Inspekciji promiču brojni slučajevi, poput žena kojima gazde ne isplaćuju zarade, tjeraju ih da rade dodatne poslove i ucjenjuju ih oduzetim ličnim dokumentima

Iako međunarodne organizacije opominju zbog pojave prisilnog rada i radne eksploatacije, Crna Gora u posljednjih 13 godina nema nijedan procesuiran slučaj tog oblika trafikinga.

U izvještajima međunarodnih institucija piše da su uglavnom muškarci i dječaci iz inostranstva bili podvrgnuti prinudnom radu u sektoru građevinarstva, romska djeca prinuđena da prose, te da su žene iz inostranstva često primorane da rade u Crnoj Gori.

Prema pravosnažnim presudama, Crna Gora ima registrovana samo dva slučaja radne eksploatacije i to procesuirana 2004. i 2005. godine. Obje presude postale su pravosnažne 2010. godine, kada je sedam lica osuđeno zbog radne eksploatacije, a dosuđene kazne su se kretale od dvije do tri i po godine zatvora. Tada su osuđena četiri Crnogorca, jedan državljanin Srbije i jedna Ukrajinka. Žrtve su šest lica iz Ukrajine i 23 osobe iz Bangladeša.

Crna Gora zabranjuje trgovinu ljudima radi radne eksploatacije članom 444 Krivičnog zakonika, koji propisuje zatvorske kazne do 10 godina, odnosno 12 godina. Šef kancelarije za borbu protiv trafikinga Zoran Ulama je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) ocijenio da nema opravdanja za ovako loše rezultate u borbi protiv trafikinga.

“ Svi imamo dužnost i obavezu da budemo bolji. Očekujemo od policije i tužilaštva prvenstveno bolju identifikaciju žrtava u narednom periodu”, rekao je Ulama. On je istakao da djeluje kao da smo najgori u regionu u borbi protiv trafikinga zato što se drugačije vodi statistika.

“ U regionu je mnogo veći broj potencijalnih žrtava koje se evidentiraju kao žrtve trafikinga, što mi ne radimo, iako na isti način postupamo i sa potencijalnim žrtvama, odnosno pružamo im svu potrebnu pomoć”, pojasnio je Ulama.

Direktorka Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević za CIN CG je ocijenila da imamo samo dvije presude zato što nema institucija koje se na pravi način bave tim problemom.

„ Kada se otvori novi hotel, na primjer, inspekcija mora da provjeri da li su svi radnici prijavljeni, da li im se isplaćuju plate i slično, jer od toga sve počinje. To oni mogu i moraju da urade. Ali, oni to ne čine. Tu su često uključeni i mito i korupcija. Novi vlasnik hotela ih dočeka, ugosti, oni se prošetaju i na tome se završi”, navela je ona.

Raičević kaže da je bila prisutna kada je u jednom novootvorenom hotelu na primorju inspektor uočio da nema tople vode, da je supa hladna, ali nije primijetio da su svi radnici iz Bosne i nije ih pitao jesu li prijavljeni i da li ih plaćaju. “Najveća odgovornost je na inspekcijama, posebno inspekciji rada koja ne otkriva ove slučajeve”, ocijenila je Raičević.

Ujedinjene nacije (UN), podsjetila je Raičević, prepoznale  su upravo ovu vrstu eksploatacije kao jednu od težih kada je riječ o ženskoj populaciji. Potencijalne žrtve su, obično, radno sposobne žene.

„ Razni su oblici radne eksploatacije, od rada u kući, na njivi, u hotelima ili bilo gdje kod privatnika koji ih ne osiguravaju, ne isplaćuju im plate, odbijaju da potpišu ugovord i mogu sa njima da rade što hoće”, objasnila je ona.

Raičević  je navela i kako se manipuliše sa žrtvama:

„ Nakon prvog mjeseca, kad treba da isplati zaradu, privatnik kaže: bolje ti je da imaš ovdje besplatnu hranu i spavanje, pa ćemo ti posle tri mjeseca platiti najedno, a ti živi od napojnica. Tu žene naprave grešku, a najčešće posle dva ili dva i po mjeseca budu istjerane bez plate”.

Ono što je primijećeno kod nas, kaže Raičević, jeste i da se često pred praznike pojavljuju oglasi za potražnjom radne snage, za pravljenje kolača, u pekarama i slično. Žrtve su dodatno ugrožene jer, pogotovo ako su iz inostranstva, najčešće iz Srbije, uplašene ne pokušavaju da se nekom žale, jer su im dokumenta kod gazde, a prinuđene su da rade i druge poslove osim onih zbog kojih su zaposlene.

Radna eksploatacija, kako ističe direktorica SŽK, manje je uočljiva od ostalih oblika trgovine ljudima i zahtijeva dodatne napore da se otkrije.

„ Jedino inspekcija rada može da dopre do takvih ljudi. Ali je neophodno uključiti i sve ostale institucije. Rano otkrivanje neprijavljenog rada je ključno”, zaključila je ona.

Iz inspekcije rada, međutim, do pisanja članka, nijesu stigli odgovori na  pitanja o problemu radne eksploatacije. Ni iz Unije sindikata nijesu željeli da govore o tom problemu, navodeći da im je šef na putu, te da nemaju dovoljno podataka o ovoj temi.

Daju organe da bi prešli granicu

Ulama je naglasio da se posebno prate migranti, jer je u drugim zemljama zabilježeno da daju, recimo, organe da bi prešli granicu.

“ Mi za sada nemamo saznanja da je bilo takvih slučajeva kod nas, ali policija intenzivno radi na nekim slučajevima, pa ćemo vidjeti rezultat”, rekao je on.

Raičević takođe smatra da je uzimanje u obzir migrantske perspektive obaveza kada je riječ o radnoj eksploataciji.

„ Radnici migranti, njih ima kod nas čitavo ljeto, migriraju zbog zaposlenja. Prelaze granicu ilegalno ili ostaju duže nego što je predviđeno zakonima i oni su više izloženi riziku, jer im se uzimaju dokumenta“, ocijenila je ona.

Radnu eksploataciju često prati i seksualna

Djevojka iz Beograda radila je u Krašićima u lokalu gdje je vlasnik doveo 12-13 žena iz Srbije, Makedonije i Bosne, a samo je dvije prijavio.

Radila je dvije smjene i očekivala je da će joj biti veća plata zbog toga. Poslije mjesec dana on joj je rekao da nema novca da joj plati, ali će joj sljedeći put dati duplo.

„ Sljedećeg mjeseca doveo je dva svoja druga i predložio joj seks sa njima, obećavajući da će joj i to platiti. Tu je vidjela da je đavo odnio šalu, nekako se branila 15-ak dana, a onda je pobjegla“, ispričala je za CIN CG Raičević slučaj jedne od mnogih radno eksploatisanih djevojaka.

Raičević je ovaj slučaj prijavila tivatskoj policiji, ali je sjutradan kad je djevojka trebalo da svjedoči, samo rečeno da je otišla i da ne znaju gdje je.

„ Pretpostavljam da su do nje doprli i da su je ucijenili ili joj zaprijetili, ili joj neko dao pare da se vrati. Te žene jedva čekaju da idu kući, pa se teško odlučuju da svjedoče“, navela je Raičević.

Ona je istakla i da vrlo često radnu eksploataciju žena prati i seksualna. „Kada si zarobljena sa svim dokumentima, on ti kaže vratiću ti, ako uradiš to i to, a bude vrlo često i fizički napadnuta, pretučena“, navela je Raičević.

Maja BORIČIĆ

Koristeći rupe u zakonu, osuđenima u aferi “Snimak” u Pljevljima pronađeno novo uhljebljenje, uz uporno nastojanje da se obesmisli inspekcijski nalaz. Institut alternativa upozorava i na „potencijalni politički uticaj” nad odlukama Upravne inspekcije

Ministarstvo javne uprave poništilo je zaključak Upravne inspekcije koja je utvrdila da su osobe osuđene za aferu “Snimak” nedostojne da rade kao rukovodioci u pljevaljskim opštinskim službama.

U Ministarstvu su, odlučujući po žalbi predsjednika pljevaljske opštine Mirka Đačića, krajem prošle godine utvrdili kako je “nejasno upuštanje upravne inspektorke” u ocjenu o tome da li osuđeni Sead Vesnić i Joka Đačić , kao i njihov kolega Goran Čavić ispunjavaju uslove za vršioce dužnosti opštinskih sekretarijata i službi.

U obrazloženju rješenja, u koje je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) imao uvid, piše da institut vršioca dužnosti na lokalnom nivou ne prepoznaje nijedan propis. To znači da Ministarstvo nije dovelo u pitanje to što su pravosnažno osuđena lica imenovana za vršioce dužnosti, iako oni, prema ovakvom tumačenju, ne bi trebalo ni da se imenuju jer ih zakon nije prepoznao.

Ipak, iz Ministarstva javne uprave sada tvrde za CIN-CG da je u postupku, taj resor kao drugostepeni organ odbio žalbu predsjednika opštine kao neosnovanu. Oni, međutim, nijesu pomenuli u zvaničnim odgovorima da su Đačićevu žalbu prethodno usvojili, niti šta se u međuvremenu desilo, iako je CIN-CG imao uvid i u to njihovo rješenje.

Iz Ministarstva su istakli i da je predsjednik pljevaljske opštine, nakon što su mu odbili žalbu, tužbom pokrenuo spor kod Upravnog suda protiv njihovog rješenja i da je spor u toku.

Joka Đačić, koja je imenovana za vršioca dužnosti rukovodioca Građanskog biroa, osuđena je na kaznu zatvora od šest mjeseci uslovno zbog kupovine glasova uoči lokalnih izbora 2014. godine. Vesnić, izabran za vršioca dužnosti Sekretara sekretarijata za opštu upravu, osuđen je na istu kaznu zbog zloupotrebe jednokratnih novčanih pomoći Centra za socijalni rad uoči parlamentarnih izbora dvije godine ranije.

Čavić je, sa druge strane, upravnoj inspekciji bio sporan, zato što nije imao položen stručni ispit za rukovođenje Službom zaštite.

Inspekcija je u vanrednu kontrolu opštine pošla krajem 2016. godine, po prijavi Demokratskog fronta.

To je, ujedno, bila i jedina potpuno usvojena žalba na rješenje upravne inspekcije, koju je tokom prošle godine u jednom trenutku, kao drugostepeni organ, usvojilo Ministarstvo javne uprave, na čijem je čelu Suzana Pribilović. Nevladina organizacija Institut alternativa (IA) u izvještaju “Ka boljoj upravi u Crnoj Gori”, tim povodom upozorava na potencijalni politički uticaj nad odlukama Upravne inspekcije.

Zakon o državnim službenicima i namještenicima, koji se primjenjuje i za lokalni nivo, kako navodi IA, propisuje kriterijum da u organu ne mogu zasnovati radni odnos lica osuđena za krivična djela koja ih čine nedostojnim za obavljanje tih poslova.

“Upravna inspekcija je prepoznala nepravilnosti imenovanja na rukovodeće pozicije osoba koja ne ispunjavaju uslove, jer su osuđena za krivična djela. Međutim, nakon što je predsjednik opštine izjavio žalbu, Ministarstvo je utvrdilo da institut vršilaca dužnosti nije uređen Zakonom o lokalnoj samoupravi i da se Zakon o državnim službenicima i namještenicima shodno primjenjuje samo na prava i obaveze lokalnih službenika. U skladu sa tim, Ministarstvo je smatralo da nijesu pravilno utvrđene nepravilnosti u datom slučaju i poništilo rješenje Upravne inspekcije”, pojašnjavaju u IA.

Iz te NVO tvrde da je ovaj slučaj ilustrativan iz nekoliko razloga. Prvo, navode da je utvrđena nepravilnost relativizovana činjenicom da imenovana lica nijesu službenici, već vršioci dužnosti, a primjena propisa sa državnog na lokalni nivo moguća je samo u odnosu na službenike. Iz IA kažu da je Ministarstvo utvrdilo da institut vršioca dužnosti kao takav na lokalnom nivou uopšte ne postoji, a ne određujući se u odnosu na to i niz drugih nepravilnosti.

Institut alternativa, u svom izvještaju, zaključuje da kapaciteti Upravne inspekcije i dalje nijesu u potpunosti ostvareni, što se odražava i na ažurnost u radu. U prilog tome, tvrde da se u pojedinim slučajevima, a prema prikupljenim podacima, zapisnici sačinjavaju i od četiri do sedam mjeseci nakon izvršenog inspekcijskog nadzora.

“Jačanje kapaciteta Upravne inspekcije je prioritet ne samo reforme javne uprave, već i direktna obaveza Vlade u okviru poglavlja 23 (pravosuđe i temeljna prava) pregovora sa Evropskom unijom. U izvještajnom periodu, broj upravnih inspektora je povećan sa rekordno niskog broja od četiri upravna inspektora (početkom 2017. godine) na osam, koliko je bilo zaposleno u martu 2018. godine prema posljednjem objavljenom spisku zaposlenih u Ministarstvu.  To i dalje predstavlja tek nešto više od polovine od broja predviđenog aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Ministarstva”, stoji u izvještaju IA.

