CIN-CG i grupa KANA/ko ako ne arhitekte, organizovali su javnu tribinu u Gradskoj knjižari 23. oktobra. U punoj sali predstavljene su dvije publikacije (Planiranje protiv grada i NAŠ PLAC)  koje su urađene kao dio projekta Naš PLAC (PLAniranje cementiranja), koji je kroz fondove Evropske unije podržao Centar za građansko obrazovanje (CGO).

Na tribini je zaključeno da javnost obično nije upoznata sa urbanističkim planovima, da je isključena iz procesa donošenja odluka, da je cijeli postupak netransparentan, dok podijeljena stručna javnost planove i odluke o gradnji, kako je rekla Ana Komatina novinarka CIN-CG, različito ocjenjuje i tumači.

Jelena Rabrenović, predstavnica grupe KANA, predstavile je publikaciju  Planiranje protiv grada. Ona je pokazala nekolika slučajeva koji plastično pokazuju kako planeri i graditelji urušavaju prostor – od poznatog solitera koji je nikao uz Hotel Podgorica, do planova na obodima Morače, koji bi ako se ostvare potpuno uništili zelene površine. Publikacija pokazuje kako su javni prostori i kulturna baština žrtvovani privatnim interesima povlašćene manjine. Lice glavnog grada u posljednoj deceniji je posve izmijenjeno, rekla je Rabrenovićeva.

Rabrenovićeva je pokazala na slajdovima primjere planova „protiv grada“ kojima se narušava i prostor i kulturna baština: kao što su oni  vezani za Sportski centar Morača, RZUP, Pobjeda, bivša Kasarna Morača, Njegošev park i slično. Ako se ostvare ti planovi, svako drvo biće sravnjeno, rekla je Rabrenovićeva, nestaće zelene površine, ispaštaće građani.

,,U pozadini uništavanja prirode stoji koalicija velikog biznisa i politike. Interesi te dvije grupe često su suprotni interesima društva, a ova koalicija posebna je prijetnja javnom interesu u zemljama u tranziciji gdje se rijetko može napraviti granica između biznisa i politike,  javnog i privatnog interesa", kazala je Milka Tadić-Mijović, predsjednica CIN-CG.

Privatnim investitorima u Podgorici izlaze u susret i odrađivači planova, kao i javne institucije, čak i onda kada se gradnjom uništava ambijent i kulturna baština, koja se kod nas često nije zaštićena.

Na tribini su govorili i stručnjaci i građani, nekadašnji projektanti i arhitekte, odbornici. Jedna od organizatorki protesta u Baru, zbog gradnje vrtića u dvorištu Gimnazije, pozdravljena je od strane učesnika tribine. Ono što se dešava u Baru znak da je akcija građana za zaštitu prostora potrebnija nego ikada, čulo se na tribini.

,,Neaktivnost, neznanje i neupućenost u planove gradnje vrtića sve do postavljanja kamena temeljca obila nam se o glavu, iako smo na kraju postigli to što smo željeli", kazala je građanka iz Bara.

,,Koaliciji moćnih treba da se suprotstavi koalicija glasnih, a primjer pozitivnih rezultata je uspjeh građana u Baru", poručila je Tadić-Mijović.

Na kraju Rabrenovićeva je saopštila da je jedan od ciljeva grupe KANA otvaranje dijaloga među stručnjacima, građanima, institucijama... „Međutim, ni na jednoj od brojnih tribina koje smo organizovali i na koje smo pozivali predstavnike neke od tih grupa, niko se iz institucija nije pojavio", kazala je Rabrenovićeva. Ne pristajemo na podjele mi i vi, zaključila je ona.

Iako je Predlog odluke o Prostornom planu posebne namjene Nacionalnog parka Skadarsko jezero, gdje je predviđena gradnja turističkog kompleksa Porto Skadar Lejk, bio na dnevnom redu sjednice crnogorskog parlamenta krajem septembra, poslanici nisu dobili priliku da se izjasne o tom dokumentu. U Ministarstvu održivog razvoja kažu da su odlučili da povuku taj predlog jer su prethodno produžili rok za donošenje izmjena zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata.

"Da bi se pružila prilika poslanicima Skupštine da se detaljnije upoznaju sa Predlogom planskog dokumenta i daju konstruktivne sugestije i eventualno predlože amandmane, odlučeno je da se razmatranje planskog dokumenta odloži u redovnoj proceduri na nekom od narednih zasijedanja parlamenta", saopšteno je iz Ministarstva održivog razvoja i turizma.

I dok u Ministarstvu očekuju da ovaj planski dokument bude uvršten u dnevni red neke od narednih sjednica, u MANS-u tvrde da je građevinska dozvola za projekat Porto Skadar Lejk izdata nezakonito, jer nema saglasnosti Elektrodistribucije Cetinje. Zbog toga su i podnijeli inicijativu nadležnoj inspekciji da je poništi.

“Ukoliko pritisak međunarodne i domaće javnosti bude dovoljno jak, već u narednoj verziji plan, ako on dođe do kraja godine u Skupštinu, Vlada sasvim slobodno može zabraniti dalju gradnju tako što će promijeniti namjenu prostora i ukinuti građevinsku dozvolu koja je sada na snazi. Ono što se postavlja kao pitanje – ko će platiti penale zbog čega je jednom investitoru dozvoljeno da uopšte dobije građevinsku dozvolu da počne da gradi to što gradi na skadarskom jezeru”, kazao je Dejan Milovac iz MANS-a.

Investitor, sa druge strane, pribavlja dozvola za  skoru gradnju pristupnih puteva.

"Dobili smo saglasnost Opštine Cetinje za izgradnju puta, kao i saglasnost vlasnika čije zemljište prolazi preko jezera i ministra turizma. Završavamo ugovor sa opštinom i vlasnicima zemljišta nakon čega ćemo krajem oktobra početi izgradnju puta. To će trajati šest mjeseci, a onda ćemo da gradimo ovaj kompleks", navodi Lionel Sonigo, investitor Porto Skadar Lejka.

Podsjetimo predstavnici Bernske i Ramsarske konvencije, čija je Crna Gora potpisnica, u junu su posjetili lokalitet Skadarskog jezera i još tada upozorili do čega može dovesti pretjerana gradnja na području Nacionalnog parka nesumnjive ljepote.

“Mogu jedino da ga poredim sa mjestima na Tajlandu. Ako se nastavi gradnja oko jezera, onda će uskoro izgledati kao bilo gdje drugo – kao u Španiji, Južnoj Francuskoj I turisti se možda neće vraćati”, kazao je Tobias Salate na  Ramsarskoj konvenciji 12. juna ove godine.

Misija Bernske i Ramsarske nije još objavila konačan izvještaj, ali se u Nacrtu, koji je predstavila  nevladina organizacija Grin houm, zahtijeva obustavljanje dalje izrade Plana, gradnje Porto Skadar Lejka, turističkog naselja “Mihailovići” i izgradnje u području Biškog repa uopšte.

“Od Vlade se očekuje da njihovo mišljenje uvaži+ Sam prostorni plan, kada ga pročitate, stvarno zvuči kao jedan poligon za inžinjering ”, kazao je Bojan Zeković iz CZIP-a.

Iz Centra za zaštitu ptica tvrde i da će gradnja dovesti  do izumiranja jedinstvenog živog svijeta na području NP Skadarsko jezero.

“Te vrste neće opstati tu obzirom da tako veliki projekti sa sobom donose veliku aktivnost, samim tim i brodove, ljude, a same te vrste zahtijevaju mir”, dodaje Zeković.

Zbog najavljene gradnje na području ovog Nacionalnog parka ogorčeni su i u neformalnom udruženju građana Virpazara ,Oni su  ranije najvišim državnim adresama predali  peticiju sa oko 13 i po hiljada potpisa  kojom traže sprječavanje gradnje.

Tijana PRAVILOVIĆ

Prostorno urbanističkih planom iz 2014. godine parcela pored podgoričke Osnovne škole "Savo Pejanović“ namijenjena je za kulturni sadržaj.

Ipak, firma "Industriaimport – Industriaimpex" je prošle godine, u skladu sa važećim DUP-om Drač-Vatrogasni dom zona A, dobila urbanističko tehničke uslove da na ovoj lokaciji gradi poslovno-stambenu zgradu sa podzemnom garažom.

"Mi smo do danas sve uradili u skladu sa zakonom i sa propisima naše zemlje. Ta neusaglašenost urbanističkog projekta i pup-a i nije naš problem, jer mi sve vrijeme radimo po planskom dokumentu koji je na snazi odnosno urbanističkom projektu“, kazala je Jelena Radovanić projekt menadžerka u Industriaimport – Industriaimpex

I glavni državni arhitekta Dušan Vuksanović dao je saglasnost na to idejno rješenje.

S druge strane, nakon što je prošle godine završen nacrt izmjena DUP-a za ovo područje, Savjet za reviziju planskih dokumenata u Ministarstvu održivog razvoja je u februaru ove godine  konstatovao da treba preispitati planiranje objekata u ovoj zoni.

"U sklopu Mišljenja na Nacrt DUP-a Drač - Vatrogasni dom od 7.03.2018. koje je dalo ovo Ministarstvo navodi se, između ostalog, da je potrebno postupiti po primjedbama Savjeta za reviziju, te da se treba voditi računa o namjenama definisanim PUP-om Glavnog grada Podgorica", saopšteno je iz MORT.

Ipak, većina članova Savjeta za reviziju planskih dokumenata nije htjela da govori za "TV Vijesti" i pojasni nedoumice i spekulacije izazvane najavljenom gradnjom na ovoj lokaciji,

I nezavisni stručnjaci sugerisu da je formalno pravno, investitor radio po zakonu, ali i sumnjaju da je po ko zna koji put novac bio glavni faktor za određivanje namjene i funkcije jedne od najekskluzivnijih lokacija u samom centru grada.

"Planom višeg reda je predviđena mnogo manja izgrađenost i potpuno druga namjena, čitav blok kod škole savo pejanović je namijenjen samo za kulturu, a ne za stanovanje”, kazala je Milica Vujošević iz NVO KANA.

Čija je greška to što Plan višeg reda nije usklađen sa DUP-om?

“Vjerovatno su razni interesi u pitanju. Javni interes je potpuno potisnut, privatni interes je zaista na prvom mjestu uvijek".

"Planovi višeg reda nisu usklađeni sa planovima nižeg reda  i obratno. Vjerovatno je PUP u trenutku kada je donijet 2014. godine trebalo je da uvaži postojeću plansku dokumentaciju, znači plan iz 2010", tvrdi arhitekta Borislav Vukićević.

U Savjetu za reviziju takođe problematizuju gradnju objekta  neposredno uz školu sa aspekta ambijentalnih vrijednosti i kvaliteta života.

Smatraju da će, ukoliko dođe do gradnje, unutrašnje dvorište biti zatvoreno susjednim objektima u vidu bloka, te da postoji realna opasnost da neće moći da zadovolji minimalne sanitarno – higijenske uslove.

Investitori to demantuju.

"Mi smo tu isplanirali jedno potpuno savremeno dvorište, ne samo sa sportskim terenima i sa terenima za đake nižih razreda, već i sa dosta zelenila sa nekim dvorištima i njivicama za nastavu biologije”, tvrdi Radovanić.

Zbog nastalog haosa, investitori pozivaju na dogovor i nalaženje kompromisa. Kako nezvanično saznajemo izgradnja počinje već u novembru, pa je pitanje koliko je više išta moguće promijeniti?

