When the Austro-Hungarian cruiser Zenta, the first ship sunk in the First World War, plunged to the bottom of the Adriatic Sea near Petrovac, more than half of the ship’s crew went down with it.

When it set out from the port of Tivat, accompanying the destroyer Ulan on a mission to blockade the Montenegrin port of Bar, the cruiser was already a veteran vessel, pulled out of the reserves. Obsolete, slow and poorly armed, it was an antique among modern ships.

Zenta sank during a battle with the more powerful fleets of France and Britain on August 16, 1914 – and the site of the shipwreck lay undisturbed until divers discovered it in 2001.

Treasure hunters followed soon enough.

Dragan Gacevic, a well-known diver from Herceg Novi and author of the book and documentary TV series Montenegrin Undersea [Podmorje Crne Gore], told CIN-CG/BIRN that thieves soon got to work.

“It is unbelievable that in the meantime someone tried to steal the main compass from the command bridge of the Zenta. That wreck is 73 meters down, and a special gas mixture, the so called trimix, is needed to dive to such depths – which goes to show that these thieves are up for anything,” he said.

“Luckily, they did not manage to remove the compass from the Zenta, but traces of devastation and damage from the thieves’ attempts to remove the entire bowl, and then the core of the compass, are noticeable,” he added.

Gacevic, who spotted the damage in the summer of 2014, said he did not report the case to Montenegro’s Ministry of Culture because the thieves had not succeeded in their intentions.

But an investigation by CIN-CG/BIRN shows that the case of the attempted plunder of the Zenta is anything but isolated.

It shows that the country’s underwater treasures are insufficiently examined, recorded and, most disturbingly, are virtually unprotected.

Although the Montenegrin state has passed laws to protect the country’s cultural goods, it has deployed few staff to enforce their implementation.

As a result, the destruction and theft of the country’s underwater cultural heritage generally goes unpunished.

Most sites at risk also will not enjoy full protection under the current laws until the Ministry of Culture has finished its survey of underwater sites, and has assessed which ones qualify for the status of cultural goods.

However, Montenegro allocates minimal funds for such research. Civil society activists say the Centre for Conservation and Archeology, the body tasked with conducting the research, lacks even the elementary prerequisites to complete the job.

The Centre for Conservation did not respond to CIN-CG/BIRN’s queries about such concerns by the time of publication.

What lies at the bottom of the Adriatic?

Numerous historic sites and treasures lie at the bottom of the sea off Montenegro.

Treasures range from remains of antique structures and Roman and Greek amphorae to medieval ships that sank together with their cargo, and wreckages from the 20^th century.

The plunder of these sites started in the second half of the 20^th century, but it intensified in the late-1990s, when better diving equipment meant that more people could dive to greater depths.

What started as a couple of individuals taking a few “souvenirs” 60 years ago now has all the markings of large-scale, even organised, robbery.

“It is fairly simple for someone with money to buy some interesting artefacts from undersea poachers, like an antique amphora or an attractive part of a ship’s equipment from some more-than-century-old wreck,” Gacevic observed.

He often dives under the waters and sometimes, between only two or three dives at the same location, notices visible progress in terms of the devastation of the sites.

At the bottom of the Risan Bay, one of the most famous sites, are amphorae, galley dishes, ceramics and glass or bricks dating from the 4^th century BC to the 7^th century AD.

Many are important evidence of the trading relations of the indigenous Illyrian people, mostly with the Greeks and Romans.

This bay was probably used as a place for short-term anchorage for centuries, as an overnight shelter and as a safe haven from storms, when sailing ships used the interruption to their voyages to lose objects no longer of use in the easiest manner – by throwing them overboard.

This part of the Boka Bay has had protected cultural status for over 40 years, so underwater activities and anchoring are here are strictly forbidden.

Despite that, websites still offer diving tours in the bay. In the summer, anchored super yachts can often be seen there, with their guests swimming in the sea.

(http://www.booking.me/Default.aspx?sifraStranica=1369)

Another case of state negligence, according to Gacevic, is the yacht of Montenegro’s last King, Nikola I, the Rumija.

It sank off Bar in 1915, and did not receive protected cultural good status for exactly a century.

The yacht was a gift to the King from the Ottoman Sultan in 1905, and, apart from meeting the needs of the Montenegrin court, was used in the Balkan Wars of 1912-13 and during World War I to transport war material.

The wreck of the Rumija is still physically unprotected, however, in the middle of the Port of Bar, only a few meters under water.

That is why, according to Gacevic, it has now been completely destroyed, primarily by anchors and the anchor chains of large trading ships, which sail to the nearby pier for fuel.

Parts and objects have been stripped from the wreck in the meantime, including the ship’s bell, which found its way to a private collection in Novi Sad, Serbia, under unexplained circumstances.

Gacevic himself found it there and identified it and wrote about it in his book, Podmorje Crne Gore, published in 2012 in Herceg Novi.

Another case, about which the country’s Cultural Heritage Inspectorate of the compiled a report in October 2014, which CIN-CG/BIRN has seen, concerns the removal of the propeller from the Austro-Hungarian steamship, Arpad.

This ship was damaged off the coast in 1916 when it hit a mine, but did not sink. However, it did lose its propeller with part of the axis and the steering oar.

The great propeller of the Arpad sank to 48 meters and dug itself into the sandy bottom of the sea.

The three-piece propeller, made of several tons of bronze, disappeared three years ago, which is when unknown persons took it and most probably sold it to collectors of secondary raw materials.

This theft demanded good organisation. Gacevic, who reported the theft to police in September 2014, believes that the heavy propeller could not have been lifted without a crane, a large vessel that hauled it to the shore, a compressor to fill underwater “parachutes” with air, trucks and other logistics.

One of the most famous examples of underwater cultural destruction is that of the galleon which sank at Cape Kabala, probably in the 16^th century.

It obtained protected cultural good status at the same time as the royal yacht, in 2015.

Of the 35-meter-long ship, with three masts and at least four canons, the seabed has kept the remains of the wooden structure sticking out of the sand, numerous parts of the ship’s equipment – anchors, ship berthing equipment, parts of pumps, an inventory and more.

Gacevic reported the anchor of the galleon missing on September 15, 2014.

That same year, the Ministry of Culture reported this loss to the police, which filed this case as serious theft.

However, the anchor has been exhibited at the entrance to the company Slovenska Alijansa in Herceg Novi for some years.

Only in December 2017 did the Ministry of Culture order the company to return the anchor to its rightful owner – the state of Montenegro.

Last December, two media outlets, Pobjeda and Portal analitika, quoted the report of the Inspection Affairs Department.

This said that a Russian citizen, Aleksandar Belyakov, from Slovenska Alijansa, had stated that the metal anchor had been bought from “unidentified persons” in 2013 when it was “not a cultural good” with the intention to “preserve it, so that it’s not sold for scrap.”

Belyakov did not answer queries from CIN-CG/BIRN, however.

Police Headquarters told CIN-CG/BIRN that the police gave the Prosecutor’s Office photographic documentation about the discovery of the anchor along with statements from four people who had been interrogated.

However, till now, no one has been held accountable for this theft.

“The Basic State Prosecutor’s Office in Herceg Novi, in cooperation with the Police Headquarters, took steps to find the perpetrators of the said crime,” the spokesperson of the Basic State Prosecutor’s Office in Herceg Novi, Nikola Samardzic, said.

Gacevic evaluates the reaction of Montenegro’s institutions to this theft as “a weak and inefficient response of the authorities to evident pillaging.

“It is no wonder that the devastation of historic heritage at the bottom of the sea continues with unabated intensity,” he said.

Hardly anyone to implement the laws

In Montenegro, four locations or objects have the status of protected underwater cultural goods: the Risan Bay, the royal yacht, Rumija, the sunkey galleon near Cape Kabala and the Bigovica Cove.

This latter was used from the 3^rd to the 15^th century as a winter dock, and numerous antique amphorae, among other things, have been found in its waters.

The Ministry of Culture has noted another 27 underwater archaeological sites, however.

They include several sites where shipwrecks occurred in the 19^th and 20^th century – noted by the Ministry for what it explained as “the constant degree of danger [to them], though they do not have archaeological potential”.

The country’s laws on culture and the protection of cultural goods, as well as its ratification of the UNESCO Convention on Protection of Underwater Cultural Heritage, in theory ban all activities in protected cultural heritage sites, except for research and conservation.

Although the other locations do not enjoy such protection, the laws still classify all archaeological material from the ground or water as state property, which no one may appropriate – so that when artefacts go missing from these sites, it should be treated as theft.

Monitoring implementation of these laws is down to the Cultural Heritage Inspectorate, which is part of the Department for the Protection of Cultural Goods in the Ministry of Culture.

However, the Department admits it has few inspectors, adding that efficient protection requires an array of measures.

“It is necessary to systematically empower/strengthen operational legal mechanisms in situ, especially in light of the fact that we have only one or two inspectors,” the Department, headed by Anastazija Miranovic, said.

The Department also calls protection of underwater cultural heritage a “complex issue”, not only for Montenegro but for other countries as well, adding that a variety of problems makes the complete protection of these sites difficult.

Factors that hinder securing underwater sites include “awards of concessions … the geographical positions of the sites, uncontrolled diving activities, fishing, anchoring and dilapidation of sites due to natural processes,” it said.

Decades old Order on Underwater Activities has been in effect in Montenegro. A new Law on Diving, among other things, regulates the award of concessions to diving centres – that is, their rights to take tourists to certain sites under controlled conditions.

On account of a complex situation, the ministry keeps the coordinates of all archaeological shipwreck sites from ancient times to the mid-20^th century a secret.

The Culture Ministry, headed by Aleksandar Bogdanovic, said that the department and the authorities under its charge “are taking the necessary measures to prevent illegal underwater activities”.

In October 2016, together with the Maritime Safety Department, the navy and border police – Sector South, the ministry formed a Joint Operational Team to monitor the country’s underwater cultural heritage sites in order to improve controls over them.

“Through the mentioned system, based on the data of the Maritime Safety Department, in the previous period, three cases at one off-shore point were detected, which were not verified as illegal activities,” the ministry said.

“There were no reported and sanctioned perpetrators,” it added to CIN-CG/BIRN.

Police Headquarters also told CIN-CG/BIRN that, although the Joint Operational Team “has been monitoring underwater cultural heritage sites during the summer months, during that time no sites were found to have been compromised”.

Asked about the Risan Bay, where anchored yachts and swimmers are a common sight, Police Headquarters said sites of that level of protected cultural heritage were not under its jurisdiction – although the bay is one of just four sites with top protected status.

“The anchoring of vessels in the Kotor Bay waters is the responsibility of the Harbormaster’s Office of Kotor, so officials of the Border Police – Regional Center of Border Police South, have no authority to control anchored vessels, and also do not have information about the performing of underwater activities at sites of underwater cultural heritage in the acquatorium of the Risan Bay,” Police Headquarters said.

From regulations, to status, to protection

For some of the 27 known underwater archaeological sites in Montenegro to obtain better protection, it is necessary to declare them “cultural goods” for a start.

To obtain such a status, however, the Law on Cultural Goods says an entire set of research and evaluation work must be done to record the details of the sites, assess their value and, finally, decide whether the site deserves such status.

As a first step, the Ministry of Culture started a three-year project in 2017 during which it plans to “implement all the necessary diving prospections, assessments of the condition, character of sites, spatial boundaries of underwater sites with GPS positioning.

“This will create the conditions to start a procedure for establishing protection and establishing the cultural good status of a certain number of sites,” the ministry said.

Research has been done at those sites that have obtained protected status already, to make a complete record of the artefacts, so that these treasures can no longer be taken away without institutions even noticing.

However, this ambitious project has received only modest financial backing from the state.

Although Montenegro increased the total budget for the protection and conservation of cultural goods program for 2018 to 1.1 million euros, it set aside only 14,000 euros for underwater research – 2,000 euros for research around Budva and another 12,000 euros to research the remaining 27 sites that might get cultural good status.

The capacities of the Centre for Preservation and Archaeology of Montenegro, based in Cetinje, are also modest, activists say.

A public institution, formed under an order of the government, it is in charge of the three-year research project in the Risan Bay, among other things.

Archaeologist Milos Petricevic, from the Citizens’ Initiative Bokobran, calls it regrettable that Montenegro has not built up any serious infrastructure for independent underwater archaeological research.

Petricevic says the Cetinje centre “does not have elementary technical prerequisites to efficiently carry out such work, nor does it possess its own diving-technical block with equipment for charging diving bottles, or a portable side scan sonar…”

For now, the centre has the help of Croatia’s International Center for Underwater Research and RPM Nautical Foundation.

The Centre has not responded to CIN-CG/BIRN queries regarding it capacities.

From written to unwritten code

The guidelines of the UNESCO Convention on Protection of Underwater Cultural Heritage, which Montenegro ratified in 2008 (http://www.unesco.org/eri/la/convention.asp?KO=13520&language=E&order=alpha), state that only research or conservation activities may be carried out at underwater cultural heritage sites,

The country’s own Law on Protection of Cultural Goods, passed in 2010, meanwhile obliges Montenegro “to provide protection and conservation of all cultural goods located on its territory, including internal waters and territorial sea, as well as to take care of the protection and conservation of the goods located abroad, which are of importance for its history and culture.”

The same law states that “no one is entitled to carry out any activities that may cause damage to cultural goods; damage, devastate or usurp … or appropriate in any other way, hide or market the cultural good of which they are aware, or could be aware, that it was acquired illegally.”

Violations of the provisions of this law incur fines, but not prison sentences, ranging from 400 to 16,000 euros.

Gacevic says the country’s cultural heritage would be better protected already, if only divers respected the unwritten code they should follow underwater.

The code is as follows, he says: “You may leave only the air bubbles the diver breathes out in the sea; you may only photograph the underwater world of wrecks and other sites visited from the sea; you must not kill anything in the sea, except the time that you have at your disposal for diving.”

Austrougarska krstarica Zenta, prvi brod potopljen u Prvom svjetskom ratu, ležala je skoro cio vijek mirno sa više od pola svoje posade koja je potonula sa njom, na dnu Jadrana u blizini Petrovca.

Kada je isplovila iz Tivta u pratnji razarača Ulan, na zadatak pomorske blokade crnogorske luke Bar, ova krstarica je bila ratni veteran izvučen iz rezerve. Prevaziđena, spora i sa slabim naoružanjem, važila je za starca među brodovima.

Zenta je potonula tokom borbe sa nadmoćnim sastavom ratnih brodova Francuske i Velike Britanije 16. avgusta 1914. godine, a lokacija olupine bila je neuznemiravana sve dok je 2001. nijesu otkrili ronioci. Za njima su ubrzo došli i lopovi na arheloška blaga.

