BESKUĆNICI U CRNOJ GORI: Država ih ne evidentira, ali tvrdi da ih nema puno 

Broj beskućnika se ne zna ni na državnom ni na lokalnim nivoima. U Podgorici prihvatilište bilo otvoreno pa zatvoreno, a sada se planira novo. I dok država sporo i neadekvatno pomaže, vjerske zajednice hrane ljude bez doma

Milena RADONJIĆ

,,Kod Poliklinike spavam, a iz kafića pored mi nekad skuvaju kafu, pa produžim do centra grada da vidim ima li kakvog posla'', priča za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) Podgoričanin Milan Radević, koji je zbog porodičnih problema ostao da živi i snalazi se na ulicama Glavnog grada.

Kako je kazao na ulici je više od 10 godina i pomažu mu uglavnom ljudi koji su spremni da odvoje nešto novca, od čega kupi sebi hranu. 

„Ima dana da ne jedem, ali što je tu je“, priča Radević koji ispred marketa kojeg boravi često zna da odvoji nešto hrane i za pse koji mu priđu. Sa table humanosti, kako kaže, ne uzma jer vjeruje da je hrana koju tu ostavljaju pokvarena.

Državnim institucijama se nije obraćao za pomoć koja mu je, priznaje, potrebna. „Lična karta mi je propala, moram da vadim novu, bez nje ne mogu ništa. A ja, bogami, nemam za to'', kazao je Radević.

Broj onih koji, kao Radević, žive na ulici se ne zna jer ih država još uvijek ne registruje, dok iz Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografije tvrde da trenutno ne postoji masovna pojava beskućništva.

Prihvatilište zatvorili a sada planiraju novo  

Ni u Sekretarijatu za socijalno staranje Glavnog grada ne posjeduju evidencije o broju beskućnika, kazali su za CIN-CG. Objasnili su da Sekretarijat nije nadležan za to. 

Ipak, ,,Na osnovu nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad, Sekretarijat trenutno pruža podršku za sedam beskućnika u Glavnom gradu i oni imaju obezbijeđen smještaj. Pomoć se odobrava na period od devet mjeseci i može se produžiti na osnovu nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad”, naveli su.

Iz Sekretarijata su nam kazali i da je budžetom Glavnog grada za 2025. godinu predviđeno 10.000 eura za pomoć beskućnicima.

,,Pored novčane pomaći od 100 eura mjesečno, beskućnici imaju pravo na besplatan obrok u Narodnoj kuhinji i jednokratne novčane pomoći, koje takođe obezbjeđuje Sekretarijat za socijalno staranje Glavnog grada”.

Iz Sekretarijata napominju da je socijalni servis Prihvatilište za beskućnike, dvogodišnji pilot projekat, okončan u martu 2019. godine, zbog nedovoljnog broja beskućnika u Glavnom gradu.

„Protokol o saradnji u oblasti zbrinjavanja beskućnika potpisali su 27.04.2017. godine  – Sekretarijat za rad, mlade i socijalno staranje Glavnog grada Podgorica, Crveni krst Crne Gore, Centar za socijalni rad Podgorica, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, JZU Dom zdravlja Podgorica i Uprava policije. Osim toga, partneri na projektu bili su i Uprava za imovinu i Zavod za hitnu medicinsku pomoć. Imajući u vidu da je za ovaj servis, za vrijeme njegovog trajanja,  utrošeno više od 100.000 eura, potpisnici Protokola su se saglasili da je pilot projekat, iako dobro osmišljen i sa ozbiljnim pristupom problemu beskućništva, u takvom obliku neodrživ“, pojasnili su.

Projekat je, kako je istaknuto na sajtu Glavnog grada, finansijski bio neodrživ: ,,Osim toga, korisnici su imali pravo da u Prihvatilištu borave najduže do devet mjeseci, ali imajući u vidu broj korisnika, nijedan od njih nakon tog perioda nije naputio Prihvatilišta, kako zbog procjene da kada postoji prostor za njih, ipak je bolje da ostanu tu, tako i zbog činjenice da su pomenuta lica odbila bilo koji drugi vid institucionalizacije, za koji su takođe ispunjavali uslove, čime je njihovim stavom doveden u pitanje i sami koncept Projekta”.

Iz Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografije potvrđuju da registar beskućnika ne postoji, te dodaju da trenutno ne postoji masovna pojava beskućništva, već su, kako kažu, prisutni pojedinačni slučajevi koji se uglavnom odnose na najranjivije kategorije stanovništva.

Iz tog ministarstva, međutim, priznaju da potoji potreba za unapređenjem mjera u ovoj oblasti, ako se uzmu u obzir promjene u strukturi stanovništva.

