnici kažu da su navikli. Na drugi tas, sa mjesta odakle su nekada počinjale reportaže o hljebu sa sedam kora, oni stavljaju platu dva puta veću od prosjeka koju nose porodicama. I bolju zaštitnu opremu.

Pokriven je svaki dio tijela. Imaju zaštitne cipele i kombinezone, maske protiv prašine i gasova, rukavice, šljemove iz kojih se nastavljaju zaštitne naočare. U susjednoj livnici, radnici nose i dodatne termoizolacione štitnike na nogama i veliki vizir na šljemu.

„ Proizvodnja aluminijuma svugdje je prljava industrija štetna po zdravlje. Imamo potrebnu zaštitnu opremu i to umanjuje negativne efekte. Plate jesu veće od prosjeka, ali upravo zbog tih napora i uslova rada. Imamo i skraćeno radno vrijeme i beneficirani radni staž”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Vijesti predsjednik Sindikalne organizacije AD KAP u stečaju Radoman Minić.

Zvanično, ovdje već duže nijesu otkriveni novi slučajevi oboljenja koja nastaju kao posljedica rada. To, međutim, i u slučaju ovoga nekada rekordera po broju invalida rada samo nastavlja priču koja Crnu Goru stavlja na crnu listu. Ustanova koje se bave medicinom rada i otkrivanjem profesionalnih oboljenja u zemlji naprosto - nema. Tako su iz statistike iščezli oni čija su pluća trajno oboljela na poslovima kojima se udiše metalna prašina (pneumikonoze, fibroze, pneumonitisi, astme), radnici sa malignim bolestima, za koje je u svijetu naučno dokazano da su u vezi sa opasnim materijama i mnogi drugi koji nijesu imali prilike da uživaju u prijevremenim penzijama.

Rad u industriji, naročito ako je tehnologija starija od pola vijeka, poput Kombinata aluminijuma i Željezare, nosi za zaposlene veliki rizik ugrožavanja zdravlja i povreda.

Dodatni problem je ako takva fabrika ode u stečaj, jer po zakonu prestaju da važe svi akti pa čak i o procjeni rizika na radnom mjestu. Inspekcija zaštite na radu tada nema nadležnost da kontroliše, a stečajna uprava nema obavezu da organizuje ni ljekarske preglede. Interesi povjerilaca su na prvom mjestu.

U takvoj situaciji sada se nalaze Kombinat aluminijuma i Rudnici boksita Nikšić. Kompanija Uniprom je u julu 2014. godine, započela preuzimanje Kombinata. Zbog problema koji su se naknadno pojavili u vezi sa nekoliko lokacija, prenos imovine na novog vlasnika još nije okončan, a time ni stečaj. Uniprom upravlja proizvodnjom, uz kontrolu stečajnog upravnika i Privrednog suda, tako da još važi zakon o stečaju.

Iz uprave Kombinata aluminijuma, koja je ekipi CIN-CG/ Vijesti otvorila vrata elektrolize koja se rekonstruišu i gradilišta nove fabrike za proizvodnju legura, tvrde, da iako zbog stečaja nemaju obavezu, primjenjuju propise o zaštiti na radu.

„U sistem zaštite na radu nastavljeno je da se ulaže i nakon stečaja 2013. godine. Prošle godine smo imali četiri povrede na radu. U odnosu na deceniju ranije zaposlenih je tek jedna četvrtina, ali je broj povreda smanjen 32 puta. Stopa povređivanja, koja je odnos broja zaposlenih i povreda, 2007. godine je iznosila 6,12 a prošle je bila 0,81. Svjetska norma za ovu industriju je tri”, kazala je šefica KAP-ovog Centra za zaštitu na radu Sanja Dujović. Ovakav rezultat ona pripisuje obuci i nabavci kvalitetne zaštitne opreme. Uradili su 40 upustava za bezbjedan rad u raznim sektorima KAP-u, kao i 130 detaljnih instrukcija “korak po korak” za bezbjedno izvođenje svih radnih operacija, na osnovu kojih obučavaju zaposlene, tako da se ne osjeti da je ukinut akt o procjeni rizika.

Najčešći uzroci povreda, prema njenim riječima  su nedovoljna pažnja prilikom izvođenju radne operacije, veoma rijetko je to zbog nekorišćenja ili nepravilne upotrebe zaštitne opreme. Posljednji smrtni slučaj zabilježen je u nekadašnjem gigantu 2004. godine.

„U Kombinatu se već deset godina sprovodi postupak rekonstrukcije situacije kako je došlo do povrede na radu, nedvosmisleno se utvrđuju činjenice i okolnosti i preduzimaju mjere da se slično ne ponovi. Izvještaji se ističu na oglasnim tablama, da bi se svima ukazalo šta se desilo i kako se moglo izbjeći”, navela je Dujović.

Šefica sektora za kadrovske i pravne poslove u KAP-u Borjanka Čobeljić kazala je da radnici imaju ugovore o privremenom angažovanju, što po zakonu o stečaju, osim zarade isključuje druga prava iz Zakona o radu. Umjesto godišnjeg odmora, na koji, prema njenim riječima, nemaju pravo, radnici koriste veći broj slobodnih plaćenih dana, a imaju skraćeno radno vijeme kroz petobrigadni sistem (tri dana rade, dva su slobodna). Iako je drugačije nekada bilo nezamislivo, sada se u vrline poslodavca stavlja i to što se redovno isplaćuju zarade, porezi i doprinosi, kao i svaki prekovremeni sat.

“Radno angažovana lica su osigurana za slučaj nezgode; obezbijeđeno im je pružanje primarne zdravstvene zaštite u novoj ambulanti, dok se za slučaj privremene spriječenosti za rad, što takođe nije obaveza Uniproma po Zakonu o stečaju, radnicima isplaćuje zarada po osnovu bolovanja. Koriste plaćena odsustva za dane državnih i vjerskih praznika, njege člana porodice, rođenja djeteta, smrti člana porodice… Imaju obezbijeđen redovan prevoz i topli obrok u novom restoranu, a sve to takođe nije obaveza Uniproma”, kazala je Čobeljić.

Nova ambulanta u fabričkom krugu, odmah pored glavne kapije, otvorena je krajem maja i radi u sistemu podgoričkog Doma zdravlja. Osim zaposlenih, koriste je i bivši radnici i penzioneri KAP-a kao i stanovnici okolnih naselja Dajbaba, Dahne, Cijevne, Srpske. Ljekar Bogdan Zogović je tako “izabrani” za 1.800 pacijenata .

Pored kvalitetnijeg praćenja zdravlja zaposlenih, tvrdi on, omogućeno je efikasnije zbrinjavanje kod povreda na radu. “Ambulanta je u funkciji 24 sata dnevno. Posjedujemo ambulantno vozilo opremljeno za transport, novi EKG, inhalator i drugu potrebnu opremu”, naveo je Zogović.

Sindikat ne gleda blagonaklono na sva objašnjenja uprave o nepostojanju obaveze prema radničkim pravima.

“Ne slažemo se sa tumačenjem da radnici u stečaju nemaju pravo na godišnji odmor. U prve dvije godine nijesmo imali nikakve dodatne slobodne dane. Prošle godine smo dobili šest dodatnih slobodnih dana, ove godine su povećali na dvanaest”, kazao je Minić.

Kraj imovinsko pravne zavrzlame u KAP-u, ističe on, radnici ipak očekuju sa zebnjom.

„Imali bismo dugoročnije ugovore o radu i nesporna radnička prava, ali mnogi strahuju da li će ostati na radnom mjestu nakon završetka stečaja”, kazao je Minić

Šezdesetak kilometara dalje, u Boksitima, Uniprom je angažovao nekoliko podizvođačkih firmi koje su zaposlile radnike i obavljaju većinu poslova u Rudniku. Inženjeri zaštite na radu u tim firmama ponovili su za „CIN-CG/Vijesti” sličnu priču, o tome da sprovode sve mjere i radnje kao da Rudnik nije u stečaju, te da posjeduju potrebnu zaštitnu opremu.

To je u razgovoru za CIN-CG/Vijesti potvrdio i jedan od zaposlenih Nikola Žugić. On kaže, kako  nije čuo da je u posljednje vrijeme bilo povrijeđenih radnika. I rudarska inspekcija zna da u posljednjih pet godina nije bilo težih incidenata i smrtnih slučajeva. Ona po zakonu o rudarstvu, kontroliše mjere zaštite na radu u ovoj oblasti, ali ne i u Boksitima, dok traje stečaj.

Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu ocjenjuje da najveći broj poslodavca iz industrije posljednjih godina veću pažnju posvećuju zaštiti i zdravlju svojih zaposlenih.

“Smatramo da su strani investitori donijeli tu novu kulturu rada i poslovanja. Međutim, svijest domaćih poslodavaca još nije na nivou na kojem bi razumjeli da zadovoljan i zdrav zaposleni predstavlja prioritet, odnosno najznačajniji kapital i preduslov uspješnosti” kazala je Janković.

Podsjećajući,  da  broj povreda u ovim kompanijama u posljednjih pet godina u kontinuiranom padu, ona preporučuje da “poslodavci redovno prate i analiziraju mjere zaštite, prilagođene svakom radnom mjestu pojedinačno, uzimajući u obzir sve njegove specifičnosti, kako bi se moguće povrede i rizici od profesionalnih oboljenja sveli na minimum”. Neophodno je, naglašava, da i zaposleni prolaze kroz kontinuiranu edukaciju.

Iz inspekcija zaštite na radu ocjenjuju da su najčešći uzroci povređivanja u crnogorskoj industriji neispravna sredstva za rad, ili nepravilno rukovanje, kao i pad sa visine. U posljednje vrijeme, rjeđi uzroci su da poslodavci nijesu obezbijedili zaštitnu opremu, a češći da je radnici ne koriste.

“Evidentno je da se sada poslodavci više pridržavaju propisa nego u nekom ranijem periodu”, naveli su iz Inspekcije.

Za kršenje zakona propisane su novčane kazne za poslodavca od 500 eura do 15.000 eura, za odgovorno lice od 30 eura do 1.000 eura, a ako je poslodavac preduzetnik kazne su od 250 eura do 10.000 eura.

U Željezari - ćute

Iz nikšićke Željezare, kojom sada upravlja turska Tosjali grupa, nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG/Vijesti o tome kako se realizuje zaštita na radu u ovoj kompaniji.

Inspekcija za zaštitu na radu podsjeća da je u Željezari, u proteklih pet godina, bio jedan smrtni slučaj i tri teške povrede.

Zaposleni u ovoj kompaniji potvrdili su za CIN-CG/Vijesti da su sada uslovi bolji nego prije tri godine kada se desio najveći broj nezgoda.

„Tada su nas tjerali da radimo i po 14 sati dnevno u vrlo teškim uslovima na ionako opasnim radnim mjestima. Zbog umora radnici nijesu mogli da zadrže koncentraciju i dešavale su se greške zbog kojih je dolazilo do nesreća. Nakon toga smo organizovali proteste, a kolege koje su dobile otkaz jer su odbile da rade u takvim uslovima sud je vratio na posao. Nakon toga situacija se popravila, ali i dalje zbog stare tehnologije i neulaganja vlasnika radimo u teškim uslovima za plate od 350 do 400 eura”, kazao je jedan radnik Željezare.

Tara nosi žrtve

Ni iz fabrike oružja i municije Tara iz Mojkovca, u vlasništvi švajcarskog biznismena Hajnriha Tometa,  nijesu odgovorili na pitanja u vezi organizovanja zaštite na radu. U proteklih pet godina, prema statistici inspekcije, tamo su se desile jedna teška i dvije kolektivne povrede na radu. Iza stručnog rječnika je surovi bilans - troje mrtvih i mnogo povrijeđenih.

„U jednoj kolektivnoj povredi je jedan zaposleni smrtni stradao i bilo je sedam lakše i teže povrijeđenih, a u drugoj kolektivnoj dva zaposlena su bila teško povrijeđena i kod njih su nastupile smrtne posljedice. U fabrici Tara je za šest nepravilnosti ukazano poslodavcu i dat primjeren rok za njihovo otklanjanje, za dvije nepravilnosti je donijeto rješenje o otklanjanju nepravilnosti, a za četiri nepravilnosti izdati prekršajni nalozi u ukupnom iznosu od 1.000 eura za pravno lice i 60 eura za odgovorno lice”, navedeno je iz Inspekcije.

Tužilaštvo je u slučaju Tare, kada su u januaru ove godine poginula dva radnika, konstatovalo da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka protiv bilo kojeg lica. Samo će jedna nesreća, iz oktobra 2014. godine, dobiti sudski epilog. Zbog nje je optužen pukovnik u penziji Dragoslav Negoicić, koji je i sam bio jedan od šest povrijeđenih radnika. On je optužen za teško djelo protiv opšte sigurnosti i suđenje je u toku u bjelopoljskom Osnovnom sudu.

U Rudniku i pas zna da ujede

Prema podacima rudarske inspekcije, u proteklih pet godine bile su dvije teže povrede u Rudniku uglja Pljevlja. Oni su obavezni da jednom godišnje izvrše inspekcijski nadzor kod koncesionara, a tokom prethodne godine i tokom ove nije izrečena ni jedna kazna kompaniji.

„Uzroci teških povreda na radu bili su nesprovođenje mjera zaštite na radu od zaposlenih. U jednom slučaju nije bilo osugurano sredstvo za rad koje je palo na nogu radnika, a u drugom je greškom radnika došlo do strujnog udara u kojem je zadobio opekotine”, naveli su iz rudarske inspekcije.

Iz kompanije kažu da imaju službu zaštite na radu sa šest zaposlenih, da je urađen akt o procjeni rizika,  a svi zaposleni prošli obuku za bezbjedan rad, kao i da imaju potrebnu opremu. Prošle godine u Rudniku je bilo 19 povreda zaposlenih, a ove godine do 14. septembra još 12.

„Nije bilo povreda sa smrtnim ishodom. Ovaj broj povreda je manji u odnosu na prethodne godine. Uzroci povreda su: klizanje i pad na zaleđenoj ili mokroj podlozi (15); udar radnim alatom (8); posjekotine (3);  udar struje-voltin luk–opekotine (1); ujed psa (1);  iskretanje skočnog zgloba (1);  priklještenje prstiju (2). Karakterišu ih otežani uslovi rada i klimatski faktor, nepoštovanje procedura i nepažnja”, naveli su iz kompanije.

Više od saplitanja, nego od struje

Nekadašnja Elektroprivreda sada je podijeljena u tri različite firme - EPCG, CGES i CEDIS a svaka ima svoju službu zaštite na radu i akt o procjeni rizika. I sve ističu da u proteklih godina nije bilo tragedija na poslu.

„Stalno praćenje i neprekidna analiza mjera bezbednosti i zaštite zdravlja ljudi doprinosi da se u CGES-u sve manje suočavamo sa ozbiljnim povredama na radu, što za rezultat imamo smanjenje troškova usljed povreda, bolovanja ili profesionalnih oboljenja zaposlenih”, naveli su iz ove kompanije. Ove i prošle godine registrovali su po dvije manje povrede radnika, navodeći kao uzroke kretanje i rad po neravnom i nepristupačnom terenu.

U EPCG su prošle godine imala 16 povreda na radu, a ove osam. Kao uzroke navode klizanje ili spoticanje uslijed uslova u kojima se poslovi obavljaju, a zatim neopreznost i pad koncentracije.

Tokom prošle i ove godine u CEDIS-u je registrovano 39 povreda na radu, a posebno ističu da su imali 1.145 zdravstvenih pregleda za zaposlene koji obavljaju poslove sa povećanim rizikom, te da su obuku za bezbjedan rad prošla 732 radnika, lekcije iz  prve pomoći savladalo je 295, a iz zaštite od požara 61 zaposleni.

Goran KAPOR

Na mjestu planiranom za kulturu nići će stambena zgrada, ispod školskog dvorišta gradiće se javna garaža, a na upozorenja stručnjaka da se krše propisi i ugrožava kvalitet života, glavni državni arhitekta vidi samo arhitekturu „natprosječnih dometa“

Glavni državni arhitekta Dušan Vuksanović dao je saglasnost na idejno rješenje da se neposredno uz školu „Savo Pejanović“ gradi trospratna poslovno – stambena zgrada sa podzemnom garažom, iako je Prostorno urbanističkim planom (PUP) Podgorice za tu lokaciju predviđena samo kultura, ne i stanovanje.

Dok stručnjaci, pored planskih, upozoravaju i na ugrožavanje kvaliteta života i druge potencijalne konflikte ovog rješenja koje bi valjalo ispitati, te da bi škola trebalo da bude slobodnostojeći objekat, a ne u okviru zatvorenog bloka, Vuksanović smatra da je riječ o arhitekturi „natprosječnih dometa“.

Ukoliko investitor, firma „Industriaimport – Industriaimpex“ ostvari svoju namjeru, prekoputa najstarije podgoričke osnovne škole nići će trospratnica sa 36 stanova, dok će ispod školskog dvorišta biti izgrađena podzemna garaža sa 135 parking mjesta.

U nevladinoj organizaciji „Ko ako ne arhitekt“ (KANA), upozorili su da bi taj objekat bio previše blizu školi i da će da dovede u pitanje kvalitet boravka đaka, ali i stanara. Milica Vujošević iz te NVO kazala je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da planski dokumenti iz 2004. i 2010. godine za to područje nijesu u skladu sa Prostorno – urbanističkim planom (PUP) Podgorice iz 2014, zbog čega je bilo potrebno da se usklade. Zbog toga je bivši gradonačelnik Slavoljub Stijepović donio prije tri godine Odluku da se pokrenu izmjene Detaljnog urbanističkog plana (DUP) Drač – Vatrogasni dom, na koje se čekalo sve do 2017. godine, kada je završen nacrt. Savjet za reviziju planskih dokumenata u februaru ove godine, međutim, zaključio je da opet nijesu poštovane odredbe plana višeg reda (PUP-a), između ostalog i u vezi sa gradnjom na parcelama kod osnovne škole „Savo Pejanović“.

„I nakon tog negativnog mišljenja, izdata je saglasnost za gradnju stambenih objekata. Sada, kada je već izvjesno da će se ti objekti graditi, dovodi se u pitanje postupanje planera po sugestijama revidenata, jer će planirano rješenje opet da bude u suprotnosti sa planom višeg reda. PUP Podgorice cijelu parcelu namjenjuje sadržajima kulture, sa gotovo upola nižim indeksom izgrađenosti i zauzetosti nego što je to planom nižeg reda predviđeno“, ističe Vujošević.

