Odgovorni tvrde da azbestne vodovodne cijevi nijesu toliko štetne, ali se njihova zamjena pravda radi - zaštite zdravlja ljudi i životne sredine. Procjenjuje se da za tu investiciju treba najmanje 100 miliona eura, a država još nema ni 750 hiljada za projekat

Zdravstvena zaštita stanovništva i ogromni tehnički i ekonomski gubici, zvanično su razlozi zbog kojih Crna Gora mora da krene za Evropom i zamijeni oko 620 kilometara vodovodnih cijevi, napravljenih smješom azbestnih vlakana i cementa. 

Neizvjesno je kada će čitav posao započeti, jer je potrebno 100 miliona eura, a trenutno nema ni 750 hiljada eura za izradu kompletnog glavnog projekta – pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i nedjeljnika Monitor. 

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam - ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena.

U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotreba azbestnih vlakana uvedena je tek Zakonom o životnoj sredini iz 2016. godine. Zbog mogućeg kancerogenog dejstva ovaj materijal je u Evropskoj uniji (EU) zabranjen još 2005. godine. Tom uredbom, upotreba proizvoda koji sadrže azbestna vlakna, a koji su instalirani ili bili u upotrebi prije 2005. dopuštena je u EU do njihovog zbrinjavanja, odnosno kraja upotrebnog vijeka, pa se sa istim problemom još nose i mnogi evropski gradovi.

Azbest je imao široku upotrebu u građevinarstvu između 1950. i sredine 80-ih godina prošlog vijeka, kada su cijevi od ovog materijala i cementa postavljene u vodovodne sisteme i u svim zemljama bivše Jugoslavije. 

UDISANJE VLAKANA DOKAZANO OPASNO: Specijalista higijene dr Ivana Joksimović iz Instituta za javno zdravlje (IJZCG), koji kontroliše higijensku ispravnost vode za piće objašnjava za CIN-CG/Monitor da je azbest kristalan i vlaknast sjajan mineral koji je po sastavu silikat, pretežno magnezijuma i gvožđa. Zbog svojih osobina, otpornosti na temperaturu, istezanje i hemikalije, tokom prošlog vijeka, korišten je za i izradu vodovodnih cijevi. 

Tako su ove cijevi još djelovi distributivnih mreža evropskih i svjetskih metropola. Procjenjuje se da ih beogradskom vodovodu ima više od 400 kilometara, a slično je u Budimpešti, Barseloni, Sofiji, Beču, Lisabonu, Varšavi, Roterdamu…

Štetni zdravstveni efekti udahnutih čestica azbesta, kako ističe dr Joksimović, posljedica su dokazanog kancerogenog dejstva.

„Još, međutim, nisu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta'', navodi Joksimović.

Hidrolog Mihailo Burić za CIN-CG/Monitor kaže da usljed erozije ili fizičkih oštećenja cijevi postoji rizik da se azbestna vlakna nađu u vodi: „Taj rizik je svuda označen kao zdravstveni i azbestne cijevi se izbacuju iz sistema. Azbest se ne rastvara u vodi, pa opasnost po tom osnovu ne postoji“. Buriću nije poznato da je u našim vodama konstatovan azbest. 

On navodi i da hlorisanje vode nosi određene rizike po zdravlje, te da se u savremenim sistemima za prečišćavanje vode koriste UV zraci i ozonizacija. Ovi procesi su, međutim, za naše prilike još skupi. 

„Naše su vode po primarnom kvalitetu u svjetskom vrhu, postoji samo bakteriološki rizik'', kategoričan je Burić. 

NI SZO NEMA SMJERNICE: Upravo taj rizik svake godine konstatuje u svojim izvještajima Agencija za zaštitu prirode i životne sredine - najveći izvori zagađenja površinskih i podzemnih voda su komunalne otpadne vode. U posljednjem objavljenom izvještaju za 2018. godinu stoji: ,,U kontinentalnom dijelu prirodni kvalitet voda skoro na svim izvorištima podzemnih voda pogoršan je dominantno antropogenim uticajima i rezultat je neadekvatne sanitarne zaštite i neodgovarajuće sanitacije slivnog područija''. Podzemne vode u Crnoj Gori obezbjeđuju oko 92 odsto ukupnih količina voda za snabdijevanje naselja.

Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

„Izloženost azbestu događa se putem inhalacije vlakana prisutnih u zraku i to najčešće u radnom okolišu, u blizini tvornica gdje se koristi azbest, ili u zatvorenim prostorima koji sadrže materijale od azbesta u lošem stanju. Dugotrajna izloženost može izazvati rak pluća i druge plućne bolesti“, navodi se na sajtu Ministarstva zdravlja Hrvatske. 

Na česte medijske natpise u Srbiji, o tome da voda za piće koja protiče kroz azbestne cijevi izaziva rak, iz Instituta za javno zdravlje Batut u Beogradu su objasnili da su - epidemiološke studije na eksperimentalnim životinjama i humanoj populaciji pokazali da postoje štetni efekti na zdravlje ukoliko se azbest unosi u organizam inhalacijom, odnosno vazduhom, a da ih nema ukoliko se unosi vodom za piće.

I direktor Hrvatskog zavoda za toksikologiju dr Franjo Plavšić, kategorično tvrdi da nema štetnosti za zdravlje stanovništva, s obzirom na to da se azbestne čestice ne otapaju u vodi. On je u autorskom članku objavio da je ,,azbest opasan samo ako se udišu njegova vlakna, a progutati ta ista vlakna možete bez straha za svoje zdravlje i živote''.

GUBI SE DVIJE TREĆINE VODE: Cijevi u kojima ima azbesta, na drugoj strani pokazale su nedostatke zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih. Burić navodi da su tehnički i ekonomski motivi zamjene ovih cijevi značajni, jer se gubi do dvije trećine vode. 

„Pitanje je koliko se realno prikazuju stalni gubici. Neko prikazuje da se gubi 50, neko 70 odsto. Sigurno je da dio gubitaka prouzrokuju azbestne cijevi, jer često pucaju, za razliku od novih plastičnih'', kaže Burić. 

Udruženje vodovoda Crne Gore (UVCG), koje okuplja sva crnogorska vodovodna preduzeća, u junu 2018. počelo je da priprema projekat „Zamjena azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore“. Uprkos uvjeravanju stručnjaka o sigurnosti, i oni su u ciljeve projekta naznačili da se time „obezbjeđuje zdravstvena zaštita stanovništa“, zatim postiže smanjenje gubitaka vode, povećava sigurnost vodosnabdijevanja, enornmo povećava ekonomičnost poslovanja i ispunjavaju zahtjevi EU, što je u skladu sa pregovaračkim Poglavljem 27 o ekologiji. 

Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma za CIN-CG/Monitor  su objasnili da zamjena ovih cijevi nije jedno od mjerila za zatvaranje Poglavlja 27, u pregovorima sa Evropskom unijom, ali da „naša država ide u pravcu zamjene zaostalih azbestno-cementnih vodovodnih cijevi, prvenstveno u svrhu zaštite zdravlja ljudi i životne sredine''. 

KOALICIJA 27 UPOZORAVA NA OTPAD: „Distributivnu vodovodnu mrežu u većini gradova čine azbestno-cementne cijevi. Odlaganje građevinskog otpada koji sadrži azbest nije regulisano na adekvatan način'', navodi se u Izvještaju iz sjenke Koalicije 27 (nevladinih organizacija koje se bave ekologijom). Oni su naveli i da je neophodno - podizati svijest javnosti o štetnosti hemikalija, rukovanju sa materijama koja sadrže azbestna vlakna i postupanju sa azbestnim otpadom.

Zahvaljujući podršci Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), tokom 2019. godine izrađeni su projektni zadaci za 21 opštinu, koji su neophodni za izradu glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi. 

U okviru lokalnih samouprava posluje 21 gradsko preduzeće za vododvod i kanalizaciju sa ukupno 2.124 zaposlena. Najviše ih je u Podgorici – preko 600.

„Svaki vodovodni sistem u Crnoj Gori ima tehničke i komercijalne gubitke. Na tehničke gubitke utiču starost i kvalitet ugrađene vodovodne mreže i u razvijenim zemljama kreću se od 18 do 22 odsto'', objašnjava predsjednik Skupštine UVCG Bojan Lazović. 

Pored gubitaka koje bilježe i uređene zemlje, specifičnost Crne Gore su i takozvani komercijalni gubici, što je blaži opis nelegalnih priključaka i krađe. 

„Na bazi ispitivanja došli smo do podatka da na krađu vode otpada blizu 18 odsto ukupnih komercijalnih gubitaka, koja se najvećim dijelom dešava u prigradskim naseljima’’, objašnjava Filip Makrid, izvršni direktor podgoričkog Vodovoda i kanalizacije.

Kao najčešći razlog ove vrste gubitaka, on navodi nemogućnost pristupa mreži, jer veći dio prolazi kroz privatna imanja. Rješenje bi, prema Lazoviću i Makridu, bilo izmještanje cjevovoda ispod javne površine, što je dugotrajan proces koji zahtijeva mnogo novca. 

U Herceg Novom, na putu do potrošača, izgubi se blizu 60 odsto vode u ljetnjim i oko 70 odsto u zimskim mjesecima. Gubici su posljedica i toga što u Bijelom Polju, na primjer, vodovodna i  kanalizaciona mreža datira iz 1961. godine. U Nikšiću je prosječna starost cijevi 35 godina. Pojedini djelovi postavljeni su još 1931. godine.

Manje gubitke, po riječima Makrida, u poređenju sa ostalim opštinama ima Podgorica. Uspjeli su da ih sa 61,77 odsto, koliko su iznosili u 2010.godini, smanje na sadašnjih 48-49 odsto.

I pored smanjenja, samo u Podgorici se zbog gubitaka na mreži prospe godišnje vode u tržišnoj vrijednosti od oko sedam miliona eura. Ovu računicu je početkom godine iznio Zoran Mikić, odbornik URA u Skupštini Glavnog grada, ističući da je tako u posljednjih sedam godina prosuto više od 40 miliona eura vode. 

Makrid najavljuje da će u drugoj polovini godine biti završen pilot projekat za smanjenje gubitaka na mreži za područja Donje i Gornje Gorice, Donjih Kokota, kao i naselja Beri, Farmaci, Lekići i Grbavci. 

Azbestno-cementne cijevi su prije 15 godina bile dominantne u vodovodnom sistemu glavnog grada, kaže Makrid, ali su uspjeli da taj procenat sa 60 odsto, smanje na 18 procenata. U Podgorici još ima 136 kilometara ovih cijevi, a „veći pomaci nijesu mogući bez dodatnih sredstava, namjenski predviđenih za ovu vrstu radova''. 

„Zamjena dotrajalih azbestno-cementnih cijevi uslovljena je veličinom cjevovoda koji se mijenja. Cjevovodi manjih prečnika do 100 milimetara uglavnom se mijenjaju polietilenskim cijevima, a većeg prečnika cijevima duktilnog liva ili  čelika'', objašnjava Makrid. 

Procijenjena srednja vrijednost za gradnju jednog metra vodovodne cijevi, prilikom zamjene, iznosi između 80 i 200 eura. Makrid za Podgoricu „prema iskustvima, uzimajući u obzir urbane uslove gdje se i nalazi najveći broj“, procjenjuje da će koštati od 120 do 180 eura po metru.

Iz MORTA računaju da je za izradu samo prve faze glavnog projekta, kojim bi se planirala zamjena cijevi u dužini od 129 kilometara, neophodno 170 hiljada eura. 

„Navedena sredstva potrebno je planirati u okviru budžeta jedinica lokalnih samouprava, uz podršku kapitalnog budžeta. Rok za izradu glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi biće definisan nakon obezbjeđivanja finansijskih sredstva, nakon čega će započeti rekontrukcija“, kazali su iz ovog ministarstva. 

Uz procjenu da je za izradu kompletnog glavnog projekta zamjene oko 620 kilometara cijevi, potrebno 750.000 eura, Lazović podsjeća da vodovodi nisu jedinstven sistem kao Elektroprivreda Crne Gore, već su osnivači i vlasnici opštine.

„Samim tim sve investicije, među kojim je i zamjena dotrajalih cjevovoda zavisi od finansijske situacije u kojoj se vodovodna preduzeća nalaze'', objašnjava Lazović.

Rizično u zgradama starijim od 20 godina

„Koliko danas u Crnoj Gori ima azbestno- cementnih cijevi kroz koje teče voda,“ pitao je poslanik DF- Branko Radulović, tadašnjeg ministra  održivog razvoja i turizma Pavla Radulovića, na skupštinskom zasjedanju u oktobru prošle godine. „Znajte da ima 3.000 ljudi koji zvanično obole od kancera. Hiljadu i pet stotina se izliječi, a hiljadu petsto umre. To su podaci IZJ“, rekao je poslanik Radulović.

„Odrasli smo ljudi, možemo da pričamo bajke, ali azbestne cijevi i dalje postoje, azbestni krovovi postoje, azbestne fasade i dalje postoje u određenim djelovima Crne Gore. Ti su građani upozoreni. Ja se nadam da država ima snage, da će se tamo gdje bude socijalnog programa, te stvari regulisati, jer građani ne mogu sami da izađu iz te priče. I nije samo priča o azbestu, čuli ste da 16 vodovodnih preduzeća ne mjeri zahvat (voda namijenjena za ljudsku potrošnju jeste voda koja se zahvata iz izvorišta i ima kvalitet propisan za sirovu vodu). Dakle, mi ne znamo šta oni crpe“, rekao je tada bivši ministar Pavle Radulović.

Agencija za zaštitu prirode i životne sredine je prije tri godine izdala Priručnik za rukovanje materijalima koja sadrže azbestna vlakna. U njemu se navodi da, ako je objekat izgrađen prije 2000. godine, može se, kao pretpostavka, uzeti da je u njemu azbest prisutan. Navodi se i gdje je sve azbest u domaćinstvima ugrađivan: u spoljašnjim ili pregradnim zidovima, starim salonit pločama na krovovima, kao izolator u rernama, bojlerima ili kotlovima za parno grijanje...

Mediji u okruženju prenose izjave stručnjaka, da je u bivšoj SFRJ, azbest korišten prilikom izgradnje fabrika, hala, ali i cijelih stambenih blokova, zdravstvenih i školskih objekata. 

Poznat je slučaj azbestnog naselja Bele Vode, u Beogradu, u kome su vlasnici stanova protestovali zbog učestalog obolijevanja od kancera. Nakon deset godina protesta, cijelo naselje je preseljeno, a rušenje starog koje je počelo 2006. završeno je krajem 2011. Sada su tamo nove zgrade.

Uzrok najtežih bolesti

Glavne bolesti koju uzrokuje udisanje azbestih vlakana su mezoteliom, rijetka vrsta kancera uvijek smrtonosan, rak pluća (visoka smrtnost), i druga oboljenja pluća: azbestoza (ne rezultira najčešće smrtnošću, ali se radi o progresivnoj bolesti) i difuzna zadebljanja pleure (nije smrtonosno), navodi se na sajtu Ministarstva zdravlja Hrvatske. Tu se citiraju i podaci Svjetske zdravstvene organizacije da je u svijetu 125 miliona ljudi izloženo azbestu na radnom mjestu: ,,Tokom 2004. godine rak pluća povezan s azbestom, mezoteliom i azbestoza zbog izloženosti azbestom na poslu, uzrokovali su smrt kod 107.000 ljudi, a kod 1.523.000 izloženost je rezultirala zdravstvenim posljedicama koje izazivaju prijevremenu smrt''.

Ne postoji poznati lijek za ove, često smrtne bolesti izazvane azbestom, navodi se na sajtu Vlade Slovenije: ,,Izloženost azbestu i dalje ostaje glavni problem u postupcima uklanjanja, rušenja i održavanja. Zbog dugog kašnjenja, bolest se može pojaviti čak 20 do 40 godina nakon izlaganja. Kako se upotreba azbesta u Evropi povećavala do kraja 1970-ih, godišnji broj zloćudnih bolesti nastavit će se povećavati čak i u onim zemljama koje su prve zabranile upotrebu. U nekim državama članicama godišnji broj bolesti zbog izloženosti azbestnim vlaknima će doseći vrhunac tek oko 2030. godine''. 

Malo hlora, mutno i ponekad slano

Specijalista higijene dr Ivana Joksimović kaže da se na osnovu rezultata analiza iz prethodnih godina može reći da je kvalitet vode za piće u Crnoj Gori zadovoljavajući, a da bi trebalo da se radi na njegovom očuvanju zaštitom izvorišta i unapređenjem sistema za snabdjevanje.

,,Ako analiziramo rezultate ispitivanja vode za piće iz gradskog vodovodnog sistema, možemo zaključiti da je uzrok neispravnosti u najvećem broju slučajeva bio nedostatak rezidualnog hlora i povećana mutnoća (u periodu obilnih padavina). Osim toga na pojedinim vodovodima, naročito u periodu malih voda, na primorju dolazi do zaslanjivanja'', kaže Joksimović. 