Ova NVO, međutim, navodi da je nakon razrješenja glavne upravne inspektorke Dragice Anđelić u martu prošle godine,  rukovodeće mjesto u ovom odjeljenju ostalo upražnjeno, što potvrđuje i spisak zaposlenih na sajtu Ministarstva.

Prema nalazima IA, izvještavanje o radu Upravne inspekcije je šturo, pa je nemoguće procijeniti koliko je ona stvarno učinkovita na terenu.

Statistika Ministarstva pokazuje da je prošle godine bilo 438 izvršenih inspekcijskih nadzora, od čega redovnih 69, vanrednih 293 i kontrolnih 76.

U tom periodu, podsjeća IA, utvrđeno je 266 nepravilnosti. To, smatraju, potencijalno ukazuje na visok udio nepravilnosti koje inspektori utvrde prilikom kontrola. Prema mjesečnim izvještajima o radu inspekcije, dostavljenim IA, skoro je tri puta više neotklonjenih, nego otklonjenih nepravilnosti.

IA ostvarila je uvid u 15 žalbi na rješenje upravne inspekcije. U izvještaju Ministarstva piše da je pripremljeno 27 rješenja po žalbama na mjere i aktivnosti koje preduzimaju upravni inspektori, a izrađeno je 53 odgovora na tužbe u prošloj godini.

Većinu su uložile opštine Rožaje i Kolašin, koja je tokom 2016. godine bila najčešće kontrolisana opština, o čemu je CIN-CG ranije pisao.

U Opštini Rožaje prošle godine je utvrđeno 46 nepravilnosti, obavljeno je 24 kontrolna nadzora, a nepravilnosti nijesu uklonjene u 23 slučaja. Iz te Opštine, nijesu odgovorili CIN-CG u kojoj mjeri su primijenili naredbe Upravne inspekcije, kao ni kakav je ishod sporova koje su vodili protiv tog tijela. Iz službe  predsjednice Opštine Kolašin kazali su da su izvršili svaku na zakonu utemljenu i opravdanu naredbu Upravne inspekcije.

“Protiv onih za koje smo smatrali da za njih nema utemeljenja u zakonu pokrenuti su odgovarajući postupci. Tako je pokrenut upravni spor protiv sedam naredbi za otklanjanje nepravilnosti od kojih su do sada završena tri spora, sva tri u korist Opštine Kolašin. Takođe, pokrenuti su upravni sporovi protiv sedam zaključaka o kažnjavanju od kojih su završena dva , takođe u korist Opštine Kolašin”, piše u odgovoru.

Iz Opštine Kolašin su naglasili da je Upravna inspekcija prihvatila njihove zahtjeve o odlaganju izvršenja zaključaka o kažnjavanju do okončanja postupka, tako da kazne koje su “pale” kod Upravnog suda nijesu plaćane.

Ministri se žale i na simbolične kazne 

Osim pljevaljskog slučaja, Ministarstvo javne uprave poništilo je, ali djelimično, rješenje Upravne inspekcije nakon žalbe ministra saobraćaja i pomorstva Osmana Nurkovića.

Inspekcija je još sredinom 2016. godine ukazala tadašnjem ministru saobraćaja i pomorstva Ivanu Brajoviću na nepravilnosti povodom razrješenja Mladena Lučića, bliskog Socijaldemokratskoj partiji (SDP), dužnosti direktora Lučke uprave i popune tog radnog mjesta po osnovu javnog konkursa.

Na Lučićevo mjesto tada je došao Vladimir Stjepčević (Socijaldemokrate), za koga je inspekcija utvrdila da je dobio rješenje o imenovanju četiri dana nakon sjednice Vlade, ne čekajući sljedeću sjednicu i verifikaciju zapisnika sa prethodne i počeo da obavlja poslove direktora Lučke uprave “prije sticanja svojstva izvršnosti rješenja”.

Kako je ministarstvo saobraćaja i pomorstva nije obavijestilo o mjerama i radnjama koje su preduzeli da bi otklonili nepravilnosti, inspekcija je taj resor kaznila sa 500, a Brajovića sa 50 eura. Upravna inspekcija je, zbog neizvršavanja mjera  iz 2016, u septembru 2017. godine ponovo izrekla novčane kazne, ovaj put novoizabranom ministru Osmanu Nurkoviću i, ponovo, Ministarstvu saobraćaja i pomorstva. Kažnjeni su sa 100, odnosno 1000 eura.

Nurković se Ministarstvu javne uprave žalio da je inspekcija mogla i na drugačiji način da utiče na otklanjanje nepravilnosti, iako ih, prema stavu Vladinog resora koji vodi, nije ni bilo. On je naveo i da u trenutku donošenja rješenja 2016. godine nije bio ministar i da su se mogle primijeniti blaže, minimalne mjere. Nurković je ukazao da inspekcija nije išla na minimalnu kaznu od 50 eura za fizičko i 500 za pravno lice, “već je zakonom propisani minimum duplo uvećala iako Osman Nurković do sada nije kažnjavan”.

Ministarstvo javne uprave, odlučujući po žalbi, djelimično je poništilo rješenje Upravne inspekcije u dijelu visine novčane kazne od 100 eura, koja je izrečena Nurkoviću.

Iz Upravne inspekcije su kazali da su u ponovljenom postupku umanjili kaznu Nurkoviću na iznos od 50 eura.

Sporno bilo i zapošljavanje u Rožajama

Upravna inspekcija je 2016. godine utvrdila nepravilnosti u Službi Komunalne policije u Opštini Rožaje. Tada je, između ostalog, utvrđeno da je, rješenjem načelnika, petoro inspektora, komunalnih policajaca i nadzornika zaposleno na neodređeno vrijeme, bez prethodno sprovedenog postupka zasnivanja radnog odnosa po osnovu javnog oglasa.Dio njih se na rješenje žalilo Ministarstvu javne uprave, ali je taj resor odbio njihovu žalbu krajem prošle godine.

CIN-CG ranije je objavio da je Opština Rožaje od 2014. do 2017. godine zaposlila 189 osoba, uprkos tome što su potpisali ugovor o reprogramu poreskog duga, a plate kasne gotovo pola godine.

Ana KOMATINA

Ovaj članak je nastao u okviru projekta “Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!”, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a podržavaju Evropska unija i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije i Balkanskog fonda za demokratiju (BTD).

The relevant international institutions assess every year that begging in Montenegro is the most widespread type of economic exploitation of children. This problem is mostly ignored in Montenegro

A young man of Roma nationality holds his hand to the drivers who stop at the crossroads. He stands with blank expression and a scotch tape over his mouth, leaving passers-by without reply.

Roma Youth Organization “Walk With Us - Phiren Amenca”, has recently organized a performance in the centre of Podgorica, hoping that silence will produce the effect of a scream, which should raise awareness of the problem of child begging in Montenegro and its possible terrible consequences that are ignored.

“Some were indifferent, others stopped their cars to give them money, others tried to talk to the performers and get some information from them, and some were even ready to stand next to young activists and beg with them”, Elvis Beriša, Director of this organization, told CIN-CG.

According to the United Nations, the European Commission and the US State Department, begging is the most widespread aspect of economic exploitation of children both in the region, and in Montenegro.

In their reports, these international institutions state that Montenegro is still a country of source, transit, and destination for men, women, and children subjected to sex trafficking and forced labour, and that children, mostly Roma, are forced to beg. By adopting the Convention on the Rights of the Child Montenegro committed itself to protecting and securing the rights of the child, and to ensuring that domestic laws do not allow the involvement of children in prostitution, pornography and forced labour, under any circumstances.

However, the situation is different in practice, and the impression is that neither Montenegrin institution nor the citizens care much about a great number of children who can be seen begging on the streets every day.

A report by Center for Democracy and Human Rights (CEDEM) and the Montenegrin Women’s Lobby from last February highlights that a special problem is the lack of precise statistical data on the child begging, as well as the number of victims for whom it is very difficult to find a way out of a “vicious circle” of begging.

According to the data of the Office For Fight Against Trafficking In Human Beings, only one potential victim of trafficking in human beings - forced begging was placed at the Shelter for Victims of Trafficking in Human Beings in 2016.

The police administration previously announced that about 60 misdemeanour reports were filed last year for begging, most often against parents who force their children to beg. For almost a month, this administration ignored CIN-CG’s request to provide us with an interlocutor on the subject of begging.

The shelter would be better than the centre for offenders

In an interview with the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG), Elvis Beriša says that, according to their findings, there is no organized begging in our country. So far, they have not received any answer from the police as to whether they have knowledge about organized begging. On the other hand, the Center for Social Work told them that most parents are luring their children into begging because of poor living conditions. During 2016 and at the beginning of 2017, Phiren Amenca identified 20 children on the territory of Podgorica, who regularly beg in the streets of the capital.

“We are sure there are more of them, especially on the coast during the summer season. The age of these children ranges from two to 17 years. The number of children living and working on the street is constantly increasing”, Beriša said.

He pointed out that during 2017, when he spoke to Roma families and representatives of elementary schools in Podgorica, he found that more than 50 children were out of school. There is a fear that another 50 can leave school soon.

“They claim that the weakest link in the chain of school institutions is the Center for Social Work, which, according to their allegations, does not react adequately, and sometimes even not at all, and because of that children are still on the street”, Beriša said.

He also estimates that the problem is in the lack of coordination of institutions to adequately address this phenomenon, insufficient sensitivity of most officers to deal with child begging, inadequate legal and legislative framework, and institutions waiting for someone else to do their job instead of them.

Also, the fact that institutions do not do much to prevent children from begging is an encouragement for them to stay on the streets.

“There are also stereotypes and prejudices about begging being the style and tradition of the lives of Roma”, Beriša said.

According to him, this problem would be solved by establishing or securing a shelter where all children, victims of violence and street, would be taken care of and which would work simultaneously on the strengthening of their families. It often happens that a child caught in begging is placed in the Juvenile Centre with peers who are in conflict with law. When these children leave the Centre and go back to their families, they can be seen the same day on the street.

“Even workers in this Juvenile Centre say that these children do not belong in the Centre and that they do not have the possibilities and conditions to work with them”, Beriša says.

Milić: You don’t help them by giving them money

Jelena Milić, Co-ordinator of Defendology Center in Nikšić, told CIN-CG that children who live and work in the street are at high risk of becoming victims of trafficking. She points out that there have been three cases of sexual abuse of these children this year, and that the proceedings are ongoing.

“All these cases show that these children survive the most horrible forms of violence, torture, and that they are often beaten by both their families and citizens”, she explained. According to their experience, these children most often belong to Roma and Egyptian community and are exposed to numerous forms of violence, with their families most often as their exploiters.

“Citizens should be aware that giving money to children does not help them. In fact, the money from begging is going to the hands of children’s exploiters, often parents or guardians who are just using them”, Milić explained to CIN-CG.

According to her, children are exposed to violence if they do not bring money. They also noticed that these children are often sent to seaside during the season, and that mostly people from the region come during summer, so the range of begging is expanding.

“All these kinds of exploitation that take place in coastal cities can be associated with trafficking,  because they are subject to abuse and forced labour, they do heavy jobs, carry bags in front of cafes, clean snow in winter from roofs for five Euros”, Milić explains .

She says that girls are mostly vulnerable, multiple discriminated and in great danger of becoming victims of trafficking.

“These girls often survive the most terrible fate, abuse, and neglect. They do not choose their destiny, but it depends on others, usually their parents”, Milić explains.

“There are also families that go from town to town and consider begging as their primary job. There was also a situation when they would pick up ten children in the van, and leave them at crossroads to beg. There are some cases where parents come after a few hours and explain that they sent children to the store and they got lost, but they actually left the children on the street to beg”, the coordinator of the Centre said.

There are often situations with parents forcing children to bring them alcohol, cigarettes, fuel, and if they do not get enough money from begging they cannot come home.

“The repressive way of work is not always welcome and different methods have to be applied to some families in order to improve the situation”, she said. She explains that these families are usually dysfunctional and these children often become perpetrators and victims of crimes.

She adds that the big problem is the abuse of babies.

“We suspect parents abuse babies, and even give them a variety of substances to keep them calm. It is illogical that a child sleeps all day”, Milić pointed out.

Speaking of cooperation with the institutions, she stated that they had previously had problems with the centres for social work.

“It is most often the misunderstanding and the failure to accept that the problem exists. I cannot say that they will not cooperate, but they often deny this phenomenon or reduce its significance by claiming that a small number of children are involved, which does not correspond to reality. You see on a daily basis how many people are begging for money on the street, the problem is widespread to the extent that it is visible to every citizen”, Milić said.