Kazali su i kako, u skladu sa strateškim dokumentima, imaju u planu otvaranje skloništa za beskućnike na teritoriji Glavnog grada, ali nisu precizirali kada.

„U Ministarstvu socijalnog staranja, brige o porodici i demografije oformljena je Direkciji za zaštitu ranjivih grupa u kojoj se vrše poslovi koji se odnose na ... zaštitu beskućnika i lica u potrebi za socijalnim stanovanjem“, dodali su.

Potreban održiv model socijalne uključenosti beskućnika 

Iz Akcije za ljudska prava (HRA) smatraju da zatvaranje skloništa nije bilo nužno i da je umjesto toga trebalo pronaći povoljnije rješenje za smještaj ako je trošak bio problem za Opštinu Podgorica.

,,Beskućnici pomoć mogu i treba da potraže u Centru za socijalni rad u svom gradu i službenici su dužni da im obezbjede urgentno zbrinjavanje. Međutim, i dalje ne postoji podzakonski akt koji precizno uređuje način njihovog zbrinjavanja, dostupne usluge i procedure”, kazala je socijalna radnica u Akciji za ljudska prava Martina Markolović.

Zbog toga, dodala je, ni zaposleni u centrima nemaju jasno definisane smjernice kako da postupaju, što u praksi često dovodi do nesnalaženja i otežava pružanje adekvatne podrške.

,,Umjesto da se usmjeravamo na eventualne zloupotrebe, važno je graditi sistem koji nudi sigurnost, ali i ohrabruje pojedince da prepoznaju i iskoriste prilike za novi početak. Kroz osnaživanje, individualni pristup i praćenje njihovog napretka, možemo zajedno stvarati okruženje koje vraća dostojanstvo i nadu onima kojima je najpotrebnija”, istakla je Markolović.

Na pitanje da li  Crna Gora ima kapaciteta u pogledu socijalnih radnika koji bi mogli da odgovore na ovaj zadatak, Markolović navodi da naša država trenutno ne raspolaže dovoljnim brojem socijalnih radnika da bi se u prihvatilištima sprovodio sistematski rad na reintegraciji beskućnika, kao što je to praksa u mnogim zemljama EU.

Zaposleni u centrima za socijalni rad su, dodaje, preopterećeni redovnim obavezama – od slučajeva porodičnog nasilja, preko starateljstva, do sistema dječje zaštite. 

,,Ipak, moguće je razviti kapacitete kroz ciljane mjere, kao što su angažovanje dodatnog kadra, makar putem projektnih timova ili kroz partnerstvo s nevladinim sektorom; specijalizovane obuke za rad s beskućnicima, koje uključuju poznavanje procedura za lične dokumente, ostvarivanje prava i pružanje psihosocijalne podrške; pokretanje pilot-programa mobilnih timova koji bi djelovali u zajednici, a ne isključivo iz institucija. Dakle, iako sadašnji sistem nema pune kapacitete, uz jasnu strategiju i odgovarajuću podršku, moguće je razviti održiv model socijalne uključenosti beskućnika u kojem socijalni radnici igraju ključnu ulogu – po uzoru na dobre prakse iz EU”, objašnjava Markolović.

Crna Gora, ističe, i dalje ne ispunjava osnovne međunarodne obaveze u oblasti ekonomskih i socijalnih prava. Pa tako nemamo ni osnovne podatke, uprkos tome što je Komitet UN za ekonomska, socijalna i kulturna prava još 2014. godine preporučio prikupljanje preciznih podataka o osobama koje ne mogu da zadovolje osnovne egzistencijalne potrebe, uključujući pravo na adekvatno stanovanje. ,,I dalje ne postoje zvanični podaci o broju beskućnika, niti o onima koji žive u neadekvatnim, prenatrpanim i infrastrukturno neuslovnim uslovima. Preporuka o povećanju socijalnih davanja takođe je ostala neispunjena, a iznosi materijalne pomoći ne obezbjeđuju ni minimum za dostojanstven život. Uprkos preporuci UN Komiteta, skloništa za beskućnike nema ni u jednom gradu u Crnoj Gori’’, naglašava Markolović.

Za pomoć u crkvu i džamiju

Dok država ne odluči ima li dovoljno beskućnika i kako će im pomoći, adresa na koju se oni upućuju za pomoć jesu vjerske ustanove.

Da je tako potvrdili su nam iz Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici, katoličke crkve na Koniku i Skender Čauševe džamije u podgoričkom naselju Stara Varoš. Iz ovih ustanova nisu sa sigurnošću mogli da potvrde da broj beskućnika raste, jer im, kako kažu, ljudi svakodnevno dolaze godinama unazad i traže osnovnu pomoć.