Prema rezultatima mikrobioloških ispitivanja IJZCG, tokom 2019, svega 2,95 odsto uzoraka hlorisanih voda nije zadovoljilo propisane norme zdravstvene ispravnosti, najčešće zbog povećanog ukupnog broja bakterija i identifikacije koliformnih bakterija. 

,,Značajno veći procenat neispravnih uzoraka je registrovan na mjernim mjestima u lokalnim, seoskim vodovodnim sistemima, što ukazuje na potrebu aktivnijeg praćenja u narednom periodu'', ističe Joksimović.

Predrag NIKOLIĆ

Državne institucije prepustile rijeci da sama riješi problem zagađenosti i ekocida nizvodno od Bijelog Polja. Kvalitetne ribe sve manje, u njima pronađeni teški metali, a broj ribolovaca smanjen za tri četvrtine.

„Više niko ne lovi ribu u Limu, zbog zagađenja ne je jedu i ne daju djeci. Riblji fond je smanjen. Nema ni deset odsto nekadašnjeg“, kaže Ismet Softić, predsjednik Sportsko-ribolovnog kluba „Sinjavac“ za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

On ističe da su 2009. godine izdali 828 sportskih ribolovnih dozvola, a prošle samo 220. Ko će da truje najbliže i sebe ribom koja je nekad hranila ljude ovog kraja.

Pored Lima danas je više od 270 nelegalnih deponija. Veliki je broj industrijskih zagađivača, a u rijeku se ulivaju i neprerađene otpadne vode iz pola vijeka stare i 185 kilometara duge kanalizacione mreže u Bijelom Polju. Sve to pretvorilo je rijeku u jedan od najzagađenijih vodotoka u Crnoj Gori.

Zbog zagađenja, iz Lima nestaje pastrmka i pojedine biljne vrste, a nastanjuju se druge koje podnose ispuštene otrove. U ribama su stručnjaci otkrili i veliku koncentraciju teških metala.

Iako je proglašen rijekom od državnog značaja, uprkos upozorenjima stručnjaka i obavezama iz Pregovaračkog poglavlja 27, institucije države malo čine da se stanje Lima popravi­ – pokazalo je istraživanje koje je sproveo CIN-CG.

Ministarstvo održivog razvoja i turizma i njegova Agencija za zaštitu prirode i životne sredine (Environment protection Agency of Montenegro –EPA), kao i Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja sa Upravom za vode, nemaju sveobuhvatnu analizu rijeke Lima, nanosa, životinjskog i biljnog svijeta, zemljišta, stepena ugroženosti.

Uprava za vode nema vodni katastar. Oni optužuju opštine da kasne sa podacima. Bjelopoljska opština nije ni započela planiranu gradnju prečišćivača otpadnih voda. Kazne za zagađivače su simbolične i često zastarijevaju. Simbiolične kazne od nekoliko stotina eura za pojedince, do hiljadu za kompanije koje uporno ne ugrađuju postrojenja za prečišćavanje, više stimuliše nego što opominje zagađivače.

Povremeni slučajevi pomora ribe ili promjene boje rijeke zbog ispuštenog otrova, najčešće završavaju prijavama policije protiv NN lica i beskonačnim izviđajima bez rezultata. Na čitavom sjeveru države, Lim i ostale rijeke nadgleda jedan inspektor.

POMOR JE BIO, A ISTRAGA TRAJE: Izvor Lima je bistar kao suza. Rijeka izvire iz Plavskog jezera, sakupljajući duž 83 kilometra svog toka kroz Crnu Goru potoke i rječice sa teritorije Andrijevice, Berana i Bijelog Polja. U vrijeme SFRJ, ogromno zagađenje počinjalo je već od Berana zbog ispuštanja otrova iz fabrike sulfatne celuloze i papira koja je zatvorena krajem prošlog vijeka. Alarmantno stanje je sada kod Bijelog Polja i nizvodno. Međunarodna rijeka dunavskog sliva, potom, prolazi kroz Srbiju, a zatim u BiH, na 220-om kilometru uvire u Drinu.

U Informaciji o stanju životne sredine, koju je 2018. godine objavila EPA, navodi se da je rijeka ispod Bijelog Polja “van svih propisanih klasa” i “nije upotrebljiva”, pod uticajem “zagađenja koja su evidentirana kroz sadržaj fosfata, nitrita,TOC-a i jonski odnos Ca/Mg”.

Loše stanje potvrdio je nedavno i tim stručnjaka sa Prirodno-matematičkog fakulteta (PMF) iz Podgorice. Studija ekosistema rijeka Lim, Ljuboviđe i Bistrice, objavljena krajem januara  pokazuje da su na zagađenje najviše uticale industrijske i komunalne vode, dok je uništenju ribe doprinio i krivolov.

Studiju je inicirala lokalna vlast poslije pomora veće količine ribe zbog izlivanja otpadnih voda 2. septembra 2019. Kao i brojne prijave, i ova je u fazi izviđaja.

Policija je u saradnji s ekološkom, poljoprivrednom i inspekcijom za vodoprivredu nakon vještačenja, Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Bijelom Polju, 28. februara 2020. godine podnijela krivičnu prijavu protiv „Mesoprometa“ d.o.o i odgovornog lica H. F. (33), kao i protiv kompanije „Milka MDK“ d.o.o. i rukovodioca M. Ć. (31).

Iz “Mesoprometa” ni nakon više pokušaja nisu htjeli da to komentarišu za CIN-CG, a iz “Milke MDK”su kazali da se ne osjećaju odgovornim.

„To je proces dokazivanja koji traje. Mi ćemo pokušati da dokažemo da nismo odgovorni za pomor ribe”, kazao je izvršni direktor “Milka MDK” Ivan Žunić.

Dva i po mjeseca poslije ovog incidenta došlo je do drugog, kada je u Limu primijećena crna mrlja, zbog čega je podnesena krivična prijava protiv NN lica, a izviđaj je u toku.

DUGO I PREDANO UNIŠTAVAJU RIJEKU: Profesor na PMF-u i član tima koji je radio Studiju ihtiolog Danilo Mrdak, tvrdi da se na devastaciji Lima “radilo predano i dugo”.

“Totalna nebriga ispliva na površinu tek kad mrtve ribe počnu da plutaju. Tada se ljudi zapitaju šta se dešava, lokalno ribolovno društvo digne glas, društvene mreže se usijaju, a mediji krenu da izvještavaju. Ovo je odraz višedecenijske nebrige, po principu to je tekuća voda pa će odnijeti. Rijeka nosi do jednog momenta i kada više nema mjesta za sav otpad i otrov imamo ovakvu situaciju“, kazao je Mrdak za CIN-CG.

On ističe da su zbog zagađenja „pastrmke postale toliko rijetke da se mogu smatrati ugoženim“.

„Množe se vrste koje su tolerantnije na zagađenje i smanjeni kiseonik, što ide u prilog tezi da je promijenjena struktura ribljih zajednica. Dobra stvar je da su ove promjene reverzibilne i da će se jednom, kada se popravi stanje, vratiti i ribe koje su sada rijetke, ili ih nema“, rekao je Mrdak.

Pokazatelj zagađenja su, kaže, pojava beskičmenjaka u nauci poznate vrste iz grupe Oligochetae, Diptera i Nematoda, koje se razvijaju u takvom ambijentu.

U Analizi zagađenosti vode Lima rađenoj tokom 2015. i 2016. godine, ekološkinja Danijela Veličković, pronašla je teške metale, gvožđe, bakar i cink u skobalju i klijenu. U mišićnom tkivu bilo je oko 57,5 miligrama gvožđa po kilogramu, što je iznad granične vrijednosti crnogorskog pravilnika o kvalitetu i sadržaju teških supstanci, mitotoksina i drugih toksina u hrani.

Veličkovićeva je i članica komisije koja je radila Lokalni plan zaštite životne sredine opštine Bijelo Polje 2019. – 2023.godine (LEAP) i zaključila da je “Lim najzagađeniji i najzapušteniji vodotok u državi.

Najveći zagađivači su, kaže ona, farme stoke i pilića, klanice, domaćinstva, fabrike za ekspoloataciju šljunka i pijeska, štamparije i mljekare.

“Kada se u rijeke izlivaju velike količine neprečišćenih komunalnih i industrijskih otpadnih voda, kao kod nas, dolazi do znatnog poremećaja prirodne ravnoteže i zagađenja opasnih po zdravlje stanovništva“, kaže Veličković.

Na području Berana prošle godine na obalama rijeke popisana su 42 neuređena odlagališta građevinskog i komunalnog, a nedostaju podaci o ostalim vrstama otpada. U Katalogu nelegalnih odlagališta Bijelog Polja registrovano je više od 230, sa svim vrstama otpada, osim medicinskog.

DOZVOLE NA RIJEČ: Prema podacima Uprave za vode, privremene vodne dozvole za ispuštanje tehnoloških otpadnih voda u Lim imaju „Mesopromet“, „Eko-meso“ i „MI Burko“. Ova bjelopoljska preduzeća su dužna da ispituju kvalitet i količinu otpadnih voda. Ostala nisu, pa je nepoznato šta sve odlazi u rijeku.

Uvidom u dokumentaciju koja je novinarki CIN-CG omogućena u prostorijama Uprave za vode, vodna dozvola „MI Burku“ je izdata, uprkos neprovjerenom radu postrojenja za prečišćavanje, zbog, kako je navedeno, nepristupačnog terena. To je suprotno Pravilniku o izdavanju vodnih akata, jer bi komisije Uprave trebalo da provjere ispravnost postrojenja za sva preduzeća kojima je izdata vodna dozvola.

Vodnu dozvolu za ispuštanje otpadnih voda nema ni Vodovod i kanalizacija „Bistrica“ u Bijelom Polju - gradu gdje prema posljednjem popisu živi 46 hiljada stanovnika, dok kanalizacioni sistem sakupljanja i odvođenja otpadnih voda koristi 16 hiljada ljudi, odnosno 32,5 odsto. U izvještaju o radu „Bistrice“ za 2018. godinu pokazuju da je kanalizaciona mreža stara od 40 do 55 godina izgrađena od skoro svih poznatih materijala, čelika, livenog gvožđa, PVC, polietilena, cinka....

Direktor „Bistrice“ Mladen Bulatović za CIN-CG kaže da „moraju da se stvore uslovi da bi se implementirali zakoni koji uređuju vodnu oblast“. Potrebno je postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) čiji je početak izgradnje planiran za 2019. godinu, pa odložen, jer nije bilo novca. Predviđeno je da obuhvati gradsku i industrijsku zonu, odnosno lijevu obalu Lima, što je ekvivalent 20 hiljada građana.

U LEAP-u se navodi i da je “uvidom na terenu identifikovano oko 500 lokacija ispuštanja sanitarnih otpadnih voda, te da je zbog granja i rastinja na Limu i pritokama nemoguće u potpunosti pronaći svaku kanalizacionu cijev”.

Od 2015. do 2020. godine, inspektor za vode je donio 21 rješenje za pribavljanje vodnih dozvola. Četiri firme čija imena je Uprava za inspekcije odbila da saopšti, kažnjene su po pet stotina eura i dat im je rok da je pribave. Tri preduzeća je još nemaju, pa su zbog toga kažnjene sa hiljadu eura.

U katastru potencijalih zagađivača, izvedenog iz LEAP-a, navodi se da uređaje za prečišćavanje voda nemaju mljekara “Milka MDK”, dvije farme pilića i kokošaka “Beganović”, štamparija “Merkator” i “Pegaz”, dva preduzeća za obradu drveta  “Brenta”, d.o.o. “Selektor”, “Bau Centar” i “Gradišta Komerc”.

Novinarka CIN-CG  je vidjela ispusne cijevi ispred preduzeća i farmi koje nemaju vodnu dozvolu za ispuštanje otpadnih voda.

Među njima su dvije farme pilića i kokošaka “Beganović” u Bijelom Polju. Ovlašćeni zastupnik i osnivač Senad Beganović odbio je da odgovori na pitanje CIN-CG o tome na koji način planira da zaštiti rijeku.

Pored autoservisa i objekta za tehnički pregled vozila “Wagen” novinarka je, takođe, primijetila dvije ispusne cijevi. Iz jedne su bili uočljivi i tragovi crne tečnosti. Izvršni direktor preduzeća Refik Kasumović tvrdi da to nije ispušteno iz prostorija preduzeća.

“Mi nismo klasični autoservis, te naše otpadne vode ne mogu značajno zagaditi Lim. Obje cijevi su kanalizacione, otpadne vode iz autoservisa idu u bazen koji se redovno prazni i to radi komunalno preduzeće”, kazao je Kasumović. Iz Vodovoda i kanalizacije potvrdili su za CIN-CG da otpadne vode iz tog i svih bazena koje prazne, ispuštaju u - rijeku.

Otpadne vode i organski otpad nalaze se ispred farme “Franca Oluja” na zemljištu uz Lim. Iz “Mesoprometa”, čija je ovo kooperativna farma, odbili su da o tome odgovore na pitanja CIN-CG-a.

„Nemamo uređaje za prečišćavanje otpadnih voda, niti ćemo ga graditi, jer nema potrebe. Sve naše tehnološke otpadne vode se sakupljaju i njih odvozi preduzeće za sanitarnu i ekološku zaštitu “Hemosan” iz Bara“, tvrdi za CIN-CG vlasnik štamparije „Pegaz“ Zoran Loktionov. Iz „Hemosana“ su za CIN-CG, međutim, kazali da nemaju ništa sa otpadnim vodama iz Pegaza, te da su u određenom periodu 2019. godine odvozili ambalažu i boje.

Zbog izlivanja crvene boje iz preduzeća „Pegaz“ u pritoku Lješnicu, a potom i u Lim 22. marta 2019. godine, Loktionov je platio kaznu 1.200 eura. Iz firme su tvrdili da je riječ o grešci radnika.

Direktor „Milka MDK“ Ivan Žunić je kazao da se otpadne vode iz mljekare slivaju u zajednički šaht kanalizacionog odvoda i da se na taj način prečišćavaju.

„To je onda problem koji treba da riješi sistem gradske odvodne kanalizacije na koji smo priključeni. Redovno plaćamo i za kanalizaciju, 50 odsto od utrošene vode“, rekao je Žunić.  Mljekara, prema njegovim riječima, ima iste proizvode 40 godina, nikada nisu zagađivali rijeku, ali će ipak graditi uređaje za prečišćavanje, kada im odobre novac iz evropskog programa za ruralni razvoj IPARD, sa 50 odsto bespovratne podrške.

Prema pravilnicima izvedenim iz Zakona o vodama, „Milka MDK“ trebalo bi da ima vodnu dozvolu za ispuštanje otpadnih voda, a inspekcija da kažnjava one koji je nemaju.

Ostalih sedam preduzeća iz bjepoljskog Katastra potencijalih zagađivača, “Fishpond Kasumović”, autoperionica “Damjanović”, “Optikon Bistrica”, JU “Opšta Bolnica”, Dom zdravlja, mesara “Denko” i “Mesopromet” imaju uređaje za prečišćavanje, ali Veličković i tu ima zamjerke.

“Imaju određene uređaje, taložnike, jame, šahtove za primarno prečišćavanje otpadnih voda, pa bi inspekcija trebalo da provjeri rad tih postrojenja“, kaže Veličković.

Loš primjer je bolnica u Bijelom Polju, iz koje sanitarne i fekalne vode odlaze do taložnika sagrađenog 1975. a rekonstruisanog 1999. godine, pa se nedovoljno prečiščene izlivaju u Lim.

„Otpadne vode iz staračkog doma i jednog dijela naselja su priključene na taložnik, te je teško odrediti precizno količinu fekalnih i otpadnih voda“, navodi se u Katastru potencijalnih zagađivača.

Iz bolnice za CIN-CG su rekli da je sa postrojenjem sve u redu, a da bi njegovom provjerom i ispitivanjima trebalo „da se bave druge institucije“.

Kao pozitivan primjer, Veličković izdvaja autoperionicu Damjanović, čiji vlasnik Vuk Damjanović donosi dobru praksu iz Švajcarske gdje živi. Ova kompanija, prema dostupnim dokumentima, koristi najsavremenije metode prečišćavanja otpadnih voda.

„To je separator 2.000 litara zapremine, opremljen sa više filtera, koji u potpunosti čiste vodu i zadržavaju prljavštinu, osmišljen tako da je životna sredina zaštićena. Postrojenje posjedujemo od osnivanja, za njega smo se odlučili isključivo zbog zaštite Lima i biodiverziteta“, kazao je izvršni direktor autoperionice Mirko Damjanović za CIN-CG.

Ekološkinja iz Berana Rita Bajraktarević ističe da je Lim na teritoriji Bijelog Polja najzagađeniji, jer se tamo nalazi i veći broj zagađivača. Taj grad, za razliku od Berana, nema PPOV.

