Biznismen Dragan Burić, uprkos odličnom engleskom, već dugo ima problema da objasni svojim američkim partnerima i prijateljima zašto projekat, u koji je u Crnoj Gori uložio 13 miliona eura, sve do nedavno nije mogao da pokrene zbog –struje.

Iako je projekat izgradnje štala i mljekare predviđao da još u martu prošle godine potekne 60.000 litara mlijeka dnevno, ispriječili su se administrativni problemi u opštini Bijelo Polje, dovođenje vode i struje do lokacije.

„Kažem im da je Crna Gora beba koja tek puzi i njegujemo je... Polako će krenuti da hoda, a brzo i da ide kako treba“, kaže ovaj crnogorski počasni konzul u Panami.

Štale i hale u ogromnom kompleksu u Pavinom Polju, na putu između Bijelog Polja i Pljevalja, zvrje prazne. Da nijesu samo zaboravljene kulise nekog davno snimanog filma, opominje stražar i novi tek postavljeni transformator za struju.  I jarbol sa crnogorskom zastavom.

Tokom 2015. i 2016. godine ta zdanja uistinu su bile scena za česta televizijska snimanja i promociju velikog kreditnog projekta za razvoj poljoprivrede, podržanog sa 50 miliona dolara od Abu Dabi Fonda za razvoj, ADFD.

Burić je sa svojom kompanijom „Milkraft“ bio idealan primjer. Prije nego što je tadašnji ministar poljoprivrede Petar Ivanović doveo kamere i diplomate iz Abu Dabija, on je već kupio zemljište, obezbijedio dozvole i podigao zgrade buduće savremene farme za 420 krava, postrojenja za mužu i teljenje.

Ugovor o kreditu od tri miliona dolara sa Burićem, Ministarstvo je potpisalo krajem 2015. godine, završetak radova najavljen je za kraj 2016. godine, a početak proizvodnje za mart prošle godine.

Još osam kompanija finansirano je iz kredita Abu Dabi Fonda, koji je dodijeljen crnogorskoj državi u junu 2015. godine, u visini od 50 miliona dolara.

Pompezno najavljen, ovaj kredit je bio namijenjen uglavnom velikim igračima na tržištu od kojih se očekivalo da postanu zamajac razvoja i izvoza za inače usitnjenu crnogorsku poljoprovredu.

Ali, i kad je bilo novca, ideja i preduzetnika, to nije pomoglo u sudaru sa administrativnim barijerama, nesređenim planskim dokumentima i skromnim kapacitetima lokalnih zajednica, pokazuje istraživanje CIN-CG/BIRN.

To je proizvelo kašnjenja, nepotrebne troškove zbog odlaganja proizvodnje, skladištenja opreme, dok su nekima dugovi narastali zbog kursnih razlika nastalih jačanjem dolara.

Pokazalo se da Crna Gora u poljoprivredi još nema dovoljno dobrih ideja i preduzetnika koji u relativno kratkom vremenu mogu da realizuju velike projekte i da uz milion do tri miliona dolara kreditne podrške pruže čvrste garancije i da sami ulože značajne sume.

Do juna prošle godine, od 50 miliona, dodijeljeno je kroz kredite 23 miliona dolara. Tada je Vlada donijela odluku da izmjesti Fond iz resornog ministarstva i prebaci ga u nadležnost Investiciono-razvojnog fonda. Uslovi kreditiranja su promijenjeni da bi i mali proizvođači mogli da se uključe.

Svi podaci proglašeni su tajnom, uključujući i nalaze interne i eksterne revizije.

Dok se čeka da zaživi nova kreditna linija, preko Investiciono-razvojnog fonda, podijeljena su mišljenja eksperata o tome da li je početna strategija podrške velikim preduzećima uopšte bila dobra, ili su uslovi kreditiranja trebalo da budu prilagođeni  manjim proizvođačima.

Ugovori pod velom tajne

Poljoprivreda Crne Gore je nerazvijena i usitnjena. Agrobudžet za 2018. godinu procjenjuje da postoji čak 49.000 malih gazdinstava.

Otuda je kredit od Abu Dabi Fonda uzet sa namjerom da se da podsticaj poljoprivredi, izvozu i zapošljavanju u tom sektoru  (http://www.vijesti.me/vijesti/ivanovic-obecao-2000-novih-radnih-mjesta-u-poljoprivredi-836726), posebno na sjeveru zemlje.

Iako je Upravni odbor Fonda sa sjedištem u Abu Dabiju odobrio još u junu 2014. godine ponudu za kredit, Vlada Crne Gore je pregovarala i uspjela da smanji kamatnu stopu i produži rok vraćanja,  pa se ugovor sa tim Fondom potpisuje tek u junu 2015. godine pod povoljnijim uslovima - kamatna stopa od 2,5 odsto, grejs period od četiri godine i rok vraćanja od 17 godina.

Do sredine prošle godine, država je potpisala ugovor sa 11 kompanija, za projekte vrijedne 23,2 miliona dolara, od kojih je devet dobilo novac. Dvije kompanije su ostale bez kredita, nakon što je država uradila dodatnu provjeru.  Prema podacima Vlade, do sredine prošle godine samo je kompanija Vektra Jakić, koja je dobila novac za proizvodnju peleta, počela sa proizvodnjom.

Uslovi kreditiranja favorizovali su veće kompanije od kojih se tražilo da ulože 25 odsto svojih sredstava, dok je visina kredita bila od milion do tri miliona dolara.

Pod kojim uslovima su krediti tačno dati različitim kompanijama, nije poznato, jer pojedinačni ugovori nijesu dostupni javnosti. Otuda se ne može procijeniti da li su pojedine kompanije prekršile uslove kreditiranja, te da li kasne u implementaciji.

Ministarstvo poljoprivrede, kojim sada rukovodi Milutin Simović, odbilo je da stavi na uvid ugovore i prateću dokumentaciju, uz obrazloženje da je „Investiciono-razvojni fond zadužen za realizaciju projekta i da nijesu u posjedu traženih informacija”.

I Investiciono-razvojni fond je odbio zahtjev CIN-CG/BIRN-a uz objašnjenje „da bi njihovo davanje izazvalo štetne posljedice po komercijalne i druge interese, kako Fonda, tako i ugovornih strana“.

Milorad Vujović, potpredsjednik Vlade u to vrijeme, iz opozicionih redova, kaže da je i sam  tri puta bezuspješno tražio da dobije uvid u osnovni ugovor i njegove anekse, ugovore o zalogama i hipotekarnim obezbjeđenjima.

„Proglašavanje ove dokumentacije tajnom svakako je nezakonito, jer ne ispunjava nijedan od uslova iz Zakona o tajnosti podataka i takva odluka Investiciono-razvojnog fonda bi morala biti osporena pred Upravnim sudom“, kazao je on.

On takođe sumnja da su te informacije „svjesno činjene nedostupnim, kako bi se od javnosti sakrile zloupotrebe“.

Bivši ministar poljoprivrede Petar Ivanović, iz vladajuće Demokratske partije socijalista, tvrdi da je proces izbora kompanija bio transparentan. On je kazao da su tada dobili 32 aplikacije i da su više od pola morali da odbiju, jer su firme koje su aplicirale umjesto za razvojne i nove projekte tražile novac za vraćanje prethodnih dugova ili rješavanje pitanja likvidnosti, što nije u skladu sa ciljem projekta.

Bez struje i vode, a kamate rastu

Od devet kompanija koje je Ministarstvo finansijski podržalo, neke su se u startu sočile sa ozbiljnim problemima u opštinama u kojima posluju, nekoliko projekata je u završnoj fazi, a ima i onih koji razmišljaju da odustanu od kredita zbog visokih kamata koje plaćaju zbog nepovoljnih kursnih razlika.

Vlasnik „Milkkrafta“ Dragan Burić kaže da je u opštini Bijelo Polje naišao na neriješene imovinsko-pravne odnose, nije bilo priključka za vodu, a godinu dana je čekao da dobije struju. Zbog toga je izgubio ne samo vrijeme nego i desetine hiljada eura svakog mjeseca, novca koji je „krvavo zaradio“.

„Želio sam da napravim nešto za Crnu Goru i mnogo me pogađa što se ovo dešava“, rekao je Burić u razgovoru za CIN-CG/BIRN, u sjedištu još jedne njegove firme „GNC“ u Podgorici.  On kaže da je odlučio da investira u najtežu branšu koja postoji – poljoprivredu.

„Ozbiljne kompanije su napravile analizu i biznis plan i procijenile da je sjever države najbolji za to. Kada sam vidio Pavino Polje, osjetio sam da je to pravo“, kaže on.

Iz Opštine Bijelo Polje i Ministarstva poljoprivrede potvrdili su da su postojali problemi u realizaciji ovog projekta, ali da su oni otklonjeni. Burić se sada nada da će nakon svega, projekat biti završen do ljeta.

Nijesu samo struja i voda bili problem za Burića. Dok je čekao da počne proizvodnju, dolar je rastao.

Kada su kompanije uzele kredite u dolarima, njihovi vlasnici tada nijesu slutili da će za godinu dana zbog jačanja dolara izgubiti desetine hiljada eura.

Burićeva kompanija „Milkraft“ godišnje u grejs periodu na ime kamata plaća 70.000 eura. Ali, zbog kursnih razlika, tvrdi, već je u gubitku dodatnih 50.000 eura.

Na problem sa kursnim razlikama žali se i Čedomir Popović, izvršni direktor kompanije „Carine“, koja je stoprocentni vlasnik firme „Agro Carine“.

„Iznos glavnog duga sa početnih 2,5 miliona dolara povećao se na 2,56 miliona. Dakle, za godinu i po negativne kursne liste, razlike iznose oko 60.000 dolara ili 51.000 eura“, rekao je Popović. Zbog toga se pita da li je takav kreditni angažman, dugoročno posmatrano, isplativ za korisnika.

U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, kaže on, kreditni angažman je bio prihvatljiv, s obzirom na kamatnu stopu i na to da mu je odobren rok vraćanja od 16 godina, uz grejs period od tri godine.

„Ubrzo će se kod poslovnih banaka moći dobiti kredit pod istim uslovima i to bez rizika od negativnih kursnih razlika, pa se ne isključuje mogućnost odustajanja od ovog kreditnog aražmana“, naglasio je.

Uprkos teškoćama, Popović kaže da kompanija redovno izmiruje dospjele obaveze po kreditu iz Abu Dabi Fonda za razvoj.

Podržati velike ili male privrednike

Iako je odluka o premještanju projekta iz Ministarstva poljoprivrede donijeta sredinom prošle godine, u Investiciono-razvojnom fondu kažu da su još u fazi preuzimanja, analize i dogovora sa Abu Dabi Fondom o realizaciji kredita.

Ipak se zna da će uslovi kreditiranja biti promijenjeni i da će minimalni iznos kreditne podrške, sa dotadašnjih milion dolara, biti smanjen na 200.000 dolara. http://www.gov.me/sjednice_vlade_2016/30.

Vlada ovo obrazlaže željom da obezbijedi „znatno širi obuhvat potencijalnih korisnika“ i prilagodi uslove „realnoj apsorpcijskoj sposobnosti“, što se  tumači kao priznanje da su početni uslovi kreditiranja bili preveliki zalogaj za potencijale crnogorskih poljoprivrednika.

Bivši ministar Ivanović, pod čijim mandatom je Fond zaživio, i dalje smatra da je bilo potrebno podržati veće projekte koji bi, poput ledolomaca, krčili put i za male.

On je mišljenja da mali proizvođači ne mogu da guraju poljoprivredu naprijed, upravljaju valutnim rizikom ili da sa lakoćom daju garanciju za kredite.

„Nigdje na svijetu mali proizvođači ne vuku poljoprivredu naprijed. Sviđalo se to nekom ili ne, to mogu da čine samo veliki“, zaključuje on.

Ali, po riječima agronoma Željka Vidakovića, novi koncept je bolji. Kredit iz Abu Dabi Fonda, kako vjeruje, mogao je da bude dobra lokomotiva, da je bio namijenjen za „obične poljoprivrednike“.

On smatra da je crnogorska poljoprivreda u tako lošem stanju da će se i novi uslovi kreditiranja teško moći ispuniti, jer su i dalje preveliko opterećenje za male proizvođače.

„Ako uzimate 100 hiljada eura, traže 150 ili obično 200 hiljada eura obezbjeđenja. Dakle, kolateral je uvijek 50 do 100 odsto u odnosu na visinu kredita. Plašim se da će to da bude biznis barijera, upravo zbog kolaterala. Malo je poljoprivrednika koji imaju nepokretnosti u velikoj vrijednosti na selu, a koje mogu da stave pod hipoteku“, kaže Vidaković.

On dodaje da je Crnoj Gori potreban Agrarni fond, koji bi davao garanciju za poljoprivrednike, procjenjivao da li vrijedi založena imovina, ali i pratio zloupotrebu sredstava „kako ne bi bilo kupovine kola umjesto traktora“.

Abu Dabi Fond u Crnoj Gori, ali i u regionu

Abu Dabi Fond je državna agencija tog arapskog emirata, koja uglavnom obezbjeđuje koncesione kredite za finansiranje ekonomskih i socijalnih projekata širom svijeta.

Osim kredita za razvojne projekte u poljoprivredi, Fond sa dodatnih 130 miliona dolara kreditira projekat vodosnabdijevanja u Crnoj Gori (https://www.adfd.ae/english/Countries/Pages/countrydetails_new.aspx?104), a slične projekte ima u Srbiji i Albaniji.

Potpisani ugovori, a neisplaćeni krediti

Dvije kompanije, „Bjelasica Rada“ i „CG i POWER SERV“, potpisale su ugovore sa Ministarstvom poljoprivrede, ali poslije dodatne revizije Ministarstvo je odlučilo da im se novac ne isplati.

Komentarišući slučaj ove dvije firme, bivši ministar poljoprivrede Ivanović kaže  da je „ugovor potpisan zato što su ispunjeni uslovi za potpisivanje, a sredstva nijesu prebačena jer potpisnici nijesu pružili obezbjeđenje u skladu sa potpisanim ugovorom“.

U firmi „Bjelasica Rada“ u septembru prošle godine proglašen je bankrot. Stečaj je pokrenut  u maju 2017. godine na zahtjev radnika koji duže od godinu nijesu primili plate.

Reporteri CIN-CG/BIRN posjetili su sjedište „Bjelasice Rade“ u Bijelom Polju i naišli na zatvorenu kapiju. U krugu fabrike bili su samo psi lutalice. Iako su reporteri insistirali na razgovoru sa predstavnicima kompanije, radnik obezbjeđenja je rekao da stečajna uprava ne može nikoga da primi.