Tijana PRAVILOVIĆ

Sedam mjeseci nakon podnošenja inicijative Skupštini Glavnog grada za raspisivanjem referenduma o zabrani gradnje poslovnih i stambenih zgrada na prostoru bivše kasarne Morača, odbornik URE Luka Rakčević obaviješten je da njegova inicijativa nije prihvaćena. Iz Skupštine Glavnog grada navode da su inicijativu dostavili Ministarstvu unutrašnjih poslova da provjeri da li je prikupljen dovoljan broj potpisa mještana mjesne zajednice Nova varoš.

"Resorno Ministarstvo je, na zahtjev Skupštine Glavnog grada, dostavilo odgovor u kojem navode da se registar prebivališta vodi u skladu sa Zakonom o registru prebivališta i boravišta kojim nije propisano da registar sadrži podatke po mjesnim zajednicama, tako ni sa područja mjesne zajednice „Nova Varoš“, pa stoga Ministarstvo unutrašnjih poslova nije moglo da se izjasni da li je inicijativa za raspisivanje referenduma uredna", saopšteno je iz Skupštine Glavnog grada.

Rakčević ocjenjuje da je riječ o pravnom apsurdu, te dodaje da je u inicijativi naveo granice ove mjesne zajednice, u skladu sa odredbama odluke o mjesnim zajednicama.

„Glavni grad zaista je pribjegao jednom rastegljivom pravnom tumačenju kako bi samo izvukao neki razlog da odbije našu inicijativu i ne omogući građanima da se izjasne na referendumu da li ovdje žele stotine hiljada kvadrata betona i stambene blokove, ili žele jedan funkcionalan park, jedan dio grada koji bi bio prava oaza”, kazao je Rakčević.

Ovakav postupak Skupštine Rakčević vidi i kao jedinstven primjer nepoštovanja Arhuske konvencije, čija je Crna Gora potpisnica, a kojom je regulisano pravo građana da učestvuju u procesima odlučivanja o pitanjima životne sredine.

„Došli smo u jedan veliki pravni apsurd i na neki način napravili veoma opasan presedan“, kazao je Rakčević

To što MUP nema zvaničan registar podataka o boravištu i prebivalištu na nivou mjesnih zajednica, u nevladinom sektoru vide kao sistemsku grešku u funkcionisanju administrativnog aparata.

“Građanima nije omogućeno, nije im obezbjeđeno da učestvuju u procesima donošenja odluka. Ovo nama govori jedino da primjena Arhunske konvencije u cg nije na zadovoljavjaućem nivou i da država nije obezbijedila mehanizme", kazala je Milica Kandić iz NVO Green home.

Prema prvobitnom Nacrt Urbanističkog plana, na ovom području planirana je izgradnja poslovnih i stambenih objekata i nestajanje gotovo 75 odsto postojećeg zelenila. Potom je Republički zavod za urbanizam i projektovanje uradio predlog po kojem će ovdje biti podignuta samo zgrada opere. Ipak, Rakčević sumnja da će se to i dogoditi zbog čega traži zabranu stambene i poslovne gradnje.

Rakčević je zato, uz podršku svih opozicionih odborničkih klubova, podnio zahtjev Skupštini Glavnog grada za sazivanje vanredne sjednice na kojoj bi to bila jedina tačka dnevnog reda, a koja mora biti zakazana najkasnije do petka 12. oktobra.

Tijana PRAVILOVIĆ

Dear Commissioner Hahn,
Hereby we write to you upon our brief encounter with the RSF Balkans bureau chief at the EU-Western
Balkans Media Days 2018 in Skopje last month. We continue to be gravely concerned with the media
situation in Montenegro and the sheer impunity for attacks on journalists, whether by words or physical
force.

Apart from economic pressures, smear campaign and threats we believe that the foremost obstacle to
any improvement in this field is the judiciary in Montenegro which acts with unaccountability and
impunity. In many cases the judiciary rather follows the ruling party’s orders and guidelines than the
letter of the law. This is very visible whenever President Djukanovic gives derogatory statements against
independent (and critical) media calling them “fascists”, “traitors”, “extortioners”, “mafia” etc. Upon
such incentives the judiciary swiftly reacts. This is the main reason why not a single case of violence
against journalists has been fully resolved since the murder of the daily Dan's editor in chief Dusko
Jovanovic in 2004. Consequently the media freedoms have been on steady decline as the rule of law is
wanting in Montenegro.

Here are just a few examples of judicial partiality:

- The case of investigative journalist Jovo Martinovic (among others awards, the winner of 2018 Peter
Mackler Award for courageous and ethical journalism and co-winner of DuPont-Columbia Gold Baton of
2001) who spent nearly 15 months in pre-trial detention under dubious charges that he was actually
reporting about. Upon his release in early Jan 2017 his traveling abroad is restricted and his trial has no
end in sight after three years. In spite of clear evidence that Martinovic was just doing journalistic
investigation for his French production the outcome is uncertain as he and his family and friends were
under the prosecutors’ pressure to sign false confession in exchange for release.

- The case of Olivera Lakic (a well known investigative journalist of the daily Vijesti) who was shot in the
leg on May 8, 2018. No progress has been made in the investigation. That was second attack on Lakic.
She has reported for years on senior Montenegrin officials' links to cigarette smuggling rings. The first
attack, which has remained unresolved, took place in 2012, after a series of her articles on illegal
activities in a tobacco factory in Montenegro. Veselin Veljovic, the then National Police director was
referred to as being privy to the attack. Veselin Veljovic was replaced thereupon, but was re-appointed
in July this year, despite all the controversies. President Djukanovic publicly stated recently that “it's
normal” that the judiciary hasn't solved the case yet. He further said that Olivera's wound was
“controlled damage“ so to blow off the authorities that he represents. The pro-government media run a
permanent campaign against Lakic and the Vijesti and suspect them of having staged the attack.Besides,
there are 20 other cases which remain unsolved where journalists were physically attacked. Dusko
Jovanovic was killed; Tufik Softic was ambushed and heavily beaten up, subsequently a hand grenade
landed in his house yard; Zeljko Ivanovic was ambushed and beaten up with metal rods; Mladen
Stojovic fared the same; the premises of daily Vijesti were bombed; Vladimir Otasevic received death
threats etc.

- The case of Milka Tadic Mijovic and Milena Korac Perovic (winners of several awards, Tadic Mijovic
being on the Reporters Without Borders' first ever list of the 100 Information Heroes), the plaintiffs
against the Daily Pobjeda and the state. In August 2018 the Podgorica District Court ruled against the
libel charges of the aforesaid journalists after six years of trial and four judges replaced in-between.
Tadic and Korac were subjected to smear campaign by Pobjeda, the government controlled daily. Some
50 articles were published in 2011-2013 wherein they were repeatedly called "scum", "the whores in
trousers”, "sluts", "good pussy" and threatened as “thugs deserving the graveyard“, “they will get a kick
in the buttock“, “eventually get beaten up“ etc.). The Podgorica District Court rejected the lawsuit on
the basis that the plaintiffs were public figures and that “Pobjeda articles contributed to public debate“.
The plaintiffs were ordered to pay nearly 3,000€ of court expenses. Tadic had previously sued the E
Novine in Serbia on similar charges and won the case in 2015 (some of the E Novine texts were actually
reprints from Pobjeda). The Serbian court ordered the E Novine to pay libel damages, the highest in
Serbia since the fall of Milosevic. On the other hand, Montenegro's courts awarded Djukanovic, his
family members and friends altogether 300,000€ in libel damages upon their charges against Vijesti,
Dan, and Monitor for their investigative articles.

- The ousting of RTCG (national public broadcaster) management: The top managers were removed
despite concerns and objections from the EU, the US and international organisations. The ruling party
controlled RTCG Council sacked its head manager Andriana Kadija on 8 July 2018. Kadija had initiated
reforms and distanced the news program from the ruling party guidelines. Her firing was carefully
prepared and preceded by illegal replacement of the reform minded civil sector representatives in the
Council. Although the courts ruled that some of these removals were unlawful, the new Council
members took their seats including senior officials of the ruling DPS party. Bozidar Sundic, known for
close ties to the regime, was made the new general manager.
Dear Mr Commissioner, we believe that these examples show that Montenegro's citizens are not equal
before the law. Progress in the freedom of media, democracy and the overall EU integration of
Montenegro is impossible without the rule of law. Hence we urge you to press Montenegro's authorities
towards genuine judiciary reform without which the rule of law will remain a cliché.

Strani investitori donose novu kulturu rada i poslovanja, ali svijest domaćih poslodavaca još nije na nivou da razumije kako zadovoljan i zdrav zaposleni predstavlja prioritet, odnosno najznačajniji kapital i preduslov uspješnosti, kažu u Udruženju zaštite na radu

Nesnosna toplota koja usijava kosti, nezdravo zračenje, dim i prašina što se kroz mnogo filtera probija do nozdrva i očiju, posebno su neprijatni za one koji se prvi put zateknu u pogonu elektrolize Kombinata aluminijuma.

Radnici kažu da su navikli. Na drugi tas, sa mjesta odakle su nekada počinjale reportaže o hljebu sa sedam kora, oni stavljaju platu dva puta veću od prosjeka koju nose porodicama. I bolju zaštitnu opremu.

Pokriven je svaki dio tijela. Imaju zaštitne cipele i kombinezone, maske protiv prašine i gasova, rukavice, šljemove iz kojih se nastavljaju zaštitne naočare. U susjednoj livnici, radnici nose i dodatne termoizolacione štitnike na nogama i veliki vizir na šljemu.

„ Proizvodnja aluminijuma svugdje je prljava industrija štetna po zdravlje. Imamo potrebnu zaštitnu opremu i to umanjuje negativne efekte. Plate jesu veće od prosjeka, ali upravo zbog tih napora i uslova rada. Imamo i skraćeno radno vrijeme i beneficirani radni staž”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Vijesti predsjednik Sindikalne organizacije AD KAP u stečaju Radoman Minić.

Zvanično, ovdje već duže nijesu otkriveni novi slučajevi oboljenja koja nastaju kao posljedica rada. To, međutim, i u slučaju ovoga nekada rekordera po broju invalida rada samo nastavlja priču koja Crnu Goru stavlja na crnu listu. Ustanova koje se bave medicinom rada i otkrivanjem profesionalnih oboljenja u zemlji naprosto - nema. Tako su iz statistike iščezli oni čija su pluća trajno oboljela na poslovima kojima se udiše metalna prašina (pneumikonoze, fibroze, pneumonitisi, astme), radnici sa malignim bolestima, za koje je u svijetu naučno dokazano da su u vezi sa opasnim materijama i mnogi drugi koji nijesu imali prilike da uživaju u prijevremenim penzijama.

Rad u industriji, naročito ako je tehnologija starija od pola vijeka, poput Kombinata aluminijuma i Željezare, nosi za zaposlene veliki rizik ugrožavanja zdravlja i povreda.

Dodatni problem je ako takva fabrika ode u stečaj, jer po zakonu prestaju da važe svi akti pa čak i o procjeni rizika na radnom mjestu. Inspekcija zaštite na radu tada nema nadležnost da kontroliše, a stečajna uprava nema obavezu da organizuje ni ljekarske preglede. Interesi povjerilaca su na prvom mjestu.