ZAGAĐUJU I SUSJEDNE ZEMLJE: Danijela Veličković ocjenjuje i da problem predstavlja to što je Lim “sa sistemsko naučno-istraživačkog aspekta nepoznanica”.

“Da bi se govorilo o  stepenu ugroženosti, neophodno raditi i druge analize pored osnovnih fizičko hemijskih parametara: riječnih nanosa, stanja životinjskog i biljnog svijeta, zemljišta na dnu i obali, geomorfologije riječnog korita, stepena ugroženosti”, tvrdi Veličković.

Sve što se baci ili ispusti u Bijelom Polju lako završi u dijelu Lima u Srbiji, zbog čega autori LEAP-a ističu opasnost prekograničnog zagađenja u Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Član Ekološkog društva "Prijatelji Sopotnice" iz Prijepolja Vladimir Malešić, ipak, kaže da “zbog velike moći prečišćavanja koju rijeka ima“, Lim na teritoriji ove opštine često pripada klasi I i II, rjeđe na prelazu u III.

„Svaki nadolazak vode odnosi, ali i donosi nove količine otpada kojim su obale bukvalno prekrivene, a drveće “okićeno” kesama. Očigledno je da ogromne količine smeća, na dijelu iznad Prijepolja, dolaze i iz Crne Gore", kazao je Malešić.

Evropska komisija (EK) ocjenjuje da je nivo usklađenosti Crne Gore sa Evropskom unijom u oblasti upravljanja vodama i dalje ograničen, te da je to sa klimatskim promjenama najslabija karika, kazala je biološkinja Jelena Marojević za CIN-CG.

„EK konstatuje da su otpadne vode i dalje najveći izvor zagađenja riječnih tokova u Crnoj Gori. U tom smislu se očekuje veći rad na rješavanju problema, posebno u procesu izrade planova upravljanja jadranskog i dunavskog sliva, na koji se dugo čeka. Crna Gora treba da osigura uspostavljanje programa za praćenje statusa voda. Jedino ispunjavanjem zahtjeva EU na koje smo se obavezali, uz dosljednu primjenu kaznene politike, promjenu svijesti, loših navika i načina poslovanja nekih privrednih subjekata, možemo očekivati da će se stanje i kvalitet voda naših rijeka unaprijediti, pa u tom smislu ni Lim nije izuzetak“, zaključila je Marojević.

Plan upravljanja dunavskog sliva kome pripada i Lim je u nacrtu i završetak u Upravi za vode očekuju ove godine.

Dugo pravljenje spiska zagađivača

Agencija za zaštitu prirode i životne sredine kroz nekoliko informacija je upozoravala da “katastar izvora zagađivača, kao osnovni instrument u politici donošenja mjera i planova sprečavanja i smanjenja zagađenja, još ne postoji, tako da je neophodno što hitnije raditi na njegovom uspostavljanju”.

Opština Berane priprema Lokalni plan zaštite životne sredine 2019. – 2023. godine, iz čega bi se mogao izvesti katastar potencijalih zagađivača ove opštine. Iz dostupnih dokumenata se, kao i u Bijelom Polju, ne može zaključiti o uzrocima zagađivanja.

Profesor Mrdak ističe da je za vode od državnog značaja mnogo bitniji vodni katastar koji bi, prema zakonu, trebalo da vodi Uprava za vode.

“Znam da on još ne postoji, ali to ne sprečava opštinu da napravi svoj popis zagađivača”, kazao je Mrdak.

Iz Uprave za vode su odgovorili za CIN-CG da su u oktobru 2019. godine počeli da izrađuju vodni katastar, ali da im opštine ne dostavljaju “sve konkretne informacije“.

„Opština Bijelo Polje dostavila je ovom organu Katastar potencijalnih zagađivača.  Vodovod i kanalizacija Berane dala je listu pravnih i fizičkih lica koja mogu biti zagađivači na teritoriji opštine Berane“, navodi se u odgovoru Uprave za vode.

Jedan inspektor ne može sve

Najpoznatiji ekološki incident na Limu, pored pomora ribe, je ispuštanje crvene tečnosti u julu i avgustu 2017. godine. Inspektor za vode podnio je dvije krivične prijave protiv NN lica, a izviđaj je u toku, saopštili su iz ODT u Bijelom Polju.

I u oktobru 2018. godine u blizini objekta lokalnog mesnog prerađivača crvena tečnost obojila je Lim. Podnesena je krivična prijava protiv NN lica, koja je takođe u fazi izviđaja u ODT.

Od 2015. do 2020. godine, na teritoriji Berana podneseno je devet krivičnih prijava. U dva slučaja okrivljeni za odlaganje komunalnog potpada primjenom instituta odloženog krivičnog gonjenja platili su po 300 eura. Sedam prijava protiv NN lica za eksploataciju šljunka i pijeska se vode kao nezavršene, a mnoge su zastarjele. Pred Sudom za prekršaje u istom periodu pokrenuta su tri postupka, od kojih je u jednom izrečena kazna od dvije stotine eura, a dva slučaja se još rasvjetljavaju. Inspektor za vode je izdao devet prekršajnih naloga po dvije stotine eura zbog nelegalne eksploatacije riječnog nanosa.

Sve je ovo dio 520 inspekcijskih kontrola za pet godina, koje je na Limu sproveo jedan inspektor. Donio je i 21 rješenje u vezi sa eksploatacijom riječnih nanosa, odlaganja otpada, intervencija u koritu rijeke i uklanjanja kanalizacionih cijevi, ali niko nije kažnjen, saopšteno je CIN-CG-u iz Uprave za inspekcijske poslove.

Službe u Bijelom Polju nemaju sabrane podatke o tome koliko su puta i koga kaznile zbog ugrožavanja Lima, dok je komunalna policija iz Berana izdala sedam prekršajnih naloga za nelegalno odlaganje otpada u blizini rijeke, ali su izbjegli odgovor o počiniocima i visini kazni.

Almir Mekić, direktor NVO “Euromost” na čiju incijativu su nadležne službe izlazile na teren desetine puta, tvrdi da se prijave obično podnose kada ekološki incidenti privuku pažnju javnosti, a da je nepravilnosti mnogo više i da bi kontrole morale da budu češće.

Profesor Mrdak naglašava da je „očigledno da sankcije nijesu pomogle i da ih nije bilo dovoljno, jer se prošlog ljeta ne bi dogodio pomor ribe, a Lim ne bi imao ovako sumoran izgled“.

On ocjenjuje da bi u nadzor rijeka od državnog značaja na sjeveru Crne Gore, trebalo uključiti više ljudi.

„Potrebna je kompletna reorganizacija sektora voda uz razgraničenje nadležnosti, preciziranje procedura i sistematizaciju radnih mjesta. Znam da nema zaposlenog hidrologa u Upravi za vode, kao i da je samo jedan inspektor za vode za cijeli sjever“, rekao je Mrdak.

Alisa HAJDARPAŠIĆ

Pored Termoelektrane i Kombinata aluminijuma, mimo grejne sezone, najveći zagađivači su više od 240 hiljada vozila od kojih je većina starija od 10 godina, a najveći procenat čine „dizelaši“. Proračuni SZO pokazuju da šest odsto svih smrti u Podgorici, 12 odsto u Nikšiću i 22 odsto u Pljevljima mogu da se pripišu posljedicama zagađenja vazduha

Ironija koju je donio COVID-19 je da je vazduh u Crnoj Gori znatno - čistiji.

To je, uglavnom, rezultat ograničenog saobraćaja, prinudnog parkiranja većine od oko 240 hiljada registrovanih vozila, od kojih više od dvije trećine troši dizel. Više od polovine svih vozila staro je od deset do 20 godina, a petina čak i do tri decenije.

Ostali zagađivači, Kombinat aluminijuma, Termoelektrana i neokončana grejna sezona još emituju zagađanje i svoje crne bilanse – pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Preventiva od širenja pandemije uticala je i na globalne trendove, što pokazuju satelitski snimci znatno manjeg zagađenja iznad industrijskih zona u Evropi i svijetu.

Da to ima veze sa COVID-19 pokazuju i rezultati Internacionalne kompanije za informacije o kvalitetu vazduha, (IKAir) koja je proučavajući deset svjetskih metropola najviše pogođenih epidemijom, zaključila da su opsežne preventivne mjere, uticale da se zagađenje vazduha smanji od 30 do 60 odsto.

U Podgorici je u posljednjih mjesec dana broj štetnih čestica koje utiču na plućna, srčana i maligna oboljenja, prešao graničnu vrijednost od 50 mikrograma po metru kubnom (μg/m3) samo osam dana, potvrđeno je na sajtu Agencije za zaštitu prirode i životne sredine, gdje se dnevno ažuriraju podaci o kvalitetu vazduha. Najveći nivo zagađenja lebdećim PM 10 (čestice manje od 10 mikrograma koje predstavljaju smješu dima, čađi, kiseline, teških metala) zabilježen je 21. marta i iznosio je 144,8, dok je nivo PM 2.5 čestica (prečnika 2.5 mikrometra, ili tri odsto prečnika ljudske dlake) bio 123,1 μg/m3.

Za razliku od ovih rezultata mjerenja, sredinom januara u Podgorici je zabilježen nivo PM 2.5 preko 350 μg/m3, što je ekvivalentno pušenju 16 cigareta dnevno, po metodi koju je razvio profesor fizike sa Univerziteta Kalifornija Ričard Mjuler. On i njegova ćerka Elizabet, koja se bori protiv klimatskih promjena i zagađenja vazduha, napravili su 2015. godine veliko istraživanje u Kini i došli do zaključka da je pušenje jedne cigarete dnevno jednako štetnim efektima udisanja vazduha u kom nivo opasnih PM 2.5 čestica iznosi 22 mikrograma po metru kubnom. (http://berkeleyearth.org/air-pollution-and-cigarette-equivalence/).

Koncentracija štetnih PM10 čestica na mjernim stanicama u Podgorici, početkom januara prelazile su 510 mikrograma po metru kubnom, a prema zvaničnim podacima Agencije za decembar, vazduh u Podgorici, Bijelom Polju i Pljevljima bio je zagađen gotovo svaki dan. U Nikšiću je taj prosjek bio nešto blaži, s tim da su pojedinih dana zabilježene izuzetno visoke koncentracije ovih čestica: 16. decembra PM 2.5 – 609,3, PM 10 – 721,2, što je 12 do 14 puta više od dozvoljene srednje dnevne vrijednost od 50 mikrograma.

Prekoračenje srednje vrijednosti zagađenosti ne bi smjelo godišnje da premaši 35 dana. Pljevlja su tokom prošle godine imala takvih 136 dana, a pretprošle 129, Nikšić 2019. – 61, a 2018. čak 79 dana, Podgorica 2018. imala je 75, a prošle godine 57 dana zagađenih iznad dozvoljenih srednjih vrijednosti. U Bijelom Polju je mjerenje počelo tek prošle godine i uporedni podaci iz sezone 2019/20 ukazuju da je tokom grejne sezone od 1. oktobra do 1. aprila zagađenije i od Pljevalja.

Iz Agencije za zaštitu prirode i životne sredine (EPA) za CIN-CG objašnjavaju da je postalo uobičajeno da je tokom zimskih mjeseci, u centralnom i sjevernom regionu, lošiji kvalitet vazduha, a kao glavne razloge navode industrijsku aktivnost, saobraćaj i sezonu grijanja.

„Epizode visokog zagađenja vazduha, u prvom redu suspendovanim česticama (PM10 i PM2.5) su karakteristične za zimske mjesece u periodima kada vremenski uslovi, uz pojavu visokog atmosferskog  pritiska, usporavaju  cirkulaciju  vazduha  donoseći  suve,  hladne i  maglovite noći. Prisustvo faktora  koji utiču na pogoršanje kvaliteta vazduha traje od četiri mjeseca u Podgorici do pola godine u Nikšiću i Pljevljima. U tim  vremenskim periodima je skoncentrisan cjelokupni godišnji broj prekoračenja srednjih dnevnih vrijednosti suspendovanih čestica, osim u slučajevima akcidentnih situacija“, navode iz EPA.

Iz Agencije su krajem avgusta počeli dnevno da objavljuju izvještaje o kvalitetu vazduha za najzagađenije sredine Podgoricu, Nikšić, Bar, Pljevlja, Bijelo Polje, Kotor, Gornje Mrke i Gradinu.

Kada su u januaru mediji, NVO i političari iz opozicije problematizovali stalno zagađenje i inertan odnos institucija, Agencija je saopštila da je „zakonom zabranjeno da se vrši neovlašćeno tumačenje rezultata koje može da bude pogrešno i da dovede do dezinformisanja građana”. Problem je što nije bilo „ovlašćenog tumačenja rezultata“.

„Kako je zagađenje vazduha u Crnoj Gori sezonskog karaktera i najčešće je vezano za period kada je neophodno zagrijavanje prostorija, tako i rješenja moraju ići u pravcu uspostavljanja sistema daljinskog grijanja u urbanim sredinama, sprovođenja mjera za energetsku efikasnost u objektima za individualno i kolektivno stanovanje, strogo sprovođenje ekoloških standarda u industriji, modernizaciju voznog parka, unapređenje gradskog prevoza i niz drugih aktivnosti'', ocjenjuju iz Agencije za CIN-CG.

I pored boljeg stanja posljednjih mjesec dana, podaci Agencije pokazuju porast prekoračenja srednjih dnevnih vrijednosti PM 10 do 1. aprila u odnosu na proteklu sezonu u Podgorici i Nikšiću. Najveće zagađenje u Podgorici se očitava na kružnom toku na Zabjelu, gdje je jedna od najvećih koncentracija automobila u glavnom gradu.

Biolog Vuk Iković kaže da Termoelektrana uzrokuje ispuštanje 41odsto ukupnih azotnih oksida, a Kombinat aluminijuma 41 odsto svih zagađujućih PM10 čestica.

„Zvanični podaci kažu da su Pljevlja najveća ekološka crna tačka. Podaci jasno ukazuju da je evidentno direktno zagađenje vode, zemljišta i vazduha. Uzrok tome je Termoelektrana, Rudnik uglja, “Vektra Jakić”, odlagalište šljake i pepela na Maljevcu i odlagalište otpada i jalovine na Jagnjilu'' – rekao je Iković za CIN-CG.

Iković  ističe i ozbiljne posljedice zbog ogromnog broja automobila, najčešće starih i na dizel gorivo. Više od 70 hiljada automobila registrovano je samo u Podgorici.

,,Zeleno svjetlo za pješaka traje kraće nego za vozila. Najveća koncentracija otrovnih čestica je na raskrsnicama na visini od metra. Zato najviše trpe djeca i osobe u kolicima. Javni prevoz još nije organizovan. Ne postoji brza komunikacija predgrađa sa centrom. Sistem tjera građane da kupe auto, umjesto da ih podstakne da koriste druge vidove prevoza'', kaže Iković.

U Crnoj Gori je, tokom prošle godine, registrovano 246.423 vozila: motocikla 6.193, automobila 215.496, kombija 462, autobusa 1.461, teretnih 17.282, specijalnih i radnih 576, vučnih 1.662, priključnih 3.090 i traktora 201.

Prema podacima koje je MUP dostavio CIN-CG, naftu, odnosno dizel troši 180.153, vozila, 54.678 koriste benzin super 98, a  515 benzin 86, mješavinu 14, kombinaciju benzin – plin 7.854, a na električni pogon je svega 144 automobila.

Registrovanih ,,oltajmera'' proizvedenih do 1979. godine je 459. Čak 10.428 vozila je iz vremena SFRJ (1980-89). Iz posljednje decenije prošlog milenijuma je ukupno 43.186 registrovanih vozila.

Sa godinom proizvodnje od 2000. do 2010. godine ima 134.653, najviše ih je iz 2004. godine – 15.573 i 2007. – 15.937 vozila .

Od 2010. godine do kraja 2019. godine uvoženo je godišnje između 4.200 i 7867 ili ukupno 57,607 novih automobila.

Tokom protekle godine u Crnu Goru je uvezeno najviše polovnih dizel automobila - 14.088, a na benzin samo 1.020, podaci su Uprave carina. Novih automobila na benzinski pogon uvezeno je 2.225, dizelaša 1.363, a električnih samo 25 – saopštili su za CIN-CG.

Iz Uprave carina kažu da, u skladu sa Zakonom o bezbjednosti saobraćaja na putevima i važećim pravilnikom o tehničkim zahtjevima nije dozvoljen uvoz polovnih vozila koja ne ispunjavaju standard EURO 4. Nova bi trebalo da budu opremljena motorom minimalnog standarda EURO 6 i da ispunjavaju zahtjeve u odnosu na granične vrijednosti izduvnih emisija i nivoa buke.

U Njemačkoj je od aprila prošle godine uvedena djelimična zabrana kretanja u pojedinim gradovima za dizelaše EURO 4. Zbog toga je bilo i protesta, a gradovi Hamburg, Berlin, Štutgart i Darmštat prijavili su više od 16.000 osoba koja su prekršila zabranu upotrebe starijih, „neekoloških” dizel automobila.