U dokumentu izdatom u maju, kojim daje saglasnost na idejno rješenje da se gradi stambena zgrada i javna garaža, glavni državni arhitekta Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORT) Dušan Vuksanović, pozvao se upravo na stručnjacima sporni Urbanistički projekat (UP) Drač - Vatrogasni dom - Zona A, te konstatuje da su arhitektonske karakteristike objekta u skladu sa njegovim smjernicama. Vuksanović ocjenjuje da objekat predstavlja graditeljsku i tehnološku cjelinu, te da nije moguća fazna izgradnja, kao i da je predviđen ravni, zeleni krov. U rješenju piše i da objekat ima dvije podrumske etaže, koje su sastavni dio podzemne garaže, prizemelje i tri sprata i da je visina zelenog krova 20 metara.

Nasuprot „natprosječnih“ dometa koje je uočio u arhitekturi, Vuksanović, u odgovorima na pitanja CIN-CG nije objasnio zbog čega je donio saglasnost za gradnju, ako postoje ozbiljne primjedbe i PUP ne predviđa stanovanje na toj lokaciji. Tim primjedbama u februaru bavio se i Savjet za reviziju planskih dokumenata u MORT-u, kada je davao sud u vezi izmjena DUP-a Drač – Vatrogasni dom. U izvještaju, u koji je CIN-CG imao uvid, piše da “treba preispitati planiranje objekata u zoni A”, i to u dijelu spornih parcela.

Savjet, koji čine dekan Arhitektonskog fakulteta Svetislav Popović, inženjer geodezije Milutin Baturan, inženjeri građevine Simeun Matović i Nikola Spahić, inženjer elektrotehnike Miloš Vujošević, inženjer pejzažne arhitekture Vesna Jovović i inženjer građevine Oliver Marković, smatra da izgradnja objekta neposredno do gradskog pozorišta i osnovne škole može da dovede do potencijalnog konflikta između tih objekata, „sa aspekta ambijentalnih vrijednosti i kvaliteta života“.

„Evidentno je da se planirani objekti direktno oslanjaju na školu i školsko dvorište, pa se postavlja pitanje kako će se odvijati život ljudi neposredno uz školu, kao i boravak djece na otvorenom“, piše u nalazu Savjeta. Članovi, između ostalog, smatraju da se može zaključiti da će unutrašnje dvorište škole da bude zatvoreno susjednim objektima u vidu bloka. „Samim tim, postoji realna opasnost da predmetni prostor ne može da zadovolji minimalne sanitarno – higijenske uslove (odnos svjetla i sjenke, aeraciju, odnosno izlaganje svježem vazduhu) i slično, za boravak djece“.

Savjet je naglasio da je neophodno da objekat osnovne škole postoji u prostoru kao slobodnostojeći objekat, dakle bez naslanjanja, dodirivanja, kao ni u okviru zatvorenog bloka.

I u NVO KANA smatraju da će izgradnja stambenih zgrada tik uz osnovnu školu da dovede u pitanje ne boravak đaka u dvorištu, već i kvalitet života budućih stanara.

„Osim toga, planirani objekti su na sjevernoj strani bloka, tako da ne utiču negativno na osunčanje dvorišta škole, ali su zato dnevne prostorije u objektima stanovanja takođe okrenute ka sjeveru, odnosno Hercegovačkoj ulici, što je veoma nepovoljno za boravak stanara“, ocijenila je Milica Vujošević.

Nekoliko roditelja učenika iz ove škole obratilo se CIN-CG izražavajući i strah da će i budući radovi, uključujući i garažu, ugroziti temelje postojeće školske zgrade, pa će i ona morati da se sruši. U Ministarstvu prosvjete, na čijem je čelu Damir Šehović, kažu da su dobili nedvosmislenu potvrdu da se to neće desiti. Urađena su, kažu, ispitivanja tla, dobijeni geomehanički elaborati za čije je poštovanje odgovoran projektant, a nakon toga i revident i nadzor. Poručili su da im najviše povjerenja „uliva“ upravo mišljenje glavnog državnog arhitekte, koje je za dio stručne javnosti – sporno.

„Ono, pak, što je Ministarstvu prosvjete, kao resoru koji se ne bavi građevinarstvom, najrelevantnije, jeste činjenica da postoji saglasnost državnog arhitekte u Ministarstvu održivog razvoja i turizma na idejno rješenje projekta“, saopštili su iz Ministarstva prosvjete.

Zauzimanje školskog dvorišta u centru grada zbog gradnje garaže i sabijanje đaka u svojevrstan geto, a sve mimo planova višeg reda, ukoliko ne doprinese rušenju škole, svakako će nastaviti njeno urušavanje. Osnovna škola „Savo Pejanović“ jedna je od najstarijih u Podgorici. Od 1946. do 1950. godine radila je kao Niža gimnazija, naredne dvije godine kao prva sedmogodišnja osnovna škola, a od 1952. kao osmogodišnja. U prošloj školskoj godini imala je 555 učenika, 24 odjeljenja i 32 zaposlena. Posljednjih godina, bilo je dva ili tri formirana odjeljenja prvaka, a prije deceniju pet. Školu u centru tada je upisivalo oko 150 đaka.

Roditelji, koje je CIN-CG kontaktirao, smatraju da je sve manji broj upisanih prvaka, ali i izgrađena osnovna škola „21. maj“ na Draču, pokazatelj je kako bi i parcela na kojoj se nalazi „Savo Pejanović“ kroz nekoliko godina mogla da bude pretvorena u gradilište.

Direktorica škole Darinka Adžić nije željela da komentariše sada već izvjesnu gradnju u neposrednoj blizini te ustanove i kako će izgledati školski život za to vrijeme i kasnije.

Vlasništvo se rješava „u hodu“

Na mjestu gdje se planira gradnja zgrade u Hercegovačkoj ulici, postavljena je tabla sa natpisom „gradilište“, čiji je investitor kompanija „Industriaimport – Industriaimpex“, a izvođač radova „Co Kankaraš“ iz Podgorice. U pitanju je, međutim, rušenje starog objekta na jednoj parceli, za šta postoji dozvola, a ne gradnja stambeno - poslovne zgrade, za šta još nijesu pribavljene sve neophodne dozvole.

Prema podacima sa sajta Glavnog grada, kompanija je dobila takozvane urbanističko - tehničke uslove, ali građevinska dozvola još nije izdata.

Na interesovanje CIN-CG o tome kako je moguće da je dao saglasnost na idejno rješenje projekta, iako kompanija nije vlasnik parcela na kojima planira da gradi objekat, glavni državni arhitekta je odgovorio da su pitanja vlasništva nad cjelokupnom urbanističkom parcelom, prema njihovim saznanjima, još na razmatranju kod nadležnih organa. Kompanija „Industriaimport – Industriaimpex“ još u feburaru prošle godine od Glavnog grada zatražila je da im izda urbanističko – tehničke uslove za izgradnju objekta i garaže. U kasnijem, dopunjenom zahtjevu iz oktobra prošle godine, između ostalog piše da sa jednim od vlasnika parcele (fizičko lice) imaju ugovor o zajedničkom investiranju. Sa druge strane, napomenuli su da će na drugoj parceli (dvorište škole) graditi javnu garažu po ugovoru sa Glavnim gradom, uz saglasnost Ministarstva prosvjete i naglasili da ipak imaju riješene imovinsko – pravne odnose. To obrazloženje znači da bi kompanija javnu garažu radila i na dijelu dvorišta koje je u vlasništvu Glavnog grada, shodno ugovoru. CIN-CG nije uspio da stupi u kontakt sa izvršnim direktorom „Industriaimport – Industriaimpex“ Sretenom Đikanovićem. Sa druge strane, ta kompanija nema sajt na internetu, kao ni dostupan kontakt telefon.

Vlada ranije prodala dio dvorišta

Vlada je još 2014. godine zadužila tadašnju ministarku prosvjete Sanju Vlahović da zaključi ugovor sa „Industriaimport – Industriaimpex“, kako bi se dio parcele, u vlasništvu države, koji koristi škola „Savo Pejanović“, prodao toj kompaniji.

Prema ugovoru iz 2015. godine, koji je razmatran na sjednici Vlade i dostupan na internetu, parcela od 228 metara kvadratnih, koju je koristila škola, prodata je za 119.319 eura. U obrazloženju piše da ta parcela nije potrebna školi za obavljanje djelatnosti. Uvidom u katastarske podatke, kompanija se 2015. godine upisala u katastar kao vlasnik parcele. Nekoliko okolnih parcela, među kojima je i ona na kojoj je i „Savo Pejanović“, vlasništvo su države, na raspolaganju Vladi, a na upravljanje školi. Jedna od njih je u vlasništvu države, a na raspolaganju Glavnom gradu.

Ana KOMATINA

It seems that nothing can deter the government to milk extra millions of Euros out of its tax payers through bloated electricity bills. The proposed small hydro plants are minuscule in tackling the country's current power deficit while looming environmental damage is a way too costly. 

The Balkan countries have been known for long time for their breath taking landscapes and pristine lakes, rivers and mountain springs. Nevertheless those sceneries lose ground in many places to dry river beds and extinct animal and plant species. In return, the small hydropower business owners get rich at the expense of nature and law-abiding tax payers. Builders, bankers and governments have visions of some 3,000 small hydro plants dotted from Slovenia down to Albania. If their dreams come true there will be dire consequences for the most valuable Balkan asset- water resources.

Under the pretense of developing renewable energy sources with almost insignificant capacity to meet the country’s needs, the state treasury will award millions through concession deals that will further enrich those around the ruling clique in Montenegro. Some bankers in the Balkans will join hands with the forces that fight the nature. The pattern of behaviour is almost identical in the whole region.

The Balkan River Defence organisation claims that it’s high time to stop the havoc. Its representatives will tour Albania, Macedonia, Montenegro, Bosnia and Herzegovina, Croatia and Slovenia within a month to ring alarm bells. The Balkan free river flows are habitats to 69 animal species that exist nowhere else and some 40% of Europe’s snails and clams inhabit the same rivers.

Slovenian biologist Rok Rozman is the founder of Balkan River Defence. He spoke to the Montenegrin Investigative Reporting Centre (CIN-CG) and the Weekly Monitor. He says that “Three thousand dams (high and small) are to be constructed on the rivers stretching from Slovenia down to Albania. If this happens the local population and Europe will lose the last pristine free flowing rivers. On the other hand, in the northern and western part of Europe more than 3,000 dams will be removed. That speaks for itself“. He says that hydro plants are not considered green and renewable sources of energy anymore as many studies showed their destructive impact on environment, habitats and sustainable life.

“The whole picture is rather clear. The new dams will not help the region generate more electricity or turn it green in terms of renewable energy. This is actually about money laundering and corruption. International funds and big hydro companies are restricted from building in their respective countries hence they come to the Balkans where corruption is widespread and the EU regulations are not enforced. Therefore, we cannot accept to lose the last European oasis of wild life so that just a few can become wealthier than ever”- says Rozman.

International organisations EuroNatur and RiverWatch presented the Financing for Hydropower in Protected Areas of Southeast Europe study in March this year. It was presented together with local Balkan partners and the study has references to 3,000 new dams. It further states that since 2005 the European Bank for Reconstruction and Development (EBRD), the European Investment Bank (EIB) and the World Bank Group have provided loans and guarantees worth 727m € for 82 hydropower plants in the Balkans. That includes 37 projects in protected areas of national parks and Natura 2000 areas. The money provided by commercial banks is what enables controversial projects. It’s hard to keep the track of their financing but the study’s authors came up with 158 cases of which 55 occurred within protected areas. Austrian Erste & Steiermaerkische Bank and Italian Unicredit Group lead the charge in project financing with 28 projects each. In the section related to Montenegro there are references to the First Bank of the ruling Djukanovic family which finances the renewable energy sources there.

According to the Ministry of Economy there are 20 operating small hydropower plants in Montenegro. Five of them are owned by the national power company (EPCG), 2 are joint venture of the EPCG and Norwegian NTE while 13 are operated by private companies. Altogether there will be 53 small hydropower plants as a result of vetted concession deals.

Most of those plants are run by companies closely linked to the ruling clique. The people in Montenegro’s northern communities staged many protests lately amidst growing discontent with small hydropower. They accused the government of stealing the water from them and called for ban on further constructions.

“The whole river is taken away from us. It’s gone into big tubes. Four power plants have been constructed here, all the way from the river’s spring down through our community”- said in the interview for CIN-CG and the Monitor Vesko Davidovic, the community chairman in Sekular, a small place in the north of Montenegro.

It’s pretty much the same in Plav, another northern community, where two small plants were erected on the nearby rivers. The locals moan about the calamity that has descended upon them- dry riverbeds and all fish extinct.

“We foiled the plant construction twice as the environmental study was returned for further elaboration” says Nikola Vemic of the Donja Bukovica Environmentalists. “It was written by someone half illiterate” he said to CIN-CG and the Weekly Monitor. He further explains that his movement organized two protests that were attended by hundreds of people. “We brought experts from Serbia, Croatia and Scotland who refuted the claims of those who denied any adverse effects on the ecology” continues Vemic.

Montenegro’s government refers to 2009 EU Directive to justify the small hydro power businesses. The aforesaid directive instructs the member states to provide at least 20% of power from renewable sources by 2020. The government of Montenegro moved up the notch to 33%.

The hydropower businessmen often refer to Europe as a model stating that 24,000 small plants operate there. Moreover they cite that Norway uses 100% of its hydro potential, France and Italy are at 86% each while Germany and Austria stand at 88%.

“However, we must keep in mind that it’s not the same thing to encourage small hydropower facilities in Western Europe and the Balkans. The West European rivers are not in the free flow anymore while it’s quite the opposite in the Balkans”- explains Vuk Ikovic, a biologist with the Organisation KOD. He adds that “rivers on which hydropower facilities in Montenegro are erected are just rivulets compared to many big European rivers. To capture and redirect a small river into several km of tubes is nothing but a crime against life and nature”.

Milija Cabarkapa of the Green Home NGO says that it’s difficult to define major environmental problems when it comes to small hydropower facilities. “Aquatic animal populations like fish, insects, leech etc. will suffer decline. Many species are forced to migrate and readjust. If they survive, it will take a decade or more to fully repopulate. Some habitats will be lost for good“.

He explains that dams prevent the upstream migration of fish and other creatures. “Tributaries are fish spawning areas and since small hydropower facilities are usually build on the tributaries of big rivers the fish cannot reproduce anymore. The small hydro facilities are proposed on all larger tributaries in Montenegro which will thus ensure the destruction of the fish spawning sites and substantially decrease the fish stocks” says Cabarkapa.

The Coalition 27 which gathers many NGOs from Montenegro and Croatia recently called for moratorium on all further concession deals and review of those already approved. They claim that most permits were approved without the required criteria and in the absence of environmental case studies, strategic guidelines and spatial planning details.

“No one has done a proper evaluation of the ecosystem of the rivers which are planned for hydropower business and that is the worst problem” says in the interview for CIN-CG/Monitor Aleksandar Perovic who heads the Ozone Environmental Movement. He elaborates the importance of rivers for local communities, their way of life, irrigation, fishing and tourism. However everything is irrelevant when selfish interests of a few come to the fore.

“The authorities declare the small hydropower projects a matter of public interest without any serious analysis. That is preposterous indeed. We lose drinking water there which is the most important natural resource by all world standards” points out Perovic.

Biologist Ikovic agrees that Montenegro hasn’t bothered to order a study which should assess the small hydropower impact on the environment and public health and he finds it a big problem. “The small hydro plant projects were done to conform to the interests of just a few privileged while the public interests are completely ignored. The concessionaire is given the whole river basin so that he alone decides where to build while ecological, spatial planning and agricultural standards and criteria must comply to the desires of investors” says Ikovic.

He explains that environmental protection standards are nothing but clichés. “To truly implement those standards is considered an ‘act against the state’ since the small hydropower plants is declared a ‘public interest’. Furthermore, the privileged investors already committed their money hence it ‘makes no sense’ to give up at this stage regardless of bad consequences for the nature and the people. Thereby the authorities prove that they are in bondage to the investors” claims Ikovic.

The Environmental Protection Agency (EPA) states that ecological assessment consists of three phases which include the preliminary review about the need for ecological assessment, the scope and content of the assessment study (optional) and the approval of the same. Asked if anyone was denied construction permit the Agency referred to the case of the Djuricka Hydropower Plant in Plav as the investor (Plava Hidro Power) failed to define the sanitary zone protection thus making the nearby water spring vulnerable.

It is obvious that environmental approval is no obstacle to the investors so far. The assessment summaries contain usual wording that “no adverse effects are expected in regard to the environment and biodiversity”. Environmentalists and local population protest for years as those assessments have proved false.

The Ministry of Economy says that no hydropower permits are planned for this current year “except for reconstruction of the present facilities and irrigation networks. So we are talking only of the facilities that cannot pose a threat to the environment. Furthermore, everything done so far complies with the current regulations and thus there’s no need for extraordinary reviews”. The Ministry reinstates that the moratorium will last throughout 2019.

Besides environmental problems, there are growing concerns about financial feasibility of the small hydropower businesses and whether the state and the ordinary people benefit at all. The legislation has prescribed new renewable energy tax that applies to all electricity bills. The tax was quadrupled in 2017. The renewable energy companies are given incentives and the government guarantees the purchase of all generated electricity in the next 12 years. Furthermore, as of last year there is no more VAT on delivery of products and services related to 10 MW capacity plants for investments exceeding half a million Euros.

“The small hydropower business is among the best examples of the ‘enslaved state institutions’ which must conform to the interests of just a few at the expense of national interests” says Ines Mrdovic of MANS nongovernmental organization in the interview with CIN-CG/Monitor. She points out that common people foot the bills and thus enable profits of the regime’s elite in the country that doesn’t have enough hospitals, kindergartens, schools, community centres…

„Lip service to renewable energy actually serves to disguise the lucrative businesses of those close to the DPS leader Milo Djukanovic and his party clique. The Montenegro Hydro Energy is a striking example that only those favoured by the regime can enter such lucrative deals. The aforesaid company had in store the feasibility study for the hydro plant in Berane the whole year before the tender announcement. No surprise, the company turned up as the best bidder. Later the government extended the concession deal deadlines on several occasions. When the construction was finally over there was nothing there for the local population. Moreover, the locals have even been deprived of the river itself and got nothing in return- points out Mrdovic.

MANS came up with the data that the tax payer money in the form of government subsidies account for more than a half of the revenues of the small hydropower businesses. Now those same companies paid 12 times fewer money in the form of concession fees from 2014 to 2017. The overall revenue of the small hydropower businesses exceeded 9 million Euros of which the subsidies accounted for 4.7 million. The companies paid back to the treasury only 430,000 Euros in concession fees. MANS cited the National Action Plan in regard to renewable energy and came up with a figure of 27 million Euros of tax payers money to be paid by 2020 in the form of electricity subsidies to small hydro businesses.

The Ministry of Economy replied to us that “those so called analysis ignore the value of investments in 13 facilities which amount to 40 million Euros. Moreover the overall revenue is not the profit. The revenue covers for amortization, operational costs and concession fees. Furthermore, those 4.7 million of subsidies over two and a half years reduced the electricity import by 3 million Euros, created 80 jobs, strengthened local economy and provided further infrastructure development over there”.