U takvoj situaciji sada se nalaze Kombinat aluminijuma i Rudnici boksita Nikšić. Kompanija Uniprom je u julu 2014. godine, započela preuzimanje Kombinata. Zbog problema koji su se naknadno pojavili u vezi sa nekoliko lokacija, prenos imovine na novog vlasnika još nije okončan, a time ni stečaj. Uniprom upravlja proizvodnjom, uz kontrolu stečajnog upravnika i Privrednog suda, tako da još važi zakon o stečaju.

Iz uprave Kombinata aluminijuma, koja je ekipi CIN-CG/ Vijesti otvorila vrata elektrolize koja se rekonstruišu i gradilišta nove fabrike za proizvodnju legura, tvrde, da iako zbog stečaja nemaju obavezu, primjenjuju propise o zaštiti na radu.

„U sistem zaštite na radu nastavljeno je da se ulaže i nakon stečaja 2013. godine. Prošle godine smo imali četiri povrede na radu. U odnosu na deceniju ranije zaposlenih je tek jedna četvrtina, ali je broj povreda smanjen 32 puta. Stopa povređivanja, koja je odnos broja zaposlenih i povreda, 2007. godine je iznosila 6,12 a prošle je bila 0,81. Svjetska norma za ovu industriju je tri”, kazala je šefica KAP-ovog Centra za zaštitu na radu Sanja Dujović. Ovakav rezultat ona pripisuje obuci i nabavci kvalitetne zaštitne opreme. Uradili su 40 upustava za bezbjedan rad u raznim sektorima KAP-u, kao i 130 detaljnih instrukcija “korak po korak” za bezbjedno izvođenje svih radnih operacija, na osnovu kojih obučavaju zaposlene, tako da se ne osjeti da je ukinut akt o procjeni rizika.

Najčešći uzroci povreda, prema njenim riječima  su nedovoljna pažnja prilikom izvođenju radne operacije, veoma rijetko je to zbog nekorišćenja ili nepravilne upotrebe zaštitne opreme. Posljednji smrtni slučaj zabilježen je u nekadašnjem gigantu 2004. godine.

„U Kombinatu se već deset godina sprovodi postupak rekonstrukcije situacije kako je došlo do povrede na radu, nedvosmisleno se utvrđuju činjenice i okolnosti i preduzimaju mjere da se slično ne ponovi. Izvještaji se ističu na oglasnim tablama, da bi se svima ukazalo šta se desilo i kako se moglo izbjeći”, navela je Dujović.

Šefica sektora za kadrovske i pravne poslove u KAP-u Borjanka Čobeljić kazala je da radnici imaju ugovore o privremenom angažovanju, što po zakonu o stečaju, osim zarade isključuje druga prava iz Zakona o radu. Umjesto godišnjeg odmora, na koji, prema njenim riječima, nemaju pravo, radnici koriste veći broj slobodnih plaćenih dana, a imaju skraćeno radno vijeme kroz petobrigadni sistem (tri dana rade, dva su slobodna). Iako je drugačije nekada bilo nezamislivo, sada se u vrline poslodavca stavlja i to što se redovno isplaćuju zarade, porezi i doprinosi, kao i svaki prekovremeni sat.

“Radno angažovana lica su osigurana za slučaj nezgode; obezbijeđeno im je pružanje primarne zdravstvene zaštite u novoj ambulanti, dok se za slučaj privremene spriječenosti za rad, što takođe nije obaveza Uniproma po Zakonu o stečaju, radnicima isplaćuje zarada po osnovu bolovanja. Koriste plaćena odsustva za dane državnih i vjerskih praznika, njege člana porodice, rođenja djeteta, smrti člana porodice… Imaju obezbijeđen redovan prevoz i topli obrok u novom restoranu, a sve to takođe nije obaveza Uniproma”, kazala je Čobeljić.

Nova ambulanta u fabričkom krugu, odmah pored glavne kapije, otvorena je krajem maja i radi u sistemu podgoričkog Doma zdravlja. Osim zaposlenih, koriste je i bivši radnici i penzioneri KAP-a kao i stanovnici okolnih naselja Dajbaba, Dahne, Cijevne, Srpske. Ljekar Bogdan Zogović je tako “izabrani” za 1.800 pacijenata .

Pored kvalitetnijeg praćenja zdravlja zaposlenih, tvrdi on, omogućeno je efikasnije zbrinjavanje kod povreda na radu. “Ambulanta je u funkciji 24 sata dnevno. Posjedujemo ambulantno vozilo opremljeno za transport, novi EKG, inhalator i drugu potrebnu opremu”, naveo je Zogović.

Sindikat ne gleda blagonaklono na sva objašnjenja uprave o nepostojanju obaveze prema radničkim pravima.

“Ne slažemo se sa tumačenjem da radnici u stečaju nemaju pravo na godišnji odmor. U prve dvije godine nijesmo imali nikakve dodatne slobodne dane. Prošle godine smo dobili šest dodatnih slobodnih dana, ove godine su povećali na dvanaest”, kazao je Minić.

Kraj imovinsko pravne zavrzlame u KAP-u, ističe on, radnici ipak očekuju sa zebnjom.

„Imali bismo dugoročnije ugovore o radu i nesporna radnička prava, ali mnogi strahuju da li će ostati na radnom mjestu nakon završetka stečaja”, kazao je Minić

Šezdesetak kilometara dalje, u Boksitima, Uniprom je angažovao nekoliko podizvođačkih firmi koje su zaposlile radnike i obavljaju većinu poslova u Rudniku. Inženjeri zaštite na radu u tim firmama ponovili su za „CIN-CG/Vijesti” sličnu priču, o tome da sprovode sve mjere i radnje kao da Rudnik nije u stečaju, te da posjeduju potrebnu zaštitnu opremu.

To je u razgovoru za CIN-CG/Vijesti potvrdio i jedan od zaposlenih Nikola Žugić. On kaže, kako  nije čuo da je u posljednje vrijeme bilo povrijeđenih radnika. I rudarska inspekcija zna da u posljednjih pet godina nije bilo težih incidenata i smrtnih slučajeva. Ona po zakonu o rudarstvu, kontroliše mjere zaštite na radu u ovoj oblasti, ali ne i u Boksitima, dok traje stečaj.

Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu ocjenjuje da najveći broj poslodavca iz industrije posljednjih godina veću pažnju posvećuju zaštiti i zdravlju svojih zaposlenih.

“Smatramo da su strani investitori donijeli tu novu kulturu rada i poslovanja. Međutim, svijest domaćih poslodavaca još nije na nivou na kojem bi razumjeli da zadovoljan i zdrav zaposleni predstavlja prioritet, odnosno najznačajniji kapital i preduslov uspješnosti” kazala je Janković.

Podsjećajući,  da  broj povreda u ovim kompanijama u posljednjih pet godina u kontinuiranom padu, ona preporučuje da “poslodavci redovno prate i analiziraju mjere zaštite, prilagođene svakom radnom mjestu pojedinačno, uzimajući u obzir sve njegove specifičnosti, kako bi se moguće povrede i rizici od profesionalnih oboljenja sveli na minimum”. Neophodno je, naglašava, da i zaposleni prolaze kroz kontinuiranu edukaciju.

Iz inspekcija zaštite na radu ocjenjuju da su najčešći uzroci povređivanja u crnogorskoj industriji neispravna sredstva za rad, ili nepravilno rukovanje, kao i pad sa visine. U posljednje vrijeme, rjeđi uzroci su da poslodavci nijesu obezbijedili zaštitnu opremu, a češći da je radnici ne koriste.

“Evidentno je da se sada poslodavci više pridržavaju propisa nego u nekom ranijem periodu”, naveli su iz Inspekcije.

Za kršenje zakona propisane su novčane kazne za poslodavca od 500 eura do 15.000 eura, za odgovorno lice od 30 eura do 1.000 eura, a ako je poslodavac preduzetnik kazne su od 250 eura do 10.000 eura.

U Željezari - ćute

Iz nikšićke Željezare, kojom sada upravlja turska Tosjali grupa, nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG/Vijesti o tome kako se realizuje zaštita na radu u ovoj kompaniji.

Inspekcija za zaštitu na radu podsjeća da je u Željezari, u proteklih pet godina, bio jedan smrtni slučaj i tri teške povrede.

Zaposleni u ovoj kompaniji potvrdili su za CIN-CG/Vijesti da su sada uslovi bolji nego prije tri godine kada se desio najveći broj nezgoda.

„Tada su nas tjerali da radimo i po 14 sati dnevno u vrlo teškim uslovima na ionako opasnim radnim mjestima. Zbog umora radnici nijesu mogli da zadrže koncentraciju i dešavale su se greške zbog kojih je dolazilo do nesreća. Nakon toga smo organizovali proteste, a kolege koje su dobile otkaz jer su odbile da rade u takvim uslovima sud je vratio na posao. Nakon toga situacija se popravila, ali i dalje zbog stare tehnologije i neulaganja vlasnika radimo u teškim uslovima za plate od 350 do 400 eura”, kazao je jedan radnik Željezare.

Tara nosi žrtve

Ni iz fabrike oružja i municije Tara iz Mojkovca, u vlasništvi švajcarskog biznismena Hajnriha Tometa,  nijesu odgovorili na pitanja u vezi organizovanja zaštite na radu. U proteklih pet godina, prema statistici inspekcije, tamo su se desile jedna teška i dvije kolektivne povrede na radu. Iza stručnog rječnika je surovi bilans - troje mrtvih i mnogo povrijeđenih.

„U jednoj kolektivnoj povredi je jedan zaposleni smrtni stradao i bilo je sedam lakše i teže povrijeđenih, a u drugoj kolektivnoj dva zaposlena su bila teško povrijeđena i kod njih su nastupile smrtne posljedice. U fabrici Tara je za šest nepravilnosti ukazano poslodavcu i dat primjeren rok za njihovo otklanjanje, za dvije nepravilnosti je donijeto rješenje o otklanjanju nepravilnosti, a za četiri nepravilnosti izdati prekršajni nalozi u ukupnom iznosu od 1.000 eura za pravno lice i 60 eura za odgovorno lice”, navedeno je iz Inspekcije.

Tužilaštvo je u slučaju Tare, kada su u januaru ove godine poginula dva radnika, konstatovalo da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka protiv bilo kojeg lica. Samo će jedna nesreća, iz oktobra 2014. godine, dobiti sudski epilog. Zbog nje je optužen pukovnik u penziji Dragoslav Negoicić, koji je i sam bio jedan od šest povrijeđenih radnika. On je optužen za teško djelo protiv opšte sigurnosti i suđenje je u toku u bjelopoljskom Osnovnom sudu.

U Rudniku i pas zna da ujede

Prema podacima rudarske inspekcije, u proteklih pet godine bile su dvije teže povrede u Rudniku uglja Pljevlja. Oni su obavezni da jednom godišnje izvrše inspekcijski nadzor kod koncesionara, a tokom prethodne godine i tokom ove nije izrečena ni jedna kazna kompaniji.

„Uzroci teških povreda na radu bili su nesprovođenje mjera zaštite na radu od zaposlenih. U jednom slučaju nije bilo osugurano sredstvo za rad koje je palo na nogu radnika, a u drugom je greškom radnika došlo do strujnog udara u kojem je zadobio opekotine”, naveli su iz rudarske inspekcije.

Iz kompanije kažu da imaju službu zaštite na radu sa šest zaposlenih, da je urađen akt o procjeni rizika,  a svi zaposleni prošli obuku za bezbjedan rad, kao i da imaju potrebnu opremu. Prošle godine u Rudniku je bilo 19 povreda zaposlenih, a ove godine do 14. septembra još 12.