Vojin Manojlović, predstavnik nikšićke kompanije „CG i POWER SERV“, kaže da se na zemljištu predviđenom za proizvodnju, površine oko 30.000 metara kvadratnih, nalaze hale koje su zajednički objekat sa drugim licima. Manojlović stoga krivi neriješene imovinsko-pravne odnose u opštini za to što, uprkos potpisanom ugovoru, nije dobio novac.

Nije bilo moguće provjeriti te tvrdnje zbog toga što su nalazi revizije nedostupni javnosti.

Ima i zadovoljnih

CIN-CG/BIRN obišao je krajem novembra postrojenja fabrike „Mesopromet“ u Bijelom Polju, koja je dobila tri miliona dolara kredita iz Abu Dabi Fonda za modernizaciju i proširenje kapaciteta za proizvodnju suhomesnatih proizvoda i fermentisanih kobasica.

Lejla Hasković iz „Mesoprometa“ rekla je da su odobrena sredstva korištena za nabavku opreme i jednim dijelom za finansiranje trajnih obrtnih sredstava.

„U potpunosti smo zadovoljni realizacijom ugovora kao i uslovima kreditiranja. Kompanija je uložila dva miliona eura sopstvenih sredstava“, kazala je Hasković.

U podgoričkoj kompaniji „Carine“, koja je osnivač „Agro Carine“,  tvrde da, osim teškoća vezanih za kurs dolara, nije bilo problema tokom realizacije projekta. Do sada su izgradili restoran za degustaciju proizvoda, nabavili poljoprivrednu mehanizaciju i rekonstruisali objekat za smještaj i uzgoj ovaca i smještaj sijena. Mljekara još nije izgrađena, kao ni cistijerne za vodu od 400 metara kubnih, a usporavala ih je samo kratka građevinska sezona.

Do sredine 2017. godine podržano je devet projekata u okviru Abu Dabi projekta. To su oni koje relaziju kompanije „Agro Carine“, „Vektra Jakić“, „Mesopromet“, „HM Durmitor“, „Milkraft“, „Eko-per“, „F.M.L.“, „MI Goranović“ i „IM Gradina“.

Vladin dokument http://www.gov.me/sjednice_vlade_2016/30 potvrđuje da je samo kompanija „Vektra Jakić“ do sredine prošle godine završila sve radove.

Ana KOMATINA

Despite his excellent English, Montenegrin Businessman Dragan Buric has been having trouble explaining to his American partners and friends why – until recently – he had been unable to start a project in which he invested 13 million euros in Montenegro.

It was because of – electricity. The project, to build stables and dairies was supposed to mean that 60,000 liters of milk would start flowing each day last March. But, administrative problems in the municipality of Bijelo Polje over the supply of water and power to the site, got in the way.

“I tell them that Montenegro is just a baby that has not even started crawling and we are nursing it … Slowly, it will learn to walk, and soon enough, to walk properly,” this Honorary Montenegrin Consul in Panama says.

The new stables and hangers in the huge complex in Pavino Polje, on the road between Bijelo Polje and Pljevlje, remain empty.  Were it not for guards and some newly set-up power transformers – and the mast with the flag of Montenegro – it might look like an abandoned film set.

During 2015 and 2016, these buildings really were a set for frequent TV reports, however.

They were the backdrop to the promotion the large loan project for the development of agriculture in Montenegro, which the Abu Dhabi Fund for Development, ADFD, was backing with 50 million US dollars.

Before the then Minister of Agriculture, Petar Ivanovic, brought the cameras and diplomats from Abu Dhabi, Buric and his company, Milkraft, had already bought the land, secured the permits and erected the buildings for a future modern farm, with 420 cows, milking and calving machines.

The ministry signed an agreement loaning Buric 3 million dollars late in 2015. Completion of works was announced for 2016 – and production was to start last March.

Eight more companies were financed from the 50-million-dollar loan that the Abu Dhabi Fund granted the Montenegrin government in June 2015.

Announced with much fanfare, the loan was intended mostly for big players in the market, as they were expected to drive the development of the Balkan country’s otherwise fragmented agriculture system.

However, even when money, ideas and entrepreneurs were ready, collisions with administrative barriers, messy plan documents and the modest capacities of the local communities created problems, according to research by CIN-CG/BIRN.

This caused delays and unnecessary costs related to the postponement of production and the storing of equipment.

The debts of some of the companies meanwhile increased, due to exchange rate differences, as the result of the US dollar strengthening.

It turned out that, even with the help of loans of 1 to 3 million dollars – even after investing significant sums themselves – when it comes to agriculture, Montenegro still does not have sufficiently good ideas and entrepreneurs to realise big projects over a short period of time.

By June of last year, 23 of the 50 million dollars had been handed out in loans.

The government then decided to separate the Fund from the Agriculture Ministry and to place it under the jurisdiction of an Investment Development Fund.

The conditions for obtaining loans were also changed, so that small farmers could take part as well.

But all the information on the loans remains a secret, including the findings of the internal and external auditors.

While the new credit line is awaited, through the Investment Development Fund, experts are divided about the initial strategy – whether supporting major companies was correct, and whether the conditions of the loans should have been tailored to them or to smaller producers.

Contracts kept under a veil of secrecy

Agriculture remains underdeveloped and fragmented in Montenegro, which is estimated to have as many as 49,000 small farms.

The intention of taking the loan from the Abu Dhabi Fund was to provide incentives for export and employment in the farming sector, especially in the undeveloped north of the country.

http://www.vijesti.me/vijesti/ivanovic-obecao-2000-novih-radnih-mjesta-u-poljoprivredi-836726

Although the board of directors of the Fund seated in Abu Dhabi offered Montenegro a loan in June 2014, the government wanted first to negotiate a cut in the interest rate and a longer repayment period.

The agreement, therefore, was not signed until June 2015, under more favourable conditions – with an interest rate of 2.5 per cent, a grace period of four years and a repayment period of 17 years.

By the middle of 2017, the government had signed contracts with 11 companies for projects worth 23.2 million US dollars.

Only nine of the 11 them actually got any money; two did not get loans after the government conducted additional checks.

However, according to the government itself, by halfway through last year, only one of the nine companies, Vektra Jakic, which got a loan to produce wooden fuel bricks, had actually started production.

The loan terms favoured larger companies, which were asked to invest 25 per cent of their own funds for loans up to 3 million US dollars.

The specific conditions under which these loans were granted to various companies are unknown, however, because the individual agreements are not publicly available.

That is why it cannot be proven whether some companies violated the loan conditions, or whether they are running late with implementation.

The Ministry of Agriculture, now run by Milutin Simovic, has refused to show the contracts and accompanying documentation.

“The Investment Development Fund is in charge of the project, so they [the ministry staff] do not have the requested information,” it said.

Meanwhile, the Investment Development Fund rejected CIN-CG/BIRN’s request for information on the contracts, saying that “giving them [to the public] would have an adverse effect on the commercial and other interests of both the Fund and other contractual parties”.

Milorad Vujovic, Deputy Prime Minister at the time, from the ranks of the opposition, says he also failed to see the master agreement and its annexes, agreements and mortgage securities, despite asking to see them.

“Declaring these documents secret is … illegal because they do not meet any of the requirements of the Law on Secrecy of Information, and such a decision of the Investment Development Fund would have to be disputed before the Administrative Court,” he said.

He said he also suspected that the information was “deliberately made unavailable to hide the illegal use of funds from the public”.

However, the former Agriculture Minister, Petar Ivanovic, from the ruling Democratic Party of Socialists, DPS, claims the process of selecting companies was entirely transparent.

He says they received 32 applications and rejected more than half of them, because the companies - instead of applying for new and development projects – applied for a loan to repay previous debts or solve liquidity issues, which was not in line with project goals.

No power flowing – but interest rates rising

Some of the nine companies that were financed faced serious difficulties in the municipalities where they operated from the start.

Some of the projects are now in the final stage, while others are thinking of abandoning the loans because of the high interest rates they are paying due to the currency’s unfavourable exchange rate.

In the municipality of Bijelo Polje, Dragan Buric, owner of Milkraft, says he faced unresolved property-legal relations, there were no water connections, and he waited a year for the electricity connection.

He lost both time and, with each passing month, tens of thousands of euros of “hard-earned” money.

“I want to make something for Montenegro and I am greatly affected by what has been happening,” Buric told CIN-CG/BIRN at the seat of his company, GNC, in Podgorica.

He says he decided to invest in agriculture even though it is the most difficult sector of the economy.

“Serious companies did an analysis and a business plan, and estimated that the north of the country was best for this. When I saw Pavino Polje, I felt that was it,” he said.

The municipality of Bijelo Polje and the Ministry of Agriculture have confirmed that problems occurred in the realisation of this project, but say they have since been rectified. Buric himself now hopes that his dairy farm will be up and running by summer.

But it is not just electricity and water that have created problems for Buric. While he waited to start production, the US dollar rose in value.

When the companies took out loans indexed in dollars, their owners did not expect to lose tens of thousands of euros due to the rise in the dollar in just one year.

Milkraft is paying 70,000 euros in interest per year as it is, during the grace period. Because of exchange rate changes, he claims that he has already lost an additional 50,000 euros.

Cedomir Popovic, director of the company Carine, which is the sole owner of the company AgroCarine, also complains about the exchange rate changes.

“The amount of the principal debt went up from an initial 2.5 million US dollars to 2.56 million … So, in a year and a half, the negative exchange rate differences amount to about 60,000 dollars, or 51,000 euros,” Popovic said.

He now wonders whether such a loan agreement in the long run is profitable.

When the loan agreement was signed, he said, it was acceptable, given the interest rate and repayment period for his loan, which was set at 16 years, with a three-year grace period.

For now, despite the difficulties, Popovic says his company is settling its liabilities under the loan from the Abu Dhabi Fund. But the future is uncertain.

“It will soon be possible to get a loan under the same conditions with commercial banks, and without the risk of negative exchange rate differences, so the possibility of withdrawing from this loan agreement is not ruled out,” he said.

Dilemma of supporting big or small businesses

Although the decision was made to transfer the project from the Ministry of Agriculture in the middle of last year, the Investment Development Fund says it is still in the take-over, analysis and agreement phase with the Abu Dhabi Fund, surrounding the realisation of the loan.

However, it is known that the loan conditions will change and that the minimum size of a loan, now set at a million US dollars, will fall to 200,000 dollars.

http://www.gov.me/sjednice_vlade_2016/30

The government said the change reflects a wish to secure “a considerably wider scope of users”, and to adjust the conditions to loans’ “real absorption capacity”.

This is interpreted as an admission that the initial loan conditions overestimated the potential of Montenegro’s farmers.

Former Minister Ivanovic, under whose mandate the Fund was formed, still believes it was right to back bigger projects, which would then clear the path for smaller ones like icebreakers.

He doubts that small producers can spearhead the development of Montenegrin agriculture, manage the currency risks or provide guarantees for loans easily.

“Nowhere in the world are small producers driving agriculture forward. Whether someone likes it or not, this can only be done by the major players,” he said.

But, according to the agriculturalist Zeljko Vidakovic, the new concept is a better one. The loan from the Abu Dhabi Fund could have been a good locomotive had it been directed towards “ordinary farmers,” he believes.

However, he fears that Montenegrin agriculture is in such a poor condition that the new loan terms will also be difficult to fulfill, because they are still a stiff test for small producers.

“If you take a loan of 100,000 euros, you will have to provide guarantees worth 150,000, or usually 200,000, euros, so the collateral will always be 50 to 100 per cent of the value of the loan,” he noted.

“I fear that it would be a business barrier, exactly because of the collateral. Only a few farmers have high-value real estate in their villages, which they could mortgage,” Vidakovic added.

He says Montenegro needs a proper Agricultural Fund first. This would provide the guarantees for the farmers, and assess whether their pledged property is of any value.

It would also monitor any possible misappropriation of the funds, “so that the money does not go on buying cars, instead of tractors”.

Fund works in region as well as in Montenegro

The Abu Dhabi Fund is a state agency of the emirate, which mostly provides loans for financing economic and social projects throughout the world.

Apart from aiding development projects in agriculture, the Fund loaned 130 million US dollars to a water supply project in Montenegro.

https://www.adfd.ae/english/Countries/Pages/countrydetails_new.aspx?104

It funds similar projects in Serbia and Albania.

Some are content with their loans

At the end of November, CIN-CG/BIRN visited Mesopromet in Bijelo Polje, which got 3 million US dollars from the ADFD loan to modernise and expand its production of cured meats and fermented sausages.

Lejla Haskovic, from Mesopromet, said the funds had been used to get equipment and, in part, to finance permanent working capital.

“We are completely happy with the realisation of the contract as well as with the terms of the loan. The company invested 2 million euros of its own capital,” Haskovic said.

Agro Carine, from Podgorica, claims that, apart from the difficulties over the dollar exchange rate, no problems have arisen over the realisation of its project.

Up to now, they say they have built a restaurant for product tasting, procured agricultural machines and reconstructed the facilities for housing and farming sheep and hay.

A dairy still has not been built, nor has the water tank of 400 cubic meters, but they have been slowed down only by the short construction season.

By mid 2017, nine projects had received backing as part of the Abu Dhabi Project: Agro Carine, Vektra Jakic, Mesopromet, HM Durmitor, Milkraft, Eko-per, F.M.L., MI Goranovic and IM Gradina.

A government document, however, confirms that only one of them, Vektra Jakic, completed all works by the middle of last year.

http://www.gov.me/sjednice_vlade_2016/30

Gojaznost kod djece je jedan od najozbiljnijih zdravstvenih izazova današnjice, a osim što dovodi do dijabetesa i drugih hroničnih oboljenja, skopčana je i sa psihičkim problemima.

To je, u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), ocijenila šefica Svjetske zdravstvene organizacije u Crnoj Gori Mina Brajović. Ona kaže da su prekomjerna kilaža i gojaznost ključni rizici za nastanak hroničnih oboljenja - dijabetesa, kardiovaskularnih oboljenja i kancera. Te bolesti su vodeći uzroci umiranja i invaliditeta u Evropi, pa i u Crnoj Gori.

“Gojaznost tokom djetinjstva tijesno je povezana sa nizom problema tipa gastrointestinalni, muskuloskeletalni i ortopedski, apnea, kardiovaskularni i dijabetes tip 2. Štavise, emotivni efekat prati problem gojaznosti. Ne treba zaboraviti, gojaznost u djetinjstvu često je skopčana sa depresijom, stigmatizacijom, neadekvatnom socijalizacijom i lošim rezultatima u školi. Naučni dokazi upozoravaju da gojaznost u djetinjstvu povećava rizik gojaznosti, prijevremene smrtnosti i invaliditeta u zrelom dobu”, ističe Brajović.

