Igor was an excellent student of medicine and specialized in obstetrics. Although his skills seemed in demand in his hometown in the north of Montenegro, he could not get a full-time job at the local hospital.

(more…)

Igor je bio odličan student Medicinskog fakulteta, ali i pored toga što je uspješno specijalizirao akušerstvo, koje je deficitarno u njegovom rodnom gradu na sjeveru Crne Gore, nije mogao da se stalno zaposli u bolnici. Prema njegovim riječima, to je zato što u državi vlada partijsko zapošljavanje, koje podrazumijeva i da se „animiraju članovi šire porodice da glasaju na izborima“, ako se želi dobiti ili zadržati posao.

(more…)

Astrit Rama ujutro dovede djecu u školu. Popriča sa pedagogom, provjeri da li je neko od mališana zaboravio kakvu obavezu, raspita se za roditeljski sastanak i druge detalje i sve pedantno pribilježi. Poslije nastave okupi djecu i vrati ih kući. Zatim se pobrine da, onima kojima je potrebno, obezbijedi dopunsku nastavu.

Rama nije roditelj ovoj djeci, ali kao da jeste. On je medijator i zahvaljujući njegovoj i upornosti ostalih kolega, osjetno je povećan broj romske i egipćanske djece koja pohađaju osnovnu školu. Kroz ovaj višegodišnji program Romskog obrazovnog fonda  (REF) znatno je smanjen broj onih koji odustanu od obrazovanja.

Petočlani  tim medijatora, pod nadzorom Admira Hadžibegovića, svakodnevno se u Podgorici stara o 400 učenika, posredujući na relaciji roditelj - učenik - škola. Rama brine o 72 djece koja pohađaju Osnovnu školu „Vladimir Nazor“ i o još 64, koja idu u Osnovnu školu „Božidar Vuković“. Posao je zanimljiv, a djeca divna. Problem su ponekad roditelji.

„Neki još ne shvataju koliko je bitno da njihova djeca idu u školu. Tek kad stigne prijetnja novčanom kaznom od 100 do 1.500 eura zbog zanemarivanja učenika, oni se zainteresuju i obećaju da će dijete redovno pohađati nastavu“, objašnjava Astrit.

U razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), on ističe značajnu pomoć koju pruža osoblje obje škole, za što kvalitetniju integraciju romske i egipćanske djece u obrazovni sistem. Velika podrška stiže i od romskih studenata, koji volonterski pomažu učenicima.

„Romski studenti pomažu u pisanju domaćih zadataka i od njih djeca dosta nauče. I škole organizuju dopunske aktivnosti, prije i poslije časova, kojima animiraju djecu da u grupi sačekaju naš dolazak, kako samostalno ne bi napuštala dvorište“, priča Astrit.

Dok dio medijatorskog tima autobusom razvozi „svoje“ učenike, oni koji su obavili posao, u prostorijama REF-a zagledani u monitore računara brižljivo zapisuju svoja zapažanja sa terena.

„Romski obrazovni fond je nevladina organizacija sa sjedištem u Budimpešti, koja funkcioniše u 14 zemalja. U Podgorici smo od 2012. godine. Bavimo se organizovanjem medijatora u nastavi romske i egipćanske djece, kako bi njihova integracija u školski sistem bila što uspješnija. Ovo je EU projekat koji u saradnji sa Ministarstvom prosvjete i Vladom Crne Gore, implementira njemačka organizacija HELP“, kaže Hadžibegović.

U Crnoj Gori živi oko šest hiljada Roma i oko dvije hiljade Egipćana. Prema podacima Ministarstva prosvjete, predškolskim obrazovanjem obuhvaćeno je 190 djece, osnovnu školu pohađa 1.860, a srednju 42 učenika. REF ima i podatke o 26 pripadnika ove zajednice koji su upisali neki od fakulteta.

„Ove godine REF sprovodi projekat u Podgorici, Nikšiću i Beranama. Posebno nas raduje što smo uspjeli da se izborimo da od sljedeće školske godine zanimanje saradnika u nastavi bude sistematizovano kao posebno radno mjesto u Ministarstvu prosvjete. Nadamo se da će tada i uslovi za rad medijatora biti poboljšani”, dodaje Hadžibegović.

On kaže da su „medijatori ljudi iz lokalne zajednice koji se ističu svojim vrlinama i vještinama u radu sa mladima“, ali i priznaje da nije lako naći osobe koje će za platu od 220 eura uložiti cijelog sebe u ovaj odgovorni posao. Pored opštih uslova, potrebno je i da znaju romski i albanski jezik i da rade na računaru. Traže ih putem oglasa u romskim kampovima i na internetu. Niske plate obeshrabre mnoge, jer bi zapošljenjem izgubili pravo na socijalne naknade.

Dok u svoj sedmični izvještaj upisuje zapažanja o 64 učenika, koji uz njegovu brigu pohađaju Osnovnu školu „Savo Pejanović”, Ramadan Kurteši ukazuje na poseban problem, sa kojim romska zajednica nikako da se izbori.

„Od početka školske godine dvije djevojčice od 14 godina napustile su školu zato što su se udale. Medijator ovakve slučajeve može samo da evidentira i obavijesti školu, koja kontaktira Centar za socijalni rad, MUP i roditelje. Organizujemo i roditeljski sastanak, ali roditelji obično ne prihvataju naše savjete“ – kaže Ramadan.

U podgoričkom naselju Konik, ispred novosagrađenih zgrada namijenjenih smještaju izbjeglica, medijatorka Šćipe Kabaši razgovara sa jednim od roditelja. Višegodišnje  iskustvo sliva se u precizne savjete ocu dvoje djece. Šćipe brine o romskim učenicima koji idu u Osnovnu školu „21. maj“ i smatra da su uspješno integrisana u školski sistem.

„Djecu su prihvatili drugovi i drugarice iz škole, ali i njihovi roditelji. Jednom u tri mjeseca, organizuju se donatorske večeri na kojima roditelji prikupe odjeću i obuću, igračke, knjige i ostalo što romskoj djeci može biti od koristi. Mi kasnije to dijelimo. Djeca se veoma obraduju tim paketićima. Dođu im kao nagrada za zalaganja u učenju i redovnost na nastavi“, objašnjava Kabašijeva.

Dah promjena, kao i spoznaja o neophodnosti obrazovanja, osjeća se i u kazivanju Saita Gašija, čija su djeca Ahmet i Šaban redovni učenici drugog i petog razreda Osnovne škole „Marko Miljanov“.

„Moja djeca su dobri đaci i redovno idu na nastavu, a ja sam zahvalan svima koji brinu. Druga djeca ih prihvataju kao drugove i nemaju nikakvih problema”, kaže Gaši. Njegova porodica nedavno je uselila u novosagrađenu zgradu za raseljene Rome i Egipćane i sada, kaže, imaju sve što im je potrebno. Ponosno dodaje da ove godine nijesu uzimali paket robe kao pomoć, već su svoje đake sami opremili.

Nikad nije kasno

Životna oskudica uklesala je neizbrisiv reljef na licu vremešnog Hasana Šalje. Sa njega se, dok razgovaramo ispred trošne kuće na Koniku, čita želja da potomci ne idu istom životnom stazom.

„Imam dvoje djece koja idu u školu. Star sam i bolestan, a pomoći niotkud. Neka završe nešto škole, da se ne pate kroz život. Nije lako, često nemaju obuću i odjeću, ali moraju da izdrže“, kaže Hasan.

Njegov sedamnaestogodišnji sin Jasmin često je morao da prekida školovanje, kako bi radio da izdržava porodicu. Sada je uporan, i redovno pohađa osmi razred sa sestrom Jasminom, u Osnovnoj školi „Savo Pejanović“.

„Dobro su me prihvatili i nastavnici i đaci. Kad nemamo užinu, oni nam nekad kupe sendvič i sok. Asistenti mi pomažu u učenju. Poslije škole moram da radim, jer se brinem i o bolesnom ocu“, priča Jasmin.

Svi zajedno na Dan Roma

U REF-u sprovode i druge vannastavne aktivnosti, za bržu integraciju romskih i egipćanskih mališana u crnogorsko društvo.

„Vodili smo djecu na karneval u Kotoru, što su prihvatili sa velikom radošću i odobravanjem. Svi smo se maskirali i šetali u karnevalskoj povorci. Svake godine osmog aprila, prigodnim svečanostima u KIC-u „Budo Tomović“ obelježavamo i Dan Roma. Ta manifestacija je izuzetno posjećena i na njoj učestvuju ne samo romska djeca, već i ostali đaci iz škola. Tu se može primjetiti povezanost, za koju smo uveliko i mi zaslužni“, kaže Hadžibegović.

Ministarstvo kaže – sjajno!