„Nije bilo povreda sa smrtnim ishodom. Ovaj broj povreda je manji u odnosu na prethodne godine. Uzroci povreda su: klizanje i pad na zaleđenoj ili mokroj podlozi (15); udar radnim alatom (8); posjekotine (3);  udar struje-voltin luk–opekotine (1); ujed psa (1);  iskretanje skočnog zgloba (1);  priklještenje prstiju (2). Karakterišu ih otežani uslovi rada i klimatski faktor, nepoštovanje procedura i nepažnja”, naveli su iz kompanije.

Više od saplitanja, nego od struje

Nekadašnja Elektroprivreda sada je podijeljena u tri različite firme - EPCG, CGES i CEDIS a svaka ima svoju službu zaštite na radu i akt o procjeni rizika. I sve ističu da u proteklih godina nije bilo tragedija na poslu.

„Stalno praćenje i neprekidna analiza mjera bezbednosti i zaštite zdravlja ljudi doprinosi da se u CGES-u sve manje suočavamo sa ozbiljnim povredama na radu, što za rezultat imamo smanjenje troškova usljed povreda, bolovanja ili profesionalnih oboljenja zaposlenih”, naveli su iz ove kompanije. Ove i prošle godine registrovali su po dvije manje povrede radnika, navodeći kao uzroke kretanje i rad po neravnom i nepristupačnom terenu.

U EPCG su prošle godine imala 16 povreda na radu, a ove osam. Kao uzroke navode klizanje ili spoticanje uslijed uslova u kojima se poslovi obavljaju, a zatim neopreznost i pad koncentracije.

Tokom prošle i ove godine u CEDIS-u je registrovano 39 povreda na radu, a posebno ističu da su imali 1.145 zdravstvenih pregleda za zaposlene koji obavljaju poslove sa povećanim rizikom, te da su obuku za bezbjedan rad prošla 732 radnika, lekcije iz  prve pomoći savladalo je 295, a iz zaštite od požara 61 zaposleni.

Goran KAPOR

Na mjestu planiranom za kulturu nići će stambena zgrada, ispod školskog dvorišta gradiće se javna garaža, a na upozorenja stručnjaka da se krše propisi i ugrožava kvalitet života, glavni državni arhitekta vidi samo arhitekturu „natprosječnih dometa“

Glavni državni arhitekta Dušan Vuksanović dao je saglasnost na idejno rješenje da se neposredno uz školu „Savo Pejanović“ gradi trospratna poslovno – stambena zgrada sa podzemnom garažom, iako je Prostorno urbanističkim planom (PUP) Podgorice za tu lokaciju predviđena samo kultura, ne i stanovanje.

Dok stručnjaci, pored planskih, upozoravaju i na ugrožavanje kvaliteta života i druge potencijalne konflikte ovog rješenja koje bi valjalo ispitati, te da bi škola trebalo da bude slobodnostojeći objekat, a ne u okviru zatvorenog bloka, Vuksanović smatra da je riječ o arhitekturi „natprosječnih dometa“.

Ukoliko investitor, firma „Industriaimport – Industriaimpex“ ostvari svoju namjeru, prekoputa najstarije podgoričke osnovne škole nići će trospratnica sa 36 stanova, dok će ispod školskog dvorišta biti izgrađena podzemna garaža sa 135 parking mjesta.

U nevladinoj organizaciji „Ko ako ne arhitekt“ (KANA), upozorili su da bi taj objekat bio previše blizu školi i da će da dovede u pitanje kvalitet boravka đaka, ali i stanara. Milica Vujošević iz te NVO kazala je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da planski dokumenti iz 2004. i 2010. godine za to područje nijesu u skladu sa Prostorno – urbanističkim planom (PUP) Podgorice iz 2014, zbog čega je bilo potrebno da se usklade. Zbog toga je bivši gradonačelnik Slavoljub Stijepović donio prije tri godine Odluku da se pokrenu izmjene Detaljnog urbanističkog plana (DUP) Drač – Vatrogasni dom, na koje se čekalo sve do 2017. godine, kada je završen nacrt. Savjet za reviziju planskih dokumenata u februaru ove godine, međutim, zaključio je da opet nijesu poštovane odredbe plana višeg reda (PUP-a), između ostalog i u vezi sa gradnjom na parcelama kod osnovne škole „Savo Pejanović“.

„I nakon tog negativnog mišljenja, izdata je saglasnost za gradnju stambenih objekata. Sada, kada je već izvjesno da će se ti objekti graditi, dovodi se u pitanje postupanje planera po sugestijama revidenata, jer će planirano rješenje opet da bude u suprotnosti sa planom višeg reda. PUP Podgorice cijelu parcelu namjenjuje sadržajima kulture, sa gotovo upola nižim indeksom izgrađenosti i zauzetosti nego što je to planom nižeg reda predviđeno“, ističe Vujošević.

U dokumentu izdatom u maju, kojim daje saglasnost na idejno rješenje da se gradi stambena zgrada i javna garaža, glavni državni arhitekta Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORT) Dušan Vuksanović, pozvao se upravo na stručnjacima sporni Urbanistički projekat (UP) Drač - Vatrogasni dom - Zona A, te konstatuje da su arhitektonske karakteristike objekta u skladu sa njegovim smjernicama. Vuksanović ocjenjuje da objekat predstavlja graditeljsku i tehnološku cjelinu, te da nije moguća fazna izgradnja, kao i da je predviđen ravni, zeleni krov. U rješenju piše i da objekat ima dvije podrumske etaže, koje su sastavni dio podzemne garaže, prizemelje i tri sprata i da je visina zelenog krova 20 metara.

Nasuprot „natprosječnih“ dometa koje je uočio u arhitekturi, Vuksanović, u odgovorima na pitanja CIN-CG nije objasnio zbog čega je donio saglasnost za gradnju, ako postoje ozbiljne primjedbe i PUP ne predviđa stanovanje na toj lokaciji. Tim primjedbama u februaru bavio se i Savjet za reviziju planskih dokumenata u MORT-u, kada je davao sud u vezi izmjena DUP-a Drač – Vatrogasni dom. U izvještaju, u koji je CIN-CG imao uvid, piše da “treba preispitati planiranje objekata u zoni A”, i to u dijelu spornih parcela.

Savjet, koji čine dekan Arhitektonskog fakulteta Svetislav Popović, inženjer geodezije Milutin Baturan, inženjeri građevine Simeun Matović i Nikola Spahić, inženjer elektrotehnike Miloš Vujošević, inženjer pejzažne arhitekture Vesna Jovović i inženjer građevine Oliver Marković, smatra da izgradnja objekta neposredno do gradskog pozorišta i osnovne škole može da dovede do potencijalnog konflikta između tih objekata, „sa aspekta ambijentalnih vrijednosti i kvaliteta života“.

„Evidentno je da se planirani objekti direktno oslanjaju na školu i školsko dvorište, pa se postavlja pitanje kako će se odvijati život ljudi neposredno uz školu, kao i boravak djece na otvorenom“, piše u nalazu Savjeta. Članovi, između ostalog, smatraju da se može zaključiti da će unutrašnje dvorište škole da bude zatvoreno susjednim objektima u vidu bloka. „Samim tim, postoji realna opasnost da predmetni prostor ne može da zadovolji minimalne sanitarno – higijenske uslove (odnos svjetla i sjenke, aeraciju, odnosno izlaganje svježem vazduhu) i slično, za boravak djece“.

Savjet je naglasio da je neophodno da objekat osnovne škole postoji u prostoru kao slobodnostojeći objekat, dakle bez naslanjanja, dodirivanja, kao ni u okviru zatvorenog bloka.

I u NVO KANA smatraju da će izgradnja stambenih zgrada tik uz osnovnu školu da dovede u pitanje ne boravak đaka u dvorištu, već i kvalitet života budućih stanara.

„Osim toga, planirani objekti su na sjevernoj strani bloka, tako da ne utiču negativno na osunčanje dvorišta škole, ali su zato dnevne prostorije u objektima stanovanja takođe okrenute ka sjeveru, odnosno Hercegovačkoj ulici, što je veoma nepovoljno za boravak stanara“, ocijenila je Milica Vujošević.

Nekoliko roditelja učenika iz ove škole obratilo se CIN-CG izražavajući i strah da će i budući radovi, uključujući i garažu, ugroziti temelje postojeće školske zgrade, pa će i ona morati da se sruši. U Ministarstvu prosvjete, na čijem je čelu Damir Šehović, kažu da su dobili nedvosmislenu potvrdu da se to neće desiti. Urađena su, kažu, ispitivanja tla, dobijeni geomehanički elaborati za čije je poštovanje odgovoran projektant, a nakon toga i revident i nadzor. Poručili su da im najviše povjerenja „uliva“ upravo mišljenje glavnog državnog arhitekte, koje je za dio stručne javnosti – sporno.

„Ono, pak, što je Ministarstvu prosvjete, kao resoru koji se ne bavi građevinarstvom, najrelevantnije, jeste činjenica da postoji saglasnost državnog arhitekte u Ministarstvu održivog razvoja i turizma na idejno rješenje projekta“, saopštili su iz Ministarstva prosvjete.

Zauzimanje školskog dvorišta u centru grada zbog gradnje garaže i sabijanje đaka u svojevrstan geto, a sve mimo planova višeg reda, ukoliko ne doprinese rušenju škole, svakako će nastaviti njeno urušavanje. Osnovna škola „Savo Pejanović“ jedna je od najstarijih u Podgorici. Od 1946. do 1950. godine radila je kao Niža gimnazija, naredne dvije godine kao prva sedmogodišnja osnovna škola, a od 1952. kao osmogodišnja. U prošloj školskoj godini imala je 555 učenika, 24 odjeljenja i 32 zaposlena. Posljednjih godina, bilo je dva ili tri formirana odjeljenja prvaka, a prije deceniju pet. Školu u centru tada je upisivalo oko 150 đaka.

Roditelji, koje je CIN-CG kontaktirao, smatraju da je sve manji broj upisanih prvaka, ali i izgrađena osnovna škola „21. maj“ na Draču, pokazatelj je kako bi i parcela na kojoj se nalazi „Savo Pejanović“ kroz nekoliko godina mogla da bude pretvorena u gradilište.

Direktorica škole Darinka Adžić nije željela da komentariše sada već izvjesnu gradnju u neposrednoj blizini te ustanove i kako će izgledati školski život za to vrijeme i kasnije.

Vlasništvo se rješava „u hodu“

Na mjestu gdje se planira gradnja zgrade u Hercegovačkoj ulici, postavljena je tabla sa natpisom „gradilište“, čiji je investitor kompanija „Industriaimport – Industriaimpex“, a izvođač radova „Co Kankaraš“ iz Podgorice. U pitanju je, međutim, rušenje starog objekta na jednoj parceli, za šta postoji dozvola, a ne gradnja stambeno - poslovne zgrade, za šta još nijesu pribavljene sve neophodne dozvole.

Prema podacima sa sajta Glavnog grada, kompanija je dobila takozvane urbanističko - tehničke uslove, ali građevinska dozvola još nije izdata.