Koordinator dobrotvornog fonda Mitropolije crnogorsko–primorske ,,Čovjekoljublje" Milivoje Radonjić rekao je za CIN-CG da se svakodnevno javlja veliki broj ljudi za pomoć, od kojih je veliki broj beskućnika kojima pomažu pružanjem obroka, razgovorom i novčanim donacijama kada procijene da im je to zaista neophodno.

,,Zabrinjavajuć je podatak koji govori da već imamo tri koljena, odnosno treću generaciju na narodnoj kuhinji. Imamo porodicu gdje su otac i majka, sad već baba i đed, dolazili u narodnu kuhinju, njihova djeca i sad djeca, odnosno unučad prve generacije koja se hranila kod nas“.

„Potrebiti“, kako ih naziva Radonjić, iza sebe imaju neku istoriju koja ih je dovela u situaciju beskućništva na koju iz crkve ne mogu previše da utiču, jer je odvojena od države i državnih nadležnosti.

Pored domaćih državljana, kod hrama se mogu sresti i državljani Rusije koji su došli u nadi da dobiju određenu pomoć

Radonjić pojašnjava da iz „Čovjekoljublja“ daju bonove za market, u koji kasnije provjere šta je kupljeno da bi utvrdili ko zloupotrebljava pomoć i fokusirali se na one koji su se zaista našli u kategoriji beskućnika.

Više od pružanja obroka i odjeće ne mogu ponuditi ni u katoličkoj crkvi na Koniku, potvrdio nam je zaposleni u toj vjerskoj ustanovi Marjan Camaj.

„Ne dajemo novac, jer ne znamo na koji način bi bio zloupotrijebljen, ali pomognemo koliko možemo“, kazao je, dodajući da uslova za prihvatilište nemaju.

Jedan njemački državljanin koji se našao na teritoriji Crne Gore, izgubljen, bez ličnih dokumenata i mjesta za prenoćište, prema riječima Camaja, na kraju se ipak morao obratiti njemačkoj ambasadi za pomoć, jer u crkvi više od davanja obroka i razumijevanja za trenutnu situaciju nisu mogli da učine ništa.

Glavni imam za Podgoricu i Nikšić Džemo Radžematović je u razgovoru za CIN-CG kazao da je veliki broj beskućnika koji im se javlja, naročito petkom kada se klanja džuma.

„Bilo je njih iz Maroka koji su dolazili po pomoć u našu džamiju jer ih razumijem i govorim arapskim jezikom“ , navodi Radžematović, te dodaje da prepoznaje potrebu za osnivanjem narodne kuhinje u sklopu Islamske zajednice u Crnoj Gori.

Umiru nezbrinuti

Ljiljana Vujović iz organizacije Žene Bara navodi da oko 14 ljudi svakodnevno dolazi kod njih po hranu i pomoć, te dodaje da u Baru ima porodica koje žive na ulici ili u napuštenim objektima.

Lokalne institucije, tvrdi Vujović, negiraju broj beskućnika koji iz organizacija civilnog društva registruju, a posebno je, dodaje problematično to što veliki broj njih ima mentalne probleme.

„Nedavno su nam dva beskućnika preminula. Jedan je živio u napuštenom objektu u polju, a drugi u naselju Kambodža prema Dobrim vodama“, kazala je Vujović, te istakla da bi svaki grad u Crnoj Gori trebao da ima prihvatilište za beskućnike koje bi, smatra ona, često bilo posjećeno.

Sabina Talović iz Centra „Bona fide“ u Pljevljima kazala nam je da je i u tom gradu skoro preminuo jedan beskućnik, kojem nisu bili u mogućnosti da pomognu ni iz organizacija civilnog društva niti iz lokalnih i državnih institucija.

„Papirološki nije bio beskućnik i nije bilo osnova da mu se pomogne, iako zbog porodične situacije nije imao pristup kući ili bilo kojem objektu gdje je mogao da prenoći“, dodala je.

U jednom su sagovornici saglasni – broj beskućnika je teško evidentirati, a ni država odgovor na to pitanje još uvijek nema, dok zemlje iz regiona, poput Srbije i Hrvatske, bilježe podatke o broju onih koji su pogođeni najtežim oblikom siromaštva.

Hrvatsko Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike raspolaže podacima o beskućnicima koje prikuplja putem Centara za socijalnu skrb. Prema izvještaju tadašnjeg Ministarstva socijalne politike i mladih Hrvatske za 2021., ukupno je registrovano 424 beskućnika u toj zemlji. Podaci nevladinih organizacija u Hrvatskoj govore da je znatno veći broj beskućnika.