She explains that these children are often not in the registry of births, they are not beneficiaries of the social welfare, so the centres cannot help them. According to her, the cooperation between institutions and citizens must be on a much higher level. Much more attention has to be paid to children who live and work on the street, because it is one of the most vulnerable groups in Montenegro”, Milić highlighted.

Both citizens and the institutions that should be dealing with it almost never report begging.

“Awareness-changing is a long-term process. There is not enough awareness of the harmfulness and problem of begging in our country”, Milić concludes.

Instead of money - coupons

The Co-ordinator of Defendology Center believes that citizens who give money to beggars should be punished too.

“The prescribed regulation is very good, but there is one shortcoming. Every citizen who encourages children and their parents to stay in the street by giving them money should be punished”, Milić explained.

The Center will try to participate with the Ministry of Labour in a project that would provide citizens with alternative ways to help, by enabling purchases of coupons, which would be used by beggars to get food and clothing in some organizations.

“Penal policy is very mild. The problem of begging is viewed through pity, which results in the sentences at the lower level than those prescribed for these acts”, Milić pointed out.

The Law on Public Order and Peace stipulates penalties from 30 to 200 Euros for beggars. Charges against children and juveniles are not filed because they are treated as victims by the Convention on the Rights of the Child and other international acts. The Law on Public Peace and Order also provides for a prison sentence of 30 to 60 days for forcing a minor to beg, while the Criminal Code recognizes the begging of juvenile children through the criminal offenses of neglecting and abuse of a juvenile with a sentence of three to five years in prison and the trafficking in human beings with a three to ten years imprisonment.

First shower

The Defendology Center also deals with children who beg and their relatives through psychological counselling, trips, gatherings of creative workshops, visits to families.

In addition, they provide them with shower, haircuts, laundry, meals and various donations.

“There are cases where the child has never taken a shower, does not know how to use the shower, hair dryer etc”, Milić said.

In Nikšić we have about 30 children who live and work on the street (although this number varies), of which 15 are permanently on the streets. About 90 users are coming to the Center almost daily”, Milić said.

There are children aged 5 to 18 years in the Centre, but very often they bring their younger brothers and sisters too.

Maja BORIČIĆ

Irena Rašović, novinarka RTCG-a, Matija Otašević, novinar TV Vijesti i Mustafa Canka, slobodni novinar iz Ulcinja, u narednih nekoliko mjeseci radiće multimedijalna novinarska istraživanja iz oblasti životne sredine i održivog razvoja, tj. pregovaračkog poglavlja 27.  Njihove priče komisija je ocijenila kao najbolje, nakon treninga za istraživačko novinarstvo, multimedija i izvještavanje o zaštiti životne sredine, koji je održan od 26. do 28. aprila. Trening je bio prilika da novinari koji su se prijavili na konkurs predstave istraživačke radove koje su prijavili i pojasne na koji će način istražiti temu. Na treningu su učestvovali i drugi novinari iz Crne Gore, koji su i prijavili istraživačke novinarske projekte na konkursu raspisanom sredinom marta.

Tri izabrane istraživačke priče imaju regionalni karakter i baviće se pitanjima koja nemaju samo uticaj na životnu sredinu Crne Gore, već utiču i na zemlje okruženja. Urednički tim sastavljen od predstavnika iz zemlje i inostranstva radiće skupa sa odabranim novinarima. Sve priče biće objavljene dvojezično na lokalnom i engleskom jeziku i imaće multimedijalni aspekt.

Pored odabranih tema na konkursu, novinari CIN-CG-a i nedjeljnika Monitor u narednih godinu dana objaviće više istraživanja vezanih za održivi razvoj i životnu sredinu, u okviru  projekta Media investigations: Stop to READ (Regional Environmental Acts of Devastation) koji sprovode CIN-CG, BIRN i nedjeljnik Monitor, a finasira Evropska unija.

Kroz intenzivne treninge, mentoring iz inostranstva i istraživačke radove, ovim se projektom nastoje podići  kapaciteti CIN-CG-a, nedjeljnika Monitor, ali i drugih medija čiji će novinari i novinarke biti uključeni u aktivnosti.

Projekat traje 14 mjeseci, a započeo je 1. marta.

Despite his excellent English, Montenegrin Businessman Dragan Buric has been having trouble explaining to his American partners and friends why – until recently – he had been unable to start a project in which he invested 13 million euros in Montenegro.

It was because of – electricity. The project, to build stables and dairies was supposed to mean that 60,000 liters of milk would start flowing each day last March. But, administrative problems in the municipality of Bijelo Polje over the supply of water and power to the site, got in the way.

“I tell them that Montenegro is just a baby that has not even started crawling and we are nursing it … Slowly, it will learn to walk, and soon enough, to walk properly,” this Honorary Montenegrin Consul in Panama says.

The new stables and hangers in the huge complex in Pavino Polje, on the road between Bijelo Polje and Pljevlje, remain empty.  Were it not for guards and some newly set-up power transformers – and the mast with the flag of Montenegro – it might look like an abandoned film set.

During 2015 and 2016, these buildings really were a set for frequent TV reports, however.

They were the backdrop to the promotion the large loan project for the development of agriculture in Montenegro, which the Abu Dhabi Fund for Development, ADFD, was backing with 50 million US dollars.

Before the then Minister of Agriculture, Petar Ivanovic, brought the cameras and diplomats from Abu Dhabi, Buric and his company, Milkraft, had already bought the land, secured the permits and erected the buildings for a future modern farm, with 420 cows, milking and calving machines.

The ministry signed an agreement loaning Buric 3 million dollars late in 2015. Completion of works was announced for 2016 – and production was to start last March.

Eight more companies were financed from the 50-million-dollar loan that the Abu Dhabi Fund granted the Montenegrin government in June 2015.

Announced with much fanfare, the loan was intended mostly for big players in the market, as they were expected to drive the development of the Balkan country’s otherwise fragmented agriculture system.

However, even when money, ideas and entrepreneurs were ready, collisions with administrative barriers, messy plan documents and the modest capacities of the local communities created problems, according to research by CIN-CG/BIRN.

This caused delays and unnecessary costs related to the postponement of production and the storing of equipment.

The debts of some of the companies meanwhile increased, due to exchange rate differences, as the result of the US dollar strengthening.

It turned out that, even with the help of loans of 1 to 3 million dollars – even after investing significant sums themselves – when it comes to agriculture, Montenegro still does not have sufficiently good ideas and entrepreneurs to realise big projects over a short period of time.

By June of last year, 23 of the 50 million dollars had been handed out in loans.

The government then decided to separate the Fund from the Agriculture Ministry and to place it under the jurisdiction of an Investment Development Fund.

The conditions for obtaining loans were also changed, so that small farmers could take part as well.

But all the information on the loans remains a secret, including the findings of the internal and external auditors.

While the new credit line is awaited, through the Investment Development Fund, experts are divided about the initial strategy – whether supporting major companies was correct, and whether the conditions of the loans should have been tailored to them or to smaller producers.

Contracts kept under a veil of secrecy

Agriculture remains underdeveloped and fragmented in Montenegro, which is estimated to have as many as 49,000 small farms.

The intention of taking the loan from the Abu Dhabi Fund was to provide incentives for export and employment in the farming sector, especially in the undeveloped north of the country.

http://www.vijesti.me/vijesti/ivanovic-obecao-2000-novih-radnih-mjesta-u-poljoprivredi-836726

Although the board of directors of the Fund seated in Abu Dhabi offered Montenegro a loan in June 2014, the government wanted first to negotiate a cut in the interest rate and a longer repayment period.

The agreement, therefore, was not signed until June 2015, under more favourable conditions – with an interest rate of 2.5 per cent, a grace period of four years and a repayment period of 17 years.

By the middle of 2017, the government had signed contracts with 11 companies for projects worth 23.2 million US dollars.

Only nine of the 11 them actually got any money; two did not get loans after the government conducted additional checks.

However, according to the government itself, by halfway through last year, only one of the nine companies, Vektra Jakic, which got a loan to produce wooden fuel bricks, had actually started production.

The loan terms favoured larger companies, which were asked to invest 25 per cent of their own funds for loans up to 3 million US dollars.

The specific conditions under which these loans were granted to various companies are unknown, however, because the individual agreements are not publicly available.

That is why it cannot be proven whether some companies violated the loan conditions, or whether they are running late with implementation.

The Ministry of Agriculture, now run by Milutin Simovic, has refused to show the contracts and accompanying documentation.

“The Investment Development Fund is in charge of the project, so they [the ministry staff] do not have the requested information,” it said.

Meanwhile, the Investment Development Fund rejected CIN-CG/BIRN’s request for information on the contracts, saying that “giving them [to the public] would have an adverse effect on the commercial and other interests of both the Fund and other contractual parties”.

Milorad Vujovic, Deputy Prime Minister at the time, from the ranks of the opposition, says he also failed to see the master agreement and its annexes, agreements and mortgage securities, despite asking to see them.

“Declaring these documents secret is … illegal because they do not meet any of the requirements of the Law on Secrecy of Information, and such a decision of the Investment Development Fund would have to be disputed before the Administrative Court,” he said.

He said he also suspected that the information was “deliberately made unavailable to hide the illegal use of funds from the public”.

However, the former Agriculture Minister, Petar Ivanovic, from the ruling Democratic Party of Socialists, DPS, claims the process of selecting companies was entirely transparent.

He says they received 32 applications and rejected more than half of them, because the companies - instead of applying for new and development projects – applied for a loan to repay previous debts or solve liquidity issues, which was not in line with project goals.

No power flowing – but interest rates rising

Some of the nine companies that were financed faced serious difficulties in the municipalities where they operated from the start.

Some of the projects are now in the final stage, while others are thinking of abandoning the loans because of the high interest rates they are paying due to the currency’s unfavourable exchange rate.

In the municipality of Bijelo Polje, Dragan Buric, owner of Milkraft, says he faced unresolved property-legal relations, there were no water connections, and he waited a year for the electricity connection.

He lost both time and, with each passing month, tens of thousands of euros of “hard-earned” money.

“I want to make something for Montenegro and I am greatly affected by what has been happening,” Buric told CIN-CG/BIRN at the seat of his company, GNC, in Podgorica.

He says he decided to invest in agriculture even though it is the most difficult sector of the economy.

“Serious companies did an analysis and a business plan, and estimated that the north of the country was best for this. When I saw Pavino Polje, I felt that was it,” he said.

The municipality of Bijelo Polje and the Ministry of Agriculture have confirmed that problems occurred in the realisation of this project, but say they have since been rectified. Buric himself now hopes that his dairy farm will be up and running by summer.

But it is not just electricity and water that have created problems for Buric. While he waited to start production, the US dollar rose in value.

When the companies took out loans indexed in dollars, their owners did not expect to lose tens of thousands of euros due to the rise in the dollar in just one year.

Milkraft is paying 70,000 euros in interest per year as it is, during the grace period. Because of exchange rate changes, he claims that he has already lost an additional 50,000 euros.

Cedomir Popovic, director of the company Carine, which is the sole owner of the company AgroCarine, also complains about the exchange rate changes.

“The amount of the principal debt went up from an initial 2.5 million US dollars to 2.56 million … So, in a year and a half, the negative exchange rate differences amount to about 60,000 dollars, or 51,000 euros,” Popovic said.

He now wonders whether such a loan agreement in the long run is profitable.

When the loan agreement was signed, he said, it was acceptable, given the interest rate and repayment period for his loan, which was set at 16 years, with a three-year grace period.

For now, despite the difficulties, Popovic says his company is settling its liabilities under the loan from the Abu Dhabi Fund. But the future is uncertain.

“It will soon be possible to get a loan under the same conditions with commercial banks, and without the risk of negative exchange rate differences, so the possibility of withdrawing from this loan agreement is not ruled out,” he said.

Dilemma of supporting big or small businesses

Although the decision was made to transfer the project from the Ministry of Agriculture in the middle of last year, the Investment Development Fund says it is still in the take-over, analysis and agreement phase with the Abu Dhabi Fund, surrounding the realisation of the loan.

However, it is known that the loan conditions will change and that the minimum size of a loan, now set at a million US dollars, will fall to 200,000 dollars.

http://www.gov.me/sjednice_vlade_2016/30

The government said the change reflects a wish to secure “a considerably wider scope of users”, and to adjust the conditions to loans’ “real absorption capacity”.

This is interpreted as an admission that the initial loan conditions overestimated the potential of Montenegro’s farmers.

Former Minister Ivanovic, under whose mandate the Fund was formed, still believes it was right to back bigger projects, which would then clear the path for smaller ones like icebreakers.

He doubts that small producers can spearhead the development of Montenegrin agriculture, manage the currency risks or provide guarantees for loans easily.

“Nowhere in the world are small producers driving agriculture forward. Whether someone likes it or not, this can only be done by the major players,” he said.

But, according to the agriculturalist Zeljko Vidakovic, the new concept is a better one. The loan from the Abu Dhabi Fund could have been a good locomotive had it been directed towards “ordinary farmers,” he believes.

However, he fears that Montenegrin agriculture is in such a poor condition that the new loan terms will also be difficult to fulfill, because they are still a stiff test for small producers.