Na interesovanje CIN-CG o tome kako je moguće da je dao saglasnost na idejno rješenje projekta, iako kompanija nije vlasnik parcela na kojima planira da gradi objekat, glavni državni arhitekta je odgovorio da su pitanja vlasništva nad cjelokupnom urbanističkom parcelom, prema njihovim saznanjima, još na razmatranju kod nadležnih organa. Kompanija „Industriaimport – Industriaimpex“ još u feburaru prošle godine od Glavnog grada zatražila je da im izda urbanističko – tehničke uslove za izgradnju objekta i garaže. U kasnijem, dopunjenom zahtjevu iz oktobra prošle godine, između ostalog piše da sa jednim od vlasnika parcele (fizičko lice) imaju ugovor o zajedničkom investiranju. Sa druge strane, napomenuli su da će na drugoj parceli (dvorište škole) graditi javnu garažu po ugovoru sa Glavnim gradom, uz saglasnost Ministarstva prosvjete i naglasili da ipak imaju riješene imovinsko – pravne odnose. To obrazloženje znači da bi kompanija javnu garažu radila i na dijelu dvorišta koje je u vlasništvu Glavnog grada, shodno ugovoru. CIN-CG nije uspio da stupi u kontakt sa izvršnim direktorom „Industriaimport – Industriaimpex“ Sretenom Đikanovićem. Sa druge strane, ta kompanija nema sajt na internetu, kao ni dostupan kontakt telefon.

Vlada ranije prodala dio dvorišta

Vlada je još 2014. godine zadužila tadašnju ministarku prosvjete Sanju Vlahović da zaključi ugovor sa „Industriaimport – Industriaimpex“, kako bi se dio parcele, u vlasništvu države, koji koristi škola „Savo Pejanović“, prodao toj kompaniji.

Prema ugovoru iz 2015. godine, koji je razmatran na sjednici Vlade i dostupan na internetu, parcela od 228 metara kvadratnih, koju je koristila škola, prodata je za 119.319 eura. U obrazloženju piše da ta parcela nije potrebna školi za obavljanje djelatnosti. Uvidom u katastarske podatke, kompanija se 2015. godine upisala u katastar kao vlasnik parcele. Nekoliko okolnih parcela, među kojima je i ona na kojoj je i „Savo Pejanović“, vlasništvo su države, na raspolaganju Vladi, a na upravljanje školi. Jedna od njih je u vlasništvu države, a na raspolaganju Glavnom gradu.

Ana KOMATINA

It seems that nothing can deter the government to milk extra millions of Euros out of its tax payers through bloated electricity bills. The proposed small hydro plants are minuscule in tackling the country's current power deficit while looming environmental damage is a way too costly. 

The Balkan countries have been known for long time for their breath taking landscapes and pristine lakes, rivers and mountain springs. Nevertheless those sceneries lose ground in many places to dry river beds and extinct animal and plant species. In return, the small hydropower business owners get rich at the expense of nature and law-abiding tax payers. Builders, bankers and governments have visions of some 3,000 small hydro plants dotted from Slovenia down to Albania. If their dreams come true there will be dire consequences for the most valuable Balkan asset- water resources.

Under the pretense of developing renewable energy sources with almost insignificant capacity to meet the country’s needs, the state treasury will award millions through concession deals that will further enrich those around the ruling clique in Montenegro. Some bankers in the Balkans will join hands with the forces that fight the nature. The pattern of behaviour is almost identical in the whole region.

The Balkan River Defence organisation claims that it’s high time to stop the havoc. Its representatives will tour Albania, Macedonia, Montenegro, Bosnia and Herzegovina, Croatia and Slovenia within a month to ring alarm bells. The Balkan free river flows are habitats to 69 animal species that exist nowhere else and some 40% of Europe’s snails and clams inhabit the same rivers.

Slovenian biologist Rok Rozman is the founder of Balkan River Defence. He spoke to the Montenegrin Investigative Reporting Centre (CIN-CG) and the Weekly Monitor. He says that “Three thousand dams (high and small) are to be constructed on the rivers stretching from Slovenia down to Albania. If this happens the local population and Europe will lose the last pristine free flowing rivers. On the other hand, in the northern and western part of Europe more than 3,000 dams will be removed. That speaks for itself“. He says that hydro plants are not considered green and renewable sources of energy anymore as many studies showed their destructive impact on environment, habitats and sustainable life.

“The whole picture is rather clear. The new dams will not help the region generate more electricity or turn it green in terms of renewable energy. This is actually about money laundering and corruption. International funds and big hydro companies are restricted from building in their respective countries hence they come to the Balkans where corruption is widespread and the EU regulations are not enforced. Therefore, we cannot accept to lose the last European oasis of wild life so that just a few can become wealthier than ever”- says Rozman.

International organisations EuroNatur and RiverWatch presented the Financing for Hydropower in Protected Areas of Southeast Europe study in March this year. It was presented together with local Balkan partners and the study has references to 3,000 new dams. It further states that since 2005 the European Bank for Reconstruction and Development (EBRD), the European Investment Bank (EIB) and the World Bank Group have provided loans and guarantees worth 727m € for 82 hydropower plants in the Balkans. That includes 37 projects in protected areas of national parks and Natura 2000 areas. The money provided by commercial banks is what enables controversial projects. It’s hard to keep the track of their financing but the study’s authors came up with 158 cases of which 55 occurred within protected areas. Austrian Erste & Steiermaerkische Bank and Italian Unicredit Group lead the charge in project financing with 28 projects each. In the section related to Montenegro there are references to the First Bank of the ruling Djukanovic family which finances the renewable energy sources there.

According to the Ministry of Economy there are 20 operating small hydropower plants in Montenegro. Five of them are owned by the national power company (EPCG), 2 are joint venture of the EPCG and Norwegian NTE while 13 are operated by private companies. Altogether there will be 53 small hydropower plants as a result of vetted concession deals.

Most of those plants are run by companies closely linked to the ruling clique. The people in Montenegro’s northern communities staged many protests lately amidst growing discontent with small hydropower. They accused the government of stealing the water from them and called for ban on further constructions.

“The whole river is taken away from us. It’s gone into big tubes. Four power plants have been constructed here, all the way from the river’s spring down through our community”- said in the interview for CIN-CG and the Monitor Vesko Davidovic, the community chairman in Sekular, a small place in the north of Montenegro.

It’s pretty much the same in Plav, another northern community, where two small plants were erected on the nearby rivers. The locals moan about the calamity that has descended upon them- dry riverbeds and all fish extinct.

“We foiled the plant construction twice as the environmental study was returned for further elaboration” says Nikola Vemic of the Donja Bukovica Environmentalists. “It was written by someone half illiterate” he said to CIN-CG and the Weekly Monitor. He further explains that his movement organized two protests that were attended by hundreds of people. “We brought experts from Serbia, Croatia and Scotland who refuted the claims of those who denied any adverse effects on the ecology” continues Vemic.

Montenegro’s government refers to 2009 EU Directive to justify the small hydro power businesses. The aforesaid directive instructs the member states to provide at least 20% of power from renewable sources by 2020. The government of Montenegro moved up the notch to 33%.

The hydropower businessmen often refer to Europe as a model stating that 24,000 small plants operate there. Moreover they cite that Norway uses 100% of its hydro potential, France and Italy are at 86% each while Germany and Austria stand at 88%.

“However, we must keep in mind that it’s not the same thing to encourage small hydropower facilities in Western Europe and the Balkans. The West European rivers are not in the free flow anymore while it’s quite the opposite in the Balkans”- explains Vuk Ikovic, a biologist with the Organisation KOD. He adds that “rivers on which hydropower facilities in Montenegro are erected are just rivulets compared to many big European rivers. To capture and redirect a small river into several km of tubes is nothing but a crime against life and nature”.

Milija Cabarkapa of the Green Home NGO says that it’s difficult to define major environmental problems when it comes to small hydropower facilities. “Aquatic animal populations like fish, insects, leech etc. will suffer decline. Many species are forced to migrate and readjust. If they survive, it will take a decade or more to fully repopulate. Some habitats will be lost for good“.

He explains that dams prevent the upstream migration of fish and other creatures. “Tributaries are fish spawning areas and since small hydropower facilities are usually build on the tributaries of big rivers the fish cannot reproduce anymore. The small hydro facilities are proposed on all larger tributaries in Montenegro which will thus ensure the destruction of the fish spawning sites and substantially decrease the fish stocks” says Cabarkapa.

The Coalition 27 which gathers many NGOs from Montenegro and Croatia recently called for moratorium on all further concession deals and review of those already approved. They claim that most permits were approved without the required criteria and in the absence of environmental case studies, strategic guidelines and spatial planning details.

“No one has done a proper evaluation of the ecosystem of the rivers which are planned for hydropower business and that is the worst problem” says in the interview for CIN-CG/Monitor Aleksandar Perovic who heads the Ozone Environmental Movement. He elaborates the importance of rivers for local communities, their way of life, irrigation, fishing and tourism. However everything is irrelevant when selfish interests of a few come to the fore.

“The authorities declare the small hydropower projects a matter of public interest without any serious analysis. That is preposterous indeed. We lose drinking water there which is the most important natural resource by all world standards” points out Perovic.

Biologist Ikovic agrees that Montenegro hasn’t bothered to order a study which should assess the small hydropower impact on the environment and public health and he finds it a big problem. “The small hydro plant projects were done to conform to the interests of just a few privileged while the public interests are completely ignored. The concessionaire is given the whole river basin so that he alone decides where to build while ecological, spatial planning and agricultural standards and criteria must comply to the desires of investors” says Ikovic.

He explains that environmental protection standards are nothing but clichés. “To truly implement those standards is considered an ‘act against the state’ since the small hydropower plants is declared a ‘public interest’. Furthermore, the privileged investors already committed their money hence it ‘makes no sense’ to give up at this stage regardless of bad consequences for the nature and the people. Thereby the authorities prove that they are in bondage to the investors” claims Ikovic.

The Environmental Protection Agency (EPA) states that ecological assessment consists of three phases which include the preliminary review about the need for ecological assessment, the scope and content of the assessment study (optional) and the approval of the same. Asked if anyone was denied construction permit the Agency referred to the case of the Djuricka Hydropower Plant in Plav as the investor (Plava Hidro Power) failed to define the sanitary zone protection thus making the nearby water spring vulnerable.

It is obvious that environmental approval is no obstacle to the investors so far. The assessment summaries contain usual wording that “no adverse effects are expected in regard to the environment and biodiversity”. Environmentalists and local population protest for years as those assessments have proved false.

The Ministry of Economy says that no hydropower permits are planned for this current year “except for reconstruction of the present facilities and irrigation networks. So we are talking only of the facilities that cannot pose a threat to the environment. Furthermore, everything done so far complies with the current regulations and thus there’s no need for extraordinary reviews”. The Ministry reinstates that the moratorium will last throughout 2019.

Besides environmental problems, there are growing concerns about financial feasibility of the small hydropower businesses and whether the state and the ordinary people benefit at all. The legislation has prescribed new renewable energy tax that applies to all electricity bills. The tax was quadrupled in 2017. The renewable energy companies are given incentives and the government guarantees the purchase of all generated electricity in the next 12 years. Furthermore, as of last year there is no more VAT on delivery of products and services related to 10 MW capacity plants for investments exceeding half a million Euros.

“The small hydropower business is among the best examples of the ‘enslaved state institutions’ which must conform to the interests of just a few at the expense of national interests” says Ines Mrdovic of MANS nongovernmental organization in the interview with CIN-CG/Monitor. She points out that common people foot the bills and thus enable profits of the regime’s elite in the country that doesn’t have enough hospitals, kindergartens, schools, community centres…

„Lip service to renewable energy actually serves to disguise the lucrative businesses of those close to the DPS leader Milo Djukanovic and his party clique. The Montenegro Hydro Energy is a striking example that only those favoured by the regime can enter such lucrative deals. The aforesaid company had in store the feasibility study for the hydro plant in Berane the whole year before the tender announcement. No surprise, the company turned up as the best bidder. Later the government extended the concession deal deadlines on several occasions. When the construction was finally over there was nothing there for the local population. Moreover, the locals have even been deprived of the river itself and got nothing in return- points out Mrdovic.