„Dosadašnji efekti rada, saradnika u socijalnoj inkluziji Roma i Egipćana u oblasti obrazovanja, su sjajni. Praksa je pokazala da je njihov rad izuzetno koristan, u smislu povezivanja porodice i škole i redovnosti pohađanja nastave, a samim tim i školskog postignuća“, ocijenio je u odgovoru na pitanja CIN-CG Dukaj Maraš, direktor Direktorata za obrazovanje pripradnika manjinskih naroda i drugih manjinskih zajednica u Ministarstvu prosvjete.

Dukaj ističe da će naredne godine biti upošljeno oko 20 medijatora koji će obuhvatiti više od 1.500 osnovaca. On je potvrdio da se priprema i sistematizacija mjesta saradnika u socijalnoj inkluziji Roma i Egipćana u oblasti obrazovanja. Budući medijatori će prethodno i sami morati u školu za sticanje stručne kvalifikacije. Savjet za obrazovanje je za njih već usvojio program, koji je pripremio Centar za stručno obrazovanje.

Maksut Beriša / Ranko Vojvodić

Biznismen Dragan Burić, uprkos odličnom engleskom, već dugo ima problema da objasni svojim američkim partnerima i prijateljima zašto projekat, u koji je u Crnoj Gori uložio 13 miliona eura, sve do nedavno nije mogao da pokrene zbog –struje.

Iako je projekat izgradnje štala i mljekare predviđao da još u martu prošle godine potekne 60.000 litara mlijeka dnevno, ispriječili su se administrativni problemi u opštini Bijelo Polje, dovođenje vode i struje do lokacije.

„Kažem im da je Crna Gora beba koja tek puzi i njegujemo je... Polako će krenuti da hoda, a brzo i da ide kako treba“, kaže ovaj crnogorski počasni konzul u Panami.

Štale i hale u ogromnom kompleksu u Pavinom Polju, na putu između Bijelog Polja i Pljevalja, zvrje prazne. Da nijesu samo zaboravljene kulise nekog davno snimanog filma, opominje stražar i novi tek postavljeni transformator za struju.  I jarbol sa crnogorskom zastavom.

Tokom 2015. i 2016. godine ta zdanja uistinu su bile scena za česta televizijska snimanja i promociju velikog kreditnog projekta za razvoj poljoprivrede, podržanog sa 50 miliona dolara od Abu Dabi Fonda za razvoj, ADFD.

Burić je sa svojom kompanijom „Milkraft“ bio idealan primjer. Prije nego što je tadašnji ministar poljoprivrede Petar Ivanović doveo kamere i diplomate iz Abu Dabija, on je već kupio zemljište, obezbijedio dozvole i podigao zgrade buduće savremene farme za 420 krava, postrojenja za mužu i teljenje.

Ugovor o kreditu od tri miliona dolara sa Burićem, Ministarstvo je potpisalo krajem 2015. godine, završetak radova najavljen je za kraj 2016. godine, a početak proizvodnje za mart prošle godine.

Još osam kompanija finansirano je iz kredita Abu Dabi Fonda, koji je dodijeljen crnogorskoj državi u junu 2015. godine, u visini od 50 miliona dolara.

Pompezno najavljen, ovaj kredit je bio namijenjen uglavnom velikim igračima na tržištu od kojih se očekivalo da postanu zamajac razvoja i izvoza za inače usitnjenu crnogorsku poljoprovredu.

Ali, i kad je bilo novca, ideja i preduzetnika, to nije pomoglo u sudaru sa administrativnim barijerama, nesređenim planskim dokumentima i skromnim kapacitetima lokalnih zajednica, pokazuje istraživanje CIN-CG/BIRN.

To je proizvelo kašnjenja, nepotrebne troškove zbog odlaganja proizvodnje, skladištenja opreme, dok su nekima dugovi narastali zbog kursnih razlika nastalih jačanjem dolara.

Pokazalo se da Crna Gora u poljoprivredi još nema dovoljno dobrih ideja i preduzetnika koji u relativno kratkom vremenu mogu da realizuju velike projekte i da uz milion do tri miliona dolara kreditne podrške pruže čvrste garancije i da sami ulože značajne sume.

Do juna prošle godine, od 50 miliona, dodijeljeno je kroz kredite 23 miliona dolara. Tada je Vlada donijela odluku da izmjesti Fond iz resornog ministarstva i prebaci ga u nadležnost Investiciono-razvojnog fonda. Uslovi kreditiranja su promijenjeni da bi i mali proizvođači mogli da se uključe.

Svi podaci proglašeni su tajnom, uključujući i nalaze interne i eksterne revizije.

Dok se čeka da zaživi nova kreditna linija, preko Investiciono-razvojnog fonda, podijeljena su mišljenja eksperata o tome da li je početna strategija podrške velikim preduzećima uopšte bila dobra, ili su uslovi kreditiranja trebalo da budu prilagođeni  manjim proizvođačima.

Ugovori pod velom tajne

Poljoprivreda Crne Gore je nerazvijena i usitnjena. Agrobudžet za 2018. godinu procjenjuje da postoji čak 49.000 malih gazdinstava.

Otuda je kredit od Abu Dabi Fonda uzet sa namjerom da se da podsticaj poljoprivredi, izvozu i zapošljavanju u tom sektoru  (http://www.vijesti.me/vijesti/ivanovic-obecao-2000-novih-radnih-mjesta-u-poljoprivredi-836726), posebno na sjeveru zemlje.

Iako je Upravni odbor Fonda sa sjedištem u Abu Dabiju odobrio još u junu 2014. godine ponudu za kredit, Vlada Crne Gore je pregovarala i uspjela da smanji kamatnu stopu i produži rok vraćanja,  pa se ugovor sa tim Fondom potpisuje tek u junu 2015. godine pod povoljnijim uslovima - kamatna stopa od 2,5 odsto, grejs period od četiri godine i rok vraćanja od 17 godina.

Do sredine prošle godine, država je potpisala ugovor sa 11 kompanija, za projekte vrijedne 23,2 miliona dolara, od kojih je devet dobilo novac. Dvije kompanije su ostale bez kredita, nakon što je država uradila dodatnu provjeru.  Prema podacima Vlade, do sredine prošle godine samo je kompanija Vektra Jakić, koja je dobila novac za proizvodnju peleta, počela sa proizvodnjom.

Uslovi kreditiranja favorizovali su veće kompanije od kojih se tražilo da ulože 25 odsto svojih sredstava, dok je visina kredita bila od milion do tri miliona dolara.

Pod kojim uslovima su krediti tačno dati različitim kompanijama, nije poznato, jer pojedinačni ugovori nijesu dostupni javnosti. Otuda se ne može procijeniti da li su pojedine kompanije prekršile uslove kreditiranja, te da li kasne u implementaciji.

Ministarstvo poljoprivrede, kojim sada rukovodi Milutin Simović, odbilo je da stavi na uvid ugovore i prateću dokumentaciju, uz obrazloženje da je „Investiciono-razvojni fond zadužen za realizaciju projekta i da nijesu u posjedu traženih informacija”.

I Investiciono-razvojni fond je odbio zahtjev CIN-CG/BIRN-a uz objašnjenje „da bi njihovo davanje izazvalo štetne posljedice po komercijalne i druge interese, kako Fonda, tako i ugovornih strana“.

Milorad Vujović, potpredsjednik Vlade u to vrijeme, iz opozicionih redova, kaže da je i sam  tri puta bezuspješno tražio da dobije uvid u osnovni ugovor i njegove anekse, ugovore o zalogama i hipotekarnim obezbjeđenjima.

„Proglašavanje ove dokumentacije tajnom svakako je nezakonito, jer ne ispunjava nijedan od uslova iz Zakona o tajnosti podataka i takva odluka Investiciono-razvojnog fonda bi morala biti osporena pred Upravnim sudom“, kazao je on.

On takođe sumnja da su te informacije „svjesno činjene nedostupnim, kako bi se od javnosti sakrile zloupotrebe“.

Bivši ministar poljoprivrede Petar Ivanović, iz vladajuće Demokratske partije socijalista, tvrdi da je proces izbora kompanija bio transparentan. On je kazao da su tada dobili 32 aplikacije i da su više od pola morali da odbiju, jer su firme koje su aplicirale umjesto za razvojne i nove projekte tražile novac za vraćanje prethodnih dugova ili rješavanje pitanja likvidnosti, što nije u skladu sa ciljem projekta.

Bez struje i vode, a kamate rastu

Od devet kompanija koje je Ministarstvo finansijski podržalo, neke su se u startu sočile sa ozbiljnim problemima u opštinama u kojima posluju, nekoliko projekata je u završnoj fazi, a ima i onih koji razmišljaju da odustanu od kredita zbog visokih kamata koje plaćaju zbog nepovoljnih kursnih razlika.