Dragan Gačevič, poznati ronilac iz Herceg Novog i autor knjige i dokumentarnog TV serijala Podmorje Crne Gore, kaže za CIN-CG/BIRN: „Za nevjerovati je da je u međuvremenu neko pokušao da ukrade glavni kompas sa komandnog mosta Zente. Budući da olupina tog broda leži na 73 metra dubine i da je za ronjenje na njega potrebna posebna gasna mješavina, tzv. trimix, što pokazuje da su lopovi na sve spremni i dovoljno drski. Na sreću, nijesu uspjeli da odnesu kompas sa Zente, ali su na njemu primjetni tragovi devastacije i oštećenja nastali od pokušaja da lopovi skinu prvo čitav kotao, a onda i srce kompasa“.

Gačević, koji je zapazio oštećenja u ljeto 2014. nije prijavio slučaj Ministarstvu kulture, jer kradljivci ipak nijesu uspjeli u svojoj namjeri.

Istraživanje CIN-CG/BIRN pokazuje da slučaj Zente nije usamljen i da je podvodno arheološko blago u Crnoj Gori u najvećoj mjeri još nedovoljno stručno ispitano, evidentirano i nadasve nezaštićeno.

Iako je država donijela niz pravnih mjera kojima se štite kulturna dobra, kadrova koji bi kontrolisali njihovo sprovođenje je malo i devastacija ili krađa kulturne baštine prolazi nekažnjeno.

Najveći broj nalazišta punu zaštitu koju ovi zakoni nude moći će da dobije tek kada Ministarstvo kulture završi započeta istraživanja podvodnih lokaliteta i procijeni koja zaslužuju status kulturnog dobra.

Ali, Crna Gora odvaja minimalno iz budžeta za ovo istraživanje, a aktivisti civilnog društva tvrde da Centar za konzervaciju i arheologiju, koji treba da sprovede istraživanje, ima ograničene tehničke preduslove da efikasno obavi  taj posao.

Na pitanja vezana za kapacitet, Centar nije odgovorio do trenutka objavljivanja teksta.

Šta krije dno Jadrana?

Na dnu mora u Crnoj Gori nalaze se brojna nalazišta – od ostataka antičkih građevina, rimskih i grčkih amfora, preko srednjevjekovnih brodova koji su potonuli zajedno sa tovarom, do ostataka olupina iz XX vijeka.

Devastacije lokaliteta počele su u drugoj polovini 20. vijeka, a zamah su dobile krajem devedesetih kada je sve veća dostupnost ronilačke opreme omogućila širem krugu ljudi da zaroni do istorijskih nalazišta.

Ono što je u početku bilo samo uzimanje po kojeg „suvenira“ od strane rijetkih pojedinaca koji su prije oko 60 godina imali opremu i znanje da siđu u dubine mora, sada ima obilježja prave, pa često i organizovane devastacije.

„Onaj ko ima novca može prilično jednostavno da od podmorskih kradljivaca kupi neki interesantan predmet poput antičke amfore ili atraktivnog dijela brodske opreme sa kakve olupine stare više od 100 godina“, kaže Gačević koji je često pod vodom i između samo dva ili tri zarona na istoj lokaciji primijeti napredovanje njene devastacije.

Na dnu Risanskog zaliva, jednog od najpoznatijih nalazišta, nalaze se amfore, brodsko kuhinjsko posuđe, djelovi keramike, stakla ili opeke koji datiraju od IV vijeka prije nove ere do VII vijeka nove ere i svjedoče o trgovini i odnosima autohtonog ilirskog naroda sa, prije svega, Grcima i Rimljanima.

Ovaj zaliv najvjerovatnije je korišćen kao viševjekovno kratkotrajno sidrište, prenoćište i sklonište od oluja kada su jedrenjaci prekide plovidbe koristili da se oslobode balasta i pokvarene robe, predmeta koji nijesu imali više upotrebnu funkciju, na najlakši način – bacanjem u more.

Ovaj dio zaliva Boke ima status zaštićenog kulturnog dobra već četrdeset godina, pa su tako podvodne aktivnosti i sidrenje ovdje strogo zabranjeni kako se ne bi oštetili artefakti. Ipak, na pojedinim sajtovima (http://www.booking.me/Default.aspx?sifraStranica=1369) mogu se pronaći ture koje nude ronjenje u ovom zalivu, a ljeti se ovdje često mogu vidjeti usidrene mega i super jahte, čiji se gosti kupaju u moru.

Kao još jedan od primjera nebrige, Gačević navodi jahtu crnogorskog kralja Nikole I Petrovića Rumija, koja je potonula u luci Bar 1915. godine, a tačno sto godina kasnije dobila status zaštićenog kulturnog dobra.

Kralju Nikoli jahtu je 1905. poklonio turski sultan Abdulah Hamit, a brod je osim za potrebe crnogorskog dvora, korišćen i u Balkanskim i u Prvom svjetskom ratu za prevoz ratnog materijala.

Olupina Rumije i dalje je potpuno fizički nezaštićena, usred basena luke Bar, na samo desetak metara dubine.

Stoga je ovaj brod, kako kaže Gačević, gotovo potpuno razoren, prvenstveno od udaraca sidara i sidrenih lanaca velikih trgovačkih brodova koji uplovljavaju na obližnji gat za bunkerovanje goriva.

Sa jahte je u međuvremenu dodatno poskidano i dosta djelova i predmeta, uključujući i brodsko zvono. Ono se, pod za sada još neobjašnjenim okolnostima, našlo u jednoj privatnoj zborni u Novom Sadu. Tamo ga je otkrio i identifikovao sam Gačević koji je o tome, uz fotografiju zvona, pisao u svojoj knjizi Podmorje Crne Gore, izdate 2012. od strane ogranka Matice crnogorske u Herceg Novom.

Inspektorat za kulturnu baštinu takođe je oktobra 2014. napravio i zapisnik o odnošenju propelera sa austrougarskog parobroda Arpad,  u koji je CIN-CG/BIRN imao uvid.

Ovaj brod teško je oštećen u blizini obale Luštice 1916. godine kada je naišao na morsku minu, ali nije potonuo. Izgubio je, međutim, propeler sa dijelom osovine i list kormila, pa je velika elisa Arpada potonula na 48 metara dubine i zarila se u pjeskovito dno.

Trokraki propeler izliven od nekoliko tona bronze, nestao je prije tri godine kada su ga izvadila za sada nepoznata lica i najvjerovatnije prodala sakupljačima sekundarnih sirovina.

Ova krađa zahtijevala je dobru organizaciju, a Dragan Gačević, koji je krađu prijavio u septembru 2014. godine, vjeruje da se teški Arpadov propeler ne bi mogao izvaditi bez dizalice, dovoljno velikog plovila koje ga je oteglilo do obale, kompresora koji pune podvodne „padobrane“ vazduhom, kamiona i ostale logistike.

Jedan od najpoznatijih primjera devastacije podvodnih kulturnih dobara je galion koji je kod rta Kabala potonuo najverovatnije u XVI vijeku, a status zaštićenog kulturnog dobra dobio kada i jahta kralja Nikole, 2015. godine.

Na morskom dnu od ovog nekada 35 metara dugačkog broda sa tri jarbola i najmanje četiri topa nalaze se ostaci drvene konstrukcije koji vire iz pijeska, te brojni djelovi brodske opreme – sidra, pribor za brodske vezove i jedra, djelovi crpki, inventar brodske kuhinje…

Gačević je prijavio nestanak sidra sa ovog galiona 15. septembra 2014. godine, a iste godine je i Ministarstvo kulture podnijelo prijavu policiji, koja je ovaj slučaj vodila kao tešku krađu.

I pored prijave, sidro je godinama stajalo izloženo na ulasku u kompaniju Slovenska Alijansa u Herceg Novom, a inspektori Ministarstva kulture su tek u decembru prošle godine naložili kompaniji da sidro vrati vlasniku - državi Crnoj Gori.

U decembru prošle godine su crnogorski mediji, Pobjeda i Portral Analitika, citirali izvještaj Uprave za inspekcijske poslove, u kome ruski državljanin Aleksandar Beljakov, odgovorno lice u Slovenskoj Alijansi, izjavljuje da je veliko metalno sidro kupio „od nepoznatih lica 2013. godine kada ono nije bilo kulturno dobro“ sa namjerom da ga „sačuva da ne završi u starom gvožđu“.  Beljakov nije odgovarao na pozive novinara CIN-CG/BIRN-a.

Iz tima za odnose sa javnošću Uprave policije za CIN-CG/BIRN rekli su da je policija dostavila tužilaštvu fotodokumentaciju o pronalasku sidra i izjave četiri osobe koje su saslušane. Za ovu krađu, međutim, još uvijek niko nije odgovarao.

„Osnovno državno tužilaštvo Herceg Novi u saradnji sa Upravom policije preduzima mjere na otkrivanju učinilaca navedenog krivičnog djela“, rekao je portparol ODT Herceg Novi Nikola Samardžić.

Dragan Gačević reakciju institucija na ovu krađu ocjenjuje kao „slab i neefikasan odgovor nadležnih na evidentnu poharu“.

„Nije ni čudo što se devastacija našeg istorijskog nasljeđa na dnu mora nastavlja nesmanjenom žestinom“, kaže on.

Zakone nema ko da sprovede

U Crnoj Gori samo četiri lokacije imaju status zaštićenih podvodnih kulturnih dobara. Pored Risanskog zaliva, jahte Rumija kralja Nikole i galiona kod rta Kabala, ovaj status ima i uvala Bigovica, koja je od III vijeka prije nove ere do XV vijeka nove ere služila kao zimsko pristaniše i u čijim su vodama pronađene, između ostalog, brojne antičke amfore.

Ministarstvo kulture evidentiralo je još 27 podmorskih arheoloških lokaliteta, među kojima i nekoliko lokacija na kojima su se desili brodolomi u 19. i 20. vijeku zbog, kako objašnjavaju u Ministarstvu, „konstatovanog stepena ugroženosti, iako ne posjeduju arheološki potencijal“.

Zakonima o kulturi i o zaštiti kulturnih dobara, kao i ratifikacijom UNESCO-ve Konvencije o zaštititi podvodne kulturne baštine, na lokacijama zaštićene kulturne baštine zabranjene su bilo koje aktivnosti, osim onih istraživačko-zaštitnog karaktera.

Iako druge lokacije ne uživaju takav stepen zaštite, ovim zakonima ipak je predviđeno da arheološki materijal iz zemlje ili vode ostaje u državnoj svojini i da se nad njime ne može steći vlasništvo, pa se tako slučajevi nestanka artefakta sa drugih lokaliteta tretiraju kao krađe.

Nadzor nad sprovođenjem ovih zakona trebalo bi da vrši Inspekcija za kulturnu baštinu, koja djeluje u sklopu Uprave za zaštitu kulturnih dobara Ministarstva kulture.

U Upravi za zaštitu kulturnih dobara, međutim, objašnjavaju da inspektora ima malo i da je za efikasniju zaštitu neophodan niz mjera.

„Neophodno je i sistemsko osnaživanje/jačanje operativnih zakonskih mehanizama in situ, posebno u kontekstu činjenice da imamo jednog/dva nadležna inspektora“, kažu u Upravi za zaštitu kulturnih dobara koju vodi Anastazija Miranović.

U Upravi navode da je zaštita podvodnog kulturnog blaga „kompleksan problem“ ne samo za Crnu Goru, već i za druge zemlje, kao i da postoji niz problema koji otežavaju potpunu zaštitu ovih lokaliteta.

„Negativni faktori koji utiču na potpuno obezbjeđenje podvodnih lokaliteta tiču se dodjele planiranih koncesija i neusvojenog Zakona o ronjenju, dostupnosti geografskih pozicija lokaliteta, nekontrolisane ronilačke aktivnosti, ribarenja i sidrenja, propadanja lokaliteta zbog uticaja prirodnih procesa“, kažu u Ministarstvu kulture.

Zbog takve situacije, Ministarstvo u tajnosti još drži koordinate svih arheoloških lokaliteta- lokacija brodoloma iz vremena antike do sredine 20. vijeka.

Trenutno je u Crnoj Gori na snazi više decenija stara Uredba o vršenju podvodnih aktivnosti. Novi Zakon o ronjenju bi, pored ostaloga, regulisao dodjelu koncesija ronilačkim centrima, to jest njihovo pravo da na određeni lokalitet, u kontrolisanim uslovima, odvode turiste.

Iz Ministarstva koje vodi Aleksandar Bogdanović ipak dodaju da taj resor i organi u njegovom sastavu „preduzimaju neophodne mjere za sprječavanje nelegalnih podvodnih aktivnosti“.

Ministarstvo je u oktobru 2016. zajedno sa predstavnicima Uprave pomorske sigurnosti, Mornarice Vojske Crne Gore i Sektora Granične policije – Sektor jug formiralo Zajednički operativni tim na vršenju monitoringa nad lokalitetima podvodne kulturne baštine kako bi pojačalo kontrolu na lokacijama kulturne baštine.

Kroz pomenuti sistem, na osnovu podataka Uprave pomorske sigurnosti, u proteklom periodu detektovana su tri slučaja na jednoj tački na otvorenom moru, za koja je provjerom ustanovljeno da se ne radi o nelegalnim aktivnostima.

„Evidentiranih počinilaca koji su sankcionisani nije bilo“, rečeno je iz Ministarstva kulture za CIN-CG/BIRN.

I iz Uprave policije za CIN-CG/BIRN je saopšteno da je Zajednički operativni tim „tokom ljetnjih mjeseci obavljao monitoring nad lokalitetima podvodne kulturne baštine i tom prilikom nije otkriveno narušavanje tih lokaliteta“.

Međutim, upitani za Risanski zaliv gdje je zaustavljanje jahti i kupanje turista uobičajen prizor, iz Uprave policije kažu da lokacija ove zaštićene kulturne baštine nije pod njihovom jurisdikcijom, iako je zaliv jedan od svega četiri lokaliteta sa ovim statusom.

„Sidrenje plovnih objekata, u akvatoriji Bokokotorskog zaliva, u nadležnosti je Lučke kapetanije Kotor, tako da službenici Sektora granične policije – Regionalnog centra granične policije Jug nemaju ovlašćenja da vrše kontrolu usidrenih plovnih objekata, a takođe nijesu u saznanju da su izvođene podvodne aktivnosti na lokalitetima podvodne kulturne baštine u akvatoriji Risanskog zaliva“, kažu u Upravi policije.