“If you take a loan of 100,000 euros, you will have to provide guarantees worth 150,000, or usually 200,000, euros, so the collateral will always be 50 to 100 per cent of the value of the loan,” he noted.

“I fear that it would be a business barrier, exactly because of the collateral. Only a few farmers have high-value real estate in their villages, which they could mortgage,” Vidakovic added.

He says Montenegro needs a proper Agricultural Fund first. This would provide the guarantees for the farmers, and assess whether their pledged property is of any value.

It would also monitor any possible misappropriation of the funds, “so that the money does not go on buying cars, instead of tractors”.

Fund works in region as well as in Montenegro

The Abu Dhabi Fund is a state agency of the emirate, which mostly provides loans for financing economic and social projects throughout the world.

Apart from aiding development projects in agriculture, the Fund loaned 130 million US dollars to a water supply project in Montenegro.

https://www.adfd.ae/english/Countries/Pages/countrydetails_new.aspx?104

It funds similar projects in Serbia and Albania.

Some are content with their loans

At the end of November, CIN-CG/BIRN visited Mesopromet in Bijelo Polje, which got 3 million US dollars from the ADFD loan to modernise and expand its production of cured meats and fermented sausages.

Lejla Haskovic, from Mesopromet, said the funds had been used to get equipment and, in part, to finance permanent working capital.

“We are completely happy with the realisation of the contract as well as with the terms of the loan. The company invested 2 million euros of its own capital,” Haskovic said.

Agro Carine, from Podgorica, claims that, apart from the difficulties over the dollar exchange rate, no problems have arisen over the realisation of its project.

Up to now, they say they have built a restaurant for product tasting, procured agricultural machines and reconstructed the facilities for housing and farming sheep and hay.

A dairy still has not been built, nor has the water tank of 400 cubic meters, but they have been slowed down only by the short construction season.

By mid 2017, nine projects had received backing as part of the Abu Dhabi Project: Agro Carine, Vektra Jakic, Mesopromet, HM Durmitor, Milkraft, Eko-per, F.M.L., MI Goranovic and IM Gradina.

A government document, however, confirms that only one of them, Vektra Jakic, completed all works by the middle of last year.

http://www.gov.me/sjednice_vlade_2016/30

Ana KOMATINA

Nevladine organizacije ukazuju na apsurd, da se pozivanjem na nova zakonska ograničenja odbijaju i stari zahtjevi, a član savjeta Agencije Radenko Lacmanović  upozorava da podaci mogu biti proglašeni poreskom i poslovnom tajnom na neograničeno vrijeme

Ponovo sve može biti skriveno od javnosti.

To je posljedica prošlogodišnjih izmjena Zakona o slobodnom pristupu informacijama (ZoSPI), na osnovu kojih državni organi, podatke koji se traže od njih, sve češće označavaju poslovnom ili poreskom tajnom i to na neodređeno vrijeme. U stopu ih prati i Agencija za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama, kada odlučuje po žalbama.

Sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) tvrde da se Agencija, odlučujući po žalbama kao drugostepeni organ, poziva na nove odredbe čak i u starim slučajevima započetim prije maja 2017. godine kada je zakon izmijenjen.

Koordinator pravnog programa u MANS-u, Vuk Janković to ilustruje slučajem koji je ova NVO pokrenula još 2014. godine, tražeći od Poreske uprave zapisnike o izvršenim kontrolama "Montenegro Tabaco Company" doo Podgorica.

“U odgovoru, Poreska uprava je ograničila pristup podacima ne pozivajući se na odredbe ZoSPI, već samo na Zakon o poreskoj administraciji. Podnijeli smo žalbu Agenciji, krajem marta 2014. godine, a ona je tek u januru ove godine, nakon isteka svih mogućih zakonskih rokova, donijela odluku i pozvala se na novu odredbu zakonja, koja u momentu podnošenja zahtjeva, odnosno žalbe, nije ni postojala”, objašnjava Janković.

Na taj način, prema njegovim riječima, Agencija je počinila grube povrede, jer posljednje izmjene predviđaju da će se postupci, započeti prije početka ovih promjena, okončati po ranijem zakonu.

“MANS se nakon toga žalio Upravnom sudu, koji je, odlučujući po tužbi, takođe odbio naše navode, zanemarujući činjenicu da je Agencija bila u obavezi donijeti odluku u skladu sa odredbama ranije verzije ZoSPI. Ovaku odluku suda smatramo krajnje skandaloznom, iz razloga što sud među prvima treba da garantuje zaštitu od ovako grubog kršenja zakona. Nezadovoljni ovakvom odlukom, sredinom marta 2018. godine podnijeli smo Zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnom sudu Crne Gore, te postupak još traje”, istakao je Janković.

On kaže da je toj nevladinoj organizaciji (NVO) ograničen pristup brojnim informacijama uz pozivanje na novu odredbu zakona. Među njima su i podaci o svim žiro i deviznim računima političkih partija, carinske deklaracije koje je Uprava carina izdala firmi Uniprom, ili ko je oslobođen plaćanja carine na građevinski materijal, opremu i postrojenja za izgradnju autoputa.

Da su prošlogodišnje izmjene ZoSPI bile korak unazad, za CIN-CG tvrdi i član Savjeta Agencije Radenko Lacmanović.

“Posebno je problematično što su izmjene koje su izazvale najviše “bure” u javnosti predložene I usvojene preko noći, pa čak i bez znanja Vlade, bar je tako saopšteno iz Ministarstva kulture”, rekao je Lacmanović.

On je, tvrdi, ukazivao na spornu odredbu koja se odnosi na poresku i poslovnu tajnu:

“Da apsurd bude veći, predlagači nijesu dopunili član 15, koji se odnosi na rokove u slučaju razloga za ograničenje pristupa informaciji, ili njenom dijelu. Tako je ostalo da poslovna i poreska tajna nemaju rok za isticanje razloga za ograničenje pristupa informacijama, te da ga Agencija teško može preispitivati. Ukazivao sam i da se članom 1 u značajnoj mjeri ograničava pravo javnosti da zna I da ga treba dopuniti”, istakao je Lacmanović. Tom odredbom definisano je da se ZoSPI ne primjenjuje na informacije za koje postoji obaveza čuvanja tajne.

Član Savjeta Agencije odgovorio je da je tačno da se prvostepeni organi prilikom ograničavanja pristupa informaciji ili njenom dijelu često pozivaju upravo na poslovnu i poresku tajnu.

“U više navrata na sjednicama Savjeta sam ukazao da to može biti razlog za neudovoljavanje zahtjevu za slobodan pristup informacijama, ali da ne mora biti tako. Naime, svih šest tačaka stava 1 člana 14, može da bude jedan od razloga, ali nikako ne znači da mora. Zbog toga mi u Savjetu kao drugostepenom organu ne bismo uvijek morali uvažiti odluku organa vlasti koji je zahtjev odbio pozivajući se prije svega na tačku 6. Mi smo valjda i zbog toga organ koji preispituje prvostepena rješenja, a to znači da možemo imati drugačiji stav od prvostepenog organa”, kazao je Lacmanović.

On ocjenjuje da bi praksa Savjeta trebalo da bude korišćenje mogućnosti iz člana 40 zakona  i traženje informacije od državnih organa, kako bi procijenili zašto je određeni dokument ili ugovor proglašen poslovnom, odnosno poreskom tajnom.

Lacmanović, međutim, priznaje da je praksa Savjeta Agencije da u svim slučajevima prihvata prvostepena rješenja, kojima se zahtjev za slobodan pristup informacijama odbija. Njemu nijesu poznati slučajevi, kao što je MANS-ov, da je Agencija odbila žalbe na rješenja, koja su državni organi donijeli prije maja prošle godine, a da je razlog bio poslovna ili poreska tajna. Rekao je da bi to značilo da je napravljen propust.

U posljednjem Izvještaju Evropske komisije o napretku Crne Gore piše da je prošle godine upućeno  5.577 zahtjeva za slobodan pristup informacijama, a da traženi podaci nijesu dostavljeni u 1.951. predmetu.

Agencija za zaštitu podataka i slobodan pristup informacijama primila je 1.086 pritužbi, od kojih je potvrdila 356. Većinom se radilo o žalbama zbog “ćutanja administracije”. U izvještaju piše da zabrinjava to što je je najviše slučajeva u kojima javne ustanove nijesu odgovorile na zahtjeve.

U dokumentu se navodi da je Upravni sud presudio u 12 predmeta protiv odluke javne institucije da ne dopusti pristup informacijama, ali da sudske odluke nijesu učinkovito sprovedene.

Prema izvještaju, javne ustanove trebalo bi hitno da poboljšaju sprovođenje Zakona i da se pridržavaju pristupa zahtjeva za informacijama, posebno gdje postoji rizik od korupcije.
Preduzeća tiho sklonjena van domašaja javnosti

Istraživačica javnih politika u Institutu alternative (IA), Milena Milošević, tvrdi da su izmjene ZoSPI, utvrđene ne samo bez javne rasprave, već i mimo strateškog okvira, koji navodno teži većoj otvorenosti javne uprave.

“Paradoksalno je, medjutim, što ni Vlada ni Agencija za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama ne prate efekte rješenja koja su “provučena” u Skupštini”, ocijenila je Miloševićeva.

Ona je kazala da paralelno u Srbiji teče šira akciju civilnog društva protiv izuzimanja preduzeća sa državnim udjelom u vlasništvu iz domena tamošnjeg zakona. Istakla je da je u Crnoj Gori veliki dio poslovanja takozvanih javnih preduzeća tiho sklonjen van domašaja javnosti, uvođenjem poreske I poslovne tajne.

“Ako ovo sagledamo u kontekstu izmjene Zakona o državnoj upravi, kojim su organi oslobođeni obaveze da sprovode javne rasprave o pitanjima budžeta, umjesto osnaživanja gradjana na djelu je njihovo “razoružavanje”. Osnovno načelo demokratije je vladavina za narod, ali ako narod nema mehanizme da preispita efikasnost vlasti kroz potrošnju javnog novca, onda se nameće pitanje za koga se vlada u Crnoj Gori: za građane ili za one koji imaju interes da svoje “poslovanje” sakriju od javnosti”, zaključila je Milošević.

U nacrtu izvještaja IA “Ka boljoj upravi”, u koji je CIN-CG imao uvid, piše da su negativni efekti spornih odredaba ZoSPI već osjećaju kroz odbijanje pristupa informacijama koje se odnose na upravljanje javnim dugom i na poreske obaveze crnogorskih opština.

Takođe, u izvještaju se navodi da se IA suočio već i sa negativnim efektima odbijanja pristupa informacijama, uz obrazloženje da je riječ o poreskoj tajni.

Tako je toj NVO odbijen uvid u kopije izvještaja o sprovođenju plana Poreske uprave za upravljanje dugom i jačanjem mjera naplate za period 2017-2021. godine i informacije o ispunjavanju obaveza 16 opština iz ugovora o reprogramu poreskog duga, pod izgovorom da je riječ o poreskim tajnama.

Ovakvim tumačenjem, smatraju u IA,  organi uprave koji su prvenstveno u službi građana izjednačavaju se sa privatnim kompanijama, a javnost ostaje uskraćena za podatke koji su vrlo važni za procjenu njihove efikasnosti.

Ana KOMATINA

Ovaj članak je nastao u okviru projekta “Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!”, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a podržavaju Evropska unija i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije i Balkanskog fonda za demokratiju (BTD).

Pod djelatnošću “informacione tehnologije” odvijaju se prometi u desetinama miliona eura, koji izmiču kontroli državnih organa i najvjerovatnije se odnose na onlajn klađenje. Nadležni uglavnom ćute ili se pozivaju na tajnost procedura.

Više desetina firmi preko čijih računa se obavlja milionski promet u Crnoj Gori izmiče kontroli državnih organa. Pod djelatnošću “informacione tehnologije” teku ogromne sume novca, krši se zakon o igrama na sreću i otvara prostor za pranje novca, potvrđeno je istraživanjem Vijesti i Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Samo nekoliko kompanija pronađenih ovim istraživanjem imalo je proteklih godina ukupni promet preko računa veći od 100 miliona eura. To ne mora biti konačna suma, jer mnoge firme iz ove mreže, iako postoje godinama nikada nijesu predale finansijske izvještaje Poreskoj upravi tako da nijesu poznati podaci o njihovom prometu. Podaci o finansijskim izvještajima uzeti su sa zvaničnog sajta Poreske uprave na osnovu PIB brojeva. Poreska uprava ima stav da ne komentariše podatke o firmama, osim ako ne dođe do prijave ili nekog drugog spora.