The Ministry of Economy’s calculation is pretty interesting as Montenegrin households spent 200 million Euros of electricity each year so in two and half years that would be half a billion Euros. Thus the cited 4.7 million accounts for less than 1% of the total bill while the generated electricity in the small hydropower facilities barely exceeds 1% of the total production. The problem is that tax payers finance the subsidies in millions of Euros for the small plants while the share of the small hydropower in the overall electricity production is negligible.

As a consequence the Ministry has recently announced the change of policy. "The government has no plans to provide financial incentives to new investors when it comes to renewable energy sources but will seek investors who will accept the market risks" says the Ministry of Economy.

Nicely said but no answer yet on how long the government proteges will continue to rip the tax payer through subsidies. On the other hand the search for new investors (through other incentives) will keep the whole environment vulnerable and without protection.

“The Tara River with its canyon, the basin of the Moraca River, Lake Scutari and the Bojana River are still among the most preserved ecosystems in Europe“- points out Rozman. “When you see lobbists and super rich who dare to assault all that paradise it is hard to stay calm. I am not sure if Montenegrins are aware of all that beauty that surrounds them and what it could mean for sustainable tourism. On the other hand the avarice has only one goal- to exploit and make more money without any qualms. No community can sustain such devastation in the long run“.

River basins carved up by DPS inner circles

MANS (NGO Affirmation Network) took a closer look at the renewable energy companies that build small hydropower facilities and found out that most of them are related to President Milo Dukanovic and his DPS.

The BB Hidro is the company of Dukanovic’s son Blazo and has been awarded two concession deals. His first cousin Milovan Maksimovic will also build two small plants while Vuk Rajkovic, Milo Djukanovic’s best man signed four concessions deals.

Tomislav Celebic, another wealthy and controversial investor close to Montenegro’s ruler is in the same business. A consortium made of Oleg Obradovic, Ranko Ubovic and Aleksandar Mijajlovic, all from the so called Cafe Grand group, has built 6 small hydropower plants and they have signed concession deals for another 13.

The Kronor is a company of Zarko Buric, Zeljko Miskovic and Predrag Bajovic who is a family member of the earlier Prime Minister Igor Luksic. They built one hydropower plant a year ago.

Furthermore Stefan Savic, a national football team player and a member of the Hydro Bjelojevic Consortium has ventured into the hydro business. Igor Masovic, a local DPS board member in Andrijevica and the mayor’s brother own 2 hydropower facilities.

Two small power plants operate under the management of the MN Power. The company’s owner is the wife of Nenad Micunovic, a nephew of controversial businessman Branislav Brano Micunovic .

Vanished into draft tubes

There are four small hydropower plants erected on the Sekular River and the river flows only in the draft tubes.

Vesko Davidovic who heads the Sekular Communuty Centre reminds that the investor pledged to pave the roads there. “He paved them indeed but his heavy vehicles subsequently destroyed the same roads. The Hydro Energy Company makes millions of Euros in Sekular but the local population reaps only a few benefits”. He says that 20 locals have been employed by the investor, which is a good thing. They mainly work as security and maintenance staff. After many protests the investor finally installed a gauge to regulate the minimal discharge of water so to keep the river alive. The investor promised to stock what is left of the river with young fish.

Davidovic admits that the locals were naive when they believed the DPS (the ruling communist party) promises and assurances after signing the concession deal with the Hydro Energy Montenegro in 2012.

“My advice to other villages where they plan to erect power plants is to define every little detail in contracts. Maybe just one power facility wouldn’t be such a terrible thing but this is too much. They took the whole river away from us“.

Monastery’s hydropower plant

The first run-of-the-river (ROR) small hydropower plant was constructed by the Moraca Monastery of the Diocese of Montenegro and the Littoral. It utilizes the run of the river flow leading to electricity-generating turbines. It’s considered a cleaner power. It was opened in 2009 when the then president of Montenegro Filip Vujanovic cut the ribbon together with the Archbishop Amfilochius.

“We utilize the water flow which springs on the monastery’s land. The plant has a capacity of 12kW and we use the generated power for the monastery’s facilities“ says Abbot Raphael.

He points out that the monastery itself financed the project having obtained all the necessary permits from the authorities. However the government doesn’t subsidise the project. “There was another plant erected during WW2 bellow the present one and the water mill. The partisans had a command post there. The plant was operating until after the war while its turbine is now stored in the school”. The mini plant generates 60,000 kW a year and is connected to the power grid- says the abbot. At the end of each year the monastery’s electricity bill is deducted for the amount of electricity that the power grid gets from the mini plant.

Recently it was reported that the Diocese will build another mini plant near the Moraca Monastery but Abbot Raphael says that for the time being “it’s just an idea” because they are out of money.

Serbian revolt against the new generation of rogue lords

The population around the Old Mountain in Serbia staged a large scale revolt last week over the plan to build no fewer than 50 hydropower plants in the area. The public discontent spread to the Lim River area, Rzava and other adjacent places. The regime controlled media deliberately ignored the news and kept reporting about the “historic” visit of President Aleksandar Vucic to Kosovo.

In 2013 the Serbian government approved locations for 120 companies which will build hydropower facilities. The Land Registry Office designated 870 locations for small hydro plants. The overall capacity of those plants will be under 1% of the overall electricity production.

Dr Ratko Ristic is the dean of the Faculty of Forestry in Belgrade who sent an open letter to the Pirot City Council. Pirot’s vicinity is designated a building area for small hydro plants. Dr Ristic warned that small hydropower plants are very controversial saying that “There are serious debates in the European Parliament about the accomplishments of small hydropower, especially in protected mountainous areas. The power plants cause adverse effects to the environment, especially in the alpine regions of Austria, France, Italy and Germany. Most complaints are related to ecosystem degradation, fragmentation of fish habitats and increased level of erosion. The European Commission issued an order to Romania to review the small hydropower sustainability concept. The country erected over 500 facilities in a short period of time and has thereby harmed its mountainous aquatic ecosystems. It is proposed to remove tariff incentives for the electricity produced in small hydro plants and to let them operate in the open market terms. It is highlighted that small hydro plants generate small quantities at the expense of rising environmental costs“.

Professor Ristic commented in the interview for NIN magasine that the construction of 8 small hydropower plants in Albania, Croatia and Macedonia caused the extinction and/or endangerment of unique and protected fish species. It also caused water supplying problems to local communities and road-related intense soil erosion. He pointed out that the only beneficiaries of those projects would be investors, suppliers and corrupt government officials.

The main investors in Serbia are people close to the regime. The best known example is Nikola Petrovic, the best man of President Aleksandar Vucic. Sadly the same pattern of entrepreneurship is seen elsewhere in the Balkans.

Predrag NIKOLIĆ

Na Njujorškom gradskom univerzitetu (CUNY) je 27. septembra održana ceremonija povodom nagrada istraživačkom novinaru Jovu Martinoviću iz Crne Gore. On je dobio prestižno priznanje Fondacije Peter Mackler, koje se dodjeljuje novinarima širom svijeta za hrabro i etičko novinarstvo.

Martinoviću su crnogorske vlasti uskratile pasoš i onemogućile da lično prisustvuje ceremoniji, zbog sudskog postupka koji se vodi protiv njega, tako da je nagradu primio njegov dugogodišnji kolega Michael Montgomery. Mongomeri je govorio o Martinovićevom radu i istraživačkim projektima. O medijima u regionu govorila je i Tanja Dojmi, sa njujorškog Columbia univerziteta. Ona je podvukla zabrinutost zbog prilika u regiji i Crnoj Gori, kada je sloboda medija u pitanju. Skup je moderirala medijaska analitičarka Marija Šajkač, a govorio je Alen Mlatišuma, iz Glasa Amerike.

Martinović se obratio skupu preko video linka iz Centra za istaživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).  Istakao je da nagradu vidi kao ohrabrenje i priznanje svim kolegama novinarima, koji se susrijeću sa prijetnjama i teškoćama u regionu koji sve više tone u autoritarizam.

Martinović je proveo 14 mjeseci u zatvoru, zbog navodnih veza sa kriminalnom grupom, o čijim je članovima izvještavao. Odbio je sve optužbe, a proces protiv njega traje skoro tri godine i još se ne nazire kraj. Martinović je učestvovao u više istraživačkih poduhvata, od kojih su neka dobila najveća priznanja u svijetu. Radi za nekoliko najuglednijih svjetskih medija, a u Crnoj Gori sarađuje sa CIN-CG.

 „Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije“, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima svoje zemlje“, kaže za CIN-CG profesor Časlav Pejović. U najgoroj varijanti, koja je bliža realnosti,  radovi na vododvodu će umjesto 17,1 koštati oko 28,9 miliona eura  

Rijeka novca toči iz Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje (RVCP) prema kasi austrijske građevinske kompanije Štrabag i neće se zaustaviti dok se ne zbroji više od 12 miliona eura. Razmjere započetog postupka prinudne naplate najbolje ilustruje podatak da je ukupan prošlogodišnji prihod kompanije koja snabdijeva vodom šest primorskih opština bio oko osam miliona eura.

To je epilog devetogodišnjeg sudskog spora. Pravna bitka se četiri godine vodila pred međunarodnom arbitražom u Parizu i petogodišnjim nadgornjavanjem Privrednog i Apelacionog suda u Podgorici. Na kraju, Apelacioni sud je preinačio (i četvrto) rješenje Privrednog suda i pravosnažno presudio u korist Austrijanaca.

Nakon blokade računa RVCP je bio prinuđen da u pomoć pozove Vladu i na neodređeno vrijeme odloži planirane investicije: polaganje cjevovoda između Budve i Tivta radi proširenja kapaciteta prema Boki; povezivanje Herceg Novog na regionalni vodovod; rekonstrukciju i izgradnju lokalne mreže u Baru. Čelnici RVCP, nakon svega, pozvali su i Štrabag da pokaže empatiju. U saopštenju direktora Gorana Jevrića, traže od nekadašnjeg partnera da „ima poslovnog senzibiliteta i pokaže profesionalni odnos, društvenu i sveukupnu odgovornost“. Najnoviji podaci Centralne banke o blokiranim predzećima pokazuju da je prinudna naplata dosuđenog duga RVCP prema Štrabagu u punom jeku. „Do 17. septembra Štrabag je putem prinudne naplate blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura“, precizirao je Jevrić u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).  A to je tek nešto manje od vrijednosti radova za projekat povezivanja Herceg Novog na regionalni vodovod.

Pravni aspekti ovog slučaja, u formulacijama teže razumljivim laicima, očigledno će još dugo biti predmet stručnih debata. U osnovi, od početka RVCP je osporavao nadležnost arbitraže u Međunarodnoj trgovinskoj komori (MTK) u Parizu, jer ona nije precizirana ugovorom sa Štrabagom. Takva argumentacija postala je svjedočanstvo u izdvojenom mišljenju profesora Časlava Pejovića, jednog od arbitara, a na nju se oslanjao i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić, odbijajući da presudi izvršenje odluke. Apelacioni sud je presudio u korist Štrabaga, pozivajući se na naše pretpostavljeno buduće evropejstvo i „prilagođavanje savremenim tendencijama u oblasti prava“.

Istorija odnosa RVCP i Štrabaga počinje u aprilu 2008. kada su kompanije Vodovod u svojstvu investitora, a Austrijanci kao izvođači, zaključile ugovor o izgradnji kopnenog i južnog kraka regionalnog vodovoda za Crnogorsko primorje. Posao je ugovoren za 17,1 miliona eura.

Radovi nijesu završeni u ugovorenom roku do juna 2009. godine, a investitor i izvođač počinju sa međusobnim optužbama za kašnjenje. Dok su iz Štrabaga tvrdili kako im RVCP nije obezbijedio kompletan glavni projekat i omogućio da uđu  na cijelo gradilište, investitor je tvrdio da na gradilištu ima javašluka, neorganizovanosti, anarhije, opstrukcije, pa čak i diverzija. U takvoj atmosferi i vrijednost planiranih radova počela je da raste.

Prema dostupnoj dokumentaciji, krajem juna 2008. dogovoreno da se organizuje sastanak između resornog Ministarstva turizma i ekologije i predstavnika Štrabaga Beč „kako bi se utvrdilo da li će saradnja biti nastavljena, budući da izvođač nije ispunio ništa što je predviđeno Ugovorom u vezi sa Sekcijom 2“. Potom je Štrabag, 5. septembra 2008, najavio odštetni zahtjev, jer nije dobio pravo posjeda na gradilište i kompletan glavni projekat.

„Nekoliko puta su obje stranke kasnile sa realizacijom svojih ciljeva, mnoge operacije su odlagane i, u načelu, izvođenje radova i ispunjenje ugovornih obaveza nije uvijek išlo glatko i bez prepreka“, navedeno je u proljeće 2010. u izvještaju Komisije za sporove, koja je formirana i imenovana prema ugovoru između RVCP i Štrabaga, uz konstataciju da „nijedna strana nije isključivi krivac za raskid“. I zaključak: „Ponašanje obje stranke je dovelo do loše realizacije Ugovora i izdaje duha i namjere Ugovora tako da Ugovor ne može dalje opstati budući da je međusobno poštovanje između Stranaka ozbiljno narušeno i poljuljano“.

Koji mjesec ranije, nesporazumi na 35 kilometara dugoj trasi gradilišta doveli su do odluke Regionalnog vodovoda da raskine ugovor sa Štrabagom, udalji ih sa gradilišta,  a započeti posao završi uz pomoć podizvođača. Prethodno su, 9. novembra 2009, od tadašnje Vlade premijera Mila Đukanovića zatražili odobrenje za raskid ugovora. „Neophodne su radikalne i brze mjere“, stoji u njihovom pismu Vladi, uz napomenu kako je „u ovom momentu nemoguće procijeniti rok za završetak radova koje izvodi Štrabag… Nema šanse da će u organizaciji Štrabaga cjevovodi regionalnog vodovoda bitu u funkciji do početka ljetnje sezone 2010. Međutim, bez Štrabaga, šanse još uvijek postoje“.

Vlada je 3. decembra dala nalog RVCP da preuzme posao i koordinira i organizuje završetak radova „na način koji je definisan Ugovorom i u skladu sa obligacionim pravom“, tako da Regionalni vodovod može biti pušten u rad do 15. juna 2010. godine.

Nakon 20 mjeseci rada i naplaćenih 9,5 miliona eura (fakturisali su još skoro dva miliona, ali  to nije plaćeno), Štrabag  je isključen iz posla u decembru 2009. godine. Regionalni vodovod je pušten u rad narednog ljeta, petnaestak dana nakon roka koji je propisala Vlada. Nešto prije toga, sredinom maja, Štrabag je Međunarodnoj trgovinskoj komori (MTK) u Parizu podnio zahtjev za arbitražu, na šta su iz RVCP odgovorili Prigovorom na nadležnost te arbitraže.

U martu 2013. godine Arbitražno vijeće MTK preglasavanjam (2:1) donosi odluku da RVCP „nije imao pravo“ da raskine ugovor sa Štrabagom na način na koji je to učinjeno i prihvata zahtjev Austrijanaca da im crnogorsko preduzeće po raznim osnovama (za neisplaćene radove, materijal isporučen na gradilište, štetu pretrpljenu zbog raskida Ugovora...) isplati oko 9,5 miliona eura, još 1,06 miliona na ime kamata, pola miliona eura za troškove arbitraže i pripadajuću kamatu na iznos od 190 hiljada eura koje je Štrabag dao kao garanciju kod suda u Beču, sprječavajući Regionalni vodovod da naplati činidbenu garanciju.

Presuda na crnogorskoj strani nije nadvladala uvjerenje s početka spora o nenadležnosti Međunarodne trgovinske komore. Zato su i u Regionalnom vodovodu, sve do proljetos, živjeli u uvjerenju da im odluka MTK neće proizvesti trošak ni približan iznosu od 12 miliona. Ni nadležni nijesu našli za shodno da provjere eventualnu odgovornost onih koji su svojim (ne)postupanjem doveli do ogromnog troška.

„Ekstremno je mala vjerovatnoća da ovakav arbitražni sporazum može postati izvršan pred bilo kojim sudom ili u bilo kom arbitražnom postupku, čak i u Francuskoj. Još je manje vjerovatno da se to može desiti u Crnoj Gori“, ustvrdio je Časlav Pejović, profesor prava i arbitar u postupku Štrabag – RVCP kada je izdvojio svoje mišljenje po pitanju nadležnosti MTK da arbitrira u ovom sporu.

U obimnom dokumentu on je analizirao posljedice toga što RVCP i Štrabag  u ugovoru nijesu precizirali međunarodnu arbitražu: ni imenom, ni sjedištem, ni pravilima koja bi se primjenjivala. „Strane u postupku, međutim, nisu definisale koja institucionalna arbitraža bi trebala da bude nadležna“, navodi Pejović, objašnjavajući šta se i kako radi u takvoj situaciji.

Prema Evropskoj konvenciji o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1961. godine koji su ratifikovale i Austrija i Crna Gora, sljedeći korak bio bi pokušaj da se postigne sporazum po pitanju arbitraže. U slučaju da se takav sporazum ne može postići, tužitelj treba, u skladu sa Konvencijom, da zahtijeva da nadležne institucije odrede arbitražu. „Tužitelj nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je proceduru pred MTK Tribunalom“, navodi Pejović.

Slično mišljenje iznijeli su i autori Studije o priznanju i izvršenju ove arbitražne presude (str. 2). „Po našem mišljenju priznanje i izvršenje arbitražne presude koja je donesena u postupku pri MTK 12.3.2013. godine trebalo bi, u slučaju prigovora Regionalnog vodovoda, odbiti prema Njujorškoj konvenciji o priznanju i izvršenju inostranih arbitražnih presuda iz 1958. godine zbog toga što se stranke nisu sporazumjele o tome da se arbitraža provede pri toj arbitražnoj instituciji“, stav je zagrebačkih profesora Mihajla Dike, Hrvoja Sikirića i Davora Babića. Njihovu ekspertizu je, za potrebe suđenja u Crnoj Gori, zatražio Regionalni vodovod.

Advokati Štrabaga su od Privrednog suda zatražili da prizna odluku iz Pariza i omogući naplatu potraživanja. Predsjednik Suda Blažo Jovanić je u tri navrata to odbio sa obrazložnjem da arbitražni postupak nije bio u skladu sa ugovorom stranaka.

„Kako se odredbe ugovora, prije svega, primjenjuju onako kako one glase, sud zaključuje iz teksta člana 20.6 (a) Klauzule da stranke prilikom potpisivanja Ugovora nijesu ugovorile da će njihove eventualne sporove riješavati MTK arbitraža“, navodi Jovanić u trećoj presudi, iz marta 2016. godine.