MANS came up with the data that the tax payer money in the form of government subsidies account for more than a half of the revenues of the small hydropower businesses. Now those same companies paid 12 times fewer money in the form of concession fees from 2014 to 2017. The overall revenue of the small hydropower businesses exceeded 9 million Euros of which the subsidies accounted for 4.7 million. The companies paid back to the treasury only 430,000 Euros in concession fees. MANS cited the National Action Plan in regard to renewable energy and came up with a figure of 27 million Euros of tax payers money to be paid by 2020 in the form of electricity subsidies to small hydro businesses.

The Ministry of Economy replied to us that “those so called analysis ignore the value of investments in 13 facilities which amount to 40 million Euros. Moreover the overall revenue is not the profit. The revenue covers for amortization, operational costs and concession fees. Furthermore, those 4.7 million of subsidies over two and a half years reduced the electricity import by 3 million Euros, created 80 jobs, strengthened local economy and provided further infrastructure development over there”.

The Ministry of Economy’s calculation is pretty interesting as Montenegrin households spent 200 million Euros of electricity each year so in two and half years that would be half a billion Euros. Thus the cited 4.7 million accounts for less than 1% of the total bill while the generated electricity in the small hydropower facilities barely exceeds 1% of the total production. The problem is that tax payers finance the subsidies in millions of Euros for the small plants while the share of the small hydropower in the overall electricity production is negligible.

As a consequence the Ministry has recently announced the change of policy. "The government has no plans to provide financial incentives to new investors when it comes to renewable energy sources but will seek investors who will accept the market risks" says the Ministry of Economy.

Nicely said but no answer yet on how long the government proteges will continue to rip the tax payer through subsidies. On the other hand the search for new investors (through other incentives) will keep the whole environment vulnerable and without protection.

“The Tara River with its canyon, the basin of the Moraca River, Lake Scutari and the Bojana River are still among the most preserved ecosystems in Europe“- points out Rozman. “When you see lobbists and super rich who dare to assault all that paradise it is hard to stay calm. I am not sure if Montenegrins are aware of all that beauty that surrounds them and what it could mean for sustainable tourism. On the other hand the avarice has only one goal- to exploit and make more money without any qualms. No community can sustain such devastation in the long run“.

River basins carved up by DPS inner circles

MANS (NGO Affirmation Network) took a closer look at the renewable energy companies that build small hydropower facilities and found out that most of them are related to President Milo Dukanovic and his DPS.

The BB Hidro is the company of Dukanovic’s son Blazo and has been awarded two concession deals. His first cousin Milovan Maksimovic will also build two small plants while Vuk Rajkovic, Milo Djukanovic’s best man signed four concessions deals.

Tomislav Celebic, another wealthy and controversial investor close to Montenegro’s ruler is in the same business. A consortium made of Oleg Obradovic, Ranko Ubovic and Aleksandar Mijajlovic, all from the so called Cafe Grand group, has built 6 small hydropower plants and they have signed concession deals for another 13.

The Kronor is a company of Zarko Buric, Zeljko Miskovic and Predrag Bajovic who is a family member of the earlier Prime Minister Igor Luksic. They built one hydropower plant a year ago.

Furthermore Stefan Savic, a national football team player and a member of the Hydro Bjelojevic Consortium has ventured into the hydro business. Igor Masovic, a local DPS board member in Andrijevica and the mayor’s brother own 2 hydropower facilities.

Two small power plants operate under the management of the MN Power. The company’s owner is the wife of Nenad Micunovic, a nephew of controversial businessman Branislav Brano Micunovic .

Vanished into draft tubes

There are four small hydropower plants erected on the Sekular River and the river flows only in the draft tubes.

Vesko Davidovic who heads the Sekular Communuty Centre reminds that the investor pledged to pave the roads there. “He paved them indeed but his heavy vehicles subsequently destroyed the same roads. The Hydro Energy Company makes millions of Euros in Sekular but the local population reaps only a few benefits”. He says that 20 locals have been employed by the investor, which is a good thing. They mainly work as security and maintenance staff. After many protests the investor finally installed a gauge to regulate the minimal discharge of water so to keep the river alive. The investor promised to stock what is left of the river with young fish.

Davidovic admits that the locals were naive when they believed the DPS (the ruling communist party) promises and assurances after signing the concession deal with the Hydro Energy Montenegro in 2012.

“My advice to other villages where they plan to erect power plants is to define every little detail in contracts. Maybe just one power facility wouldn’t be such a terrible thing but this is too much. They took the whole river away from us“.

Monastery’s hydropower plant

The first run-of-the-river (ROR) small hydropower plant was constructed by the Moraca Monastery of the Diocese of Montenegro and the Littoral. It utilizes the run of the river flow leading to electricity-generating turbines. It’s considered a cleaner power. It was opened in 2009 when the then president of Montenegro Filip Vujanovic cut the ribbon together with the Archbishop Amfilochius.

“We utilize the water flow which springs on the monastery’s land. The plant has a capacity of 12kW and we use the generated power for the monastery’s facilities“ says Abbot Raphael.

He points out that the monastery itself financed the project having obtained all the necessary permits from the authorities. However the government doesn’t subsidise the project. “There was another plant erected during WW2 bellow the present one and the water mill. The partisans had a command post there. The plant was operating until after the war while its turbine is now stored in the school”. The mini plant generates 60,000 kW a year and is connected to the power grid- says the abbot. At the end of each year the monastery’s electricity bill is deducted for the amount of electricity that the power grid gets from the mini plant.

Recently it was reported that the Diocese will build another mini plant near the Moraca Monastery but Abbot Raphael says that for the time being “it’s just an idea” because they are out of money.

Serbian revolt against the new generation of rogue lords

The population around the Old Mountain in Serbia staged a large scale revolt last week over the plan to build no fewer than 50 hydropower plants in the area. The public discontent spread to the Lim River area, Rzava and other adjacent places. The regime controlled media deliberately ignored the news and kept reporting about the “historic” visit of President Aleksandar Vucic to Kosovo.

In 2013 the Serbian government approved locations for 120 companies which will build hydropower facilities. The Land Registry Office designated 870 locations for small hydro plants. The overall capacity of those plants will be under 1% of the overall electricity production.

Dr Ratko Ristic is the dean of the Faculty of Forestry in Belgrade who sent an open letter to the Pirot City Council. Pirot’s vicinity is designated a building area for small hydro plants. Dr Ristic warned that small hydropower plants are very controversial saying that “There are serious debates in the European Parliament about the accomplishments of small hydropower, especially in protected mountainous areas. The power plants cause adverse effects to the environment, especially in the alpine regions of Austria, France, Italy and Germany. Most complaints are related to ecosystem degradation, fragmentation of fish habitats and increased level of erosion. The European Commission issued an order to Romania to review the small hydropower sustainability concept. The country erected over 500 facilities in a short period of time and has thereby harmed its mountainous aquatic ecosystems. It is proposed to remove tariff incentives for the electricity produced in small hydro plants and to let them operate in the open market terms. It is highlighted that small hydro plants generate small quantities at the expense of rising environmental costs“.

Professor Ristic commented in the interview for NIN magasine that the construction of 8 small hydropower plants in Albania, Croatia and Macedonia caused the extinction and/or endangerment of unique and protected fish species. It also caused water supplying problems to local communities and road-related intense soil erosion. He pointed out that the only beneficiaries of those projects would be investors, suppliers and corrupt government officials.

The main investors in Serbia are people close to the regime. The best known example is Nikola Petrovic, the best man of President Aleksandar Vucic. Sadly the same pattern of entrepreneurship is seen elsewhere in the Balkans.

Predrag NIKOLIĆ

Na Njujorškom gradskom univerzitetu (CUNY) je 27. septembra održana ceremonija povodom nagrada istraživačkom novinaru Jovu Martinoviću iz Crne Gore. On je dobio prestižno priznanje Fondacije Peter Mackler, koje se dodjeljuje novinarima širom svijeta za hrabro i etičko novinarstvo.

Martinoviću su crnogorske vlasti uskratile pasoš i onemogućile da lično prisustvuje ceremoniji, zbog sudskog postupka koji se vodi protiv njega, tako da je nagradu primio njegov dugogodišnji kolega Michael Montgomery. Mongomeri je govorio o Martinovićevom radu i istraživačkim projektima. O medijima u regionu govorila je i Tanja Dojmi, sa njujorškog Columbia univerziteta. Ona je podvukla zabrinutost zbog prilika u regiji i Crnoj Gori, kada je sloboda medija u pitanju. Skup je moderirala medijaska analitičarka Marija Šajkač, a govorio je Alen Mlatišuma, iz Glasa Amerike.

Martinović se obratio skupu preko video linka iz Centra za istaživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).  Istakao je da nagradu vidi kao ohrabrenje i priznanje svim kolegama novinarima, koji se susrijeću sa prijetnjama i teškoćama u regionu koji sve više tone u autoritarizam.

Martinović je proveo 14 mjeseci u zatvoru, zbog navodnih veza sa kriminalnom grupom, o čijim je članovima izvještavao. Odbio je sve optužbe, a proces protiv njega traje skoro tri godine i još se ne nazire kraj. Martinović je učestvovao u više istraživačkih poduhvata, od kojih su neka dobila najveća priznanja u svijetu. Radi za nekoliko najuglednijih svjetskih medija, a u Crnoj Gori sarađuje sa CIN-CG.

 „Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije“, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima svoje zemlje“, kaže za CIN-CG profesor Časlav Pejović. U najgoroj varijanti, koja je bliža realnosti,  radovi na vododvodu će umjesto 17,1 koštati oko 28,9 miliona eura  

Rijeka novca toči iz Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje (RVCP) prema kasi austrijske građevinske kompanije Štrabag i neće se zaustaviti dok se ne zbroji više od 12 miliona eura. Razmjere započetog postupka prinudne naplate najbolje ilustruje podatak da je ukupan prošlogodišnji prihod kompanije koja snabdijeva vodom šest primorskih opština bio oko osam miliona eura.

To je epilog devetogodišnjeg sudskog spora. Pravna bitka se četiri godine vodila pred međunarodnom arbitražom u Parizu i petogodišnjim nadgornjavanjem Privrednog i Apelacionog suda u Podgorici. Na kraju, Apelacioni sud je preinačio (i četvrto) rješenje Privrednog suda i pravosnažno presudio u korist Austrijanaca.

Nakon blokade računa RVCP je bio prinuđen da u pomoć pozove Vladu i na neodređeno vrijeme odloži planirane investicije: polaganje cjevovoda između Budve i Tivta radi proširenja kapaciteta prema Boki; povezivanje Herceg Novog na regionalni vodovod; rekonstrukciju i izgradnju lokalne mreže u Baru. Čelnici RVCP, nakon svega, pozvali su i Štrabag da pokaže empatiju. U saopštenju direktora Gorana Jevrića, traže od nekadašnjeg partnera da „ima poslovnog senzibiliteta i pokaže profesionalni odnos, društvenu i sveukupnu odgovornost“. Najnoviji podaci Centralne banke o blokiranim predzećima pokazuju da je prinudna naplata dosuđenog duga RVCP prema Štrabagu u punom jeku. „Do 17. septembra Štrabag je putem prinudne naplate blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura“, precizirao je Jevrić u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).  A to je tek nešto manje od vrijednosti radova za projekat povezivanja Herceg Novog na regionalni vodovod.