Prema informacijama CIN-CG i “Vijesti”, jednu banku u Crnoj Gori nedavno je obavijestio zapadnovropski partrner, koji za nju obavlja korespodentske poslove, da ne želi da posreduje u transakciji od oko 50 miliona eura, prema mreži ovih firmi u Crnoj Gori. Crnogorski bankari prisjetili su se da i sami, u skladu sa obavezama o finansijskoj odgovornosti koje su preuzele ugovorom sa evropskim partnerima to ne bi smjeli da urade. Novac je, potom,  našao kanal preko neke druge od 15 banaka koje trenutno posluju u Crnoj Gori, ispričao je izvor “Vijesti” i CIN-CG iz finansijskih krugova.

Firme iz ove mreže registrovane su za „informacione tehnologije”, nijedna nema licencu za organizovanje igara na sreću, a nalaze se na spornim ili nepostojećim adresama u Podgorici, kao što su Cetinjsku put b.b. ili Njegoševa 19. u Podgorici, ulaz koji odavno ne postoji, jer se na njega prije četiri godine proširio hotel “Hemera”. Na ovoj adresi nalazi se najmanje sedam kompanija iz ove grupe.

Najveći promet koji je zvanično prijavljen, imala je firma „Seabet” sa Cetinjskog puta, koja ima jednog zaposlenog, a promet od 60 miliona eura za protekle četiri godine. Firma je aktivna jer je prije nekoliko dana podnijela Poreskoj upravi izvještaj da je u 2017. godini imala prihod od 13,99 miliona eura. Prihod u 2016. bio je 8,6 miliona, u 2015. godini 16,7 miliona, a u 2014. još 21,5 miliona eura. Osnivač je Seabet Limited iz Londona, a direktor je Drago Vukčević. Sa njim novinari nijesu uspjeli da stupe u kontakt, kao ni sa drugim osobama koje se pominju kao direktori sličnih firmi, jer osim imena na sajtovima nema drugih podataka.

Ova firma je ranije upravljala sajtom seabet.com, koji sada ne služi za direktno klađenje ali nudi informacije i prelaze na druge sajtove gdje je to moguće. Na njemu još piše da licencu za klađenje ima od crnogorskih vlasti. Jedini ovlašćeni organ Uprava za igre na sreću toj firmi nije izdala licencu i o tome nema podatka na njenom zvaničnom sajtu.

Uprava za igre na sreću je februaru 2015. potpisala ugovor o koncesiji za priređivanje igara na sreću za 21 sajt sa kompanijom E Gambling Montengro, o kojoj su „Vijesti” već pisale i iza čijeg osnivanje stoje Milovan Maksimović, brat od ujaka bivšeg premijera Mila Đukanovića, kao i mađarski državljani Laslo Šardi, bivši zamjenik direktora CKB banke u Podgorici, i Endri Kodolanji. Jedan od tih sajtova bio je i seabet.com. E Gambling je kasnije te sajtove, ali i još dvadesetak drugih, davao povezanim firmama u Crnoj Gori preko kojih se obavljao promet.

Uprava za igre na sreću je sredinom prošle godine raskinula koncesiju sa E Gamblingom, jer je ta kompanija nije svoje sajtove povezala sa državnim sistemom on-line nadzora.

Šardi je direktor još tri firme za „informacione tehnologije” Web Garden Montenegro, Saipan, Duas, koje su prijavljivale da nemaju prihod. Sjedište Web Garden je u Capital plazi, na mađarskom sajtu te firme navodi se da njome rukovodi Kolodanji kao i da se u upravi nalazi Drago Vukčević.

Iako je koncesija sa E Gamblingom raskinuta, još jedna firma koja je upravljala njegovim sajtovima je aktivna „Multi Index”, čiji je vlasnik i direktor Sukhminder Singh So. Njen sajt mountbet.com je još aktivan. Ona je za prošlu godinu prijavila prihod od svega 433 hiljade. Prihod u 2016. bio je 304 hiljade, ali su prikazali obrtna sredstva od 17,7 miliona eura. Iz izvještaja nije jasno porijeklo tog novca. Ovu firmu je 2016. provjeravala inspekcija za igre na sreću koja je utvrdila da je preko njenih računa tokom 2015. i 2014. godine promet bio 7,7 miliona eura. Zvanično je u 2015. prijavila prihod od jednog eura, a u 2014 - nula eura. Istovremeno su obrtna sredstva za te godine iznosila 5,9 i 4,1 milion eura.

Ovaj primjer pokazuje kako ta i slične kompanije mogu naći način da u zvaničnim izvještajima sakriju stvarni promet preko računa. Inspekcija je tada svoje izvještaje o ovoj i još nekoliko firmi  povezanim sa E Gamblingom predala tužilaštvu i Upravi za spriječavanje pranja novca, koji ih i sada izviđaju.

Firma Maxiwins sa Cetinjskog puta je takođe tada bila pod istragom, jer je priređivala igre na sajtu maxiwins.com  a inspekcija je utvrdila da je preko računa za 2013. imala promet od 2,5 miliona, 2014. godine 16 miliona, a 2015. 1,7 miliona eura. I ova firma je zvanično prikazivala druge cifre, tako je prihod za 2015. bio nula eura, a za 2014. godinu 8,2 miliona. Zvanično je ugašena 2016. godine a njen sajt  maxiwins.com je postao online.casinocity.com. Vlasnik i direktor bio je italijan Lorenco Macchi.

Exclusive Limited sa Cetinjskog puta b.b ranije je imala „ugovor” sa E gamblingom o upravljanju sajtom exbinog.com, sada ta adresa vodi na drugi aktivan sajt za klađenje admiralspot.com. U posljednje dvije godine nije predavala finansijske izvještaje, a prethodni su bili simbolični u 2014. sa 29 hiljada i u 2015. sa 334 eura. Osnivač je WGCDD LLC, a direktor je Ivan Vučinić čiji kontakti su do objavljivanja ovog teksta novinarima bili nedostupni.

Firma Euromirbet sa Cetinjskog puta čije je direktorka Stojka Jakšić, a vlasnik firma Reload, imala je dva sajta od E Gamblinga koji su još aktivni olimp.com i zenitbet.com. Ova firma nije predavala izvještaje Poreskoj upravi. Njen komšija Bet-Football Limited sa Cetinjskog puta bb organizuje klađenje na sajtu bet-football.com. Direktor je Stojan Vučinić, a vlasnik Attila Lakatos. Firma Soft Cube International, sa iste adrese, čiji je direktor Jelena Knežević a vlasnik Cem Kara, upravlja sajtom golden90.com. Ima predat izvještaj samo za 2014. kada je prikazala prihod od 50 hiljada eura. Casinoextreme.eu je u vlasništvu kompanije Wincity , sa Cetinjskog puta, koja nije predavala izvještaje Poreskoj upravi. Direktor je Nikola Milanović a vlasnik druga firma Almond INC, nepoznatog porijekla.

Firma Stone Bet iz Njegoševe ulice upravljala je sajtom stonebet.com koji sada vodi na stonebet24.com. Direktor jer Gabor Menyhart, a vlasnik Black Hill Investment INC. Ni ova firma i pored aktivnog sajta, nije predavala izvještaje Poreskoj upravi. Rummy Party, sa Cetinjskog puta, ima istoimeni sajt rummy-party.com. Prema registru po 25 odsto vlasništva imaju Endre Kodolanyi, Sebestyen Grau, Zoltan Franka i Zsolt Huszak koji je i izvršni direktor. Firma nije predavala izvještaje.

Ima i firmi registrovanih u Podgorici čije ime nose i sajtovi za klađenje, ali sa ne može pouzdano utvrditi da su njeni. Tako je slučaj sa Fenomenbet i Sky Exchange. Obje su iz Njegoševe 19.

Za desetak drugih firmi sa Cetinjskog puta bb i podgoričke Njegoševe ulice je teško otkriti koji su njihovi sajtovi.

Iz Uprave za sprječavanje pranja novca i finansiranje terorizma (USPNFT), na pitanje „Vijesti” da li kontrolišu ove firme i šta se desilo sa ranijom istragom povodom prijave za moguće pranje novca u slučaju E Gamblinga, odgovorili da je to tajna.

„Uprava za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma preduzima sve mjere iz svoje nadležnosti vezano za sva pravna i fizička lica koja se dovode u vezu sa pranjem novca i finansiranjem terorizma, bez obzira da li su podaci o tim licima dobijeni iz sopstvenih izvora, od obveznika, od drugih državnih organa, ili od partnera iz inostranstva putem međunarodne saradnje. U tom kontekstu, podaci sa kojima Uprava raspolaže označeni su odgovarajućim stepenom tajnosti i kao takvi ne smiju se, u skladu sa Zakonom o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorizma, dostavljati trećim licima na uvid”, naveli su iz ove uprave.

Prije dvije i po godine dokumentaciju o slučaju „E gambling” zbog mogućeg nelegalnog priređivanja igara na sreću i pranja novca, Specijalno državno tužilaštvo je nakon pisanja „Vijesti” uzelo od inspekcije i Uprave za igre na sreću, ali se potom ništa novo nije desilo. „U vezi vaših pitanja obavještavamo vas da je predmet koji je formiran u Specijalnom državnom tužilaštvu u vezi sa E Gambling Montenegro i dalje u fazi izviđaja”, naveli su iz tužilištva u svom odgovoru na.

Iz Sudskog savjeta „Vijestima” i CIN-CG je saopšteno da do sada u Crnoj Gori postoji samo jedna pravosnažna presuda za pranje novca i to iz 2005. godine. Iz Uprave za igre na sreću nijesu odgovorili na pitanje da li se bave ovom pojavom i ovim kompanijama.

Jedna adresa, a 12 firmi na Cetinju

Na Cetinju u Njegoševoj 97, na kojoj se donedavno nalazio automat klub Lutrije Crne Gore, registrovano je čak 12 firmi za „informacione tehnologije” od kojih su neke povezane sa firmama koje su ranije zakupljivale sajtove za klađenje od E gamblinga.

Jedna od tih firmi je i Milga, o kojoj su „Vijesti” ranije pisale i koja organizuje igre na sreću na sajtu 1bet2bet.com. U avgustu prošle godine igrač iz Nikšića je kazao „Vijestima” da se kladio na ovom sajtu, ali da mu nijesu isplatili 17.700 eura. Kasnije je provjerio da je novac sa njegove kartice otišao na račun firme Milga London čiji je vlasnik Milga sa Cetinja. Ovaj sajt je i dalje aktivan. Vlasnik Milge sa Cetinja je Richard Kavicsanszki.

On je na ovoj adresi gazda i firme Wiki 770, čiji su sajtovi wikiwins.com i casinocerise.com aktivni. Ova firma je samo 2015. prijavila prihod od 2.900 eura, ostalih godina je on nula ali je i prazan izvještaj o tokovima gotovine preko njenog računa.

Na istoj adresi je i firma Kopikas Enterprises, čiji je vlasnik i direktor Attila Gal, na koju se vodi sajt bitcasino.io, kao i Jconsultancy, Emre Kirdi, koja ima sajt jojobet2.com. Kopikas Enterprises iako osnovan 2014. godine nikada nije predavao Poreskoj upravi finansijske izvještaje.  Jconsultancy ih predaje, ali sa prihodima od nula eura u posljednje dvije godine a 2015. je bio deset hiljada eura.

VIP Online Technology, čiji je vlasnik Zsuzsanna Bari i direktor Ivan Marković, ima sajt exclusivebet.com, a Beluga, čiji je vlasnik Christopher Mark Nagy, drži sajt belugabahis67.com. Ni jedna nije predavala finansijske izvještaje.

Firma Iconsulting, čiji je vlasnik i direktor Seyit Bilali Bilgic, ima aktivan sajt safirbet.com, ali nije predavala izvještaje Poreskoj upravi, kao ni Vconsultancy, čiji je direktor je Emre Nuhoglu a osnivač Emre Kirdi, i koja ima sajt vevobahis418.com.

Zakon zabranjuje, inspektori miruju

Zakon o igrama na sreću zabranjuje učestvovanje u inostranim igrama na sreću za koje se ulozi plaćaju na teritoriji Crne Gore; prikupljanje uloga u Crnoj Gori za učestvovanje u igrama na sreću koje se priređuju u inostranstvu; kao i prodaja, držanje, ustupanje, izdavanje, oglašavanje i svako drugo predstavljanje inostranih srećki i tiketa (listića) za igre na sreću na teritoriji Crne Gore. Za kršenje ovog člana predviđena je novčana kazna od 1.100 eura do 20.000 eura.

Iz Inspekcije za igre na sreću, su po ranijim prijavama Montenegro beta i jednog prevarenog igrača iz Nikšića, saopštavali oni nisu nadležni za sajtove na stranim domenima.

Montenegro bet: I priređivači i država gube veliki novac

U Crnoj Gori sada postoje samo četiri legalna sajta za klađenje domaćih priređivača. Iz Udruženja priređivača igara na sreću Montenegro bet kažu da je „javna tajna da njih ima znatno više, domaćih i inostranih”.