Od popisa, preko statusa, do zaštite

Kako bi bar neki od 27 podvodnih arheoloških lokaliteta u Crnoj Gori dobili bolju zaštitu neophodno je da, za početak, budu proglašeni kulturnim dobrima.

Za ovakav status, međutim, prema Zakonu o kulturnim dobrima, neophodan je čitav niz istraživanja i evaluacija kako bi se prije svega evidentirali detalji sa nalazišta, zatim ocijenila njihova vrijednost i na kraju odlučilo da li određeni lokalitet zaslužuje ovaj status.

Kao prvi korak u ovom smjeru, Ministarstvo kulture je 2017. godine pokrenulo trogodišnji projekat tokom kog planira da „sprovede sve neophodne ronilačke prospekcije, procjene stanja, karaktera nalazišta, prostornih granica podvodnih lokaliteta uz GPS pozicioniranje“.

„Ovim će se stvoriti uslovi za pokretanje procedure uspostavljanja zaštite i utvrđivanja statusa kulturnog dobra za određeni broj lokaliteta“, kažu u Ministarstvu.

Istraživanja se rade i na lokalitetima koji su dobili status zaštićenog kulturnog dobra kako bi se napravila potpunija evidencija artefakata, te kulturna blaga ne bi više mogla da se odnose, a da institucije to zapravo i ne primijete.

Međutim, ovako ambiciozan projekat, ima skromnu finansijsku pomoć države. Iako je ukupni budžet za programe zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2018. godinu povećan na preko milion i sto hiljada eura, samo 14.000 namijenjeno je istraživanjima pod vodom i to 2.000 za istraživanja u okolini Budve i 12.000 za istraživanje ostalih 27 lokaliteta koji bi mogli dobiti status kulturnog dobra.

Takođe, postoje sumnje u kapacitete Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore, sa sjedištem na Cetinju. Centar je javna ustanova formirana uredbom Vlade Crne Gore, a pored ostaloga, zadužena je da sprovede ovo trogodišnje istraživanje u Risanskom zalivu.

Diplomirani arheolog Miloš Petričević iz Inicijative građana Bokobran sa žaljenjem podsjeća da Crna Gora do sada nije izgradila infrastrukturu da se samostalno bavi podvodnim arheološkim istraživanjima.

Po Petričeviću, Centar „nema ni elementarne tehničke preduslove da efikasno obavlja taj posao, ne posjeduje ni sopstveni ronilačko-tehnički blok sa opremom za punjenje ronilačkih boca,  kao ni  prenosni side scan sonar…“

Za sada, Centar ima pomoć hrvatskog Međunarodnog centra za podvodna istraživanja i RPM Nautical foundation.

Od pisanog do nepisanog kodeksa

Prema smjernicama UNESCO-ve Konvencije o zaštititi podvodne kulturne baštine, koju je Crna Gora ratifikovala 2008. godine (http://www.unesco.org/eri/la/convention.asp?KO=13520&language=E&order=alpha), na lokalitetima podvodne kulturne baštine, sve aktivnosti moraju biti samo istraživačko-zaštitnog karaktera.

Prema Zakonu o zaštiti kulturnih dobara usvojenom 2010. godine, Crna Gora je „dužna da obezbjeđuje zaštitu i očuvanje svih kulturnih dobara koja se nalaze na njenoj teritoriji, uključujući unutrašnje vode i teritorijalno more, kao i da se stara o zaštiti i očuvanju dobara koja se nalaze u inostranstvu, ako su od značaja za njenu istoriju ili kulturu“.

Prema istom zakonu „niko nema pravo da: vrši bilo koju radnju kojom se može prouzrokovati šteta na kulturnom dobru; ošteti, uništi ili prisvoji kulturno dobro; kupi, primi u zalog ili na drugi način pribavi, prikrije ili stavi u promet kulturno dobro za koje zna ili je mogao znati da je stečeno na nezakonit način“.

Prekršiocima odredbi ovog zakona, međutim, prijete samo novčane, ali ne i zatvorske kazne. Raspon kazni kreće se u iznosu od 400 do 16.000 eura.

Dragan Gačević kaže da bi kulturno blago Crne Gore bilo već zaštićeno kada bi ronioci samo poštovali nepisani kodeks koji važi pod vodom „da se u moru mogu ostaviti samo mjehuri vazduha koji ronilac izdiše, da se iz mora mogu iznijeti samo fotografije podvodnog svijeta, olupina ili drugih lokaliteta koje ste obišli, te da se u moru ne smije ubiti ništa osim vremena koje imate na raspolaganju za ronjenje“.

Siniša LUKOVIĆ

Sredovječni muškarac u uniformi komunalca, pored semafora na izlasku iz Budve, strpljivo je nepreglednoj koloni rukom pokazivao smjer prema Kotoru. Na znak da će se jedno vozilo zaustaviti, kao odobravanje palac okrenu prema nebu, zatim pritrča. Proviri kroz poluotvorena vrata automobila i izraz zahvalnosti na licu ubrzo smijeni radost, jer je prepoznao vozača:

“Ti si. Da nećeš kod nas? U Palestinu? E, baš lijepo. Eto, a ja s posla, vraćam se kući”, priča u jednom dahu dok pokušava da se namjesti na suvozačevom sjedištu, ali da pritom, iz lijeve ruke ne ispusti plastične kese iz kojih vire vekne hljeba i druge namirnice, umotane u bijeli papir.

Četrdesetšestogodišnji Cene Ćakoli završio je radni dan u budvanskom komunalnom preduzeću, i krenuo prema romskom naselju, gdje ga nestrpljivo čeka velika porodica. Ima sedmoro djece, četiri kćerke i tri sina. Jedna kćerka se udala, ali živi blizu u komšiliku. I jedan sin se oženio, ali je ostao sa njim. Stigao i unuk, pa se u svemiru Ćakolijevih sada sve vrti oko njega.

“Teško je prehraniti porodicu od jedne plate. Ponekad dobijem pomoć u hrani iz supermarketa i pekara, što meni i mojoj porodici mnogo znači. Ne mogu ni da zamislim kako je mojim komšijama koji uopšte ne rade, ako je meni ovako teško”, priča Ćakoli.

Skretanje za Jaz, jednu od najčuvenijih jadranskih plaža, ostaje sa lijeve strane. Nekoliko stotina metara dalje, skrećemo desno iza velikog salona tehničke robe, pa uzvišicom. Asfalt se naglo prekida i sa pejzaža nestaju mediteranski obrisi. Dok napredujemo razrovanim makadamom, nakratko ispred vidi se samo plavičasti dim koji se uzdiže ka nebu. Kako se približavamo i put postaje manje strm, pogled se spušta na odžake i sulundare koji nestaju pod šarenim krovovima, napravljenim od različitih oblika lima i drveta, zatim barake čije ranjene fasade štite zakrpe od istog materijala.

Dalje moramo pješice. Na samom ulazu u naselje, nedaleko od prve barake, starija Romkinja zagrtala je žar preko sača, u ritmu romske muzike koja je dopirala negdje iz unutrašnjosti barake. Na pozdrav uzvratila je suzdržano, jedva čujno, uz kratak podozriv pogled i vratila se poslu. Kroz dim probijao se poznati miris djetinjstva. Flia, posebna vrsta pite. Tijesto napravljeno od brašna, vode i soli razliva se po dnu, zapeče, a onda se površina premaže maslacem, sirom, pavlakom, šta ima u kući, pa prelije novim slojem tijesta i tako do vrha. Na kraju se izvadi, iskida rukama stavi na tanjir, ili u tepsiju, pa na sto opkoljen musavim glavama. Dječji praznik.

Graja i jurnjava mališana slavila je sunčani zimski dan. Nekoliko njih svjedočili su i da su odrasli prije vremena, gurajući kolica sa otpadnim aluminijumskim pločama, koje su našli pokraj kontejnera za smeće obližnjeg skladišta građevinskog materijala. Vijest da je neko od “palestinaca” kupio auto, zaokupila je nekoliko mladića koji su obilazili oko vozila starijeg od njih, zavirivali pod haubu, udarali nogama u gume, i svi u glas komentarisali. Udarci čekićem skrenuli su pažnju i na mještane koji krpe fasade Baraka, oštećene višednevnim januarskim kišama i orkanskim vjetrom. U mini radnoj akciji, nekoliko starijih je, sa prolaza između baraka, uklanjalo sasušeno blato koje su nanijele bujice kiše.

Iako na samo pet kilometara od blještave proklamovane metropole turizma, u naselju “Palestina”, u nehumanim uslovima, živi pedesetak porodica sa oko 280 stanovnika. Naselje je nastalo još šezdesetih godina prošlog vijeka, ali je naglo uvećano dolaskom raseljenika sa Kosova 1999. godine. Neki od stanovnika su državljani Crne Gore, ali većina još nije uspjela da riješi pravni status, pa teško dolazi i do posla. Za veći dio rezervisana su mjesta u komunalnom preduzeću, ostali pokušavaju da se snađu i prehrane porodicu prikupljanjem sekundarnih sirovina, fizičkim poslovima, nadničenjem. Dobiju i pomoć od Crvenog krsta, ali sve je to daleko od normalnog života.

Djeca uglavnom ne idu u školu. Samo dvadesetjedno dijete pohađa nastavu do petog razreda u područnoj školi u Lastvi Grbaljskoj , a troje idu u osmi i deveti razred u osnovnoj školi u Budvi.

I Ćakolijeva djeca se ne školuju.

“Nemam novca da ih obučem, opremim od knjiga do pribora. A i škole su nam daleko. Poslije petog razreda, djeca moraju da nastave školovanje u Budvi ili u Radanovićima, a mi ne možemo da im obezbjedimo prevoz. Pokušavao sam da svojoj djeci to omogućim, ali bezuspješno”, žali se Cene Ćakoli.

Njegova porodica živi u dvosobnoj baraci koja je sagrađena od raznih materijala. Krov je prekriven ceradom. Prokišnjava na više mjesta, najviše u dječijoj sobi čije zidove je osvojila vlaga i potamnila boju kreča. Djeca su tamo samo preko dana, jer se plaši, kaže, da se ne razbole. Mnogobrojni Ćakolijevi tokom noći su svi zajedno, na i oko ugaone garniture, u prostoriji koju zove dnevnom sobom. U ovoj sobi su još električni i šporet na drva, na kojem iz velikog kazana izbija para zagrijane vode. Kupatilo je parče betonskog poda uokvirenog ceradama.

„Vodu grijemo na šporetu, ali to i nije toliki problem koliki je nedostatak drva. Ako nemamo drva, nema ni tople vode, ali nema ni načina da se ugrijemo“ žali se Cena.

Njegov komšija Skender Neziraj (47), predsjednik Nevladine organizacije Reakcija, sa više optimizma gleda na potrebu i mogućnosti da se djeca školuju. Od njegove tri ćerke, dvije pohađaju osmi, a jedna deveti razred u školi u Budvi.

„Najveći problem, zbog kojeg djeca ne pohađaju školu poslije petog razreda, je to što su nam škole daleko i što nema obezbjeđenog prevoza. Iz opštine su nam rekli da će nam izaći u susret, i evo nadamo se da će taj problem biti riješen, i da će se i naša djeca obrazovati kao druga“, kaže Neziraj.

Kada stignu autobusi za prevoz mališana oni ipak neće odagnati nespokoj mještana. Strah da bi i ovo što imaju mogli da izgube, veći je od nade da će im jednom biti bolje. Ime naselja skovano gorčinom, još više je aktuelno nakon postupka restitucije, poslije kojeg je zemljište na kojem su barake, vraćeno privatnim vlasnicima. Oni se protive da Romi išta grade od čvrstog materijala.

“Prije nekoliko godina mom komšiji je izgorjela baraka i opština mu je izašla u susret i pomogla u materijalu za gradnju. Ali, kada su vlasnici zemljišta saznali, došli su i natjerali komšiju da sruši ono što je već sagradio”, priča Cene Ćakoli.

„Mi ovdje živimo danas za sjutra. Zemlja je privatna. I do sada smo imali problema. Svaki tren mogu da dođu i da nam sruše i ovo malo što imamo,“ brine Neziraj.

Opštinske vlasti nedavno su ponudile stanovnicima ovog naselja da im dopreme kontejnere iz Podgorice, koje su napustili Romi nakon što su dobili stanove. Odbili su plašeći se da bi to neznatno poboljšalo uslove stanovanja, ali trajno ugasilo svaku nadu da će i oni jednom, dobiti pristojan krov nad glavom. Sagovornici CIN-CG, kažu, da od vlasti za sada nema nagovještaja da će u skoroj budućnosti dobiti stanove. Romska  muzika ispratila nas je i na odlasku iz “Palestine”. Starica više nije bila ispred barake, poklopac sa sača bio je naslonjen uz kameno postolje, žar razgrnut i gotovo ugašen. Iz unutrašnjosti barake čuo se dječiji smijeh. Suton, i januarska hladnoća, ispisivali su nove bore na licima mještana.

Agim GAŠ

Petnaestogodišnja djevojčica sa Kosova već ima tri “braka” iza sebe, a sada čeka i bebu iz posljednje ugovorene udaje. Sudovi su međutim, njenog oca, ugovarača brakova,  kao i njenog drugog muža, oslobodili optužbi za sklapanje dječjeg prisilnog braka, uz obrazloženje da nema dokaza.

Djevojčica je sa 13 godina pobjegla od kuće, kako bi bila sa svojim momkom (17), s kojim je živjela mjesec dana, jer njegovi nijesu željeli da plate “udaju”. Nedugo, zatim, otac je ugovorio novi brak sa momkom iz Crne Gore, koga je “upoznao” po preporuci rođaka na fejsbuku.

Prema njenom svjedočenju, otac je sa njom ilegalno prešao granicu i doveo je budućem mužu, i od svekra uzeo hiljadu eura. Ostatak, još toliko, dogovorili su se da će biti isplaćen kada dođe u prvu posjetu kćerki. Brak je trajao oko šest mjeseci, i u njemu je djevojčica trpjela razne oblike porodičnog nasilja od muža, đevera i svekra. Kaže da je često bila gladna, i da su je svi tukli. Govori i o tome da je bila primorana da ima seksualne odnose sa mlađim đeverom ( 25 godina), kao i o prijetnjama nepokretnog, bolesnog svekra, da će morati da ima seks i sa njim. Kako mu preostali novac od još hiljadu eura za njenu udaju nije isplaćen, i kada mu se ona požalila i ispričala sve detalje nasilja koje trpi od njih, otac je prijavio slučaj policiji.

Smještena je u Centar za podršku djece i porodice, nakon čega je dovedena u sklonište za žrtve trafikinga, gdje je provela dva mjeseca. Policija je privela njenog supruga i oca. Protiv oca je pokrenut postupak za krivično djelo trgovine ljudima (ugovoreni brak). Sud ga je oslobodio, navodeći da je njen iskaz nedovoljno potkrijepljen dokazima, te da nema svjedoka da se nešto tako desilo.

Ona se, potom, vraća na Kosovo gdje započinje da živi u tamošnjem prihvatilištu za žrtve trafikinga i prolazi program (re)integracije. Nakon par mjeseci, kada je izašla iz prihvatilišta, otac je prodao ponovo za čovjeka od 42 godine, i sada očekuje bebu.

Potresnu priču djevojčice, novinarki Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), ispričala je predsjednica Ženskog lobija Aida Petrović. Njen slučaj, samo je jedan od mnogih koji ne dospiju do suda, ili tamo završe oslobađajućom presudom za tlačitelje i eksploatatore.

Iako u međunarodnim dokumentima i dalje slovi kao zemlja porijekla, tranzita i konačnog odredišta, Crna Gora, u posljednje tri godine, nema nijednu pravosnažnu presudu za trgovinu ljudima, a u istom periodu procesuiran je samo jedan slučaj trafikinga. Nadležne institucije, za ovako porazan rezultat, prebacuju odgovornost jedni na druge, i na - žrtve

U posljednjih 13 godina, osuđene su 34 osobe za krivično djelo trgovina ljudima, a petoro je pravosnažno oslobođeno optužbi. U istom periodu registrovano je 38 žrtava trafikinga, od kojih je 11 muškaraca i devet maloljetnika. Prema podacima Ženskog lobija, međutim, u Skloništu za žrtve trafikinga koje vodi ta organizacija, u posljednjih 13 godina, boravilo je 177 potencijalnih žrtava, od čega je 69 bilo maloljetno. Osim osmoro domaćih, ostale žrtve bile su strani državljani, između 12 i 45 godina godina starosti. Krivična djela, izvršena nad njima, odnosila su se na radnu i seksualnu eksploataciju, sklapanje nedozvoljenih brakova i prisilno prosjačenje. Osim iz Crne Gore, žrtve su bile iz Srbije, sa Kosova, Bosne i Hercegovine, Ukrajine i Bangladeša.

Policija je, u istom trinaestogodišnjem period, podnijela 21 krivičnu prijavu, a tužilaštvo je podiglo 20 optužnica protiv 59 lica. Osuđeni su, uglavnom, muškarci od 30 do 60 godina, porijeklom iz Crne Gore, Srbije, Kosova, Albanije, Hrvatske i Ukrajine. U Crnoj Gori, Krivičnim zakonikom u Članu 444, zaprijećena je kazna zatvora od jedne do petnaest godina, za trgovinu ljudima. U slučaju  kada je žrtva maloljetna, minimalna zaprijećena kazna je tri godine. Trgovina ljudima, prema zakonskoj definiciji, obuhvata seksualnu i radnu eksploataciju, zloupotrebu djece u pornografiji, trgovinu ljudskim organima i matičnim ćelijama, prisilan brak...

EK: Trafikinga ima, ali nema presuda

I u posljednjem dokumentu Evropske komisije za poglavlja 23. i 24. se ističe da od 2015. nije bilo krivičnog gonjenja za trgovinu ljudima  niti pravosnažne presude. Dodaju, da se mnogi potencijalni slučajevi trgovine ljudima, istražuju i procesuiraju kao druga krivična djela, kao što je posredovanje u prostituciji i krijumčarenje ljudima.

U međuvremenu je procesuiran jedan slučaj, vezan za seksualnu eksploataciju 12-godišnjeg djeteta. Više državno tužilaštvo je, u julu prošle godine, protiv dva crnogorska državljanina, podiglo optužnicu za trgovinu ljudima i ona je nedavno potvrđena. Iz Kancelarije za borbu protiv trgovine ljudima, je potvrđeno CIN-CG, da je tužilaštvo u tom predmetu prepoznalo trafiking, iako je krivična prijava podnijeta za silovanje.

U dokumentu EK se ističe, da je glavni razlog za to što nema presuda, nepostojanje identifikovanih žrtava trgovine ljudima u Crnoj Gori, zbog slabih kapaciteta na nivou specijalizovane jedinice u Upravi policije, nedostatka proaktivnih istraga, poteškoća u prikupljanju neophodnih dokaza, nedostatku svijesti o raznovrsnosti postojećih formi trgovine ljudima. „ Potrebno je, da se radi sistematičnije u multidisciplinarnim timovima (naročito sa Inspekcijom rada i socijalnim radnicima), i bolja saradnja između NVO i policijskih jedinica, u cilju unapređenja njihove uzajamne saradnje i prijavljivanja slučajeva policiji od strane NVO“, navodi se u dokumentu EK. Dodaje se i da još postoji nevoljnost potencijalnih žrtava da reaguju. Radni dokument

I u ranijim izvještajima EK, kao i Stejt departmenta (SD), ukazivano je na nedovoljan broj procesuiranih slučajeva, što obeshrabruje žrtve da prijave trafiking. U izvještaju američke vlade, koji se odnosi na period od aprila 2016.do marta 2017., Crna Gora je dobila status “zemlje pod nadzorom”.

Najviše prosjačenja i prisilnih brakova

“Kao najveće probleme kod nas, prepoznali smo sklapanje prijevremenih brakova i prosjačenje na ulicama”, naveo je šef Kancelarije za borbu protiv trgovine ljudima Zoran Ulama. Odgovarajući na pitanja CIN CG-a, on kaže da je sav trud Kancelarije, u blagoj sjenci malog broja identifikovanih žrtava. Ulama priznaje da su se prethodnih godina previše oslanjali na iskaz žrtve, zanemarujući materijalne dokaze, pa se često dešavalo da to za sud nije dovoljno. Dodao je, i da je identifikacija žrtava i jačanje stručnih kapaciteta zaposlenih u državnim institucijama, njihov prioritet u budućem periodu.

„ Potrebna je regionalna saradnja, podizanje svijesti i jačanje kapaciteta. Uradili smo mnogo na edukaciji, posebno policijskih službi. Težište aktivnosti bi trebalo što više spustiti na lokalni nivo“, naveo je Ulama.

On ocjenjuje da je Crna Gora prvenstveno zemlja tranzita, a povremeno zemlja porijekla i krajnje destinacije za trgovinu ljudima.

Aida Petrović tvrdi da nema pomaka u identifikaciji žrtava, te da pravosudne institucije ne prepoznaju problem trafikinga na pravi način. Prema njenom mišljenju, najslabija karika, u sistemu zaštite žrtve, su centri za socijalni rad.

„ Kada su maloljetnici u pitanju, ta djeca ne bi smjela biti u skloništu. Centar za socijalni rad bi trebalo da postavi staratelja, a njih ne možete dobiti vikendima, praznicima i slično“, istakla je Petrović.

Generalni direktor  za socijalno staranje i dječiju zaštitu u Ministrstvu rada Goran Kuševija, međutim, navodi da to nije tačno, te da je postupak za imenovanje privremenog staratelja hitan, a centri imaju dežurstva tokom praznika i vikendima.

“ Imamo odličnu saradnju sa Kancelarijom za borbu protiv trgovine ljudima, i česte zajedničke sastanke”, naveo je Kuševija.

Nacionalna kancelarija sada u nadležnosti MUP-a

Ulama smatra da ovo nije dobro rješenje: „ MUP nas nije prepoznao na pravi način, Kancelarija mora da ima veliku samostalnost u odlučivanju, posebno u finansijskom smislu “. On je pojasnio da sada nailaze na mnoge administrativne barijere, te da ništa ne mogu da urade bez odobrenja ministra policije.

„ Ovo je dio organizovanog kriminala. Recimo, žrtva se pojavi noću u dva, tri sata. U obavezi sam da obezbijedim taksi, a ja to više ne mogu bez odobrenja. Ministru sam saopštio, da možda ne bi trebalo da predsjedavam ovom koordinacionom timu. Sedam godina sam na čelu Kancelarije, mandat mi ističe u septembru, ali ako ovako ostane otići ću ranije“, rekao je Ulama. U regionu su, dodaje on, nacionalni koordinatori visoko pozicionirani u sistemu - zamjenici ministra, državni sekretari, ambasadori... „Visokim pozicioniranjem nacionalnih koordinatora država pokazuje spremnost i posvećenost za borbu protiv trafikinga“, ocijenio je Ulama.

Na pitanje CIN-CG, on je naveo, da ne zna ko je odlučio da to bude tako, te da tu nema nikakvog ličnog sukoba, već ih „jednostavno ne prepoznaju i prave se bespotrebne barijere“. CIN-CG je pokušao da dobije odgovor na pitanje zašto je, uprkos preporukama Savjeta Evrope i Evropske komisije o potrebi jačanja ovog  tijela, Kancelarija prešla u nadležnost MUP-a, te da li se time onemogućava normalan rad ovog tijela. I u MUP-u i u Ministarstvo pravde, kao i u Ministarstvu javne uprave proglasili su se nenadležnim za to, upućujući jedni na druge. Posljednji odgovor stigao je iz MUP-a, odakle su nas uputili na Vladinu Službu za odnose sa javnošću. Do zaključenja istraživanja ni sa te adrese nijesu stigli odgovori.

Manje-više tajno sklonište

Iako se nezvanično moglo čuti da sklonište za žrtve nije sasvim bezbjedno, i da je lokacija mnogima poznata, Ulama ističe da je sve u redu. Nalazi se, kaže,  na „manje-više tajnoj lokaciji“, a žrtve imaju zaštitu u svakom smislu. U skloništu je 24 sata dnevno dostupna besplatna SOS linija na broj 116666.

„ Razmišljamo o drugačijem modelu. Veliki su izdaci, plaćamo zakup, znatan dio godine bude prazno sklonište, pa da vidimo da li se može naći neko bolje rješenje. Razmišljamo sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja o tome, da li bi možda bilo bolje da se u trenutku kada se pojavi žrtva, iznajmi stan ili nešto slično“, naveo je Ulama.

Zagledani u norveški primjer borbe protiv prosjačenja

Prosjačenje otvara vrata mnogim oblicima trafikinga, iako samo po sebi nije krivično djelo.

Ulama je istakao, da je Kancelarija radila istraživanje, koje je pokazalo da su najveći eksploatatori djece njihovi roditelji.

„ Moguće da je ranije bilo propusta u tom pravcu, pa su centri za socijalni rad djecu vraćali roditeljima, odnosno njihovim eksploatatorima“, naveo je Ulama.

On dodaje da je Norveška na interesantan način riješila problem djece koja prose na ulicama. Izmjenama zakona je propisano da je davanje novca na ulici prekršaj, a uporedo je išla i kampanja. Štampali su markice dostupne na svim trafikama, kako bi oni koji žele da pomognu, umjesto novca, kupili markicu, namijenjenu isključivo za djecu prosjake, koji sa tom karticom mogu da odu isključivo u Centar za socijalni rad.

„ U Centru im pružaju svu neophodnu pomoć i zaštitu, u obavezi su i da pozovu roditelje ili staratelje i da određeni period i oni dolaze na edukacije. Kada dijete dođe kući sa tom markicom, umjesto novcem, oni više nemaju motiva da ga šalju na ulicu “, naveo je šef Kancelarije, dodajući da ćemo i mi pokušati da slijedimo primjer Norveške.

SAD: Daleko od standarda

Izvještajem Stejt departmenta je obihvaćeno 188 zemalja podijeljenih u tri grupe. U prvoj su zemlje koje u potpunosti poštuju međunarodne norme u borbi protiv trafikinga, u drugoj one koje ne ispunjavaju standard, ali rade na rješavanju problema, a u trećoj zemlje koje ne poštuju međunarodne norme i ne čine dovoljno u borbi protiv trgovine ljudima. Crna Gora je ostala u drugoj grupi, ali je spuštena stepenicu niže, kao zemlja pod nadzorom.

U izvještaju se ističe da crnogorska Vlada ne ispunjava u potpunosti minimalne standarde za eliminaciju trgovine ljudima, da je Crna Gora zemlja porijekla, tranzita i destinacije za seks trafiking i prinudni rad.
" Žrtve seks trafikinga u Crnoj Gori su, prije svega, žene i djevojke iz Crne Gore, zemalja Balkana u okruženju, i, u manjoj mjeri, drugih zemalja u Istočnoj Evropi. Eksploatišu se u ugostiteljskim objektima, barovima, restoranima, noćnim klubovima i kafićima. Djeca, naročito Romi i Albanci, su primorani da prose. Romske djevojčice se prodaju i prisiljavaju na brak u Crnoj Gori, i u manjoj mjeri na Kosovu, a internacionalne kriminalne grupe povremeno crnogorske djevojke i žene, žrtve trafikinga, šalju u druge balkanske zemlje", piše, između ostalog, u izvještaju američke vlade.
https://www.state.gov/documents/organization/271343.pdf

U svijetu godišnje oko dva i po miliona ljudi su žrtve trafikinga, a kriminalne organizacije koje se bave trgovinom ljudi zarađuju oko tri milijarde dolara godišnje.

Maja BORIČIĆ

Iz  državnog budžeta je u 2017. godini izdvojeno gotovo dva miliona eura za jednokratnu socijalnu pomoć. Od toga je samo 700.000 eura dodijeljeno najugroženijim slučajevima. Skoro dvostruko više je kroz netransparatne procedure otišlo zaposlenima u državnim institucijama i ministarstvima. Socijalni slučajevi, pritom, mogu da računaju na jednokratnu pomoć preko centara za socijalni rad od pet, deset ili dvadeset eura, dok zaposleni u državnoj upravi dobijaju 500, ili čak nekoliko hiljada eura.

Još oko četiri miliona podijeljeno je za razne oblike pomoći odlukama Vladinog užeg kabineta i Komisije za raspodjelu sredstava rezervi, a dokumentacija o tome je proglašena tajnom.

I budžetom za 2018. godinu predviđena je slična suma za dodjelu jednokratnih pomoći zaposlenima u državnoj upravi. Stručnjaci traže da se sa ovom praksom prekine.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja je potvrdilo za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da je prethodne godine predložilo 700.000 eura za isplatu jednokratnih novčanih pomoći za najugroženije kategorije stanovništva i da je to prihvaćeno. Za preostalu sumu peru ruke.

„ U nadležnosti Ministarstva rada i socijalnog staranja nije određivanje koji državni organi mogu isplaćivati jednokratne novčane pomoći, kao ni određivanje visine iznosa za jednokratne pomoći zaposlenima“, naveli su iz tog resora.

Više sagovornika CIN-CG ističe da su mogućnosti zloupotrebe ovog novca velike, te da se dodjeljuje bez adekvatne kontrole i netransparentno. Eksperti stoga kažu da bi fondovi ove vrste trebalo da se ukinu, sistem centralizuje, da se poštuje Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti, a novac preusmjeri onima koji su zaista u teškoj situaciji.

Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti propisuje da se posredstvom centara za socijalni rad jednokratna socijalna pomoć dodjeljuje ugroženima zbog teškog materijalnog, stambenog ili zdravstvenog stanja. Zakonom o budžetu, međutim, predviđa se i novac za ove vrste pomoći zaposlenima u državnim institucijama i ministarstvima.

U državnoj upravi i institucijama koje su na budžetu je 39.300 zaposlenih, sa prosječnom platom koja je u novembru iznosila 593 eura. Granskim kolektivnim ugovorima je predviđeno da se novac jednokratno daje isključivo za smrt zaposlenog ili člana uže familije, za duže i teže bolesti, nabavke ljekova, zdravstvene rehabilitacije i otklanjanje posljedica elementarnih nepogoda. Svako ministarstvo i organ državne uprave bi trebalo da donesu podzakonske akte, pravilnike kojima regulišu ovu oblast, ali, prema nalazima CIN-CG, nerijetko rukovodioci sebi daju za pravo da odlučuju kome je od zaposlenih potreban novac.

Problem je i to što su ministarstva i institucije slobodni u procjeni o tome šta smatraju socijalnim davanjem, pa je za nekoga to i usavršavanje u inostranstvu, štampanje knjiga, zimnica... Sporno je i što sve te institucije same sebe kontrolišu kako troše ovaj novac.“Utvrđivanje prioriteta iz određenih oblasti, način i zakonitost trošenja budžetskih sredstava je isključivo u nadležnosti budžetskog korisnika”, saopšteno je za CIN-CG iz Ministarstva finansija.

Pregledom budžeta uočljivo je i da je Ministarstvo rada i socijalnog staranja koje bi trebalo da bude krovno za dodjelu ovih vrsta pomoći, prethodnih godina imalo u budžetu neuporedivo manje novca za te namjene od, recimo, Ministarstva prosvjete, Fonda PIO i MUP-a. Tako je Ministarstvo prosvjete u 2015. i 2016. godini imalo na raspolaganju više od milion eura za te svrhe, dok je Ministarstvo rada u istom periodu raspolagalo sa svega 345.000 eura.

Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo rada nijesu dostavili podatke, prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, o tome kako su trošili ovaj novac. Ova tajnovitost u suprotnosti je sa proklamovanim strateškim opredjeljenjem Vlade za većom transparentnošću upravljanja javnim finansijama. U takvim slučajevima, vjerovatno, leži i razlog što, prema istraživanju rađenom prošle godine za potrebe Instituta aleternativa, 57 odsto građana smatra da se javni novac uopšte ili uglavnom ne troši u prave svrhe.

Iz Akcije za ljudska prava (HRA), koja je doprinijela ovom istraživanju, ranije su apelovali da se pomogne djeci u socijalnoj potrebi, iznemoglim i bolesnim ljudima koji u Crnoj Gori žive na ulici, ili u uslovima siromaštva nedostojnim čovjeka. Prema UNICEF-u, više od 15.000 djece u Crnoj Gori živi u siromaštvu. Po podacima MONSTAT-a, oko 60.000 ljudi u Crnoj Gori živi ispod linije siromaštva, koja iznosi 186 eura mjesečno po osobi. Fond PIO registruje da 29,5 hiljada penzionera prima ispod 180 eura, a više od 3.500 penzionera ni po 100 eura. Crna Gora ima oko 22 hiljade korisnika socijalne pomoći, kao i više od 50 hiljada nezaposlenih. Podaci Poreske uprave govore o tome da je 12.000 zaposlenih osigurano na minimalnu zaradu od 193 eura.

Iz HRA podsjećaju da minimalni iznosi socijalne pomoći nisu dovoljni za preživljavanje:,”Materijalno obezbjeđenje porodice – MOP, osnovno davanje iz socijalne pomoći za porodicu sa pet i više članova od 2010. godine do danas je poraslo samo za nepunih 7 eura i iznosi 120,7 eura, dok je, prema poslednjoj računici MONSTAT-a, minimalna potrošačka korpa prešla 800 eura još 2015. godine, od kada se više i ne računa”. Martina Markolović, socijalna radnica iz HRA upozorava da time nije primijenjena preporuka UN Komiteta iz 2014. godine da se povećaju iznosi socijalnih davanja da bi se obezbijedio odgovarajući životni standard socijalno ugroženima i kaže da će se to sigurno konstatovati kada se taj komitet ponovo bude bavio Crnom Gorom ove godine.

Ivana Bogojević iz Instituta alternativa objašnjava da se u državnim organima jednokratna socijalna pomoć ne dodjeljuje iz sredstava socijalne zaštite, već iz novca namijenjenih pojedincima, u skladu sa pravilnikom o jedinstvenoj klasifikaciji računa za državni i opštinske budžete. Ovakva budžetska klasifikacija, zaključuje ona, u koliziji je sa odredbama Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti, koji kao oblike materijalne pomoći definiše: materijalno obezbjeđenje, ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć, troškove sahrane, zdravstvenu zaštitu i jednokratnu novčanu pomoć. Bogojević ističe da je i na lokalnom nivou situacija slična, pa dodjela pomoći podliježe slabijoj kontroli i volji pojedinaca.

" Svi opštinski pravilnici, kojima se uređuju dodjele jednokratnih socijalnih pomoći, u hitnim situacijama garantuju diskreciono pravo predsjednika opštine da dodjeljuje ova sredstva", pojašnjava ona.

Ovakva evidencija, i na nacionalnom i na lokalnim nivou, zaključuje Bogojević, za posljedicu ima neistinito finansijsko izvještavanje, skrivanje stvarne potrošnje za socijalnu pomoć i nerealno sagledavanje potreba za socijalno ugrožene kategorije stanovništva.

Nekadašnji ministar rada i socijalnog staranja u Vladi izbornog povjerenja Boris Marić je za CIN-CG ocijenio je da bi praksu dodjeljivanja jednokratne socijalne pomoći mogli okarakterisati kao zakonski problematičnu, neefektivnu i sa nepristojnim nivoom diskrecije, što stvara prostor za manipulacije. On ističe da Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti, predviđa centralizovanje ove pomoći u okviru državne uprave.

„ To znači da bi opredjeljena sredstva za ovu namjenu trebalo da postoje samo u dijelu budžeta resornog ministarstva, koje bi donijelo podzakonski akt i bliže uredilo kriterijume dodjele jednokratne novčane pomoći. Kompletna raspodjela bi trebalo da ide preko jedino osposobljenih subjekata, a to su centri za socijalni rad”, pojašnjava Marić.

On tvrdi da je svojevremeno u Ministarstvu rada i socijalnog staranja zatekao prilično haotično stanje i pokušao da uradi sve što je bilo moguće da sistem jednokratne novčane pomoći ne bude prikriveni oblik finansiranja političkih partija.

" Postavlja se pitanje, da li je kolizija samo promakla neopreznim donosiocima odluka, ili se radi o sistemski postavljenoj korisnoj nejasnoći u korist višedecenijskih vršilaca vlasti? Kako smo imali prilike da se upoznamo na koji način i za koje potrebe su dijeljena sredstva u formi jednokratne novčane pomoći, nemam dileme da se radi o mehanizmu kojim se hrani klijentelistička mreža i na taj način ubiraju politički poeni, pardon glasovi", rekao je bivši ministar rada.

I advokat Sergej Sekulović je za CIN-CG ocijenio da na centralizaciju sistema jednokratne pomoći upućuju rješenja iz Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti.

“ Član 37 stav 2 jasno propisuje da se ovo pravo (na jednokratnu socijalnu pomoć) ostvaruje u skladu sa kriterijumima i po postupku koje propisuje nadležni organ državne uprave; dok se u trećem stavu kaže da visinu pomoći određuje centar za socijalni rad zavisno od potrebe pojedinca , odnosno porodice i materijalnih mogućnosti države”, pojašnjava advokat.

To bi trebalo da znači da Ministarstvo rada podzakonskim aktom (pravilnikom) utvrđuje kriterijume i postupak, a centri za socijalni rad utvrđuju činjenice, donose odluku i određuju visinu pomoći.

I iz HRA su ranije apelovali da se preispita javni interes za postojanje paralelnih fondova kojima se pojedinim građanima omogućava poboljšanje materijalne situacije, liječenje i štampanje knjiga.

Ta nevladina organizacija je u januaru prošle godine tražila od premijera Duška Markovića i vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića da ispitaju zakonitost trošenja 4,25 miliona eura na ime "jednokratnih socijalnih pomoći", koje su Vlada i drugi budžetski korisnici isplatili kao pomoći za liječenje, školovanje ili poboljšanje materijalne situacije od januara 2014. godine do danas.

Nije im odgovoreno na te zahtjeve.

Socijala za crkvu, putovanja, izložbe…

Dvije državne institucije, Fond za manjine i Narodni muzej Crne Gore su, tokom 2015. i 2016. godine dale zaposlenima više od 70.000 eura na ime jednokratnih socijalnih pomoći, za poboljšanje materijalne situacije, kupovinu u marketima, za Osmi mart, Novu godinu, za prevoz, zimnicu, adaptaciju stambenog prostora...

To se može zaključiti iz podataka koje je CIN-CG u saradnji sa HRA dobio na osnovu zahtjeva za slobodan pristup informacijama.

Fond za manjine je, u 2015. i 2016. godini zaposlenima dijelio jednokratne socijalne pomoći na ime poboljšanja materijalne situacije, s tim da je u 2016. iz te odluke bio izuzet samo direktor Fonda Safet Kurtagić. Za zimnice su dali jednokratnu pomoć od 1.500 eura za osmoro zaposlenih, dok je svega 3.000 eura, u dva slučaja, dato za liječenje članova uže porodice zaposlenih.

Narodni muzej je, osim zaposlenima za adaptaciju stambenog prostora, prevoz, zimnicu, trgovinu u marketima i praznike, novac na ime jednokratne socijalne pomoći davao i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, pojedincima za putovanja, troškove izložbi i slično.

Ni jedna od ove dvije institucije, na zahtjev HRA nije dostavila interne akte na osnovu kojih dijele jednokratnu socijalnu pomoć, a obje se, u spornim odlukama pozivaju, između ostalog, na statute.

Iz odredbi njihovih statuta jedino je uočljivo diskreciono pravo direktora da dodjeljuje novac po sopstvenoj, ili procjeni Upravnog odbora (Savjeta) institucije.

Fond za manjine na zahtjev CIN-CG-a nije pojasnio na osnovu čega su svim zaposlenima davali jednokratne socijalne pomoći za poboljšanje materijalne situacije.

Direktor Narodnog muzeja Pavle Pejović tvrdi za CIN-CG da su sporne isplate za jednokratne socijalne pomoći obavljane iz sopstvenih sredstava Muzeja, a ne od novca iz budžeta.

" Tih 100.000 eura koje zaradimo preko onoga što je predviđeno budžetom, odlukama Savjeta raspoređujemo tako što nastojimo da pomognemo nekome iz kolektiva", rekao je Pejović.

Uprkos ovakvoj logici, da se svi troškovi pokriju iz državne kase, a da je eventualna zarada čist višak koji se može trošiti kako kome padne na um, podaci do kojih je prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama došao CIN-CG, govore da Pejovićevo objašnjenje ne stoji. Novac koji je, recimo, dat crkvi, za prevoz, izložbe, Osmi mart, sportskim klubovima i slično, prema ovim odlukama, isplaćen je iz budžeta i to kao jednokratna socijalna pomoć.

Pejović je potvrdio za CIN-CG da nemaju poseban pravilnik, ali i da su tek od prošle godine obavezani kolektivnim ugovorom da novac isplaćuju samo zaposlenima, dok su ranije mogli da ih daju bilo kome za koga procijene da bi trebalo.

Budžetska rezerva pod velom tajne

Iz budžetskih rezervi, prema izvještaju DRI, za period od oktobra 2016. do oktobra 2017. odlukama užeg kabineta Vlade i Komisije za raspodjelu dijela sredstava rezervi isplaćeno je još oko četiri miolina eura pomoći za poboljšanje materijalne situacije, liječenje, školovanje i za ostale oblike pomoći.

Za poboljšanje materijalne situacije komisija je dodijelila 2.089.000 eura, a uži kabinet 621.850 eura.  Odlukama užeg kabineta za pomoć fizičkim licima za liječenje isplaćeno je 463.817 eura, a Komisija za raspodjelu budžetske reserve dodijelila je još 43.100 eura. Za pomoć za školovanje uži kabinet je odobrio 45.250 eura a Komisija 22.200 eura.

U kategoriji “ostali oblici pomoći” po odlukama užeg kabineta Vlade isplaćeno je 490.800 eura naknade štete od elementarnih nepogoda, a 212.692 eura građanima za rješavanje stambenih potreba, izdavanje knjiga i slično. Komisije za raspodjelu dijela sredstava budžetske rezerve u ovoj kategoriji dodijelila je 19.800 eura.

U većini slučajeva, nije poznato kome i gdje je otišao novac. U odgovoru na zahtjev Instituta alternativa da dobije ovu dokumentaciju, Generalni sekretarijat Vlade navodi  da ona “sadrže informacije koje se smatraju zaštićenim podacima koji se mogu objelodaniti samo za namjenu koja je zakonom  propisana ili uz prethodnu saglasnost lica čiji se lični podatak traži“. Uži kabinet Vlade, po pravilu, čine premijer, potredsjednici i po potrebi ministri iz resora o kojem se donosi neka odluka. I u sastavu Komisije za raspodjelu dijela sredstava budžetske rezerve nalaze se sva tri potpredsjednika vlade Rafet Husović (predsjednik Komisije), Milutin Simović i Zoran Pažin, ministri unutrašnjih poslova i zdravlja Mevludin Nuhodžić i Kenan Hrapović, ministarka bez portfelja Marija Vučinović i zamjenik generalnog sekretara Vlade Nikola Dedeić.

Tužilaštvo ispituje samo Ministarstvo prosvjete

Državno tužilaštvo za sada nema u fokusu način trošenja novca namijenjen jednokratnoj pomoći. Osnovno tužilaštvo u Podgorici na pitanja CIN-CG potvrdilo je da se vodi samo jedan postupak i to u cilju utvrđivanja da li su u toku 2014. godine službenici Ministarstva prosvjete odobravali nezakonite isplate.

“U navedenom predmetu izviđaj je u toku i u ovom trenutku ne možemo dati više podataka”, rečeno je iz tužilaštva.

Nova srpska demokratija je, u januaru prošle godine, objavila dokumentaciju koja pokazuje da je Ministarstvo prosvjete na čelu sa Slavoljubom Stijepovićem u 2014. godini dodijelilo od 300 do 1.000 eura pojedincima, uz obrazloženje da je u pitanju jednokratna pomoć zbog teške materijalne situacije.

Tako je jednokratnu materijalnu pomoć, između ostalih, dobio i bivši glavni ekonomista Centralne banke Nikola Fabris, koji je saopštio da je novac bio namijenjen za štampanje knjige, te da nije riječ o primanju socijale.

Stijepović je tada rekao da je u pitanju „tehnička greška, jer je bilo nekoliko rješenja u kojima obrazloženje nije usklađeno sa namjenom i primjenom pomoći, jer ih nijesu radili pravnici“. Nedavno su objavljeni i primjeri zloupotreba fondova lokalnih centara za socijalni rad. Prema podacima koalicije „Zdravo Berane,“ Milijana Vučeljić, supruga bivšeg predsjednika opštine Berane Vuke Golubovića, dobila je 2012 godine od Centra za socijalni rad pomoć od 350 eura za hranu, iako je njena mjesečna zarada bila 1.071 euro.

 Socijalni karton ne obuhvata jednokratnu pomoć

Socijalni karton je informacioni sistem socijalnog staranja, koji je umrežavanjem devet državnih registara sa centrima za socijalni rad, trebalo da rastereti građane obaveze prikupljanja hrpe potvrda za ostvarivanje socijalnih prava, ali i da osigura da pomoć dobiju oni kojima je zaista potrebna.

Međutim, Institut alternativa je na predstavljanju analize o socijalnom kartonu prošle godine upozorio da ovaj informacioni sistem nije obuhvatio dodjelu jednokratnih socijalnih pomoći. To znači, da ne postoji objedinjena evidencija primalaca ove pomoći ni u socijalnom kartonu, pa uvođenjem sistema nijesu spriječene zloupotrebe u najmanje transparentnoj oblasti socijalnih davanja, zaključuju u Institutu alternativa.  Na ovo je upozorio i bivši ministar rada i socijalnog staranja u Vladi izbornog povjerenja Boris Marić, zaključujući da  kompletan sistem jednokratne pomoći mora da završi pod kišobranom informacionog sistema u Ministarstvu rada i socijalnog staranja.

Prema informacijama sa početka novembra, kroz socijalni karton izdato je oko 350 hiljada rješenja.

Maja BORIČIĆ, Ana KOMATINA

Ovaj članak je nastao u okviru projekta “Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!”, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a podržavaju Evropska unija i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije i Balkanskog fonda za demokratiju (BTD).

In a three-day period in 2008, during which one tender for the construction of military apartments was cancelled and another launched, the Montenegrin Ministry of Defence lost 1,500 square metres of housing space in the exclusive neighbourhood of Tolosi in Podgorica.

It is estimated that the value of the ‘lost’ space was at least 1.6 million euros, because at the time the tender was announced, the average price of a square metre in a housing development in that part of Podgorica was 1,100 euros.

BIRN and CINCG’s investigation showed that the Ministry of Defence cancelled the first tender on December 26, 2008 because the company that it chose to build the apartments, Cijevna komerc, could not offer a bank guarantee. Three days later new tender was open and the same company won the contract, this time being only bidder.

But instead of delivering 4,999 square metres of accommodation space, which is how much it offered to build for the ministry in the first tender, Cijevna Komerc delivered 3,500 square metres, which it promised in the second tender.

The Ministry of Defence approved 46 apartments, instead of the 70 that would have been possible if there were 4,999 square metres, but only 31 military employees were awarded apartments under to an internal procedure, while the others were allocated in other ways, some of them to people outside the army or the ministry.

The story comes against the backdrop of a widespread shortage of housing for military staff – over 1,150 military personnel have not been allocated the apartments to which they are legally entitled.

Cijevna Komerc from Podgorica is owned by Danilo Petrovic, who was under criminal investigation at the time on suspicion of endangering safety. The company has been awarded a number of lucrative state contracts in recent years, including undertakings to build a bridge, a library and the city assembly building in Podgorica

The tender change that caused the reduction in space has been under investigation since July last year by the Special Prosecutor’s Office for Organised Crime and Corruption.

The Ministry of Defence does not see anything disputable in the deal with the Cijevna Komerc construction company.

The ministry said in a written response that it could not do anything about what it described as the unforeseen change in the banking and real estate markets between the first and second tenders, which it blamed for the fact that Cijevna Komerc gave it 1,500 fewer square metres of accommodation space.

But Nenad Cobeljic, the president of the Montenegrin Military Union, which represents members of the armed forces’ interests, disagreed and filed charges with the Special Prosecutor’s Office for Organised Crime and Corruption last May, alleging corruption and abuse of office. Prijava Sindikata Vojske

“Who the participants in all this are and how much of the cake went to who, I don’t know, and it’s not up to me to know, this needs to be verified by the Special and Supreme Prosecutor with whom I filed criminal charges and asked for the facts to be ascertained,” Cobeljic told BIRN and CINCG.

The Prosecutor’s Office confirmed that it has received the complaint from the Military Union, that it has requested and received the necessary documentation and that an analysis is under way. It did not provide details about the preliminary enquiry, however.

Troops and pensioners without homes

All military personnel and public servants at the defence ministry are entitled to housing. But a large number of them have not had accommodation provided, and the Military Union estimates that at least 20 families were left without an apartment because of the contract with Cijevna Komerc.

The dramatic scale of the housing problem in the Montenegrin armed forces can be seen from Ministry of Defence data for 2016.

Out of a total of 2,000 employees at the ministry and in the military, 1,159 have no apartment, and 244 do not have adequate housing.

At least 250 military pensioners are also waiting for roofs over their heads, as they ended their military careers as tenants.

In order for the problem of military tenants to be at least partially solved, the Montenegrin government in July 2008, told the Ministry of Defence to hold a tender for the most affordable private-sector partner for the construction of a housing and office building in Tolosi.

The government specified that the private-sector partner must secure at least 3,200 square metres for the Ministry of Defence.

In such a partnership with a construction company, the state provides the land, while the contract between the state institution and the company regulates how many square metres of the finished accommodation goes to each party in the partnership.

The tender is usually won by the construction company that offers the state the biggest area of space.

In the case of Tolosi, the Ministry of Defence provided the land where a military storage facility used to be situated.

According to the tender announcement on July 31, 2008, each bidder was obliged to provide a bank guarantee for 100,000 euros along with the bid, with the money to be forfeited if the bid was revoked during the process.

The company that won the tender was also obliged to deliver a bank guarantee for 5,120,000 euros before signing the contract. LINK.

Bids were submitted by September 1, 2008, and three companies took part in the process: Zetogradnja and Gradnja Promet, about which the minutes on the public opening of the bids showed “no objections”, and Cijevna Komerc, about which the minutes said there were no major objections, except that “two copies were not delivered with the original” of a number of quality assurance certificates.

Zetogradnja offered the state 4,410 square metres of accommodation and a completion deadline of 14 months, Gradnja Promet offered 4,000 squatre metres and estimated that it could complete the building work in a year and a half.

The third bidder, Cijevna Komerc, offered 4,999 squatre metres of accommodation and said it could comlete the work in 13 months. Zapisnik 18.09.2008.

The Ministry of Defence’s tender committee decided on September 18 that all three bids were correct, although during the opening of the bids, Zetogradnja warned that Cijevna Komerc did not deliver copies of some original documents, not even a certificate from the Basic Court in Podgorica stating that there were no pending criminal proceedings against company owner Danilo Petrovic.

However, Zetogradnja did not file a formal objection to the Committee for Auditing Public Procurement Procedures, which is authorised to cancel a tender if it finds any illegality.

The Ministry of Defence told BIRN and CINCG that “the Committee for Opening and Evaluating Bids evaluated that Cijevna Komerc’s bid contained minor deviations, i.e. objections that did not have a major effect on the bid”.

The ministry also said that it was not relevant that there was an ongoing criminal action against Petrovic, since the condition for the tender was that he had not been convicted.

The decision to select Cijevna Komerc as the winner of the tender was made on September 22, 2008.

The mystery of the bank guarantee

In November 2008, there was a twist in the proceedings.

According to the Ministry of Defence, Cijevna Komerc informed the ministry on November 28 that Podgoricka Banka, due to problems in the financial markets, was not able to issue a guarantee for 5,120,000 euros.

The Ministry of Defence on December 26 cancelled the bid and fined Cijevna Komerc 100,000 euros for delivering a bid which did not comply with the Public Procurement Law.Odluka o ponistavanju prvog tendera

In the new tender, three days later, Zetogradnja and Gradnja Komerc did not bid, so Cijevna Komerc was the only contender and offered 1,500 fewer square metres of accommodation space.

The decision awarding the contract to Cijevna Komerc was passed on February 6, 2009. Odluka o dodjeli ugovora 06.02.2009

Ines Mrdovic from the Network for Affirmation of the NGO Sector, MANS, said that her organisation’s long experience of monitoring public procurements showed that it often happens that several connected firms go for the tender, but some of them are only pretending to be genuine bidders “without any real intention of getting the job”.

Mrdovic said that in such rigged tenders, the company which has been pre-chosen to get the contract makes a bid that is hard to decline, then the others drop out.

However it was not possible to ascertain whether or not something similar happened in the military apartment building tender. Danilo Petrovic, the owner of Cijevna Komerc, did not answer numerous phone calls from BIRN and CINCG’s reporters or answer the questions sent to him by email at the beginning of December 2017 and again at the end of the month.

Neither Zetagradnja nor Gradnja Komerc responded to questions about why they did not bid in the second tender procedure.

“It is incredible and unacceptable for a construction company to win a tender with an offer of 4,999 square metres of housing space… and for this tender to be cancelled because there was no bank guarantee,” said Cobeljic from the Military Union.

“After that, only this company bids and offers 3,500 square metres and wins. The question is, how did the bank provide a guarantee in the second tender, but not in the first?” he asked.

He argued that “it is not a problem to pay a fine of 100,000 euros if you get the next tender worth about 1.5 million euros”.

The president of the tender committee, Dragan Samardzic, and the defence minister at the time the tender was announced, Boro Vucinic, declined to answer BIRN and CINCG’s questions, referring reporters to the Ministry of Defence instead.

Investigations but no indictments

Instead of completing the building in Tolosi in 13 months, as Cijevna Komerc initially promised, it took much longer. The contract was signed in March 2009 and the constraction work ended in mid-2012.

It has a total of 18,000 square metres, of which 14,500 went to Cijevna Komerc, including apartments, commercial space and garaging. A square metre of space in the building now costs up to 1,400 euros.

Cobeljic said he hopes that the Special Prosecutor’s Office will deal with the case quickly, but NGOs are not confident, citing numerous investigations which did not lead to indictments.

The Special Prosecutor’s Office in June 2013 opened an investigation into allegedly dubious contracts between the state and Cijevna Komerc for construction and reconstruction work at the Institute for Implementing Penal Sanctions, ZIKS.

On June 18, 2013, police said that on the prosecutor’s instructions, white-collar crime inspectors seized documents about how ZIKS’ management worked with Cijevna Komerc. So far the probe has not led to any charges, however.

MANS has so far filed about 600 criminal complaints to prosecutors over tenders for state contracts, one of them against Cijevna Komerc, although this did not result in an indictment either.

MANS alleges that 80 per cent of the prosecution’s cases are currently unresolved, and claims that some complaints filed by the organisation have remained in drawers for ten years.

Meanwhile the secretary of the Association of Military Pensioners, Radivoje Zdravkovic, complained that in 2012, when the apartment building in Tolosi was finally completed, the ministry completely excluded its members from the allocation process, though it previously had received unofficial verbal promises that they would be included.

“We have a lot of people who have been waiting for an apartment for 20 years, some for even 30. It is especially sad when we see off pensioners to their final resting place from someone else’s house,” Zdravkovic said.

 

Cijevna Komerc’s state contracts worth millions

Cijevna Komerc often gets contracts worth millions from the state. The company built the Zeta Sports Hall, the Millennium Bridge, the local parliament in Podgorica, the capital’s City Library, and access roads to the Sozina tunnel near Bar.

According to MANS’ 2013 report ‘Town Planning Trapped by Corruption’, Cijevna Komerc’s deal with the state to build the City Library was an example of the circumvention of regulations.

Cijevna Komerc has been blacklisted by the Tax Administration. It owes 1,375,116 euros to the state according to a list published in October 2017, plus 203,679 euros in taxes and employee contributions.

 

What happened to the apartments?

According to the contract between the Ministry of Defence and Cijevna Komerc, the military was supposed to get 46 apartments, of which 14 were two-bedroom, 25 one-bedroom and seven studios.

But the Military Union alleges that in the end, only 31 flats were made available for allocation. The remaining 15 were awarded without a public competition, and some were given to other government departments.

The ministry told BIRN and CINCG that the 15 apartments had been allocated properly, however.

Four were given three families of killed members of the Air Forces and one flat to a professional military official with a command position of at least brigade commander, the ministry said.

Four more were allocated under decisions issued by the Committee for Housing Affairs of the Government of Montenegro - two to officials with managerial positions at the Ministry of Defence, one to the Directorate for the Protection of Secret Data and one to the Ministry of Finance.

Two further apartments were allocated to people as a result of court verdicts, according to the Ministry of Defence.

Five studios were meanwhile given to the heirs of a man called Petar Boljevic as compensation for the removal of his rights to the land, which he had owned before it was nationalised, the ministry said.

U toku samo tri dana, koliko je trebalo da se obori jedan, a raspiše drugi tender za izgradnju vojnih stanova, Ministarstvo odbrane Crne Gore je ostalo bez 1.500 kvadrata stambenog prostora na ekskluzivnoj lokaciji Tološi u Podgorici.

Vrijednost izgubljenih kvadrata se procjenjuje na najmanje 1, 6 miliona eura, jer je u trenutku raspisivanja tendera, prosječna cijena kvadrata u izgradnji u tom dijelu Podgorice iznosila 1.100 eura.

Istraživanje CIN-CG/BIRN je pokazalo da je Ministarstvo odbrane 26. decembra 2008. godine poništilo tender, jer izabrana firma nije mogla da ponudi bankarsku garanciju, da bi istoj firmi, na tenderu raspisanom 29.decembra iste godine, dodijelilo posao izgradnje stanova, kao jedinom ponuđaču.

Dobitnik u ovom tenderskom poduhvatu je kompanija “Cijevna komerc” iz Podgorice, u vlasništvu Danila Petrovića, koji je u tom trenutku bio pod krivičnom istragom zbog sumnje u izazivanje opšte opasnosti. Ova građevinska firma je umjesto 4.999 kvadrata, koliko je ponudila Ministarstvu da izgradi na prvom tenderu, isporučila 3.500, koliko se obavezala na drugom.

Cijenu ove tenderske akrobatike koju ispituje od jula prošle godine Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal i korupciju, platili su brojni oficiri i podofiiciri, još podstanari. Ministarstvo odbrane je dobilo 46 stanova, umjesto mogućih 70, ali je samo 31 zaposleni dobio stan na konkursu, dok su ostali stanovi podijeljeni po drugim osnovama, pa i licima izvan odbrambenog resora.

Veliki broj zaposlenih u Vojsci nema riješeno stambeno pitanje, a procjenjuje se u Sindikatu vojske da je najmanje 20 porodica ostalo bez stana.

U Ministarstvu odbrane ne vide ništa sporno u poslu sa građevinskom firmom “Cijevna komerc”. U pisanom odgovoru stoji da Ministarstvo nije moglo da utiče na nepredvidive uslove na bankarskom i tržištu nekretnina, koje krive za gubitak 1.500 kvadrata.

Predsjednik Sindikata odbrane i vojske Crne Gore, Nenad Čobeljić misli drugačije. On je poslao prijavu u maju prošle godine Specijalnom tužilaštvu sumnjajući na korupciju i zloupotrebu službenog položaja. Prijava Sindikata Vojske

“Ko su učesnici u svemu tome i ko je koliki kolač dobio ja ne znam i nije moje da znam, to treba da provjeri Specijalno i Vrhovno tužilaštvo kojima sam podnio krivičnu prijavu i tražio da utvrde činjenično stanje”, kaže on u razgovoru za CIN-CG/BIRN.

Specijalno tužilaštvo, na čelu sa Milivojem Katnićem, potvrdilo je za CIN-CG/BIRN da su primili prijavu Sindikata odbrane i vojske, zatražili i dobili potrebnu dokumentaciju, te da je u toku analiza. Detalje izviđaja, kako se u tužilaštvu nazivaju predistražne radnje, nije bilo moguće dobiti.

Od tendera do tendera

Koliko je dramatičan problem stambenog zbrinjavanja u Vojsci Crne Gore, pokazuju podaci Ministarstva odbrane za 2016. godinu. Od ukupno 2.000 zaposlenih u Ministarstvu i vojsci, 1.159 uopšte nema stan, a 244 nema odgovarajući stambeni prostor. Na krov nad glavom čeka još najmanje 250 vojnih penzionera koji su karijeru završili kao podstanari.

Da bi problem vojnih podstanara bar djelimično riješila, crnogorska Vlada je 3. jula 2008, dvije godine nakon što je Vojska osnovana, zadužila Ministarstvo odbrane da na javnom konkursu izabere najpovoljnijeg suinvestitora za izgradnju stambeno-poslovnih objekata u Bloku 15 u Tološima. Po toj odluci, Vlada je precizirala da suinvestitor mora da obezbjedi da najmanje 3.200 kvadrata pripadne Ministarstvu odbrane.

Nisu rijetki primjeri da država uđe u partnerski odnos sa građevinskom firmom, koju izabere na javnom konkursu, da bi obezbijedila stanove za svoje uposlenike. U tom partnerstvu, država obezbijedi lokaciju za izgradnju, dok se ugovorom između državne institucije i prvorangirane kompanije precizira koliko stambenih kvadrata dobija svaka strana u partnerstvu.

Na tenderu se uglavnom izabere građevinska firma koja ponudi državi najveći broj kvadrata.

U slučaju Tološa Ministarstvo odbrane je priložilo parcelu na kojoj je nekad bilo vojno skladište.

Tadašnji ministar odbrane Boro Vučinić je 30. jula 2008. godine potpisao rješenje o imenovanju Komisije za otvaranje i vrednovanje ponuda na čijem čelu je bio viceadmiral i tadašnji načelnik Generalštaba Dragan Samardžić. Dan nakon formiranja komisije raspisan je javni poziv za suinvestitora.

Prema pozivu za tender, svaki suinvestitor-ponuđač je bio dužan da uz ponudu dostavi i garanciju banke, naplativu na prvi poziv, na iznos od 100.000 eura.

Izabrana kompanija na tenderu bila je dužna da pri zaključenju ugovora o suinvestiranju dostavi bankarsku garanciju naplativu na prvi poziv na iznos od 5.120.000 eura – navodi se u pozivu za tender. Poziv za tender

Ponude su se predavale do 1. septembra 2008. i na tender su se javile tri kompanije, i to „Zetagradnja“ i „Gradnja promet“ za koje je u zapisniku o javnom otvaranju ponuda navedeno da „nemaju nedostataka“, dok je treća bila „Cijevna komerc“ za koju je navedeno da „nema bitnih nedostataka, osim što je jedan broj atesta dostavljen u jednom primjerku, odnosno nema dvije kopije pored dostavljenog originala“.

Na otvaranju ponuda je konstatovano da „Zetagradnja “državi nudi 4.410 kvadrata stambenog prostora i da posao završi za 14 mjeseci, „Gradnja promet“ nudila je 4.000 kvadratnih metara i procijenila da zgradu može sagraditi za godinu i po dana. Treći ponuđač, odnosno jedini koji nije imao kompletnu dokumentaciju na tenderu, „Cijevna komerc“, ponudila je čak 4.999 kvadrata stambenog i rok od 13 mjeseci u kom bi bila zgrada sagrađena. Zapisnik 18.09.2008.

Tenderska komisija Ministarstva odbrane utvrđuje 18. septembra da su sve tri ponude ispravne, iako je tokom otvaranja ponuda „Zetagradnja“ upozorila da “Cijevna komerc” nije dostavila kopije nekih originalnih dokumenata, ali ni potvrdu iz Osnovnog suda u Podgorici da se protiv odgovornog lica ne vodi krivični postupak.

“Zetagradnja” ipak nije uložila formalni prigovor Komisiji za kontrolu postupaka javnih nabavki, koja ima ovlaštenje i da poništi tender ukoliko utvrdi nezakonitosti.

Danas, Ministarstvo odbrane u pisanom odgovoru kaže da je Komisija za otvaranje i vrednovanje ponuda ocijenila da je ponuda „Cijevna komerc“ sadržala “manja odstupanja, odnosno nedostatke koji nijesu od bitnog uticaja na ponudu.”

Takođe, Ministarstvo kaže da nije bila od značaja činjenica da se u tom trenutku vodio krivični postupak protiv Petrovića pošto je uslov za tender bio da odgovorno lice nije osuđivano. Petrović je 2012, kako je potvrdio Opštinski sud u Podgorici, oslobođen optužbe.

Bankarske garancije nema…pa ima

Odluka da se izabere “Cijevna komerc” donijeta je 22. septembra, ali već u novembru 2008. godine dolazi do obrta. Prema tvrdnjama Ministarstva odbrane, “Cijevna komerc” je 28. novembra obavijestila ministarstvo da Podgorička banka, zbog uslova nastalih na bankarsko-finansijskom tržištu nije u mogućnosti da joj izda činidbenu garanciju na 5.120.000 eura.

Ministarstvo odbrane 26. decembra 2008. godine donosi odluku o poništavanju javnog nadmetanja, a „Cijevna komerc” je kažnjena sa 100.000 eura, zbog dostavljanja ponude koja nije bila u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama. Odluka o ponistavanju prvog tendera

Na novom konkursu rapisanom tri dana kasnije “Zetagradnja” i “Gradnja komerc” se ne prijavljuju na tender, pa se “Cijevna komerc” pojavljuje kao jedini ponuđač i nudi da izgradi 1.500 kvadrata manje.

Odluka o dodjeli ugovora Cijevni komerc donijeta je 6. februara 2009.godine. Odluka o dodjeli ugovora 06.02.2009

Ines Mrdović, iz Mreže za afirmaciju nevladinog sektora ( MANS), kaže da je višegodišnje iskustvo ove organizacije u praćenju javnih nabavki pokazalo da se “nerijetko dešava da se više povezanih ponuđača pojavi na tenderu, od kojih pojedini tu figuriraju bez stvarne namjere da dobiju posao”.

Kako pojašnjava, firma koja je već određena za neki posao daje ponudu koju je teško odbiti, dok ostali je samo prate i kasnije odustanu.

Da li se i u ovom slučaju desilo nešto slično, nije bilo moguće nezavisno potvrditi, jer vlasnik “Cijevne komerc”, nije odgovarao na brojne telefonske pozive novinara, kao ni na pitanja poslata u mejlu početkom i krajem decembra prošle godine.

Ni “Zetagradnja” ni “Gradnja komerc”, nisu odgovorili na pitanje zašto nisu konkurisali na novom tenderu, iako su pitanja upućena mejlom na adrese ovih kompanija takođe u decembru.

Čobeljić iz Sindikata vojske kaže: “Nevjerovatno je i neprihvatljivo da građevinska kompanija pobijedi na tenderu sa ponudom od 4.999 kvadrata stambene površine…a da se taj tender poništi jer nije bilo garancija banke. Poslije toga, na drugom tenderu učestvuje samo ta kompanija i nudi 3.500 kvadrata i pobjeđuje. Pitanje je kako je banka dala činidbene garancije na drugom tenderu, ali nije na prvom”, navodi Čobeljić.

“Nije problem plaćati kaznu 100.000 eura, ako kroz naredni tender dobijate oko 1,5 milion vrijednosti”, komentariše Čobeljić. On smatra da je Dragan Samardžić trebalo da spriječi zloupotrebu, kao načelnik Generalštaba i predsjednik tenderske komisije.

Dragan Samardžić i ministar odbrane u vrijeme raspisivanja tendera Boro Vučinić, odbili su da daju odgovore na pitanja CIN-CG/BIRN, upućujući na Ministarstvo odbrane koje raspolaže sa svim podacima.

Istrage bez epiloga

Zgrada u Tološima je umesto za 13 meseci, kako je početno obećala “Cijevna komerc”, završena je tek 2012. godine. Ima ukupno 18.000 kvadrata, od kojih je 14,5 hiljada pripalo “Cijevni komerc”, što uključuje stanove, poslovni prostor i garaže. Kvadrat stana u zgradi sada dostiže cijenu od 1.400 eura.

Čobeljiću su oči sada uprte u Specijalno tužilaštvo za koje se nada da će brzo riješiti ovaj slučaj, ali ovu nadu ne dijele predstavnici civilnog društva, pozivajući se na brojne istrage koje rijetko rezultiraju optužnicama.

Isto tužilaštvo je u junu 2013. otvorilo istragu sumnjivih ugovora države i “Cijevne komerc” za rekontruckiju i gradnju u Zavodu za izvršenje kaznenih sankcija (ZIKS). Policija je u svom saopštenju od 18. juna 2013. godine, obavjestila da su inspektori za privredni kriminal po nalogu tužioca izuzeli dokumentaciju o poslovanju uprave ZIKS-a sa “Cijevnom komerc”. Epilog te istrage nije poznat.

MANS je do sada državnim tužilaštvima podnio oko 600 krivičnih prijava, a predmet jedne prijave je bio i posao u koji je uključena “Cijevna komerc”. Ta prijava nije rezultirala optužnicom.

MANS je redovni kritičar rada tužilaštava koja, po njihovim nalazima, imaju 80 odsto neriješenih slučajeva, a pojedine prijave koje im je podnijela ova organizacija stoje u fiokama deset godina.

U međuvremenu, sekretar Udruženja vojnih penzionera Radivoje Zdravković žali se da je 2012. kada je zgrada u Tološima napokon završena, Ministarstvo potpuno isključilo njihove članove iz raspodjele, iako su ranije imali nezvanična usmena obećanja da će i oni biti uključeni.

“Mi imamo mnogo ljudi koji čekaju 20 godina na stan, neki i 30. Dodatna je tuga kada vojnog penzionera ispraćamo na vječni počinak iz tuđe kuće,” rekao je Zdravković.

 

Milionski poslovi države sa firmom “Cijevna komerc

„Cijevna komerc“ često dobija milionske poslove od države. Gradila je Sportsku halu Zeta, prilazne puteve za tunel Sozinu, most Milenijum, lokalni parlament u Podgorici, Gradsku biblioteku Podgorice.

Rekonstruisala je Dom vojske i sanirala jalovište u Mojkovcu.

Prema MANS-ovoj publikaciji “Urbanizam zarobljen korupcijom”, objavljenoj u januaru 2013, posao države sa “Cijevnom komerc” za gradnju gradske biblioteke u Podgorici je označen kao jedan od primjera izirgravanja propisa (link na publikaciju http://www.mans.co.me/urbanizam-zarobljen-korupcijom/).

Kompanija se nalazi na crnoj listi Poreske uprave. Ona duguje 1.375.116 miliona eura državi prema listi iz oktobra 2017, od čega 203.679 eura na ime poreza i doprinosa zaposlenima.

 

Šta se desilo sa raspodjelom stanova?

Prema ugovoru između Ministarstva odbrane i “Cijevne komerc” vojni resor je trebalo da dobije 46 stana, od čega 14 trosobnih, 25 dvosobnih i sedam jednosobnih.

Sindikat vojske se žali da je na kraju za raspodjelu bio na raspologanju samo 31 stan. Preostalih petanest su dodijeljeni bez javnog konkursa, a neki su dati i drugim vladinim resorima.

Ministarstvo je u odgovorima za CIN-CG/BIRN, pojasnilo da je petnaest stanova dodelio na sledeći način:

Četitiri stana bez oglašavanja, u skladu sa pravilnikom i to tri porodicama poginulih pripadnika Vazduhoplovstva Vojske Crne Gore i jedan stan profesionalnom vojnom licu na komandnoj dužnosti položaja najmanje komandanta brigade.

Četiri stana dodijeljena su odlukama Komisije za stambena pitanja Vlade Crne Gore: dva stana rukovodećim licima u Ministarstvu odbrane, jedan stan Direkciji za zaštitu tajnih podataka i jedan Ministarstvu finansija.

Dva stana, kaže Ministarstvo odbrane, dodijeljena su u postupku izvršenja pravosnažnih presuda Osnovnog suda u Podgorici.

Pet jednosobnih stanova dodeljena su naslednicima Petra Boljevića, na ime pravične naknade za oduzeta svojinska prava na zemljištu koje je bilo u njegovom vlasništvo, prije nego što je pripalo vojsci u postupku nacionalizacije.