Vlasnik „Milkkrafta“ Dragan Burić kaže da je u opštini Bijelo Polje naišao na neriješene imovinsko-pravne odnose, nije bilo priključka za vodu, a godinu dana je čekao da dobije struju. Zbog toga je izgubio ne samo vrijeme nego i desetine hiljada eura svakog mjeseca, novca koji je „krvavo zaradio“.

„Želio sam da napravim nešto za Crnu Goru i mnogo me pogađa što se ovo dešava“, rekao je Burić u razgovoru za CIN-CG/BIRN, u sjedištu još jedne njegove firme „GNC“ u Podgorici.  On kaže da je odlučio da investira u najtežu branšu koja postoji – poljoprivredu.

„Ozbiljne kompanije su napravile analizu i biznis plan i procijenile da je sjever države najbolji za to. Kada sam vidio Pavino Polje, osjetio sam da je to pravo“, kaže on.

Iz Opštine Bijelo Polje i Ministarstva poljoprivrede potvrdili su da su postojali problemi u realizaciji ovog projekta, ali da su oni otklonjeni. Burić se sada nada da će nakon svega, projekat biti završen do ljeta.

Nijesu samo struja i voda bili problem za Burića. Dok je čekao da počne proizvodnju, dolar je rastao.

Kada su kompanije uzele kredite u dolarima, njihovi vlasnici tada nijesu slutili da će za godinu dana zbog jačanja dolara izgubiti desetine hiljada eura.

Burićeva kompanija „Milkraft“ godišnje u grejs periodu na ime kamata plaća 70.000 eura. Ali, zbog kursnih razlika, tvrdi, već je u gubitku dodatnih 50.000 eura.

Na problem sa kursnim razlikama žali se i Čedomir Popović, izvršni direktor kompanije „Carine“, koja je stoprocentni vlasnik firme „Agro Carine“.

„Iznos glavnog duga sa početnih 2,5 miliona dolara povećao se na 2,56 miliona. Dakle, za godinu i po negativne kursne liste, razlike iznose oko 60.000 dolara ili 51.000 eura“, rekao je Popović. Zbog toga se pita da li je takav kreditni angažman, dugoročno posmatrano, isplativ za korisnika.

U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, kaže on, kreditni angažman je bio prihvatljiv, s obzirom na kamatnu stopu i na to da mu je odobren rok vraćanja od 16 godina, uz grejs period od tri godine.

„Ubrzo će se kod poslovnih banaka moći dobiti kredit pod istim uslovima i to bez rizika od negativnih kursnih razlika, pa se ne isključuje mogućnost odustajanja od ovog kreditnog aražmana“, naglasio je.

Uprkos teškoćama, Popović kaže da kompanija redovno izmiruje dospjele obaveze po kreditu iz Abu Dabi Fonda za razvoj.

Podržati velike ili male privrednike

Iako je odluka o premještanju projekta iz Ministarstva poljoprivrede donijeta sredinom prošle godine, u Investiciono-razvojnom fondu kažu da su još u fazi preuzimanja, analize i dogovora sa Abu Dabi Fondom o realizaciji kredita.

Ipak se zna da će uslovi kreditiranja biti promijenjeni i da će minimalni iznos kreditne podrške, sa dotadašnjih milion dolara, biti smanjen na 200.000 dolara. http://www.gov.me/sjednice_vlade_2016/30.

Vlada ovo obrazlaže željom da obezbijedi „znatno širi obuhvat potencijalnih korisnika“ i prilagodi uslove „realnoj apsorpcijskoj sposobnosti“, što se  tumači kao priznanje da su početni uslovi kreditiranja bili preveliki zalogaj za potencijale crnogorskih poljoprivrednika.

Bivši ministar Ivanović, pod čijim mandatom je Fond zaživio, i dalje smatra da je bilo potrebno podržati veće projekte koji bi, poput ledolomaca, krčili put i za male.

On je mišljenja da mali proizvođači ne mogu da guraju poljoprivredu naprijed, upravljaju valutnim rizikom ili da sa lakoćom daju garanciju za kredite.

„Nigdje na svijetu mali proizvođači ne vuku poljoprivredu naprijed. Sviđalo se to nekom ili ne, to mogu da čine samo veliki“, zaključuje on.

Ali, po riječima agronoma Željka Vidakovića, novi koncept je bolji. Kredit iz Abu Dabi Fonda, kako vjeruje, mogao je da bude dobra lokomotiva, da je bio namijenjen za „obične poljoprivrednike“.

On smatra da je crnogorska poljoprivreda u tako lošem stanju da će se i novi uslovi kreditiranja teško moći ispuniti, jer su i dalje preveliko opterećenje za male proizvođače.

„Ako uzimate 100 hiljada eura, traže 150 ili obično 200 hiljada eura obezbjeđenja. Dakle, kolateral je uvijek 50 do 100 odsto u odnosu na visinu kredita. Plašim se da će to da bude biznis barijera, upravo zbog kolaterala. Malo je poljoprivrednika koji imaju nepokretnosti u velikoj vrijednosti na selu, a koje mogu da stave pod hipoteku“, kaže Vidaković.

On dodaje da je Crnoj Gori potreban Agrarni fond, koji bi davao garanciju za poljoprivrednike, procjenjivao da li vrijedi založena imovina, ali i pratio zloupotrebu sredstava „kako ne bi bilo kupovine kola umjesto traktora“.

Abu Dabi Fond u Crnoj Gori, ali i u regionu

Abu Dabi Fond je državna agencija tog arapskog emirata, koja uglavnom obezbjeđuje koncesione kredite za finansiranje ekonomskih i socijalnih projekata širom svijeta.

Osim kredita za razvojne projekte u poljoprivredi, Fond sa dodatnih 130 miliona dolara kreditira projekat vodosnabdijevanja u Crnoj Gori (https://www.adfd.ae/english/Countries/Pages/countrydetails_new.aspx?104), a slične projekte ima u Srbiji i Albaniji.

Potpisani ugovori, a neisplaćeni krediti

Dvije kompanije, „Bjelasica Rada“ i „CG i POWER SERV“, potpisale su ugovore sa Ministarstvom poljoprivrede, ali poslije dodatne revizije Ministarstvo je odlučilo da im se novac ne isplati.

Komentarišući slučaj ove dvije firme, bivši ministar poljoprivrede Ivanović kaže  da je „ugovor potpisan zato što su ispunjeni uslovi za potpisivanje, a sredstva nijesu prebačena jer potpisnici nijesu pružili obezbjeđenje u skladu sa potpisanim ugovorom“.

U firmi „Bjelasica Rada“ u septembru prošle godine proglašen je bankrot. Stečaj je pokrenut  u maju 2017. godine na zahtjev radnika koji duže od godinu nijesu primili plate.

Reporteri CIN-CG/BIRN posjetili su sjedište „Bjelasice Rade“ u Bijelom Polju i naišli na zatvorenu kapiju. U krugu fabrike bili su samo psi lutalice. Iako su reporteri insistirali na razgovoru sa predstavnicima kompanije, radnik obezbjeđenja je rekao da stečajna uprava ne može nikoga da primi.

Vojin Manojlović, predstavnik nikšićke kompanije „CG i POWER SERV“, kaže da se na zemljištu predviđenom za proizvodnju, površine oko 30.000 metara kvadratnih, nalaze hale koje su zajednički objekat sa drugim licima. Manojlović stoga krivi neriješene imovinsko-pravne odnose u opštini za to što, uprkos potpisanom ugovoru, nije dobio novac.

Nije bilo moguće provjeriti te tvrdnje zbog toga što su nalazi revizije nedostupni javnosti.

Ima i zadovoljnih

CIN-CG/BIRN obišao je krajem novembra postrojenja fabrike „Mesopromet“ u Bijelom Polju, koja je dobila tri miliona dolara kredita iz Abu Dabi Fonda za modernizaciju i proširenje kapaciteta za proizvodnju suhomesnatih proizvoda i fermentisanih kobasica.

Lejla Hasković iz „Mesoprometa“ rekla je da su odobrena sredstva korištena za nabavku opreme i jednim dijelom za finansiranje trajnih obrtnih sredstava.

„U potpunosti smo zadovoljni realizacijom ugovora kao i uslovima kreditiranja. Kompanija je uložila dva miliona eura sopstvenih sredstava“, kazala je Hasković.

U podgoričkoj kompaniji „Carine“, koja je osnivač „Agro Carine“,  tvrde da, osim teškoća vezanih za kurs dolara, nije bilo problema tokom realizacije projekta. Do sada su izgradili restoran za degustaciju proizvoda, nabavili poljoprivrednu mehanizaciju i rekonstruisali objekat za smještaj i uzgoj ovaca i smještaj sijena. Mljekara još nije izgrađena, kao ni cistijerne za vodu od 400 metara kubnih, a usporavala ih je samo kratka građevinska sezona.