Brajović je odgovorila CIN-CG da je ključni uzrok i okudač problema prekomjerne kilaže i gojaznosti neravnoteža između unijetih i utrošenih kalora.

“U velikoj mjeri ovo je posljedica i promjena u pogledu tipa i vrste hrane koja je dostupna, koja se promoviše djeci i koju mogu da priušte. Dešava se jedan zabrinjavajući proces širom svijeta, koji karakteriše povećani unos namirnica visoke kalorijske vrijednosti, sa visokim sadržajem masti, šećera i soli, a u principu su siromašne vlaknima, vitaminima, mineralima...”, ističe Brajović.

Ona kaže da je primjetno i da su djeca i adolescenti sve manje fizički aktivni, provodeći vrijeme pred ekranima računara, tableta i pametnih telefona.

“Djeca su sve više “pametna”, a gojazna. Nedovoljno su fizički aktivna. Iako nasljedni faktor nije zanemarljiv, ipak su dominantni uticaji spoljašne sredine”, zaključuje Brajović.

Prema podacima Akcionog plana za ishranu i bezbjednost hrane Crne Gore 2010-2014, tri četvrtine djece i adolescenata uzrasta između sedam i 19 godina imalo je zdravu, a 21,2 odsto prekomjernu težinu.

Iz Instituta za javno zdravlje, međutim, kažu da su nepravilne navike u ishrani konstatovane kod velikog broja djece. Tako je samo 49,4 odsto djece i adolescenata redovno pilo mlijeko. Dnevni unos svježeg voća prijavilo je 41,5 odsto djece koja idu u školu, a znatno manje u ruralnim područjima, njih 34,7 odsto. Svježe povrće svakog dana jede nešto više od trećine ispitane djece.

Iz Centra za zdravstvenu ekologiju Instituta za javno zdravlje kažu da gojazna djeca često imaju povišene vrijednosti krvnog pritiska ili masnoća u krvi. I oni potvrđuju da gojazna djeca u životu ranije i češće obolijevaju od hroničnih bolesti kao što su kardiovaskularne, karcionom, moždani udar, hipertenzija... Naglašavaju i da nepravilna ishrana može da rezultira i pretjerano niskom tjelesnom masom, razvojem anemije zbog nedostatka gvožđa i uopšte smanjenom otpornošću organizma.

Veliki broj roditelja i djece sa različitim problemima vezanim za nepravilnu ishranu posjetio je Ambulantu za ishranu Instituta za javno zdravlje, koja radi godinama. Iz Instituta kažu da se najčešće javljaju stručnjacima zbog gojaznosti i dodaju da se primjenjuje individualan pristup - svako dijete dobije savjete prilagođene uzrastu, zdravstvenom stanju i načinu života.

Tema gojaznosti među roditeljima otvara velike rasprave, a nerijetko i prepirke, pa se pokazalo da imaju oprečne stavove više nego u okviru bilo koje druge teme.

To kažu u Udruženju roditelji i poručuju kako su primijetili da kao roditelji nijesu dovoljno svjesni koliko su djeca svakodnevno izložena neadekvatnim namirnicama i koliko treba uticati na promjenu loših navika.

“Ako odete do bilo koje škole, u toku odmora, dovoljno će biti da pogledate šta djeca jedu za užinu. U školama se nalaze automati sa gaziranim pićima, grickalicama… Oko škola ili u njima su prodavnice koje nude razne nezdrave proizvode. Zaista smatramo da je neophodno, kako zbog gojaznosti tako zbog sveukupnog zdravlja djece, da učinimo nešto konkretno da se situacija promijeni”, kaže Kristina Mihailović iz Udruženja.

Ona ističe da su od Instituta za javno zdravlje tražili da se uključe u definisanje jelovnika đačke užine u Podgorici, koja je jedino u tom gradu organizovana, da bi djeci mogli da pošalju poruku šta i kako treba da jedu.

“Jesu napravljeni pomaci u kvalitetu te užine, ali vjerujemo da ima još dosta mjesta za unaprjeđenje. A sve to može da se očekuje onda kada država bude odlučila da joj je to priorotet i kada bude obezbijedila novac za te svrhe. Nama se čini da se o tome za sada ni ne razmišlja”, zaključuje Mihailović.

Ne preskakati doručak nego slatkiše

„Doručak treba da se komponuje od energetski bogatih i lako svarljivih namirnica iz grupe integralnih žitarica punog zrna i mliječnih napitaka sa dodatkom lako svarljivih animalnih bjelančevina (jaje, sir, ćureća šunka) i vidljivh masti („soft“ margarin, mladi kajmak) uz dodatak svježeg voća i povrća“, ističu iz Instituta za javno zdravlje. To, kako kažu, treba posebno naglasiti starijoj školskoj populaciji koja najčešće iz želje da se ne udeblja preskače doručak, ne znajući da će za njihovo varenje i prijepodnevne aktivnosti biti utrošeno više energije nego što je kalorijski kapacitet tih namirnica. Iz Instituta poručuju da bi djeca trebalo svakodnevno da konzumiraju kuvani obrok od povrća i mesa za ručak, koji uglavnom ne vole i radije ga zamijene sendvičom.

Djeca školskog uzrasta bi trebalo da imaju pet obroka dnevno - tri glavna i dva međuobroka, koje treba uzimati u pravilnim vremenskim razmacima. Doručak je, kažu iz Instituta, izuzetno važan obrok koji se ne smije preskočiti.

Iz Instituta poručuju da je osnovno pravilo da u dnevnoj ishrani bude zastupljena bar po jedna namirnica iz svake grupe. Kažu da osnovu ishrane čine proizvodi od žitarica, uključujući pirinač, tjesteninu i hljeb, jer su odličan izvor vitamina B i mineralnih materija. Djeci svakodnevno poručuju dosta povrća, naročito zelenog, koje je najkorisnije jesti svježe, ili bareno. Treća stepenica piramide su mlječni proizvodi, bogati bjelančevinama, dok su na samom vrhu namirnice koje imaju visok procenat masti, šećer i so i treba ih uzimati u malim količinama.

Iz Instituta poručuju da slatkiši i šećerni koncentrati ne smiju da budu samostalan obrok i u dnevnom energetskom unosu da pređu 10 odsto.

Ana KOMATINA

A fifteen year old girl, originally from Kosovo, has already been “married” three times, and she has now been expecting with her last arranged husband. However, courts dropped the charges against her father, marriage contractor, and her second husband, for contracting a child's forced marriage, on the grounds of the lack of evidence.

The girl ran away from home when she was 13, to live with her boyfriend (17). They were together just for a month. She had to leave him because her boyfriend’s family did not want to pay her father for “marriage”. Soon, her father arranged a new marriage with a boy from Montenegro, recommended by a relative through Facebook.

According to her testimony, she illegally crossed the border with her father, who brought her to the next husband. The father was paid a thousand Euro by her father-in-law for this arrangement. It was agreed that equal amount would be paid out upon his next visit to his daughter.

The marriage lasted for about six months. The girl was a victim of various forms of violence by her husband, brother-in-law and father-in-law. She states that she was often hungry and beaten up by everyone. She also claims that she was forced by her brother-in-law to have sexual intercourse with him. She was threatened by her disabled father-in-law to have sex with him as well. Since the remaining thousand euros agreed for her marriage was never paid and after her complaints about the violence she was exposed to, her father reported the case to the police.

She was then taken to a shelter for victims of trafficking in Montenegro, where she spent two months. The police detained her husband and father. The procedure for the criminal offense of trafficking in human beings (contracted marriage) was initiated against her father. The court released him, stating that her testimony was insufficiently supported by evidence, and that there was no witness that such thing ever happened.

She then returns to Kosovo where she begins to live in a shelter for victims of trafficking and undergoes a (re)integration programme. A few months later, when she left the shelter, her father sold her again to a 42-year old man. She is currently expecting.

A painful story of the girl was told to a journalist from the Centre for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG) by the President of the Montenegrin Women's Lobby Aida Petrovic, who is managing Shelter for Victims of Trafficking. The case of the young Roma girl is just one of many which either did not get to court or ended up by acquitting oppressors and exploiters.

Despite still being recognized as a country of origin, transit and final destination of trafficking in human beings, no final judgement has been made by courts in Montenegro in the last three years, while only one case was processed in the aforementioned period. The competent institutions put the blame on each other and even victims for such a defeating outcome.

In the last 13 years, 34 people have been convicted in Montenegro for the criminal offense of trafficking in human beings, while five have been finally acquitted of the charges. In the same period, 38 victims of trafficking were registered, of which 11 were men and 9 were minors. However, according to the Montenegrin Women's Lobby, which is leading the Shelter for Victims of Trafficking, 177 potential victims were staying there in the last 13 years, of which 69 were minors. Apart from eight domestic ones, other victims were foreign nationals between 12 and 45 years old. The crimes committed against them concerned labour and sexual exploitation, unlawful marriages and forced begging. Apart from Montenegro, the victims came from Serbia, Kosovo, Bosnia and Herzegovina, Ukraine and Bangladesh.

In the same thirteen-year period, the police filed 21 criminal charges for trafficking in human beings, while the prosecution filed 20 indictments against 59 persons. The convicted were mostly men from 30 to 60 years old, originating from Montenegro, Serbia, Kosovo, Albania, Croatia and Ukraine. Article 444 of the Criminal Code of Montenegro prescribes a prison sentence of one to fifteen years for trafficking in human beings. If the victim is underage, the minimum penalty is three years. According to the legal definition, trafficking in human beings includes sexual and labour exploitation, abuse of children in pornography, trafficking in human organs and stem cells, forced marriage...

EC: There is trafficking, but there are no jugements

The latest European Commission document for chapters 23 and 24 states that there has not been a single prosecution for trafficking in human beings or a final verdict since 2015. It is also stated that many potential trafficking cases are being investigated and prosecuted under other offenses, such as brokering in prostitution and people smuggling.

Meanwhile, one case of a sexual exploitation of a 12-year-old child has been prosecuted. The High State Prosecutor's Office filed an indictment for trafficking in human beings in July last year against two Montenegrin citizens and it has recently been confirmed. The Office for the Fight against Trafficking in Human Beings confirmed to CIN-CG that the Prosecution recognized trafficking in that case, although the criminal charges were filed for rape.

The EC document points out that the main reason for the lack of verdicts is the absence of identified victims of trafficking in Montenegro due to poor capacity at the level of the specialized unit in the Police Directorate, lack of proactive investigations, difficulties with gathering the necessary evidence, lack of awareness on the variety of existing forms of trafficking in human beings. “It is necessary to work more systematically in multidisciplinary teams (especially with the Labour Inspectorate and social workers), and the need for better cooperation between NGOs and police units so as to improve their mutual cooperation and referral of cases to the police by NGOs”, it is stated in EC document. It is also stated that there is still a reluctance of potential victims to act.

The previous EC and State Department (SD) reports pointed out an inadequate number of cases, which discourages victims from reporting trafficking. In the US government report, which refers to the period from April 2016 to March 2017, Montenegro was granted the status of “a country on the Watch List”. Draft paper.

Begging and forced marriages most frequent

“Premature, contracted marriages and begging are recognized as one of the biggest problems”, said Zoran Ulama, Head of the Office for the Fight against Trafficking in Human Beings. He states that the efforts of the Office have not been recognised enough due to a small number of identified victims. Ulama admits that in previous years the Office relied mostly on victims’ testimony, ignoring material evidence, which often turned out insufficient for the court. He added that their priority in the future is to identify victims and strengthen professional capacities of employees in state institutions dealing with this problem.

“Regional cooperation, awareness raising and capacity building are needed. We did a lot in the field of education, especially regarding police. The focus of the activity should be on the local level as much as possible”, Ulama told  CIN-CG.

He assessed that Montenegro is primarily a country of transit, and occasionally a country of origin and an ultimate destination for trafficking in human beings.

Aida Petrović claims that there is no progress concerning the identification of victims, and that judicial institutions do not recognize the issue of trafficking in the right way. In her opinion, the centres for social work are the weakest link in the victim protection system.

“Minors should not stay in the shelter. The centres for social work are obliged to appoint guardians, but they cannot be reached on weekends, holidays etc”, Petrović pointed out.

However, Goran Kuševija, Director General for Social Welfare and Child Protection at the Ministry of Labour states that this is not true, and that the procedure for appointing a temporary guardian is concerned urgent, while the centres have on-call duty during holidays and on weekends.

“We have excellent cooperation with the Office for the Fight against Trafficking in Human Beings and we frequently organize joint meetings”, Kuševija said to CIN-CG.

The National Office now under the jurisdiction of the Ministry of Interior

The National Office for the Fight against Trafficking in Human Beings is now under the jurisdiction of the Ministry of Interior. Ulama believes this is not a good solution: “The Ministry of Interior (MoI) did not recognize us in the right way. The Office must have a great deal of independence in decision-making, especially in financial terms”. He explains that the Office now encounters many administrative barriers, and that they are not allowed to do anything without the approval of the Minister of Interior.

“This is a part of organized crime. For example, if a victim appears at 2 or 3 am, I am obliged to provide a taxi, and I can no longer do so without the approval. I told the Minister that maybe I should not be head of this team. I have been a head of the Office for seven years, my term of office expires in September, but if nothing changes I will leave sooner”, Ulama said. He adds that the national coordinators in the region are highly positioned in the system as deputy ministers, state secretaries, ambassadors... “The high positioning of national state coordinators shows readiness and dedication to fight trafficking”, Ulama stated.

CIN-CG tried to get an answer to why the Office went under the jurisdiction of the MoI in spite of the recommendations of the Council of Europe and the European Commission on the need to strengthen this body, as well as if that is preventing the work of this body. Both MoI and Ministry of Justice, as well as Ministry of Public Administration, have declared themselves incompetent, referring to each other.

More or less a secret shelter

Although it could unofficially be heard that the shelter for victims is not completely safe, and that the site is well known to many, Ulama points out that everything is under control. It is situated in “a more or less secret location”, and the victims enjoy protection in every sense. A free SOS line (116666) is available 24 hours a day at the shelter.

“We are considering a different model. Rent for the shelter, which is empty most of the time, is very high. That is why we are trying to find a better solution. We are considering with the Ministry of Labour and Social Welfare the idea to rent a flat or some other accommodation upon the arrival of a victim,” Ulama stated.

Norwegian example of the fight against begging as a role model

The child begging opens doors to many forms of trafficking, although it is not a criminal offense per se.