Prema njihovim projekcijama najmanje pet miliona eura sa crnogorskog tržišta se godišnje odlije prema nelegalnim sajtovima za igre na sreću. Koliko od toga gubi država teže je procjeniti jer bi priređivači trebalo da plaćaju mjesečno 10.000 eura po sajtu, kao i 10 odsto na svoju zaradu odnosno razliku između uplata i isplata.

„Taj gubitak pogađa budžet Crne Gore, legalne priređivače i ostale indirektno uključene korisnike. Pored nelegalnih online sajtova veliki problem predstavljaju i nelegalno zemaljsko priređivanje igara na sreću, kao sto je slučaj sa terminalima koji su postavljeni u ugostiteljskm objektima suprotno odluci Ustavnog suda, te nelegalne sportske kladionice i slot klubovi koji se nalaze po periferijama gradova i selima širom države. Ogroman broj nelegalnih priređivača, koji je u stalnom porastu, je nemoguće kontrolisati sa svega nekoliko inspektora za igre na sreću, te se nadamo da će Vlada prenijeti ovlašćenja ili bar kontrolu odobrenja za rad i na ostale inspekcijske službe, kao što je to slučaj i sa drugim djelatnostima”, naveli su iz ovog udruženja.

Na pitanje da li znaju šta se desilo sa njihovom prijavom protiv E Gamblinga od prije tri godine, odgovorili su da informacije o tom slučaju dobijaju samo iz medija i da ih nadležno tužilaštvo nije obavijestilo da li se i kako završio taj slučaj.

Poljska ukinula strane sajtove i povećala prihod za 80 odsto

Rumunija je prva zemlja EU koja je uspjela prije tri godine da na svojoj teritoriji zabrani rad inostranim sajtovima, nakon što je vodila spor sa Maltom gdje je registrovano najviše sajtova za klađenje. Malta je tvrdila da sajt koji ima koncesiju u jednoj zemlji EU može da radi u cijeloj EU. Nakon pobjede Rumunije i ostale države su krenule njenim putem jer su shvatile da gube veliki novac.

Nedavno je to uradila i Poljska, nakon čega je promet kod njenih priređivača igara na sreću i prihod države od toga porastao za 80 odsto. Crna Gora godišnje po osnovu koncesija za igre na sreću sada prihoduje oko 11 miliona eura.

Predsjednik udruženja priređivača u Hrvatskoj Ivo Bagarić kazao je da prema njihovim procjenama iz Hrvatske na strane sajtove za klađenja se godišnje uplati oko tri milijarde kuna, što je oko 400 miliona eura. Njihova kampanja da Vlada Hrvatske krenu u ograničavanje stranih sajtova je počela da daje rezultate.

„Uspjeli smo ostvariti da Ministarstvo finansija napokon počne nešto da radi po blokadi stranih sajtova. Trenutno su fokusirani na pronalazak rješenja, te uskoro očekujemo da će imati neku soluciju. Pošto, da bi išli na pravu IP blokadu moramo mijenjati kompletan zakon o igrama na sreću, pokušaće u sklopu postojećeg zakona naći neko rješenje. Ne znamo kakvo,, ali svakako očekujemo nešto pozitivno za nas napokon”, kazao je Bagarić.

Iz Montenegro beta navode da mjere zabrane unutar EU funkcionišu sa preko 90% uspješnosti i kompletan progres je postignut isključivo administrativnim mjerama.

„Najbolje rezultate su dale mjere u vidu upozorenja, kazni, kreiranjem spiska zabranjenih sajtova, te medijskim upozorenjima firmama koje priređuju igre na sreću bez dozvole. Pokušaji zabrane u vidu tehničkih mjera nijesu davali nikakav rezultat”, naveli su iz ovog udruženja.

Goran KAPOR

Relevantne međunarodne institucije iz godine u godinu ocjenjuju da je prosjačenje u Crnoj Gori najrasprostranjeniji vid ekonomske eksploatacije djece. Kod kuće se ovaj problem uglavnom ignoriše

Mladić romske nacionalnosti sa ispruženom rukom prema vozačima koji zastaju na raskrsnici. Stoji nepomično, pogleda praznog i sa lepljivom trakom preko usta, nijem na zapitkivanja prolaznika.

Romska organizacija mladih "Koračajte sa nama - Phiren amenca ", izvela je nedavno višednevni performans u centru Podgorice, u nadi da će, kad već ne mogu apeli,  tišina proizvesti efekat krika, koji bi trebalo da probudi svijest o problemu dječijeg prosjačenja u Crnoj Gori i o mogućim užasnim posljedicama koje se ignorišu.

“Jedni su nezainteresovano prolazili, drugi su zaustavljali svoje automobile i izlazili da im daju novac, ostali su pokušavali da pričaju sa performerima i izvuku određene informacije, a pojedini su čak bili spremni da stanu pored mladih aktivista i takođe prose“, kaže direktor ove organizacije Elvis Beriša.

Prema podacima Ujedinjenih nacija, Evropske komisije i Državnog sekretarijata SAD, prosjačenje predstavlja najrasprostranjeniji vid ekonomske eksploatacije djece u regionu, pa i u Crnoj Gori.

U svojim izvještajima, te međunarodne institucije navode da je Crna Gora i dalje zemlja porijekla, tranzita i odredišta za muškarce, žene i djecu koji su žrtve trgovine ljudima u svrhu seksualne eksploatacije i prinudnog rada, a da su djeca, u najvećoj mjeri romskog porijekla, primoravana na prosjačenje.  Crna Gora se i Konvencijom o pravima djeteta obavezala da će štititi i osigurati prava djeteta, kao i da će osigurati da se domaćim zakonima ne dozvoli uključivanje djece, pod bilo kakvim okolnostima, u prostituciju, pornografiju i prisilan rad.

Međutim, situacija u praksi je drugačija, pa se stiče utisak da crnogorske institucije, ali ni građani, ne mare mnogo za veliki broj djece koji svakodnevno možemo vidjeti kako prose na ulicama.

U izvještaju Centra za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) i Crnogorskog ženskog lobija, iz februara prošle godine, se ističe da poseban problem predstavlja nedostatak preciznih statističkih podataka o rasprostranjenosti dječjeg prosjačenja, kao i reviktimizacija žrtava koje vrlo teško nalaze izlaz iz „začaranog kruga“ prosjačenja.

Prema podacima Kancelarije za borbu protiv trafikinga, u Skloništu za žrtve trgovine ljudima tokom 2016. godine je bila smještena samo jedna potencijalna žrtva trgovine ljudima - prisilnog prosjačenja.

Uprava policije je ranije objavila da je prošle godine podnijeto oko 60 prekršajnih prijava zbog prosjačenja, najčešće roditelja koji šalju djecu da prose. Iz ove Uprave su gotovo mjesec dana ignorisali zahtjev CIN CG-a da nam obezbijede sagovornika na temu prosjačenja.

Prihvatilište bi bilo bolje od doma za prestupnike

Elvis Beriša u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG), kaže da, prema njihovim saznanjima, u našoj zemlji ne postoji organizovano prosjačenje.  Od policije do sada, kako kaže, ni oni nijesu dobili odgovore o tome da li imaju saznanja o organizovanom prosjačenju. Na drugoj strani, iz Centra za socijalni rad su im rekli da najčešće roditelji navode djecu da prose, zbog loših uslova u kojima žive. Phiren amenca je tokom 2016. godine i početkom 2017. na teritoriji Podgorice identifikovala 20 djece koja redovno prosjače na ulicama glavnog grada.

„ Sigurni smo da ih ima više, posebno na primorju tokom ljetnje sezone. Uzrast ove djece se kreće od dvije do 17 godina. Konstantno se broj djece koja žive i rade na ulici povećava“, naveo je Beriša.

On ističe da su tokom 2017. godine, razgovarajući sa romskim porodicama i predstavnicima osnovnih škola u Podgorici, otkrili da je više od 50 djece van školskog sistema, a još toliko bi moglo da napusti školu.

„ Kao najslabiju kariku u lancu institucija škole navode Centar za socijalni rad koji, prema njihovim navodima, ne reaguje adekvatno, a ponekad uopšte i zbog toga djeca su i dalje na ulici“, naveo je Beriša.

On ocjenjuje i da je veliki problem to što ne postoji koordinisanost institucija za adekvatno rješavanje ove pojave, nedovoljna senzibilnost većine službenika da se uhvate u koštac sa dječijim prosjačenjem, neadekvatan pravni i zakonodavni okvir i čekanje institucija da posao završi neko drugi umjesto njih.

Tu je i dugogodišnja praksa nečinjenja, svojevrsni podstrek iz institucija da se djeca bave prosjačenjem, jer ih „ne diraju“ kada ih zateknu da to rade.

„Prisutnosti su i stereotipi i predrasude o tome da je prosjačenje stil i tradicija života Roma“, naveo je Beriša.

Sve ovo bi se riješilo, prema njegovim riječima, uspostavljanjem ili obezbjeđivanjem prihvatilišta u kojem bi se zbrinula sva djeca, koja su žrtve nasilja i ulice, a koja bi paralelno radila sa osnaživanjem njihovih porodica.  Često se dešava da dijete zatečeno u prosjačenju, bude smješteno u Domu za maloljetnike sa vršnjacima koji su u sukobu sa zakonom. Kade se ta djeca vrate roditeljima, a možemo ih istog dana opet vidjeti na ulici.

„I sami radnici u ovom vaspitnom domu kažu da toj djeci nije mjesto tamo i da oni nemaju mogućnosti i uslove da rade sa njima“, kaže Beriša.

Milić: Ne pomažete im ako im dajete novac

Koordinatorka Defendologija centra u Nikšiću Jelena Milić za CIN-CG ocjenjuje da su djeca koja žive i rade na ulici u velikom riziku da postanu žrtve trafikinga.  Ona ističe da su ove godine imali tri slučaja seksualnog zlostavljanja te djece, te da su postupci u toku.

„Svi ti slučajevi pokazuju da ta djeca preživljavaju najstrašnije oblike nasilja, torture, nerijetko ih tuku i porodice i građani“, navela je ona. Djeca su, prema njihovom iskustvu, najčešće iz romsko egipćanske zajednice i izložena su brojnim oblicima nasilja, a njihove porodice su obično i njihovi eksploatatori.

„Građani moraju da znaju  da, ne pomažu djeci kada im daju novac,  jer to njihovi eksploatatori, vrlo često roditelji ili staratelji“, istakla je Milić.

Djeca su, prema njenim riječima, izložna nasilju ukoliko ne donesu novac. Primijetili su i da tu djecu često šalju na primorje tokom sezone, te da tokom ljeta dolaze i ljudi iz regiona najviše, pa se obim prosjačenja širi.

„Sve se to može povezati sa trafikingom, sve ove vrste eksploatacije koje se dešavaju u primorskim gradovima, jer ih tamo neko iskorišćava, radno eksploatiše,rade teške poslove, nose vreće ispred kafića, čiste snijeg zimi sa krovova za pet eura“, pojašnjava Milić.

Posebno su, ističe ona, ugfrožene  djevojčice,  višestruko diskriminisane i u velikoj opasnosti da postanu žrtve trafikinga.

“Te djevojčice često preživljavaju najstrašniju sudbinu, zlostavljanja i zanemarivanja. One ne biraju svoju sudbinu, već ih ona nosi tamo gdje drugi odrede, obično roditelji”, objašnjava Milić.

Ona ističe i da ima i situacija gdje prose djeca i odrasli iz bioljestojećihporodica, ali one nijesu česte.

„Imamo i porodice koje idu od grada do grada, koje to vide kao svoje osnovno zanimanje. Bilo je i situacija da pokupe po desetoro djece u kombi, pa ih ostave po raskrsnicama da prose. Imamo i slučajeve da dođu roditelji poslije par sati i objašnjavaju kako su dijete poslali u prodavnicu, pa se izgubilo, a oni ga, ustvari, ostave na ulici da prosi“, ispričala je koordinatorka Centra.

Česte su slike i da roditelji tjeraju djecu da im donose alkohol, cigarete, gorivo, te da ako ne isprose dovoljno novca, ne smiju doći kući.

“Represivni način rada nije uvijek dobrodošao, s nekim porodicama mora se raditi na drugi način da bi se eventualno nešto promijenilo”, istakla je ona.Obično su to, objašnjava, potpuno disfunkcionalne porodice i ta djeca nerijetko kasnije postaju izvršioci a često i žrtve krivičnih djela.

Veliki problem je, dodaje, i zloupotreba beba.

“Sumnjamo da roditelji zloupotrebljavaju djecu, pa im čak daju i razna sredstva kako bi bila mirna. Nelogično je da dijete spava cijeli dan”, istakla je Milić.

Govoreći o saradnji sa institucijama, ona je navela da se ranije dešavalo da imaju problem sa centrima za socijalni rad.

„Najčešće je to nerazumijevanje i neprihvatanje da problem postoji. Ne mogu da kažem da oni neće da sarađuju, ali se vrlo često s njihove strane dešavalo da imamo negiranje ove pojave ili je njegov značaj umanjivan u smislu kako je to mali broj djece, što ne odgpovara stvarnosti. Vidite svakodnevno koliko ljudi na ulici traži novac, problem je raširen do te mjere, da je uočljiv svakom građaninu“, navela je Milić.