Apelacioni sud je dva puta poništavao ove odluke i vraćao na novo suđenje, a  u martu ove godine, vijeće u sastavu Nevenka Popović (predsjednica), Milić Međedović i Lidija Ivanović odlučuje da preinači rješenje Privrednog suda i prizna odluku arbitraže u Parizu.

„Za razliku od prvostepenog suda koji je imao pristup strogog  jezičkog tumačenja arbitražne klauzule“, piše u obrazloženju presude Apelacionog suda, „ovaj sud je imajući u vidu da je cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendencijama u oblasti prava, pa samim tim i u oblasti međunarodnog arbitražnog i međunarnog trgovinskog prava, prihvatio tumačenje arbitražne klauzule primjenom principa koji su u skladu sa tendencijama u uporednom arbitražnom pravu, a to je liberalizacija tj. ublažavanje strogih pravila o formi arbitražnog sporazuma, a kada je u pitanju nepotpuna arbitražna klauzula, opciju „spasavanja“.“ Potom su u Apelacionon sudu na već presuđeni iznos dodali i sudske troškove postupka pred njihovim Vijećem.

Advokati Regionalnog vodovoda predali su žalbu Ustavnom sudu, a profesor Pejović ne krije zaprepašćenje: „Apelacioni sud je posegao za tumačenjima koja ne postoje ni u samoj MTK, izuzev ove jedne odluke, niti u bilo kojoj evropskoj državi. Na ovaj način, Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije“, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima svoje zemlje“.

Dok Štrabag očekuje novac, osim činjenice da će sve opet pasti na teret građana, brojne nepoznanice čekaju razrješenje.

Jedan od traženih odgovora dobili smo od Gorana Jevrića: „Procjena je da će, u slučaju eventualnog negativnog ishoda žalbe koju smo podnijeli Ustavnom sudu (a vjerujemo da do toga neće doći), ukupna proknjižena vrijednost osnovnih sredstava kontinentalnog kraka, po osnovu radova koje je izveo Štrabag, radova koje je organizovao Regionalni vodovod nakon raskida ugovora i presude Apelacionog suda biti minimum oko 28,9 miliona eura“, kaže direktor RVCP.

Za druga pitanja nadležni su - drugi: Ko je odgovoran u kompaniji i Vladi za problematično zaključenje i raskid ugovora, izloženost sudskom postupku, (moguće) lošu pravnu strategiju? Zašto RVCP nije imao adekvatnu pomoć državnih institucija Crne Gore koje su, sve doskora zadržale naklonost prema Štrabagu i njegovim interesima u Crnoj Gori?

Dok novac teče ka Beču, informacije o ovome sporo cure.

Miljenik vlasti i poslije presude

Štrabag zapošljava više od 70 hiljada ljudi. Koncern je 2016. imao obrt veći od 13,5 milijardi eura, 3,5 puta više nego što je iste godine bio bruto društveni proizvod Crne Gore.

U Crnu Goru ušao je krajem 2006. godine, nakon što je kupio 31 odsto akcija Crnagoraputa za 8,4 miliona eura. Obavezao se da će u preduzeće za 12 mjeseci investirati 5,7 miliona eura, od čega dva miliona u opremu za asfaltne baze. To se nije desilo, tvrdi predsjednik sindikata Crnagoraput Miodrag Savović navodeći da je broj zaposlenih u firmi smanjen sa 1.200 na dvije stotine, da je od sedam asfaltnih baza sada u funkciji samo jedna, sa polovnom opremom, dok je Štrabag svoj vlasnički udio u preduzeću povećao sa 31 na 95 odsto.

Ruski tajkun Oleg Deripaska 2007. godine postaje najveći akcionar Štrabaga sa 30 odsto akcija (prema posljednjim dostupnim podacima njegov Rasperia Trejding sa Kipra u Štrabagu drži 25,9 odsto plus jednu dionicu). A Štrabagov Crnagoraput se svrstava u red privilegovanih crnogorskih preduzeća.

U prvoj polovini 2008. godine preduzeće je dobilo poslove održavanja magistralnih i regionalnih puteva u Crnoj Gori vrijedne 4,5 miliona eura, iako je jedan od uslova bio da nema dugova prema državi na ime neplaćenih poreza i dažbina, obznanili su iz NVO MANS. Crnagoraput je u to vrijeme državi dugovao oko 600 hiljada. Problem je riješen tako što ga je država u avgustu 2008. godine bez objašnjenja oslobodila plaćanja 645 hiljada eura poreza.

Novi poklon za Crnagoraput i njegove vlasnike stigao je 2016, u vrijeme kada je Štrabag već pokušavao da od Regionalnog vodovoda naplati (ne)zarađene milione. Savjet za privatizaciju prihvatio je zahtjev da se pravo korišćenja zemljišta površine 189.657 kvadrata u Baru i Bijelom Polju pretvori u vlasništvo, zato što je, prema mišljenju nadležnih, u postupku privatizacije plaćena tržišna cijena za akcije Crnagoraputa.

Paralele iz sudske prakse

Profesor Časlav Pejović ukazuje kako knjige o trgovačkoj arbitraži nude veliki broj ilustracija «patoloških klauzula» u kojima pitanja moguće arbitraže nijesu precizno definisana. Jedna od ovih klauzula glasi: „Svi sporovi koji proizilaze iz veze sa ovim sporazumom predaju se u prvom stepenu arbitraži. Arbitar treba da bude poznata Privredna komora (kao npr. MTK) koja je sporazumno dogovorena između dvije stranke“. Ova klauzula je proglašena nevaljanom, jer nije „razložno definisala imenovanje arbitražnog tribunala“.

„Ukoliko poredimo klauzulu iz našeg slučaja sa ovom“, kaže Pejović, „nema sumnje koja od njih dvije je manje jasna. U našem slučaju klauzulom se samo utvrđuje da je neophodno da se arbitraža „sprovede u skladu sa pravilima arbitraže imenovane institucije, ukoliko ih ista ima, ili u skladu sa UNCITRAL arbitražnim pravilima, po izboru imenovane institucije“. U gore navedenom primjeru, stranke su se saglasile po pitanju arbitraže. Takođe su definisale nekim naznakama koja vrsta arbitraže bi to trebalo da bude: «dobro poznata Privredna komora (kao npr. MTK)». Ukoliko pitamo razumnu osobu koja od ove dvije klauzule vjerovatnije utvrđuje nadležnost MTK arbitraže, koji bi odgovor bio?“

Učešće u arbitraži  nije priznanje

„Ništa ne govori da su bilo Strabag bilo Regionalni vodovod, a još manje i Strabag i Regionalni vodovod htjeli upravo arbitražu Međunarodne trgovinske komore iz Pariza“, navedeno je u studiji zagrebačkih profesora Dike, Sikirića i Babića, (str. 13) uz objašnjenje značaja te odluke: „U ovom slučaju, na osnovu utvrđenih činjenica, može se samo spekulirati o tome koju bi instituciju konkretno Strabag i Regionalni vodovod izabrali da su o tome pregovarali“.

Isti  autori, u analizi iz 2015. godine (Studija: Priznanje i izvršenje inostrane arbitražne presude) razmatraju argument Apelacionog suda iz tada aktuelne presude kojom je poništeno II odbijajuće rješenje Privrednog suda, da je RVCP prihvatio arbitražu MTK time što je odredio svog arbitra i učestvovao u cijelom postupku.

U presudi Apelacionog suda stoji kako je Regionalni vodovod „mogao nakon imenovanja arbitra od druge strane (Strabaga), da ne odgovori imenovanjem svog arbitra, što bi imalo za posljedicu da ne dođe do obrazovanja arbitražnog vijeća“. Sud dalje zaključuje, navodi se u zagrebačkoj Studiji, da je „obrazovanje arbitražnog vijeća zavisilo od volje Regionalnog vodovoda, a što je prvostepeni sud propustio da cijeni...“.

Autori Studije navode kako „arbitražna pravila MTK koja su bila mjerodavna u predmetnoj arbitraži propisuju sledeće: Ako spor treba da riješe tri arbitra, svaka stranka će u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu, imenovati jednoga arbitra na potvrdu. Ako stranka ne imenuje arbitra, odredit će ga Sudište“. Iz navedene odredbe  slijedi, zaključuju konsultovani eksperti, „da propust stranke da imenuje člana arbitražnoga vijeća ne sprječava provođenje arbitražnog postupka... U protivnom bi vođenje arbitraže potpuno ovisilo o volji tuženika koji bi uvijek imao priliku onemogućiti provođenje postupka taka da jednostavno ne imenuje arbitra“.

Oni dodatno objašnjavaju kako je prigovor na početku postupka (nenadležnost, pravila...) dovoljan da bi se strana u sporu na njega mogla pozvati i nakon donošenja odluke.

Znaju da se sude i zarade

U Štrabagu imaju ozbiljno iskustvo zarađivanja putem arbitražnog postupka u poslovima koje ugovaraju sa državama i državnim preduzećima sa prostora bivše Jugoslavije.

Austrijanci su 2006. godine dobili posao izgradnje regionalnog centra za gospodarenje otpadom kod Osijeka. Zbog nemogućnosti izvođača da osigura građevinsku dozvolu, grad Osijek 2009. raskida ugovor. Štrabag podnosi tužbu MTK u Parizu, nakon čega se ispostavilo da se verzije ugovora na hrvatskom i njemačkom jeziku značajno razlikuju. Arbitražno vijeće MTK presuđuje da gradovi Osijek, Vinkovci, Vukovar, Županja i Beli Manastir Austrijancima moraju isplatiti 11 miliona eura.

Štrabag je 2011. godine dobio posao gradnje mosta Svilaj između BiH i Hrvatske, ali radovi nijesu započeli pošto investitori nijesu obezbijedili potrebu dokumentaciju. Kompanija je tužila BiH i Hrvatsku Arbitražnom sudu u Hagu. Hrvati su, vođeni prethodnim iskustvom, ponudili poravnanje i Štrabag je povukao tužbu protiv njih nakon što mu je isplaćeno pola miliona eura. Spor sa BiH je okončan na arbitraži, tako što su Austrijancima morali isplatiti više od 900 hiljada eura odštete, plus kamate i sudske troškove – sve skupa oko 1,25 miliona.

Aktuelna je arbitraža između Elektroprivrede BiH i Štrabaga, takođe u Parizu. Spor je nastao nakon dogovora o izgradnji hidroelektrane Vranduk, pošto su Austrijanci podigli ugovorenu cijenu za 12 miliona (sa 61 milion eura). EP BiH na to nije pristala i spor je završio na arbitraži.

Hrvatski sudovi su proljetos odbili zahtjev Štrabaga da izreknu privremenu mjeru zabrane gradnje Pelješkog mosta. Austrijanci su se žalili na odluku da posao gradnje mosta vrijednog blizu 300 miliona eura dobije kineska CRBC, a ne oni.

GORAN JEVRIĆ, DIREKTOR REGIONALNOG VODOVODA ZA CIN-CG
Hoće pregovore ako odustanemo od žalbe

- Nakon treće odluke Apelacionog suda, Štrabag AG je na nezakonit način, preko javnog izvršitelja, pokrenuo proceduru blokade žiro-računa Regionalnog vodovoda 6. juna 2018, dakle u jeku turističke sezone. Nakon reagovanja advokatske kancelarije Regionalnog vodovoda, ta odluka je oborena. Međutim, Štrabag AG je nakon toga ponovo pokušavao blokirati naše preduzeće, uz značajne povrede pravnih procedura. Do blokade računa je došlo 14. avgusta – kaže u razgovoru za CIN-CG izvršni direktor Regionalnog vodovoda Goran Jevrić.

Do 17. septembra, prema njegovim riječima Štrabag AG je putem prinudne naplate blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura. Zbivanja u ovom sporu Jevrić ocjenjuje „atakom na najveće državne interese i to od kompanije koja nije uspjela, a po mnogima iz tog vremena nije ni htjela, da završi posao koji je ugovorila, a koju sada treba nagraditi višemilionskim bonusima“.

- Želim da istaknem da je nakon donošenja odluke Apelacionog suda Crne Gore, sa predstavnicima kompanije Štrabag AG, početkom juna, na poziv ministra održivog razvoja i turizma Pavla Radulovića održan sastanak u cilju razrješenja ovog poslovnog nesporazuma. Komunikacija i dalje traje, iako su predstavnici Štrabag AG, u odgovoru na jedan od naših zahtjeva za održavanjem pregovora, insistirali da je početak pregovora uslovljen prekidom svih aktivnosti ovog državnog preduzeća na daljem preispitivanju odluka sudskih instanci!? To se može tumačiti kao pokušaj prinude da Regionalni vodovod odustane od svojih zakonom zagarantovanih prava – kaže Jevrić.

CIN-CG: Šta je sa Ustavnom žalbom?  

JEVRIĆ: Advokatska kancelarija „Jovović, Mugoša & Vuković“, zastupnik Regionalnog vodovoda u postupku izvršenja, je 30. avgusta predala žalbu Ustavnom sudu Crne Gore, a nadamo se da će, zbog značaja ovog pitanja i mnogih kontradiktornosti koje prate ovaj poslovni nesporazum Ustavni sud ovoj žalbi dati prioritetan značaj i da ćemo uskoro imati razrješenje ove situacije.

CIN-CG: Da li je na bilo kom nivou – od preduzeća do Vlade ili Tužilaštva – postavljano pitanje eventualne odgovornosti i ko bi  mogao biti kriv za pretrpljeni gubitak?

JEVRIĆ: Regionalni vodovod, a posebno menadžment od juna 2013. godine, je učinio apsolutno sve u duhu sa zakonom Crne Gore i međunarodnim konvencijama na planu zaštite poslovnih interesa kompanije, sveukupnog integriteta i Regionalnog vodovoda i države, što znači i najosjetljivijih ekonomskih državnih interesa. Kako je i zašto Apelacioni sud ukinuo i preinačio odluke Privrednog suda, koje su sve bile u korist Regionalnog vodovoda, i kako je moguće da naše dvije tako važne sudske institucije imaju dijametralne stavove o istoj pravnoj stvari, to je ipak pitanje za nadležne sudske institucije pred kojima se i dalje vode postupci, ali i za Privredni i Apelacioni sud.

Bez obzira što kompletna situacija najviše utiče na Regionalni vodovod, držao bih se principa da svako radi svoj posao.

Zoran RADULOVIĆ

Iako je ukupni potencijal planiranih malih elektrana zanemarljiv za energetski bilans i uprkos nemjerljivoj ekološkoj šteti, ne odustaje se od namjere da se subvencioniranom strujom, preko računa građana isisaju milioni eura 

Bajkovite pejzaže balkanskih zemalja, areala netaknute prirode, jezera, rijeka i bistrih planinskih potoka, ponegdje već smjenjuju slike suvih korita i nestalih životinjskih i biljnih vrsta. Bujaju samo novokomponovani bogati vlasnici malih hidroelektrana, na štetu prirode i o trošku građana. Ako se ostvari plan graditelja, bankara i vlada, da se od Slovenije do Albanije izgradi 3.000 malih hidroelektrana, Balkan bi mogao ostati bez jednog od najvrednijih resursa - vode i svega što (do)nosi.

Pod izgovorom korišćenja obnovljivih izvora energije, iako kapaciteti planiranih malih elektrana simbolično utiču na energetske bilanse, kroz subvencije isisava se novac iz državne kase. U Crnoj Gori je i većina ovih koncesionih poduhvata dostupna uglavnom ljudima bliskim vrhovima vlasti. Svojevrstan trougao u „antinatura koaliciji“ tvore – bankari. Rukopis je gotovo istovjetan u čitavom regionu.

Da je posljednji čas da se ovo zaustavi pokušava da ukaže organizacija Balkan River Defence (Odbrana balkanskih rijeka) organizujući, od početka ovog mjeseca pa sve do 8. Oktobra, Balkan Rivers Tour  tokom koje će obići  Albaniju,  Makedoniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju.

Oni ističu da je važnost balkanskih rijeka i u tome što su, zahvaljujući još slobodnim vodotocima, stanište za 69 životinjskih vrsta koje nigdje drugo ne postoje, te da u njima živi i 40 odsto evropskih puževa i školjki.

Slovenački biolog Rok Rozman, osnivač organizacije Odbrana balkanskih rijeka za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Monitor kaže: „Na rijekama između Slovenije i Grčke predviđeno je 3.000 brana (velikih i malih). Ako se ovi planovi ostvare, ne samo lokalno stanovništvo, nego i Evropa će izgubiti posljednje netaknute i slobodne rijeke. Kontrast, da sjeverna i zapadna Evropa uklanjaju više od 3.000 brana, dok se u jugoistočnom djelu  pokušava izgraditi 3.000 novih, mnogo govori“.

On navodi da su hidroelektrane izgubile zeleni i obnovljivi status posljednjih godina, jer mnoge studije jasno pokazuju da je hidroenergetika krajnje destruktivna za okolinu, staništa i vrste, te kulturnu baštinu i održivi način života.

„Opšta slika je jasna: gradnjom brana ne planira se pomoći regionu da dobije više energije ili postane zelen u smislu proizvodnje, riječ je o pranju novca i korupciji. Međunarodni fondovi i velike hidro kompanije ne mogu graditi nove brane bilo gdje drugdje, pa su došli na Balkan, gdje zakonodavstvo EU još ne postoji i korupcija je i dalje široko rasprostranjena. Zbog toga se ne smije tolerisati gubitak posljednje divljine zbog dobiti već bogate manjine“, kaže Rozman.

Da je na teritoriji između Slovenije i Albanije planirana izgradnja gotovo 3.000 novih brana, objavljeno je i u studiji Finansiranje HE u zaštićenim područjima Jugoistične Evrope, koju su u martu prezentovale međunarodne organizacije EuroNatur i RiverWatch u saradnji sa lokalnim partnerima sa Balkana.

U studiji se navodi da su od 2005. godine Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), Evropska investiciona banka (EIB) i Grupa Svjetske banke odobrile kredite i garancije od 727 miliona eura za 82 hidroelektrane na Balkanu. Ovo uključuje 37 projekata u zaštićenim područjima, kao što su nacionalni parkovi i Natura 2000 područja. Novac koji plasiraju komercijalne banke igra ključnu ulogu u omogućavanju kontroverznih projekata. Njihovo finansiranje je teže pratiti, ali autori studije su identifikovali 158 takvih slučajeva, od kojih su 55 u zaštićenim područjima. Najaktivnije komercijalne banke sa identifkovanim kreditima su austrijska Erste & Steiermaerkische banka i italijanska Unicredit grupa, od kojih je svaka finansirala po 28 projekata. U odjeljku Crna Gora pominje se i porodična Prva banka koja finansira posao familije Đukanović sa obnovljivim izvorima energije.