Ulama pointed out that the Office carried out a research, which showed that the biggest child exploiters were their parents.

“There may have been some failures in that field, and the centres for social work would return children to their parents, i.e. their exploiters”, Ulama stated.

He adds that Norway has resolved the problem of the child begging in an interesting way. They adopted amendments to the law, stipulating that giving money on the street is an offense. In addition, a campaign was organized simultaneously. They printed stamps available on all tobacco shops, so instead of giving money, those who want to help can buy a stamp, intended exclusively for children beggars, who can go with this card exclusively to the Centre for Social Work.

“The Centre provides them with all the necessary assistance and protection; they are also obliged to invite parents or guardians, who undergo educations themselves for a certain period. When a child comes home with that stamp, instead of money, they no longer have a motive to send them to the street”, said the head of the Office, adding that we would try to follow the example of Norway.

USA: Far from standards

The State Department report covered 188 countries divided into three groups. The first group includes countries that fully meet international standards for the fight against trafficking in human beings, the second one includes those that do not meet the international standards, but make efforts to combat the problem, and the third one includes countries that do not meet international standards and do not make enough efforts to combat trafficking in human beings. Montenegro remained in the second group, but it was downgraded to Tier 2 Watch List.

The report stresses that the Montenegrin Government does not fully meet the minimum standards for the elimination of trafficking in human beings, and that Montenegro is a source, transit and destination country for sex trafficking and forced labour.

“Victims of sex trafficking indentified in Montenegro are primarily women and girls from Montenegro, neighbouring Balkan countries, and, to a lesser extent, other countries in Eastern Europe. Sex trafficking victims are exploited in hospitality facilities, bars, restaurants, night clubs and cafes. Children, particularly Roma and Albanians, are subject to forced begging. Romani girls from Montenegro reportedly have been sold into marriages in Montenegro, and, to a lesser extent, in Kosovo, and international organized criminal groups occasionally subject Montenegrin women and girls to sex trafficking in other Balkan countries”, it reads, among other things, in the US Government report.

https://www.state.gov/documents/organization/271343.pdf

About two and a half million people in the world are victims of trafficking each year and criminal organizations involved in human trafficking earn about three billion dollars a year.

Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) i Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) su u posljednjih pet godina (2013–2017) za povjerljive nabavke potrošili više od osam miliona eura. Uz specifičnu opremu potrebnu za bezbjednost države i građana, ova dva državna organa ispod vela tajne provukla su i nabavku običnih računara i štampača, putničkih automobila i automobilskih guma. U većini slučajeva na tenderima nije bilo konkurencije, jer se javljao po jedan dobavljač.

Ministarstvo odbrane do zaključenja ovog istraživanja nije dostavilo odgovore o utrošenoj sumi za povjerljive nabavke.

Uprkos velikoj sumi novca koja se troši tajno, zakonski okvir u Crnoj Gori još ne poznaje jedinstven pristup kojim bi se uredila ova oblast. Izvor mogućih problema i zloupotreba je i što se ova oblast sve više uređuje podzakonskim i internim aktima, koji su uglavnom nedostupni javnosti.

Povjerljive nabavke podrazumijevaju nabavku robe, usluga i radova, poput oružja, municije i druge specijalne opreme koja se koristi za zaštitu i bezbjednost države i građana. Prema podacima dobijenim iz ANB-a, za ove namjene 2013. godine utrošeno je 289.947 eura, a 2014. nešto manje – 154.635 eura. Tokom 2015. godine ANB je na ovaj način potrošila 329.745 eura. Vrijednost javnih nabavki Agencije tokom 2016. bila je 445.784 eura, a povjerljivih - četiri puta više, čak milion i 953.086 eura. Izvori CIN-CG iz bezbjednosnih krugova, kažu da je te godine ANB kupila uređaje za praćenje i prisluškivanje. Podatke o prošlogodišnjim troškovima za povjerljive nabavke za prošlu godinu iz Agencije nijesu dostavili.

Za razliku od ANB-a, u kojoj se dešava da vrijednost povjerljivih nabavki premaši javne, u MUP-u se one kreću oko četiri odsto u odnosu na transparentnu kupovinu . Izuzetak je 2015. godina kada su povjerljive nabavke MUP-a iznosile gotovo milion i po eura. Više osoba iz bezbjednosnih službi je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) potvrdilo da je te godine kupljen AFIS sistem, kojim se provjeravaju lične karte i na osnovu otisaka prstiju utvrđuje da li ima duplikata ili lažnih identiteta. Najveći iznos povjerljivih nabavki u MUP-u, ipak, zabilježen je prošle godine, čak 2.528.761 eura.

U sistemu u kome se dešavaju nezakonitosti i prilikom sprovođenja javnih tendera, ta opasnost je veća kod povjerljivih nabavki, jer se novac građana troši daleko od očiju javnosti i uz nedovoljnu kontrolu.

,,Osim što su povjerljive prirode, ove nabavke su takođe javne, zato što se nabavljuju javnim novcem – novcem građana, ali i zbog toga što što je riječ o javnom, državnom poslu -  sklapanju ugovora za nabavku između države i privatnih firmi'', kaže za CIN-CG Ana Đurnić, istraživačica javnih politika Instituta alternativa.

Ona objašnjava da je priroda povjerljivih nabavki negdje između javnog i tajnog: ,,Postoji potreba da javnost zna na koji način se troši ovaj novac i da li se njime dobro upravlja sa jedne strane, ali i potreba da se zaštite informacije o ovim nabavkama iz bezbjednosnih razloga. Međutim, svaka vrsta kontrole zainteresovane javnosti, građana i civilnog društva, u ovoj oblasti je vrlo ograničena. Čak ni akti kojima se uređuju postupci povjerljivih nabavki, po pravilu, nijesu dostupni''.

Pored toga što nema uvid u to šta se povjerljivo nabavlja, javnost ne zna i koje se procedure primjenjuju, te da li se one sprovode uz poštovanje opštih načela konkurentnosti, jednakog tretmana svih učesnika procesa i nediskriminacije koja propisuju direktive Evropske unije koje regulišu ovu oblast.

Zakon o javnim nabavkama koji je usvojen 2014. godine, u poglavlju Nabavke u oblasti odbrane i bezbjednosti, propisivao je koje su bezbjednosno-odbrambenog karaktera – nabavka vojne opreme, bezbjednosno osjetljive opreme, robe, usluga i radova koji su direktno povezani sa vojnom i bezbjednosno osjetljivom opremom, usluga i radova za vojne namjene i bezbjedonosno osjetljivih usluga i radova. Zakon je određivao i koje se procedure mogu primijeniti na ove nabavke, na koji se način štite podaci u vezi sa postupcima, kako se zaključuje ugovor i sprovode ugovorne obaveze, na koji će se način osigurati bezbjednost robe i slične detalje.

Izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama iz juna prošle godine, međutim, nabavke u oblasti bezbjednosti i odbrane svele su se na dva zakonska člana. Jedan propisuje da će se vrste postupaka i način njihovog sprovođenja za nabavku opreme, robe, usluga i radova koji su direktno povezani sa vojnom i bezbjednosno osjetljivom opremom, kao i usluga i radova urediti propisom Vlade, za sve naručioce koji sprovode ove nabavke. A to su Ministarstvo odbrane, MUP i ANB. Propis Vlade još nije usvojen, iako je rok od šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona, istekao krajem 2017. godine.

Drugi član ovog zakona propisuje vrlo širok opseg izuzetaka od primjene pomenutog propisa Vlade. To, između ostalog, podrazumijeva da se ni podzakonski akt neće primjenjivati ukoliko je procijenjena vrijednost nabavke jednaka ili manja od 20 hiljada eura za robe i usluge, odnosno od 40 hiljada eura za radove. Zakon sada propisuje da će se izuzeci urediti diskreciono - internim aktima naručilaca.

Institutu alternativa, koji je nastojao da kroz zahtjeve za slobodan pristup informacijama dođe do ovih dokumenata, iz MUP-a su odgovorili kako povjerljive nabavke sprovode na osnovu “Uputstva o načinu utvrđivanja potreba za nabavkom i postupku sprovođenja povjerljive nabavke”  iz 2014. godine, koje je potpisao tadašnji ministar Raško Konjević. Namjerno ili slučajno, oni su priznali da su svjesni kako je ovaj akt sada neusklađen sa Zakonom o javnim nabavkama. Uz podatke o iznosu povjerljivih nabavki, Institutu alternativa proslijedili su i odgovor Službe za finansije, opšte i pomoćne poslove. U njemu se navodi: „U prilogu dostavljam tražene podatke za izvršene povjerljive nabavke, sa napomenom da iste nijesu vršene u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, pa samim tim mislim da ih ne treba prosljeđivati“. Ova neusklađenost nije omela MUP da prošle godine na povjerljive nabavke potroši rekordnih dva i po miliona eura.

Prema Zakonu o ANB, postupak sprovođenja ovih nabavki uređuje se diskreciono, aktom direktora Agencije. Pravilnik o postupku sprovođenja povjerljivih nabavki u ANB-u,ima oznaku „INTERNO“. Ovaj akt usvojen je 8. decembra 2015. godine, a njegova tajnost, prema zakonu, važi dvije godine. Institutu alternativa, krajem decembra prošle godine, ANB je odbio pristup ovom dokumentu iako je istekao rok tajnosti.

Rijetka svjedočanstava, o tome što se sve naručuje putem povjerljivih nabavki su izvještaji Državne revizorske institucije (DRI) – za ANB rađeni su za 2011. i 2015, a za MUP kontrola je obuhvatila 2008. i 2014. godinu. ANB je, uz saglasnost Vlade, 2015. nabavila 11 automobila, na osnovu dvogodišnjeg ugovora o lizingu ukupne vrijednosti 349.334 eura. Uz to je za 57.308 eura kupila kompjutersku opremu – desktop i laptop računare i štampače. Kako su tehničke karakteristike automobila u skladu sa standardima putničkih vozila visoke srednje klase, DRI je utvrdila da oni, kao ni kupljena kompjuterska oprema, ne mogu imati tretman specijalne opreme. Zato je nije trebalo kupovati putem povjerljivih, već u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama, nalaz je DRI-a iz revizije ANB-a za 2015. godinu. (http://www.dri.co.me/1/doc/30.05.KONA%C4%8CNI%20%20IZVJE%C5%A0TAJ%20O%20REVIZIJI%20ANB-a%20.pdf)

Od 20 realizovanih postupaka povjerljivih nabavki 13 je sprovedeno na osnovu jedne pristigle ponude, navodi DRI u izvještaju o reviziji MUP-a za 2014. godinu. MUP je te godine u postupcima povjerljivih nabavki kupovao i ono što nije definisano kao sredstva posebne namjene, poput putničkih kombi vozila i auto guma. (http://www.dri.co.me/1/doc/Izvje%C5%A1taj%20o%20reviziji%20Ministarstva%20unutra%C5%A1njih%20poslova%20.pdf)

Senator DRI dr Branislav Radulović, koji je posljednjih 10 godina radio revizije MUP-a, ANB-a i Ministarstva odbrane, za CIN-CG, objašnjava kako bi ,,povjerljive nabavke trebalo da se sprovode u skladu sa posebnim internim aktom naručioca, koji su dužni da donesu u skladu sa  čl. 116 b Zakona o javnim nabavkama”.

,,Upravo nedostatak ili nepotpunost ovih internih akata kojim se bliže propisuje postupak za sprovođenje povjerljivih nabavki i definiše šta može biti predmet povjerljive nabavke, predstavlja glavni problem u ovoj oblasti na koju je, u ranijim revizijama, između ostalog,  ukazala DRI'', izjavio je Radulović za CIN-CG.

Nadležni u ANB-u i MUP-u nijesu odgovorili na pitanje CIN-CG, o tome da li su ispunjene preporuke revizora i na osnovu kojih akata se sada sprovode povjerljive nabavke. Odgovor je stigao jedino od skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu. U dopisu koji je potpisao predsjednik Odbora Obrad Mišo Stanišić, navedeni su linkovi sa sjednica na kojima je raspravljano o izvještajima DRI-a i razmatrani završni budžeti za Ministarstvo odbrane, MUP i ANB. „Odbor se upoznao sa realizacijom obaveza ANB-a iz preporuka koje je DRI dala u Konačnom izvještaju, što Odbor cijeni kao odgovoran i profesionalan odnos prema istim’“, uobičajene su formulacije, poput ove koja se navodi u izvještaju iz decembra 2016.

,,Odbor za bezbjednost i odbranu, u skladu sa Zakonom o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane, od 2011. godine, kada je ovaj zakon stupio na snagu, redovno razmatra sve izvještaje DRI o finansijskom i drugom poslovanju organa i institucija u oblasti bezbjednosti i odbrane. Do sada je u svim slučajevima, svojim zaključcima, podržao sve preporuke DRI i dodatno obavezao subjekte revizije na njihovu realizaciju’’, kaže Radulović.

Iz DRI su najavili da će tokom ove godine kontrolisati kako je MUP reagovao na njihove preporuke.

Vojska kupuje i ne priznaje

Ministarstvo odbrane u odgovorima CIN-CG tvrdi da ne sprovodi postupke povjerljivih nabavki od maja 2015. godine, navodeći da je tada prestala da važi Uredba o spoljnoj trgovini sredstvima za posebne namjene, kojom su bile propisani ovi poslovi.

Prema nalazu DRI-a, na drugoj strani, Ministarstvo odbrane je u 2016. godini sprovelo četiri postupka nabavke, od čega su se dva odnosila na bezbjednosno osjetljivu opremu. Revizor ističe kako nije mogao da provjeri proceduru.

,,Državni revizor nije mogao utvrditi da li se i na koji način planiraju nabavke na koje se ne primjenjuje Zakon o javnim nabavkama (povjerljive nabavke), kako teče sam postupak i izvještavanje o predmetnim nabavkama, jer ne postoje akti kojima je navedeno propisano'', piše u izvještaju revizora objavljenom u junu 2017. godine. (http://www.dri.co.me/1/doc/Izvjestaj%20o%20reviziji%20Upravljanje%20i%20raspolaganje%20imovinom%20koju%20koristi%20MO.pdf)

Još u novembru 2015. godine, postupajući po preporukama DRI-a, održan je sastanak u Ministarstvu unutrašnjih poslova, kojem su prisustvovali predstavnici MUP-a, Ministarstva odbrane i Uprave za javne nabavke. Zaključeno je da se novim zakonom o javnim nabavkama definiše pojam, predmet i postupak povjerljivih nabavki, a da se do tada donese uredba koja bi bila osnov za sprovođenje procedure kupovine, kao i da se formira radni tim za njenu izradu.