Problem je, upozorava ona, što te djece često nema u matičnom registru rođenih, nijesu korisnici materijalnog obezbjeđenja porodica, pa im centri ne mogu pomoći. Prema njenim rijećima, saradnja institucija i građana mora biti na mnogo boljem nivou. Mnogo veća pažnja mora se posvetiti djeci koja žive i rade na ulici, jer je to jedna od najugroženijih grupacija u Crnoj Gori“, istakla je Milić.

Građani skoro nikad ne prijavljuju prosjačenje, kao ni institucije koje bi trebalo da se bave time.

“Mijenjanje svijesti je dugotrajan proces. Nije dovoljno razvijena svijest o štetnosti i problemu prosjačenja kod nas“, zaključuje Milić.

Umjesto novca – bonovi

Koordinatorka Defendologija centra vjeruje da bi trebalo kažnjavati i građane koji daju novac prosjacima.

„Propisana regulativa je jako dobra, ali ima jedan nedostatak. Trebalo bi kažnjavati svako ponašanje građanina koji davanjem novca podstiče tu djecu i njihove roditelje da ostaju na ulici“, objasnila je Milić.

Centar će pokušati da sa Ministarstvom rada učestvuje u projektu kojim bi građanima omogućili alternativne načine kako da pomognu, kroz obezbjeđivanje kupovine određenih bonova, kojima bi prosjaci mogli da u određenoj organizaciji i dobiju hranu i odjeću.

„Kaznena politika je dosta blaga. Problem prosjačenja se posmatra kroz sažaljevanje, pa kazne nijesu na nivou propisanih za ta djela“, istakla je Milić.

Zakonom o javnom redu i miru predviđene su kazne od 30 do 200 eura za osobe koje prosjače. Protiv djece i maloljetnika prekršajne prijave se ne podnose, jer njih Konvencija o pravima djeteta i drugi međunarodni akti tretiraju kao žrtve. Zakon o javnom redu i miru takođe predviđa kaznu zatvora od 30 do 60 dana za prisiljavanje na prosjačenje maloljetnog lica, dok Krivični zakonik prosjačenje maloljetne djece prepoznaje kroz krivična djela Zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica sa kaznom od tri do pet godina zatvora i Trgovina ljudima za koju je propisano od tri do deset godina zatvora.

Prvi put na tuširanje

Defendologija centar se bavi i djecom koja prose i njihovom užom rodbinom kroz psihološka savjetovanja, izlete, druženja kreativne radionice, posjete porodicama.

Osim toga, obezbjeđuju im tuširanje, šišanje, pranje veša, obroke i razne donacije.

“Ima slučajeva da se dijete nije istuširalo nikad, da ne umije da koristi tuš, fen i slično”, navodi Milić.

U Nikšiću imamo oko 30 djece koja žive i rade na ulici, mada je to broj koji varira, od čega je 15 stalno na ulici. Oko 90 korisnika gotovo svakodnevno dolazi u Centar”, rekla je Milić.

U Centru borave djeca od 5 do 18 godina, ali vrlo često i njihova mlađa braća i sestre koji dođu sa njima.

Maja BORIČIĆ

Veoma je teško dokazati krivična djela trafikinga. Istrage su trajale više mjeseci, s mjerama tajnog nadzora, korišćenjem prikrivenih isljednika, ali se sve svelo na posredovanje u vršenju prostitucije, kaže policijski inspektor Marko Brajović

Sredovječna žena sa primorja ostala je bez posla. Javila se na oglas da čisti stan u Podgorici.  Čovjek koji ju je sačekao, prvo je pretukao, zatim silovao i zaključao u stanu. To se ponavljalo nekoliko dana, a onda se domogla noža i izbola ga. Osuđena je za ubistvo.

Druga žena iz Srbije javila se prošle godine na oglas da iznajmi stan u Budvi, gdje svake godine dolazi da radi.  Kada je došla u stan pored autobuske stanice,  vlasnik  ju je zaključao, držao nekoliko dana i dovodio još dvojicu primoravajući je da ih seksualno zadovoljava. Nekako se iščupala poslije nedelju dana i sva slomljena vratila u Srbiju. Nije smjela nikome da ispriča, jer joj je uzeo adresu i zaprijetio. Kada je došla ponovo, vidjela je isti oglas i dala podatke nevladinoj organizaciji koja se bavila pitanjima nasilja nad ženama. Sve je stiglo do policije, ali povratne informacije nema, iako je čovjek to očigledno radio godinama.

Ovo su samo neki od drastičnih slučajeva trafikinga, koje je Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG) ispričala direktorica NVO Sigurna ženska kuća Ljiljana Raičević. Ona kaže da je mnogo oglasa u regionu gdje se žene pozivaju da dođu u Crnu Goru i rade kao konobarice i spremačice, a kasnije ih maltretiraju i traže seksualne usluge. Pojedini noćni klubovi, uprkos tome što su i nekoliko puta procesuirani za kriminalno udruživanje i prostituciju, i dalje nesmetano rade, a policija od toga pere ruke. Raičevićka, čak, tvrdi da neki policajci obezbjeđuju ove lokale.

U policiji tvrde da, prema njihovom iskustvu, u Crnoj Gori najviše ima seksualne eksploatacije mlađih ženskih osoba, uz posrednika. Tužilaštvo, na osnovu svega što uradi policija, uglavnom ne prepoznaje trgovinu ljudima, već najčešće posredovanje u vršenju prostitucije. Dok u policiji tvrde da u većini slučajeva prostitutke u Crnoj Gori dobrovoljno rade taj posao, Raičevićka kaže da je to u više od 90 odsto trafiking, jer mali broj žena radi individualno, uvijek ih neko kontroliše, nadgleda, nabavlja klijente i uzima novac.

„ Kada daje pare, klijent od nje može da dobije sve, pa i da je istuče, da se iživljava, ne mora da donese potvrdu da je zdrav i slično. To je najdrastičnije kršenje ljudskih prava“, ocijenila je ona.

Nezakonita trgovina u sferi prostitucije, prema njenim riječima, može po zaradi koja se ostvaruje vrlo lako da prestigne tržište droge, jer se mnoge prostitutke bave i prodajom narkotika, zato što ih na to tjeraju makroi.

„Većina žena je primorana da prodaje svoje tijelo za goli opstanak. Nijedna prostitutka sa kojom smo mi razgovarali nije rekla da bi prije izabrala taj posao, nego da, recimo, radi u samoposluzi “, tvrdi Raičević.

Žrtve sa kojima se sreće su izrabljivane, oduzimana su im dokumenta, trpe najveće nasilje, pod batinama, ucjenama, na alkoholu i drogama. " Takva žena sigurno neće doći u policiju i reći da to ne radi dobrovoljno", ocijenila je Raičević.

Slabe rezultate u suzbijanju ove vrste trafikinga, ona objašnjava nebrigom države i slabim radom policije.

„ Pun avion ruskih državljanki dođe u Crnu Goru na poziv Rusa koji ovdje žive, da im upotpunjavaju igranke i žurke. I nijednom se policija nije zapitala zašto su 35 djevojaka iz Rusije u avionu, a imaju povratnu kartu za dva dana. Svaki portir, recepcioner, taksista danas u Crnoj Gori može povezati sa prostitutkom“, navela je ona.

Brajović: Ako ne dokažemo prisilu, nema trafikinga

Šef Kancelarije za borbu protiv trafikinga Zoran Ulama kaže da je mnogo veći broj žena koje su prošle kroz Vladino sklonište, ali se u statistikama ne vode kao žrtve, jer nije dokazano. On tvrdi da policija provjerava noćne klubove, ali da nije bilo opipljivih rezultata. „ Ti postupci svedu se na posredovanje u prostituciji, jer se često dešavalo da žrtva promijeni iskaz. Istrage nijesu bile dobre, bez materijalnih dokaza“, kaže Ulama.

Viši inspektor u Odsjeku za suzbijanje trgovine ljudima, krijumčarenja i ilegalnih migracija u Ministarstvu unutrašnjih poslova Marko Brajović kazao je u razgovoru za CIN-CG da je policija dužna shodno svojim nadležnostima i zakonom da prikuplja dokaze u saradnji sa nadležnim tužilaštvom. U daljim fazama tužilaštvo ocjenjuje i kvalifikuje krivično djelo. On objašnjava da, ukoliko posrednik raspolaže sa više ženskih osoba, ne primjenjuje silu, prijetnju, bilo koji način uticaja, ne ucjenjuje, ne zadržava im putne isprave, ne ograničava im kretanje, a one pristaju na seksualnu eksploataciju i imaju procenat od naplaćenih seksualnih usluga, onda tužilac u praksi u najvećem broju slučajeva nema elemenata da se to može kvalifikovati kao trgovinu ljudima, već kao posredovanje u prostituciji.

„ Postoje smjernice od evropskih eksperata koje ukazuju na to da bi trebalo razmotriti i izmjenu tog dijela zakonskih rješenja“, kaže Brajović.

U Crnoj Gori, kaže on, postoje i slučajevi maloljetnica koje su seksualno eksploatisane. Prema zakonu, nije potrebno da postoji bilo koji element prisile, ukoliko je u pitanju maloljetna osoba, da bi bila prepoznata kao žrtva trgovine ljudima. Naglašava, međutim, da je veoma teško dokazati trgovinu ljudima zbog same specifičnosti i mnogih elemenata koji bi trebalo da budu prepoznati “u biću krivičnog djela”. Istrage su u prethodnom periodu trajale više mjeseci, s mjerama tajnog nadzora, korišćenjem prikrivenih isljednika, ali je većina tih slučajeva, upravo iz navedenih razloga, procesuirana kao posredovanje u vršenju prostitucije. Činjenicu da je i tako prethodne godine procesuiran samo jedan slučaj posredovanja u vršenju prostitucije, inspektor objašnjava višemjesečnim radom na određenim predmetima. Brajović kaže i da je jedan broj predmeta iz prethodnog perioda i dalje aktivan i tek se očekuje procesuiranje. Problem je i u smanjenim kapacitetima, u slučajevima kada je te policijske službenike zbog hitnosti potrebno angažovati na drugim zadacima, kao i u opterećenosti velikim brojem predmeta ilegalnih migracija. Ali problem je prepoznat i on se, kaže, rješava, jer je formiran novi tim sa više ljudi koji će se baviti upravo trafikingom. „Sada ćemo imati odsjek za trgovinu ljudima i ilegalne migracije sa osam radnih mjesta. Do sada su se shodno sistematizaciji uskostručno time bavila tri čovjeka, ali osim toga na nivou centara i odjeljenja bezbjednosti postojali su i dalje postoje službenici koji su preduzimali aktivnosti, u koordinaciji sa SKP-om, na otkrivanju i suzbijanju ovih krivičnih djela“, naveo je on.

Brajović kaže da se u Crnoj Gori prostitucija uglavnom obavlja preko posrednika.  Na pitanje CIN-CG, kako i dalje rade poznati noćni klub Valentino  u Podgorici, kao i pojedini noćni klubovi na primorju, iako su ranije procesuirani, on tvrdi da policija, uprkos racijama svakog mjeseca, na to ne može mnogo da utiče. Na tim mjestima, prema saznanjima policije, rade uglavnom strane državljanke, najčešće iz Srbije.

„ To su uglavnom mjesta za koja ljudi znaju - noćni klub u Podgorici, a u Budvi postoji slično mjesto. Mi smo svaki od tih klubova procesuirali po jednom, u Podgorici, Budvi i Bijelom Polju. To što oni nesmetano nastave da rade, nije samo nadležnost policije, već i raznih inspekcija. Nije bilo sankcija do sada u smislu da klub ne može funkcionisati ukoliko je ranije procesuiran. On je registrovan kao noćni klub“, navodi inspektor.

On kaže da je nemoguće jednim ulaskom i kontrolom dokazati to krivično djelo, te da su akcije i aktivnosti policije višemjesečne, a radi prikupljanja dokaza.

„ Najčešće kontrole su u noćnim klubovima na teritoriji Podgorice i Budve. I meni kao profesionalcu nije prijatno što takva mjesta i dalje postoje. Naravno iz tog razloga takva mjesta su interesantna sa policijskog aspekta. Na žalost, policija ne može da utiče na to da li će se takav klub zatvoriti ili i dalje raditi, jer je to u nadležnosti drugih organa“, naveo je inspektor. U razgovoru za CIN CG-a, on kaže kako nema saznanja da te ljude neko štiti i da imaju “dobra leđa” u policiji.