U Crnoj Gori se trenutno, prema podacima Ministasrtva ekonomije, električna energija proizvodi u 20 malih hidroelektrana (mHE). Pet je u vlasništvu Elektroprivrede Crne Gore, dvije u zajedničkom vlasništvu EPCG i norveškog NTE-a, a 13 su izgradile privatne kompanije od početka primjene programa podsticanja proizvodnje iz obnovljivih izvora energije. Zaključenim ugovorima o koncesiji, planirana je izgradnja ukupno 53 male elektrane.

Upravo ove male HE, kojima u najvećem broju rukovode kompanije sa licima povezanim sa vlašću, su pod lupom javnosti. Građani Andrijevice, Plava, Berana, Bijelog Polja, Murina, Gusinja, sela Bukovica i Štitarica, tokom prošle i ove godine, organizovali su brojne proteste zbog nezadovoljstva gradnjom mHE. Pitali su Vladu kako mogu da žive bez vode i tražili da se uvede zabrana na gradnju novih postrojenja.

„Uzeta nam je čitava rijeka, korita skoro da nema, sva je ukroćena u cijevi. Od izvora do kraja mjesne zajednice sagrađene su četiri  centrale“, priča za CIN-CG/Monitor Vesko Davidović, predsjednik Mjesne zajednice Šekular kod Berana.

Sličan je pejzaž i u Plavu gdje je podignuta mala hidroelektrana na Babinopoljskoj, a druga na Hridskoj i Treskavičkoj rijeci. Mještani kažu da je ostala pustoš – korita suva, riblji fond uništen.

„Dva puta smo im osporili gradnju, ekološki elaborat je vraćen na doradu jer je bio nepismen“, kaže za CIN-CG/Monitor Nikola Vemić iz Ekološkog pokreta Donja Bukovica. On objašnjava da su na dva skupa, koja su organizovali, okupili nekoliko stotina ljudi. „Doveli smo stručnjake, profesore iz Novog Sada, Zagreba, Škotske koji su pobili njihove navode o tome da neće biti ekološke štete“, priča Vemić.

Crnogorska Vlada posao oko malih HE pravda Direktivom EU iz 2009. godine,  prema kojoj bi države članice do 2020. godine trebalo da troše bar 20 odsto energije iz obnovljivih izvora. Vlada je taj prag podigla na 33 odsto.

Na iskustvo zemalja EU često se pozivaju i vlasnici mHE. Citiraju da u Evropi postoji 24.000 malih elektrana, te da je Norveška iskoristila 100 odsto vodnih potencijala, Francuska i Italija 86 odsto, Njemačka i Austrija 88 odsto.

„Ne smijemo smetnuti s uma da nije isto podsticati izgradnju malih hidroelektrana u Zapadnoj Evropi i na Balkanu. Rijeke Zapadne Evrope nijesu više u prirodnom stanju, dok veliki broj na Balkanu jeste“, objašnjava biolog Vuk Iković iz Organizacije KOD. On navodi da su „rijeke na kojima se grade mHE u Crnoj Gori potoci naspram velikog broja evropskih rijeka“. Staviti malu rijeku u cijev dugu nekoliko kilometara je uzimanje života tom prostoru i ekološki zločin.

Milija Čabarkapa iz NVO Green Home, kaže da je teško, kada se govori o izgradnji mHE, definisati glavne ekološke probleme: „Populacije nekih vodenih vrsta se smanjuju (ribe, vodeni insekti, vodene grinje, pijavice...). Mnoge vrste moraju da migriraju i prilagode se novim uslovima. Ukoliko im to uspije, stabilne populacije formiraće tek poslije decenije ili kasnije. Pojedina staništa biće trajno izgubljena“.

On objašnjava da se izgradnjom vodozahvata sprječava uzvodna migracija ribe i drugih organizama. „Ribe se u pritokama mrijeste. Kako se mHE obično grade samo na pritokama velikih rijeka, onemogućava se mrijest ribe. S obzirom da je predviđena gradnja većeg broja mHE na svim većim pritokama velikih rijeka u Crnoj Gori, uništavanjem manjih mrestilišta smanjiće se populacija ribe u pritokama i u velikim rijekama“, kaže Čabarkapa.

Iz Koalicije 27,  koja okuplja nevladine organizacije Green Home, Centar za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), Sjeverna zemlja, Društvo mladih ekologa Nikšić i Zelena akcija/Friends of the Earth iz Hrvatske, nedavno su apelovali da se sve procedure odobravanja projekata, dodjele ekoloških saglasnosti i energetskih dozvola za mHE bez odlaganja obustave i uradi revizija već učinjenog. Oni tvrde da je većina koncesija dodijeljena bez validnih osnova, vodnih i bioloških, uz nepostojanje odgovarajućih planskih dokumenata, strateških smjernica i preciznih podataka o uticaju na životnu sredinu.

„Najveći problem je što nema procjene ekosistemske vrijednosti vodotokova koji se daju na koncesiju za takve projekte“, kaže za CIN-CG/Monitor Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta Ozon. On objašnjava da nije prepoznat značaj rijeka za život ljudi i lokalnu zajednicu, kao i potencijal za druge svrhe, kao što su vodosnabdijevanje, navodnjavanje, razvoj ribolovnog i drugih vidova turizma...

„Bez osnovne analize nadležni proglase da je javni interes da se grade mHE, što je apsurd, naročito ako je riječ o rijekama sa pitkom vodom, što je u svijetu prepoznato kao najvažniji prirodni resurs“, ističe Perović.

I biolog Iković ističe da je glavni problem to što Crna Gora nikad nije uradila studiju kojom se ocjenjuje stepen uticaja planiranih malih hidoelektrana na životnu sredinu i zdravlje građana. „Male HE su isplanirane u skladu sa interesima povezanih i uz to privilegovanih pojedinaca čime je interes građana sasvim zanemaren. Koncesionaru se izdaje na korišćenje čitavo slivno područje jednog toka tako da on sam bira na kojem će mjestu vršiti zahvat, a standardi zaštite životne sredine, upravljanja prostorom i poljoprivredom se usaglašavaju sa zahtjevima investitora“, kaže Iković.

On objašnjava da se definisanje ekoloških posljedica doživljava kao puka forma. „Stvarna, suštinska primjena standarda zaštite životne sredine je često okarakterisana 'anti-državnim gestom' jer su male hidroelektrane posao od 'javnog interesa', a povlašćeni investitor je već uložio novac pa 'nema smisla' da se odustane bez obzira na to što će to da uzrokuje nepovratnu štetu za građane i prirodu. Na ovaj način rukovodioci ustanova, svjesno ili ne, služe povlašćenim investitorima“, tvrdi Iković.

Iz Agencije za zaštitu prirode i životne sredine objasnili su da se postupak procjene uticaja sastoji od tri faze: odlučivanje o potrebi procjene uticaja, određivanje obima i sadržaja elaborata (faza koja nije obavezna), te davanje saglasnosti na elaborat procjene uticaja na životnu sredinu. Na pitanje da li su nekog odbili, navode slučaj mHE Đurička 1 u Plavu, nosioca projekta Plava Hidro Power iz Ulcinja, jer nije definisana zona sanitarne zaštite, pa se nije moglo utvrditi da li ima direktnog uticaja na vodoizvorište Jaseničke rijeke.

Očigledno da ekološka saglasnost do sada nije bila prepreka investitorima za gradnju. Uglavnom se ponavljalo „da nema negativnih uticaja na životnu sredinu i biodiverzitet“. Ekolozi i mještani godinama protestuju, jer se to pokazalo netačnim.

Iz Ministarstva ekonomije su kazali da planom za ovu godinu nije predviđeno izdavanje energetskih dozvola u oblasti hidroenergije, „osim za rekonstrukcije postojećih i izgradnju objekata na vodovodnim sistemima – dakle u oblastima koje apsolutno ne mogu biti dovedene u pitanje sa aspekta životne sredine“.

„Aktivnosti u prethodnom periodu sprovođene su u skladu sa važećim propisima, tako da ne postoji razlog za vanrednu reviziju“, navode iz Ministarstva uz najavu da će moratorijum biti na snazi i tokom 2019. godine.

Pored ekoloških problema, sve se više ističe i finansijska opravdanost mHE za državu i građane. Prema Zakonu o energetici, građani su dužni da plaćaju porez na nove obnovljive izvore energije u sklopu svojih računa za struju. Početkom 2017. ovi porezi su učetvorostručeni. Kompanije koje proizvode energiju iz obnovljivih izvora imaju podsticajne cijene i garantuje im se otkup proizvodnje tokom 12 godina. Izmjenama zakona prošle godine ukinut je i PDV na isporuku proizvoda i usluga za izgradnju električnih postrojenja za proizvodnju električne energije sa instaliranom snagom od 10MW, gdje vrijednost investicije premašuje pola miliona eura.

„Primjer biznisa mHE je među najboljim pokazateljima 'zarobljene države' u sektoru energetike - kada javne politike kreirate tako da budu u privatnom, a ne javnom interesu“, kaže za CIN-CG/Monitor Ines Mrdović iz MANS-a. Ona ukazuje na to da građani finansiraju profit privatnim investitorima, u zemlji u kojoj nema dovoljno bolnica, vrtića, škola, dnevnih centara...

„Šema koju Vlada sprovodi pod izgovorom dostizanja ciljeva u obnovljivim izvorima energije, pokazuje da se radi o biznisu privilegovanih pojedinaca, koji su bliski lideru DPS-a Milu Đukanoviću i vrhu te partije. Do sada se pokazalo da su samo privilegovani u tom biznisu, a primjer kompanije Hidroenergija Montenegro je veoma slikovit. Ta firma je imala studije o gradnji mHE u Beranama godinu prije nego je pokrenut tender za dodjelu koncesija, na kojem je pobijedila. U kasnijim godinama Vlada je firmi pomjerala rokove za ispunjavanje obaveza iz koncesionog ugovora, a nakon što su sagrađene mHE pokazalo se da je izostala bilo koja značajnija korist za lokalnu i ukupnu društvenu zajednicu. Štaviše, mHE su sagrađene tako da je mještanima bukvalno oteta voda iz rijeka, čime im je ugrozen život na tim područjima“, ističe Mrdović.

Prema podacima koje je MANS iznio na Regionalnoj konferenciji u julu, subvencije koje plaćaju građani čine više od polovine ukupnih prihoda vlasnika mHE. U periodu od 2014. do 2017, te firme su državi platile 12 puta manje za koncesije u odnosu na subvencije koje su platili potrošači. Ukupan prihod vlasnika malih HE bio je više od devet miliona eura, a od toga su subvencije građana 4,7 miliona. Troškovi koje su ove kompanije isplatile državi na ime koncesija iznose samo 430.000 eura.

Pozivajući se na Nacionalni akcioni plan korišćenja energije iz obnovljivih izvora, iz MANS-a su izračunali da će do 2020. naknada koju građani plaćaju za struju proizvedenu u mHE dostići iznos od gotovo 27 miliona eura.

Iz Ministarstva ekonomije su nam odgovorili da se „u ovim kvazianalizama veoma često prenebregava vrijednost investicija, koja je u ovih 13 objekata iznosila preko 40 miliona eura, da ukupan prihod ne predstavlja profit investitora, već da iz njega treba da pokrije i troškove amortizacije i operativne troškove, plati koncesionu naknadu“.

„Koncesiona naknada jeste bitan, ali nije najvažniji element eksploatacije prirodnih dobara jednog društva.  U navedenih dvije i po godine tih 4,7 miliona eura supstituisalo je uvoz električne energije u vrijednosti od oko tri miliona eura, omogućilo preko 80 radnih mjesta u zemlji, podiglo privrednu aktivnost u lokalnim zajednicama i stvorilo preduslove za dalji infrastruktirni razvoj tih krajeva“, ističu iz ministarstva.

Zanimljiva je računica ministarstva po kojoj potrošači u Grnoj Gori, godišnje preuzmu električne energije u vrijednosti od oko dvjesta miliona eura: „Za dvije i po godine, to odgovara iznosu od oko pola milijarde eura, pa navedenih 4,7 miliona vrijednosti iz malih hidroelektrana čini manje od  jednog procenta ukupne fakture. Istovremeno, u ovim postrojenjima proizvedeno je nešto više od jedan odsto ukupne energije u zemlji“.

Problem je što te milione za privatne mHE plaćaju građani, a njihov udio u projektovanom Vladinom cilju o 33 odsto energije iz obnovljivih izvora do 2020. godine skoro je zanemarljiv.

Iz Ministarstva tek sada najavljuju promjenu politike: „Izdavanje energetskih dozvola je stopirano s obzirom na činjenicu da je Crna Gora veoma blizu ispunjenja zadatog nacionalnog cilja od 33 odsto OIE u ukupnoj finalnoj potrošnjii energije, ali i kako bi preispitala neophodnost daljeg finansijskog podsticanja izgradnje objekata za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora energije“.

„Vlada ne planira da ubuduće finansijski podstiče izgradnju objekata za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora. Vlada će u narednom periodu nastojati da privlači investitore spremne da preuzmu tržišni rizik“, kažu iz Ministarstva ekonomije.

Lijepo sročeno, ali ne objašnjava do kada će trajati uspostavljeni harač miljenika vlasti preko subvencija. Na drugoj strani, potraga za novim investitorima i nove poreske olakšice alarm su da se sprema novi napad na ekosistem.

Rijeka Tara sa svojim kanjonom, slatkovodni sistemi Morače, Skadarskog jezera i Bojane su među najočuvanijim funkcionalnim ekosistemima u cijeloj Europi, ističe Rozman. „Kada vidite da veliki novac i lobiji napadaju ovaj raj, teško je ne djelovati. Ne znam jesu li građani Crne Gore svjesni toga što imaju, kakav potencijal za održivi turizam, sport... Veliki novac gura sve i vidi samo jednu stranu - gradi velike resurse i infrastrukturu kako bi zaradio više novca. No, postoje brojni dokazi da dugoročno to nije korisno za zajednicu, niti održivo“.

I rijeke u mreži DPS-a

Vlasnička struktura kompanija koje se bave obnovljivom energijom i grade male HE pokazuje da je znatan dio povezan sa predsjednikom Milom Đukanovićem i DPS-om, prezentovao je MANS.

Kompanija Đukanovićevog sina Blaža, BB Hidro, vlasnik je dvije koncesije za male HE. njegov brat od ujaka Milovan Maksimović gradiće još dvije, a kum Vuk Rajković dobio je koncesiju za četiri HE.

U poslu sa malim HE je i građevinski investitor Tomislav Čelebić. Konzorcijum u kome su Oleg Obradović, Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović iz takozvane ekipe Granda, već je sagradio šest malih HE, a dobili su koncesije za još 13.

Kompanija Kronor, iza koje stoje Žarko Burić, Željko Mišković i Predrag Bajović, zet bivšeg premijera Igora Lukšića, otvorili su HE sredinom prošle godine.

Fudbalski reprezentativac Stefan Savić, član konzorcijuma Hydro Bjelojević, takođe je u ovom poslu. Igor Mašović, član Opštinskog odbora DPS-a Andrijevice i brat gradonačelnika potkomovske varošice ima dvije male HE.

Dvije HE rade pod okriljem firme MN Power koja je u vlasništvu supruge Nenada Mićunovića, sinovca Branislava Brana Mićunovića.

Rijeka zarobljena u cijevima

Na rijeci Šekular kod Berana izgrađene su čak četiri male HE i voda bukvalno okovana cijevima.

Vesko Davidović, predsjednik Mjesne zajednice Šekular, prisjeća se kako je koncesionar obećao da će asfaltirati puteve. Kaže da su zaista asfaltirali, ali su ga i uništili mehanizacijom. Od miliona eura koje kompanija Hidroenergija zarađuje u Šekularu, mještani nemaju velike vajde, kaže Davidović. Kao pozitivno ističe što je dvadesetak radnika zapošljeno, uglavnom kao stražari i u službi održavanja. U međuvremenu, poslije brojnih protesta, ugrađen je mjerač koji pušta minimum vode u korito, pa je stanje bolje. Investitor najavljuje da će poribiti to što je ostalo od rijeke.

Davidović se prisjeća da su mještani 2012. kada je ugovor potpisan sa kompanijom Hidroenergija Montenegro, koja je izgradila četiri mHE u ovom mjestu, naivno povjerovali obećanjima prethodne DPS vlasti.

„Moj savjet mještanima u selima gdje se namjerava gradnja centrala jeste da sve preciziraju ugovorom. Možda i ne bi bilo strašno da je sagrađena samo jedna centrala, ali sa četiri cijelu rijeku su nam zarobili“.

Manastirska centrala ne kroti izvor

Prvu protočnu malu HE izgradila je Mitropolija crnogorsko-primorska, odnosno manastir Morača. U njoj se struja dobija na ekološki način slobodnim tokom i padom vode na turbinu. Otvorena je 2009. godine, kada su je u rad pustili tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i mitropolit Amfilohije.

„Koristimo vodu sa izvora koje je na imanju manastira. Centrala je od 12 kW i koristimo je za potrebe manastira“, kaže iguman Rafailo. Imali su, ističe, potrebne dozvole od države, ali su centralu izgradili sopstvenim novcem i ne dobijaju subvencije.

„Tu ispod sadašnje centrale i vodenice, za koju kažu da je starija od manastira, izgrađena je tokom Drugog svjetskog rata centrala. Tada je tu bio partizanski štab sa Pekom Dapčevićem. Radila je do poslije rata, a turbina se još nalazi u školi“.

Mala HE koja, kako kaže iguman, godišnje proizvodi 60.000 kW povezana je na energetsku mrežu. Na kraju godine sa računa manastira se odbija iznos struje koju su prebacili na mrežu.

Nedavno je objavljena vijest da će Mitropolija kod manastira Morače graditi i drugu malu centralu. Iguman Rafailo kaže da su to „samo razmišljanja“, jer nemaju novca.

Srpska buna protiv novih dahija

Stanovnici područja oko Stare planine u Srbiji, protekle sedmice podigli su pravu bunu protiv namjere da se gradi čak 50 elektrana na ovom području. Talas pobune zahvatio je i područja Lima, Rzava i drugih krajeva. Mediji pod kontrolom vlasti su to prigušili vijestima o „istorijskoj“ posjeti predsjednika Aleksandra Vučića Kosovu.

Tokom 2013. godine u Srbiji je 120 kompanija dobilo lokacije za izgradnju malih hidroelektrana, a katastrom MHE je određeno oko 870 potencijalnih lokacija, sa ukupnim potencijalom manjim od jednog procenta energetskog bilansa.