Pravni aspekti ovog slučaja, u formulacijama teže razumljivim laicima, očigledno će još dugo biti predmet stručnih debata. U osnovi, od početka RVCP je osporavao nadležnost arbitraže u Međunarodnoj trgovinskoj komori (MTK) u Parizu, jer ona nije precizirana ugovorom sa Štrabagom. Takva argumentacija postala je svjedočanstvo u izdvojenom mišljenju profesora Časlava Pejovića, jednog od arbitara, a na nju se oslanjao i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić, odbijajući da presudi izvršenje odluke. Apelacioni sud je presudio u korist Štrabaga, pozivajući se na naše pretpostavljeno buduće evropejstvo i „prilagođavanje savremenim tendencijama u oblasti prava“.

Istorija odnosa RVCP i Štrabaga počinje u aprilu 2008. kada su kompanije Vodovod u svojstvu investitora, a Austrijanci kao izvođači, zaključile ugovor o izgradnji kopnenog i južnog kraka regionalnog vodovoda za Crnogorsko primorje. Posao je ugovoren za 17,1 miliona eura.

Radovi nijesu završeni u ugovorenom roku do juna 2009. godine, a investitor i izvođač počinju sa međusobnim optužbama za kašnjenje. Dok su iz Štrabaga tvrdili kako im RVCP nije obezbijedio kompletan glavni projekat i omogućio da uđu  na cijelo gradilište, investitor je tvrdio da na gradilištu ima javašluka, neorganizovanosti, anarhije, opstrukcije, pa čak i diverzija. U takvoj atmosferi i vrijednost planiranih radova počela je da raste.

Prema dostupnoj dokumentaciji, krajem juna 2008. dogovoreno da se organizuje sastanak između resornog Ministarstva turizma i ekologije i predstavnika Štrabaga Beč „kako bi se utvrdilo da li će saradnja biti nastavljena, budući da izvođač nije ispunio ništa što je predviđeno Ugovorom u vezi sa Sekcijom 2“. Potom je Štrabag, 5. septembra 2008, najavio odštetni zahtjev, jer nije dobio pravo posjeda na gradilište i kompletan glavni projekat.

„Nekoliko puta su obje stranke kasnile sa realizacijom svojih ciljeva, mnoge operacije su odlagane i, u načelu, izvođenje radova i ispunjenje ugovornih obaveza nije uvijek išlo glatko i bez prepreka“, navedeno je u proljeće 2010. u izvještaju Komisije za sporove, koja je formirana i imenovana prema ugovoru između RVCP i Štrabaga, uz konstataciju da „nijedna strana nije isključivi krivac za raskid“. I zaključak: „Ponašanje obje stranke je dovelo do loše realizacije Ugovora i izdaje duha i namjere Ugovora tako da Ugovor ne može dalje opstati budući da je međusobno poštovanje između Stranaka ozbiljno narušeno i poljuljano“.

Koji mjesec ranije, nesporazumi na 35 kilometara dugoj trasi gradilišta doveli su do odluke Regionalnog vodovoda da raskine ugovor sa Štrabagom, udalji ih sa gradilišta,  a započeti posao završi uz pomoć podizvođača. Prethodno su, 9. novembra 2009, od tadašnje Vlade premijera Mila Đukanovića zatražili odobrenje za raskid ugovora. „Neophodne su radikalne i brze mjere“, stoji u njihovom pismu Vladi, uz napomenu kako je „u ovom momentu nemoguće procijeniti rok za završetak radova koje izvodi Štrabag… Nema šanse da će u organizaciji Štrabaga cjevovodi regionalnog vodovoda bitu u funkciji do početka ljetnje sezone 2010. Međutim, bez Štrabaga, šanse još uvijek postoje“.

Vlada je 3. decembra dala nalog RVCP da preuzme posao i koordinira i organizuje završetak radova „na način koji je definisan Ugovorom i u skladu sa obligacionim pravom“, tako da Regionalni vodovod može biti pušten u rad do 15. juna 2010. godine.

Nakon 20 mjeseci rada i naplaćenih 9,5 miliona eura (fakturisali su još skoro dva miliona, ali  to nije plaćeno), Štrabag  je isključen iz posla u decembru 2009. godine. Regionalni vodovod je pušten u rad narednog ljeta, petnaestak dana nakon roka koji je propisala Vlada. Nešto prije toga, sredinom maja, Štrabag je Međunarodnoj trgovinskoj komori (MTK) u Parizu podnio zahtjev za arbitražu, na šta su iz RVCP odgovorili Prigovorom na nadležnost te arbitraže.

U martu 2013. godine Arbitražno vijeće MTK preglasavanjam (2:1) donosi odluku da RVCP „nije imao pravo“ da raskine ugovor sa Štrabagom na način na koji je to učinjeno i prihvata zahtjev Austrijanaca da im crnogorsko preduzeće po raznim osnovama (za neisplaćene radove, materijal isporučen na gradilište, štetu pretrpljenu zbog raskida Ugovora...) isplati oko 9,5 miliona eura, još 1,06 miliona na ime kamata, pola miliona eura za troškove arbitraže i pripadajuću kamatu na iznos od 190 hiljada eura koje je Štrabag dao kao garanciju kod suda u Beču, sprječavajući Regionalni vodovod da naplati činidbenu garanciju.

Presuda na crnogorskoj strani nije nadvladala uvjerenje s početka spora o nenadležnosti Međunarodne trgovinske komore. Zato su i u Regionalnom vodovodu, sve do proljetos, živjeli u uvjerenju da im odluka MTK neće proizvesti trošak ni približan iznosu od 12 miliona. Ni nadležni nijesu našli za shodno da provjere eventualnu odgovornost onih koji su svojim (ne)postupanjem doveli do ogromnog troška.

„Ekstremno je mala vjerovatnoća da ovakav arbitražni sporazum može postati izvršan pred bilo kojim sudom ili u bilo kom arbitražnom postupku, čak i u Francuskoj. Još je manje vjerovatno da se to može desiti u Crnoj Gori“, ustvrdio je Časlav Pejović, profesor prava i arbitar u postupku Štrabag – RVCP kada je izdvojio svoje mišljenje po pitanju nadležnosti MTK da arbitrira u ovom sporu.

U obimnom dokumentu on je analizirao posljedice toga što RVCP i Štrabag  u ugovoru nijesu precizirali međunarodnu arbitražu: ni imenom, ni sjedištem, ni pravilima koja bi se primjenjivala. „Strane u postupku, međutim, nisu definisale koja institucionalna arbitraža bi trebala da bude nadležna“, navodi Pejović, objašnjavajući šta se i kako radi u takvoj situaciji.

Prema Evropskoj konvenciji o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1961. godine koji su ratifikovale i Austrija i Crna Gora, sljedeći korak bio bi pokušaj da se postigne sporazum po pitanju arbitraže. U slučaju da se takav sporazum ne može postići, tužitelj treba, u skladu sa Konvencijom, da zahtijeva da nadležne institucije odrede arbitražu. „Tužitelj nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je proceduru pred MTK Tribunalom“, navodi Pejović.

Slično mišljenje iznijeli su i autori Studije o priznanju i izvršenju ove arbitražne presude (str. 2). „Po našem mišljenju priznanje i izvršenje arbitražne presude koja je donesena u postupku pri MTK 12.3.2013. godine trebalo bi, u slučaju prigovora Regionalnog vodovoda, odbiti prema Njujorškoj konvenciji o priznanju i izvršenju inostranih arbitražnih presuda iz 1958. godine zbog toga što se stranke nisu sporazumjele o tome da se arbitraža provede pri toj arbitražnoj instituciji“, stav je zagrebačkih profesora Mihajla Dike, Hrvoja Sikirića i Davora Babića. Njihovu ekspertizu je, za potrebe suđenja u Crnoj Gori, zatražio Regionalni vodovod.

Advokati Štrabaga su od Privrednog suda zatražili da prizna odluku iz Pariza i omogući naplatu potraživanja. Predsjednik Suda Blažo Jovanić je u tri navrata to odbio sa obrazložnjem da arbitražni postupak nije bio u skladu sa ugovorom stranaka.

„Kako se odredbe ugovora, prije svega, primjenjuju onako kako one glase, sud zaključuje iz teksta člana 20.6 (a) Klauzule da stranke prilikom potpisivanja Ugovora nijesu ugovorile da će njihove eventualne sporove riješavati MTK arbitraža“, navodi Jovanić u trećoj presudi, iz marta 2016. godine.

Apelacioni sud je dva puta poništavao ove odluke i vraćao na novo suđenje, a  u martu ove godine, vijeće u sastavu Nevenka Popović (predsjednica), Milić Međedović i Lidija Ivanović odlučuje da preinači rješenje Privrednog suda i prizna odluku arbitraže u Parizu.

„Za razliku od prvostepenog suda koji je imao pristup strogog  jezičkog tumačenja arbitražne klauzule“, piše u obrazloženju presude Apelacionog suda, „ovaj sud je imajući u vidu da je cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendencijama u oblasti prava, pa samim tim i u oblasti međunarodnog arbitražnog i međunarnog trgovinskog prava, prihvatio tumačenje arbitražne klauzule primjenom principa koji su u skladu sa tendencijama u uporednom arbitražnom pravu, a to je liberalizacija tj. ublažavanje strogih pravila o formi arbitražnog sporazuma, a kada je u pitanju nepotpuna arbitražna klauzula, opciju „spasavanja“.“ Potom su u Apelacionon sudu na već presuđeni iznos dodali i sudske troškove postupka pred njihovim Vijećem.

Advokati Regionalnog vodovoda predali su žalbu Ustavnom sudu, a profesor Pejović ne krije zaprepašćenje: „Apelacioni sud je posegao za tumačenjima koja ne postoje ni u samoj MTK, izuzev ove jedne odluke, niti u bilo kojoj evropskoj državi. Na ovaj način, Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije“, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima svoje zemlje“.

Dok Štrabag očekuje novac, osim činjenice da će sve opet pasti na teret građana, brojne nepoznanice čekaju razrješenje.

Jedan od traženih odgovora dobili smo od Gorana Jevrića: „Procjena je da će, u slučaju eventualnog negativnog ishoda žalbe koju smo podnijeli Ustavnom sudu (a vjerujemo da do toga neće doći), ukupna proknjižena vrijednost osnovnih sredstava kontinentalnog kraka, po osnovu radova koje je izveo Štrabag, radova koje je organizovao Regionalni vodovod nakon raskida ugovora i presude Apelacionog suda biti minimum oko 28,9 miliona eura“, kaže direktor RVCP.

Za druga pitanja nadležni su - drugi: Ko je odgovoran u kompaniji i Vladi za problematično zaključenje i raskid ugovora, izloženost sudskom postupku, (moguće) lošu pravnu strategiju? Zašto RVCP nije imao adekvatnu pomoć državnih institucija Crne Gore koje su, sve doskora zadržale naklonost prema Štrabagu i njegovim interesima u Crnoj Gori?

Dok novac teče ka Beču, informacije o ovome sporo cure.

Miljenik vlasti i poslije presude

Štrabag zapošljava više od 70 hiljada ljudi. Koncern je 2016. imao obrt veći od 13,5 milijardi eura, 3,5 puta više nego što je iste godine bio bruto društveni proizvod Crne Gore.