Na pitanja o podacima kako zagađenje vazduha utiče na zdravlje iz Instituta za javno zdravlje nijesu odgovorili. Nezvanično, novijih istraživanja nema, pa je i dalje aktuelno ono koje je Institut u saradnji sa ekspertima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) uradio krajem 2015. i početkom 2016. godine. Studija procjene uticaja zagađenja vazduha koja je obuhvatila Pljevlja, Podgoricu i Nikšić, ukazala je na to da su više od 250 prijevremenih smrtnih slučajeva i 140 prijema u bolnicu na godišnjem nivou u ova tri grada, kao i niz drugih zdravstvenih posljedica direktno povezani sa izlaganjem povećanoj koncentraciji PM česticama.

Proračuni SZO pokazuju da šest odsto svih smrti u Podgorici, 12 odsto u Nikšiću i 22 odsto u Pljevljima mogu da se pripišu posljedicama zagađenja vazduha iznad vrijednosti koje propisuje ova institucija. Iz Instituta su ranije za CIN-CG kazali da je godišnja stopa prijevremene smrtnosti povezana sa izlaganjem zagađujućim česticama u Crnoj Gori i do 60 puta veća od tragičnih posljedica saobraćajnih nezgoda. Veća je i do 20 puta od smrtnosti usljed bolesti digestivnog sistema.

Podaci Svjetske zdravstvene organizacije govore da je zagađenje vazduha globalni javno zdravstveni izazov koji godišnje ubije sedam miliona ljudi!

Iković smatra da je neophodno uvesti taksu za zagađenje. Pod ovim se podazumijeva plaćanje za ispuštanje zagađujućih supstanci u vazduh, prije svega za ugljenik, azotni i sumporni oksid, čađi...

,,Moguće je da sa ovakvim kvalitetom vazduha postanemo članica EU, ali onda ćemo plaćati troškove zagađenja. Na primjer, za svaku ispuštenu tonu CO₂ danas bi platili 25 eura. Ukoliko Crna Gora reguliše ključne zagađivače i sačuva i oporavi šume imaće šansu da prihoduje milione, jer će svojom prirodom uspjeti da smanji stepen zagađenja izvan granica. To bi trebalo da bude naša ponuda Evropi, da na račun ekološkog potencijala podstakne energetsku nezavisnost. To je jedan od razloga zašto Podgorica treba da bude grad drveća i zato smo pokrenuli inicijativu 100.000 stabala'', kaže Iković.

Aleksandar Perović iz NVO Ozon ističe da je kvalitet vazduha važan segment Poglavlja 27 u procesu pregovaranja sa EU.

„Do sada ni ta međunarodna organizacija nije pokazala veliko interesovanje za problem aerozagađenja, što je za nas veoma začuđujuće, imajući u vidu da je pravo na čist vazduh jedno od osnovnih ljudskih prava. Ukoliko takav pristup i dalje bude prisutan, teško je očekivati da domaći donosioci odluka urade nešto konkretno', rekao je Perović za CIN-CG.

Na pitanje CIN-CG o tome da li je zbog zagađenja vazduha ugrožena realizacija obaveza iz Poglavlja 27, iz Agencije su odgovorili da su „Strategijom aproksimacije i donošenjem početnih mjerila za pregovore definisani i predloženi rokovi za sprovođenje aktivnosti u cilju smanjenja zagađenja vazduha“.

„Zagađenje vazduha ne ugrožava realizaciju obaveza iz Poglavlja 27, već inicira pronalažanje najboljih mogućih rešenja za ovaj problem'', tvrde iz Agencije za zaštitu prirode i životne sredine.

Opasno paljenje guma i otpada

Stari namještaj, brda šuta, betona, zemlje i šljunka, elektronski i plastični otpad, ostatke od hrane i iskorišćene gume, zatiču oni koji kroče na Stari aerodrom, Vrela Ribnička ili na djelove Ćemovskog polja. Stanovnici ovih naselja redovno nadležnim službama prijavljuju miris paljevine i dim koji se šire naseljima, i dalje kroz grad.

,,Paljenjem guma kao i bilo koje plastike oslobađa se jedna od najotrovnijih supstanci, dioksin. Dio udišemo, a ostatak odlazi u atmosferu, sa prvim kišama se vraća i taloži u zemljište i vodu. Pitanje je koja je svrha inspekcije, ako ne kažnjava počinioce“, kaže Iković.

Kazne za nesavjesne, prema Zakonu o upravljanju otpadom, kreću se do 40 hiljada eura za pravna i do dvije hiljade eura za fizička lica. Ovo izgrednike ne zaustavlja, uglavnom zbog toga što nadležne službe mogu da privedu samo one koje zateknu da ne poštuju zakon.

Iković preporučuje da bi, ukoliko pojedinci pale gume zbog prodaje čelične žice, trebalo zabraniti njen otkup bez potvrde porijekla takvog otpada.

Među najgorim su i komšije 

Na listi 100 najzagađenijih gradova, prema podacima IQAir, 15. aprila 2020. godine svijeta našle su se i balkanske prestonice.

Sarajevo je zauzelo 11. poziciju najzagađenijeg grada svijeta, Beograd 61, Skoplje 85. i Zagreb 94. mjesto.

Na listi 100 najzagađenijih država svijeta, prema podacima iste kompanije 2019. godine na 14. mjestu nalazi se Bosna i Hercegovina, na 17. Sjeverna Makedonija, na 32. Srbija i 51. Hrvatska. Na ovoj listi nema Slovenije i Crne Gore.

Prema IQAir-u, najzagađeniji grad na svijetu je Šenjang u Kini.

Najzagađenija zemlja Evrope, prema GreenMatchu, je Turska, a slijede je Poljska i Latvija. Zemlje sa najčistijim vazduhom su Švedska, Finska i Francuska.

Pad zagađenja u metropolama

Zagađenje vazduha u svjetskim metropolama bilježi pad do 60 odsto u odnosu na prethodnu godinu usljed zastoja zbog pandemije, objavio je  CNN pozivajući se na podatke IKAir-a.

U sedam od 10 proučavanih gradova, uključujući Nju Delhi, Seul, Vuhan i Mumbaj, primijećeno je značajno poboljšanje kvaliteta vazduha u odnosu na isti period prošle godine.

U indijskoj prijestonici Nju Delhi očitano je smanjenje nivoa PM 2.5 za 60 odsto od 23. marta do 13. aprila. Kineski grad Vuhan, odakle je krenula pandemija, zabilježio je smanjenje zagađenja vazduha za 44 odsto od 26. februara do 18. marta.

Rekordno smanjenje zagađenja vazduha zabilježeno je i u Los Anđelesu - tokom 18 dana od 7. do 28. marta nivoi koncentracije PM2.5 su smanjeni za 31 odsto.

I u Evropi -  London, Madrid i Rim imali su smanjenja PM2.5 u poređenju sa 2019. godinom.

Rekonstrukcija Termoelektrane kasni

Ekološka rekonstrukcija postojećeg bloka TE "Pljevlja", trebalo je da bude  završena do naredne godine, ali će zbog pandemije kasniti, jer ni ugovor još nije potpisan.

Početkom novembra prošle godine EPCG je za pobjednika tendera za ovaj posao proglasila konzorcijum kineske kompanije Dongfang Electric International (DEC) podgoričke firme Bemaks, preduzeća BB „Solar“ Blaža Đukanovića, sina predsjednika Crne Gore i firme „Permonte“ koji su tražili 54.427.700 eura. Oni su se uklopili u procjenu da je posao vrijedan 45 miliona eura, odnosno 54.450.000 sa PDV-om, koju je uradila njemačka kompanija Steag Energy Services. Drugi učesnici tražili su znatno više: Shangai Electric Group Co.Ltd. 97.922.683, a Hamon–Rudis 72.539.500 eura, ali to nije izazvalo podozrenje EPCG, što bi trebalo da je uobičajeno, kada je raspon između ponuda veliki.

Predstavnici kineske korporacije trebalo je da dođu u februaru na dogovore o potpisivanju ugovora, ali je to odloženo, jer bi, zbog epidemije u Kini prvo morali u karantin. Iz EPCG su, zatim, rekli da ih očekuju u martu, da bi kineski ambasador u Crnoj Gori Liu Jin 15. aprila u intervjuu “Vijestima“ izjavio da su “obje strane u toku pripreme potpisivanja ugovora” i da se nada da će što prije biti potpisan.

"Projekat obuhvata, zajedno sa revitalizacijom deponije Maljevac vrijednom oko 20 miliona eura, izgradnju sistema za odsumporavanje, sistema za denitrifikaciju, unapređenje rada elektrofilterskog postrojenja kao i izgradnju sistema za tretman otpadnih voda. Uporedo sa ekološkom rekonstrukcijom, u roku od 12 mjeseci od potpisivanja ugovora, obezbjediće se i izvor toplotne energije za toplifikaciju Pljevalja”, saopšteno je iz EPCG prilikom objave pobjednika na tenderu, uz najavu da će nakon ekološke rekonstrukcije, sve emisije i produkti sagorijevanja uglja i hemijskih procesa u skladu sa domaćim zakondavstvom i evropskim direktivama, biti svedeni ispod dozvoljenih granica.

Nova analiza Alijanse za zdravlje i životnu sredinu (HEAL), Sandbag-a, Evropske mreže za klimatsku akciju (CAN Europe), Mreže za nadzor javnih finansijskih institucija u Centralnoj i Istočnoj Evropi (CEE Bankwatch) i Evrope bez uglja (Europe Beyond Coal) iz 2019. godine, pokazala je da 16 zastarelih termoelektrana na ugalj u zemljama Zapadnog Balkana predstavljaju zdravstveno i ekonomsko opterećenje za čitavu Evropu.

Svake godine, prema tom dokumentu, zagađenje vazduha iz termoelektrana na ugalj na Zapadnom Balkanu dovodi do 3.900 preuranjenih smrti, 8.500 slučajeva bronhitisa kod djece, kao i do drugih hroničnih obolenja, čime se u Evropi prouzrokuje i do 11.53 milijardi eura ukupnih zdravstvenih troškova.

Predrag NIKOLIĆ

U kući posljednje se skidaju rukavice, a u bolnicama redosljed je obrnut. Poslednja je maska, ali se nose dva para rukavica i ruke dezinfikuju između svakog skinutog komada opreme – kažu iz Instituta za javno zdravlje. SAD se drže dosadašnjih preporuka, a EU priprema novi protokol, potvrđeno je Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore

Kada odlože maske i rukavice, po povratku kući, građani ih nikako ne smiju ostaviti nadohvat ruke – upozorili su iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore (IJZ).

“Bitno je da se ništa od iskorišćene opreme ne ostavlja na površinama, posebno ne na kuhinjskim elementima i stolovima, već kako se koji komad zaštitne opreme skine - odmah se baca. U kućnim uslovima posljednje se skidaju rukavice i ruke nakon toga odmah operu. U zdravstvenim ustanovama redosljed je drugačiji. Poslednja je uvijek maska, ali se nose dva para rukavica i ruke dezinfikuju između svakog skinutog komada opreme” – preporučili su iz Instituta, odgovarajući na pitanja Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Otpad nastao tokom njege sumnjivih i potvrđenih slučajeva COVID-19 infekcije, prema ocjenama IJZ, treba inicijalno odlagati kao infektivni, pri čemu nijesu potrebne dodatne kontrolne mjere.

Iz Uprave za inspekcijske poslove (UIP) su kazali za CIN-CG da su sve koji su uključeni u ovaj proces upozorili da moraju posvetiti dodatnu pažnju pravilnom odlaganju infektivnog medicinskog otpada.

Šefica Operativnog dijela Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti Vesna Miranović naglasila je da je odlaganje otpada od osoba u karantinu ”izuzetno zahtjevan projekat u koji je uključeno na dnevnoj osnovi više stotina ljudi”.

“Otpad se stavlja u jednu kesu u prostoriji u kojoj boravi osoba koja se nalazi u karantinu. Potom se odlaže u drugu kesu koja se zatvara, stavlja na zbirno mjesto sav zajednički otpad, a onda kompanije dolaze, prikupljaju ga na adekvatan način i odvoze na mjesto gdje se trajno uništava. O svakom segmentu smo vodili računa,” kazala je Miranović na konferenciji za novinare.

Pomoćnik direktora IJZCG Senad Begić, na istoj konferenciji, dodao je da za sada ne postoji naučni dokaz o tome da komunalni otpad od osobe pozitivne na virus predstavlja opasnost za okolinu, ali da su ipak, povećali predostrožnost.

Na sajtu IZJCG nalaze se i preporuke za upravljanje otpadom sumnjivih slučajeva COVID-19: neophodno je paziti da se prilikom skidanja rukavica ne kontaminiraju ruke, što znači da se ne smije dodirnuti spoljašnja strana rukavica, koju uvijek treba “posmatrati kao kontaminiranu”. Dugotrajno pranje ruku je obavezno.

U prvom kvartalu ove godine, kako su rekli iz kompanije Ekomedika, “usljed zimskih sezonskih bolesti” preuzimali su od medicinskih ustanova uobičajenih tridesetak tona infektivnog otpada mjesečno.

Infektivni otpad, čini oko 80 odsto ukupnog medicinskog otpada. On sadrži i mikroorganizme koji mogu izazvati obolijevanja kod ljudi. Čine ga, između ostalog, i materijali i pribori koji su bili u kontaktu s infektivnim bolesnikom.

“Očekujemo blago povećanje količina usljed aktuelne situacije u narednom periodu,” kazala je za CIN-CG Stojanka Šolaja - predstavnica ovog preduzeća, specijalizovanog za obradu medicinskog otpada.

Iako se materijali koji su bili u kontaktu sa oboljelima od korone ili medicinskim radnicima koji su radili sa ovim pacijentima, što se tiče selekcije, bezbjednog pakovanja i transporta tretira “na isti način kao i sav infektivan otpad”, ona ističe da su ipak oprezniji.

“Preduzeli smo dodatne mjere opreza i dezinfekcije ambalaže spakovanog infektivnog otpada pri preuzimanju, kao i dodatnog pakovanja. Preporuka Instituta za javno zdravlje jeste dezinfekcija i pojačano nošenje zaštitne opreme, kao jedan od vidova prevencije. Pratimo sve preporuke IJZ i drugih referentnih institucija,” istakla je Šolaja.

Iz Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) nijesu odgovorili na pitanje CIN-CG o tome da li su, s obzirom da su u toj zdravstvenoj ustanovi i preminule prve žrtve od posljedica zaraze korona virusom, korišteni medicinski materijal i oprema odloženi na standardni način, ili postoje posebne procedure.

Objasnili su, međutim, da upravljanje medicinskim otpadom počinje pri samom pružanju zdravstvene zaštite pravilnim razvrstavanjem na “ekonomičan način koji minimizira rizik po zdravlje i životnu sredinu” i da to u adekvatnoj ambalaži radi obučeno osoblje.

“Otpad se razvrstava u ambalažnim jedinicama prilagođenim njegovim svojstvima, količini, načinu privremenog odlaganja, transporta do konačnog tretmana. Držači kesa, odnosno, kante za sakupljanje otpada postavljene su na svim mjestima gdje, istovremeno, imamo stvaranje medicinskog i komunalnog otpada. Svi upotrijebljeni oštri predmeti, uključujući i igle, sakupljaju se u posebno namijenjenim ambalažama za jednokratnu upotrebu od tvrde plastike. Ambalaže se pune do dvije trećine ukupne zapremine, a obilježene su naljepnicama na kojima je obavezan datum i mjesto nastanka otpada (odjeljenja, ambulanta, sala…) i potpis odgovornog lica koje ga predaje,” pojasnili su za CIN-CG.

Kese sa otpadom se, dodaju, posebnim kolicima odvoze do mjesta prerade – postrojenja za obradu medicinskog otpada koje se nalazi u krugu KCCG, ili do mjesta odlaganja komunalnog otpada.

“Ovaj prevoz obavljaju zaposleni na održavanju čistoće. Kolica se peru svakodnevno nakon odvoženja otpada,” stoji u odgovoru Kliničkog centra za CIN-CG.

Iz Uprave za inspekcijske poslove potvrdili su za CIN-CG da je ekološka inspekcija od januara kontrolisala i “pojedine subjekte koji u obavljanju djelatnosti stvaraju medicinski otpad”.

“Od početka 2020. godine donijeto je više rješenja u cilju otklanjanja nepravilnosti, a koja su se prevashodno odnosila na dostavljanje podataka o stvorenim količinama medicinskog otpada u toku 2019. godine Agenciji za zaštitu prirode i životne sredine,” odgovorili su iz UIP-a.

Iz službe za odnose sa javnošću UIP-a su istakli kako su, zbog širenja virusa korona, upozorili sve, “od proizvođača, sakupljača, obrađivača i drugih da moraju posvetiti dodatnu pažnju adekvatnom razdvajanju, pakovanju i zbrinjavanju ove vrste otpada”.