Dekan Šumarskog fakulteta Univerziteta u Beogradu dr Ratko Ristić je početkom godine, u otvorenom pismu gradu Pirotu na čijoj teritoriji se planira gradnja malih HE, upozorio: „Ozbiljne diskusije o celishodnosti korščenja mHE, pogotovu u zaštićenim brdsko-planinskim područjima, se vode u Evropskom parlamentu zbog izraženih negativnih, ekoloških efekata, pogotovo u alpskim oblastima Austrije, Nemačke, Francuske i Italije. Najviše primedbi se odnosi na degradaciju ekosistema, smanjenje biodiverziteta, fragmentaciju staništa riba i pojačanu eroziju. Evropska komisija je Rumuniji dala obavezujući nalog da ispita održivost koncepta mHE, jer su u jako kratkom periodu podigli preko 500 objekata i značajno narušili kvalitet akvatičnih ekosistema u svojim brdsko-planinskim područjima. Predlaže se ukidanje stimulativnih tarifa za energiju proizvedenu u mHE, kako bi se obezbijedili jednaki uslovi za sve učesnike na tržištu energije, pri čemu se naglašava da mHE daju malu energetsku korist, a nanose nesrazmerno velike ekološke štete“.

Povodom najnovijih protesta profesor Ristić je u izjavi NIN-u podsjetio da su međunarodne studije ustanovile da je izgradnja osam mHE u Albaniji, Hrvatskoj i Makedoniji dovela do nestanka ili ugrožavanja endemskih ili zaštićenih vrsta riba, ugrožavanja vodosnabdijevanja lokalnih zajednica i intenzivne erozije na pristupnim putevima. On je napomenuo da izgradnja mHe donosi korist jedino pojedincima i interesnim grupama, investitorima, proizvođačima opreme i korumpiranim državnim službenicima.

Listu investitora u Srbiji, kako je to običaj u regionu, predvode ljudi bliski režimu, među kojima se ističe ime Nikole Petrovića, kuma predsjednika Aleksandra Vučića.

Predrag NIKOLIĆ

 Izloženost suncu glavni je uzrok najsmrtonosnijeg oblika raka kože, malignog melanoma. Najčešći tip ove bolesti najlakše je izbjeći – 90 odsto svih smrtnih slučajeva moglo se preduprijediti da je izlaganje suncu bilo kontrolisano. Pravilnik je donesen prije tri godine, ali odredbe o inspekcijskom nadzoru stupile su na snagu tek krajem jula, a u avgustu nijedan poslodavac nije kažnjen

Hiljade radnika u Crnoj Gori i prethodnih vrelih mjeseci radeći na otvorenom, nastojalo je da sebi i svojim porodicama obezbijedi pristojan život, nerijetko po cijenu zdravlja. Račun kroz profesionalna oboljenja, obično, stiže kasno, a statistika to uglavnom prećuti.

Koliko zaposlenih u Crnoj Gori oboli od karcinoma kože zbog pretjeranog izlaganja suncu tokom obavljanja radnih obaveza, nije poznato, jer niko o tome ne vodi statistiku. U Crnoj Gori ne postoji institut medicine rada koji bi se time bavio, niti postoji registar profesionalnih oboljenja. Ovaj institut trebalo je da bude osnovan prije dvije godine. Iz Ministarstva zdravlja Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Vijestima već dva mjeseca ne odgovaraju na pitanje o tome zašto se to nije desilo i kada bi institut mogao da proradi.

U znatno manje osunčanoj Velikoj Britaniji, na primjer, prema podacima njihovog instituta zaštite na radu, godišnje umre 60 zaposlenih od posljedica karcinoma kože izazvanog pretjeranim izlaganjem zračenju sunca tokom rada. Svake godine se otkrije oko hiljadu i po novih slučajeva te bolesti kod radnika.

Udruženje zaštite i zdravlja na radu Crne Gore već dvije godine učestvuje u kampanji Instituta za zaštitu i zdravlje na radu iz Velike Britanije (IOSH) pod nazivom „No Time To Lose” (Nema vremena za gubljenje), koja, između ostalog, upozorava na štetnost solarnog zračenja. Đina Janković iz crnogorskog udruženja kaže da su u saradnji sa kolegama iz Britanije pripremili i preveli brošure o opasnostima izlaganja suncu i distribuirali ih jednom broju gradilišta u Crnoj Gori.

„Poslovi na kojima su zaposleni najviše izloženi solarnom zračenju, osim građevinarstva, su i poljoprivreda, brodska i pomorska industrija, telekomunikacije, kontrola saobraćaja, željeznica i sve ostale vrste poslova koje se obavljaju na otvorenom. Izloženost suncu glavni je uzrok najsmrtonosnijeg oblika raka kože, malignog melanoma. Najčešći tip ove bolesti u svijetu, takođe, najlakše je izbjeći – 90 odsto svih smrtnih slučajeva moglo bi se spriječiti ukoliko bi izlaganje suncu bilo kontrolisano“, kazala je Janković.

Prema najnovijim istraživanjima koje je britanski IOSH sproveo o izloženosti suncu na radnom mjestu u toj državi, zabilježen je porast broja oboljelih od malignog melanoma, a većina pogođenih su muškarci, mlađi od 65 godina.

„Iz profesionalne perspektive, teško je imati tačne podatke o broju ljudi izloženih sunčevom zračenju na radnom mjestu u Crnoj Gori. Budući da se u Crnoj Gori radovi na otvorenom obavljaju pri veoma visokim temperaturama, kada je UV indeks veoma visok, neophodno je podizanje svijesti o problemima sunčevog zračenja kroz predavanja i treninge. Osim poslodavaca, neophodno je i da zaposleni bolje razumiju neophodnost izbjegavanja ili smanjivanja izloženosti direktnoj sunčevoj svjetlosti i preuzmu odgovornost za svoje zdravlje“, navela je Janković.

Ona je kazala da je neophodno da poslodavac izvrši raspodjelu radnih zadataka među zaposlenima, kako bi mogao omogućiti da svi radnici u ekipi provedu neko vrijeme u hladu, kao i da im obezbijede pauze u zatvorenom prostoru ili tamo gdje nema sunca.

„Neophodno je, osim toga, da zaposleni imaju adekvatnu radnu odjeću, kape širokog oboda koje zaklanjaju lice, uši i vrat, a u nekim slučajevima i naočare za sunce sa UV zaštitom. Neophodno bi bilo i da ljekari medicine rada, prilikom redovnih i periodičnih pregleda, provjere da li zaposleni pate od fotosenzitivnosti, gdje oči i koža postaju neuobičajeno osjetljivi na UV zračenje. Fotosenzitivnost bi trebalo redovno kontrolisati, jer može biti uzrokovana nizom supstanci, uključujući i neke industrijske hemikalije, biljke i ljekove“, kazala je Janković.

Iz Inspekcije za zaštitu na radu upozoravaju da zaposleni izloženi dužem radu na visokim ljetnjim temperaturama i zračenju sunca mogu da dožive sunčanicu. Simptomi se razvijaju postepeno nakon šest do 12 sati od maksimalne izloženosti glave suncu, a posljedice su malaksalost, ošamućenost, vrtoglavica, jaka glavobolja, mučnina, povraćanje koje ne donosi olakšanje, teško disanje, ubrzan puls i nesvjestica.

Druga opasnost je toplotna iscrpljenost, nakon dužeg boravka na visokim temperaturama. Znojenjem se značajno gubi tečnost i elektroliti, pa ukoliko se ne nadoknade, nastupa iscrpljenost praćena mučninom, glavoboljom, vrtoglavicom, drhtavicom i grčevima, dok je koža vlažna od znoja i hladna. Zaposleni mogu dobiti i toplotni udar, koji je najozbiljniji od ovih poremećaja, kada dolazi do otkazivanja mehanizama u organizmu koji regulišu tjelesnu temperaturu. Zbog toga tjelesna temperatura raste do 40 stepeni Celzijusa i više. Karakteristična je crvena, vruća i suva koža zbog prestanka znojenja, čime je blokirano odavanje viška toplote iz organizma. Ostali simptomi su slični kao kod sunčanice, samo jače izraženi.

Glavni inspektor zaštite i zdravlja na radu Zlatko Popović kaže da je Zakonom o zaštiti i zdravlju na radu i Pravilnikom o mjerama zaštite na radnom mjestu propisano da radovi na otvorenom prostoru, pri ekstremno visokim spoljnim temperaturama, iznad 36 stepeni Celzijusa, ne treba da se obavljaju, osim u slučajevima ozbiljne, neposredne i neizbježne opasnosti, kada su ugroženi ljudski životi i materijalna dobra od društvenog značaja.

„Radovi na otvorenom prostoru na visokim spoljnim temperaturama treba da se obavljaju u skladu sa propisima, standardima, aktom o procjeni rizika, posebnim uputstvima za bezbjedan rad na radnom mjestu i preporukama izdatim od organa državne uprave nadležnog za poslove rada ili organa državne uprave nadležnog za poslove zdravlja. Preporuke za rad na visokim temperaturama se izdaju svake godine“, kazao je Popović.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja, u okviru kojeg djeluje i Direktorat za zaštitu na radu, u saradnji sa Ministarstvom zdravlja i Upravom za inspekcijske poslove dao je sredinom jula preporuke poslodavcima da zaposleni na otvorenom prostoru ne borave od 11 do 16 sati ukoliko proces rada to dozvoljava. Ako nije moguće prekinuti rad, nalažu da se preduzmu sve mjere zaštite na radu. Preporučuju da se rad organizuje po smjenama, da se uvede dodatna radna snaga, prave češće pauze uz obezbjeđivanje velike količine vode i bezalkoholnih napitaka. Zatražili su i da se osposobe zaposleni za pružanje prve pomoći, kao i da se svi upoznaju sa simptomima bolesti prouzrokovanih visokim temperaturama. Zaposleni moraju biti upoznati o rizicima po zdravlje i život pri izlaganju visokim temperaturama, kao i sa opasnostima uzimanja ljekova koji onemogućavaju ili usporavaju aklimatizaciju.

Poslodavci su dužni da zaposlenima obezbijede odgovarajući prostor, gdje mogu da se sklone od sunca i odmore, kao i da im se omogući da tokom pauze mogu skinuti sredstva i opremu za ličnu zaštitu na radu. Zaposlenima bi trebalo obezbijediti da nose laganu, svijetlu i komfornu odjeću od prirodnih materijala, kape, marame ili lagane šešire širokog oboda za glavu koji prekriva i vrat, ukoliko nijesu obavezni da nose sredstva i opremu za ličnu zaštitu glave. Preporučeno je poslodavcima da obezbijede i zaštitne kreme za sunce, kao i odgovarajuću hranu i osvježenje.

Nastojeći da provjeri kako se poštuju ove preporuke, novinar CIN-CG/Vijesti pokušao je da posjeti Plantaže i gradilišta nekih od najvećih građevinskih kompanija - Bemaxa, Zetagradnje i Čelebića, ali na zahtjeve da mu se to odobri nije dobio odgovore iz uprava tih kompanija.

Pravilnikom o mjerama zaštite na radnom mjestu iz jula 2015. godine propisano je da dio normi koji se odnosi na rad na otvorenom prostoru pri ekstremno visokim spoljnim temperaturama, ima odloženu primjenu na period od tri godine, pa je počeo da se primjenjuje tek od 24. jula ove godine. Njime je predviđeno da se dio inspekcijskog nadzora posveti kontroli uslova rada na otvorenom pri visokim temperaturama.

„Tokom prethodnih godina poslodavcima je ukazivano da bi trebalo da donesu odluke o načinu primjene mjera zaštite i zdravlja na radu pri radu na visokim temperaturima, kako bi se pripremili za primjenu navedenog propisa. Izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i zdravlju na radu, usvojenim u julu, predviđene su novčane kazne za ovu vrstu prekršaja, a važećim propisima je za neprimjenjivanje opštepriznatih mjera zaštite, predviđena mjera zabrane rada“, naveli su iz Inspekcije.

U Upravi za inspekcijske poslove vjeruju da je znatan broj poslodavaca kroz informisanje i preventivno djelovanje inspekcije prilagodio svoje aktivnosti. „Poslodavci od početka primjene izmjena Zakona o zaštiti i zdravlju na radu i navedenog pravilnika koji je donesen u julu ove godine nijesu kažnjavani po osnovu nepravilnosti iz ovog pravilnika, nego je kroz mjeru ukazivanja dat rok za njihovo otklanjanje. Prema inspekciji nije bilo inicijativa od strane zaposlenih u vezi sa radom na otvorenom na visokim temperaturama“, naveli su iz ove uprave.

Novčane kazne iznose od 500 do 15 hiljada eura. Inspektor novčanu kaznu na licu mjesta može izreći izdavanjem prekršajnog naloga, samo u minimalnom iznosu od 500 eura za pravno lice, 30 eura za odgovorno lice i 250 eura za preduzetnika, a ako želi da poslodavca kazni novčanom kaznom većom od minimalne mora da podnese zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka kod suda za prekršaje.

Ministarstvo preporučuje ribu i morske plodove

Građevinski radnici u pauzama od poslodavaca najčešće dobijaju vodu za piće, a od hrane najzastupljenije je pola hljeba sa salamom ili sirom i ponekad neki gulaš. Međutim, ministarstvo tokom vrućina preporučuje drugačija pića i hranu.

U preporukama se navodi da je, ako fizička aktivnost traje kraće od 60 minuta, dovoljno piti običnu vodu da se nadoknadi izgubljena tečnost. Ako traje duže, nije dovoljna obična voda, pa se zbog obilnog znojenja preporučuju pića sa dodatkom ugljenih hidrata i elektrolita. Ističe se da je potrebno izbjegavati tešku i obimnu hranu, i da bi poslodavci zaposlenima trebalo da obezbijede svježe voće i povrće, mliječne proizvode sa niskim sadržajem masti, hljeb u manjim količinama, a preporuka su i riba i morski plodovi.
Ne preporučuju se teška i masna zapržena jela, crveno i sušeno meso, konzervirana hrana i konzumiranje u većim količinama slatkiša i namirnica koje sadrže rafinisan šećer i zasićene masnoće.

Nema zvaničnog registra bolesti

Inspekcija zaštite na radu ima samo statistiku Instituta za zaštitu i zdravlje na radu iz Velike Britanije.

„Nažalost, u Crnoj Gori ne postoji institut medicine rada koji bi se bavio utvrđivanjem profesionalnih bolesti, pa ni bolesti koje nastupaju kao posljedica rada pri visokim temperaturama i sunčevom zračenju, niti postoji registar tih bolesti“, naveli su iz inspekcije.

Nepostojanje ovog instituta i registra zaposlenih otežava zaposlenima da dokažu da su dobili neku bolest, povredu ili ugrozili svoje zdravlje zbog rada na velikim vrućinama i pretjeranoj izloženosti sunčevom zračenju, kako bi zbog toga dobili novčano obeštećenje.

I sezonci moraju na obuku

Tokom ljetnjih mjeseci u Crnoj Gori prisutan je veliki broj sezonskih radnika, ali i radnika „na crno“, naručito u turizmu, građevinarstvu i poljoprivredi, koji vrlo često rade na otvorenom i većinom je riječ o mladim ljudima. Zbog kratkog perioda na koji su angažovani, oni su rijetko upoznati sa svim opasnostima rada na visokim temperaturama i pri jakom sunčevom zračenju, pa su posebno ranjiva grupa.

„Za sva lica, koja po bilo kom pravnom osnovu borave kod njega, poslodavac je dužan da obezbijedi da se oni osposobe za bezbjedan rad prilikom zasnivanja radnog odnosa, raspoređivanja na drugo radno mjesto, uvođenja nove tehnologije, uvođenja novih ili zamjene sredstava za rad, promjene procesa rada i ponovnog raspoređivanja na rad poslije odsustvovanja koje je trajalo duže od godinu dana. Prilikom teorijskog i praktičnog osposobljavanja, ta lica se moraju upoznati sa svim opasnostima na radnom mjestu na kojem rade, pa i sa opasnostima rada na visokim temperaturama i pri jakom sunčevom zračenju“, naveli su iz inspekcije.

Goran KAPOR

U Crnoj Gori ne postoji institut za dokazivanje profesionalnih oboljenja, a pravilnik o profesionalnim bolestima nije revidiran od 2004. godine. Pacijente po navici šaljemo u Beograd, gdje treba da se verifikuje i utvrdi profesionalno oboljenje. U posljednjih pet godina nijesmo imali slučajeve u vezi sa profesionalnim oboljenjima, kazala je doktorka Milenka Ušćumlić

Crnogorske vatrogasce ne muče samo nadolazeće vrućine i okidači za piromane, kakve su sretali prethodnih godina. Pored vatre, svaki ljekarski pregled za njih je poseban izazov koji ih može izbaciti iz stroja i poslati na biro rada, bez prava na zaštitu, kakve postoje u razvijenim zemljama.
Vatrogascima, s druge strane, nije lako dokazati profesionalno oboljenje, već za to, kao i kolege iz drugih branši, moraju ići u inostranstvo. Ne postoji institut za dokazivanje profesionalnih oboljenja, a pravilnik o profesionalnim bolestima, koji nije mijenjan od 2004. godine, tretira tek 56 profesionalnih bolesti. To su, uglavnom, one prouzrokovane hemijskim dejstvom, trovanjem metalima i metaloidima, gasovima, rastvaračima i pesticidima, bolesti prouzrokovane fizičkim dejstvom ili biološkim faktorima, kao i oboljenja pluća, kože i maligniteti. Sve to je nedovoljno, jer se brojne profesije ne mogu pronaći u ovom pravilniku. Među njima su i vatrogasci - spasioci. U razvijenom svijetu, ali i u neposrednom okruženju prepoznato je najmanje još desetak novih profesionalnih oboljenja.
Iz Sindikata vatrogasaca Crne Gore upozoravaju da ovakva praksa dovodi u pitanje ono što je propisano Zakonom o zaštiti i zdravlju na radu.
Specijalista medicine rada Milenka Ušćumlić, potvrđujući da u Crnoj Gori ne postoji institut gdje bi se mogla utvrditi i liječiti profesionalna oboljenja, kaže da je Centar za medicinu rada u podgoričkom Domu zdravlja „u ovoj oblasti najveća ustanova u Crnoj Gori“.
„Imamo radiologe, oftalmologe, psihologe i možemo da odgovorimo na zahtjeve propisane zakonom, ali za dokazivanje profesionalnih bolesti nemamo uslove. Zato, pacijente po navici šaljemo u Beograd, gdje bi trebalo da se verifikuje i utvrdi profesionalno oboljenje. Po povratku, sa uspostavljenom dijagnozom odlaze u PIO i dobijaju rješenje. Zaposleni nerado priznaju bolest i 99 odsto njih želi da nas ubijedi da nemaju problem sa pritiskom, strahovima, upravo zato što je krajnji cilj plata koju donose kući. S druge strane, mi se moramo rukovoditi Pravilnikom o profesionalnim oboljenjima, u kome je navedeno 56 profesionalnih bolesti i tačno određeni kriterijumi koje moramo da poštujemo. U poslednjih pet godina nijesmo imali slučajeve iz oblasti profesionalnih oboljenja“, kaže Ušćumlićeva.
Nekad ni želja, motivacija i nesebičan rad nijesu dovoljni za zadržavanje posla, a takav slučaj je sa vatrogascima koji su poslije dugogodišnje posvećenosti primorani da napuste radno mjesto za koje su dali pola života.
Predrag Milikić iz Sindikata vatrogasaca Crne Gore kaže da postoji niz problema i neriješenih pitanja u vezi sa ljekarskim pregledima pripadnika službe, za koje nemaju kategorije po godinama starosti.
„Svi vatrogasci, bez obzira na starosnu dob, podliježu istim pregledima. To stvara problem, jer ako se pojavi bilo koja zdravstvena tegoba, konstatuje se da su nesposobni za poslove vatrogasca i prijeti im raspoređivanje na lakše radno mjesto koje ne postoji u službama zaštite. Potom se preraspoređuju u organe i službe lokalne samouprave, a ako ni tamo nema mjesta šalju se na biro za nezaposlene. Vatrogascima na ljekarskom pregledu prave problem čak i ako se pojavi i najmanja dioptrija, isto važi i za sluh, iako takve dijagnoze ne mogu uticati na njihovu sposobnost prilikom obavljanja svakodnevnih zadataka. Znamo da pritisak u srednjoj životnoj dobi ne može biti idealan (120/80) što je kriterijum koji se, takođe, traži na ljekarskim pregledima“, kazao je Milikić.
On pojašnjava da profesionalna oboljenja kojima mogu da podliježu vatrogasci nijesu jasno definisana i taj problem bi trebalo da riješi nadležno ministarstvo sa vatrogasnim stručnjacima.
Doktorka Milenka Ušćumlić objašnjava da posao vatrogasca zahtijeva velika psihofizička naprezanja, zbog čega je detaljan ljekarski pregled od izuzetnog značaja.
„U centru za medicinu rada se prije zasnivanja radnog odnosa obavlja pregled koji je preventivni. Zatim, tu su periodični pregledi koji se obavljaju kontinuirano, zadatom dinamikom, u cilju utvrđivanja promjene zdrastvenog stanja i sprečavanja daljeg pogoršanja zdravlja. Kontrolni pregledi se obavljaju po preporuci ljekara specijaliste medicine rada. Vanredni zdravstveni pregled obavlja se prije vremenskog roka za periodične preglede, zbog vanrednog medicinskog razloga, najčešće nakon incidenta u kome je povrijeđen vatrogasac, nakog dužeg bolovanja, postojanja nove bolesti ili medicinskog stanja vatrogasca“, istakla je Ušćumlićeva.
Komandir Službe zaštite Glavnog grada Andrija Čađenović kaže da svaki vatrogasac mora proći kroz rigorozne ljekarske preglede, koji su po kriterijumima u rangu zdravstvenim pretragama za posao pilota.
„Onaj službenik koji ne prođe ljekarski pregled, vraća se na ponovni ili ide na konsultaciju kod izabranog ljekara, vrši detaljne pretrage i kontrole. Sve dok od ljekara medicine rada ne dobijemo izvještaj da je sposoban za posao vatrogasca, mi ga ne možemo angažovati, već mu dajemo mogućnosti za lakše poslove ovdje u službi. Obično u aprilu raspisujemo oglas za prijem sezonskih operativnih izvršilaca i jedan od uslova da bi bili primljeni je obavezni ljekarski pregled, koji važi godinu dana“, pojasnio je Čađenović.
On kaže da, ukoliko neko od zaposlenih ostane bez radnog mjesta, trude se da mu obezbijede lakši posao u službi, a ako nema, primorani su da ga šalju dalje.
„Dosad je u par slučajeva zabilježeno da za pojedine kolege stigne nalaz koji nije u redu. U slučaju da nema odgovarajućeg radnog mjesta u službi, dužni smo da o tome obavijestimo poslodavce, odnosno Glavni grad, i da ga stavimo na raspolaganje ostalim službama“, kaže Čađenović.
On ističe da su u Službi zaštite Glavnog grada primijenjeni svi standardi poslovanja kao u Evropi i regionu, a vatrogasci su kvalitetno obučeni za rad i spremni da se nose sa svakom situacijom na terenu.
„Svake godine nabavljamo novu opremu, vozila, uniforme, čizme, šljemove. Ne kupujemo sve novo za svakog, ali se oprema obnavlja onima kojima nedostaje, ili ako su u pitanju novi standardi. U ljetnjim mjesecima koristimo opremu za šumske požare, a posjedujemo i posebne radne opreme za djelovanje u zatvorenom prostoru kao i saobraćajnu opremu koja se više koristi zimi i nije prilagođena ljetnim uslovima“, kaže Čađenović.

Oslanjaju se na dobru obuku

Vatrogasac Savo Ćetković, koji se deset godina bavi ovim poslom, kaže da ga ljubav pokreće da preuzme svaki rizik koji ova profesija nosi sa sobom.
„Samo čovjek koji voli ovaj poziv, može svjesno da se izloži riziku koji on nosi. Da bismo se čuvali, oslanjamo se na obuku, kroz koju prolazimo sve situacije sa kojima se možemo sresti na terenu. Imamo lavirinte gdje se izvodi simulacija zadimljenog prostora i savladavanje prepreka koje vatrogasac mora da pređe. Na ovaj način se pripremamo da što efikasnije odgovorimo intervencijama, a uvijek moramo paziti jedan na drugog i timski rad je veoma bitan u našem poslu i od njega zavisi uspjeh akcije“, naglasio je Ćetković.

Pravilnik postoji, ali ne i uniforme za sve

Predrag Milikić navodi da su uslovi radnika u vatrogasnoj profesiji različiti od opštine do opštine.
„Sjeverni dio je u težem stanju od centralnog i južnog dijela Crne Gore. Zaštitna oprema vatrogasaca u pojedinim opštinama je prilično loša. U Podgorici smo prvi put u dvadeset godina mog rada dobili nove uniforme, dok ih naše kolege u nekim opštinama nemaju ni danas. Strukovni sindikat vatrogasaca Crne Gore se prošle godine izborio da se po evropskim standardima uradi pravilnik o uniformama, gdje su precizno definisane vrste uniformi, njihov rok trajanja i kvalitet“, ističe Milikić.

Milica NIKČEVIĆ / Dejana RISTIĆ

Za 500 radnika KAP-a više se ne obezbjeđuje obavezni godišnji ljekarski pregled. Situacija je loša i u policiji, vojsci, a posebno je problematična kod taksista i sve traženijih vozača šlepera. Brojni ,,profesionalci“ tako nikad ne prođu osnovne psihijatrijske provjere, ili testove na psihoaktivne supstance.

Već pet godina nema organizovanih sistematskih pregleda za oko 500 radnika Kombinata aluminijuma u Podgorici. Radnici Elektrolize i Livnice, koji rade u ekstremnim uslovima i koji su do uvođenja stečaja u julu 2013. imali obavezne preglede svake godine, više nemaju na to pravo. Uzalud što su bronhijalna astma i hronično trovanje fluorom, od kojih oboljevaju, u samom vrhu profesionalnih bolesti u Crnoj Gori.

„Prije uvođenja stečaja pregledi su bili obavezni i rađeni su svake godine. Da se preduprijede bolesti, ali i da se utvrdi radna sposobnost. Od uvođenja stečaja toga nema, kao što radnici nemaju pravo ni na godišnji odmor. Žalili smo se Inspekciji rada, ali oni su se proglasili nenadleženim dok je KAP u stečaju, kazali su nam da je sve to u domenu stečajnog upravnika“, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Sandra Obradović, predsjednica Sindikata metalskih radnika.

Primjer KAP-a pokazuje do koje mjere je sistem zaštite na radu urušen zajedno sa zatvaranjem fabrika i nestankom industrije. Ali, nije usamljen. Specijalista zaštite na radu, koji je insistirao na anonimnosti, za CIN-CG kaže da je, što se tiče obaveznih ljekarskih pregleda, situacija loša i u policiji, vojsci, a posebno je problematična kod taksista i sve traženijih vozača šlepera. Naglašava da brojni „profesionalci“ tako nikad ne prođu osnovne psihijatrijske provjere ili testove na psihoaktivne supstance.

Kao alternativa uvijek postoji mogućnost da se za par minuta i par desetina eura izvadi ljekarsko uvjerenje u nekoj od privatnih zdravstvenih ustanova.

„Zbog mogućnosti zarade, posljednjih godina registrovano je više privatnih ambulanti od kojih većina ne ispunjavaju uslove u pogledu prostora, kadra i opreme za jednu ovakvu djelatnost. Poštovanje stručnih kriterijuma u ovim ustanovama često je pod znakom pitanja sve do drastičnih primjera izdavanja ljekarskih uvjerenja, a da pacijent uopšte nije prisutan. Ili da doktori, koji tu honorarno rade, ostave svoje pečate i sestra jednostavno ispečatira uvjerenje i ’proda’ ga pacijentu“, tvrdi ljekar sa kojim smo razgovarali.

U privatnim zdravstvenim ustanovama ordinira devet doktora medicine rada, a naš sagovornik objašnjava da se uglavnom radi o ljekarima koji su u penziji.

Od nekadašnjih 47 doktora medicine rada, u javnom zdravstvu je ostalo tek nekoliko. U Centru za medicinu rada u Domu zdravlja na Starom Aerodromu u Podgorici radi petoro i još par u domovima zdravlja širom Crne Gore. Sveukupno ispod  deset. Ni nakon više insistiranja, iz Ministarstva zdravlja nam nijesu dostavili podatke o tačnom broju doktora medicine rada u javnom zdravstvenom sistemu.

Ostali doktori medicine rada, više od 30, morali su da se „prekvalifikuju“ u izabrane doktore.

„Kada je uveden projekat izabranog doktora u sklopu reforme primarne zdravstvene zaštite, većina specijalista medicine rada se opredjelila da to bude, vjerovatno iz bojazni da ne ostanu bez posla. Time su se udaljili od svoje osnovne struke i prestali da se edukuju u tom smjeru. Nastavili su, ipak, da  kroz dopunski rad obavljaju preglede iz medicine rada, iako u normalnom sistemu za to ne bi mogli da produže licencu zbog nedostatka stručnog usavršavanja. Sve je to dovelo do postepenog urušavanja struke“, objašnjava naš sagovornik uz napomenu da je broj specijalista medicine rada svake godine sve manji, a zbog neriješenog statusa sve je manje interesovanje mladih za ovu granu medicine.

Sve to je uslovilo da u Crnoj Gori nemamo skoro nikakve podatke o profesionalnim bolestima.

„Nema ni podataka da li i zaposleni u Crnoj Gori obolijevaju od istih bolesti kao što je to slučaj u ostalom dijelu Evrope“, upozorava za CIN-CG Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu. Kao član BALcanOSH mreže, Udruženje zaštite na radu CG već dvije godine podržava kampanju IOSH-a (Instituta za zaštitu i zdravlje na radu iz Velike Britanije) – „No Time To Lose“, koja ima za cilj da se uzročnici profesionalnih oboljenja na radnom mjestu, prvenstveno profesionalnog karcinoma, bolje razumiju, prepoznaju i na taj način se pomogne i poslodavcima i zaposlenima da preduzmu neophodne korake ka smanjenju izloženosti rizicima na radnom mjestu. „Iako podržavamo kampanju, mi nismo bili u mogućnosti da dostavimo statističke, pouzdane podatke o profesionalnim bolestima u našoj zemlji, jer takvih podataka nema“, objašnjava Janković.

„Nažalost, više ne mogu ni da se sjetim kad je to zadnji put bilo, niti kad sam imao pacijenta sa dijagnostikovanom profesionalnom bolešću“, kaže doktor medicine rada sa kojim smo razgovarali. On navodi da u Crnoj Gori nikada nije postojao registar profesionalnih bolesti. Objašnjava da „važećim zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju nije definisano ko je nadležan za priznavanje profesionalnih bolesti, postupak prijave i vođenja registra“: „U Crnoj Gori nikada nije bilo moguće dijagnostikovati profesionalne bolesti. Decenijama unazad pacijenti su upućivani u Institut za medicinu rada i radiološku zaštitu „Dr Dragomir Karajović“ u Beogradu koji je referentna ustanova za ovu oblast medicine“.

U praksi se dešavaju slučajevi da se zaposlenima kojima su u Institutu u Beogradu potvrdili profesionalnu bolest to ne priznaje u našim institucijama. Iz Fonda za zdravstveno osiguranje su za CIN-CG odgovorili da je „Zakonom o zdravstvenom osiguranju propisano da se iz obaveznog zdravstvenog osiguranja ne obezbjeđuju sredstva, između ostalog i za: medicinska ispitivanja radi utvrđivanja zdravstvenog stanja, tjelesnog oštećenja i invalidnosti u postupcima kod drugih organa i organizacija, zdravstveni pregledi radi izdavanja uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti, osim izdavanja uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti nezaposlenih lica u svrhu zapošljavanja i specifičnu zdravstvenu zaštitu zaposlenih koja se ostvaruje na osnovu ugovora između poslodavca i zdravstvene ustanove u skladu sa posebnim zakonom“.

Uputili su nas na Ministarstvo rada i socijalnog staranja od kojeg nijesmo dobili odgovore.

Vlada je primijetila haos u ovoj oblasti, pa je još januara 2010. usvojena Strategija za unapređenje zdravlja zaposlenih i zaštitu na radu 2010-2014. Sve se odigravalo u organizaciji Kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije, a u saradnji sa Ministarstvom zdravlja. Prema pomenutom Akcionom planu, predviđeno je da se Zavod za medicinu rada formira do kraja 2010, ali se to nije desilo.

I novom Strategijom unapređenja medicine rada u Crnoj Gori sa Akcionim planom za period 2015-2020, predviđeno je otvaranje zavoda. Pomenuta Strategija, iako obavezujuća, ne ispunjava se u cjelosti.

„Nažalost, iako je Strategijom za unapređenje medicine rada u Crnoj Gori 2015 – 2020, sa Akcionim planom implementacije, za drugi kvartal 2016. godine bilo predviđeno osnivanje Zavoda za medicinu rada, sa ciljem promovisanja radne sposobnosti, funkcionalnog kapaciteta i ukupnog zdravlja radno aktivne populacije u Crnoj Gori, kao i unapređenja kvaliteta njihovog života, do toga nije došlo“, kazali su nam u Upravi za inspekcijske poslove.

Nepostojanje Zavoda dovodi do brojnih problema. „Listu profesionalnih bolesti utvrđuje svaka država posebno, ali u nedostatku Zavoda za medicinu rada, na teritoriji Crne Gore ne postoji referentna ustanova koja verifikuje profesionalne bolesti, kao ni registar istih, već se to radi u Institutu za medicinu rada i radiološku zaštitu u Beogradu“,  objašnjavaju iz Uprave za inspekcijske poslove.

Iz Udruženja kažu da je najveći problem u „nedostatku procedura, čak toliko da se ne zna ni da li ljekar pojedinac ima pravo da utvrdi profesionalno oboljenje“.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja je 2004. donijelo Pravilnik o utvrđivanju profesionalnih bolesti. Njime je pobrojano 56 profesionalnih bolesti, utvrđena radna mjesta, odnosno poslovi na kojima se te bolesti pojavljuju, kao i uslovi pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima.

„Lista profesionalnih bolesti ne sadrži brojne nove i nedovoljne prepoznate rizike i bolesti koje su došle s novim tehnološkim, društvenim i organizacijskim promjenama“, kaže Đina Janković.

Radi se o zatvorenoj listi, kaže Ivana Mihajlović iz USSCG, koja ne predviđa mogućnost da se i druga oboljenja za koja se na osnovu dokaza može utvrditi da su profesionalna, odnosno da su posljedica uticaja različitih štetnosti na radnom mjestu, na nju dopišu.

Ona ukazuje na potrebu kreiranja otvorene ili poluotvorene liste profesionalnih bolesti. Navodi da je Međunarodna organizacija rada 2010. revidirala listu profesionalnih oboljenja koja sadrži tzv. „otvorene stavke“, koje omogućavaju prepoznavanje zanimanja i bolesti koji nisu obuhvaćeni samom listom. Na evropskoj listi profesionalnih oboljenja nalaze se 62 bolesti.

U vladinim dokumetima se navode novi faktori rizika: hemijske supstance i materije, sa novim i nepoznatim opasnim efektima, nove biotehnološke kancerogene materije, alergogene supstance, visokofrekventno nejonizujuće zračenje, psihosocijalni stres, ergonomski neodgovarajući dizajn radnog prostora itd. Sve prepisano i neprimjenjivo u domaćim uslovima.

Strah od gubitka posla, nesigurni oblici rada, borba za opstanak u vrijeme neprekidne krize, sve veći zahtjevi koji se postavljaju pred radnike i to za veoma niske zarade, prouzrokuju svakodnevni stres koji i te kako ostavlja traga na zaposlene.

,,Kako smo, od određenih stručnjaka iz različitih oblasti, imali prilike da saznamo, u posljednjih desetak godina imamo tendenciju porasta broja zaposlenih koji imaju psihičke probleme zbog stresa na radnom mjestu. Iz naše prakse, takođe, sve veći je broj naših kolega koji se javljaju sa raznim problemima, bilo da se radi o nekoj vrsti mobinga ili prostog straha od gubitka posla ili pritiska koji osjećaju zbog obima posla i radnih zadataka koji se pred njih postavljaju u veoma ograničenim rokovima“, kaže Mihailović i dodaje da je broj takvih radnika alarmantno visok.

Podaci Međunarodne organizacije rada (MOR) govore da, zbog povreda na radu i profesionalnih bolesti, država gubi oko četiri odsto bruto nacionalnog dohotka. Ekonomski cilj države i  poslodavaca bi trebalo da bude da sačuvaju zdravlje radnika. Poštujući direktive EU, Vlada je kao preventivnu mjeru u zakonodavstvo uvrstila da bi poslodavci trebalo da izrade akt o procjeni rizika na radnom mjestu. Prema dostupnim vladinim podacima u periodu od 2007. do 2014. taj akt je od 25.000 poslodavaca koji posluju u Crnoj Gori, izradilo samo njih 1.200, ili 4,8 odsto.

Nema podataka, pa pada broj oboljelih

I dok međunarodne organizacije upozoravaju da će se broj profesionalnih oboljenja, pa i smrtnih ishoda na radu, do 2020. povećavati, kod nas ta pravila ne važe.

U Crnoj Gori ne postoje pouzdani podaci o incidenci i prevalenci profesionalnih bolesti, kao ni o ukupnom broju povreda na radu posljednjih godina, uključujući podatke o njihovoj strukturi po težini, zanimanjima, dobu, polu, djelatnostima, kvalifikaciji povrijeđenih osoba itd, navodi se u Vladinoj Strategiji za unapređenje medicine rada 2015-2020.