U Crnu Goru ušao je krajem 2006. godine, nakon što je kupio 31 odsto akcija Crnagoraputa za 8,4 miliona eura. Obavezao se da će u preduzeće za 12 mjeseci investirati 5,7 miliona eura, od čega dva miliona u opremu za asfaltne baze. To se nije desilo, tvrdi predsjednik sindikata Crnagoraput Miodrag Savović navodeći da je broj zaposlenih u firmi smanjen sa 1.200 na dvije stotine, da je od sedam asfaltnih baza sada u funkciji samo jedna, sa polovnom opremom, dok je Štrabag svoj vlasnički udio u preduzeću povećao sa 31 na 95 odsto.

Ruski tajkun Oleg Deripaska 2007. godine postaje najveći akcionar Štrabaga sa 30 odsto akcija (prema posljednjim dostupnim podacima njegov Rasperia Trejding sa Kipra u Štrabagu drži 25,9 odsto plus jednu dionicu). A Štrabagov Crnagoraput se svrstava u red privilegovanih crnogorskih preduzeća.

U prvoj polovini 2008. godine preduzeće je dobilo poslove održavanja magistralnih i regionalnih puteva u Crnoj Gori vrijedne 4,5 miliona eura, iako je jedan od uslova bio da nema dugova prema državi na ime neplaćenih poreza i dažbina, obznanili su iz NVO MANS. Crnagoraput je u to vrijeme državi dugovao oko 600 hiljada. Problem je riješen tako što ga je država u avgustu 2008. godine bez objašnjenja oslobodila plaćanja 645 hiljada eura poreza.

Novi poklon za Crnagoraput i njegove vlasnike stigao je 2016, u vrijeme kada je Štrabag već pokušavao da od Regionalnog vodovoda naplati (ne)zarađene milione. Savjet za privatizaciju prihvatio je zahtjev da se pravo korišćenja zemljišta površine 189.657 kvadrata u Baru i Bijelom Polju pretvori u vlasništvo, zato što je, prema mišljenju nadležnih, u postupku privatizacije plaćena tržišna cijena za akcije Crnagoraputa.

Paralele iz sudske prakse

Profesor Časlav Pejović ukazuje kako knjige o trgovačkoj arbitraži nude veliki broj ilustracija «patoloških klauzula» u kojima pitanja moguće arbitraže nijesu precizno definisana. Jedna od ovih klauzula glasi: „Svi sporovi koji proizilaze iz veze sa ovim sporazumom predaju se u prvom stepenu arbitraži. Arbitar treba da bude poznata Privredna komora (kao npr. MTK) koja je sporazumno dogovorena između dvije stranke“. Ova klauzula je proglašena nevaljanom, jer nije „razložno definisala imenovanje arbitražnog tribunala“.

„Ukoliko poredimo klauzulu iz našeg slučaja sa ovom“, kaže Pejović, „nema sumnje koja od njih dvije je manje jasna. U našem slučaju klauzulom se samo utvrđuje da je neophodno da se arbitraža „sprovede u skladu sa pravilima arbitraže imenovane institucije, ukoliko ih ista ima, ili u skladu sa UNCITRAL arbitražnim pravilima, po izboru imenovane institucije“. U gore navedenom primjeru, stranke su se saglasile po pitanju arbitraže. Takođe su definisale nekim naznakama koja vrsta arbitraže bi to trebalo da bude: «dobro poznata Privredna komora (kao npr. MTK)». Ukoliko pitamo razumnu osobu koja od ove dvije klauzule vjerovatnije utvrđuje nadležnost MTK arbitraže, koji bi odgovor bio?“

Učešće u arbitraži  nije priznanje

„Ništa ne govori da su bilo Strabag bilo Regionalni vodovod, a još manje i Strabag i Regionalni vodovod htjeli upravo arbitražu Međunarodne trgovinske komore iz Pariza“, navedeno je u studiji zagrebačkih profesora Dike, Sikirića i Babića, (str. 13) uz objašnjenje značaja te odluke: „U ovom slučaju, na osnovu utvrđenih činjenica, može se samo spekulirati o tome koju bi instituciju konkretno Strabag i Regionalni vodovod izabrali da su o tome pregovarali“.

Isti  autori, u analizi iz 2015. godine (Studija: Priznanje i izvršenje inostrane arbitražne presude) razmatraju argument Apelacionog suda iz tada aktuelne presude kojom je poništeno II odbijajuće rješenje Privrednog suda, da je RVCP prihvatio arbitražu MTK time što je odredio svog arbitra i učestvovao u cijelom postupku.

U presudi Apelacionog suda stoji kako je Regionalni vodovod „mogao nakon imenovanja arbitra od druge strane (Strabaga), da ne odgovori imenovanjem svog arbitra, što bi imalo za posljedicu da ne dođe do obrazovanja arbitražnog vijeća“. Sud dalje zaključuje, navodi se u zagrebačkoj Studiji, da je „obrazovanje arbitražnog vijeća zavisilo od volje Regionalnog vodovoda, a što je prvostepeni sud propustio da cijeni...“.

Autori Studije navode kako „arbitražna pravila MTK koja su bila mjerodavna u predmetnoj arbitraži propisuju sledeće: Ako spor treba da riješe tri arbitra, svaka stranka će u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu, imenovati jednoga arbitra na potvrdu. Ako stranka ne imenuje arbitra, odredit će ga Sudište“. Iz navedene odredbe  slijedi, zaključuju konsultovani eksperti, „da propust stranke da imenuje člana arbitražnoga vijeća ne sprječava provođenje arbitražnog postupka... U protivnom bi vođenje arbitraže potpuno ovisilo o volji tuženika koji bi uvijek imao priliku onemogućiti provođenje postupka taka da jednostavno ne imenuje arbitra“.

Oni dodatno objašnjavaju kako je prigovor na početku postupka (nenadležnost, pravila...) dovoljan da bi se strana u sporu na njega mogla pozvati i nakon donošenja odluke.

Znaju da se sude i zarade

U Štrabagu imaju ozbiljno iskustvo zarađivanja putem arbitražnog postupka u poslovima koje ugovaraju sa državama i državnim preduzećima sa prostora bivše Jugoslavije.

Austrijanci su 2006. godine dobili posao izgradnje regionalnog centra za gospodarenje otpadom kod Osijeka. Zbog nemogućnosti izvođača da osigura građevinsku dozvolu, grad Osijek 2009. raskida ugovor. Štrabag podnosi tužbu MTK u Parizu, nakon čega se ispostavilo da se verzije ugovora na hrvatskom i njemačkom jeziku značajno razlikuju. Arbitražno vijeće MTK presuđuje da gradovi Osijek, Vinkovci, Vukovar, Županja i Beli Manastir Austrijancima moraju isplatiti 11 miliona eura.

Štrabag je 2011. godine dobio posao gradnje mosta Svilaj između BiH i Hrvatske, ali radovi nijesu započeli pošto investitori nijesu obezbijedili potrebu dokumentaciju. Kompanija je tužila BiH i Hrvatsku Arbitražnom sudu u Hagu. Hrvati su, vođeni prethodnim iskustvom, ponudili poravnanje i Štrabag je povukao tužbu protiv njih nakon što mu je isplaćeno pola miliona eura. Spor sa BiH je okončan na arbitraži, tako što su Austrijancima morali isplatiti više od 900 hiljada eura odštete, plus kamate i sudske troškove – sve skupa oko 1,25 miliona.

Aktuelna je arbitraža između Elektroprivrede BiH i Štrabaga, takođe u Parizu. Spor je nastao nakon dogovora o izgradnji hidroelektrane Vranduk, pošto su Austrijanci podigli ugovorenu cijenu za 12 miliona (sa 61 milion eura). EP BiH na to nije pristala i spor je završio na arbitraži.

Hrvatski sudovi su proljetos odbili zahtjev Štrabaga da izreknu privremenu mjeru zabrane gradnje Pelješkog mosta. Austrijanci su se žalili na odluku da posao gradnje mosta vrijednog blizu 300 miliona eura dobije kineska CRBC, a ne oni.

GORAN JEVRIĆ, DIREKTOR REGIONALNOG VODOVODA ZA CIN-CG
Hoće pregovore ako odustanemo od žalbe

- Nakon treće odluke Apelacionog suda, Štrabag AG je na nezakonit način, preko javnog izvršitelja, pokrenuo proceduru blokade žiro-računa Regionalnog vodovoda 6. juna 2018, dakle u jeku turističke sezone. Nakon reagovanja advokatske kancelarije Regionalnog vodovoda, ta odluka je oborena. Međutim, Štrabag AG je nakon toga ponovo pokušavao blokirati naše preduzeće, uz značajne povrede pravnih procedura. Do blokade računa je došlo 14. avgusta – kaže u razgovoru za CIN-CG izvršni direktor Regionalnog vodovoda Goran Jevrić.

Do 17. septembra, prema njegovim riječima Štrabag AG je putem prinudne naplate blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura. Zbivanja u ovom sporu Jevrić ocjenjuje „atakom na najveće državne interese i to od kompanije koja nije uspjela, a po mnogima iz tog vremena nije ni htjela, da završi posao koji je ugovorila, a koju sada treba nagraditi višemilionskim bonusima“.

- Želim da istaknem da je nakon donošenja odluke Apelacionog suda Crne Gore, sa predstavnicima kompanije Štrabag AG, početkom juna, na poziv ministra održivog razvoja i turizma Pavla Radulovića održan sastanak u cilju razrješenja ovog poslovnog nesporazuma. Komunikacija i dalje traje, iako su predstavnici Štrabag AG, u odgovoru na jedan od naših zahtjeva za održavanjem pregovora, insistirali da je početak pregovora uslovljen prekidom svih aktivnosti ovog državnog preduzeća na daljem preispitivanju odluka sudskih instanci!? To se može tumačiti kao pokušaj prinude da Regionalni vodovod odustane od svojih zakonom zagarantovanih prava – kaže Jevrić.

CIN-CG: Šta je sa Ustavnom žalbom?  

JEVRIĆ: Advokatska kancelarija „Jovović, Mugoša & Vuković“, zastupnik Regionalnog vodovoda u postupku izvršenja, je 30. avgusta predala žalbu Ustavnom sudu Crne Gore, a nadamo se da će, zbog značaja ovog pitanja i mnogih kontradiktornosti koje prate ovaj poslovni nesporazum Ustavni sud ovoj žalbi dati prioritetan značaj i da ćemo uskoro imati razrješenje ove situacije.

CIN-CG: Da li je na bilo kom nivou – od preduzeća do Vlade ili Tužilaštva – postavljano pitanje eventualne odgovornosti i ko bi  mogao biti kriv za pretrpljeni gubitak?

JEVRIĆ: Regionalni vodovod, a posebno menadžment od juna 2013. godine, je učinio apsolutno sve u duhu sa zakonom Crne Gore i međunarodnim konvencijama na planu zaštite poslovnih interesa kompanije, sveukupnog integriteta i Regionalnog vodovoda i države, što znači i najosjetljivijih ekonomskih državnih interesa. Kako je i zašto Apelacioni sud ukinuo i preinačio odluke Privrednog suda, koje su sve bile u korist Regionalnog vodovoda, i kako je moguće da naše dvije tako važne sudske institucije imaju dijametralne stavove o istoj pravnoj stvari, to je ipak pitanje za nadležne sudske institucije pred kojima se i dalje vode postupci, ali i za Privredni i Apelacioni sud.

Bez obzira što kompletna situacija najviše utiče na Regionalni vodovod, držao bih se principa da svako radi svoj posao.

Zoran RADULOVIĆ