Slična situacija je i u Srbiji, gdje poslednji zvanični podaci datiraju iz 2011., kada ih je ta država prvi put prebrojala u sklopu popisa stanovništva. Predstavnici nevladinih i humanitarnih organizacija iz Beograda i Novog Sada, ipak, upozoravaju da ne postoji odgovarajuća metodologija o procjeni broja beskućnika.

Beskućnike u zemljama EU spremaju za povratak u zajednicu

Crnogorski državljanin koji radi u prihvatilištu za beskućnike u manjem gradu u Nizozemskoj ispričao je za CIN-CG da je misija takvih ustanova da „detoksiraju“ ljude i omoguće im povaratak u zajednicu.

Prihvatilište u kom je on zapošljen otvara se naveče od 18 časova do ujutro u 10 sati.

,,Beskućnici tu mogu da prenoće, da izađu vani u 10 ujutru i, u zavisnosti od toga šta  žele, priključe se aktivnostima organizovanm na drugim mjestima u gradu'', kazao je.

Postoji i dio prihvatnog centra koji je dostupan 24 sata, ali je, kako kaže, cilj osposobljavanje beskućnika, te motivisanje da napušte sklonište i steknu navike koje će im pomoći da se integrišu u zajdnicu.

„Korisnici prihvatnog centra moraju prihvatiti da rade ili da se priključe aktivnostima koje su im obezbijeđene u toku dana“, istakao je.

U noćnom prihvatilištu im je, dodaje, obezbijeđena hrana, smještaj i tuširanje.

Sagovornik CIN-a objašnjava da država finansijski pomaže opštinama u ovim projektima. „Nisu direktno državne ustanove te koje pružaju pomoć, već nevladine organizacije koje, u skladu sa zakonom mogu da posluju“, dodao je.

Sa beskućnicima se, kako kaže, razgovara da bi se njihova situacija razumjela, te da bi im se pomoglo. 

„Provjerava se u kakvom su odnosu sa porodicom, prijateljima, opipavaju se njihove želje i potrebe“.

Na pitanje kako osoba dobija status beskućnika, sagovornik objašnjava da nema nekih posebnih uslova za pružanje prve pomoći, jer su razlozi za dolazak u to stanje brojni.

„Kada čovjek zatraži smještaj i pomoć, ne provjeravamo razloge već smo tu da pomognemo“.

Često su, prema njegovim riječima, dugovi dovodili ljude u situaciju beskućništva.

„Pokušamo da pomognemo i u tom smislu. Projekat budget coach podrazumijeva finansijsko savjetovanje ljudi koji su se našli u toj situaciji, te organizovanje aktivnosti i poslova kojim bi stekli navike i zaradili novac“, objasnio je.

Kada odigraju ulogu socijalnog radnika i procijene da su korisnici spremni za samostalno izdržavanje, objašnjava radnik prihvatilišta, oni napuštaju sklonište.

Mnogi od njih se, kako kaže, nažalost ponovo vrate.

Ističe da ima onih koji su se, ipak, vratili „normalnom“ načinu života.

„Među beskućnicima je dosta zavisnika i sa njima se posebno radi. Takođe, opština sama obezbjeđuje aktivnosti kojima se beskućnici okupiraju, a učešće u tim aktivnostima je na dobrovoljnoj bazi“, dodaje.

Međutim, kako kaže, na neki način se od njih očekuje da ispunjavaju te aktvnosti da bi ostvarili pravo na pomoć.

„Da li je to skupljanje papirića i flaša po ulici, ili aktivnosti kao npr. obrada drveta i slično, za koje na kraju i dobiju nagradu, a što ih postiče da stiču nove navike“.

Sagovornik je istakao da rad u prihvatilištu može da bude rizičan te da je agresija često prisutna, naročito u noćnom prihvatilištu. Ono što ga je motivisalo da se ipak bavi tim poslom jeste potreba da se ljudima pomogne, jer su razlozi za dolazak u situaciju beskućništva razni.

Prema izvještaju Evropske federacije nacionalnih organizacija koje rade sa beskućnicima (FEANTSA), objavljenom u oktobru prošle godine, u Evropi je 2023. godine bilo preko milion (1.287.000) beskućnika. 

U izvještaju se navodi da se tokom posljednje decenije, u zemljama kao što su Francuska i Njemačka, broj beskućnika  više nego udvostručio.

Porast beskućništva je posebno primjetan u Velikoj Britaniji i Francuskoj, pri čemu ove dvije zemlje imaju najvišu, odnosno drugu najveću stopu beskućništva u Evropi. 

U EU, Francuska ima najveću stopu beskućništva na 10.000 ljudi, 30,7, a slijede Češka (28,4), Njemačka (25,8) i Irska (25,3), prema podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD).