ZAPOSLENI U INSTITUCIJI OMBUDSMANA ŽALIO SE NA MOBING

Perović tvrdi da nije zlostavljala Radovića

Savjetnik  Ombudsmana Dragan Radović žalio se na zlostavljanje u toj instituciji, optuživši zamjenicu Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Zdenku Perović da nad njim vrši mobing.
Prema informacijama Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), Perović je podnio zahtjev za zaštitu od zlostavljanja i postupak u instituciji Ombudsmana je u toku. On nije želio da komentariše ovaj slučaj i objasni javnosti zašto se nadležnima žalio na mobing.
Međutim, zamjenica Ombudsmana Zdenka Perović u razgovoru za CIN-CG kazala je da nema govora o mobingu, potvrdivši da je kolega, shodno Zakonu o zabrani zlostavljanja na radu,  podnio zahtjev za zaštitu.

“Ništa što je naveo Radović nije tačno. Nema nikakvog govora o mobingu. Više od godinu dana imam samo pisanu komunikaciju sa njim- zbog njegovog ponašanja odlučila sam da situaciju stavim pod kontrolu”, kazala je Perović.
Ona je istakla da ne želi ništa ružno da kaže o Radoviću, dodavši da se zaposleni u instituciji Ombusmana bave plemenitom profesijom i da je spremna da podnese više nego običan građanin.
“Žalosno je kad se bavite ovakvim poslom i zaštitom ljudskih prava da doživite tako nešto”, rekla je Perović naglasivši da je postupak mirenja u toku.
Perović je istakla i da zahtijevanje tačnog i kvalitetnog ispunjavanja obaveza nije mobing. Ona je poručila da je, uprkos uvredama, spremna da u interesu institucije podrži Perovićeve predloge na koje je ukazao, ako budu osnovani.
Ombudsman Šućko Baković prije dva dana odgovorio da je postupak u toku i da ne mogu da saopšte više informacija o tome na šta se Radović žalio.
“Zaštitniku ljudskih prava i sloboda Crne Gore zahtjev za zaštitu od navodnog mobinga podnio je savjetnik Dragan Radović. Zaštitnik je, shodno obavezi koju ima kao starješina organa u tom slučaju, zahtjev proslijedio posredniku za zaštitu od mobinga koji je određen u skladu sa članom 9 stav 1 Zakona o zabrani od zlostavljanja na radu”, piše u odgovoru Bakovića.

Radović u instituciji Zaštitnika pokriva mjesto savjetnika, dok je Perovićeva zamjenica Ombudsmana i pokriva poslove nacionalnog preventivnog mehanizma, zaštitu od torture i pravo na suđenje u razumnom roku

.
Iako nezvanični izvori tvrde da je i savjetnica Jelena Nedović podnijela tužbu za mobing protiv Perovićeve, ona je to demantovala.
“Ne znam zašto me ljudi vežu za taj slučaj”, kazala je Nedović. Ona je naglasila da nije pokretala nikakve zahtjeve ni tužbe, te da glasine da je i ona pokrenula postupak nijesu tačne.

Ana KOMATINA

Iako je počela četvrta nedelja školske godine, dvoje mladih učenika romske i egipćanske nacionalnosti nakon završene osnovne škole ostala su neupisana u srednju školu. Njima nije omogućen upis na željene smjerove, iako je zakonima predviđena afirmativna akcija, odnosno  olakšice za upis u škole Romima i Egipćanima.

Erdi Beriša završio je OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin“ sa dobrim uspjehom. Živi u sedmočlanoj porodici na Koniku i naglašava da se u njihovoj kući, kao i kod većine njihovih sunarodnika, priča romskim jezikom.

,,S obzirom da mi je maternji jezik romski, na početku školovanja nijesam dovoljno dobro poznavao  crnogorski jezik pa mi je to otežavalo da savladam gradivo. Ali, zahvaljujući porodici koja me je podržavala, poslednja tri razreda završio sam sa dobrim uspjehom“, priča petnaestogodišnji Erdi.

Nakon završene osnovne škole javila se, kaže, želja da nastavi školovanje te se prijavljuje u Srednju trgovinsku školu ,,Sergije Stanić“.

,,Vidim sebe kao tehničara prodaje i iz tog razloga sam se prijavio za ovaj smjer kako bih se u budućnosti bavio tim poslom. Kada sam vidio da me nema na spisku, nijesam gubio nadu. Očekivao sam da ću na osnovu afirmativne akcije ipak biti primljen u školu, iako moj uspjeh u osnovnoj nije bio dovoljno dobar za ovaj smjer“, priča Erdi.

Javljao se Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, Međunarodnoj nevladinoj organizaciji Romski edukativni fond kao i Zavodu za školstvo za pomoć oko upisa, ali kako kaže, ni oni nijesu uspjeli da mu pomognu.

,,Predložili su mi da upišem jedan od trogodišnjih smjerova, za konobara ili kuvara. Ja, međutim, ne želim da se bavim tim poslovima, jer se ne pronalazim u tome“, priča ovaj mladić.

,,Volio bih da, ukoliko mi se omogući, upišem smjer koji volim. Ukoliko mi se ta mogućnost ne ostvari, biću prinuđen da upišem neki drugi smjer samo da ne izgubim godinu“, ističe Beriša ne krijući razočaranje.

Erdi nije jedini Rom koji je ostao neupisan. Propisi o afirmativnoj akciji nisu pomogli ni Sebastijanu Baftijariju koji se u istoj školi prijavio na smjer za turističkog tehničara, gdje je dva puta odbijen.

,,I prije nego što sam završio osnovnu školu, planirao sam da upišem smjer za turističkog tehničara. Trudio sam se tokom školovanja da postignem što bolji uspjeh, baš zbog te moje želje da nastavim sa školom koju volim. Nije bilo lako,

imao sam dosta problema jer je moj maternji jezik romski, na kraju smatram da sam uspio, bio sam vrlodobar đak“, kaže Baftijari i nastavlja sa pričom:

,,U osnovnoj školi, nažalost, nisam postigao odličan uspjeh. Kazali su mi u školi da sa vrlo dobrom uspjehom ne mogu da upišem smjer turističkog tehničara“, priča razočarano.

Sebastijan ima 16 godina, završio je OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin“ i jedan je od aktivnih mladih Roma. Živi u osmočlanoj porodici u Kampu na Koniku. Želja za dalje školovanje se, kaže, pojavila kako bi bio i primjer svojim vršnjacima u zajednici.

I Sebastijan smatra da bi po afirmativnoj akciji škola trebala da ga upiše na smjer koji želi, jer im je tako ranije objašnjeno od strane različitih nevladinih organizacija i državnih institucija.  On smatra da bi bio izvanredan za posao u turizmu, zna više jezika, a engleski mu je među omiljenima.

I Sebastijanu je predloženo da upiše trogodišnji smjer, ali njemu to ne odgovara. Hoće da kroz četvorogodišnji smjer stekne bolje znanje, koje će mu pomoći kasnije na studijama.

,,Teče četvrta nedelja od kako je škola počela, a ja sam još uvijek neupisan’’, žali se Baftijari.

Ako već nije mogao da se upiše na smjer turističkog tehničara, Sebastijan kaže da je njegov drugi izbor medicinska škola, smjer za farmaceuta.

,,Iz Ministarstva prosvjete, međutim rečeno mi je da ne mogu da upišem ni taj smjer, već samo hemijsku školu i to da učim za tehničara metalurgije, hemijskog laboranta, poljoprivrednog tehničara ili smjer šumarstvo“, priča nezadovoljan i obeshrabren.

Iz Romskog edukativnog fonda (REF) saopšteno je da je u ovoj školskoj godini upisano 132 učenika i učenica iz romske i egipćanske populacije u srednje škole u Crnoj Gori. Od tog broja u prvi razred srednjih škola krenulo je njih 62, dok je 70 učenika i učenica koji su nastavili sa obrazovanjem i upisani su u drugi, treći i četvrti razred.

,,Konačan broj učenika će se znati krajem septembra mjeseca, ali prema iskustvima iz prethodnih godina pomjeranja nijesu veća od  pet odsto“, priča koordinator REF-a Andrija Đukanović.

Prema njegovim riječima u akademskoj 2017-2018. godini ukupno ima 27 studenata i studentkinja romske i egipćanske populacije, od kojih je sedam novoupisanih u prvu godinu studija.

Na pitanje, koliko je romskih i egipćanskih srednjoškolaca upisano na osnovu afirmativne akcije i koliki je broj onih koji su morali da izaberu alternativne opcije, odnosno smjerove zbog nemogućnosti primjene afirmativne akcije, koordinator REF-ovog programa odgovara da su gotovo svi upisani srednjoškolci i studenti primljeni na osnovu afirmativne akcije.

Đukanović je ranije u emisiji o obrazovanju Roma na televiziji Vijesti kazao da je broj učenika koji se upisuju na osnovu afirmativne akcije sve manji i manji.

No, iako u srednjim školama još uvijek ne postoji jasno propisana kvota odnosno broj učenika, učenica iz romske i egipćanske populacije koji se mogu upisati, Đukanović ističe da se svim učenicima izlazi u susret i u  većini slučajeva ostvare upis na smjerove koje žele da pohađaju.

,,U slučajevima kada upis nije moguć na smjerove koje su učenici željeli da pohađaju, sa školom i porodicama učenika ili učenica se traži alternativno rješenje i razmatraju mogućnosti upisa na neki drugi smjer”, priča Đukanović za CIN-CG.

U samo nekoliko slučajeva morali su, kaže Đukanović, da izaberu alternativna rješenja odnosno smjerove. Navodi i da trenutno pokušavaju da riješe problem pet neupisanih učenika.

,,Ti učenici nijesu bili zainteresovani da se upišu na smjerove koji su im  ponuđeni, shodno procedurama, već samo na one za koje su konkurisali”, ističe Đukanović, navodeći da oni nijesu upisani samo zato što njihov uspjeh tokom školovanaj u osnovnoj školi nije bio na onom nivou koji se zahtijeva.

Đukanović kaže da je tim učenicima i njihovim roditeljima ponuđeno da se upišu na neki od smjerova na kojima ima mjesta ili da se upišu u neku drugu školu.

Serđan Baftijari, bivši obrazovni medijator i aktivista za prava Roma smatra da se afirmativna akcija ne primjenjuje u praksi i da ona stoji samo na papiru.

,,Upravo u ovim slučajevima kada romski učenici ne mogu da upišu željene smjerove zbog slabog uspjeha u osnovnoj školi, treba uzeti u obzir afirmativnu akciju i omogućiti im upis. U suprotnom desiće se ono što se desilo. Imamo dvoje neupisanih u srednju školu i veliki broj onih koji su morali da upišu smjerove gdje će steći manji nivo znanja”, priča Baftijari i dodaje da se time povećava mogućnost odustajanja ove djece od škole  zbog manje motivisanosti.

Vlada je još prošle godine usvojila Strategiju prema kojoj je trebalo da se uvedu kvote za upis romskih učenika u srednje škole.

,,Da su uvedene kvote i da se poštuje princip afirmativne akcije ne bismo imali neupisanu djecu u srednje škole i imali bismo veći broj onih sa završenom četvorogišnjom srednjom školom, a samim tim i novoupisanih na fakultetima”, kaže Baftijari za naš list.

Ministarstvo prosvjete i srednja stručna škola ,,Sergije Stanić” nijesu odgovorili na naša pitanja vezana za neupisanu djecu i primjenu afirmativne akcije u pomenutim slučajevima.

Enis EMINOVIĆ

 

Genetsko testiranje zbog biranja pola je zabranjeno, ali se ipak dešava, jer crnogorske žene ne odolijevaju pritisku sredine da rode sina, abortiraju djevojčicu. Za neke privatne klinike u Srbiji to je profitabilan posao.

 

Amela živi na sjeveru Crne Gore, u Bijelom Polju, i majka je troje dece. Ima 43 godine, a prije deceniju pošla je komplikovanim putem, kao i mnoge druge žene iz Crne Gore, da bi dobila sina. Podvrgla se u prvim nedjeljama trudnoće rizičnom genetskom testu u privatnoj klinici u Beogradu, da bi utvrdila pol djeteta.

„Da je bila djevojčica, ne znam šta bih uradila. Srećom, bio je sin. Željela sam sina da bih udovoljila mužu… Znam žene koje su radile više abortusa, nakon što su uradile biopsiju horionskih čupica i otkrile da nose djevojčicu“, kaže ona.

Roditi sina, izbjeći svakodnevno prebacivanje i osudu porodice i tradicionalnog društva - pritisak je pod kojim vjekovima žive crnogorske žene. U davna vremena se u očaju posezalo za vračarama, a već godinama se zloupotrebljava genetska medicina.

Daleko od javnosti traje uhodana šema između crnogorskih ginekologa i njihovih kolega u privatnim klinikama u Beogradu, koji „pomažu“ ženama da urade bolan i skup test horionskih čupica i tako saznaju pol prije isteka zakonskog roka za abortus koji je deset nedjelja. Cijena ove intervencije je oko 350 eura.

Genetsko testiranje u svrhu saznavanja pola zabranjuje i srpski i crnogorski zakon, ali je Beograd, sa velikim brojem privatnih klinika, postao prirodna destinacija. U Crnoj Gori takvo testiranje je moguće uraditi samo u Kliničkom centru, i to isključivo ako postoje ozbiljne sumnje na genetske poremećaje.

Zavjera ćutanja je takva da su žene koje su se podvrgle ovom testu, a koje su CIN-CG/BIRN intervjuisali, odbile da govore pod svojim imenom, ali i da imenuju svog ginekologa, kao i kliniku u Beogradu gdje su obavile testiranje.

Ipak, kada je autorka teksta, predstavljajući se kao trudnica iz Crne Gore, nazvala tri nasumično odabrane privatne klinike u Beogradu i pitala da li može zbog pola da uradi ovaj test, dobila je poziv „da dodje, pa će se sve srediti“.

Osim invazivnog testiranja u Beogradu, sve ćešće se pribjegava i skupom Nifty testu, kojim se iz krvi majke saznaje pol djeteta. Rezultati testa su precizni tek u 12. nedjelji trudnoće, po isteku zakonskog roka za abortus. Tada na scenu stupaju privatne ginekološke ordinacije u Crnoj Gori, spremne da izvedu ilegalni abortus, kažu izvori CIN-CG/BIRN-a, od kojih su neki željeli da ostanu anonimni.

Metode odabira pola daju rezultate. Na 109 dječaka se u posljednjih dvadeset godina u prosjeku godišnje rađa samo 100 djevojčica, prema podacima Zavoda za statistiku Crne Gore, Monstat. Samo u 2009. godini, rodilo se 113 dječaka na 100 djevojčica. Prirodan omjer je obično 102 ili 103 dječaka na 100 djevojčica.

To, po nalazima Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija iz 2012. godine, Crnu Goru , uz Albaniju, Azerbejdžan i Jermeniju, svrstava u svjetski vrh na listi zemalja sa najvećim disbalansom među djecom muškog i ženskog pola. Na Balkanu, sličan fenomen postoji i na Kosovu, u Albaniji, Makedoniji, a u manjoj mjeri i u Bosni i Hercegovini.

Crnogorski zakonodavci su pokušali da se izbore sa tim problemom donoseći nekoliko zakona koji regulišu ovu oblast, ali abortusi kojima se uklanjaju djevojčice ostaju ispod radara statistike. Zakon ćutanja je i ovjde jači od postojećih zakona, pa prijavljenih slučajeva nema.

Američki Institut za istraživanje populacije posmatrao je od 2000. do 2014. godine, brojeve rođene ženske djece, u odnosu na mušku, i uporedio ih sa prirodno očekivanim brojevima. Procjenio je da se godišnje u Crnoj Gori namjerno abortira oko 50 djevojčica (LINK https://www.pop.org/project/stop-sex-selective-abortion. ).

Ljekarske veze Podgorica-Beograd

Amela je već imala dvije ćerke kada je odlučila da uzme sudbinu u svoje ruke.

I prije nego što je zatrudnjela sa trećim djetetom, posjetila je svog ginekologa da dogovori naredne korake.

„Već sam čula od žena u mom okruženju da odlaze masovno u Beograd na test horionskih čupica. Ljekar mi je rekao da ne brinem, već da dođem kod njega kad ostanem trudna pa ćemo se dogovoriti“, sjeća se ona.

Tokom biopsije horionskih čupica, uzima se uzorak posteljice, a rezultati se dobijaju za nekoliko dana, što ostavlja vremena da se u legalnom roku obavi abortus.

Amela je bila tek osam nedjelja trudna kada je njen ginekolog zakazao intervenciju u jednoj privatnoj klinici u Beogradu.

„Mnoge žene koje sam sretala u čekaonici dolazile su kod njega po savjet kako da dobiju sina, a on im je zakazivao testove u Beogradu“, kaže Amela.

U Beranama, na sjeveru Crne Gore, doktorka Svetlana Balać svjedoči da joj često žene traže savjet kako da rode muško dijete jer se nakon rođenja dvije, tri ili četiri djevojčice smatraju manje vrijednim, a ponekad im se prijeti da će na ovaj ili onaj način biti kažnjene. Sjeća se slučaja žene iz Rožaja kojoj je muž postavio uslov da rodi sina, ili će se od nje razvesti.

„Žena kad dođe u ambulantu već se najčešće obavijestila putem interneta ili joj kažu prijateljice, komšinice. Ona uglavnom zna šta hoće a prosto ljekari su tu da jednostavno probaju da riješe te neke nedoumice s kojima ona dolazi“, kaže Balać.

„Ja u tom slučaju mogu jedino (da pomognem) savjetom, da objasnim gdje (da se) radi, kako (da se) radi“, dodaje ona.

Dr Dušan Protić, koji ima privatnu ordinaciju u Beogradu, a u kojoj je moguće obaviti ovu intervenciju, kaže da u poređenju sa drugim zemljama, najveći broj žena dolazi iz Crne Gore.

„Mnoge žene kriju zašto dolaze. Traže da urade horionske čupice, uvijek izmisle priču da u porodici postoje anomalije. I uglavnom, kada čuju (da je djevočica), traže prekid trudnoće“, kaže on.

„Kad hoće da abortiraju, kad im se ne svidi pol, onda u bolnicama navode socijalne i ekonomske razloge. Moje opredeljenje je rađanje. Ja sam protiv abortusa jer je svako dijete, dijete“.

Dr Protić kaže da postoji velika vjerovatnoća da se ošteti plod, ako se ovaj test radi u osmoj ili devetoj nedjelji trudnoće.

Ljekarska etika na testu

I Ivanu, iz Podgorice, put je vodio u Beograd. Ona sada ima 45 godina, majka je dvije odrasle ćerke, a tvrdi da je test horionskih čupica uradila prije deset godina u ranoj fazi treće trudnoće, zbog straha od genetskih poremećaja. Njen ginekolog joj je savjetovao da ode u kliniku u Beogradu „gdje će sve brzo završiti, jer ljekar iz te bolnice često dolazi u Podgoricu“.

Ivana se sjeća da je stigla u čekaonicu te klinike oko podneva i da je već bila puna žena iz Crne Gore. Sa mužem je potpisala izjavu da preuzima odgovornost ukoliko se desi nešto nepredviđeno.

Sjeća se i igle u obliku male kuke koju je ginekolog pored pupka počeo da uvlači u njen stomak.

„I danas zadrhtim kada se sjetim uzimanja uzorka i bola koji kida. Cijelu intervenciju posmatrala sam na velikom ekranu. Ipak, urezano u sjećanje ostao mi je smjeh ljekara koji govori: „Znamo mi zašto vi Crnogorke dolazite“.

Ona kaže da je nalaz pokazao da je bilo 87 odsto mogućnosti da beba ima genetsku anomaliju - a i bila je djevojčica. Abortirala je po povratku u Podgoricu.

Nijedna od tri privatne klinike u Beogradu koje smo kontaktirali u junu i septembru, nije zahtijevala upute ljekara iz Crne Gore, u kojima bi se izražavala bojazan da postoji neka genetska anomalija.

Imena ovih klinika su poznata CIN-CG/BIRN-u, ali ostaju izvan domašaja šire javnosti, jer osim iskazane namjere, nije bilo moguće dokazati da bi ove klinike i obavile testove sa namjerom da se rano utvrdi pol djeteta.

Test horionih čupica nije bezazlen, kaže doktorka Balać: „Mi u Beranama imamo slučaj gdje je rođen dječak poslije tri djevojčice, pol je otkriven biopsijom horiona. Dječak je, međutim, rođen bez jedne ruke.“

I Amela se sada kaje što je uopšte radila takav test, jer je njen sin po rođenju imao ozbiljne zdravstvene probleme, što ona pripisuje ovom invazivnom testu.

Prof. dr Olivera Miljanović, direktorica Centra za medicinsku genetsku imunologiju u Kliničkom centru Crne Gore kaže: „Genetska istraživanja se isključivo koriste u medicinske svrhe kada se mora odrediti genetski status djeteta, da bi se potvrdio rizik teške genetske bolesti, sve drugo je zloupotreba“.

Bez bola do pola

Za rano utvrđivanje pola, u posljednje tri godine u Crnoj Gori nije ni potreban ginekolog. Naime, od 2014. moguće je otkriti pol od 10. nedjelje trudnoće, naprednim tehnologijama analize DNK fetusa iz krvi majke.

U najmanje četiri laboratorije i ginekološke ordinacije u Crnoj Gori dostupan je niz prenatalnih neinvazivnih testova, a najpopularniji je Nifty test. Uzorak od 10 mililitara krvi šalje se u velike svjetske laboratorije. Samo laboratorija In Vitro, godišnje pošalje oko 800 uzoraka krvi, a laboratorija Bona – Lab Prima oko 700.

Laboratorije u Crnoj Gori nude dvije vrste Nifty testa, koje se razlikuju u broju parametara koje analiziraju - osnovni (twins) i plus. Osnovni test analizira samo tri sindroma, Daunov, Edvardsovs i Patauov, a naprednija verzija testa analizira 21 parametar, uključujući i polne hromozome, i precizan je kod utvrđivanja pola djeteta. Takav test je skuplji i košta 650 eura.

U Bona-Lab Prima su kazali da „99 odsto žena isključivo traži Nifty plus“.

Vlasnik Bona-Lab Prime, Dragan Nikolić, kaže da su ovo testiranje uveli 2014. godine da bi majkama omogućili da saznaju da li nose zdrav plod.

„Imali smo zahtjeva i od žena koje imaju, recimo, dvije ili više ćerki pa hoće sina, pa da procijene i vide koji je pol“, kaže Nikolić.

Iako većina traži napredniji Nifty test kojim se utvrđuje pol, on ne može da procjeni koliko žene dolaze isključivo da saznaju da li nose dječaka ili djevojčicu, jer, kako kaže „mali je broj žena koje otvoreno kažu - ja bih voljela muško ili žensko. Jedino je na vama, kada ih pitate koliko imaju djece, da onda zaključite da žele najvjerovatnije muško.“

On vjeruje da žene razloge zašto žele ovo testiranja drže u tajnosti, jer se plaše da informacija ne procuri iz laboratorije, pa da se ne sazna u njihovoj porodici.

Nikolić, upitan da li je moguće uraditi abortus i poslije 12. nedjelje, kad se sazna pol putem Nifty testa, odgovara: „To ne znam. Ne mogu da se izjasnim da li će ginekolog odbiti ili neće, ali mogu da se izjasnim da ona ima vremena da to odradi, sasvim dovoljno“.

Skriveni abortusi

U Crnoj Gori ne postoji nijedan slučaj dokazanog selektivnog abortusa.

Pošto se rano utvrdi pol genetskim testiranjem, žene se odlučuju na prekid trudnoće ako nose djevojčicu, ali broj selektivnih abortusa ostaje skriven i kad se obavljaju u legalnom roku, ili kasnije.

Ako se abortusi obavljaju do 10. nedelje, kada nije potrebno navesti posebne razloge, taj broj ulazi u ukupan broj abortusa o čemu evidenciju vodi Institut za javno zdravlje Crne Gore.

Zakon je takođe ostavio mogućnost ženi da abortus obavi legalno, od 10. do 20. nedelje „ako bi žena u toku trudnoće ili poslije porođaja mogla doći u teške lične ili porodične prilike“, ali ovo mora da odobri konzilijum ili posebne etičke komisije.

Višnja Orban, zamjenica direktora Uprave za inspekcijske poslove, kaže:

„Ljekari koji rade abortuse u bolnici, rade legalno…sad je to problem: pacijentice odrade testove i vide da nije pol koji njima odgovara i onda one podnesu zahtjev regularno… Pacijenti da bi zaštitili sebe… napišu da ne mogu (da rode) zbog socijalng statusa, zbog nečeg drugog, a u stvari vrše abortus zbog pola.“

Da bi izbjegla detaljne provjere i ispitivanje pred komisijom, žene se odlučuju na ilegalne abortuse koji se obavljaju u brojnim privatnim ordinacijama koje nemaju dozvolu za takve intervencije, ali je interes i žene i privatne ordinacije da abortus zadrže u tajnosti.

Ministarstvo zdravlja dozvolilo je samo Kliničkom centru Crne Gore, državnim bolnicama u većini crnogorskih opština i jedinoj privatnoj klinici Codra u Podgorici da obavljaju kiretaže.

U dvije privatne ginekološke ordinacije u Podgorici, koje je autorka teksta nazvala početkom septembra, predstavljajući se kao trudnica, rekli su da se abortus može obaviti kod njih, iako ih nema na spisku licenciranih ordinacija Ministarstva zdravlja.

U jednoj od njih autorku teksta su samo pitali koja je nedjelja trudnoće, i kada je odgovorila da je u pitanju 10. nedjelja, rekli su: „Samo vi dođite, sve ćemo se dogovoriti“.

Ivana, koja je ispričala svoje iskustvo sa testom horionskih čupica, kaže da je prijateljicu u petom mjesecu trudnoće vodila na abortus u privatnu ordinaciju u Podgorici.

„Zna se tačno i cjenovnik. Za svaki mjesec poslije legalnog roka, plaća se po 100 eura više“, kaže.

Crnogorski Zakon o prekidu trudnoće predviđa kaznu od 500 do 2000 evra, ljekaru koji je prekinuo trudnoću zbog pola ili, pak, uradio genetsko ispitivanje zbog selekcije pola iz nemedicinskih razloga.

Višnja Orban tvrdi da u posljednje dvije godine niko nije platio ovu kaznu, a za prethodne godine nije imala podatke.

Za ginekološkinju Svetlanu Balać nema sumnje da se veliki broj abortusa radi po privatnim ordinacijama.

„Vi ako uzmete zvaničnu statistiku, vi ćete vidjeti da je toliko mali broj prekinutih trudnoća, da je sramota da se pozovemo na ove podatke“.

Ipak se, prema podacima Instituta za javno zdravlje, broj abortusa iz godine u godinu povećava. U 2013. ih je bilo 1 141, a dvije godine kasnije, u 2015, broj abortusa porastao je na 1 582.

Nemoćna država

Svjesni da može doći do zloupotrebe nauke i medicinskih dostignuća država je donijela set od tri nova zakona 2009. godine, koje su prilagodili Konvenciji o ljudskim pravima i biomedicini (http://www.coe.int/en/web/conventions/full-list/-/conventions/treaty/164) koju je donio Savjet Evrope 1999. godine. Crna Gora je ratifikovala ovu konvenciju 2010, a istu konvenciju ratifikovala je i Srbija 2011. godine.

Savjet Evrope je upozorio Crnu Goru 2013. godine na alarmantno stanje u ovoj oblasti i zatražio jače kontrole vlasti, ali Ministarstvo zdravlja nema objašnjenje za razliku u rađanju dječaka i djevojčica.

Slavojka Šuković, načelnica Direkcije za harmonizaciju propisa i međunarodnu saradnju u Ministarstvu zdravlja kaže:

„Nemamo nijednu prijavu da je negdje potvrđeno, utvrđeno ili indikovano da postoji zloupotreba u odnosu na neko konkretno lice i na konkretnu zdravstvenu ustanovu… Sumnja nije dokaz“.

U Zdravstvenoj inspekciji tvrde da su nemoćni. Oni mogu da djeluju tek po prijavi pacijentkinje, a tako nešto se ne događa. Ipak, zbog sumnje koja postoji, a na osnovu statističkih podataka, u inspekciji su kazali da će intenzivirati kontrole ginekoloških ordinacija.

Tradicija, udružena sa zloupotrebom medicine u Crnoj Gori, ipak pobjeđuje.

Žena u reproduktivnom dobu sve je manje. Po procjeni profesorke Olivere Miljanović „u Crnoj Gori sada već imamo 3000 žena manje nego što bi trebali da imamo“.

Posljedice ovog poigravanja sa prirodom po natalitet najmanje balkanske države teško je predvidjeti.

 

Ćerka nije dijete

Ako na sjeveru Crne Gore pitate starijeg odraslog muškarca koliko ima djece, on će često reći samo broj sinova. Ćerke se ne računaju.

Psihološkinja Ranka Božović objašnjava da se u Crnoj Gori, kad se rodi muško dijete, sprema veselje. Sin je nasljednik, neko ko produžava prezime, čuva i brani kuću, brani u ratovima državu.

„Muž zasigurno očekuje sina i ako žena na svijet ne donese muško dijete, onda je i ona manje vijedna, i onda može vremenom da je potcjenjuje, da je kinji”.

Ona je i sama, tokom svog porođaja, prisustvala drami kroz koju je prolazila žena sa kojom je dijelila sobu, a koja je rodila ćerku.

„Nije htjela da je podoji, nego je beba ležala na dnu njenih nogu, zbog toga što je bila, čini mi se četvrta djevojčica“.

BOX 2

Šta kaže zakon?

Zakon o zaštiti genetičkih podataka propisuje da se samo iz medicinskih razloga može raditi genetičko ispitivanje fetusa ali uz mišljenje doktora medicine specijalistike kliničke genetike.

Zakonom o liječenju neplodnosti je predviđeno da se posebno ne može birati polna ćelija za oplodnju, nego odabir mora biti spontan.

Treći zakon propisuje prekid trudnoće iz nemedicinskih i medicinskih razloga.

U prvom slučaju abortus se može uraditi do navršenih 10 nedjelja trudnoće od začeća i radi se na osnovu pisanog zahtjeva trudnice i uz odobrenje doktora specijalistike ginekologije i akušerstva.

Abortus je moguć od 10. do 20. nedjelje na osnovu mišljenja posebne komisije zdravstvene ustanove. Prekid trudnoće se može odobriti ukoliko se na taj način sprječavaju štetne posljedice po život i zdravlje žene, kao i rađanje djeteta sa psiho-fizičkim nedostacima, ukoliko je do začeća došlo usljed izvršenja krivičnog djela ili će nakon porođaja žena doći u posebne socio-ekonomske i porodične neprilike.

Od 20. do 32. nedjelje, prekid trudnoće je dozvoljen samo na osnovu medicinskih indikacija i po odobrenju Etičkog komiteta Kliničkog centra Crne Gore. Poslije 32. nedelje ne može se raditi abortus.

 

Abortusom do sina i na Kosovu, u Albaniji i Makedoniji

Izvještaji Savjeta Evrope i nekih drugih međunarodnih organizacija godinama upozoravaju na neravnotežu u broju rođenih dječaka i djevojčica i u drugim zemljama na Balkanu.

Prema podacima prezentovanim u izvještaju za 2016. godinu Svjetskog ekonomskog foruma, sa sjedištem u Švajcarskoj, Albanija je pala za nekoliko mjesta u kategoriji „zdravlje i preživljavanje“ upravo zbog zabrinjavajuće statistike rađanja muške i ženske djece. Podaci za 2016. su pokazali da se rađa 109.5 dječaka na 100 djevojčica.

Slična situacija je na Kosovu gdje se prosječno rađa 110 dječaka na 100 djevojčica, prema izvještaju tima Ujedinjenih nacija u Prištini (link na izvještaj: http://www.unkt.org/wp-content/uploads/2016/09/UNFPA-Gender-bias-report.pdf)

Problem je posebno izražen u zapadnoj Makedoniji, gdje većinski živi albanska populacija. Podaci francuskog Instituta za razvoj iz maja 2015. pokazuju istovjetnu statistiku kao na Kosovu – 110 dječaka na 100 djevojčica. Istraživanje Savjeta Evrope iz 2013. pokazalo je još značajniju razliku. Te godine je rođeno 113 dječaka na 100 djevojčica.

Svetlana SLAVUJEVIĆ

Autorka je novinarka Televizije Crne Gore

Zahvaljujemo se RTCG na saradnji i tehničkoj podršci prilikom izrade ovog istraživanja.

Više pripadnika romske populacije, nakon brisanja sa evidencije Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) zbog navršenih 67 godina života, ostali su bez besplatne zdravstvene zaštite, jer nijesu bili upoznati da i dalje mogu ostvarivati to pravo. Državne institucije se nijesu pobrinule da im predoče prava, pa su tako mnogi još uvijek bez osiguranja, iako besplatnu zdravstvenu zaštitu Ustav Crne Gore garantuje svim građanima, a izdavanje zdravstvenih knjižica je krajnje pojednostavljeno posljednjih mjeseci.

Fadilj Misimović, koji živi na granici siromaštva, kaže da je nakon što je izbrisan iz evidencije ZZZCG bio bez zdravstvenog osiguranja dugih pet godina, što je dodatno otežalo njegov položaj. Zdravstvenu knjižicu dobio je ovih dana nakon što su mu novinari CIN-CG, radeći na ovoj temi, pojasnili da ima prava na besplatno liječenje, kao i procedure kako da dođe do zdravstvene knjižice. Nije vjerovao da je sve tako lako i da je moguće.

Fadilj je više od 30 godina bio na evidenciji ZZZCG. Nikada nije uspio da se zaposli, uprkos želji. Dok je bio mlađi radio je povremene poslove, da bi se prehranio. Sada više ni to ne može. Ima 72 godine. Težak život, bolesti i nemaština njegovu su starost učinile krajnje neizvjesnom. Tvrdi da ga je država ostavila na milost i nemilost, bez ikakvih prihoda. Živi u trošnoj baraci koju je sam sagradio na Vrelima Ribničkim, na uzurpiranom zemljištu. Tako, pored problema koje ima svakodnevno, brine da mu ne sruše i baraku, koja je njegova jedina imovina.

U godinama nakon što je izbrisan sa evidencije Zavoda, vjerovao je da je ostao bez rijetke povlastice koju je imao -  besplatne zdravstvene zaštite. On nije imao novca ni za preživljavanje, a kamoli za plaćanje ljekarskih pregleda.  Tražio je pomoć od nadležnih institucija i pitao kako da riješi problem zdravstvenog osiguranja. „Državni činovnici kojima sam se obraćao su mi govorili da treba da budem strpljiv i da čekam izmjenu zakona kojom ću dobiti zdravstvenu knjižicu. Niko mi nije rekao da već imam pravo na nju“, navodi Fadilj.

Kako živi sam, posljednjih par godina brigu o njemu preuzele su komšije, koje ga svakodnevno obilaze, na čemu im je neizmjerno zahvalan. Ne bi trebalo, kaže, da bude na teretu komšija, već društva i države.  Zdravstvena knjižica, koju je dobio nakon pet godina lutanja, unijela je makar malo nade da može biti bolje.

Imer Hadžaj, sedamdesetdvogodišnji Rom iz Podgorice, ima sličnu priču. I on je došao do zdravstvene knjižice tek nakon što smo ga informisali o proceduri izdavanja i uputili na pravi šalter. U izjavi za CIN-CG Imer ističe da mu država u kojoj je rođen nikada nije pružila šansu da se zaposli, već je morao da prodaje staru robu po buvljacima i na taj način  prehrani brojnu porodicu. Niti mu je neko nakon brisanja sa evidencije ZZZCG pojasnio da može besplatno da se liječi. „Svuda sam išao, izgubio sam godine, a niko mi nije rekao koja prava imam“, kaže Imer. Slabog je zdravstvenog stanja, pa više i ne izlazi na pijacu. Tvrdi da je svakodnevno posjećivao državne ustanove i pisao molbe, ne bi li uspio da ostvari besplatnu zdravstvenu zaštitu....

„Nas Rome život troši nemilice. Kako država nije mislila na moje roditelje, tako nije mislila ni na nas. Zbog uslova u kojim živimo, uglavnom kad navršimo oko 60 godina starosti – umiremo“, navodi za CIN-CG sedamdesetogodišnji Podgoričanin Tahir Beriša, koji je, takođe, bio dugo bez zdravstvenog osiguranja. Ističe da samo Bogu može zahvaliti što je doživio sedamdeset godina. Njegovi roditelji, braća i sestra su relativno mladi umrli, ne samo zbog uslova u kojima su živjeli, već vjeruje i zato što  nijesu imali adekvatnu zdravstvenu zaštitu.

„Crna Gora u 21. vijeku više ne smije da radi ovo što nam je do sada radila. Pod hitno treba promijeniti Zakon o besplatnoj zdravstvenoj zaštiti. Država treba da zbrine stare i bespomoćne osobe bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost“, smatra Beriša.

Tokom istraživanja ove teme, novinari CIN-CG obišli su više državnih institucija, tražeći odgovor na pitanje ko je nadležan za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu za starija lica koja više nijesu na evidenciji ZZZCG.

U Centru za socijalni rad odgovorili su da se oni ne bave tim pitanjima, pa su uputili na Ministarstvo rada i socijalnog staranja Crne Gore.

„Ministarstvo rada i socijalnog staranja nije nadležno za to. Fond za zdravstvo bi mogao nešto konkretnije da vam pomogne, povodom regulisanja zdravstvene zaštite“ – kazao je Rovčanin.

A odgovori na ova pitanja jasni su u Ustavu Crne Gore. Član 69 kaže: „Svako ima pravo na zdravstvenu zaštitu. Dijete, trudnica, staro lice i lice sa invaliditetom imaju pravo na zdravstvenu zaštitu iz javnih prihoda, ako to pravo ne ostvaruju po nekom drugom osnovu“.

U razgovoru sa službenicima ZZZCG pojašnjeno je za CIN-CG da lica koja oni brišu iz svojih evidencija, ipak nijesu ostavljena na milost i nemilost. Do nedavno je one koji su ostvarili izvjesni radni staž preuzimao Fond penzijskog i invalidskog osiguranja Crne Gore (PIO CG), preko kojeg su te osobe osiguravane. Oni koji nijesu ostvarili radni staž, bili su u nadležnosti Centra za socijalni rad, dok su lica koja su koristila neki vid naknade ostajala u nadležnosti ZZZCG. Organizacijskim promjenama, od nedavno, sva lica preuzima Fond zdravstva i ona imaju pravo na korišćenje zdravstvene zaštite preko tog organa.

Procedura za dobijanje zdravstvene knjižice je jednostavna. Potrebno je da lice koje više nije na evidenciji ZZZCG dođe do Fonda zdravstva, gdje će na šalteru za ovjere zdravstvenih knjižica dobiti formular koji treba popuniti i priloži fotokopiju lične karte.

Međutim, naročito među pripadnicima romske populacije, usljed slabog obrazovanja, jezičkih barijera, neupućenosti od strane nadležnih organa, dolazi do problema koje su imali i naši sagovornici, koji godinama nijesu koristili zdravstvenu zaštitu, iako su imali pravo na to. Koliko je još njihovih sunarodnika i sunarodnica, koji zbog nedovoljne informisanosti ne ostvaruju besplatnu zdravstvenu zaštitu, niko ne zna.

Bilo bi od najveće važnosti za ovu zajednicu da se sprovede neki vid edukacije i kampanje kako bi se ukazalo na prava koja jedan dio Roma i Egipćana još uvijek ne koristi, jer živi u uvjerenju da ih zdravstvena zaštita nakon 67 godina života ne sleduje.

Ranko Vojvodić / Maksut Beriša

Iako se i 2014. znala lokacija za ,,posao vijeka’’ - izgradnju kolektora, bivši gradonačelnik Miomir Mugoša je, uz saglasnost Vlade, opštinsko zemljište poklonio kompaniji Uniprom Veselina Pejovića. Sada Mugošin nasljednik Slavoljub Stijepović sa Pejovićem trampi zemljište neophodno za izgradnju kolektora, dajući Unipromu opštinske parcele uz magistralu

Fleš1: Odluku o novoj razmjeni zemljišta potpisao je predsjednik Skupštine Podgorice Đorđe Suhih, koji je poklanjanje opštinskog zemljišta Unipromu 2014. ovako komentarisao:,,Mi možemo sada naše zemljište koje oni koriste i naše zemljište koje mi koristimo da sa njima sjednemo i da se dogovaramo kome će šta da pripadne. Pa i jedno i drugo je naše. Čije je naše zemljište? KAP-ovo?"

TXT: Vještaci koji su po nalogu Specijalnog tužilaštva ispitivali sporni posao ustupanja opštinskog zemljišta novom vlasniku KAP-a Veselinu Pejoviću i njegovom Unipromu, potvrdili su sumnje u nezakonitost ovog posla, kojim je rukovodio Miomir Mugoša, bivši gradonačelnik Podgorice. To je prema izvorima Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) epilog višemjesečne provjere, a pored Mugoše na spisku osumnjičenih mogao bi biti i Veselin Pejović.

Imovina KAP-a je, podsjetimo, u decembru 2012. procijenjena na 183,5 miliona eura. Nakon izlaska ruskog tajkuna Olega Deripaske iz vlasništva nekadašnjeg industrijskog giganta, 2014. stečajna uprava prodaje KAP jedinom ponuđaču kompaniji Uniprom za 28 miliona eura. Taj novac još nije do kraja uplaćen, a osnovna suma je nakon Pejovićevih tužbi umanjena.

U tom periodu KAP je bio samo korisnik, ali ne i vlasnik, gradskog zemljišta u Dajbabama. To je potvrdio čak i gradonačelnik Mugoša objasnivši da je tu lokaciju u vrijeme gradnje fabrike Opština Titograd eksproprisala od privatnih vlasnika i dala samo na korišćenje KAP-u.

No, nakon što je prvi tender za KAP propao, a na drugom se javila samo firma Uniprom, Mugoša mijenja mišljenje. Mnogi smatraju da je presudan bio pritisak iz Vlade Mila Đukanovića koja je bila odlučna da ispuni brojne Pejovićeve zahtjeve. Među njima i onaj o riješavanju imovinskih sporova oko zemljišta.

Odlukom SO Podgorica novom kupcu KAP-a prepisano je čitavih 417.804 kvadrata, koje je Glavni grad, preko javnih oglasa, samo mjesec dana prije toga prodavao po cijenama od 66 do 72 eura po kvadratu. Dakle, ovom odlukom je privatnoj kompaniji poklonjeno zemljište minimalne vrijednosti 26 miliona eura, gotovo onoliko za koliko je KAP prodat Pejoviću.

Ali, tu nije kraj. Drugom odlukom je investitor oslobođen plaćanja naknade za komunalno opremanje zemljišta, koja je na toj lokaciji iznosila 48,80 eura po kvadratu. To je poklon od novih 20 miliona eura, upozoravaju iz opozicije godinama. Ukupno najmanje 40 miliona štete za grad i državu.

Nakon što je dobio opštinsko zemljište, Pejović je na njega upisao hipoteku kod Zapad banke – za kredit, kojim je otplatio polovinu iznosa za kupovinu imovine KAP-a.

Međutim, i novi gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović nastavio je sa Pejovićem kombinacije oko zemljišta koje mu je ustupljeno, a koje je i u ranijim planovima bilo predviđeno za gradnju kolektora za prečišćavanje otpadnih voda. Prema, nedavnim Stijepovićevim najavama, kolektor bi trebalo da se završi tek 2021, iako DPS tu „investiciju vijeka“ vrijednu oko 50 miliona, najavljuje biračima još od 2010.

Izvršni direktor Vodovoda i predsjednik podgoričkog odbora DPS-a Vladan Vučelić kaže da se radi o projektu ,,koji je najbolje tehnološko rješenje ne samo u Crnoj Gori nego u Jugoistočnoj Evropi i najjefitniji projekat".

O kolikoj se jeftinoći radi govori i podatak da je Glavni grad ušao u cijelu priču a da u njegovom vlasništvu nije više parcela u Botunu na kojoj je predviđena gradnja kolektora, jer je Mugoša tu lokaciju poklonio Pejoviću. To je bila jedna od posljednjih Mugošinih poteza pred napuštanje funkcije. Tada je, 30. aprila 2014, u podgoričkom parlamentu izglasana odluka o razgraničenju između Glavnog grada i KAP-a. Suština odluke je da se Opština, zarad novog vlasnika KAP-a, odrekla skoro polovine svoga zemljišta na lokaciji nekadašnjeg industrijskog giganta. Iako se i tada znalo da je u planovima gradskih vlasti kolektor planiran u Botunu!

Zbog toga je glasačka mašinerija DPS-a u podgoričkom parlamentu morala aprila ove godine nanovo da izglasa razmjenu zemljišta između Glavnog grada i Kombinata aluminijuma.

Novom odlukom kompanija Uniprom Glavnom gradu će ustupiti 75.110 kvadrata kod bazena crvenog mulja neophodnih za gradnju kolektora, dok će Uniprom od grada dobiti 99.155 kvadrata na atraktivnim parcelama uz magistralu Podgorica-Petrovac - na kojima je moguća gradnja raznih sadržaja. Uniprom je lokalnoj samoupravi dužan da uplati 978.634 eura na ime razlike u vrijednosti zemljišta, do kraja 2019. godine.

Zanimljivo je da je ovu odluku potpisao predsjednik Skupštine Podgorice Đorđe Suhih, koji je poklanjanje opštinskog zemljišta Unipromu 2014. ovako komentarisao:,,Mi možemo sada naše zemljište koje oni koriste i naše zemljište koje mi koristimo da sa njima sjednemo i da se dogovaramo kome će šta da pripadne. Pa i jedno i drugo je naše. Čije je naše zemljište? KAP-ovo?".

Opozicija već godinama upozorava da su prekršeni mnogi zakoni, među njima i Zakon o zaštiti konkurencije, jer ostali potencijalni ponuđači nijesu znali da će budućem vlasniku KAP-a pripasti zemljište i brojne druge subvencije i pogodnosti.

MANS je još 2014. godine Vrhovnom državnom tužiocu podnio krivičnu prijavu zbog nezakonite prodaje imovine podgoričke fabrike nikšićkoj firmi Uniprom. Između ostalog naveli su i da ,,Uniprom kvadrat zemljišta kupuje po nevjerovatnih 11 eura po metru kvadratnom, dok mu se objekti, fabrička postrojenja, oprema i invetar bukvalno poklanjaju - zaključenjem ugovora sa Unipromom, Crna Gora odmah gubi preko 20 miliona eura samo po osnovu vrijednosti zemljišta, i ko zna još koliko u budućnosti po osnovu subvencija i oprosta poreza i drugih naknada''.

URA je uoči posljednjeg glasanja u podgoričkom parlamentu za trampu između Uniproma i Glavnog grada podnijela inicijativu za poništavanje razgraničenja iz 2014. Inicijativa je odbijena.

Krčmljenjem opštinskog zemljišta od strane bivšeg gradonačelnika bavila se i komisija koju je 2015. formirao Slavoljub Stijepović. Komisija je pola godine ispitivala dva posla - prodaju zemljišta Glavnog grada Carinama i međusobno razgraničenje zemljišta između Glavnog grada i KAP-a. Rezultati ove istrage poslati su vrhovnom državnom tužilaštvu Ivici Stankoviću.

Vladimir Čađenović, šef kluba odbornika Demokratske Crne Gore (Demokrate), nedavno je izjavio da bi razmjena zemljišta iz aprila morala biti predmet istrage tužilaštva. Da se ovom odlukom mora pozabavi tužilaštvo Čađenović je uvjeren nakon što su nalazi vještaka proslijeđeni Specijalnom tužilaštvu potvrdili sumnje da u poslu koji se odnosi na odluku o utvrđivanju zone KAP-a biznis zonom i odluku o davanju saglasnosti za međusobno razgraničenje zemljišta između Glavnog grada i KAP-a iz aprila 2014. godine, ima nezakonitih radnji. 

Miomir Mugoša je u oktobru prošle godine saslušavan u Specijalnom tužilaštvu u okviru istrage o razgraničenju između glavnog grada i KAP-a.

Pokušali smo preko mejla kompanije Uniprom da od Pejovića dobijemo njegovo viđenje ovog slučaja. Javili su nam se neposredno prije zaključenja teksta i kazali da nemaju što da kriju, te da su voljni da, u narednom periodu, dostave svu dokumentaciju o ovom poslu.

Razočarani brutalnošću, bijedom i opresijom Islamske države, neki od boraca sa Balkana, koji su u Siriji ratovali na strani ove terorističke organizacije su se svojski potrudili da napuste Bliski Istok i vrate se svojim kućama.

Šesnaest mjeseci nakon što je otišao u ISIS-ov kalifat u Siriji – verujući u idealan život u potpunom vjerskom okruženju – Hilmi, Bošnjak, pobjegao je nazad na Balkan, razočaran onime što je tamo vidio.

,,Tamo nije bilo ničega, nema struje, nemaš knjigu, nemaš internet, ništa,“ Hilmi je rekao za BIRN.

,,Imao sam kod sebe 400 eura koji su brzo potrošeni na hranu i osnovne potrepštine. Prijavio sam se u mekteb [ured] za bolesne gdje sam dobijao 50 dolara mjesečno. Moja supruga je pomagala starijim ženama pa su joj one nekad davale skromnu nadoknadu. A ja sam ludio sve vrijeme i gledao kako da spasim porodicu i pobjegnem odatle,“ sjeća se Hilmi.

,,Evo vidi,“ nastavlja, otvarajući svoj laptop i pokazujući video snimak.

,,Tu nema prirode, nema trave, sve uvelo, napušteno; vidi ove tobože ovce kako su mršave...sve što smo mogli raditi je prošetati malo okolo,“ kaže Hilmi, a onda pokazuje i fotografije svoje porodice i prijatelja.

Neki od njih nisu nikada uspjeli pobjeci iz Sirije.

Sa druge strane tvrdi da neki koji su propagirali i strogo implementirali rigidna vjerska pravila su sebe izuzeli od istih i uživali u svim dozvoljenim i nedozvoljenim ovozemaljskim blagodetima.

Hilmi, koji ima i bosansko i crnogorsko državljanstvo, samo je jedan od 250 ljudi koji su se vratili na Balkan nakon što su neko vreme proveli u ratnim zonama Sirije i Iraka. Poput Hilmija, mnogi su riješili da napuste Bliski Istok jer su se razočarali ISIS-om.

Iako mnogi povratnici tvrde da u Siriju nisu odlazili da bi ratovali, države na Balkanu ih tretiraju kao teroriste i to na osnovu niza zakona koji su usvojeni 2015. godine i koji kažnjavaju učesnike u stranim konfliktima.

Neki od povratnika su čak i završili na sudu po povratku na Balkan. I pored toga, oni su počeli da ubjeđuju ostale muslimane da ne prave njihove greške odlazeći na bliskoistočna ratišta.

Život u kalifatu

Kada je Hilmi, koji je vjernik čitav svoj život, čuo da je Islamska država proglasila kalifat, bio je riješen da ode i vidi da li je život tamo zaista u skladu sa šerijatskim principima idealnog islamskog drustva.

Hilmijeva destinacija je bila provincija Alepo gdje se već nalazio njegov prijatelj iz Podgorice. On ga je ubedio da u kalifatu ništa ne nedostaje, da su borbe daleko od mjesta gdje oni žive i da Hilmi i njegova porodica tamo mogu da ostanu kao njegovi gosti. Takodje ga je ubijedio da se ne traži od njega da priđe mudžahedinima, što kako tvrdi, nikako nije ni želio ni mogao zbog svojih ubjeđenja i lošeg zdravstvenog stanja.

,,Moj plan je bio da odem i provjerim, i ako je to sve tako, ja bih se poslije nekoliko sedmica vratio u zemlju, prodao kuću i stalno se preselio u Siriju“ kaže Hilmi.

Ali kada je stigao u Siriju u februaru 2015. godine, sačekale su ga loše vesti: njegov prijatelj je poginuo u borbama kod Kobanija.

Kako su se borbe oko Kobanija intenzivirale i ISIS-ove snage pocele gubiti bitku, Islamska država je uvela vanredno stanje, oduzela pasoše svim novopridoslim strancima i obavijestila ih da ne mogu napustiti kalifat jer su ,,vec stigli u savršeno društvo.“

Jedan Bošnjak koji je takođe živeo u kalifatu je garantovao za Hilmija i njegovu porodicu, pa su prebačeni u kuću zajedno sa još nekim arapskim izbjeglicama iz Kobanija. Nekoliko meseci kasnije Hilmi je dobio ruinirano imanje na periferiji grada na turskoj granici, gde su on i njegova porodica živeli više od godinu dana.

Hilmi kaže da je u Siriji sreo mnogo ljudi sa Balkana.

„Došlo je puno naših ljudi, Bosanaca najviše, bilo ih je iz Srbije, iz Crne Gore. Ali bilo je svakakvih. Bilo je pravih vjernika i dobrih ljudi ali i kriminalaca koji su bježali od zakona. Gledao sam neke kako snimaju video klipove, poziraju sa oružjem, pričaju svasta, a nijesu bili u ratu niti jedan sekund“ kaže Hilmi.

Kako su se napadi režima Bašara el Asada i njegovih ruskih prijatelja intenzivirali, tako se i situacija u gradu brzo promijenila. Mjesto je postalo neprepoznatljivo – ulice su bile prazne, zgrade uništene, a mnogo ljudi je poginulo.

,,Jednostavno si bespomoćan, odeš u podrum ili ispod stepenica, zagrliš dijete i moliš Boga da te spasi,“ kaže Hilmi.

Shvativši odmah po dolasku da kalifat Islamske države nije to što je on mislio, počeo je tražiti opcije za bjekstvo da spasi porodicu. Jednom je uspio da stigne noću do granice sa Turskom, ali su ih turske granične trupe vratile natrag pucajuci im iznad glava. Kasnije je uspio pronaći Sirijca koji se ponudio da mu pomogne da pobjegne u Tursku za 1.500 dolara.

,,Uspio sam se čuti sa mojima kući i rekao im da prodaju sve što imam u stanu, tepih, bojler, sto... i da mi šalju novac,“ seća se Hilmi.

Kako bi pobjegao sa teritorije koju je kontrolisao ISIS, Hilmi se morao iskrasti i prijeci preko minskog polja i ograde sa bodljikavom žicom. Uspio je da preživi zahvaljujući lokalnom vodiču.

Međutim, kada je ušao u Tursku, bio je uhapšen i proveo je dva i po meseca u pritvoru za izbeglice iz Sirije i Iraka.

„Iz jednoga zatvora sam prešao u drugi, i samo mi je jedna misao tad bila u glavi- šta napravih svom djetetu,“ sjeća se Hilmi.

Turske vlasti su ponudile ili da ga pošalju nazad u njegovu zemlju ili da ode u neku od država koja je voljna da ga primi. Hilmi je odlučio da se vrati kući (izbrisao sam Bosnu) gdje je ubrzo bio uhapšen zbog optužbi za terorizam.

Najamnici ubijaju za ISIS

Međutim, za razliku od Hilmija, koji tvrdi da je u Siriju otišao da bi ispovjedao svoju vjeru i živio u pravednom za sve kalifatu, mnogi ljudi sa Balkana su na Bliski Istok otišli zbog novca.

Sa bogatim iskustvom stečenim u ratovima devedesetih godina, postali su vredno oruđe u redovima islamističkih snaga.

,,Neka oni pričaju o Bogu i hurijama [device sa kojima pravednici uživaju u raju] drugima. Ja znam da meni Bog nikada neće reći da ubijem drugo živo biće zbog njega,“ Fisnik, borac rodom iz Makedonije, rekao je za BIRN.

,,Da se ne lažemo- mene zanima novac. Bio sam u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, radio sam oružane pljačke po Zapadu, bio sam u zatvorima,“ dodaje Fisnik.

Živeo je u Srbiji, Makedoniji, Crnog Gori, Turskoj i Nemačkoj, što mu je pomoglo da stupi u kontakt sa onima koji šalju ljude na bliskoistočna ratišta.

,,Naši ljudi po džamijama u Evropi se lako povežu i znaju ko je kakav i za šta može poslužiti,“ kaže Fisnik.

U leto 2014. godine Fisnik se pridružio Al Nusri zajedno sa prijateljima sa Balkana i Kavkaza koji su živeli u Nemačkoj i Austriji.

Tvrdi da mu je obećano 2.000 dolara mjesečno plus ono što mu dopuste da uzme na terenu nakon borbi.

„Bašarova vojska je bila lošeg morala i slabe motivacije tako da smo par puta imali znatne uspjehe oko Alepa u uništavanju utvrđenja i čulo se za nas,“ seća se Fisnik.

Dodaje da je brutalnost koju je viđao u Siriji daleko ekstremnija od svega što je vidio tokom ratova na Balkanu.

,,Gledao sam poslije druge bitke kako [Asadovim zarobljenim] vojnicima kidaju glave. Bilo je grozno u početku jer to nisam gledao ni u Jugoslaviji. Poslije se navikneš i na to,“ kaže Fisnik.

Poslije dva mjeseca u Al Nusri, Fisniku je njegov lokalni komandant rekao da će se on i njegova jedinica pridružiti ISIS-u.

,,Nas nije bilo briga za prisegu dok god nas taj plaća,“ kaže Fisnik.

,,U međuvremenu jedinica se obnavlja novim plaćenicima među kojima ima čak i hrišćana kojima je stalo do adrenalina i brze zarade“.

,,Čak i nakon povratka sa linije stalno se išlo u nekakve racije i pretrese, obični ljudi su sumnjičeni da su ili špijuni, ili da piju alkohol, da su narkomani. To je bio odličan izgovor nekima da iz zabave muče ljude, pljačkaju, pale, siluju,“ objašnjava Fisnik.

On kaže da je najviše para zaradio kada je transportovao umetnine do turske granice. ,,To su bile statue i razne te stvari koje su oni navodno uništavali pred kamerama jer su te stvari smatrali za idolopoklonstvo.“

Posle skoro tri meseca ratovanja pod zastavom Islamske države, Fisnikov komandant je nestao – jedinica nikada nije saznala da li je ubijen ili ne. Fisnikovi novi nadređeni su od njega zahtevali da vrsi egzekucije civila, na šta on nije bio spreman.

,,Makar znam da ako sam došao zbog para da nisam došao da koljem nevine ljude,“ tvrdi Fisnik.

Ipak, kako bi uopšte mogao da napusti Islamsku državu i vrati se kući, Fisnik i četvoro drugih boraca su morali ubiti petoro ,,špijuna“ među kojima su bile i dvije žene.

,,Alternativa je bila da naše glave završe na trgu umjesto njihovih.“

Bivši borac u borbi protiv ekstremizma

Razočaranje u Islamsku državu navelo je Alberta Berišu da po povratku iz Sirije osnuje nevladinu organizaciju koja pomaže bivšim borcima da se ponovo uključe u društvo, i da se otrgnu od radikalne ideologije koja ih je odvela na strana ratišta.

,,Država nikad nije shvatila da nama nije bio cilj da budemo teroristi,“ Beriša je rekao za BIRN, aludirajući na oko 300 Kosovara za koje se vjeruje da su poslednjih godina učestvovali u ratovima na Bliskom Istoku.

,,Svako je imao svoju sopstvenu istoriju i ciljeve. Ali jedna važna stvar o onima koji su se vratili jeste da njihov povratak znači da su razočarani onime što su videli,“ kaže Beriša.

Beriša nije tipičan džihadista. Završio je političke nauke na Univerzitetu u Prištini i master studije na Univerzitetu u Tirani.

On kaže da je u Siriji bio od 6. do 20. oktobra 2013. godine kako bi pomogao sirijskoj opoziciji u borbi protiv Asadovih snaga – ali tvrdi da on sam nikada nije ratovao.

Beriša kaže da je razlog zbog koga je otišao to što je bio razočaran u društvo na Kosovu i što je hteo da pomogne svojoj muslimanskoj braći u borbi protiv diktatora.

Po dolasku u Siriju, Beriša je tražio da se pridruži grupama u kojima se govorio albanski jezik ,,da bi izbegao jezičke barijere.“ Onda su ga odveli kod Lavdrima Mudžaherija, komandanta Islamske države koji je komandovao albanskim borcima.

,,Kunem se bogom da nikada pre toga nisam čuo za njega i da ga nikada pre toga nisam vidio,“ Beriša je rekao na suđenju u Prištini.

Tvrdio je da je pretraživao Internet, pokušavajući da shvati gdje se nalazi i da je tada je i naišao na snimak na kome se nalazi Mudžaheri.

Pošto je od ISIS-a bilo gotovo nemoguće pobjeći, Beriša kaže da je pomoću Fejsbuka kontaktirao prijatelja sa Kosova kako bi mu pomogao da se vrati kući.

,,Onda mi je poslao SMS u kome kaže da je jedan moj rođak bolestan i da moram da se vratim kući, a ja sam to iskoristio kao opravdanje da se vratim na Kosovo,“ Beriša je rekao na sudu.

Sud na Kosovu ga je zbog terorizma osudio na tri i po godine. Njegov slučaj je trenutno na apelaciji, a Beriša odluku čeka na slobodi.

,,Za mene su najteže stvari bile društvene predrasude, sumnje i konstantani pritisci od svih [državnih] institucija – njihova tendencija da ispune svoje političke ili institucionalne agende kroz nas,“ kaže Beriša.

,,Još teže mi je palo to vreme kad sam pušten iz pritvora. Do tada, mi [džihadisti povratnici] smo već postali poznati javnosti na Kosovu i ljudi su počeli da nas stigmatizuju još više,“ dodaje Beriša.

,,Veoma je teško za ljude koji se nalaze između dve vatre, kada više ne znaš gde pripadaš,“ kaže Beriša.

Njegova NVO, INSTID, bori se protiv verskog ekstremizma na Kosovu i ima za cilj da deradikalizuje ljude koji se se vratili sa bliskoistočnih ratišta.

,,Pošto znam da su većina njih žrtve, mislio sam da njihovo dalje viktimiziranje nije rešenje, i da bi ih to još više radikalizovalo,“ objašnjava Beriša.

,,I tako sam odlučio da osnujem instituciju koja će se baviti samo ovime, kako bi ovakvi ljudi ponovo postali korisni u društvu i kako im njihova sloboda ne bi bila oduzeta, jer to stvara mogućnost za veću radikalizaciju i čak i za radikalizaciju drugih u zatvoru,“ kaže Beriša.

Jovo MARTINOVIĆ

Mlade Romkinje su podređene i često zarobljene običajima, uskraćuje im se pravo na sopstvenu volju i mišljenje, a njihovim životom upravljaju muški članovi familije. Život udate i neudate Romkinje je u mnogo čemu sličan, sveden je na zatvorena romska naselja, podrazumijeva rano ustajanje i cijelodnevno obavljanje različitih kućnih poslova.

Anita Beriša (29), jedna od rijetkih obrazovanih Romkinja, kaže da se u poslijednjih desetak godina stanje promjenilo nabolje u skoro svim sferama života romske zajednice, ali da je položaj Romkinja i dalje na nezavidnom nivou.

„Do prije nekoliko godina, romskih djevojčica je bilo vrlo malo u završnim razredima osnovne škole dok su samo rijetke išle u srednju školu. Kasnije, za razliku od muškaraca, Romkinje, zbog porodičnih obaveza i nedovoljnog obrazovanja nijesu u mogućnosti da traže posao. Često se dešava da one koje traže posao budu diskriminisane“, objašnjava Anita.

Podizanje djece u romskim porodicama nije samo obaveza udatih žena, već i djevojčica koje često već sa 11 godina počinju da brinu o mlađoj braći i sestrama. „U romskoj porodici postoji osporavanje prava na školovanje ženskoj djeci, a razlozi se nalaze u tradicionalnim očekivanjima koja nalažu da se Romkinja mora udati mlada“, kaže Anita dodajući da je ona zahvaljujući svojim roditeljima ipak uspjela da se odupre ovakvim običajima.

Ona je rođena u Podgorici gdje je završila osnovnu i srednju medicinsku školu. Diplomirala je na Fakultetu za poslovni menadžment u Baru, dok je specijalističke studije završila na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Prva je Romkinja koja je upisala magistarske studije na Univerztetu Donja Gorica. Od diplome master studija dijeli je samo korak. Jedna je od osnivača Romske organizacije mladih Koračajte sa nama - Phiren Amenca, a od 2011. godine zaposlena je u Ministarstvu vanjskih poslova.

,,Veoma je važno insistirati na što bržem usvajanju Akcionih planova za Romkinje i sprovođenju aktivnosti u pravcu osnaživanja Romkinja da se uključe u javni život, jer je broj društveno aktivnih žena u romskoj zajednici veoma mali“, poručuje Anita.

Uključivanje mladih u društveni život, posebno mladih Romkinja je od velikog značaja za romsku zajednicu i njihovu integraciju u crnogorsko društvo. „Mi mladi, posebno Romkinje, mijenjamo sliku o Romima. Naše životne priče i slike utiču na rušenje predrasuda”, objašnjava Anita.

Uticaj organizacija i romskih aktivista raste, te se stoga smanjuje broj Romkinja koje se udaju prije 18 godine, a sve više ih nastavlja školovanje. Ipak, iako se položaj Romkinja u Crnoj Gori popravlja i stereotipi razbijaju, predstoji još mnogo posla za institucije i nevladine organizacije.

U Izvještaju za sprovođenje Strategije za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana u Crnoj Gori 2016-2020 navodi se da je u 2016/17 godini iz ove populacije upisano 20 studenata na fakultete. Međutim, samo 76% romske djece ide u osnovnu školu. Podaci ukazuju da djevojčice u odnosu na dječake više odustaju od školovanja za čak 13,8%. Kako se navodi, razlozi su nepovoljni socijalni uslovi, siromaštvo, socijalna segregacija, nedostatak porodične podrške, kao i rano stupanje u brak. Prema istraživanju višestrukih pokazatelja MICS 5, procenat ukupno obrazovanih Romkinja je manji u odnosu na muškarce za 23%. Ovaj postotak je još viši kod mladih žena u dobi 20-24 godina (50%).

,,Romkinje, su na dnu društvenih margina, ali kada im se pruži mogućnost, pokazuju da mogu baš kao i drugi da postižu dobre rezultate“, kaže Anita. Ona smatra da je posebno važno da se pripadnici romske i egipćanske zajednice obrazuju, da tako dođu do posla, i iz začaranog kruga siromaštva. Dodaje da obrazovana žеna vodi ka еkonomski nezavisnoj žеni, koja ima snagе da sе suprotstavi nasilju i diskriminaciji.

Da se mlade Romkinje uče da budu povučene, tihe, da malo govore, pomažu u brizi oko domaćinstva i mlađe djece i da često ne izlaze iz naselje gdje obično zbog svega toga imaju i strahove kada krenu u školu, potvrđuje i Hikmeta Beriša (30). Ona je ipak uspjela da se bavi poslom koji voli. Od svoje devetnaeste godine se bavi frizerskim zanatom.

Hikmeta je rođena u Podgorici i živi u četrnaestočlanoj porodici. Opismenila se, kaže, sa 19 godina, kada je upisala prvi razred zahvaljujući projektu Druga šansa, Fondacije za stipendiranje Roma i Egipćana. Preko tog projekta završila je prva četiri razreda osnovne škole.

,,Nakon toga sam otišla da radim na primorje. Tamo sam upoznala profesora iz Rožaja, koji mi je pomogao da završim vanredno cijelu osnovnu školu", priča Hikmeta i ističe da joj je obrazovanje donijelo slobodu.

„Puno Romkinja ne radi, već ostaju kod kuće i čuvaju djecu, a to nije dobro ni za njih ni za brak“, kaže Hikmeta i dodaje da kada bi imala prilike da savjetuje mlade Romkinje, rekla bi im da budu samostalne, čvrste, da imaju stav i da ne dozvoljavaju da sa njima manipulišu porodica i njihovi partneri. „Neudata djevojka od dvadeset godina se u našoj zajednici smatra starom. Tako da kada se djevojke približavaju punoljetstvu razmišljaju što će familija i okolina reći ako se do tada nijesu udale. Od rođenja se vaspitavaju da se prije osamnaeste godine udaju. ne razmišljaju šta one žele, nego šta drugi očekuju od njih“, objašnjava ova tridesetogodišnja Romkinja.

Po romskim običajima se djevojčice udaju i prije svoje 15. godine i to je razlog zbog čega odustaju od školovanja. Hikmeta objašnjava da posljedice romskih običaja dovode do toga da je mlađa, slabo pismena žena u podređenom položaju čitavog života.

„Međutim, starije žene imaju veće poštovanje i tek se u tim odnosima vidi tradicija. Osobito ih poštuju njihova djeca i snahe koje preuzimaju njihove poslove u domaćinstvu“, ističe Hikmeta. Ona smatra da se mlade Romkinje moraju suprostaviti običajima i uz podršku društva izboriti za bolji položaj u porodici i u zajednici.

Kada je 2013. godine Centar za romske inicijative (CRI) organizovao radionice za mlade Romkinje i Egipćanke, kako iz te organizacije kažu, učesnicama je trebao pratilac da bi pohađale određene aktivnosti. Ocjenjuju da ima pomaka kada je u pitanju pozicija Romkinja i Egipćanki. Sve je više djevojčica koje završavaju osnovno i srednje obrazovanje, pa čak i djevojaka koje upisuju fakultete. To pokazuje da je proces dugoročan, ali i da daje rezulate. Ističu da je bitno da se u tom pravcu kontinuirano radi.

,,Kad govorimo o siromaštvu, tu se nije napravio pomak. I dalje imamo Romkinje i Egipćanke koje su nezaposlene i koje zavise od muških članova porodica“, kaže izvršna koordinatorka organizacije Centra za romske inicijative (CRI) Fana Delija.

CRI najviše djeluje na području Opštine Nikšić, i posebno su se istakli u borbi protiv dječijih ugovorenih brakova. U zadnjih šest godina uspjeli su u saradnji sa institucijama da pomjere grancu do onih 16 godina kada zakon dozvoljava da se uz saglasnost roditelja i zdravstvene potvrde sklopi bračna zajednica.

,,Na žalost, javlja nam se novi problem. Roditelji im ugovore brak sa 14 ili 15 godina i onda čekaju da napune 16. godinu. To je problem koji dodatno ugrožava same djevojčice, one su dakle, bukvalno zarobljene, svuda ih prate i tako dvije do tri godine dok ne napune 16 godina“, objašnjava Delija. CRI kontinuirano ukazuje na važnost obrazovanja.

Sporo, ali ipak mijenjaju se stvari. Više nije nezamislivo da Romkinje uče i idu u školu. Ali, dug je put pred njima.

Enis EMINOVIĆ