Kad nema podataka, statistika isijava optimizam. Tako, Strategija navodi da je, prema raspoloživim podacima, u periodu 1994/2000 verifikovano 213 profesionalnih oboljenja (prosječno 30,4 osoba godišnje), dok u periodu 2001/2008 taj broj drastično pada na 76 profesionalnih oboljenja (prosječno 9,5 osoba godišnje), od kojih su prednjačile: vibraciona bolest (151 zaposlenih), profesionalna bronhijalna astma (54 zaposlenih) i hronično trovanje fluorom (29 zaposlenih).

U periodu 2009-2015 verifikovano je samo 10 profesionalnih oboljenja (prosječno 1,6 zaposlenih godišnje). Među priznatim profesionalnim bolestima prednjači bronhijalna astma koja je priznata kod šest radnika.

Ne postoje analizirani podaci o broju korisnika bolovanja do 30 dana, koje je u nadležnosti izabranih doktora, kao ni o broju izgubljenih radnih dana u toj kategoriji. Zna se samo da su najčešće grupe bolesti bile: zloćudni tumori, duševni poremećaji, bolesti sistema krvotoka, povrede i bolesti mišićno-koštanog sistema.

Komisija nije funkcionisala godinu i po

- Iz USSCG-a kazali su nam da su im se njihovi članovi žalili na nefunkcionisanje Komisije za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom Zavoda za zapošljavanje.

„Zapošljeni su se uzaludno javljali nakon operacije ili povreda, sa nalazom specijaliste, ali to je bilo uzalud, jer poslodavac to ne priznaje, već samo nalaz komisije. Na primjer, da je radna sposobnost umanjena za 30 odsto, nakon čega bi trebalo da uslijedi premještaj na drugo radno mjesto.

Tako da ti nalazi specijalista, bez komisije, nijesu značili ništa. A ljudi su čekali mjesecima“, kaže Ivana Mihailović.

Osobe sa invaliditetom bile su, tokom pretprošle i prošle godine, prinuđene da čekaju i po pola godine jer su članovi komisije bili u „štrajku“. Blokada komisije je nastala zbog neredovnog plaćanja članovima komisije.

Pred komisijama za profesionalnu rehabilitaciju u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Beranama, Bijelom Polju, Herceg Novom i Baru, bilo je nekoliko hiljada nerješenih predmeta.

CIN-CG-u je iz Zavoda za zapošljavanje, na čijem čelu je Suljo Mustafić, odgovoreno da je obrazovano sedam novih prvostepenih  komisija za profesionalnu rehabilitaciju u pomenutim gradovima: „Sve komisije, od oktobra prošle godine, bez problema, kontinuirano, obavljaju poslove iz djelokruga svojih nadležnosti, a u skladu sa propisima koji uređuju oblast profesionalne rehabilitacije“.

Objasnili su nam da komisije, u prethodnom sazivu, nijesu radile skoro godinu i po dana. Razlog su bile izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru od 1. aprila 2016. godine, kada je došlo do prekida rada komisije, pošto je tim  izmjenama onemogućena isplata naknada njenim članovima.

„Prekid rada uslovio je gomilanje zahtjeva, koji čekaju na obradu. Imajući u vidu da se radi o osjetljivoj kategoriji stanovništva, Zavod se u 2017. godini obratio Vladi sa zahtjevom za odobravanje isplate naknada članovima komisija. Zaključkom Vlade, stvorili su se uslovi za nastavak rada komisija, u oktobru 2017. Godine“, kazali su nam u Zavodu.

Iz Zavoda tvrde da je sada, nakon donošenja nalaza i mišljenja o utvrđenom procentu invaliditeta, rok za donošenje rješenja 30 dana. U periodu od 1. januara do 30. juna. 2018. godine, prvostepene komisije za profesionalnu rehabilitaciju donijele su nalaz i mišljenje o utvrđenom procentu invaliditeta za 1.406 lica, od čega se 205 odnosi na podgoričku komisiju.

Raste broj povreda na radu

Međunarodna organizacija rada (MOR) je 2014. godine procijenila da nesreće na radu i profesionalne bolesti uzrokuju preko 2,3 miliona smrtnih slučajeva godišnje, od čega je 350.000 rezultat nesreća na radu, a približno dva miliona posljedica profesionalnih oboljenja. Profesionalne bolesti su sve bolesti dobijene kao rezultat izloženosti opasnostima u toku radnih aktivnosti.

Tokom prošle godine u Crnoj Gori zabilježeno je 27 povreda na radu, od čega pet sa smrtnim ishodom. Od početka ove godine desilo se pet smrtnih slučajeva na radnom mjestu.

Prema podacima kojima raspolaže Fond za zdavstveno osiguranje, na radnim mjestima u Crnoj Gori se u periodu od 2011. do 2014. godine, dogodilo ukupno 3.385 povreda

Predrag NIKOLIĆ

U razvijenim zemljama, pored obavezne adekvatne opreme i zaštite, zaposlenima obezbjeđuju i korporativnu masažu u toku radnog vremena. U Crnoj Gori nema podataka o ovoj vrsti profesionalnih oboljenja, niti institucije koja bi to otkrivala i potvrđivala

Slabljenje vida, oboljenje kičme, mišića, tetiva i nerava šake…

Na prvi pogled, liči na spisak bolesti koje su ophrvale tijelo poslije decenija provedenih u rudniku ili na nekom gradilištu gdje još manjka mehanizacije. U stvari, sve su to već u modernom svijetu dobro prepoznate posljedice sjedenja u kancelariji i rada na računaru.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, najvećem riziku od povreda i profesonalnih oboljenja u Evropskoj uniji izloženi su zaposleni u kancelarijama. Uzročnici takvih bolesti su neodgovarajuće stolice, radni stolovi, tastature, ekrani, osvjetljenje…

U Danskoj se godišnje registruje oko 45 hiljada povreda ili oboljenja u administrativnoj djelatnosti, a u Italiji 62 hiljade. U Crnoj Gori nema zvaničnih podataka, niti se time iko bavi.

Nekada je u SFRJ postojao institut medicine rada, ali ga u Crnoj Gori više nema, a većina doktora medicine rada je tokom protekle reforme prešla u izabrane ljekare. Zbog toga je u Crnoj Gori gotovo nemoguće dokazati da je neko obolio zbog uslova na bilo kom radnom mjestu. Za takvu dijagnozu se mora ići u neke od zemalja regiona. Sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), navode da postoji i različita sudska praksa u pogledu priznavanja ovih dijagnoza.

„Nažalost, u Crnoj Gori ne postoji institut medicine rada koji bi se bavio utvrđivanjem profesionalnih bolesti, pa ni bolesti koje nastupaju kao posljedica uslova rada u kancelarijama, niti postoji registar tih bolesti“, saopštili su iz Inspekcije za zaštitu i zdravlje na radu.

Strategijom razvoja zdravstva iz 2015. predviđeno je osnivanje zavoda za medicinu rada u 2016. godini, ali je to ostalo mrtvo slovo na papiru. Na pitanja CIN-CG, poslata još 2. jula, o tome zašto nije osnovan ovaj zavod, kada će se to desiti i kada će zaposleni u Crnoj Gori moći da dokažu da su oboljeli zbog uslova na radu, iz Ministarstva zdravlja nijesu odgovorili.

Đina Janković iz Udruženja zaštite i zdravlja na radu, kaže da ljudi u sjedećem položaju u prosjeku dnevno provedu oko 9,3 časova, zbog čega se sve češće kaže da sjedenje predstavlja novu bolest modernog svijeta sa značajnim posljedicama po zdravlje.

„Rad za kompjuterom nije bezopasan i može ozbiljno da ugrozi zdravlje. Ukoliko se o tome ne vodi računa, dugotrajnim radom za kompjuterom može doći do stvaranja sindroma karpalnog kanala, popularno nazvanog „kompjuterska šaka“. Najčešći znakovi koji ukazuju na prisustvo bolesti ili nekog od brojnih sindroma koji se često javljaju u području šake i ruke su slabiji radni kapacitet, slabija izdržljivost i pojava umora šake i ruke tokom ili nakon rada, pojava slabosti mišića i vidljivo smanjenje njihovog volumena. Dolazi i do pojava deformacija, oteklina ili čvorova (različitih tumora) i smanjenog opsega pokreta zglobova u području šake i ruke“, kazala je Janković.

Ona navodi i da sjedenje za računarom u nefiziološkom položaju, često dovodi do hroničnog bola u vratu i leđima, a posljedice su oboljenje koštano-mišićnog sistema, što je jedno od najzastupljenijih profesionalnih oboljenja modernog čovjeka.

„U razvijenim zemljama je ovaj problem odavno prepoznat, a da ne bi postao hroničan i ozbiljan, poslodavci vode računa o tome da zaposleni tokom rada za računarom prave česte, kraće pauze. Osim toga, monitor bi trebalo da se postavi u visini očiju, a glava tokom rada da se drži pravo da bi se što manje opterećivali mišići vrata. Ergonomski stolovi su konstruisani tako da se mogu podizati i spuštati, te zaposleni može mijenjati položaj u toku rada između sjedećeg i stojećeg. Zaposlenima je, takođe, veoma često, obezbijeđena i korporativna masaža u toku radnog vremena. Poželjno je, takođe, da se po mogućnosti uradi par kraćih vežbi za jačanje i istezanje mišića vrata, koje se ponekad prikazuju u vidu kratkog instruktivnog filma na samom ekranu, čime se zaposlenom, u određenim intervalima prekida rad, kako ne bi zaboravio da ih uradi“, navela je Janković.

Za crnogorske prilike, situacija u kojoj kompanija u svoje troškove uključuje i masera za osoblje izgleda prilično daleko, tim prije što ni zakonski obavezan akt o procjeni rizika za radna mjesta u kancelarijama nije uradio ni svaki deseti poslodavac.

„Analizirajući period 2007-2017. i uzimajući u obzir zvanične podatke Monstata, o tome da u Crnoj Gori posluje 30.286 poslodavaca, te da je izrađeno 2.693 akata o procjeni rizika, to znači da je 8,89 odsto njih ispunilo zakonsku obavezu. Aktima o procjeni rizika je obuhvaćeno 40.722 ili 22,32 odsto od ukupnog broja zaposlenih u Crnoj Gori. Kod svih poslodavaca su aktom o procjeni rizika obuhvaćena i radna mjesta u kancelarijama“, naveli su iz Inspekcije zaštite i zdravlja na radu.

Pravilnik o mjerama zaštite i zdravlja na radu prilikom korišćenja opreme sa ekranima je usvojen u martu 2016. godine i precizno navodi kakve uslove za zaposlene u kancelarijama mora da obezbjedi poslodavac - koje stolice se mogu koristiti, kakav položaj radnog stola treba da bude, kakvo osvjetljenje...

Iz Uprave za inspekcijske poslove su naveli da njihovi inspektori tek sada, nakon stupanja na snagu izmjena zakona o zaštiti na radu od 16. jula ove godine, mogu kažnjavati poslodavce ako ne urede kancelariju i zaposlenom ne omoguće prava iz ovog pravilnika. Do sada su poslodavce mogli kažnjavati samo ako ne poštuju svoj akt o procjeni rizika.

Kazna za pravno lice ako nema akt o procjeni rizika za sva radna mjesta, ako ne sprovodi mjere iz tog akta ili krši pravilnik iznose od 500 do 15.000 eura, za odgovorno fizičko lice od 30 do 1.000 eura, a za preduzetnika od 250 do 10.000 eura.

„Inspektor novčanu kaznu na licu mjesta može izreći izdavanjem prekršajnog naloga, samo u minimalnom iznosu od 500 eura za pravno lice, 30 eura za odgovorno lice i 250 eura za preduzetnika, a ako želi da poslodavca kazni novčanom kaznom većom od minimalne mora da podnese zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka kod područnog organa za prekršaje“, saopštili su iz Uprave.

Đina Janković kaže da, između ostalog, ovaj pravilnik jasno navodi da bi poslodavac trebalo da obezbijedi zaposlenom da se svakodnevni rad na opremi sa ekranima periodično prekida odmorima ili promjenama radnih aktivnosti koje smanjuju opterećenje očiju i vida.

„Ukoliko ne postoji mogućnost prekida i promjena radnih aktivnosti u smislu stava 1 ovog člana, poslodavac treba da zaposlenom, u zavisnosti od težine radnih zadataka i opterećenja očiju i vida, tokom svakog sata rada obezbijedi odmore u trajanju od najmanje pet minuta i organizuje vježbe rasterećenja“, kazala je Janković.

Pravilnik jasno definiše položaj zaposlenog pri radu, visinu radne površine/stola i stolice, koja mora biti ergonomska, položaj ekrana i tastature, slobodan prostor za zaposlenog, kao i buku, osvjetljenje, mikroklimu i zračenje, međutim, kako navode iz Udruženja zaštite na radu, malo toga se primjenjuje u praksi.

„U Crnoj Gori nema podataka o tome koliko zaposlenih pati od ovih vrsta posljedica rada niti koliki su troškovi bolovanja i odsustva s posla usljed oštećenja prouzrokovanih neadekvatnim radnim uslovima, a svi smo svjedoci koliko ljudi iz našeg bližeg ili daljeg okruženja danas ima bolove u leđima i predjelu vrata i ramena. Osim toga, neophodno je napomenuti i stres koji je pri vrhu liste zdravstvenih problema koji se vezuju za posao u Evropi i smatra se jednim od glavnih uzroka odsustva s radnog mjesta. Profesionalni stres donosi velike gubitke. U nedostatku podataka za Crnu Goru, navešću da se u razvijenim zemljama nacionalni dohodak smanjuje za 10 odsto na godišnjem nivou zbog gubitaka koji su procijenjeni kao posljedica profesionalnog stresa“, upozorava Đina Janković.

Pola metra od ekrana

Iz Inspekcije zaštite i zdravlja na radu kazali su za CIN-CG da je Pravilnik o mjerama zaštite i zdravlja na radu pri korišćenju opreme sa ekranima iz 2016. usklađen sa Direktivom Savjeta 90/270/EEZ od 29. maja 1990. godine o minimalnim zahtjevima za zaštitu i zdravlje na radu pri korišćenju opreme sa ekranima.

Prema tom Pravilniku udaljenost ekrana od očiju zaposlenog ne treba da bude manja od 500 milimitara, ali ne tolika da zaposlenom stvara smetnje pri čitanju podataka sa ekrana. Karakteri na ekranima trebalo bi da budu dobro definisani i jasno uobličeni, a razmaci između karaktera i redova dovoljno veliki, da mogu da se razlikuju bez napora, ali ne preveliki kako bi tekst bio pregledan.

Slika na ekranima bi trebalo da bude stabilna, bez treperenja ili drugih oblika nestabilnosti. Frekvencija osvježavanja slike na ekranima treba da bude najmanje 75 herca (Hz) za CRT ekrane i 60 herca za LCD ekrane.

Svjetlosna jačina karaktera ili kontrast između karaktera i pozadine bi trebalo zaposlenom da budu lako podesivi i prilagodljivi uslovima radne sredine.

Ekrani bi trebalo da budu podesivi u horizontalnoj i vertikalnim ravnima u skladu sa potrebama zaposlenog. Sa radnog stola ili radne površine valjalo bi ukloniti predmete koji ometaju podešavanje ekrana.

Posebno postolje za ekrane ili podesivi sto trebalo bi da budu obezbijeđeni tako da je pravac gledanja u istoj ravnini ili ukošen prema dolje do 20 stepeni.

Na ekranima ne treba da bude odbljeska ili refleksije koji mogu da smetaju zaposlenom. Ekrani moraju biti čisti, kako bi slika bila jasna, a tekst čitljiv.

Tastatura pod uglom

Tastatura bi trebalo da bude sa podesivim nagibom i odvojena od ekrana tako da zaposleni može da zauzme udoban radni položaj koji sprječava pojavu zamora u rukama ili šakama.

Ispred tastature važno je da postoji dovoljno prostora za oslonac šaka i ruku zaposlenog. Tastatura bi trebalo da ima mat površinu koja ne izaziva odbljesak svjetlosti. Raspored i karakteristike tastera moraju da olakšaju upotrebu tastature. Važno je da simboli na tasterima imaju odgovarajući kontrast i da su čitljivi iz predviđenog položaja za rad.

Radni sto ili radna površina bi trebalo da imaju dovoljno veliku površinu koja ne izaziva odbljesak i da omogućavaju fleksibilan raspored ekrana, tastature, dokumenata i prateće opreme. Držač dokumenata mora da bude stabilan, podesiv i postavljen na način koji pokrete glave i očiju svodi na minimum.

Radna stolica samo ergonomska

Radna stolica mora da bude stabilna i da zaposlenom omogućava slobodu pokreta i udoban položaj, odnosno da bude ergonomska. Visina sjedišta i naslon treba da budu podesivi.  Oslonac za stopala treba da bude obezbijeđen zaposlenom koji želi da ga koristi, da bude dovoljno visok i stabilan, te da omogućava udoban položaj stopala i nagib nogu kao i da nema klizavu površinu.

Na radnom mjestu treba da bude obezbijeđen dovoljan slobodan prostor za zaposlenog, tako da mu je omogućena promjena položaja i sloboda pokreta.

Dosta svjetla i bez odbljeska

Prirodno i/ili vještaško osvjetljenje treba da bude najmanje 300 luksa i da obezbjeđuje odgovarajuću osvjetljenost i kontrast između ekrana i pozadinskog prostora, uzimajući u obzir vrstu poslova, potrebe zaposlenog i zahtjeve njegovog vida.

Uređenje radnog mjesta i izbor, kao i pozicioniranje vještačkog osvjetljenja treba da budu izvedeni na način da se sprječava nastanak odbljeska ili refleksije.

Radna mjesta treba da budu uređena da izvori prirodne svjetlosti (prozori i drugi otvori), prozirni ili poluprozirni zidovi, kao i žarko obojeni inventar ili instalacije, oprema i zidovi svijetlih boja ne stvaraju direktni odbljesak ili refleksiju na ekranima kompjutera.

Prozori treba da imaju odgovarajuće zastore za sprječavanje ulaska sunčeve svjetlosti na radno mjesto ili u prostor, tako da ne ometaju rad.

Ekrani ne treba da budu okrenuti prema izvoru ili od izvora svjetlosti, u protivnom su potrebne posebne mjere protiv refleksije i odbljeska.

Oprema sa ekranima ne treba da bude izvor buke koja ometa razgovor ili skreće pažnju. Nivo buke treba da bude u skladu sa propisima iz oblasti zaštite i zdravlja na radu zaposlenog od rizika izloženosti buci.

Mikroklima treba da odgovara zahtjevima za toplotni ugođaj za laki fizički rad.

Sva elektromagnetna zračenja, osim vidljivog zračenja, u pogledu zaštite i zdravlja na radu, treba da budu svedena na zanemarljiv nivo, u skladu s posebnim propisima.

Goran KAPOR