Očigledno da preporuka o donošenju uredbe nije sprovedena. U Ministarstvu odbrane su, za CIN-CG, naveli da sopstveni „Plan mjera i aktivnosti za praćenje i sprovođenje otklanjanja nedostataka utvrđenih revizijom DRI-a“, u dijelu koji se odnosi na povjerljive nabavke, takođe ne sprovode od maja 2015. godine.

“Početkom decembra prošle godine tražili smo ovom ministarstvu podatke o potrošnji za povjerljive nabavke za proteklih pet godine i još ih nismo dobili. Za propis kojim bi se regulisala ova oblast, a za čije je usvajanje rok istekao u decembru prošle godine, odgovorili su nam da je “u postupku izrade”. Cijeli sistem povjerljivih nabavki je toliko zatvoren da se ne može doći ni do osnovnih podataka. Takva netransparentnost omogućava velike zloupotrebe, a česte izmjene zakona i podzakonskih akata koji regulišu ovu oblast tome u velikoj mjeri doprinose. Ministarstvo odbrane ima odgovornost da pripremi podzakonski akt i predloži ga Vladi na usvajanje ne samo za sebe, već i za druge organe koji sprovode povjerljive nabavke, zbog čega ovakvo postupanje i netransparentnost dodatno zabrinjava”, kaže Ana Đurnić.

Predrag NIKOLIĆ

When the Austro-Hungarian cruiser Zenta, the first ship sunk in the First World War, plunged to the bottom of the Adriatic Sea near Petrovac, more than half of the ship’s crew went down with it.

When it set out from the port of Tivat, accompanying the destroyer Ulan on a mission to blockade the Montenegrin port of Bar, the cruiser was already a veteran vessel, pulled out of the reserves. Obsolete, slow and poorly armed, it was an antique among modern ships.

Zenta sank during a battle with the more powerful fleets of France and Britain on August 16, 1914 – and the site of the shipwreck lay undisturbed until divers discovered it in 2001.

Treasure hunters followed soon enough.

Dragan Gacevic, a well-known diver from Herceg Novi and author of the book and documentary TV series Montenegrin Undersea [Podmorje Crne Gore], told CIN-CG/BIRN that thieves soon got to work.

“It is unbelievable that in the meantime someone tried to steal the main compass from the command bridge of the Zenta. That wreck is 73 meters down, and a special gas mixture, the so called trimix, is needed to dive to such depths – which goes to show that these thieves are up for anything,” he said.

“Luckily, they did not manage to remove the compass from the Zenta, but traces of devastation and damage from the thieves’ attempts to remove the entire bowl, and then the core of the compass, are noticeable,” he added.

Gacevic, who spotted the damage in the summer of 2014, said he did not report the case to Montenegro’s Ministry of Culture because the thieves had not succeeded in their intentions.

But an investigation by CIN-CG/BIRN shows that the case of the attempted plunder of the Zenta is anything but isolated.

It shows that the country’s underwater treasures are insufficiently examined, recorded and, most disturbingly, are virtually unprotected.

Although the Montenegrin state has passed laws to protect the country’s cultural goods, it has deployed few staff to enforce their implementation.

As a result, the destruction and theft of the country’s underwater cultural heritage generally goes unpunished.

Most sites at risk also will not enjoy full protection under the current laws until the Ministry of Culture has finished its survey of underwater sites, and has assessed which ones qualify for the status of cultural goods.

However, Montenegro allocates minimal funds for such research. Civil society activists say the Centre for Conservation and Archeology, the body tasked with conducting the research, lacks even the elementary prerequisites to complete the job.

The Centre for Conservation did not respond to CIN-CG/BIRN’s queries about such concerns by the time of publication.

What lies at the bottom of the Adriatic?

Numerous historic sites and treasures lie at the bottom of the sea off Montenegro.

Treasures range from remains of antique structures and Roman and Greek amphorae to medieval ships that sank together with their cargo, and wreckages from the 20^th century.

The plunder of these sites started in the second half of the 20^th century, but it intensified in the late-1990s, when better diving equipment meant that more people could dive to greater depths.

What started as a couple of individuals taking a few “souvenirs” 60 years ago now has all the markings of large-scale, even organised, robbery.

“It is fairly simple for someone with money to buy some interesting artefacts from undersea poachers, like an antique amphora or an attractive part of a ship’s equipment from some more-than-century-old wreck,” Gacevic observed.

He often dives under the waters and sometimes, between only two or three dives at the same location, notices visible progress in terms of the devastation of the sites.

At the bottom of the Risan Bay, one of the most famous sites, are amphorae, galley dishes, ceramics and glass or bricks dating from the 4^th century BC to the 7^th century AD.

Many are important evidence of the trading relations of the indigenous Illyrian people, mostly with the Greeks and Romans.

This bay was probably used as a place for short-term anchorage for centuries, as an overnight shelter and as a safe haven from storms, when sailing ships used the interruption to their voyages to lose objects no longer of use in the easiest manner – by throwing them overboard.

This part of the Boka Bay has had protected cultural status for over 40 years, so underwater activities and anchoring are here are strictly forbidden.

Despite that, websites still offer diving tours in the bay. In the summer, anchored super yachts can often be seen there, with their guests swimming in the sea.

(http://www.booking.me/Default.aspx?sifraStranica=1369)

Another case of state negligence, according to Gacevic, is the yacht of Montenegro’s last King, Nikola I, the Rumija.

It sank off Bar in 1915, and did not receive protected cultural good status for exactly a century.

The yacht was a gift to the King from the Ottoman Sultan in 1905, and, apart from meeting the needs of the Montenegrin court, was used in the Balkan Wars of 1912-13 and during World War I to transport war material.

The wreck of the Rumija is still physically unprotected, however, in the middle of the Port of Bar, only a few meters under water.

That is why, according to Gacevic, it has now been completely destroyed, primarily by anchors and the anchor chains of large trading ships, which sail to the nearby pier for fuel.

Parts and objects have been stripped from the wreck in the meantime, including the ship’s bell, which found its way to a private collection in Novi Sad, Serbia, under unexplained circumstances.

Gacevic himself found it there and identified it and wrote about it in his book, Podmorje Crne Gore, published in 2012 in Herceg Novi.

Another case, about which the country’s Cultural Heritage Inspectorate of the compiled a report in October 2014, which CIN-CG/BIRN has seen, concerns the removal of the propeller from the Austro-Hungarian steamship, Arpad.

This ship was damaged off the coast in 1916 when it hit a mine, but did not sink. However, it did lose its propeller with part of the axis and the steering oar.

The great propeller of the Arpad sank to 48 meters and dug itself into the sandy bottom of the sea.

The three-piece propeller, made of several tons of bronze, disappeared three years ago, which is when unknown persons took it and most probably sold it to collectors of secondary raw materials.

This theft demanded good organisation. Gacevic, who reported the theft to police in September 2014, believes that the heavy propeller could not have been lifted without a crane, a large vessel that hauled it to the shore, a compressor to fill underwater “parachutes” with air, trucks and other logistics.

One of the most famous examples of underwater cultural destruction is that of the galleon which sank at Cape Kabala, probably in the 16^th century.

It obtained protected cultural good status at the same time as the royal yacht, in 2015.

Of the 35-meter-long ship, with three masts and at least four canons, the seabed has kept the remains of the wooden structure sticking out of the sand, numerous parts of the ship’s equipment – anchors, ship berthing equipment, parts of pumps, an inventory and more.

Gacevic reported the anchor of the galleon missing on September 15, 2014.

That same year, the Ministry of Culture reported this loss to the police, which filed this case as serious theft.

However, the anchor has been exhibited at the entrance to the company Slovenska Alijansa in Herceg Novi for some years.

Only in December 2017 did the Ministry of Culture order the company to return the anchor to its rightful owner – the state of Montenegro.

Last December, two media outlets, Pobjeda and Portal analitika, quoted the report of the Inspection Affairs Department.

This said that a Russian citizen, Aleksandar Belyakov, from Slovenska Alijansa, had stated that the metal anchor had been bought from “unidentified persons” in 2013 when it was “not a cultural good” with the intention to “preserve it, so that it’s not sold for scrap.”

Belyakov did not answer queries from CIN-CG/BIRN, however.

Police Headquarters told CIN-CG/BIRN that the police gave the Prosecutor’s Office photographic documentation about the discovery of the anchor along with statements from four people who had been interrogated.

However, till now, no one has been held accountable for this theft.

“The Basic State Prosecutor’s Office in Herceg Novi, in cooperation with the Police Headquarters, took steps to find the perpetrators of the said crime,” the spokesperson of the Basic State Prosecutor’s Office in Herceg Novi, Nikola Samardzic, said.

Gacevic evaluates the reaction of Montenegro’s institutions to this theft as “a weak and inefficient response of the authorities to evident pillaging.

“It is no wonder that the devastation of historic heritage at the bottom of the sea continues with unabated intensity,” he said.

Hardly anyone to implement the laws

In Montenegro, four locations or objects have the status of protected underwater cultural goods: the Risan Bay, the royal yacht, Rumija, the sunkey galleon near Cape Kabala and the Bigovica Cove.

This latter was used from the 3^rd to the 15^th century as a winter dock, and numerous antique amphorae, among other things, have been found in its waters.

The Ministry of Culture has noted another 27 underwater archaeological sites, however.

They include several sites where shipwrecks occurred in the 19^th and 20^th century – noted by the Ministry for what it explained as “the constant degree of danger [to them], though they do not have archaeological potential”.

The country’s laws on culture and the protection of cultural goods, as well as its ratification of the UNESCO Convention on Protection of Underwater Cultural Heritage, in theory ban all activities in protected cultural heritage sites, except for research and conservation.

Although the other locations do not enjoy such protection, the laws still classify all archaeological material from the ground or water as state property, which no one may appropriate – so that when artefacts go missing from these sites, it should be treated as theft.

Monitoring implementation of these laws is down to the Cultural Heritage Inspectorate, which is part of the Department for the Protection of Cultural Goods in the Ministry of Culture.

However, the Department admits it has few inspectors, adding that efficient protection requires an array of measures.

“It is necessary to systematically empower/strengthen operational legal mechanisms in situ, especially in light of the fact that we have only one or two inspectors,” the Department, headed by Anastazija Miranovic, said.

The Department also calls protection of underwater cultural heritage a “complex issue”, not only for Montenegro but for other countries as well, adding that a variety of problems makes the complete protection of these sites difficult.

Factors that hinder securing underwater sites include “awards of concessions … the geographical positions of the sites, uncontrolled diving activities, fishing, anchoring and dilapidation of sites due to natural processes,” it said.

Decades old Order on Underwater Activities has been in effect in Montenegro. A new Law on Diving, among other things, regulates the award of concessions to diving centres – that is, their rights to take tourists to certain sites under controlled conditions.

On account of a complex situation, the ministry keeps the coordinates of all archaeological shipwreck sites from ancient times to the mid-20^th century a secret.

The Culture Ministry, headed by Aleksandar Bogdanovic, said that the department and the authorities under its charge “are taking the necessary measures to prevent illegal underwater activities”.

In October 2016, together with the Maritime Safety Department, the navy and border police – Sector South, the ministry formed a Joint Operational Team to monitor the country’s underwater cultural heritage sites in order to improve controls over them.

“Through the mentioned system, based on the data of the Maritime Safety Department, in the previous period, three cases at one off-shore point were detected, which were not verified as illegal activities,” the ministry said.

“There were no reported and sanctioned perpetrators,” it added to CIN-CG/BIRN.

Police Headquarters also told CIN-CG/BIRN that, although the Joint Operational Team “has been monitoring underwater cultural heritage sites during the summer months, during that time no sites were found to have been compromised”.

Asked about the Risan Bay, where anchored yachts and swimmers are a common sight, Police Headquarters said sites of that level of protected cultural heritage were not under its jurisdiction – although the bay is one of just four sites with top protected status.

“The anchoring of vessels in the Kotor Bay waters is the responsibility of the Harbormaster’s Office of Kotor, so officials of the Border Police – Regional Center of Border Police South, have no authority to control anchored vessels, and also do not have information about the performing of underwater activities at sites of underwater cultural heritage in the acquatorium of the Risan Bay,” Police Headquarters said.

From regulations, to status, to protection

For some of the 27 known underwater archaeological sites in Montenegro to obtain better protection, it is necessary to declare them “cultural goods” for a start.

To obtain such a status, however, the Law on Cultural Goods says an entire set of research and evaluation work must be done to record the details of the sites, assess their value and, finally, decide whether the site deserves such status.

As a first step, the Ministry of Culture started a three-year project in 2017 during which it plans to “implement all the necessary diving prospections, assessments of the condition, character of sites, spatial boundaries of underwater sites with GPS positioning.

“This will create the conditions to start a procedure for establishing protection and establishing the cultural good status of a certain number of sites,” the ministry said.

Research has been done at those sites that have obtained protected status already, to make a complete record of the artefacts, so that these treasures can no longer be taken away without institutions even noticing.

However, this ambitious project has received only modest financial backing from the state.

Although Montenegro increased the total budget for the protection and conservation of cultural goods program for 2018 to 1.1 million euros, it set aside only 14,000 euros for underwater research – 2,000 euros for research around Budva and another 12,000 euros to research the remaining 27 sites that might get cultural good status.

The capacities of the Centre for Preservation and Archaeology of Montenegro, based in Cetinje, are also modest, activists say.

A public institution, formed under an order of the government, it is in charge of the three-year research project in the Risan Bay, among other things.

Archaeologist Milos Petricevic, from the Citizens’ Initiative Bokobran, calls it regrettable that Montenegro has not built up any serious infrastructure for independent underwater archaeological research.

Petricevic says the Cetinje centre “does not have elementary technical prerequisites to efficiently carry out such work, nor does it possess its own diving-technical block with equipment for charging diving bottles, or a portable side scan sonar…”

For now, the centre has the help of Croatia’s International Center for Underwater Research and RPM Nautical Foundation.

The Centre has not responded to CIN-CG/BIRN queries regarding it capacities.

From written to unwritten code

The guidelines of the UNESCO Convention on Protection of Underwater Cultural Heritage, which Montenegro ratified in 2008 (http://www.unesco.org/eri/la/convention.asp?KO=13520&language=E&order=alpha), state that only research or conservation activities may be carried out at underwater cultural heritage sites,

The country’s own Law on Protection of Cultural Goods, passed in 2010, meanwhile obliges Montenegro “to provide protection and conservation of all cultural goods located on its territory, including internal waters and territorial sea, as well as to take care of the protection and conservation of the goods located abroad, which are of importance for its history and culture.”