Do sredine 2017. godine podržano je devet projekata u okviru Abu Dabi projekta. To su oni koje relaziju kompanije „Agro Carine“, „Vektra Jakić“, „Mesopromet“, „HM Durmitor“, „Milkraft“, „Eko-per“, „F.M.L.“, „MI Goranović“ i „IM Gradina“.

Vladin dokument http://www.gov.me/sjednice_vlade_2016/30 potvrđuje da je samo kompanija „Vektra Jakić“ do sredine prošle godine završila sve radove.

Ana KOMATINA

Despite his excellent English, Montenegrin Businessman Dragan Buric has been having trouble explaining to his American partners and friends why – until recently – he had been unable to start a project in which he invested 13 million euros in Montenegro.

It was because of – electricity. The project, to build stables and dairies was supposed to mean that 60,000 liters of milk would start flowing each day last March. But, administrative problems in the municipality of Bijelo Polje over the supply of water and power to the site, got in the way.

“I tell them that Montenegro is just a baby that has not even started crawling and we are nursing it … Slowly, it will learn to walk, and soon enough, to walk properly,” this Honorary Montenegrin Consul in Panama says.

The new stables and hangers in the huge complex in Pavino Polje, on the road between Bijelo Polje and Pljevlje, remain empty.  Were it not for guards and some newly set-up power transformers – and the mast with the flag of Montenegro – it might look like an abandoned film set.

During 2015 and 2016, these buildings really were a set for frequent TV reports, however.

They were the backdrop to the promotion the large loan project for the development of agriculture in Montenegro, which the Abu Dhabi Fund for Development, ADFD, was backing with 50 million US dollars.

Before the then Minister of Agriculture, Petar Ivanovic, brought the cameras and diplomats from Abu Dhabi, Buric and his company, Milkraft, had already bought the land, secured the permits and erected the buildings for a future modern farm, with 420 cows, milking and calving machines.

The ministry signed an agreement loaning Buric 3 million dollars late in 2015. Completion of works was announced for 2016 – and production was to start last March.

Eight more companies were financed from the 50-million-dollar loan that the Abu Dhabi Fund granted the Montenegrin government in June 2015.

Announced with much fanfare, the loan was intended mostly for big players in the market, as they were expected to drive the development of the Balkan country’s otherwise fragmented agriculture system.

However, even when money, ideas and entrepreneurs were ready, collisions with administrative barriers, messy plan documents and the modest capacities of the local communities created problems, according to research by CIN-CG/BIRN.

This caused delays and unnecessary costs related to the postponement of production and the storing of equipment.

The debts of some of the companies meanwhile increased, due to exchange rate differences, as the result of the US dollar strengthening.

It turned out that, even with the help of loans of 1 to 3 million dollars – even after investing significant sums themselves – when it comes to agriculture, Montenegro still does not have sufficiently good ideas and entrepreneurs to realise big projects over a short period of time.

By June of last year, 23 of the 50 million dollars had been handed out in loans.

The government then decided to separate the Fund from the Agriculture Ministry and to place it under the jurisdiction of an Investment Development Fund.

The conditions for obtaining loans were also changed, so that small farmers could take part as well.

But all the information on the loans remains a secret, including the findings of the internal and external auditors.

While the new credit line is awaited, through the Investment Development Fund, experts are divided about the initial strategy – whether supporting major companies was correct, and whether the conditions of the loans should have been tailored to them or to smaller producers.

Contracts kept under a veil of secrecy

Agriculture remains underdeveloped and fragmented in Montenegro, which is estimated to have as many as 49,000 small farms.

The intention of taking the loan from the Abu Dhabi Fund was to provide incentives for export and employment in the farming sector, especially in the undeveloped north of the country.

http://www.vijesti.me/vijesti/ivanovic-obecao-2000-novih-radnih-mjesta-u-poljoprivredi-836726

Although the board of directors of the Fund seated in Abu Dhabi offered Montenegro a loan in June 2014, the government wanted first to negotiate a cut in the interest rate and a longer repayment period.

The agreement, therefore, was not signed until June 2015, under more favourable conditions – with an interest rate of 2.5 per cent, a grace period of four years and a repayment period of 17 years.

By the middle of 2017, the government had signed contracts with 11 companies for projects worth 23.2 million US dollars.

Only nine of the 11 them actually got any money; two did not get loans after the government conducted additional checks.

However, according to the government itself, by halfway through last year, only one of the nine companies, Vektra Jakic, which got a loan to produce wooden fuel bricks, had actually started production.

The loan terms favoured larger companies, which were asked to invest 25 per cent of their own funds for loans up to 3 million US dollars.

The specific conditions under which these loans were granted to various companies are unknown, however, because the individual agreements are not publicly available.

That is why it cannot be proven whether some companies violated the loan conditions, or whether they are running late with implementation.

The Ministry of Agriculture, now run by Milutin Simovic, has refused to show the contracts and accompanying documentation.

“The Investment Development Fund is in charge of the project, so they [the ministry staff] do not have the requested information,” it said.

Meanwhile, the Investment Development Fund rejected CIN-CG/BIRN’s request for information on the contracts, saying that “giving them [to the public] would have an adverse effect on the commercial and other interests of both the Fund and other contractual parties”.

Milorad Vujovic, Deputy Prime Minister at the time, from the ranks of the opposition, says he also failed to see the master agreement and its annexes, agreements and mortgage securities, despite asking to see them.

“Declaring these documents secret is … illegal because they do not meet any of the requirements of the Law on Secrecy of Information, and such a decision of the Investment Development Fund would have to be disputed before the Administrative Court,” he said.

He said he also suspected that the information was “deliberately made unavailable to hide the illegal use of funds from the public”.

However, the former Agriculture Minister, Petar Ivanovic, from the ruling Democratic Party of Socialists, DPS, claims the process of selecting companies was entirely transparent.

He says they received 32 applications and rejected more than half of them, because the companies - instead of applying for new and development projects – applied for a loan to repay previous debts or solve liquidity issues, which was not in line with project goals.

No power flowing – but interest rates rising

Some of the nine companies that were financed faced serious difficulties in the municipalities where they operated from the start.

Some of the projects are now in the final stage, while others are thinking of abandoning the loans because of the high interest rates they are paying due to the currency’s unfavourable exchange rate.

In the municipality of Bijelo Polje, Dragan Buric, owner of Milkraft, says he faced unresolved property-legal relations, there were no water connections, and he waited a year for the electricity connection.

He lost both time and, with each passing month, tens of thousands of euros of “hard-earned” money.

“I want to make something for Montenegro and I am greatly affected by what has been happening,” Buric told CIN-CG/BIRN at the seat of his company, GNC, in Podgorica.

He says he decided to invest in agriculture even though it is the most difficult sector of the economy.

“Serious companies did an analysis and a business plan, and estimated that the north of the country was best for this. When I saw Pavino Polje, I felt that was it,” he said.

The municipality of Bijelo Polje and the Ministry of Agriculture have confirmed that problems occurred in the realisation of this project, but say they have since been rectified. Buric himself now hopes that his dairy farm will be up and running by summer.

But it is not just electricity and water that have created problems for Buric. While he waited to start production, the US dollar rose in value.

When the companies took out loans indexed in dollars, their owners did not expect to lose tens of thousands of euros due to the rise in the dollar in just one year.

Milkraft is paying 70,000 euros in interest per year as it is, during the grace period. Because of exchange rate changes, he claims that he has already lost an additional 50,000 euros.

Cedomir Popovic, director of the company Carine, which is the sole owner of the company AgroCarine, also complains about the exchange rate changes.

“The amount of the principal debt went up from an initial 2.5 million US dollars to 2.56 million … So, in a year and a half, the negative exchange rate differences amount to about 60,000 dollars, or 51,000 euros,” Popovic said.

He now wonders whether such a loan agreement in the long run is profitable.

When the loan agreement was signed, he said, it was acceptable, given the interest rate and repayment period for his loan, which was set at 16 years, with a three-year grace period.

For now, despite the difficulties, Popovic says his company is settling its liabilities under the loan from the Abu Dhabi Fund. But the future is uncertain.

“It will soon be possible to get a loan under the same conditions with commercial banks, and without the risk of negative exchange rate differences, so the possibility of withdrawing from this loan agreement is not ruled out,” he said.

Dilemma of supporting big or small businesses

Although the decision was made to transfer the project from the Ministry of Agriculture in the middle of last year, the Investment Development Fund says it is still in the take-over, analysis and agreement phase with the Abu Dhabi Fund, surrounding the realisation of the loan.

However, it is known that the loan conditions will change and that the minimum size of a loan, now set at a million US dollars, will fall to 200,000 dollars.

http://www.gov.me/sjednice_vlade_2016/30

The government said the change reflects a wish to secure “a considerably wider scope of users”, and to adjust the conditions to loans’ “real absorption capacity”.

This is interpreted as an admission that the initial loan conditions overestimated the potential of Montenegro’s farmers.

Former Minister Ivanovic, under whose mandate the Fund was formed, still believes it was right to back bigger projects, which would then clear the path for smaller ones like icebreakers.

He doubts that small producers can spearhead the development of Montenegrin agriculture, manage the currency risks or provide guarantees for loans easily.

“Nowhere in the world are small producers driving agriculture forward. Whether someone likes it or not, this can only be done by the major players,” he said.

But, according to the agriculturalist Zeljko Vidakovic, the new concept is a better one. The loan from the Abu Dhabi Fund could have been a good locomotive had it been directed towards “ordinary farmers,” he believes.

However, he fears that Montenegrin agriculture is in such a poor condition that the new loan terms will also be difficult to fulfill, because they are still a stiff test for small producers.

“If you take a loan of 100,000 euros, you will have to provide guarantees worth 150,000, or usually 200,000, euros, so the collateral will always be 50 to 100 per cent of the value of the loan,” he noted.

“I fear that it would be a business barrier, exactly because of the collateral. Only a few farmers have high-value real estate in their villages, which they could mortgage,” Vidakovic added.

He says Montenegro needs a proper Agricultural Fund first. This would provide the guarantees for the farmers, and assess whether their pledged property is of any value.

It would also monitor any possible misappropriation of the funds, “so that the money does not go on buying cars, instead of tractors”.

Fund works in region as well as in Montenegro

The Abu Dhabi Fund is a state agency of the emirate, which mostly provides loans for financing economic and social projects throughout the world.

Apart from aiding development projects in agriculture, the Fund loaned 130 million US dollars to a water supply project in Montenegro.

https://www.adfd.ae/english/Countries/Pages/countrydetails_new.aspx?104

It funds similar projects in Serbia and Albania.

Some are content with their loans

At the end of November, CIN-CG/BIRN visited Mesopromet in Bijelo Polje, which got 3 million US dollars from the ADFD loan to modernise and expand its production of cured meats and fermented sausages.

Lejla Haskovic, from Mesopromet, said the funds had been used to get equipment and, in part, to finance permanent working capital.

“We are completely happy with the realisation of the contract as well as with the terms of the loan. The company invested 2 million euros of its own capital,” Haskovic said.

Agro Carine, from Podgorica, claims that, apart from the difficulties over the dollar exchange rate, no problems have arisen over the realisation of its project.

Up to now, they say they have built a restaurant for product tasting, procured agricultural machines and reconstructed the facilities for housing and farming sheep and hay.

A dairy still has not been built, nor has the water tank of 400 cubic meters, but they have been slowed down only by the short construction season.

By mid 2017, nine projects had received backing as part of the Abu Dhabi Project: Agro Carine, Vektra Jakic, Mesopromet, HM Durmitor, Milkraft, Eko-per, F.M.L., MI Goranovic and IM Gradina.

A government document, however, confirms that only one of them, Vektra Jakic, completed all works by the middle of last year.

http://www.gov.me/sjednice_vlade_2016/30

Gojaznost kod djece je jedan od najozbiljnijih zdravstvenih izazova današnjice, a osim što dovodi do dijabetesa i drugih hroničnih oboljenja, skopčana je i sa psihičkim problemima.

To je, u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), ocijenila šefica Svjetske zdravstvene organizacije u Crnoj Gori Mina Brajović. Ona kaže da su prekomjerna kilaža i gojaznost ključni rizici za nastanak hroničnih oboljenja - dijabetesa, kardiovaskularnih oboljenja i kancera. Te bolesti su vodeći uzroci umiranja i invaliditeta u Evropi, pa i u Crnoj Gori.

“Gojaznost tokom djetinjstva tijesno je povezana sa nizom problema tipa gastrointestinalni, muskuloskeletalni i ortopedski, apnea, kardiovaskularni i dijabetes tip 2. Štavise, emotivni efekat prati problem gojaznosti. Ne treba zaboraviti, gojaznost u djetinjstvu često je skopčana sa depresijom, stigmatizacijom, neadekvatnom socijalizacijom i lošim rezultatima u školi. Naučni dokazi upozoravaju da gojaznost u djetinjstvu povećava rizik gojaznosti, prijevremene smrtnosti i invaliditeta u zrelom dobu”, ističe Brajović.

Brajović je odgovorila CIN-CG da je ključni uzrok i okudač problema prekomjerne kilaže i gojaznosti neravnoteža između unijetih i utrošenih kalora.

“U velikoj mjeri ovo je posljedica i promjena u pogledu tipa i vrste hrane koja je dostupna, koja se promoviše djeci i koju mogu da priušte. Dešava se jedan zabrinjavajući proces širom svijeta, koji karakteriše povećani unos namirnica visoke kalorijske vrijednosti, sa visokim sadržajem masti, šećera i soli, a u principu su siromašne vlaknima, vitaminima, mineralima...”, ističe Brajović.

Ona kaže da je primjetno i da su djeca i adolescenti sve manje fizički aktivni, provodeći vrijeme pred ekranima računara, tableta i pametnih telefona.

“Djeca su sve više “pametna”, a gojazna. Nedovoljno su fizički aktivna. Iako nasljedni faktor nije zanemarljiv, ipak su dominantni uticaji spoljašne sredine”, zaključuje Brajović.

Prema podacima Akcionog plana za ishranu i bezbjednost hrane Crne Gore 2010-2014, tri četvrtine djece i adolescenata uzrasta između sedam i 19 godina imalo je zdravu, a 21,2 odsto prekomjernu težinu.

Iz Instituta za javno zdravlje, međutim, kažu da su nepravilne navike u ishrani konstatovane kod velikog broja djece. Tako je samo 49,4 odsto djece i adolescenata redovno pilo mlijeko. Dnevni unos svježeg voća prijavilo je 41,5 odsto djece koja idu u školu, a znatno manje u ruralnim područjima, njih 34,7 odsto. Svježe povrće svakog dana jede nešto više od trećine ispitane djece.

Iz Centra za zdravstvenu ekologiju Instituta za javno zdravlje kažu da gojazna djeca često imaju povišene vrijednosti krvnog pritiska ili masnoća u krvi. I oni potvrđuju da gojazna djeca u životu ranije i češće obolijevaju od hroničnih bolesti kao što su kardiovaskularne, karcionom, moždani udar, hipertenzija... Naglašavaju i da nepravilna ishrana može da rezultira i pretjerano niskom tjelesnom masom, razvojem anemije zbog nedostatka gvožđa i uopšte smanjenom otpornošću organizma.

Veliki broj roditelja i djece sa različitim problemima vezanim za nepravilnu ishranu posjetio je Ambulantu za ishranu Instituta za javno zdravlje, koja radi godinama. Iz Instituta kažu da se najčešće javljaju stručnjacima zbog gojaznosti i dodaju da se primjenjuje individualan pristup - svako dijete dobije savjete prilagođene uzrastu, zdravstvenom stanju i načinu života.

Tema gojaznosti među roditeljima otvara velike rasprave, a nerijetko i prepirke, pa se pokazalo da imaju oprečne stavove više nego u okviru bilo koje druge teme.

To kažu u Udruženju roditelji i poručuju kako su primijetili da kao roditelji nijesu dovoljno svjesni koliko su djeca svakodnevno izložena neadekvatnim namirnicama i koliko treba uticati na promjenu loših navika.

“Ako odete do bilo koje škole, u toku odmora, dovoljno će biti da pogledate šta djeca jedu za užinu. U školama se nalaze automati sa gaziranim pićima, grickalicama… Oko škola ili u njima su prodavnice koje nude razne nezdrave proizvode. Zaista smatramo da je neophodno, kako zbog gojaznosti tako zbog sveukupnog zdravlja djece, da učinimo nešto konkretno da se situacija promijeni”, kaže Kristina Mihailović iz Udruženja.

Ona ističe da su od Instituta za javno zdravlje tražili da se uključe u definisanje jelovnika đačke užine u Podgorici, koja je jedino u tom gradu organizovana, da bi djeci mogli da pošalju poruku šta i kako treba da jedu.

“Jesu napravljeni pomaci u kvalitetu te užine, ali vjerujemo da ima još dosta mjesta za unaprjeđenje. A sve to može da se očekuje onda kada država bude odlučila da joj je to priorotet i kada bude obezbijedila novac za te svrhe. Nama se čini da se o tome za sada ni ne razmišlja”, zaključuje Mihailović.

Ne preskakati doručak nego slatkiše

„Doručak treba da se komponuje od energetski bogatih i lako svarljivih namirnica iz grupe integralnih žitarica punog zrna i mliječnih napitaka sa dodatkom lako svarljivih animalnih bjelančevina (jaje, sir, ćureća šunka) i vidljivh masti („soft“ margarin, mladi kajmak) uz dodatak svježeg voća i povrća“, ističu iz Instituta za javno zdravlje. To, kako kažu, treba posebno naglasiti starijoj školskoj populaciji koja najčešće iz želje da se ne udeblja preskače doručak, ne znajući da će za njihovo varenje i prijepodnevne aktivnosti biti utrošeno više energije nego što je kalorijski kapacitet tih namirnica. Iz Instituta poručuju da bi djeca trebalo svakodnevno da konzumiraju kuvani obrok od povrća i mesa za ručak, koji uglavnom ne vole i radije ga zamijene sendvičom.

Djeca školskog uzrasta bi trebalo da imaju pet obroka dnevno - tri glavna i dva međuobroka, koje treba uzimati u pravilnim vremenskim razmacima. Doručak je, kažu iz Instituta, izuzetno važan obrok koji se ne smije preskočiti.

Iz Instituta poručuju da je osnovno pravilo da u dnevnoj ishrani bude zastupljena bar po jedna namirnica iz svake grupe. Kažu da osnovu ishrane čine proizvodi od žitarica, uključujući pirinač, tjesteninu i hljeb, jer su odličan izvor vitamina B i mineralnih materija. Djeci svakodnevno poručuju dosta povrća, naročito zelenog, koje je najkorisnije jesti svježe, ili bareno. Treća stepenica piramide su mlječni proizvodi, bogati bjelančevinama, dok su na samom vrhu namirnice koje imaju visok procenat masti, šećer i so i treba ih uzimati u malim količinama.

Iz Instituta poručuju da slatkiši i šećerni koncentrati ne smiju da budu samostalan obrok i u dnevnom energetskom unosu da pređu 10 odsto.

Ana KOMATINA

A fifteen year old girl, originally from Kosovo, has already been “married” three times, and she has now been expecting with her last arranged husband. However, courts dropped the charges against her father, marriage contractor, and her second husband, for contracting a child's forced marriage, on the grounds of the lack of evidence.

The girl ran away from home when she was 13, to live with her boyfriend (17). They were together just for a month. She had to leave him because her boyfriend’s family did not want to pay her father for “marriage”. Soon, her father arranged a new marriage with a boy from Montenegro, recommended by a relative through Facebook.

According to her testimony, she illegally crossed the border with her father, who brought her to the next husband. The father was paid a thousand Euro by her father-in-law for this arrangement. It was agreed that equal amount would be paid out upon his next visit to his daughter.

The marriage lasted for about six months. The girl was a victim of various forms of violence by her husband, brother-in-law and father-in-law. She states that she was often hungry and beaten up by everyone. She also claims that she was forced by her brother-in-law to have sexual intercourse with him. She was threatened by her disabled father-in-law to have sex with him as well. Since the remaining thousand euros agreed for her marriage was never paid and after her complaints about the violence she was exposed to, her father reported the case to the police.

She was then taken to a shelter for victims of trafficking in Montenegro, where she spent two months. The police detained her husband and father. The procedure for the criminal offense of trafficking in human beings (contracted marriage) was initiated against her father. The court released him, stating that her testimony was insufficiently supported by evidence, and that there was no witness that such thing ever happened.

She then returns to Kosovo where she begins to live in a shelter for victims of trafficking and undergoes a (re)integration programme. A few months later, when she left the shelter, her father sold her again to a 42-year old man. She is currently expecting.

A painful story of the girl was told to a journalist from the Centre for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG) by the President of the Montenegrin Women's Lobby Aida Petrovic, who is managing Shelter for Victims of Trafficking. The case of the young Roma girl is just one of many which either did not get to court or ended up by acquitting oppressors and exploiters.

Despite still being recognized as a country of origin, transit and final destination of trafficking in human beings, no final judgement has been made by courts in Montenegro in the last three years, while only one case was processed in the aforementioned period. The competent institutions put the blame on each other and even victims for such a defeating outcome.

In the last 13 years, 34 people have been convicted in Montenegro for the criminal offense of trafficking in human beings, while five have been finally acquitted of the charges. In the same period, 38 victims of trafficking were registered, of which 11 were men and 9 were minors. However, according to the Montenegrin Women's Lobby, which is leading the Shelter for Victims of Trafficking, 177 potential victims were staying there in the last 13 years, of which 69 were minors. Apart from eight domestic ones, other victims were foreign nationals between 12 and 45 years old. The crimes committed against them concerned labour and sexual exploitation, unlawful marriages and forced begging. Apart from Montenegro, the victims came from Serbia, Kosovo, Bosnia and Herzegovina, Ukraine and Bangladesh.

In the same thirteen-year period, the police filed 21 criminal charges for trafficking in human beings, while the prosecution filed 20 indictments against 59 persons. The convicted were mostly men from 30 to 60 years old, originating from Montenegro, Serbia, Kosovo, Albania, Croatia and Ukraine. Article 444 of the Criminal Code of Montenegro prescribes a prison sentence of one to fifteen years for trafficking in human beings. If the victim is underage, the minimum penalty is three years. According to the legal definition, trafficking in human beings includes sexual and labour exploitation, abuse of children in pornography, trafficking in human organs and stem cells, forced marriage...

EC: There is trafficking, but there are no jugements

The latest European Commission document for chapters 23 and 24 states that there has not been a single prosecution for trafficking in human beings or a final verdict since 2015. It is also stated that many potential trafficking cases are being investigated and prosecuted under other offenses, such as brokering in prostitution and people smuggling.

Meanwhile, one case of a sexual exploitation of a 12-year-old child has been prosecuted. The High State Prosecutor's Office filed an indictment for trafficking in human beings in July last year against two Montenegrin citizens and it has recently been confirmed. The Office for the Fight against Trafficking in Human Beings confirmed to CIN-CG that the Prosecution recognized trafficking in that case, although the criminal charges were filed for rape.

The EC document points out that the main reason for the lack of verdicts is the absence of identified victims of trafficking in Montenegro due to poor capacity at the level of the specialized unit in the Police Directorate, lack of proactive investigations, difficulties with gathering the necessary evidence, lack of awareness on the variety of existing forms of trafficking in human beings. “It is necessary to work more systematically in multidisciplinary teams (especially with the Labour Inspectorate and social workers), and the need for better cooperation between NGOs and police units so as to improve their mutual cooperation and referral of cases to the police by NGOs”, it is stated in EC document. It is also stated that there is still a reluctance of potential victims to act.

The previous EC and State Department (SD) reports pointed out an inadequate number of cases, which discourages victims from reporting trafficking. In the US government report, which refers to the period from April 2016 to March 2017, Montenegro was granted the status of “a country on the Watch List”. Draft paper.

Begging and forced marriages most frequent

“Premature, contracted marriages and begging are recognized as one of the biggest problems”, said Zoran Ulama, Head of the Office for the Fight against Trafficking in Human Beings. He states that the efforts of the Office have not been recognised enough due to a small number of identified victims. Ulama admits that in previous years the Office relied mostly on victims’ testimony, ignoring material evidence, which often turned out insufficient for the court. He added that their priority in the future is to identify victims and strengthen professional capacities of employees in state institutions dealing with this problem.

“Regional cooperation, awareness raising and capacity building are needed. We did a lot in the field of education, especially regarding police. The focus of the activity should be on the local level as much as possible”, Ulama told  CIN-CG.

He assessed that Montenegro is primarily a country of transit, and occasionally a country of origin and an ultimate destination for trafficking in human beings.

Aida Petrović claims that there is no progress concerning the identification of victims, and that judicial institutions do not recognize the issue of trafficking in the right way. In her opinion, the centres for social work are the weakest link in the victim protection system.

“Minors should not stay in the shelter. The centres for social work are obliged to appoint guardians, but they cannot be reached on weekends, holidays etc”, Petrović pointed out.

However, Goran Kuševija, Director General for Social Welfare and Child Protection at the Ministry of Labour states that this is not true, and that the procedure for appointing a temporary guardian is concerned urgent, while the centres have on-call duty during holidays and on weekends.

“We have excellent cooperation with the Office for the Fight against Trafficking in Human Beings and we frequently organize joint meetings”, Kuševija said to CIN-CG.

The National Office now under the jurisdiction of the Ministry of Interior

The National Office for the Fight against Trafficking in Human Beings is now under the jurisdiction of the Ministry of Interior. Ulama believes this is not a good solution: “The Ministry of Interior (MoI) did not recognize us in the right way. The Office must have a great deal of independence in decision-making, especially in financial terms”. He explains that the Office now encounters many administrative barriers, and that they are not allowed to do anything without the approval of the Minister of Interior.

“This is a part of organized crime. For example, if a victim appears at 2 or 3 am, I am obliged to provide a taxi, and I can no longer do so without the approval. I told the Minister that maybe I should not be head of this team. I have been a head of the Office for seven years, my term of office expires in September, but if nothing changes I will leave sooner”, Ulama said. He adds that the national coordinators in the region are highly positioned in the system as deputy ministers, state secretaries, ambassadors... “The high positioning of national state coordinators shows readiness and dedication to fight trafficking”, Ulama stated.

CIN-CG tried to get an answer to why the Office went under the jurisdiction of the MoI in spite of the recommendations of the Council of Europe and the European Commission on the need to strengthen this body, as well as if that is preventing the work of this body. Both MoI and Ministry of Justice, as well as Ministry of Public Administration, have declared themselves incompetent, referring to each other.

More or less a secret shelter

Although it could unofficially be heard that the shelter for victims is not completely safe, and that the site is well known to many, Ulama points out that everything is under control. It is situated in “a more or less secret location”, and the victims enjoy protection in every sense. A free SOS line (116666) is available 24 hours a day at the shelter.

“We are considering a different model. Rent for the shelter, which is empty most of the time, is very high. That is why we are trying to find a better solution. We are considering with the Ministry of Labour and Social Welfare the idea to rent a flat or some other accommodation upon the arrival of a victim,” Ulama stated.

Norwegian example of the fight against begging as a role model

The child begging opens doors to many forms of trafficking, although it is not a criminal offense per se.

Ulama pointed out that the Office carried out a research, which showed that the biggest child exploiters were their parents.

“There may have been some failures in that field, and the centres for social work would return children to their parents, i.e. their exploiters”, Ulama stated.

He adds that Norway has resolved the problem of the child begging in an interesting way. They adopted amendments to the law, stipulating that giving money on the street is an offense. In addition, a campaign was organized simultaneously. They printed stamps available on all tobacco shops, so instead of giving money, those who want to help can buy a stamp, intended exclusively for children beggars, who can go with this card exclusively to the Centre for Social Work.

“The Centre provides them with all the necessary assistance and protection; they are also obliged to invite parents or guardians, who undergo educations themselves for a certain period. When a child comes home with that stamp, instead of money, they no longer have a motive to send them to the street”, said the head of the Office, adding that we would try to follow the example of Norway.

USA: Far from standards

The State Department report covered 188 countries divided into three groups. The first group includes countries that fully meet international standards for the fight against trafficking in human beings, the second one includes those that do not meet the international standards, but make efforts to combat the problem, and the third one includes countries that do not meet international standards and do not make enough efforts to combat trafficking in human beings. Montenegro remained in the second group, but it was downgraded to Tier 2 Watch List.

The report stresses that the Montenegrin Government does not fully meet the minimum standards for the elimination of trafficking in human beings, and that Montenegro is a source, transit and destination country for sex trafficking and forced labour.

“Victims of sex trafficking indentified in Montenegro are primarily women and girls from Montenegro, neighbouring Balkan countries, and, to a lesser extent, other countries in Eastern Europe. Sex trafficking victims are exploited in hospitality facilities, bars, restaurants, night clubs and cafes. Children, particularly Roma and Albanians, are subject to forced begging. Romani girls from Montenegro reportedly have been sold into marriages in Montenegro, and, to a lesser extent, in Kosovo, and international organized criminal groups occasionally subject Montenegrin women and girls to sex trafficking in other Balkan countries”, it reads, among other things, in the US Government report.

https://www.state.gov/documents/organization/271343.pdf

About two and a half million people in the world are victims of trafficking each year and criminal organizations involved in human trafficking earn about three billion dollars a year.

Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) i Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) su u posljednjih pet godina (2013–2017) za povjerljive nabavke potrošili više od osam miliona eura. Uz specifičnu opremu potrebnu za bezbjednost države i građana, ova dva državna organa ispod vela tajne provukla su i nabavku običnih računara i štampača, putničkih automobila i automobilskih guma. U većini slučajeva na tenderima nije bilo konkurencije, jer se javljao po jedan dobavljač.

Ministarstvo odbrane do zaključenja ovog istraživanja nije dostavilo odgovore o utrošenoj sumi za povjerljive nabavke.

Uprkos velikoj sumi novca koja se troši tajno, zakonski okvir u Crnoj Gori još ne poznaje jedinstven pristup kojim bi se uredila ova oblast. Izvor mogućih problema i zloupotreba je i što se ova oblast sve više uređuje podzakonskim i internim aktima, koji su uglavnom nedostupni javnosti.

Povjerljive nabavke podrazumijevaju nabavku robe, usluga i radova, poput oružja, municije i druge specijalne opreme koja se koristi za zaštitu i bezbjednost države i građana. Prema podacima dobijenim iz ANB-a, za ove namjene 2013. godine utrošeno je 289.947 eura, a 2014. nešto manje – 154.635 eura. Tokom 2015. godine ANB je na ovaj način potrošila 329.745 eura. Vrijednost javnih nabavki Agencije tokom 2016. bila je 445.784 eura, a povjerljivih - četiri puta više, čak milion i 953.086 eura. Izvori CIN-CG iz bezbjednosnih krugova, kažu da je te godine ANB kupila uređaje za praćenje i prisluškivanje. Podatke o prošlogodišnjim troškovima za povjerljive nabavke za prošlu godinu iz Agencije nijesu dostavili.

Za razliku od ANB-a, u kojoj se dešava da vrijednost povjerljivih nabavki premaši javne, u MUP-u se one kreću oko četiri odsto u odnosu na transparentnu kupovinu . Izuzetak je 2015. godina kada su povjerljive nabavke MUP-a iznosile gotovo milion i po eura. Više osoba iz bezbjednosnih službi je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) potvrdilo da je te godine kupljen AFIS sistem, kojim se provjeravaju lične karte i na osnovu otisaka prstiju utvrđuje da li ima duplikata ili lažnih identiteta. Najveći iznos povjerljivih nabavki u MUP-u, ipak, zabilježen je prošle godine, čak 2.528.761 eura.

U sistemu u kome se dešavaju nezakonitosti i prilikom sprovođenja javnih tendera, ta opasnost je veća kod povjerljivih nabavki, jer se novac građana troši daleko od očiju javnosti i uz nedovoljnu kontrolu.

,,Osim što su povjerljive prirode, ove nabavke su takođe javne, zato što se nabavljuju javnim novcem – novcem građana, ali i zbog toga što što je riječ o javnom, državnom poslu -  sklapanju ugovora za nabavku između države i privatnih firmi'', kaže za CIN-CG Ana Đurnić, istraživačica javnih politika Instituta alternativa.

Ona objašnjava da je priroda povjerljivih nabavki negdje između javnog i tajnog: ,,Postoji potreba da javnost zna na koji način se troši ovaj novac i da li se njime dobro upravlja sa jedne strane, ali i potreba da se zaštite informacije o ovim nabavkama iz bezbjednosnih razloga. Međutim, svaka vrsta kontrole zainteresovane javnosti, građana i civilnog društva, u ovoj oblasti je vrlo ograničena. Čak ni akti kojima se uređuju postupci povjerljivih nabavki, po pravilu, nijesu dostupni''.

Pored toga što nema uvid u to šta se povjerljivo nabavlja, javnost ne zna i koje se procedure primjenjuju, te da li se one sprovode uz poštovanje opštih načela konkurentnosti, jednakog tretmana svih učesnika procesa i nediskriminacije koja propisuju direktive Evropske unije koje regulišu ovu oblast.

Zakon o javnim nabavkama koji je usvojen 2014. godine, u poglavlju Nabavke u oblasti odbrane i bezbjednosti, propisivao je koje su bezbjednosno-odbrambenog karaktera – nabavka vojne opreme, bezbjednosno osjetljive opreme, robe, usluga i radova koji su direktno povezani sa vojnom i bezbjednosno osjetljivom opremom, usluga i radova za vojne namjene i bezbjedonosno osjetljivih usluga i radova. Zakon je određivao i koje se procedure mogu primijeniti na ove nabavke, na koji se način štite podaci u vezi sa postupcima, kako se zaključuje ugovor i sprovode ugovorne obaveze, na koji će se način osigurati bezbjednost robe i slične detalje.

Izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama iz juna prošle godine, međutim, nabavke u oblasti bezbjednosti i odbrane svele su se na dva zakonska člana. Jedan propisuje da će se vrste postupaka i način njihovog sprovođenja za nabavku opreme, robe, usluga i radova koji su direktno povezani sa vojnom i bezbjednosno osjetljivom opremom, kao i usluga i radova urediti propisom Vlade, za sve naručioce koji sprovode ove nabavke. A to su Ministarstvo odbrane, MUP i ANB. Propis Vlade još nije usvojen, iako je rok od šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona, istekao krajem 2017. godine.

Drugi član ovog zakona propisuje vrlo širok opseg izuzetaka od primjene pomenutog propisa Vlade. To, između ostalog, podrazumijeva da se ni podzakonski akt neće primjenjivati ukoliko je procijenjena vrijednost nabavke jednaka ili manja od 20 hiljada eura za robe i usluge, odnosno od 40 hiljada eura za radove. Zakon sada propisuje da će se izuzeci urediti diskreciono - internim aktima naručilaca.

Institutu alternativa, koji je nastojao da kroz zahtjeve za slobodan pristup informacijama dođe do ovih dokumenata, iz MUP-a su odgovorili kako povjerljive nabavke sprovode na osnovu “Uputstva o načinu utvrđivanja potreba za nabavkom i postupku sprovođenja povjerljive nabavke”  iz 2014. godine, koje je potpisao tadašnji ministar Raško Konjević. Namjerno ili slučajno, oni su priznali da su svjesni kako je ovaj akt sada neusklađen sa Zakonom o javnim nabavkama. Uz podatke o iznosu povjerljivih nabavki, Institutu alternativa proslijedili su i odgovor Službe za finansije, opšte i pomoćne poslove. U njemu se navodi: „U prilogu dostavljam tražene podatke za izvršene povjerljive nabavke, sa napomenom da iste nijesu vršene u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, pa samim tim mislim da ih ne treba prosljeđivati“. Ova neusklađenost nije omela MUP da prošle godine na povjerljive nabavke potroši rekordnih dva i po miliona eura.

Prema Zakonu o ANB, postupak sprovođenja ovih nabavki uređuje se diskreciono, aktom direktora Agencije. Pravilnik o postupku sprovođenja povjerljivih nabavki u ANB-u,ima oznaku „INTERNO“. Ovaj akt usvojen je 8. decembra 2015. godine, a njegova tajnost, prema zakonu, važi dvije godine. Institutu alternativa, krajem decembra prošle godine, ANB je odbio pristup ovom dokumentu iako je istekao rok tajnosti.

Rijetka svjedočanstava, o tome što se sve naručuje putem povjerljivih nabavki su izvještaji Državne revizorske institucije (DRI) – za ANB rađeni su za 2011. i 2015, a za MUP kontrola je obuhvatila 2008. i 2014. godinu. ANB je, uz saglasnost Vlade, 2015. nabavila 11 automobila, na osnovu dvogodišnjeg ugovora o lizingu ukupne vrijednosti 349.334 eura. Uz to je za 57.308 eura kupila kompjutersku opremu – desktop i laptop računare i štampače. Kako su tehničke karakteristike automobila u skladu sa standardima putničkih vozila visoke srednje klase, DRI je utvrdila da oni, kao ni kupljena kompjuterska oprema, ne mogu imati tretman specijalne opreme. Zato je nije trebalo kupovati putem povjerljivih, već u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama, nalaz je DRI-a iz revizije ANB-a za 2015. godinu. (http://www.dri.co.me/1/doc/30.05.KONA%C4%8CNI%20%20IZVJE%C5%A0TAJ%20O%20REVIZIJI%20ANB-a%20.pdf)

Od 20 realizovanih postupaka povjerljivih nabavki 13 je sprovedeno na osnovu jedne pristigle ponude, navodi DRI u izvještaju o reviziji MUP-a za 2014. godinu. MUP je te godine u postupcima povjerljivih nabavki kupovao i ono što nije definisano kao sredstva posebne namjene, poput putničkih kombi vozila i auto guma. (http://www.dri.co.me/1/doc/Izvje%C5%A1taj%20o%20reviziji%20Ministarstva%20unutra%C5%A1njih%20poslova%20.pdf)

Senator DRI dr Branislav Radulović, koji je posljednjih 10 godina radio revizije MUP-a, ANB-a i Ministarstva odbrane, za CIN-CG, objašnjava kako bi ,,povjerljive nabavke trebalo da se sprovode u skladu sa posebnim internim aktom naručioca, koji su dužni da donesu u skladu sa  čl. 116 b Zakona o javnim nabavkama”.

,,Upravo nedostatak ili nepotpunost ovih internih akata kojim se bliže propisuje postupak za sprovođenje povjerljivih nabavki i definiše šta može biti predmet povjerljive nabavke, predstavlja glavni problem u ovoj oblasti na koju je, u ranijim revizijama, između ostalog,  ukazala DRI'', izjavio je Radulović za CIN-CG.

Nadležni u ANB-u i MUP-u nijesu odgovorili na pitanje CIN-CG, o tome da li su ispunjene preporuke revizora i na osnovu kojih akata se sada sprovode povjerljive nabavke. Odgovor je stigao jedino od skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu. U dopisu koji je potpisao predsjednik Odbora Obrad Mišo Stanišić, navedeni su linkovi sa sjednica na kojima je raspravljano o izvještajima DRI-a i razmatrani završni budžeti za Ministarstvo odbrane, MUP i ANB. „Odbor se upoznao sa realizacijom obaveza ANB-a iz preporuka koje je DRI dala u Konačnom izvještaju, što Odbor cijeni kao odgovoran i profesionalan odnos prema istim’“, uobičajene su formulacije, poput ove koja se navodi u izvještaju iz decembra 2016.

,,Odbor za bezbjednost i odbranu, u skladu sa Zakonom o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane, od 2011. godine, kada je ovaj zakon stupio na snagu, redovno razmatra sve izvještaje DRI o finansijskom i drugom poslovanju organa i institucija u oblasti bezbjednosti i odbrane. Do sada je u svim slučajevima, svojim zaključcima, podržao sve preporuke DRI i dodatno obavezao subjekte revizije na njihovu realizaciju’’, kaže Radulović.

Iz DRI su najavili da će tokom ove godine kontrolisati kako je MUP reagovao na njihove preporuke.

Vojska kupuje i ne priznaje

Ministarstvo odbrane u odgovorima CIN-CG tvrdi da ne sprovodi postupke povjerljivih nabavki od maja 2015. godine, navodeći da je tada prestala da važi Uredba o spoljnoj trgovini sredstvima za posebne namjene, kojom su bile propisani ovi poslovi.

Prema nalazu DRI-a, na drugoj strani, Ministarstvo odbrane je u 2016. godini sprovelo četiri postupka nabavke, od čega su se dva odnosila na bezbjednosno osjetljivu opremu. Revizor ističe kako nije mogao da provjeri proceduru.

,,Državni revizor nije mogao utvrditi da li se i na koji način planiraju nabavke na koje se ne primjenjuje Zakon o javnim nabavkama (povjerljive nabavke), kako teče sam postupak i izvještavanje o predmetnim nabavkama, jer ne postoje akti kojima je navedeno propisano'', piše u izvještaju revizora objavljenom u junu 2017. godine. (http://www.dri.co.me/1/doc/Izvjestaj%20o%20reviziji%20Upravljanje%20i%20raspolaganje%20imovinom%20koju%20koristi%20MO.pdf)

Još u novembru 2015. godine, postupajući po preporukama DRI-a, održan je sastanak u Ministarstvu unutrašnjih poslova, kojem su prisustvovali predstavnici MUP-a, Ministarstva odbrane i Uprave za javne nabavke. Zaključeno je da se novim zakonom o javnim nabavkama definiše pojam, predmet i postupak povjerljivih nabavki, a da se do tada donese uredba koja bi bila osnov za sprovođenje procedure kupovine, kao i da se formira radni tim za njenu izradu.

Očigledno da preporuka o donošenju uredbe nije sprovedena. U Ministarstvu odbrane su, za CIN-CG, naveli da sopstveni „Plan mjera i aktivnosti za praćenje i sprovođenje otklanjanja nedostataka utvrđenih revizijom DRI-a“, u dijelu koji se odnosi na povjerljive nabavke, takođe ne sprovode od maja 2015. godine.

“Početkom decembra prošle godine tražili smo ovom ministarstvu podatke o potrošnji za povjerljive nabavke za proteklih pet godine i još ih nismo dobili. Za propis kojim bi se regulisala ova oblast, a za čije je usvajanje rok istekao u decembru prošle godine, odgovorili su nam da je “u postupku izrade”. Cijeli sistem povjerljivih nabavki je toliko zatvoren da se ne može doći ni do osnovnih podataka. Takva netransparentnost omogućava velike zloupotrebe, a česte izmjene zakona i podzakonskih akata koji regulišu ovu oblast tome u velikoj mjeri doprinose. Ministarstvo odbrane ima odgovornost da pripremi podzakonski akt i predloži ga Vladi na usvajanje ne samo za sebe, već i za druge organe koji sprovode povjerljive nabavke, zbog čega ovakvo postupanje i netransparentnost dodatno zabrinjava”, kaže Ana Đurnić.

Predrag NIKOLIĆ