Prema njegovim riječima, policija trenutno radi na tri predmeta, koji su vezani za Podgoricu i primorje.
„ Toga ima na primorju i tokom zimskih mjeseci, ali u manjem obimu“, ocjenjuje Brajović.
Na pitanje CIN CG-a, on kaže da do sada migrante nijesu prepoznali kao žrtve trgovine ljudima, pa ni prostitucije u Crnoj Gori, zato što se oni veoma kratko zadržavaju na ovom području. Ni prosjake ne prepoznaju, za sada, kao žrtve trafikinga, mada su, kako kaže, imali nekoliko slučajeva gdje su utvrdili da su se pojedine maloljetnice poreda prosjačenja bavile i prostitucijom. Brajović tvrdi da policija prostitutke tretira kao oštećena lica ili potencijalne žrtve trgovine ljudima. Sve one imaju ista prava kao i žrtve trgovine ljudima, ali u većini slučajeva odbijaju saradnju.

“ Njima je veći interes, na žalost, kako one procjenjuju, da se bave prostitucijom, nego da omoguće nama da im pružimo bilo kakvu pomoć“, ocijenio je on.

Policija u dosadašnjoj praksi, kaže Brajović, nije imala drastične primjere trgovine ljudima, da je djevojka oteta, držana zaključana, fizički i psihički zlostavljana. Bio je, podsjeća, 2012. godine jedan slučaj kada su strane državljanke bile ucijenjene da se bave prostitucijom, a da im posrednik zauzvrat plaća troškove liječenja njihovih roditelja. Taj je slučaj procesuiran nadležnom tužilaštvu. Od tada, bilo je 15-ak slučajeva koji su procesuirani kao kriminalno udruživanje i posredovanje, ali ne i trafiking.

“ Osnaživanjem kadra,  dodatnom eudukacijom i razmjenom iskustava sa evropskih ekspertima svakako preisputujemo da li se određene aktivnosti u budućem postupanju u ovim predmetima mogu sprovoditi na efikasniji način i da li je u tu svrhu potrebno sagledati izmjene postojećih zakonskih propisa u određenim djelovima, a koji su u nadležnosti policije, tužilaštva i sudstva, kao i izmjene određenih procedura kako bi bile brže i sveobuhvatnije, a u skladu sa evropskim standardima“, zaključio je Brajović.

U toku jedan proces za trafiking nad maloljetnicom

Crna Gora u posljednje tri godine nema nijednu pravosnažnu presudu za trgovinu ljudima, a u istom periodu procesuiran je samo jedan slučaj trafikinga. Više državno tužilaštvo je, u julu prošle godine, podiglo optužnicu protiv dva crnogorska državljanina, optužujući ih za trgovinu ljudima i ta optužnica je nedavno potvrđena. Riječ je o seksualnoj eksploataciji 12-godišnjeg djeteta. Iz Kancelarije za borbu protiv trgovine ljudima je ranije istaknuto da je tužilaštvo u tom predmetu prepoznalo krivično djelo trgovina ljudima, iako je krivična prijava podnijeta za silovanje.

Portparolka Višeg suda Aida Muzurović je za CIN CG potvrdila da je pred tim sudom u toku jedan postupak protiv dvije osobe zbog trgovine ljudima. Sudi im sutkinja Ana Vuković. Po krivičnom zakonu, zaprijećena je kazna zatvora do 15 godina, s tim da, u ovom slučaju, s obzirom da se radi o maloljetnici predviđena je minmalna kazna tri godine. Osim toga, dvojici optuženih se sudi i za silovanja, za koja je predviđena kazna od pet do 15 godina zatvora. Muzurović kaže da o tome ne može dati više informacija, jer je iz procesa isključena javnost.

Legalizacija prostitucije mamac za trgovinu ljudima

Sagovornici CIN-CG su saglasni da je legalizacija prostitucije u evropskim zemljama donijela više štete, nego koristi. Najveći broj krivičnih djela vezanih za prostituciju, kaže Ljilja Raičević, je upravo u zemljama gdje je ona legalizovana: „ U Njemačkoj je najveći broj žena koje su ubijene upravo prostitutke“.

Raičević ističe da se i kroz primjere evropskih zemalja da je legalizacija bila loše rješenje.  „ Sada se pojavio novi vid makroa, pa po Njemačkoj, Holandiji, Danskoj haraju albanska, ruska i balkanska mafija koja to kontroliše“, navela je ona.

I šef Kancelarije za borbu protiv trafikinga Zoran Ulama protivnik je legalizacije prostitucije.

„ Siguran sam da je to mamac za trgovinu ljudima, na jedan način legalizuje se posao makroima. Iskustvo zemalja gdje je legalizovana prostuitucija i gdje sam ja bio- nije se smanjio broj krivičnih djela i nelegalne prostitucije“, rekao je šef Kancelarije.

U Crnoj Gori, kao i u zemljama istočne Evrope, prostitutka odgovara prekršajno, a klijent nikako. Mnoge nevladine organizacije u zemlji, poput Juventasa i SŽK traže da se to promijeni, te da se kažnjavaju klijenti, a ne prostitutke.

Prostitucija je dozvoljena u Njemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, Grčkoj, Turskoj, Mađarskoj i Letoniji. U Italiji, Španiji, Britaniji, Holandiji, Belgiji, Bugarskoj, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Sloveniji najstariji zanat je legalan, ali nije regulisan, dok je u Norveškoj, Švedskoj, Francuskoj, Irskoj i na Islandu legalan, ali se klijenti kažnjavaju.

Juventas: Problemi počinju prije punoljetstva

U Juventasu koji ima dnevni centar za pomoć seksualnim radnicama kažu da su prošle godine imali 65 posjeta. Za sada nijesu imali slučajeve u kojima su posumnjali na trafiking. U svakodnevnom radu sa njima, došli su do zaključka da je najveći dio radi na ulici, dio su i zavisnice od psihoaktivnih supstanci, te je to jedan od razloga prodavanja seksualnih usluga.

„ Sva dosadašnja istraživanja pokazuju da znatan procenat seksualnih radnica počinje sa pružanjem seksualnih usluga prije punoljetstva, te da tu populaciju čine dominantno mlade osobe koje su pogođene siromaštvom i nezaposlene. Mnoge nemaju potrebnu ličnu dokumentaciju niti zdravstvenu knjižicu“, navela je Marija Radović iz Juventasa.

Najveći broj tih djevojaka, prema njenim riječima, je iz Crne Gore, a manji iz Srbije ili BIH.

Tek od 2017. godine Vlada je pokazala volju da podrži program, kako kaže, „minimalnom finansijskom podrškom“. „ Od juna 2015. do marta 2017. godine naš program namijenjen osobama koje prodaju seksualne usluge nije radio zbog povlačenja Global Fonda iz Crne Gore, a usljed izostanka podrške strane države za nastavak rada“, navela je za CIN CG Marija Radović.

Maja BORIČIĆ

Gojaznost, neprstana upotreba mobilnih telefona i pametnih uređaja, kao i slaba fizička aktivnost doveli su do brojnih oboljenja osnovaca. Zato je, tvrde sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), potrebno da djeca u osnovnim školama imaju časove korektivne gimnastike, umjesto kolektivnih sportova koji pogoduju samo malom broju taklentovanih.

I dok mnogim crnogorskim školama nedostaju adekvatne sale, rekviziti i sprave, profesori fizičkog vaspitanja zapažaju i da su djeca sve manje motivisana i motorički sposobna da vježbaju na časovima.

Preporuka Svjetske zdravstvene organizacije je da djeca školskog uzrasta provedu 60 minuta dnevno baveći se fizičkom aktivnošću, a da ispred televizora, kompjutera i pametnih telefona budu manje od dva sata.

Prema podacima Unicefa, međutim, 91 odsto djece u Crnoj Gori koristi internet, a 87 odsto je svakodnevno u virtuelnom svijetu. Prema istraživanju iste organizacije iz 2016. godine, djeca uzrasta od 12 do 14 godina u prosjeku provode tri sata dnevno na internetu svakog dana.

“Ako uzmemo u obzir da je svako četvrto dijete u Crnoj Gori gojazno ili ima prekomjernu težinu i da je u velikoj mjeri uzrok fizička neaktivnost ili loša ishrana, možemo zaključiti da bi školarci mogli da budu fizički aktivniji”, kažu za CIN-CG stručnjaci Instituta za javno zdravlje. Oni smatraju da bi se stanje moglo popraviti tako što će se, između ostalog, obezbijediti dostupnost igrališta i školskih dvorana i van nastave.

Međutim, nekoliko roditelja sa kojima je CIN-CG razgovarao tvrde da su i časovi fizičkog vaspitanja u osnovnim školama “mrtvo slovo” na papiru. Mnoga djeca, tvrde, propuštaju časove fizičkog vaspitanja zbog nedostatka mjesta u školskim salama, a dobar dio primjedbi se odnosi na to da ni nastavnici “ne doživljavaju ozbiljno” taj predmet.

Profesor fizičkog vaspitanja Branko Batizić saglasan je da se nastava godinama sprovodi na loš način, uglavnom ne po programu za taj predmet. “Brojni su razlozi zašto je to tako. Škole nemaju sale, rekvizite, sprave, ali i djeca nijesu motorički sposobna koliko su nekada bila. Sve više djece je gojazno ili ima neki deformitet. Pretjerana gojaznost je veliki problem, a to vuče sa sobom oboljenja kičme, “iks” ili “o” noge... “, objašnjava on.

Batizić tvrdi da su djeca u školama fokusirana na kolektivne sportove, a da se pažnja ne posvećuje korektivnoj gimnastici. “Međutim, to bi djeci bilo dosadno i ne bi bili zadovoljni. U školama u kojima sam radio nijesam se susreo sa tim časovima”, kazao je Batizić. On tvrdi da se ranije radilo kvalitetnije i da ovakvo stanje nije jednostavno riješiti, bez udruživanja svih kojih se problem tiče. Našoj djeci do trećeg razreda osnovne škole, smatra Batizić, nedostaje i nekada obavezni čas plivanja ili kampovi zahvaljujući kojima bi mogli da savladaju taj izuzetno zdrav sport.

Da sprovođenje nastave fizičkog vaspitanja u školama nije na zadovoljavajućem nivou, priznaju i u Ministarstvu prosvjete. Iz tog resora kažu da očekuju dalje poboljšanje u dijelu stavljanja fokusa na sport u školama:

“Upravo smo potpisali memorandum sa Ministarstvom sporta o vraćanju sporta u škole, u smislu kvalitetnije organizacije školskih takmičenja. Reformom osnovnoškolskog obrazovanja, koja je podrazumijevala smanjenje obima gradiva, nijesmo smanjili broj časova fizičkog vaspitanja, već je on i dalje među najvećim u regionu”, kazala je portparolka Ministarstva Milica Lekić. Ona je rekla da, u zavisnosti od objekta i lokacije, škole raspolažu terenima, salama ili balon-salama. Priznaju da postoje obrazovne ustanove u kojima je potrebno dodatno ulaganje, kako bi se stvorili potrebni uslovi za nastavu. Lekićeva je podsjetila da su samo tokom prošle godine opremili, izgradili ili rekonstruisali sale u školi “Ristan Pavlović” u Pljevljima, pomorskoj školi u Kotoru, osnovnoj školi “Salko Aljković” u Pljevljima, Gimnaziji Cetinje i osnovnoj školi “Bać” u Rožajama. U ovoj godini, kaže Lekić, planirano je 16 projekata zahvaljujući kojima će se, samostalno ili u saradnji sa drugim subjektima, rekonstruisati ili izgraditi sale u školama širom Crne Gore.

Kada su ministri prosvjete i sporta Damir Šehović i Nikola Janović prošle godine potpisali memorandum o saradnji i najavili da će raditi na tome da međuškolska, sportska takmičenja postanu obavezna, poručeno je i da će Fond za talente Ministarstva prosvjete dio novca da usmjeri za razvoj sporta.U tom ministarstvu smatraju važnim i veliki projekat “Džudo u školama”, kojim su značajnom donacijom od svjetske džudo federacije uveli taj sport u dio crnogorskih škola.

Batizić podsjeća da je uvođenje sporta u škole namijenjeno samo za talentovane i da od toga 80 odsto djece nema koristi. “Nije jednostavno motivisati djecu da se bave sportom, pogotovo onu koja nijesu spremna”, kaže on.

Centar za zdravstvenu ekologiju Instituta za javno zdravlje upozorio je da fizička neaktivnost kod djece vodi brojnim poremećajima. Tu spadaju prekomjerna težina i gojaznost, povišen krvni pritisak, loše samopoštovanje, slabiji uspjeh u školi, ali i deformiteti koštanozglobnog sistema kao što su ravni tabani, skolioza (zakrivljenost kičme), kifoza (deformitet kičmenog stuba).

"Uslijed neaktivnosti, kod djece je primjetna i loša motorika, prije svega izuzetno loše koordinacione sposobnosti - orjentacija u prostoru, sinhronizacija pokreta, ravnoteža, brzina učenja novih motoričkih zadataka. Te sposobnosti se spontano razvijaju kroz igru i fizičku aktivnost, kojih su naša djeca, nažalost, prilično lišena", zaključuju iz Instituta za javno zdravlje.

Ana KOMATINA