The same law states that “no one is entitled to carry out any activities that may cause damage to cultural goods; damage, devastate or usurp … or appropriate in any other way, hide or market the cultural good of which they are aware, or could be aware, that it was acquired illegally.”

Violations of the provisions of this law incur fines, but not prison sentences, ranging from 400 to 16,000 euros.

Gacevic says the country’s cultural heritage would be better protected already, if only divers respected the unwritten code they should follow underwater.

The code is as follows, he says: “You may leave only the air bubbles the diver breathes out in the sea; you may only photograph the underwater world of wrecks and other sites visited from the sea; you must not kill anything in the sea, except the time that you have at your disposal for diving.”

Austrougarska krstarica Zenta, prvi brod potopljen u Prvom svjetskom ratu, ležala je skoro cio vijek mirno sa više od pola svoje posade koja je potonula sa njom, na dnu Jadrana u blizini Petrovca.

Kada je isplovila iz Tivta u pratnji razarača Ulan, na zadatak pomorske blokade crnogorske luke Bar, ova krstarica je bila ratni veteran izvučen iz rezerve. Prevaziđena, spora i sa slabim naoružanjem, važila je za starca među brodovima.

Zenta je potonula tokom borbe sa nadmoćnim sastavom ratnih brodova Francuske i Velike Britanije 16. avgusta 1914. godine, a lokacija olupine bila je neuznemiravana sve dok je 2001. nijesu otkrili ronioci. Za njima su ubrzo došli i lopovi na arheloška blaga.

Dragan Gačevič, poznati ronilac iz Herceg Novog i autor knjige i dokumentarnog TV serijala Podmorje Crne Gore, kaže za CIN-CG/BIRN: „Za nevjerovati je da je u međuvremenu neko pokušao da ukrade glavni kompas sa komandnog mosta Zente. Budući da olupina tog broda leži na 73 metra dubine i da je za ronjenje na njega potrebna posebna gasna mješavina, tzv. trimix, što pokazuje da su lopovi na sve spremni i dovoljno drski. Na sreću, nijesu uspjeli da odnesu kompas sa Zente, ali su na njemu primjetni tragovi devastacije i oštećenja nastali od pokušaja da lopovi skinu prvo čitav kotao, a onda i srce kompasa“.

Gačević, koji je zapazio oštećenja u ljeto 2014. nije prijavio slučaj Ministarstvu kulture, jer kradljivci ipak nijesu uspjeli u svojoj namjeri.

Istraživanje CIN-CG/BIRN pokazuje da slučaj Zente nije usamljen i da je podvodno arheološko blago u Crnoj Gori u najvećoj mjeri još nedovoljno stručno ispitano, evidentirano i nadasve nezaštićeno.

Iako je država donijela niz pravnih mjera kojima se štite kulturna dobra, kadrova koji bi kontrolisali njihovo sprovođenje je malo i devastacija ili krađa kulturne baštine prolazi nekažnjeno.

Najveći broj nalazišta punu zaštitu koju ovi zakoni nude moći će da dobije tek kada Ministarstvo kulture završi započeta istraživanja podvodnih lokaliteta i procijeni koja zaslužuju status kulturnog dobra.

Ali, Crna Gora odvaja minimalno iz budžeta za ovo istraživanje, a aktivisti civilnog društva tvrde da Centar za konzervaciju i arheologiju, koji treba da sprovede istraživanje, ima ograničene tehničke preduslove da efikasno obavi  taj posao.

Na pitanja vezana za kapacitet, Centar nije odgovorio do trenutka objavljivanja teksta.

Šta krije dno Jadrana?

Na dnu mora u Crnoj Gori nalaze se brojna nalazišta – od ostataka antičkih građevina, rimskih i grčkih amfora, preko srednjevjekovnih brodova koji su potonuli zajedno sa tovarom, do ostataka olupina iz XX vijeka.

Devastacije lokaliteta počele su u drugoj polovini 20. vijeka, a zamah su dobile krajem devedesetih kada je sve veća dostupnost ronilačke opreme omogućila širem krugu ljudi da zaroni do istorijskih nalazišta.

Ono što je u početku bilo samo uzimanje po kojeg „suvenira“ od strane rijetkih pojedinaca koji su prije oko 60 godina imali opremu i znanje da siđu u dubine mora, sada ima obilježja prave, pa često i organizovane devastacije.

„Onaj ko ima novca može prilično jednostavno da od podmorskih kradljivaca kupi neki interesantan predmet poput antičke amfore ili atraktivnog dijela brodske opreme sa kakve olupine stare više od 100 godina“, kaže Gačević koji je često pod vodom i između samo dva ili tri zarona na istoj lokaciji primijeti napredovanje njene devastacije.

Na dnu Risanskog zaliva, jednog od najpoznatijih nalazišta, nalaze se amfore, brodsko kuhinjsko posuđe, djelovi keramike, stakla ili opeke koji datiraju od IV vijeka prije nove ere do VII vijeka nove ere i svjedoče o trgovini i odnosima autohtonog ilirskog naroda sa, prije svega, Grcima i Rimljanima.

Ovaj zaliv najvjerovatnije je korišćen kao viševjekovno kratkotrajno sidrište, prenoćište i sklonište od oluja kada su jedrenjaci prekide plovidbe koristili da se oslobode balasta i pokvarene robe, predmeta koji nijesu imali više upotrebnu funkciju, na najlakši način – bacanjem u more.

Ovaj dio zaliva Boke ima status zaštićenog kulturnog dobra već četrdeset godina, pa su tako podvodne aktivnosti i sidrenje ovdje strogo zabranjeni kako se ne bi oštetili artefakti. Ipak, na pojedinim sajtovima (http://www.booking.me/Default.aspx?sifraStranica=1369) mogu se pronaći ture koje nude ronjenje u ovom zalivu, a ljeti se ovdje često mogu vidjeti usidrene mega i super jahte, čiji se gosti kupaju u moru.

Kao još jedan od primjera nebrige, Gačević navodi jahtu crnogorskog kralja Nikole I Petrovića Rumija, koja je potonula u luci Bar 1915. godine, a tačno sto godina kasnije dobila status zaštićenog kulturnog dobra.

Kralju Nikoli jahtu je 1905. poklonio turski sultan Abdulah Hamit, a brod je osim za potrebe crnogorskog dvora, korišćen i u Balkanskim i u Prvom svjetskom ratu za prevoz ratnog materijala.

Olupina Rumije i dalje je potpuno fizički nezaštićena, usred basena luke Bar, na samo desetak metara dubine.

Stoga je ovaj brod, kako kaže Gačević, gotovo potpuno razoren, prvenstveno od udaraca sidara i sidrenih lanaca velikih trgovačkih brodova koji uplovljavaju na obližnji gat za bunkerovanje goriva.

Sa jahte je u međuvremenu dodatno poskidano i dosta djelova i predmeta, uključujući i brodsko zvono. Ono se, pod za sada još neobjašnjenim okolnostima, našlo u jednoj privatnoj zborni u Novom Sadu. Tamo ga je otkrio i identifikovao sam Gačević koji je o tome, uz fotografiju zvona, pisao u svojoj knjizi Podmorje Crne Gore, izdate 2012. od strane ogranka Matice crnogorske u Herceg Novom.

Inspektorat za kulturnu baštinu takođe je oktobra 2014. napravio i zapisnik o odnošenju propelera sa austrougarskog parobroda Arpad,  u koji je CIN-CG/BIRN imao uvid.

Ovaj brod teško je oštećen u blizini obale Luštice 1916. godine kada je naišao na morsku minu, ali nije potonuo. Izgubio je, međutim, propeler sa dijelom osovine i list kormila, pa je velika elisa Arpada potonula na 48 metara dubine i zarila se u pjeskovito dno.

Trokraki propeler izliven od nekoliko tona bronze, nestao je prije tri godine kada su ga izvadila za sada nepoznata lica i najvjerovatnije prodala sakupljačima sekundarnih sirovina.

Ova krađa zahtijevala je dobru organizaciju, a Dragan Gačević, koji je krađu prijavio u septembru 2014. godine, vjeruje da se teški Arpadov propeler ne bi mogao izvaditi bez dizalice, dovoljno velikog plovila koje ga je oteglilo do obale, kompresora koji pune podvodne „padobrane“ vazduhom, kamiona i ostale logistike.

Jedan od najpoznatijih primjera devastacije podvodnih kulturnih dobara je galion koji je kod rta Kabala potonuo najverovatnije u XVI vijeku, a status zaštićenog kulturnog dobra dobio kada i jahta kralja Nikole, 2015. godine.

Na morskom dnu od ovog nekada 35 metara dugačkog broda sa tri jarbola i najmanje četiri topa nalaze se ostaci drvene konstrukcije koji vire iz pijeska, te brojni djelovi brodske opreme – sidra, pribor za brodske vezove i jedra, djelovi crpki, inventar brodske kuhinje…

Gačević je prijavio nestanak sidra sa ovog galiona 15. septembra 2014. godine, a iste godine je i Ministarstvo kulture podnijelo prijavu policiji, koja je ovaj slučaj vodila kao tešku krađu.

I pored prijave, sidro je godinama stajalo izloženo na ulasku u kompaniju Slovenska Alijansa u Herceg Novom, a inspektori Ministarstva kulture su tek u decembru prošle godine naložili kompaniji da sidro vrati vlasniku - državi Crnoj Gori.

U decembru prošle godine su crnogorski mediji, Pobjeda i Portral Analitika, citirali izvještaj Uprave za inspekcijske poslove, u kome ruski državljanin Aleksandar Beljakov, odgovorno lice u Slovenskoj Alijansi, izjavljuje da je veliko metalno sidro kupio „od nepoznatih lica 2013. godine kada ono nije bilo kulturno dobro“ sa namjerom da ga „sačuva da ne završi u starom gvožđu“.  Beljakov nije odgovarao na pozive novinara CIN-CG/BIRN-a.

Iz tima za odnose sa javnošću Uprave policije za CIN-CG/BIRN rekli su da je policija dostavila tužilaštvu fotodokumentaciju o pronalasku sidra i izjave četiri osobe koje su saslušane. Za ovu krađu, međutim, još uvijek niko nije odgovarao.

„Osnovno državno tužilaštvo Herceg Novi u saradnji sa Upravom policije preduzima mjere na otkrivanju učinilaca navedenog krivičnog djela“, rekao je portparol ODT Herceg Novi Nikola Samardžić.

Dragan Gačević reakciju institucija na ovu krađu ocjenjuje kao „slab i neefikasan odgovor nadležnih na evidentnu poharu“.

„Nije ni čudo što se devastacija našeg istorijskog nasljeđa na dnu mora nastavlja nesmanjenom žestinom“, kaže on.

Zakone nema ko da sprovede

U Crnoj Gori samo četiri lokacije imaju status zaštićenih podvodnih kulturnih dobara. Pored Risanskog zaliva, jahte Rumija kralja Nikole i galiona kod rta Kabala, ovaj status ima i uvala Bigovica, koja je od III vijeka prije nove ere do XV vijeka nove ere služila kao zimsko pristaniše i u čijim su vodama pronađene, između ostalog, brojne antičke amfore.

Ministarstvo kulture evidentiralo je još 27 podmorskih arheoloških lokaliteta, među kojima i nekoliko lokacija na kojima su se desili brodolomi u 19. i 20. vijeku zbog, kako objašnjavaju u Ministarstvu, „konstatovanog stepena ugroženosti, iako ne posjeduju arheološki potencijal“.

Zakonima o kulturi i o zaštiti kulturnih dobara, kao i ratifikacijom UNESCO-ve Konvencije o zaštititi podvodne kulturne baštine, na lokacijama zaštićene kulturne baštine zabranjene su bilo koje aktivnosti, osim onih istraživačko-zaštitnog karaktera.

Iako druge lokacije ne uživaju takav stepen zaštite, ovim zakonima ipak je predviđeno da arheološki materijal iz zemlje ili vode ostaje u državnoj svojini i da se nad njime ne može steći vlasništvo, pa se tako slučajevi nestanka artefakta sa drugih lokaliteta tretiraju kao krađe.

Nadzor nad sprovođenjem ovih zakona trebalo bi da vrši Inspekcija za kulturnu baštinu, koja djeluje u sklopu Uprave za zaštitu kulturnih dobara Ministarstva kulture.

U Upravi za zaštitu kulturnih dobara, međutim, objašnjavaju da inspektora ima malo i da je za efikasniju zaštitu neophodan niz mjera.

„Neophodno je i sistemsko osnaživanje/jačanje operativnih zakonskih mehanizama in situ, posebno u kontekstu činjenice da imamo jednog/dva nadležna inspektora“, kažu u Upravi za zaštitu kulturnih dobara koju vodi Anastazija Miranović.

U Upravi navode da je zaštita podvodnog kulturnog blaga „kompleksan problem“ ne samo za Crnu Goru, već i za druge zemlje, kao i da postoji niz problema koji otežavaju potpunu zaštitu ovih lokaliteta.

„Negativni faktori koji utiču na potpuno obezbjeđenje podvodnih lokaliteta tiču se dodjele planiranih koncesija i neusvojenog Zakona o ronjenju, dostupnosti geografskih pozicija lokaliteta, nekontrolisane ronilačke aktivnosti, ribarenja i sidrenja, propadanja lokaliteta zbog uticaja prirodnih procesa“, kažu u Ministarstvu kulture.

Zbog takve situacije, Ministarstvo u tajnosti još drži koordinate svih arheoloških lokaliteta- lokacija brodoloma iz vremena antike do sredine 20. vijeka.

Trenutno je u Crnoj Gori na snazi više decenija stara Uredba o vršenju podvodnih aktivnosti. Novi Zakon o ronjenju bi, pored ostaloga, regulisao dodjelu koncesija ronilačkim centrima, to jest njihovo pravo da na određeni lokalitet, u kontrolisanim uslovima, odvode turiste.

Iz Ministarstva koje vodi Aleksandar Bogdanović ipak dodaju da taj resor i organi u njegovom sastavu „preduzimaju neophodne mjere za sprječavanje nelegalnih podvodnih aktivnosti“.

Ministarstvo je u oktobru 2016. zajedno sa predstavnicima Uprave pomorske sigurnosti, Mornarice Vojske Crne Gore i Sektora Granične policije – Sektor jug formiralo Zajednički operativni tim na vršenju monitoringa nad lokalitetima podvodne kulturne baštine kako bi pojačalo kontrolu na lokacijama kulturne baštine.