Milan SEKULOVIĆ

Kako raste broj obrazovanih Roma, koji polako preuzimaju ulogu stubova svoje zajednice, sve su glasniji i zahtjevi da se i ova manjina direktno uključi u politički život Crne Gore. Mladi emancipovani Romi, sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), vjeruju da bi njihovi politički predstavnici bolje tumačili interese romske zajednice od vladajuće i drugih stranaka, koje ih se sjete uglavnom kao izborni resurs uoči glasanja. Za to je, smatraju, u Zakonu o izboru poslanika i odbornika potrebno i za ovu manjinu konačno obezbijediti povlastice kroz takozvani institut afirmativne akcije.

Recept već postoji, u slučaju hrvatske manjine kojoj je za direktno predstavljanje u parlamentu dovoljno 0,35 odsto glasova. Prema popisu stanovništva, ukupan broj Roma i Hrvata je približan, ukazuju naši sagovornici. Roma u Crnoj Gori ima 6.251 (1,01 odsto), nešto više od hrvatske nacionalne manjine (0,97 odsto). Dostupnih podataka o broju Roma koji imaju biračko pravo, međutim, nema. Prema istraživanju CEDEM-a, čak 57 odsto pripadnika ove manjine nema crnogorsko državljanstvo, dok 91 odsto živi u odvojenim naseljima.

,,Ukoliko Romi žele da riješe svoje hronične probleme i omoguće sopstveni razvoj na održivi način, neophodno je da se uključe u politički život Crne Gore”, kaže za CIN Sokolj Beganaj, jedini magistar iz romske zajednice i službenik u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava. On tvrdi da je na djelu diskriminacija u svim sferama života Roma, pa i kada je riječ o političkoj participaciji.

„U preambuli Ustava Crne Gore Romi nijesu prepoznati kao nacionalna manjina, već su navedeni kao 'druge manjinske zajednice'. Zakon o izboru odbornika i poslanika ne tretira jednako romsku i hrvatsku zajednicu, iako u ukupnom stanovništvu učestvujemo sa 1,01 odsto“, objašnjava Beganaj.

Sve dok ne bude političke volje i većinske podrške da se romska zajednica uključi u politički sistem romska zajednica će, dodaje, biti isključena iz političkog života.

„I dalje ćemo tapkati u mraku i bićemo najdiskriminisanija zajednica. Sve dok se bude  živjelo pored Roma, a ne sa Romima, situacija se neće promjeniti“, ocijenio je Beganaj.

„Obezbijediti sistemsko rješenje za autentično predstavljanje Roma u crnogorskom parlamentu i na lokalnom nivou, preduslov je za istinsku integraciju“, ocjenjuje i  Isen Gaši, predsjednik Romskog nacionalnog savjeta.

„Neshvatljivo  je da romska zajednica mora da obezbijedi duplo više glasova za jedan poslanički mandat u odnosu na hrvatsku zajednicu. To nije koncept građanskog društva, to je tipičan primjer dvostrukih aršina“ poručuje Gaši.

Pozivajući se na dosadašnje iskustvo, on ističe kako nije siguran da bi Romi imali podršku DPS-a i ostalih stranaka za svoje zahtjeve.

„Naročito, ako se prisjetimo inicijative Pozitivne Crne Gore, koja je svojevremeno podnijela amandman da se romskoj zajednici obezbijedi zagarantovani mandat u crnogorskom parlamentu, što su odbili svi ostali. Čak i manjinske stranke su se usprotivile takvom zahtjevu“, ističe Gaši.

U Romskom savjetu nemaju preciznu bazu podataka, ali procjenjuju da pravo glasa ima od dvije hiljade do dvije hiljade i petsto Roma.

„Nije dobro da u jednoj državi koja propagira demokratske vrijednosti i teži priključenju Evropskoj uniji, koja je članica NATO saveza, postoji zajednica koja broji jedan odsto društva, a koja je sistemski politički marginalizovana“, zaključuje Gaši.

Student međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih nauka Serđan Baftijari, smatra da značajna podrška koju DPS ima unutar biračkog tijela romske zajednice, ne izražava njihov slobodan izbor, već da im je to nametnuto.

„Nejasno mi je da moji sugrađani i dalje glasaju aktuelnu Vladu, iako je prošlo više od decenije od kada je počeo proces inkluzije Roma u Crnoj Gori, a oni i dalje žive na rubu egzistencije i pritom etnička distanca prema ovoj zajednici raste“, kaže Baftijari.

Veliki problem romske zajednice, prema njegovim riječima, jeste u tome, što se njen glas ne čuje tamo gdje bi trebalo. On ocjenjuje poražavajućom činjenicu da je Crna Gora jedina postkomunistička država u kojoj ne postoji romska politička partija.

„Najlakše je manipulisati ljudima koji ne znaju svoja prava i koji nijesu obrazovani, bez obzira iz koje zajednice dolaze“, kaže Baftijari. Njega, ipak, raduje rast broja obrazovanih Roma, jer se nazire nova generacija koja će raditi na stvaranju uslova za veću društvenu i političku participaciju  zajednice.

U Crnoj Gori ne postoji partija koja se programski bavi položajem i pitanjima vezanim za Rome. Na pitanja CIN-a o nejednakom tretiranju Roma u Zakonu o izboru odbornika i poslanika, odazvale su se samo Liberalna partija i Pokret za promjene.

„Liberali se od početka svog djelovanja zalažu za princip afirmativne akcije prema svim manje zastupljenim grupama. Taj princip je prepoznat i Ustavom kao manjinsko pravo, no procedura prepoznaje ograničenja u smislu značajnog učešća u ukupnoj populaciji, što može biti prepreka za Rome“, kaže Ammar Borančić, portparol Liberalne partije.

On smatra, da romska zajednica treba da bude istrajna i objedinjena u borbi za ostvarivanje svojih prava, jer je to put da se i na nju primijeni princip afirmativne akcije.

„Uvjeravamo vas da će liberali uvijek biti saveznici na tom putu. Među našim simpatizerima i članstvom ima i Roma i Egipćana. Međutim, još niko od njih nema visoku partijsku funkciju”, kazao je Borančić.

Branka Bošnjak, potpredsjednica Pokreta za promjene (PZP) i poslanica Demokratskog fronta (DF), ocijenila je da problemi Roma ostaju neprimijećeni, usljed nemogućnosti da na pravi način artikulišu svoje političke interese.

„Osim zakonske regulative, koja je u skladu sa evropskim standardima, u svakodnevnom životu Roma nema značajnih promjena. Potpuno su getoizirani, i dalje su jedna od najčešće diskriminisanih grupa u društvu, zbog toga što kod građana Crne Gore nije dovoljno razvijena svijest o njihovim pravima”, objašnjava Bošnjak.

Ona vjeruje  da bi formiranje romske partije bio dobar korak na putu političke emancipacije Roma.

„Bitno je ko bi bio na čelu te partije, jer ukoliko bi to pripalo nekom ko bi bio lako izmanipulisan od vlasti, onda problem nije riješen, već bi DPS dobio još jedan jeftin mandat, a šira romska zajednica ne bi imala nikakve benefite“, smatra Bošnjak.

Prema sadašnjem zakonskom rješenju, takva bi se partija našla pred velikim izazovom. Njoj bi za cenzus, prema riječima Branke Bošnjak, bilo potrebno 1.333 glasa, ukoliko bi  Zakon o izboru odbornika i poslanika romsku zajednicu tretirao kao hrvatsku nacionalnu manjinu kroz zagarantovane mandate. Međutim, ovaj Zakon trenutno zahtijeva od romske zajednice da obezbjedi duplo više glasova.

„Ukoliko bi uzeli podatke sa parlamentarnih izbora održanih u oktobru 2016. godine uz izlaznost od 73,2 odsto i uz pretpostavku da je 1,6 odsto nevažećih glasova, romskoj partiji kao predstavnicima manjina za cenzus bi bilo potrebno 2666 glasova“.

Vlast, prema njenim riječima,  smišljeno izoluje i drži na ivici bijede romsku zajednicu da bi lakše mogla manipulisati njima, ,,a kontrolišu ih preko kriminalnih predstavnika koje je lako ucijeniti”.

"Za Demokratsku partiju socijalista je bolje da imaju nekoliko potkupljenih predstavnika Roma, koje mogu kontrolisati i koje će iskoristiti za manipulaciju romske zajednice, nego da imaju političku zajednicu Roma, koja bi samostalno mogla da se bori za svoja prava i poboljšanje položaja u crnogorskom društvu“, objašnjava Bošnjak.

Dvanaest puta ,,zaboravili” jedno ime

Od 1998. godine 12 puta se mijenjao i dopunjavao osnovni tekst Zakona o izboru odbornika i poslanika, a zakonodavac nijednom nije prepoznao nužnost uvođenja izborne povlastice prema romskoj zajednici.

Institut afirmativne akcije u početku je primijenjen samo na pripadnike albanske etničke grupe. Nakon primjedbi i preporuka upućenih od OSCE, reformom izbornog zakona povlastice su omogućene svim etničkim zajednicama u Crnoj Gori, osim Romima.

Tako su uspostavljene cenzusne povlastice od 0,7 odsto i za bošnjačku manjinu sa 8,65 odsto udjela u ukupnom stanovništvu, albansku (4,91 odsto) i muslimansku (3,31odsto). To su manjine čiji udio u demografskoj strukturi prevazilazi opšti izborni cenzus od tri odsto, i koje svoje političke predstavnike imaju ne samo u nacionalnim partijama, već i u poslaničkim i odborničkim klubovima i partijskim organima i u vlasti i u opoziciji. Propisano je da, u slučaju kada nijedna od lista nije ispunila opšti cenzus od tri odsto, a pojedinačno dobiju najmanje 0,7 odsto važećih glasova, stiču pravo na učešće u raspodjeli mandata kao jedna - zbirna izborna lista sa ukupno dobijenim brojem važećih glasova. Dodatno, zakon predviđa izuzetak po kojem, ukoliko nijedna od izbornih lista za izbor poslanika hrvatskog naroda u Crnoj Gori ne ispuni uslove ovog zakona, najuspješnija od njih, sa najmanje 0,35 odsto važećih glasova, stiče pravo na jedan poslanički mandat.

Elvis BERIŠA

U Podgorici 27. decembra u 11.30 okupićemo se ispred Skupštine Crne Gore u znak protesta protiv napada i pritisaka na nezavisnost RTCG.

Pozivamo vas da stanete u odbranu reformi koje su počele na Televiziji Crne Gore - prvih koraka u uređivačkoj nezavisnosti informativnog programa.

Država Crna Gora, građani i građanke Crne Gore zaslužuju dobar i pošten javni servis.

Godinama smo plaćali javni servis RTCG, a imali pristrasnu i partijsku TV.

Većina članova Savjeta RTCG je u protekle dvije godine uspjela da pokrene proces promjena i otvori prostor za upravljanje i uređivanje RTCG na objektivniji način.

Od septembra 2017, DPS preko Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) i većine u Administrativnom odboru Skupštine Crne Gore vodi postupke za razriješenje nepodobnih članova Savjeta i postavljanje podobnih.

U toku je i pokušaj da se dojučerašnji rukovodilac DPS-a, Slobo Pajović, imenuje u Savjet.

Završni udarac se sprema u vidu razriješenja Gorana Đurovića, jednog od pokretača transformacije RTCG u istinski javni servis.

Ukoliko DPS nastavi sa urušavanjem RTCG, moguće je da Evropska unija zaustavi proces pregovora o članstvu Crne Gore u EU.

Nezavisni javni servis nas približava EU, partijski javni servis nas udaljava od Evropske unije.

Odbrana nezavisnosti RTCG je odbrana procesa evropske integracije, interesa države Crne Gore i njenih građana i građanki.

Dođite da promijenimo uobičajenu sliku o građanima i građankama koji ćute i pasivno prihvataju štetne odluke vladajuće strukture.

Naoružajte se pištaljkama, dobrom voljom i pozitivnom energijom.

Centar za građansko obrazovanje (CGO)

Centar za istraživanje i monitoring (CEMI)

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN CG)

Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO)

Institut Alternativa (IA)

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS)

Uprava za imovinu tvrdila je u odgovoru na naša pitanja da je nakon isteka ugovora sa Acom Đukanovićem nastavila da  plaća zakup prostorija.

U odgovorima na pitanja, od 13. novembra, Uprava za imovinu je saopštila da je Agencija za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama smještena u prostorijama koje su u vlasništvu fizičkog lica.

“Produžetak ugovora se plaća aneksom”, odgovorili su tog dana iz Uprave za imovinu.

S obzirom na to da je gospodin Đukanović  sa Upravom za imovinu potpisao 2013. godine okvirni sporazum na četiri godine, te da je pravno-formalno bilo nemoguće da se renta plaća prema aneksu, toj državnoj instituciji poslala sam dodatna pitanja.

Upravu za imovinu pitala sam, na osnovu koje zakonske odredbe se plaća produžetak ugovora za zakup i na koji način planiraju da riješe problem zakupa prostorija Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama.

Iz Uprave za imovinu odgovorili su krajem novembra da se “zakup poslovnog prostora za Agenciju za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama plaća shodno odredbi člana 624 tačka 1 Zakona o obligacionim odnosima”.

U toj odredbi, pod nazivom “prećutno obnavljanje zakupa”, u stavu 1, piše:
“Kada po protoku vremena za koje je ugovor o zakupu bio zaključen, zakupac produži da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome ne protivi, smatra se da je zaključen nov ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uslovima kao i prethodni”.

Posjedujem, naravno, dokumentaciju o ovoj prepisci.

U odgovorima Uprave za imovinu nije bilo naznaka da sa zakupodavcem ima nesporazuma. Fokus u objavljenom tekstu nije bio na gospodinu Đukanoviću, niti na bilo kom drugom zakupodavcu, već na lošoj praksi državne institucije koja za posljedicu može da ima obesmišljavanje sistema javnih nabavki.

Smatram i da ne bi trebalo da se g. Đukanović prepozna među potencijalnim fizičkim i pravnim licima kojima će Uprava, mimo očiju javnosti, a u zakonitom pregovaračkom postupku, eventualno dodijeliti posao i isplaćivati novac na ime zakupa prostorija za Agenciju niti u naznakama o “crtanju tendera”. Iz objavljenog teksta jasno se vidi da se on nije javilo ni na prvi, ni na drugi tender Uprave za imovinu od jula do septembra ove godine.

Podaci koje je saopštio gospodin Aco Đukanović, u svakom slučaju, traže pozornost javnosti i upozoravaju na jednu drugu, takođe lošu praksu, zbog koje se, krivicom državnih organa i institucija može proizvesti prilična finansijska šteta po budžet i sve građane, što ne bi bilo prvi put. Zato ćemo to pratiti sa dužnom novinarskom pažnjom.