Kroz pomenuti sistem, na osnovu podataka Uprave pomorske sigurnosti, u proteklom periodu detektovana su tri slučaja na jednoj tački na otvorenom moru, za koja je provjerom ustanovljeno da se ne radi o nelegalnim aktivnostima.

„Evidentiranih počinilaca koji su sankcionisani nije bilo“, rečeno je iz Ministarstva kulture za CIN-CG/BIRN.

I iz Uprave policije za CIN-CG/BIRN je saopšteno da je Zajednički operativni tim „tokom ljetnjih mjeseci obavljao monitoring nad lokalitetima podvodne kulturne baštine i tom prilikom nije otkriveno narušavanje tih lokaliteta“.

Međutim, upitani za Risanski zaliv gdje je zaustavljanje jahti i kupanje turista uobičajen prizor, iz Uprave policije kažu da lokacija ove zaštićene kulturne baštine nije pod njihovom jurisdikcijom, iako je zaliv jedan od svega četiri lokaliteta sa ovim statusom.

„Sidrenje plovnih objekata, u akvatoriji Bokokotorskog zaliva, u nadležnosti je Lučke kapetanije Kotor, tako da službenici Sektora granične policije – Regionalnog centra granične policije Jug nemaju ovlašćenja da vrše kontrolu usidrenih plovnih objekata, a takođe nijesu u saznanju da su izvođene podvodne aktivnosti na lokalitetima podvodne kulturne baštine u akvatoriji Risanskog zaliva“, kažu u Upravi policije.

Od popisa, preko statusa, do zaštite

Kako bi bar neki od 27 podvodnih arheoloških lokaliteta u Crnoj Gori dobili bolju zaštitu neophodno je da, za početak, budu proglašeni kulturnim dobrima.

Za ovakav status, međutim, prema Zakonu o kulturnim dobrima, neophodan je čitav niz istraživanja i evaluacija kako bi se prije svega evidentirali detalji sa nalazišta, zatim ocijenila njihova vrijednost i na kraju odlučilo da li određeni lokalitet zaslužuje ovaj status.

Kao prvi korak u ovom smjeru, Ministarstvo kulture je 2017. godine pokrenulo trogodišnji projekat tokom kog planira da „sprovede sve neophodne ronilačke prospekcije, procjene stanja, karaktera nalazišta, prostornih granica podvodnih lokaliteta uz GPS pozicioniranje“.

„Ovim će se stvoriti uslovi za pokretanje procedure uspostavljanja zaštite i utvrđivanja statusa kulturnog dobra za određeni broj lokaliteta“, kažu u Ministarstvu.

Istraživanja se rade i na lokalitetima koji su dobili status zaštićenog kulturnog dobra kako bi se napravila potpunija evidencija artefakata, te kulturna blaga ne bi više mogla da se odnose, a da institucije to zapravo i ne primijete.

Međutim, ovako ambiciozan projekat, ima skromnu finansijsku pomoć države. Iako je ukupni budžet za programe zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2018. godinu povećan na preko milion i sto hiljada eura, samo 14.000 namijenjeno je istraživanjima pod vodom i to 2.000 za istraživanja u okolini Budve i 12.000 za istraživanje ostalih 27 lokaliteta koji bi mogli dobiti status kulturnog dobra.

Takođe, postoje sumnje u kapacitete Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore, sa sjedištem na Cetinju. Centar je javna ustanova formirana uredbom Vlade Crne Gore, a pored ostaloga, zadužena je da sprovede ovo trogodišnje istraživanje u Risanskom zalivu.

Diplomirani arheolog Miloš Petričević iz Inicijative građana Bokobran sa žaljenjem podsjeća da Crna Gora do sada nije izgradila infrastrukturu da se samostalno bavi podvodnim arheološkim istraživanjima.

Po Petričeviću, Centar „nema ni elementarne tehničke preduslove da efikasno obavlja taj posao, ne posjeduje ni sopstveni ronilačko-tehnički blok sa opremom za punjenje ronilačkih boca,  kao ni  prenosni side scan sonar…“

Za sada, Centar ima pomoć hrvatskog Međunarodnog centra za podvodna istraživanja i RPM Nautical foundation.

Od pisanog do nepisanog kodeksa

Prema smjernicama UNESCO-ve Konvencije o zaštititi podvodne kulturne baštine, koju je Crna Gora ratifikovala 2008. godine (http://www.unesco.org/eri/la/convention.asp?KO=13520&language=E&order=alpha), na lokalitetima podvodne kulturne baštine, sve aktivnosti moraju biti samo istraživačko-zaštitnog karaktera.

Prema Zakonu o zaštiti kulturnih dobara usvojenom 2010. godine, Crna Gora je „dužna da obezbjeđuje zaštitu i očuvanje svih kulturnih dobara koja se nalaze na njenoj teritoriji, uključujući unutrašnje vode i teritorijalno more, kao i da se stara o zaštiti i očuvanju dobara koja se nalaze u inostranstvu, ako su od značaja za njenu istoriju ili kulturu“.

Prema istom zakonu „niko nema pravo da: vrši bilo koju radnju kojom se može prouzrokovati šteta na kulturnom dobru; ošteti, uništi ili prisvoji kulturno dobro; kupi, primi u zalog ili na drugi način pribavi, prikrije ili stavi u promet kulturno dobro za koje zna ili je mogao znati da je stečeno na nezakonit način“.

Prekršiocima odredbi ovog zakona, međutim, prijete samo novčane, ali ne i zatvorske kazne. Raspon kazni kreće se u iznosu od 400 do 16.000 eura.

Dragan Gačević kaže da bi kulturno blago Crne Gore bilo već zaštićeno kada bi ronioci samo poštovali nepisani kodeks koji važi pod vodom „da se u moru mogu ostaviti samo mjehuri vazduha koji ronilac izdiše, da se iz mora mogu iznijeti samo fotografije podvodnog svijeta, olupina ili drugih lokaliteta koje ste obišli, te da se u moru ne smije ubiti ništa osim vremena koje imate na raspolaganju za ronjenje“.

Siniša LUKOVIĆ

Sredovječni muškarac u uniformi komunalca, pored semafora na izlasku iz Budve, strpljivo je nepreglednoj koloni rukom pokazivao smjer prema Kotoru. Na znak da će se jedno vozilo zaustaviti, kao odobravanje palac okrenu prema nebu, zatim pritrča. Proviri kroz poluotvorena vrata automobila i izraz zahvalnosti na licu ubrzo smijeni radost, jer je prepoznao vozača:

“Ti si. Da nećeš kod nas? U Palestinu? E, baš lijepo. Eto, a ja s posla, vraćam se kući”, priča u jednom dahu dok pokušava da se namjesti na suvozačevom sjedištu, ali da pritom, iz lijeve ruke ne ispusti plastične kese iz kojih vire vekne hljeba i druge namirnice, umotane u bijeli papir.

Četrdesetšestogodišnji Cene Ćakoli završio je radni dan u budvanskom komunalnom preduzeću, i krenuo prema romskom naselju, gdje ga nestrpljivo čeka velika porodica. Ima sedmoro djece, četiri kćerke i tri sina. Jedna kćerka se udala, ali živi blizu u komšiliku. I jedan sin se oženio, ali je ostao sa njim. Stigao i unuk, pa se u svemiru Ćakolijevih sada sve vrti oko njega.

“Teško je prehraniti porodicu od jedne plate. Ponekad dobijem pomoć u hrani iz supermarketa i pekara, što meni i mojoj porodici mnogo znači. Ne mogu ni da zamislim kako je mojim komšijama koji uopšte ne rade, ako je meni ovako teško”, priča Ćakoli.

Skretanje za Jaz, jednu od najčuvenijih jadranskih plaža, ostaje sa lijeve strane. Nekoliko stotina metara dalje, skrećemo desno iza velikog salona tehničke robe, pa uzvišicom. Asfalt se naglo prekida i sa pejzaža nestaju mediteranski obrisi. Dok napredujemo razrovanim makadamom, nakratko ispred vidi se samo plavičasti dim koji se uzdiže ka nebu. Kako se približavamo i put postaje manje strm, pogled se spušta na odžake i sulundare koji nestaju pod šarenim krovovima, napravljenim od različitih oblika lima i drveta, zatim barake čije ranjene fasade štite zakrpe od istog materijala.

Dalje moramo pješice. Na samom ulazu u naselje, nedaleko od prve barake, starija Romkinja zagrtala je žar preko sača, u ritmu romske muzike koja je dopirala negdje iz unutrašnjosti barake. Na pozdrav uzvratila je suzdržano, jedva čujno, uz kratak podozriv pogled i vratila se poslu. Kroz dim probijao se poznati miris djetinjstva. Flia, posebna vrsta pite. Tijesto napravljeno od brašna, vode i soli razliva se po dnu, zapeče, a onda se površina premaže maslacem, sirom, pavlakom, šta ima u kući, pa prelije novim slojem tijesta i tako do vrha. Na kraju se izvadi, iskida rukama stavi na tanjir, ili u tepsiju, pa na sto opkoljen musavim glavama. Dječji praznik.

Graja i jurnjava mališana slavila je sunčani zimski dan. Nekoliko njih svjedočili su i da su odrasli prije vremena, gurajući kolica sa otpadnim aluminijumskim pločama, koje su našli pokraj kontejnera za smeće obližnjeg skladišta građevinskog materijala. Vijest da je neko od “palestinaca” kupio auto, zaokupila je nekoliko mladića koji su obilazili oko vozila starijeg od njih, zavirivali pod haubu, udarali nogama u gume, i svi u glas komentarisali. Udarci čekićem skrenuli su pažnju i na mještane koji krpe fasade Baraka, oštećene višednevnim januarskim kišama i orkanskim vjetrom. U mini radnoj akciji, nekoliko starijih je, sa prolaza između baraka, uklanjalo sasušeno blato koje su nanijele bujice kiše.

Iako na samo pet kilometara od blještave proklamovane metropole turizma, u naselju “Palestina”, u nehumanim uslovima, živi pedesetak porodica sa oko 280 stanovnika. Naselje je nastalo još šezdesetih godina prošlog vijeka, ali je naglo uvećano dolaskom raseljenika sa Kosova 1999. godine. Neki od stanovnika su državljani Crne Gore, ali većina još nije uspjela da riješi pravni status, pa teško dolazi i do posla. Za veći dio rezervisana su mjesta u komunalnom preduzeću, ostali pokušavaju da se snađu i prehrane porodicu prikupljanjem sekundarnih sirovina, fizičkim poslovima, nadničenjem. Dobiju i pomoć od Crvenog krsta, ali sve je to daleko od normalnog života.

Djeca uglavnom ne idu u školu. Samo dvadesetjedno dijete pohađa nastavu do petog razreda u područnoj školi u Lastvi Grbaljskoj , a troje idu u osmi i deveti razred u osnovnoj školi u Budvi.

I Ćakolijeva djeca se ne školuju.

“Nemam novca da ih obučem, opremim od knjiga do pribora. A i škole su nam daleko. Poslije petog razreda, djeca moraju da nastave školovanje u Budvi ili u Radanovićima, a mi ne možemo da im obezbjedimo prevoz. Pokušavao sam da svojoj djeci to omogućim, ali bezuspješno”, žali se Cene Ćakoli.

Njegova porodica živi u dvosobnoj baraci koja je sagrađena od raznih materijala. Krov je prekriven ceradom. Prokišnjava na više mjesta, najviše u dječijoj sobi čije zidove je osvojila vlaga i potamnila boju kreča. Djeca su tamo samo preko dana, jer se plaši, kaže, da se ne razbole. Mnogobrojni Ćakolijevi tokom noći su svi zajedno, na i oko ugaone garniture, u prostoriji koju zove dnevnom sobom. U ovoj sobi su još električni i šporet na drva, na kojem iz velikog kazana izbija para zagrijane vode. Kupatilo je parče betonskog poda uokvirenog ceradama.

„Vodu grijemo na šporetu, ali to i nije toliki problem koliki je nedostatak drva. Ako nemamo drva, nema ni tople vode, ali nema ni načina da se ugrijemo“ žali se Cena.

Njegov komšija Skender Neziraj (47), predsjednik Nevladine organizacije Reakcija, sa više optimizma gleda na potrebu i mogućnosti da se djeca školuju. Od njegove tri ćerke, dvije pohađaju osmi, a jedna deveti razred u školi u Budvi.

„Najveći problem, zbog kojeg djeca ne pohađaju školu poslije petog razreda, je to što su nam škole daleko i što nema obezbjeđenog prevoza. Iz opštine su nam rekli da će nam izaći u susret, i evo nadamo se da će taj problem biti riješen, i da će se i naša djeca obrazovati kao druga“, kaže Neziraj.

Kada stignu autobusi za prevoz mališana oni ipak neće odagnati nespokoj mještana. Strah da bi i ovo što imaju mogli da izgube, veći je od nade da će im jednom biti bolje. Ime naselja skovano gorčinom, još više je aktuelno nakon postupka restitucije, poslije kojeg je zemljište na kojem su barake, vraćeno privatnim vlasnicima. Oni se protive da Romi išta grade od čvrstog materijala.

“Prije nekoliko godina mom komšiji je izgorjela baraka i opština mu je izašla u susret i pomogla u materijalu za gradnju. Ali, kada su vlasnici zemljišta saznali, došli su i natjerali komšiju da sruši ono što je već sagradio”, priča Cene Ćakoli.

„Mi ovdje živimo danas za sjutra. Zemlja je privatna. I do sada smo imali problema. Svaki tren mogu da dođu i da nam sruše i ovo malo što imamo,“ brine Neziraj.

Opštinske vlasti nedavno su ponudile stanovnicima ovog naselja da im dopreme kontejnere iz Podgorice, koje su napustili Romi nakon što su dobili stanove. Odbili su plašeći se da bi to neznatno poboljšalo uslove stanovanja, ali trajno ugasilo svaku nadu da će i oni jednom, dobiti pristojan krov nad glavom. Sagovornici CIN-CG, kažu, da od vlasti za sada nema nagovještaja da će u skoroj budućnosti dobiti stanove. Romska  muzika ispratila nas je i na odlasku iz “Palestine”. Starica više nije bila ispred barake, poklopac sa sača bio je naslonjen uz kameno postolje, žar razgrnut i gotovo ugašen. Iz unutrašnjosti barake čuo se dječiji smijeh. Suton, i januarska hladnoća, ispisivali su nove bore na licima mještana.

Agim GAŠ

Petnaestogodišnja djevojčica sa Kosova već ima tri “braka” iza sebe, a sada čeka i bebu iz posljednje ugovorene udaje. Sudovi su međutim, njenog oca, ugovarača brakova,  kao i njenog drugog muža, oslobodili optužbi za sklapanje dječjeg prisilnog braka, uz obrazloženje da nema dokaza.

Djevojčica je sa 13 godina pobjegla od kuće, kako bi bila sa svojim momkom (17), s kojim je živjela mjesec dana, jer njegovi nijesu željeli da plate “udaju”. Nedugo, zatim, otac je ugovorio novi brak sa momkom iz Crne Gore, koga je “upoznao” po preporuci rođaka na fejsbuku.

Prema njenom svjedočenju, otac je sa njom ilegalno prešao granicu i doveo je budućem mužu, i od svekra uzeo hiljadu eura. Ostatak, još toliko, dogovorili su se da će biti isplaćen kada dođe u prvu posjetu kćerki. Brak je trajao oko šest mjeseci, i u njemu je djevojčica trpjela razne oblike porodičnog nasilja od muža, đevera i svekra. Kaže da je često bila gladna, i da su je svi tukli. Govori i o tome da je bila primorana da ima seksualne odnose sa mlađim đeverom ( 25 godina), kao i o prijetnjama nepokretnog, bolesnog svekra, da će morati da ima seks i sa njim. Kako mu preostali novac od još hiljadu eura za njenu udaju nije isplaćen, i kada mu se ona požalila i ispričala sve detalje nasilja koje trpi od njih, otac je prijavio slučaj policiji.

Smještena je u Centar za podršku djece i porodice, nakon čega je dovedena u sklonište za žrtve trafikinga, gdje je provela dva mjeseca. Policija je privela njenog supruga i oca. Protiv oca je pokrenut postupak za krivično djelo trgovine ljudima (ugovoreni brak). Sud ga je oslobodio, navodeći da je njen iskaz nedovoljno potkrijepljen dokazima, te da nema svjedoka da se nešto tako desilo.

Ona se, potom, vraća na Kosovo gdje započinje da živi u tamošnjem prihvatilištu za žrtve trafikinga i prolazi program (re)integracije. Nakon par mjeseci, kada je izašla iz prihvatilišta, otac je prodao ponovo za čovjeka od 42 godine, i sada očekuje bebu.

Potresnu priču djevojčice, novinarki Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), ispričala je predsjednica Ženskog lobija Aida Petrović. Njen slučaj, samo je jedan od mnogih koji ne dospiju do suda, ili tamo završe oslobađajućom presudom za tlačitelje i eksploatatore.

Iako u međunarodnim dokumentima i dalje slovi kao zemlja porijekla, tranzita i konačnog odredišta, Crna Gora, u posljednje tri godine, nema nijednu pravosnažnu presudu za trgovinu ljudima, a u istom periodu procesuiran je samo jedan slučaj trafikinga. Nadležne institucije, za ovako porazan rezultat, prebacuju odgovornost jedni na druge, i na - žrtve

U posljednjih 13 godina, osuđene su 34 osobe za krivično djelo trgovina ljudima, a petoro je pravosnažno oslobođeno optužbi. U istom periodu registrovano je 38 žrtava trafikinga, od kojih je 11 muškaraca i devet maloljetnika. Prema podacima Ženskog lobija, međutim, u Skloništu za žrtve trafikinga koje vodi ta organizacija, u posljednjih 13 godina, boravilo je 177 potencijalnih žrtava, od čega je 69 bilo maloljetno. Osim osmoro domaćih, ostale žrtve bile su strani državljani, između 12 i 45 godina godina starosti. Krivična djela, izvršena nad njima, odnosila su se na radnu i seksualnu eksploataciju, sklapanje nedozvoljenih brakova i prisilno prosjačenje. Osim iz Crne Gore, žrtve su bile iz Srbije, sa Kosova, Bosne i Hercegovine, Ukrajine i Bangladeša.

Policija je, u istom trinaestogodišnjem period, podnijela 21 krivičnu prijavu, a tužilaštvo je podiglo 20 optužnica protiv 59 lica. Osuđeni su, uglavnom, muškarci od 30 do 60 godina, porijeklom iz Crne Gore, Srbije, Kosova, Albanije, Hrvatske i Ukrajine. U Crnoj Gori, Krivičnim zakonikom u Članu 444, zaprijećena je kazna zatvora od jedne do petnaest godina, za trgovinu ljudima. U slučaju  kada je žrtva maloljetna, minimalna zaprijećena kazna je tri godine. Trgovina ljudima, prema zakonskoj definiciji, obuhvata seksualnu i radnu eksploataciju, zloupotrebu djece u pornografiji, trgovinu ljudskim organima i matičnim ćelijama, prisilan brak...

EK: Trafikinga ima, ali nema presuda

I u posljednjem dokumentu Evropske komisije za poglavlja 23. i 24. se ističe da od 2015. nije bilo krivičnog gonjenja za trgovinu ljudima  niti pravosnažne presude. Dodaju, da se mnogi potencijalni slučajevi trgovine ljudima, istražuju i procesuiraju kao druga krivična djela, kao što je posredovanje u prostituciji i krijumčarenje ljudima.

U međuvremenu je procesuiran jedan slučaj, vezan za seksualnu eksploataciju 12-godišnjeg djeteta. Više državno tužilaštvo je, u julu prošle godine, protiv dva crnogorska državljanina, podiglo optužnicu za trgovinu ljudima i ona je nedavno potvrđena. Iz Kancelarije za borbu protiv trgovine ljudima, je potvrđeno CIN-CG, da je tužilaštvo u tom predmetu prepoznalo trafiking, iako je krivična prijava podnijeta za silovanje.

U dokumentu EK se ističe, da je glavni razlog za to što nema presuda, nepostojanje identifikovanih žrtava trgovine ljudima u Crnoj Gori, zbog slabih kapaciteta na nivou specijalizovane jedinice u Upravi policije, nedostatka proaktivnih istraga, poteškoća u prikupljanju neophodnih dokaza, nedostatku svijesti o raznovrsnosti postojećih formi trgovine ljudima. „ Potrebno je, da se radi sistematičnije u multidisciplinarnim timovima (naročito sa Inspekcijom rada i socijalnim radnicima), i bolja saradnja između NVO i policijskih jedinica, u cilju unapređenja njihove uzajamne saradnje i prijavljivanja slučajeva policiji od strane NVO“, navodi se u dokumentu EK. Dodaje se i da još postoji nevoljnost potencijalnih žrtava da reaguju. Radni dokument

I u ranijim izvještajima EK, kao i Stejt departmenta (SD), ukazivano je na nedovoljan broj procesuiranih slučajeva, što obeshrabruje žrtve da prijave trafiking. U izvještaju američke vlade, koji se odnosi na period od aprila 2016.do marta 2017., Crna Gora je dobila status “zemlje pod nadzorom”.

Najviše prosjačenja i prisilnih brakova

“Kao najveće probleme kod nas, prepoznali smo sklapanje prijevremenih brakova i prosjačenje na ulicama”, naveo je šef Kancelarije za borbu protiv trgovine ljudima Zoran Ulama. Odgovarajući na pitanja CIN CG-a, on kaže da je sav trud Kancelarije, u blagoj sjenci malog broja identifikovanih žrtava. Ulama priznaje da su se prethodnih godina previše oslanjali na iskaz žrtve, zanemarujući materijalne dokaze, pa se često dešavalo da to za sud nije dovoljno. Dodao je, i da je identifikacija žrtava i jačanje stručnih kapaciteta zaposlenih u državnim institucijama, njihov prioritet u budućem periodu.

„ Potrebna je regionalna saradnja, podizanje svijesti i jačanje kapaciteta. Uradili smo mnogo na edukaciji, posebno policijskih službi. Težište aktivnosti bi trebalo što više spustiti na lokalni nivo“, naveo je Ulama.

On ocjenjuje da je Crna Gora prvenstveno zemlja tranzita, a povremeno zemlja porijekla i krajnje destinacije za trgovinu ljudima.

Aida Petrović tvrdi da nema pomaka u identifikaciji žrtava, te da pravosudne institucije ne prepoznaju problem trafikinga na pravi način. Prema njenom mišljenju, najslabija karika, u sistemu zaštite žrtve, su centri za socijalni rad.

„ Kada su maloljetnici u pitanju, ta djeca ne bi smjela biti u skloništu. Centar za socijalni rad bi trebalo da postavi staratelja, a njih ne možete dobiti vikendima, praznicima i slično“, istakla je Petrović.

Generalni direktor  za socijalno staranje i dječiju zaštitu u Ministrstvu rada Goran Kuševija, međutim, navodi da to nije tačno, te da je postupak za imenovanje privremenog staratelja hitan, a centri imaju dežurstva tokom praznika i vikendima.

“ Imamo odličnu saradnju sa Kancelarijom za borbu protiv trgovine ljudima, i česte zajedničke sastanke”, naveo je Kuševija.

Nacionalna kancelarija sada u nadležnosti MUP-a

Ulama smatra da ovo nije dobro rješenje: „ MUP nas nije prepoznao na pravi način, Kancelarija mora da ima veliku samostalnost u odlučivanju, posebno u finansijskom smislu “. On je pojasnio da sada nailaze na mnoge administrativne barijere, te da ništa ne mogu da urade bez odobrenja ministra policije.

„ Ovo je dio organizovanog kriminala. Recimo, žrtva se pojavi noću u dva, tri sata. U obavezi sam da obezbijedim taksi, a ja to više ne mogu bez odobrenja. Ministru sam saopštio, da možda ne bi trebalo da predsjedavam ovom koordinacionom timu. Sedam godina sam na čelu Kancelarije, mandat mi ističe u septembru, ali ako ovako ostane otići ću ranije“, rekao je Ulama. U regionu su, dodaje on, nacionalni koordinatori visoko pozicionirani u sistemu - zamjenici ministra, državni sekretari, ambasadori... „Visokim pozicioniranjem nacionalnih koordinatora država pokazuje spremnost i posvećenost za borbu protiv trafikinga“, ocijenio je Ulama.

Na pitanje CIN-CG, on je naveo, da ne zna ko je odlučio da to bude tako, te da tu nema nikakvog ličnog sukoba, već ih „jednostavno ne prepoznaju i prave se bespotrebne barijere“. CIN-CG je pokušao da dobije odgovor na pitanje zašto je, uprkos preporukama Savjeta Evrope i Evropske komisije o potrebi jačanja ovog  tijela, Kancelarija prešla u nadležnost MUP-a, te da li se time onemogućava normalan rad ovog tijela. I u MUP-u i u Ministarstvo pravde, kao i u Ministarstvu javne uprave proglasili su se nenadležnim za to, upućujući jedni na druge. Posljednji odgovor stigao je iz MUP-a, odakle su nas uputili na Vladinu Službu za odnose sa javnošću. Do zaključenja istraživanja ni sa te adrese nijesu stigli odgovori.

Manje-više tajno sklonište

Iako se nezvanično moglo čuti da sklonište za žrtve nije sasvim bezbjedno, i da je lokacija mnogima poznata, Ulama ističe da je sve u redu. Nalazi se, kaže,  na „manje-više tajnoj lokaciji“, a žrtve imaju zaštitu u svakom smislu. U skloništu je 24 sata dnevno dostupna besplatna SOS linija na broj 116666.

„ Razmišljamo o drugačijem modelu. Veliki su izdaci, plaćamo zakup, znatan dio godine bude prazno sklonište, pa da vidimo da li se može naći neko bolje rješenje. Razmišljamo sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja o tome, da li bi možda bilo bolje da se u trenutku kada se pojavi žrtva, iznajmi stan ili nešto slično“, naveo je Ulama.

Zagledani u norveški primjer borbe protiv prosjačenja

Prosjačenje otvara vrata mnogim oblicima trafikinga, iako samo po sebi nije krivično djelo.

Ulama je istakao, da je Kancelarija radila istraživanje, koje je pokazalo da su najveći eksploatatori djece njihovi roditelji.

„ Moguće da je ranije bilo propusta u tom pravcu, pa su centri za socijalni rad djecu vraćali roditeljima, odnosno njihovim eksploatatorima“, naveo je Ulama.

On dodaje da je Norveška na interesantan način riješila problem djece koja prose na ulicama. Izmjenama zakona je propisano da je davanje novca na ulici prekršaj, a uporedo je išla i kampanja. Štampali su markice dostupne na svim trafikama, kako bi oni koji žele da pomognu, umjesto novca, kupili markicu, namijenjenu isključivo za djecu prosjake, koji sa tom karticom mogu da odu isključivo u Centar za socijalni rad.

„ U Centru im pružaju svu neophodnu pomoć i zaštitu, u obavezi su i da pozovu roditelje ili staratelje i da određeni period i oni dolaze na edukacije. Kada dijete dođe kući sa tom markicom, umjesto novcem, oni više nemaju motiva da ga šalju na ulicu “, naveo je šef Kancelarije, dodajući da ćemo i mi pokušati da slijedimo primjer Norveške.

SAD: Daleko od standarda

Izvještajem Stejt departmenta je obihvaćeno 188 zemalja podijeljenih u tri grupe. U prvoj su zemlje koje u potpunosti poštuju međunarodne norme u borbi protiv trafikinga, u drugoj one koje ne ispunjavaju standard, ali rade na rješavanju problema, a u trećoj zemlje koje ne poštuju međunarodne norme i ne čine dovoljno u borbi protiv trgovine ljudima. Crna Gora je ostala u drugoj grupi, ali je spuštena stepenicu niže, kao zemlja pod nadzorom.

U izvještaju se ističe da crnogorska Vlada ne ispunjava u potpunosti minimalne standarde za eliminaciju trgovine ljudima, da je Crna Gora zemlja porijekla, tranzita i destinacije za seks trafiking i prinudni rad.
" Žrtve seks trafikinga u Crnoj Gori su, prije svega, žene i djevojke iz Crne Gore, zemalja Balkana u okruženju, i, u manjoj mjeri, drugih zemalja u Istočnoj Evropi. Eksploatišu se u ugostiteljskim objektima, barovima, restoranima, noćnim klubovima i kafićima. Djeca, naročito Romi i Albanci, su primorani da prose. Romske djevojčice se prodaju i prisiljavaju na brak u Crnoj Gori, i u manjoj mjeri na Kosovu, a internacionalne kriminalne grupe povremeno crnogorske djevojke i žene, žrtve trafikinga, šalju u druge balkanske zemlje", piše, između ostalog, u izvještaju američke vlade.
https://www.state.gov/documents/organization/271343.pdf

U svijetu godišnje oko dva i po miliona ljudi su žrtve trafikinga, a kriminalne organizacije koje se bave trgovinom ljudi zarađuju oko tri milijarde dolara godišnje.

Maja BORIČIĆ