Za eventualno nepoštovanje ovih obaveza Zakonom o upravljanju otpadom propisane su prekršajne kazne za pravna lica i do 40.000 eura, a za odgovorna lica do 4.000 eura,” pojasnili su iz UIP-a.

Iako iz komunlnih službi kažu da, za sada, ne primjećuju značajnije količine maski i rukavica u kontejnerima, ipak su preduzeli preventivne mjere zaštite, imajući na umu da virus na nekim površinama opstaje nekoliko dana.

Iz podgoričke “Čistoće” su za CIN-CG su potvrdili da preuzimju otpad i od oboljelih.

“Zaposleni u gradskom preduzeću Čistoća, sa adekvatnom zaštitnom opremom, a u skladu sa unaprijed utvrđenom procedurom, vrše preuzimanje otpada direktno ispred stambenih jedinica lica kod kojih je potvrđeno da su oboljeli od COVID-19. Prethodno, dezinfekciju otpada, koji je pravilno spakovan u više kesa, obavljaju nadležni iz Instituta za javno zdravlje. Ovako preuzet otpad odvozi se namjenskim vozilom u firmu koja je autorizovana za pravilan tretman medicinskog otpada,” objasnili su iz Čistoće.

Iz ulcinjske “Komunalne djelatnosti” kazali su da se pridržavaju instrukcija koje su dobili od Instituta za javno zdravlje.

“Radnici svakog dana dobijaju nove maske i rukavice za rad na terenu. Mjesta kod kontejnera su pokrivena ili dezinfikovana gašenim krečom, a kamioni se peru i dezinfikuju hlorom,” rekli su iz ovog preduzeća na čijem je čelu Skender Kalezići.

I rukovodstvo  nikšićkog “Komunalnog” je potvrdio da su svi radnici čistoće iz preventivnih razloga u obavezi da koriste zaštitne maske preko lica i rukavice, ali da obavljaju svoj radni zadatak tako što “kontejner sa komunalnim otpadom kače na kamion, a uz pomoć hidraulike ga prazne, tako da nemaju kontakt sa otpadom koji se nalazi u kontejnerima”.

Iz tivatskog “Komunalnog” pojasnili su da su radnicima na terenu podijelili “maske koje su sašile lokalne krojačice” i da svaki od njih “kao zaštitnu opremu zadužuje debele gumene rukavice koje se na kraju svake smjene dezinfikuju asepsolom”. Kontejnere i mjesta gdje se nalaze, kao i vozila za sakupljanje otpada i ulice dezinfikuju hlorom.

Posebne procedure uvedene su i u velikim prodajnim lancima. Na kraju smjene radnice u supermarketima “Voli” odlažu zaštitne maske i rukavice u posebno namijenjenu kesu koja se hermetički zatvara. Sa ostalim otpadom, preuzima je služba Javnog komunalnog preduzeća – objasnila je za CIN-CG predstavnica za odnose sa javnošću ove kompanije Olivera Šuškavčević.

Ona je naglasila da kompanija u želji da zaštiti potrošače u svim marketima, magacinima, i kompletnom logističkom sistemu sprovodi pojačane higijenske i sanitarne mjere u skladu sa preporukama nadležnih institucija.

“U marketima su postavljene i providne pleksiglas pregrade koje će smanjiti svakodnevni kontakt zaposlenih i potrošača na kasama. Naši radnici su opremljeni rukavicama i maskama, a u svim prodajnim objektima je na vidnom mjestu postavljen dispanzer sa tečnošću za dezinfekciju ruku” – rekla je Šuškavčević za CIN-CG.

I iz “Franca” marketa su kazali za CIN-CG da se trude da na najbolji način zaštite zaposlene i kupce.

“Od prvog dana, od kada se koriste maske i rukavice, svim zaposlenim je objašnjeno kako da ih pravilno koriste. Higijena u svim objektima je na najvećem mogućem nivou kako ne bi došlo do zaraze zaposlenih na radnom mjestu,” kazali su iz njihove marketing službe.

Zaštitnu opremu imaju i zaposleni u marketima, pekarama i apotekama.

Mjere koje se preduzimaju u Crnoj Gori ne razlikuju se od onih u okruženju i ostatku svijeta.

Američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) tamošnjeg Ministarstva zdravlja, saopštio je da medicinski otpad koji potiče iz zdravstvenih ustanova u kojima se liječe pacijenti sa COVID-19 nije drugačiji od ostalog infektivnog otpada. CDC je dostavio i uputstva svojim medicinskim radnicima, slična onim koje ima i crnogorski Institut za javno zdravlje, gdje se korak po korak objašnjava kako ne dotaći spoljnu stranu rukavice, ili prednju stranu maske.

Iako u postupanju s infektivnim otpadom nijesu još propisane posebne mjere u zemljama Evropske unije, iz hrvatskog Ministarstva zaštite okoliša i energetike (MZOE), potvrđeno je za CIN-CG da se na tome radi.

“Vezano za drugačija pravila vezana za odlaganje medicinskog otpada koji je povezan sa oboljelima, ili se sumnja da su oboljeli od COVID-19 ili medicinskih radnika koji rade na tim slučajevima, trenutno se  na razini EU izrađuje protokol za prikupljanje i zbrinjavanje otpada iz kućanstava u kojima su članovi oboljeli, ili se sumnja da su oboljeli od COVID-19. Republika Hrvatska sudjeluje u njegovoj izradi, te će ga po završetku i primijeniti. “Trenutno za otpad iz kućanstava nema posebnih nacionalnih protokola,” kazala je za CIN-CG šefica službe za otpad i sektorske pritiske u MZOE-u Đurđica Požgaj.

Što se tiče zdravstvenih ustanova, sagovornica CIN-CG dodaje da u Hrvatskoj postupaju u skladu sa pravilnikom, prema kojem se infektivni otpad mora sakupljati odvojeno, ne smije se odlagati već sterilisati i obraditi u odgovarajućim uređajima “postupkom spaljivanja ili energetske upotrebe”.

Dragan Mladenović iz Agencije za zaštitu životne sredine Srbije kazao da je za CIN-CG da je u toj državi, na primjer, generisano 3,7 hiljada tona medicinskog otpada u 2018. godini, od čega je 3,4 hiljade tona opasni infektivni otpad.

“Sav otpad koji nastaje od pacijenata koji su zaraženi korona virusom je opasan infektivni medicinski otpad i kao takav se mora sterilisati prije odlaganja na deponije,” naglasio je Mladenović.

Ekomedika: Troškovi rastu

“Svakako da su troškovi veći usljed pojačanih mjera bezbjednosti i povećane potrošnje sredstava zaštite, dezinfekcijskih sredstava, višestrukih obilazaka, izmjena radnog vremena i dežurstava, a realno je očekivati i veću potrošnju određenih potrošnih materijala. U postojećoj situaciji  moraju se preduzeti propisane mjere da se što bolje izborimo sa novonastalom situacijom,” kazao je za CIN-CG Rade Đikanović, rukovodilac Centra za obradu u “Ekomedici”.

On je objasnio da je proizvođač medicinskog otpada dužan da ga na mjestu nastanka pravilno rasporedi, odloži u odgovarajuću ambalažu, zapakuje, obilježi naljepnicom i nakon toga smjesti u prostor za privremeno skladištenje. Preuzimanje i transport prati odgovarajući formular koji sadrži podatke o proizvođaču, vrsti i količini i ostale tehničke detalje.

“Ekomedika”, koja ovaj posao radi od 2011. godine raspolaže sa pet teretnih i dva manja vozila. Sva su, ističu, opremljena tako da garantuju bezbjedan utovar i istovar, siguran prevoz. Ugrađene su i sklopke za prekid napajanja u slučaju opasnosti i obezbijeđena dezinfekcija. Pri prevozu infektivnog otpada se, napominje Đikanović, preduzimaju dodatne preventivne i zaštitne mjere. To znači i dezinfekciju ambalaže pripremljenog otpada na mjestu preuzimanja i dodatnog pakovanja.

Đikanović objašnjava i da se obrada infektivnog i oštrog medicinskog otpada obavlja sterilizacijom, postupkom kojim se uništavaju svi mikroorganizmi i baterijske spore. U tom procesu nema sagorijevanja, ne radi se pod povećanim pritiskom, nema upotrebe hemijskih supstanci, mikrotalasnih zračenja i slično.

“Težina otpada se smanjuje oko 30 odsto, gabarit oko 50 odsto. Tehnologija je “ecofriendly”. Proces je automatizovan i jedan ciklus obrade oko 100 kilograma otpada traje 30 minuta”, rekao je Đikanović.

Dobijeni otpad, ističe on, ima karakteristike miješanog komunalnog otpada, neprepoznatljivog je oblika, uklonjena su mu opasna svojstva i kao takav se odlaže.

Kad stigne vakcina biće više posla

Količina medicinskog otpada povećala se i u Bosni i Hercegovini, ističe Alen Nogić iz preduzeća “Aida commerce”.

“Postoji određeni deficit kod sekundarne medicine (stomatolozi, estetska, hiriurgija, vještačka oplodnja itd.) što je sasvim normalno zbog toga što ona radi smanjenim kapacitetom, ili nikako. Sama primarna medicina bilježi porast količine otpada zbog novonastale situacije, mada se radi i o povećanoj svijesti onih koji obavljaju selektovanje na mjestu nastanka,” kazao je on za CIN-CG.

U procesu obrade medicinskog otpada, kako ističe, ništa se ne prepušta slučaju.

“Sam proces zbrinjavanja se obavlja pri temperaturi od maksimalnih 166 stepeni Celzijusa, tako da ne postoji slučaj rezistencije, odnosno otpornosti virusa” kazao je on.

Porast infektivnog medicinskog otpada očekuju i u zagrebačkom “Recolu”, kompaniji koji se 25 godina bavi njegovim zbrinjavanjem i ima više stotina klijenata širom Hrvatske.

“Kao i svugdje, u Hrvatskoj nedostaje medicinske opreme, tako da naši ljekari moraju biti racionalni, što smanjuje količinu samog otpada. Činjenica da će se morati vakcinisati veliki broj ljudi, kada ona dođe. Tada se može očekivati blagi porast infektivnog otpada,” kazao je za CIN-CG predstavnik ovog preduzeća Bojan Breberina.

Miloš RUDOVIĆ

Uprkos niskom kreditnom rejtingu stručnjaci ocjenjuju da se i dalje ima prostora za zadzživanje na stranom tržištu

Crnogorska Vlada je prošlog mjeseca uspjela da prikupi tokom prethodna dva mjeseca 142,5 miliona eura emisijom državnih obveznica na domaćem tržištu. To je prvi put od septembra 2010. godine da novac koji budžetu nedostaje nije tražen van granica zemlje. Taj novac je neophodan za popunjavanje deficita u državnoj kasi, u ovoj godini.

Predstavnici međunarodnih finasijskih organizacija i stručnjaci, koji su govorili za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG ), saglasni su da ovaj potez Vlade ne mora da znači da je Crna Gora iscrpla i mogućnosti zaduživanja na stranom tržištu, uprkos niskom kreditnom rejtingu. Iako su domaće banke najveći kupci obveznica, stručnjaci tvrde i da bi banke, uprkos kupovini državnih obveznica, trebalo da imaju dovoljno novca za krediranje privrede i građana.
Obveznice su državne hartije od vrijednosti čijom prodajom se država zadužuje, a kupcu isplaćuje garantovani godišnji prinos.

Stranci opet kupci

“Preveliko oslanjanje na strane izvore finansiranja, moglo bi izložiti Vladu riziku od mogućih promjena na globalnim finansijskom tržištu” kažu za CIN-CG u Međunarodnom monetarnom fondu (MMF).

U toj međunarodnoj finansijskoj organizaciji objašnjavaju da je emitovanje državnih obveznica na domaćem tržištu dio dugoročne strategije crnogorske Vlade za upravljanje dugom koja ima za cilj da proširi izvore finansiranja i razvijanja baze investitora.

“Dio te strategije je razvoj domaćeg tržišta obveznica kao dodatnog izvora finansiranja. Crna Gora je tek u ranoj fazi da stvori veću dubinu na domaćem tržištu kapitala i potrebno je da ohrabri male investitore da kupuju državne obveznice” objašnjavaju iz MMF -a.

Vlada je sredinom aprila emitovala državne hartije u vrijednosti od 190 miliona na period od sedam i pet godina. Prodate su sve obveznice koje dospijevaju za sedam godina uz godišnju kamatu od 3,5 odsto za 50 miliona eura i još 25 miliona obveznica koje dospijeva za pet godina, a u drugoj seriji krajem maja emitovano je obveznica u vijednosti od 140 miliona eura na pet godina, od čega je prodato 67,8 miliona eura. Iz MMF -a objašnjavaju da je karakteristika ovih domaćih obveznica da su slične onima iz prošlogodišnje emisije na stranom tržištu, kada je riječ o cijenama i rokovima dospjeća. A uslovi zaduživanja tada su bili po povoljnijoj kamatnoj stopi od 3,37 odsto, u odnosu na neka ranija zaduživanja kada je Crna Gora uzimala novac na stranom tržištu i po kamatama većim od 7 odsto.

Iz Svjetske banke (SB) za CIN-CG nijesu mogli detaljnije da govore o odluci crnogorske Vlade da emituje državne obveznice na domaćem tržištu.Objasnili su da prate aktivnosti Vlade u vezi izdavanja domaćih obveznica “kako bi mogli bolje da razumiju i ocijene sve aspekte te akcije”.

Dug već ima negativan uticaj na razvoj

Finansijskog konsultanat i raniji viceguverner Centralne banke (CBCG) Goran Knežević za CIN CG ističe da je emitovanje domaćih obveznica na domaćem tržištu sa stanovišta ročne strukture javnog duga pozitivan potez, ali je nepoznato kako će to uticati na strukturu između domaćeg i stranog duga, jer će dobar dio tražnje za kupovinu, direktno ili indirektno preko finansijskih isntitucija, doći iz stranih izvora zbog razlika u kamatnim stopama i nepostojanja ograničenja da strana tražnja bude plasirana na domaćem tržištu. Knežević smatra i da će se ovom emisijom poboljšati cjenovna struktura duga, posebno ako je to zaduženje za refinasiranje ranije skupih zaduženja.

„Imajući u vidu strukturu privrede, izostanak domaće valute, spoljno trgovinsku razmjenu, strukturu agregatne potrošnje i druge makroekonomske indikatore Crne Gore bez dileme se može konstatovati da je javna zaduženost već na kritično visokom nivou“ istakao je Knežević.

On objašnjava da kada stepen zaduženosti pređe određenu granicu ima negativan efekat na razvoj, pa čak i rast mjeren, recimo, veličinom rasta BDP.
„Druga važna sublimacija brojnih studija je da stepen zaduženosti ne može biti ispravno mjeren samo odnosom sa BDP, već se moraju uključiti ocjene sposobnosti vraćanja duga- struktura privrede, makroekonomske perfomanse, struktura platnog bilansa, ranjivosti te dodatno treba ocjeniti strukturu javnog duga. Za neku zemlju zaduženost veća od BDP nije toliki problem kao za drugu, sa nepovoljnijim nabrojanim elementima“ kazao je Knežević.

Emitovanjem državnih obveznica, kako tvrde u resoru kojim rukovodi ministar Darko Radunović, želi se osnažiti domaće tržište kapitala.
“U prethodnom periodu, često su izražena mišljenja da postoji dovoljno prostora da se dio novca koji se obezbjeđuje putem emisije obveznica, može obezbijediti emisijom domaće obveznice. Postojali su predlozi osiguravajućih kuća i banaka da se kroz emisiju obezbijedi novac za finansiranje budžeta i da se omogući kompanijama iz Crne Gore da lakše obezbijede plasmane i da ne moraju izlaziti na međunarodno tržište kako bi plasirali svoj novac” kazali su iz ministarstva finasija za CIN-CG.

Dodaju i da Vlada nije iscrpila svoje mogućnosti zaduživanja na stranom tržištu na koje je povoljnije izaći sa obveznicama u većem iznosu, jer je tada veće interesovanje investitora.

Iz Ministarstva finansija su istakli da su cijenu kreirali u rasponu koji je sličan nivou cijena obveznica na stranom tržištu. Prošlogodišnja emisija od pola miliona eura je bila po kamati od 3,37 odsto.

“Imajući u vidu da su većina banaka i osiguravajućih kuća kćerke firme međunarodnih finansijskih grupacija, onda one svoje odluke o ulaganjima baziraju na osnovu cijena crnogorskih obveznica na stranom tržištu. Ako je ta cijena niža od one po kojoj se kreću cijene naših obveznica na strana tržištu investitori lako mogu donijeti odluku da investiraju spolja“ pojasnili su iz Ministarstva finansija na naše pitanje o posljednjoj emisiji.

Ista praksa u regionu

Uprkos visini duga i Dejan Šoškić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu i član Savjetodavnog odbora Centralne banke Crne Gore (CBCG) za CIN-CG ocjenjuje da crnogorska Vlada nije iscrpila mogućnosti zaduživanja na stranom tržištu time što je emitovala obveznice na domaćem tržištu.

“Mogućnosti postoje za finansiranje javnog duga i na domaćem i na međunarodnom tržištu. Do sada je Crna Gora uzimala direktno kredite od strane međunarodnih finansijskih institucija, banaka, drugih država i emitovanjem obveznica na međunarodnom finansijskom tržištu (euroobveznice). Normalno je da se državna obveznica ponudi i na domaćem tržištu. To je uobičajena praksa većine zemalja i neke druge zemlje u regionu takvu praksu imaju već godinama unazad” objasnio je Šoškić.

Prema njegovim riječima, emitovana državna obveznica na domaćem finansijskom tržištu je važna jer je to dodatni namenski vid štednje za građane i pravna lica koji ima, po pravilu, niži kreditni rizik u odnosu na depozite u bankama.

“Uz to, nema ni limita za osiguranje depozita, već za čitav ulog garantuje država kao emitent. Državna obveznica svojim sekundarnim prometom na berzi ili van nje, može da podstakne trgovanje i razvoj na tržištu kapitala. Normalno je da države finansiraju svoj javni dug i na domaćem i na inostranom tržištu kreditima i obveznicama. Zato, emisija državnih obveznica predstavlja prirodnu fazu u razvoju sistema finansiranja javnog duga zemlje” istakao je Šoškić.
Šoškić navodi da Republika Srbija više od 10 godina ima redovne aukcije državnih obveznica različitih rokova u dinarima i u eurima na domaćem tržištu gde ih kupuju domaće banke, druge domaće institucije, građani, privreda, ali i strani investitori.

“Slično je i u nekim drugim zemljama u regionu. Obveznice države se mogu emitovati na domaćem tržištu radi podsticanja domaćeg tržišta kapitala, ali  je ipak, po pravilu, glavni razlog zapravo razvoj sistema finansiranja javnog duga države, kojim se kreiraju nove mogućnosti koje se mogu koristiti u budućnosti i kombinovati sa postojećim mehanizmima finansiranja javnog duga. Time se de facto kreiraju alati za buduću efikasniju optimizaciju finansiranja javnog duga zemlje” objasnio je Šoškić.

Najveći kupci bile domaće banke

Iako javno nije saopšteno ko je sve kupovao domaćih obveznica, prema nezvaničnim informacijama sa Montengroberze, najveći kupci su bili domaće banke i osiguravajuće kuće

I Ministarstvo finansija smatra da zaduživanjem kod komercijalnih banaka nije konkurent privredi.

“ Mislimo da zaduživanje države ne utiče na zaduživanje privrede i da nijesmo u tom pitanju konkurent. Banke u svojim godišnjim planovima definišu poltiku kreditiranja građana, privrede i državi. U tom dijelu postoje ograničenja koliko može biti izloženost banke jednom klijentu, računajući i državu.U skladu sa tim, ne postoji rizik da će se kroz zaduživanje države kroz domaće obveznice ugroziti finansiranje privrede”ocjenjuju Ministarstvu finansja.
Iz MMF-a kažu da banke imaju dovoljno novca da kreditiraju i Vladu i privatni sektor, posebno ,mala i srednja preduzeća. Navode podatak da su prošle godine krediti privatnom sektoru rasli po stopi od 9,1 odsto, što je najbrža stopa od globalne finansijske krize, dok su krediti privredi rasli sporije po stopi od 5,1 odsto. Upozoravaju da nisku efektivnost pravosudnog sistem za izvršenje duga, sive ekonomije i slabo razvijene računovodstvene prakse malih prteduzeća otežava pristup kreditima.

“Finansijski uslovi u kojima se nalazi Evropa i svet, sa viškom likvidnosti usled ekspanzivne monetarne politike velikih centralnih banaka, čine da novca i kapitala ima dovoljno i da je njegova cijena relativno niska. U čitavom regionu jugoistočne Evrope problem sa finansiranjem privrede nije toliko u nedostatku novca i kapitala, već više u tome da vrlo često nema dovoljno kvalitetnih dužnika - dobrih kompanija koje bi uzimale kredite” tvrdi Šoškić

Od strukture duga, to jest da li se Crna Gora zadužuje na domaćem ili stranom tržištu, čini se da je važnije pitanje na što ide taj dug – da li se sredstva ulažu u razvoj, ili se dominantno pokriva potrošnja. Prema upozorenjima stručnjaka, problem Crne Gore je upravo u tome, što se zadživanjem finasira budžetski deficit.
Goran Knežević upozorava da je od nezavisnosti zaduženost rasla prebrzo i prilično neproduktivno. „Trebalo je da se učimo na brojnim primjerima drugih zemalja koji su danas na stepenu razvoja koji ćemo mi imati tek za 10 ili 20 godina. Dodatno nepovoljan elementa zaduženosti je loš istorijat i pad garancija Vlade u ranijem periodu“ naglašava Knežević.

Ukupan dug Crne Gore 2006. godine bio 700 miliona eura. Na kraju prošle godine iznosio je 3,1 milijardu eura. A prema pokazateljima iz ove godine tendecija zaduživanja samo se nastavlja, jer privreda Crne Gore ne stavara dodatnu vrijednost iz koje bi mogla da se finasira javna potrošnja. Na opasnost od olakog zaduživanaj upozorava se i u posljednjem Izvještaju o napretku Evropske unije (EU). Činjenica da Crna Gora nije imala snage za suštinske strukturne reforme, mogla bi opasno ugroziti ne samo ekonomiju zemlje, već i proces pridruživanja, jer je javni dug odavno prešao kriterije Mastrihta.

Obveznice konkurencija depozitima

Knežević je kazao da su državne obveznice konkurencija depozitnim proizvodima koje nude banke, ali i opcija da banke plasiraju višak likvidnosti.
„ Konkurencija u izvorima bankama znači manje izvora za banke, a time i manje kredita od banaka i kreditne multiplikacije kao uticaja na opšti razvoj, pod uslovom da pad tražnje za depozitima banke ne nadoknade drugim povoljnijim ili jednako povoljnim izvorima. Nažalost mi ne raspolažemo o podacima o visine kreditne multiplikacije u Crnoj Gori. Ako se desi pad tražnje za depozitima, što naglašavam da ne mora jer zavisi od sposobnosti banaka da obezbjede dugoročne izvore finansiranja, to će svakako imati uticaj i na pad likvidnosti banaka. Koliki zavisi od mnogo stvari. Banke će se ovdje sigurno pojavljivati i na strani tražnje za ovim obveznicama, što pod pretpostavkom nepromjenjivosti nivoa izvora, znači manju kreditnu aktivnost. Vjerovatno je Ministarstvo finansija sa Centralnom bankom ispitivalo sve ove uticaje kroz neki model“rekao je Knežević.

Marija MIRJAČIĆ

Turistička organizacija ima računicu prema kojoj svaki gost sa kruzera ostavi 40 eura. Agencija za zaštitnu životne sredine, instituti i resorna ministarstva za sada ne prave analize kolika je ekološka šteta u zalivu u kome se vodena masa promijeni samo jednom u sto godina.

„Žalim za Kotorom od prije pet, 10 ili 20 godina. Krajem jeseni sam šetao uveče Starim gradom u kome gotovo da nije bilo nikoga osim upeglanih konobara u praznim, sada uglavnom luksuznim restoranima –  što je slika koja postaje uobičajena za Kotor van sezone.“

Dušan Varda, režiser i predsjednik Upravnog odbora barskog Mediteranskog centra za ekološki monitoring (MedCEM), ovako opisuje drevni grad u kojem je, kako kaže, sada sve prilagođeno kruzing turizmu.

Kotor se našao na trećem mjestu na Mediteranu po posjeti kruzera – ispred njega su samo Venecija i Dubrovnik. Prihodi od te turističke grane čine značajan dio prihoda opštine. Preciznih podataka nema, ali procjena lokalne Turističke organizacije je da gost sa kruzera u Kotoru prosječno potroši 40 eura.

Vlasti, kako se čini, izgleda vide dalje od profita i ne žele da se bave drugom stranom medalje, uticajem kruzera na osjetljivu biosferu Kotorskog zaliva - zaključak je istraživanja Beogradske istraživačke mreže (BIRN) i Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Stručnjaci i aktivisti za zaštitu životne sredine, u razgovoru za BIRN/CIN-CG ocjenjuju da će Crna Gora morati što prije da izradi studije i procjene uticaja kruzera na životnu sredinu, dodatno reguliše njihovo prisustvo u Boki Kotorskoj i odredi djelove u kojima je zabranjeno sidrenje, kako bi sačuvala zalivski živi svijet.

Evropski eksperti preporučuju da se u zalivu odrede zone u kojima bi svaka ljudska aktivnost trebalo da bude najstrože zabranjena.

Razvijene zemlje su, objašnjava Varda za BIRN/CIN-CG,, odavno uvidjele greške u turizmu, te su kruzeri protjerani iz gotovo svih zaštićenih područja u moru (MPA – Marine Protected Areas).

„U slučaju Kotora, prvi uslov bi bio da se ograniči broj dozvola za uplovljavanje i posjeta kruzera. To su uradili u Dubrovniku, mislim da je realno da se takva odluka uskoro donese i u Crnoj Gori.

Nije neophodno da se desi opšti kolaps prirodnih i gradskih kapaciteta da bi neko zaključio da se moraju uvesti ograničenja. Problem u Crnoj Gori je što se turizam uglavnom razvija stihijski“, zaključuje on.

[youtube v="IzOX6LETa54"]

Veliki broj brodova - ogroman pritisak na zaliv

Sa oko dvije hiljade kruzera koji su u prethodnih pet godina uplovili u Kotor, unutar gradskih zidina slilo se više od dva miliona putnika. I dok prema procjenama iz studije Hrvoja Carića i Pitera Makelvorta, („Uticaj kruzing turizma na životnu sredinu – Pogled sa Jadranskog mora”, 2014) udio kruzing turizma u svijetu ne prelazi dva odsto ukupne turističke industrije, podaci Agencije za zaštitu životne sredine, govore da se to u Crnoj Gori kreće uglavnom uzlaznom putanjom, od četiri odsto u 2007. do 29 odsto u 2016. godini.

Pritisci kruzing i jahting turizma na živi svijet Bokokotorskog zaliva nijesu valjano analizirani, potvrđeno nam je iz kotorskog Instituta za biologiju mora. Prema riječima višeg naučnog saradnika ove ustanove dr. Vesne Mačić, „monitoring koji sprovodi Agencija za zaštitu životne sredine nije dovoljan“.

Na pitanje BIRN/CIN-CG, da li je Agencija za zaštitu životne sredine do sada radila analize različitih pritisaka, prije svega kruzing turizma na biodiverzitet Kotorskog zaliva, iz ove ustanove odgovorili su da su „konstatovani potencijalni pritisci, ali da detaljnije analize nijesu rađene“.

Moguće probleme za okolinu ova Agencija obradila je u „Informaciji o stanju životne sredine za 2016. godinu“, ali tek kroz uopštenu ocjenu da su „moguća zagađenja mora otpadnim vodama, čvrstim otpadom, zagađenjem vazduha (primarno zakiseljavajućim materijama) i bukom“. Kao najveće potencijalne prijetnje za zaliv izdvojili su moguće „havarije broda, što bi moglo imati šire posljedice s obzirom na velike količine goriva koje takvi brodovi sadrže“.

Posebno opterećenje dešava se kada je više kruzera istovremeno usidreno. Prema podacima Luke Kotor, u više navrata su istovremeno bila su usidrena čak tri kruzera, koja tu u prosjeku borave oko 12 sati. I dok nadležni počinju da se pitaju na koji način prisustvo velikog broja kruzera u malom zalivu utiče na živi svijet, kao početna tačka za istraživanje tih uticaja može poslužiti studija o morskom biodiverzitetu na području Kotorsko-Risanskog zaliva iz 2014. godine.

Ona je realizovana u saradnji Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORT) i Regionalnog akcionog centra za posebna zaštićena područja i zaštitu biodiverziteta Mediterana (RAC/SPA), i u njoj se navodi da prisustvo kruzera u Zalivu predstavlja ogromnu opasnost.

U studiji je primijećeno da su brodovi najčešće usidreni u istočnom dijelu zaliva, u neposrednoj blizini Kotora, te da „prisustvo ogromnih kruzera u zalivu ima uticaj kako na mali ribolov, jer sijeku i uništavaju ribarske mreže duž svoje rute, tako i na morsko okruženje zbog čišćenja plovila i ispuštanja otpadnih voda“. Preporuka eksperata je jasna: dodatno regulisati prisustvo kruzera u zalivu i odrediti dijelove u kojima je zabranjeno sidrenje.

Regulisanjem sidrenja u Kotorskom zalivu zaštitile bi se neprocjenjivo važne livade morske cvjetnice (Posidonia oceanica) i takođe zaštićene morske trave latinskog naziva Cymodocea nodosa. I dok je, prema riječima dr. Mačić, morska cvjetnica, koja je svjetskim i evropskim zakonima zaštićena kao prioritetno stanište Mediterana i najveći proizvođač za more dragocjenog ugljendioksida, u djelimičnoj, Cymodocea nodosa je u velikoj regresiji.

Značaj ovih livada prepoznat je i u pomenutom RAC/SPA izvještaju. Dobrota je tom studijom prepoznata kao jedina tačka u zalivu sa kolonijama morske cvjetnice, ali i sada skoro istrijebljene školjke periske (Pinna nobilis), dok Verige igraju izuzetno važnu ulogu u spajanju Kotorskog zaliva sa ostatkom Boke i otvorenim morem, a imaju i veoma bogatu floru na dnu. Ovo su, prema preporukama evropskih stručnjaka, zone u kojima bi svaka ljudska aktivnost trebalo da bude najstrože zabranjena.

Zagađenje gore od kolone kamiona

Zagađenje vazduha nije ništa manja opasnost po ekologiju država koje privlače veliki broj kruzera. Naučnik Ross Klain koji proučava kruzing turizam, procjenjuje da se samo jednim pristajanjem kruzera u luku u vazduh emituje više zagađenja nego što to učine dvije hiljade automobila i kamiona za cijelu godinu.

Posebno su ugroženi morski sisari. Organizacija koja se bavi zaštitom malih kitova u Baltičkom moru, sjeveroistočnom Atlantiku, Irskom moru i Sjevernom moru (ASCOBANS) 2009. godine, kako navode Carić i Makelvort, zaključila je da se niskofrekventna buka u moru od 1950. u narednih šest decenija svake dekade dvostruko povećavala. Buka posebno negativan uticaj ima na morske životinje kojima je sluh primarno čulo za orjentaciju i komunikaciju.

Studija manjeg obima, izrađena u Hrvatskoj, pokazala je da pojedine vrste delfina, frustrirane bukom koju proizvode brodovi, sve manje vremena provode u potrazi za hranom i pareći se, dok se sve više osamljuju i izbjegavaju bilo kakav kontakt.

Takvu analizu bi, apeluje Mačić, „što prije trebalo raditi u Kotorskom zalivu zato što je podvodna buka postala vrlo intenzivna i frekventna“. Iako priznaje da za to nema čvrste dokaze, Mačić kaže da je iz razgovora sa stručnjacima koji proučavaju morske kornjače, a „znajući situaciju u zalivu“, zaključila „da su slučajevi kada su ove vrste 'napadale' plivače izazvane djelimično, ako ne i prije svega, zbog velike buke pod morem i gužve na samoj površini“.

Problem koji u ovim studijama nije na adekvatan način obrađen, a izuzetno je značajan, jeste emisija organskog, neorganskog i čvrstog otpada sa kruzera. Mačić vjeruje kako je teško utvrditi da li je neki otpad u more dospio sa kruzera ili sa obale. Američka Agencija za zaštitu životne sredine još ranije je ukazala na alarmantan podatak – procijenjena količina proizvodnje otpada na kruzerima dnevno je između 2,6 i 3,5 kilograma po osobi.

Problematično je i to što otpad skladišten na kruzerima sadrži i opasnu smješu sredstava za čišćenje, boje i medicinskog otpada. Organski otpad na Mediteranu je strogo zabranjeno ispuštati u području od 15 nautičkih milja od obale ali  to je izuzetno teško kontrolisati konstatuju Carić i Mackelworth u pomenutoj studiji.

Dodatni problem tokom ljetnjih mjeseci u Bokokotorskom zalivu, predstavljaju i visoka temperatura mora, vrijeme bez vjetra i cirkulacije vode, te višestruko povećanje količine organskog otpada usljed prosječno tri do pet puta povećanog broja stanovnika uz obalu. Tome, navodi se u izvještaju Agencije za zaštitu životne sredine za 2009. godinu, ide u prilog i činjenica da je za zamjenu cjelokupne količine vodene mase u Bokokotorskom zalivu potrebno čak 100 godina.

Kada se razmišlja o rješavanju problema otpada u Zalivu, treba imati u vidu i podatak da čak i Dubrovnik, kao jedna od najrazvijenijih luka za prijem kruzera na Jadranu, kako konstatuju Carić i Makelvort, ima veoma nerazvijen sistem i slab monitoring emisije štetnih materija sa kruzera.

Balastne vode donose nove stanovnike

Međunarodna pomorska organizacija (IMO) iz Ženeve je 2013. godine prepoznala da takozvane balastne vode predstavljaju jedan od najvećih ekoloških rizika u svijetu. Veliki brodovi poput teretnih i kruzera, koriste ove vode kako bi osigurali stabilnost i upravljivost tokom plovidbe. Uzimaju se najčešće u jednoj luci, a ispuštaju u sljedećoj. Prema procjenama biologa, kubni metar balastnih voda može sadržati i do deset hiljada morskih organizama.

Iako je negativan uticaj balastnih voda na morski ekosistem prepoznat kao realan, ne postoje studije koje detaljnije obrađuju ovaj problem. Procjena uticaja nema ni u Crnoj Gori.

U Hrvatskoj je, međutim, 2006. godine urađena analiza koja je pokazala da je oko dva i po miliona tona balastnih voda ispušteno u more, pri čemu je u ekosistem uvedeno 113 vrsta morskih organizama, od kojih 61 do tada nije bila prisutna, dok su 52 proširile svoje stanište zbog klimatskih promjena.

Najveći broj destruktivnih vrsta, kako se ističe u studiji Carića i Makelvorta, koje ugrožavaju domaće organizme, u hrvatski dio Jadranskog mora donijeli su brodovi kroz balastne vode. Posebno opasna po biodiverzitet Jadrana je invazivna crvena alga (Womersleylla setacea). Invazivne vrste, naime, zbog nedostatka prirodnih neprijatelja počinju nekontrolisano da se razmnožavaju na novom području, i tako suzbijaju i uništavaju autohtone vrste u tom staništu.

„Nemoguće je napraviti balans između masovnog turizma i zaštite prirode. Jedno se mora podrediti drugome. Nažalost, u Crnoj Gori vlada fascinacija masovnim turizmom i brojkama koje rastu, a niko ne priča o kvalitetu i održivosti turizma na duge staze“, primjećuje Varda.

Iz Agencije za zaštitu životne sredine poručuju da se „uvođenjem Ekosistemskog pristupa Barselonske Konvencije i usklađivanjem monitoring programa praćenja stanja morskog ekosistema sa istim i budućim zahtjevima Direktive o morskoj strategiji, očekuje sprovođenje detaljnijih analiza uzroka i pritisaka u odnosu na konstatovano stanje“.

Kada se mogu očekivati prva detaljnija istraživanja pritisaka kruzera na bogati i živopisni svijet Kotorskog zaliva, ostaje nejasno.

U fokusu reaktivne misije Uneskovog Međunarodnog savjeta za spomenike i spomenička područja (ICOMOS- International Council for Monuments and Sites), nakon posjete Kotoru u oktobru prošle godine, bila je pretjerana urbanizacija na području Kotorskog zaliva, a kruzeri su bili tema 2017. godine.

Imajući u vidu da nije samo kulturno-istorijsko već i prirodno područje Kotora pod zaštitom Uneska, kao i da postoje planovi da se određeni djelovi Zaliva zbog specifičnosti živog svijeta stave pod posebnu zaštitu, ICOMOS je u dokumentu pod nazivom „Venecijanska utvrđenja između 15. i 17. vijeka na području Italije, Hrvatske i Crne Gore“ eksplicitno kao prijetnju po zaštićeno područje Kotora naveo „veliki broj kruzera i teretnih brodova koji vrše pritisak“ na Kotor.

O kruzerima je prošle godine za njemački poslovni nedjeljnik Wirtschaftswoche (WiWo) govorila i Mechtild Rössler, direktorka Uneska za kulturnu baštinu. Ona je u članku „Ko plaća za rast kruzing turizma” ocijenila da „kruzeri nanose štetu mjestima na kojima zarađuju”. Zbog toga, kako prenosi hrvatski Index.hr, Rössler apeluje na vlasnike kruzera da više ulože u očuvanje kulturne baštine, ali i da razviju brodove koji će manje zagađivati okolinu.

(Ne)zaštićena morska područja

Crna Gora, Bosna i Hercegovina, San Marino i Vatikan jedine su mediteranske zemlja koje nemaju zaštićeno nijedno morsko područje. Crna Gora je, doduše, jedina od njih deklarisana kao „ekološka država”. To će morati da se promijeni do zatvaranja poglavlja 27 o ekologiji, jer je, prema evropskim propisima, nužno da se zaštiti barem jedno morsko područje.

Zaštićena područja u moru su širom svijeta decenijama prepoznata kao najefikasniji način za očuvanje morskog ekosistema i sprovođenje svih mjera zaštite i konzervacije mora i obale, kaže Dušan Varda.

Agencija za zaštitu prirode i životne sredine uradila je studiju izvodljivosti za buduće morsko zaštićeno područje Platamuni 2015. godine, u kojoj se napominje da je prošle godine pokrenut projekat „Promocija upravljanja zaštićenim područjima kroz integrisanu zaštitu morskih i obalnih ekosistema u obalnom području Crne Gore“, u vrijednosti od milion i 799 hiljada dolara, koji će se finansirati iz Globalnog fonda za životnu sredinu (GEF), a realizovaće ga UNEP-ova kancelarija (program Ujedinjenih nacija za životnu sredinu), iz Beča u saradnji sa crnogorskim Ministarstvom održivog razvoja i turizma.

„Već deceniju traju pripreme. Sudeći prema planovima, možemo se nadati da ćemo za manje od tri godine imati proglašena prva zaštićena područja u moru u okolini ostrva Katič ispred Petrovca, od Platamuna prema zalivu Trašte, u okolini Ratca i Žukotrlice, Starog Ulcinja i Valdanosa“, napominje Varda.

„Princeze“ od 330 metara

Najveći kruzeri koji su do sada uplovili u Kotorski zaliv su mega kruzer „Majestic Princess“, dug 330 i visok 68 metara, od 144.216 bruto registarskih tona, te „Royal Princess“, koji je dug 330 i visok 66 metara, sa 141.000 bruto registarskih tona. Broj putnika koji mogu da se ukrcaju na ove kruzere prelazi tri i po hiljade, svaki prima i po nešto manje od hiljadu i po članova posade.

Boravak ovih velikih brodova u Kotorskom zalivu nije vezan samo za turističku sezonu. Prema podacima Luke Kotor, u ovaj grad stižu tokom cijele godine. Kruzeri Regina della Pace, Artemis i Athena tradicionalno otvaraju sezonu kruzing turizma, budući da su prvi koji pristižu u Kotorski zaliv (od 2013. do danas u kotorsku luku uplovljavaju između 1. i 4. januara), ali je najčešće i zatvaraju, i to uglavnom 31. decembra.

Samo četiri pritužbe

Uprkos četvorocifrenom broju kruzera koji su uplovili u Kotorski zaliv, Uprava pomorske sigurnosti je dobila svega četiri pritužbe prilikom prolazaka i boravka. Prvenstveno su se odnosile na eventualna zagađenja mora koja su kruzeri počinili.

Iako brojni snimci na društvenim mrežama svjedoče o zamućenom moru oko kruzera, naši sagovornici vjeruju da nije riječ o opasnom otpadu, već najvjerovatnije o mulju koji su podigli motori ili povlačenje sidara po dnu, jer kruzeri uglavnom dolaze iz zemalja u kojima su takve stvari nedopustive.

Međutim, podatke o tome koliko je kruzera do sada iz bilo kog razloga sankcionisano za vrijeme boravka u Bokokotorskom zalivu i šta su najčešći povodi za određivanje sankcija, od Lučke kapetanije Kotor, Inspekcije sigurnosti i bezbjednosti Kotor, i Ministarstva saobraćaja i pomorstva, nismo dobili ni nakon duže od pola godine.

Matija OTAŠEVIĆ

Dok novac odobren od Svjetske banke čeka, vlasti ne rješavaju problem 7,5 miliona tona opasnih materija, simbolično reaguju na ekološke incidente zbog kojih  građani ispaštaju, a posljedice po životnu sredinu su nemjerljive. Brisel ne gleda blagonaklono na zahtjev crnogorskih vlasti da se rješavanje ekoloških problema KAP-a odloži za 11 godina

,,Ovdje jednostavno nema sreće sljedećih hiljadu i po godina. Toliko je zagađeno. Ne smijemo da pijemo vodu, ne možemo da sadimo, podzemni tokovi vode su zatrovani već 45 godina.”

Mještanin Srpske Drago Terzić, ovako slika život pored bazena crvenog mulja i u okolini Kombinata aluminijuma. Gomilom smeća i napuštenim kućama počinje deveti kilometar od centra Podgorice, putem do zetskih naselja u blizini nekadašnjeg giganta crnogorske industrije, koji je u socijalističko doba knjižio i do jedan odsto svjetske proizvodnje lakog metala, ne mareći za teške posljedice po okolinu. Takve proizvodnje odavno nema, ali se ekološka šteta nastavlja.

Bazenima crvenog mulja, neriješenim crnim ekološkim tačkama, može se prići bez problema, jer nema nikakvog obezbjeđenja tog prostora, kao ni stražara koji bi upozorio na opasnost. Na dvije lokacije neposredno uz KAP odloženo je oko sedam i po miliona tona opasne materije. Jedan bazen ima nepropusno dno, dok je drugi bez zaštite, te se zemljište i podzemne vode stalno zagađuju teškim metalima i kancerogenim česticama.

Terzić, stari ekološki aktivista, i njegov prvi komšija Boro Lazović kažu da, kad dune jači vjetar, sa bazena počinje da se diže prašina i nastaje haos. Zatvore se u kuće i čekaju da prođe. Uvjeravaju i da je dio Morače koji se nalazi u blizini KAP-a potpuno zatrovan, da uopšte nema ribe.

,,Taj ko kaže da je ova voda iz Morače i Skadarskog jezera dobra, radi protiv svoje familije i truje sopstveni narod znajući da je voda otrovna. To je pokušaj ubistva sa predumišljajem“, ističe Terzić.

Dijana Milev Čavor iz Green Home objašnjava da crveni mulj, kao nusproizvod prerade boksita i glavni materijal za elektrohemijsku proizvodnju aluminijuma, može da izazove ekološku katastrofu.

Prema istraživanju ,,Zagađenje Skadarskog jezera” koje je još 2012. godine uradio Green home najozbiljniji izvor zagađenja Skadarskog jezera su otpadne vode, koje nastaju u toku tehničko-tehnoloških procesa u Kombinatu aluminijuma Podgorica. Ove vode sadrže toksične i opasne materije.

U studiji piše da je, tokom više decenija rada KAP-a, stvoreno i oko 325 hiljada kubika čvrstog otpada, koji je deponovan na odlagalište i klasifikovan kao opasan, zbog sadržaja fluorida, nikla, hroma, bakra, kadmijuma, cinka, arsena, žive, cijanida...

„Nađene su značajne koncentracije opasnih i štetnih materija koje su prodrle u zemljište i podzemne vode“- piše u Studiji.

Prašina crvenog mulja, ako je suva, pojašnjava Milev Čavor, može vjetrom da se raznosi na veće udaljenosti, na obradivo zemljište i da ugrožava zdravlje stanovništva.

„Jedna od mjera za sprečavanje migracije ove prašine je redovno polivanje vodom bazena sa muljem. Ali to omogućava stvaranje procjednih tečnosti i njihovu penetraciju u zemljište i podzemne vode“, kaže ona.

I drugi, uključujući i Centar za ekotoksikološka ispitivanja (CETI) godinama upozoravaju na opasnost zagađenja podzemnih voda i zemljišta oko KAP-a, vlasti ne preduzimaju adekvatne mjere, pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Uprkos zajmu od 50 miliona eura, koji je još prije pet godina odobrila Svjetska banka (CB), da se, između ostalog, riješi problem ovih bazena i deponije čvrstog otpada u okviru KAP-a, taj projekat je i dalje na samom početku.

Galop: Ovo još nijesam čula

I rok za izdavanje integrisane dozvole (IPPC) KAP-u istekao je 1. januara 2018. godine. Ove dozvole su uslov u pregovorima za ulazak Crne Gore u Evropsku uniju. IPPC je jedna od ključnih direktiva EU u oblasti zaštite životne sredine i njome je predviđeno da operateri industrijskih postrojenja moraju pokazati da sistemski primjenjuju najbolje dostupne tehnike radi sprečavanja i nadzora zagađenja.

Potpuno nespremni za to, umjesto konkretnih poteza, vlasti od Brisela pokušavaju da izmole novi rok – čak do 2030. godine. Postupak dobijanja, odnosno izdavanja integrisane dozvole u međuvremenu je i formalno prekinut, uz obrazloženje da postoje neriješeni imovinsko pravni odnosi između KAP-a u stečaju i sadašnjeg vlasnika nikšićkog Uniproma.

Crna Gora ne može uvoditi amandmane na pravila ili politiku Evropske unije (EU), remetiti njihovo funkcionisanje ili dovesti do neprikladnog narušavanja konkurencije, poručili su ovim povodom za CIN- CG iz Brisela, u odgovorima proslijeđenim posredstvom Delegacije Evropske komisije u Crnoj Gori.

Na pitanje šta misle o zahtjevu Crne Gore za odlaganje primjene Direktive, iz Evropske komisije su procijenili ,,da će biti potrebne dodatne detaljne informacije prije nego što EU zauzme stav o tome”.

,,EU podsjeća na svoj opšti pregovarački stav da su prelazne mjere izuzetne, vremenski i obimom ograničene, i praćene planom koji ima jasno definisane faze. Stoga, prelazni periodi nisu razmatrani u ovoj fazi, ali će biti dio pristupnog sporazuma, ako se slože sve države članice, uključujući i njihovo trajanje, a sve na bazi pouzdanih planova za usklađivanje", piše u odgovoru Evropske komisije za CIN-CG.

Do tada, kažu, očekuju da Crna Gora nastavi sa usklađivanjem i primjenom akata, uključujući i tu Direktivu.

“Evropska unija uzima u obzir da Crna Gora planira da u 2019.g. usvoji posebne planove primjene iz Direktive i podvlači da je to preduslov za dalji posao na prelaznim periodima”, dodaje se u odgovoru Brisela.

Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORT) za CIN-CG kažu da su, nakon što je otvoreno poglavlje 27, tražili prelazni period za primjenu IPPC direktive o industrijskim emisijama, te da su slične zahtjeve imale i ostale zemlje regiona u procesu pristupanja EU.

Ekspertkinja EU i ekološka aktivistkinja engleskog Bankwatch-a Pipa Galop je za CIN-CG ocijenila da je potpuno neprihvatljivo odugovlačenje do 2030. godine, da su standardi relativno strogi, te da je pitanje koliko će se to dozvoljavati Crnoj Gori.

“Znam da je Hrvatska tražila odlaganje Direktive na par godina, ali ovo je najduži period za koji sam čula, ne vidim razlog za to", navela je Galop.

Što se tiče zajma Svjetske banke, ona ocjenjuje kako je nevjerovatno koliko se malo radi na rješavanju problema bazena crvenog mulja, koliko se mijenjaju planovi, te koliko SB izbjegava da govori o tome.

"S druge strane vjerovatno još nijesu ispunjeni uslovi da se taj kredit oslobodi i koristi, a banka nije u žurbi, jer njima je svejedno kad će to biti, ali sa ljudskog i ekološkog aspekta to je apsolutno neprihvatljivo i mi ćemo ih pritiskati da se bave time", izjavila je Galop.

Trovanje ,,u izviđaju”

Crnogorsko tužilaštvo je, u međuvremenu, počelo da ispituje čija je krivica što se, prošle godine u septembru i oktobru, po ko zna koji put, podigla prašina sa bazena crvenog mulja i dodatno zagadila okolna naselja. Potvrđujući za CIN-CG, da su reagovali na prijavu Ekološke inspekcije i mještana Zete, rekli su da je formiran predmet u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici i da se ,,postupak nalazi u fazi izviđaja”.

Beranska firma Wag – Kolektor je od februara 2016. godine vlasnik bazena crvenog mulja. Tada ih je  prodao DOO Politropus Alternative Tivat, koji je bazene ranije kupio od KAP-a. Inspekcija je tražila od beranskog preduzeća da se na kompletnom obodu bazena instaliraju funkcionalne prskalice za orošavanje bazena, jer sav prostor nije pokriven sistemom navodnjavanja.

„Da se izvrši bušenje i aktiviranje trećeg bunara za navodnjavanje plaža bazena, radi obezbjeđivanja dovoljne vlažnosti površine plaža u cilju sprečavanja emisije crvene prašine, jer količine vode iz dva postojeća bunara nijesu dovoljne“, navedeno je iz inspekcije.

Siniša Jevrić, jedan od osnivača firme Wag – Kolektor u razgovoru za CIN-CG tvrdi da će do polovine godine realizovati sve zahtjeve inspekcije, odnosno da planira da osposobi i treći bunar do maja ili juna.

Simbolične kazne nijesu dovoljan motiv za investiranje u zaštitu životne sredine. Inspekcija je do sada zbog neizvršavanja naloga, pored kazne od 7.500 eura, pred podgoričkim Sudom za prekršaje pokrenula postupak protiv beranske firme, u martu prošle godine. Sud je u oktobru izrekao kaznu preduzeću od 300 eura. Vlasnik je kažnjen ,,čitavih” 30 eura.

Inspekcija sada ispituje i da li se prije nekoliko dana živa soda izlila u Moraču iz KAP-a, a nedavno je utvrdila da se izvjesna količina lužine ulila u kanal otpadnih voda tog preduzeća. Sa ove neuralgične tačke po životnu sredinu, jednostavno nema dobrih vijesti.

Jači zemljotres mogao bi izazvati izlivanje mulja

Da život u naseljima oko KAP-a nema perspektivu, konstatovala je još 2004. godine vještak toksikološke struke i tadašnja direktorica CETI-a Ana Mišurović, ocjenjujući kvalitet zemljišta u naseljima u blizini bazena crvenog mulja. U njenom nalazu piše da supstance kojima su neprestano izloženi stanovnici naselja u okolini KAP-a mogu prouzrokovati veoma teška oboljenja, zavisno od ukupnog dnevnog unosa pojedinih toksikanata preko vazduha, vode, namirnica...

Kada je prije devet godina na sjeveru Mađarske popustila brana jednog, znatno većeg i aktivnog bazena sa crvenim muljem poginulo je devet osoba, povrijeđeno više stotina, a ogromno područje je zatrovano.

Mišurović je za CIN-CG ocijenila da i danas postoji mogućnost da se crveni mulj iz kruga KAP-a izlije iz bazena u slučaju jakog zemljotresa, ili ukoliko bi popustila konstrukcija.

“Unutra se nalazi alkalna sredina, zavisi u kojoj mjeri se ocijedila i da li se ocijedila. Mislim da ispitivanja o tome koliko bi to bilo opasno, niko ne obavlja,”, navela je ona.

Kvalitet zemljišta i podzemnih voda oko KAP-a CETI je ispitivao i kasnije. Izvještaji iz 2016. i 2017. godine, koje je dobio CIN-CG, govore da napretka nema.

„Prema rezultatima fizičko-hemijske analize, uzorak podzemne vode uzorkovan na lokaciji KAP-a u stečaju ne odgovara nijednoj od klasa Uredbe o klasifikaciji i kategorizaciji površinskih i podzemnih voda zbog povećane mutnoće, sadržaja suspendovanih materija, nitrita, cinka, cijanida, ortofosfata i amonijum jona“, piše u jednom od izvještaja CETI iz 2016.godine.

Samo u jednom dokumentu s kraja decembra 2017. godine, stoji da se podzemne vode mogu koristiti za piće nakon određene obrade. U ostalim mjesecima, ove podzemne vode ne odgovaraju nijednoj od klasa zbog povećane mutnoće i prisustva teških metala.

Tokom 2016. i 2017. CETI je više puta analizirao zemljišta oko KAP-a i u svakom izvještaju je utvrđeno da ne odgovara uslovima Pravilnika o dozvoljenim količinama opasnih i štetnih materija u zemljištu zbog povećanog sadržaja hroma, nikla, fluora, policikličnih aromatičnih ugljovodonika…

I u informaciji o stanju životne sredine za 2017. godinu koji je uradila Agencija za zaštitu životne sredine se, između ostalog, u ispitivanjima zemljišta u selu Srpska, koji se nalazi uz KAP, navodi da je povećan sadržaj pronađenih štetnih materija povezanih sa radom Kombinata.

Sumnje u česte transakcije sa bazenima

Direktor nevladine organizacije OZON Aleksandar Perović, ocjenjuje da je neprihvatljivo ćutanje institucija o problemu zagađenja ,,koji bi mogao biti poguban za stanovništvo koje živi u okolini KAP-a”.

„Okolnosti se vremenom samo komplikuju, u kontekstu promjena vlasništva, nejasne podjele nadležnosti u okviru samog KAP-a, odvajanja bazena crvenog mulja od industrijskog kompleksa, koji je takođe bio dio neuspješne privatizacije. Taoci su građani i to područje“, ocijenio je Perović, za CIN-CG.

Naglašavajući da su elaborati i studije kojim je trebalo da započne rješavanje ekološkog problema novcem Svjetske banke ostali samo mrtvo slovo na papiru, Perović ističe da su bazeni sa crvenim muljem još jedan primjer kako ne bi trebalo izvoditi privatizaciju.

„Nije bilo logično da se jedna istorijska crna tačka, kakvi su bazeni, odvoji od matičnog industrijskog kompleksa KAP-a i da se da u vlasništvo nekom drugom“, ocijenio je on.

Firma koja je prvobitno privatizovala bazene, prema njegovim riječima, imala je plan da taj materijal prerađuje u građevinske podloge, kako bi ga izvozila i upotrebljavala za izgradnju saobraćajnica i slično.

„Nažalost stvoren je ambijent da investitor nije mogao da pribavi potrebne saglasnosti i on je odustao. Pod sumnjivim okolnostima došlo je do transakcije da takav objekat završi u vlasništvu firme iz Berana koja se nikad nije bavila ovim poslovima, kao i nijedna druga u Crnoj Gori”, rekao je on.

Perović tvrdi da je javna tajna, da je jedini interes i motiv te privatizacije bio da se mulj opet preproda državi i da se u tom procesu svi ugrade, pa da opet bude dio KAP-a ili državna svojina.

„Ta firma nije sposobna ni finansijski, ni ekspertski da sanira bazene i upravlja njima“, kategoričan je Perović.

Iz WEG Kolektora su za CIN CG, međutim, rekli kako planiraju da do polovine ove godine opet pokrenu preradu crvenog mulja u konzorcijumu sa njemačkim partnerom.

Jevrić je, za CIN-CG, negirao da namjerava da ikome proda bazene, ali i potvrdio da ga je tužilaštvo zvalo da da izjavu oko podizanja crvene prašine krajem prošle godine.

,,To vam je isto kao kad se podigne prašina sa asfalta... Ovo što ja radim ide u prilog svima”, rekao je on, što je potpuno u skladu sa zaprijećenom kaznom od 30 eura.

MORT: Obaveze važe i bez dozvole

U Vladinoj informaciji iz 2017. godine piše da je tehnologija KAP-a zastarjela, te da neće biti u stanju da za period koji je kraći od deset godina u svojim proizvodnim procesima primijeni evropske standarde.

U MORT-u kažu da rade na specifičnom planu implementacije Direktive, koji je poslat na prevod, nakon čega će biti proslijeđen EK. Neposjedovanje integrisane dozvole, kako ističu, ni u jednom trenutku ne oslobađa operatera postrojenja od zahtjeva utvrđenih drugim propisima koji se odnose na zaštitu životne sredine.

,,Rješavanje pitanja remedijacije na dvije lokacije vezane za KAP je veoma kompleksno, ne samo zbog ekoloških i pitanja bezbjednosti i zaštite od rizika, već i zbog tekućeg stečajnog postupka koji se vodi nad KAP-om, vlasništva nad bazenima crvenog mulja, a sve u cilju zadovoljenja kriterijuma i procedura Svjetske banke...", piše u odgovoru MORT-a.

Jednom će zagađivać morati da plaća

Ekološka inspekcija je, u martu prošle godine, tražila pokretanje prekršajnog postupka protiv KAP-a u stečaju i stečajnog upravnika Veselina Perišića zbog nepribavljanja dozvole.

Sudovi su ih, međutim, pravosnažno oslobodili krivice, kako saznaje CIN CG, jer za to ne bi trebalo da odgovara stečajni upravnik, već sadašnji vlasnik KAP-a- nikšićka firma Uniprom Veselina Pejovića.

Iz Uniproma nijesu odgovorili na pitanja CIN CG-a šta rade i planiraju da urade da zaštite životnu sredinu od procesa koji se obavljaju u KAP-u i da li će i kada tražiti pribavljanje integrisane dozvole.

U Zakonu o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađivanja životne sredine piše da se dozvola izdaje na određeno vrijeme, a najduže na deset godina. Propisane su i novčane kazne za rad bez dozvole Agencije i to od 5.000 do 15.000 eura za pravno i 500 do 1.000 eura za odgovorno lice.

Predviđena je i mogućnost izricanja zabrane obnavljanja djelatnosti od mjesec do godinu dana.

Vlada je nedavno utvrdila i novi predlog zakona o industrijskim emisijama, kojim se uvodi načelo „zagađivač plaća”. Predviđene su nešto veće novčane kazne od 5.000 do 40.000 eura za pravno lice, ako, između ostalog, počne s radom postrojenje bez dozvole, ako jednom godišnje ne bude dostavljalo rezultate mjerenja, ako organu uprave ne dostavlja podatke o rezultatima monitoringa emisija zemljišta, vazduha, vode, mora i ostalih segmenata životne sredine.

Maja BORIČIĆ

U Crnoj Gori je zakonom zabranjeno svako pregrađivanje, ali albanska strana ne želi da ukloni metalne konstrukcije isprepletane mrežom na rijeci kod Skadra i ovaj “tradicionalni” lov takozvanim daljanima daje koncesionarima. Nestala je jesetra, a ugrožen je i opstanak jegulje, cipole, kuble…

„Osjetilo se po zvuku. Noć je bila i samo su rekli: “Diži!” Trebalo nam je od jutra do sjutra uveče da se izvadi. Nijesmo znali šta da radimo sa tolikom ribom. Slali smo do Dubrovnika da se prodaje…”

Jedan od najiskusnijih crnogorskih ribara Dželal Hodžić, sa sjetom priča o noći između 20. i 21. oktobra 1971. godine, kada je samo jedna kalimera na Bojani ulovila 23 tone ribe.

„To je bilo moguće. Riba je migrirala da bi išla na mriještenje”, kaže Hodžić koji je i izvršni direktor nevladine organizacije Zeleni korak.

O snazi jata koje migrira, ali i o nekadašnjem bogatstvu ribljeg fonda u Skadarskom jezeru, crnogorski ribari danas mogu samo da se prisjećaju. Metalne konstrukcije isprepletane običnim ribarskim mrežama, postavljene širinom cijelog korita rijeke Bojane u Skadru sprečavaju migraciju ribe u oba smjera i vraćaju u surovu realnost.

Mreže su postavljenje u obliku latiničnog slova “V” što jata tjera pravo u zamku, odakle ih ribari love improvizovanim kalimerama. Da su te pregrade, ili daljani, kako ih u Albaniji zovu, jedan od glavnih razloga što je u jezeru iz godine u godinu manje migratornih vrsta, već duže ukazuju crnogorski ribari i ekolozi.

U krajnjem, napominju, to može dovesti do ekološke katastrofe i nestajanja pojedinih vrsta, kao što je slučaj sa jadranskom jesetrom, koje od osamdesetih godina prošlog vijeka nema u Skadarskom jezeru.

Crnogorski ribari smanjenje ulova skakavice, cipola i sličnih vrsta, koje uzvodno rijekom Bojanom migriraju iz mora u Skadarsko jezero radi mriještenja, smatraju dramatičnim. Pregrađivanje, takođe, loše utiče na ionako ugroženu jegulju po kojoj je Skadarsko jezero poznato, a koja u svom reproduktivnom periodu prelazi nevjerovatan put do Sargaškog mora.

Iako zajednička, ribarska politika Evrope ostavlja državama da pojedinačno regulišu slatkovodno ribarstvo. Nesmetana migracija riba, ili zabrana pregrađivanja, podrazumijevano je pravilo svakog evropskog dokumenta i dobra praksa na koju se oslanjaju kreatori politika.

Daljane, kao tradicionalni alat za ribolov, u Albaniji koriste vjekovima. Kroz različite periode uvijek je bio veliki interes posjedovati ovo lovište. Prije više od pola vijeka koristilo se i za industrijski izlov.

Svjedočanstva i studije pokazuju da su do kasnih 80-tih i sredine 90-tih albanske vlasti kontrolisale rad tih „vrata” na Bojani, da bi poslije dramatičnih društvenih i političkih događaja i promjena u Albaniji uslijedio period potpuno zatvorenog prolaza koji su, bez institucionalnog nadzora, koristile lokalne albanske porodice.

Danas su daljani u rukama koncesionara, a pod prismotrom nadležnih službi i inspekcija. Pravila su utvrđena zakonom, ali, prema svjedočenju pojedinaca, mogućnosti zloupotrebe i dalje su velike. Stanovnici Skadra o tome nerado govore, naviknuti na to da je mreža, gotovo uvijek - razapeta.

Daljane smo obišli u avgustu, kada, prema zakonu prolaz mora biti otvoren. Uklonjeni djelovi metalne konstrukcije to su i potvrđivali, ali ne i razapeta kalimera koja je visila u vazduhu. Nekoliko dana kasnije, mrežu nijesmo zatekli, a naše pokušaje da zabilježimo kamerom taj dio rijeke spriječila su dva mladića koji su prišli čamcem i zaprijetili da ne smijemo da snimamo privatni posjed.

[youtube v="bK0zF7ZoZ-o"]

Sve po zakonu, a ribe je sve manje 

U albanskoj Vladi tvrde da se posljednjih godina ovim ribarskim alatom upravlja isključivo po zakonu. „A zakon je vrlo jasan”, ističe Roland Kristo, zamjenik ministra poljoprivrede u albanskoj Vladi.

„Dva su osnovna principa koja moramo da poštujemo. Prvi je vrijeme kada bi daljani trebalo da budu otvoreni, da nemaju nikakvu vrstu mreža i da riba može slobodno da se kreće. Drugi, dimenzija otvora u mrežama i mreže koje se stavljaju na daljane”, objašnjava on u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore i Balkansku istraživačku mrežu (CIN-CG/BIRN).

Prema Zakonu o ribarstvu Albanije, daljani na Bojani moraju biti otvoreni od 15. marta do 31. avgusta, da bi u drugoj polovini godine bili zatvoreni. Koncesija se dobija na dvije godine, a aktuelni koncesionar se, tvrde, pridržava pravila, o čemu brine Organizacija za menadžment  i čuvanje Skadarskog jezera.

„Daljani nijesu od danas, to je tradicija. Od 2016. u nadležnosti su naše organizacije. Oni su pola godine otvoreni, a onda zatvoreni. I u tih šest mjeseci kada su zatvoreni ima dana kada bi trebalo da bude otvoreno. Ove dane mi kontrolišemo. Mi to ne radimo, „na sreću”, ili kako bi favorizovali nekoga. Samo želimo da pružimo podršku umnožavanju ribe na Skadarskom jezeru”, objašnjava čelni čovjek te organizacije Arijan Cinari.

Ulog je, vjeruje on, preveliki da bi se neko usudio da krši propise. „Mislim da nema takvih junaka koji bi rizikovali licencu zbog dana, dva, ili sedmicu krivolova”, kaže Cinari.

Da takva pravila ne doprinose mnogo obnavljanju ribljeg fonda objašnjava ihtiolog Danilo Mrdak. On opisuje suštinu samog alata, a to je da ribu zaustavi i ulovi upravo u vrijeme migracije.

„Ja ne poznajem njihove pravilnike i ne znam koje to doba kad su rešetke zatvorene, ali pretpostavljam da je to polovina godine kad se dešava migracija. Jer, nije niko lud da te uređaje drži zatvorene kad riba ne migrira”, kaže Mrdak. On i crnogorski ribari nemaju dilemu: daljani su glavni razlog zbog kojeg skakavica ne ulazi u Skadarsko jezero i zbog čega cipole i kuble skoro da nema.

„Albanci su zatvorili jezero, ne može đa'olji zalak proć. Još iz vremena Envera Hodže se to zatvara i lovi i ne dozvoljavaju ovamo ribi... Nemamo ništa ove godine; gambora, lice…  ničega. Nekad štapovima, sada mrežama. Jedino malo kuble”, kaže za CIN-CG/BIRN Marko Mašanović, član Udruženja profesionalnih ribara Ulcinja.

Precizna statistika ulova za posljednjih 40 godina ne postoji. Kada je propala društvena kompanija „Industriaimport” koja je upravljala ribarstvom na jezeru i zatvaranjem fabrike „Ribarstvo” u Rijeci Crnojevića, nestao je jedini pouzdani registar ulova na Skadarskom jezeru. Relativno pouzdani podaci za ulov u periodu 1947 – 1976. ukazuju da je u tom periodu iz godine u godinu dramatično opadao ulov vrsta koje migriraju iz mora u jezero.

„U poslednjih 50 godina nije varirala samo ukupna količina ulova, varirirao je i udio pojedinih vrsta u ukupnom ulovu. Ovo se naročito odnosi na dvije od četiri najvažnije vrste (kubla i skobalj), kao i na zastupljenost nekih vrsta koje za ribarstvo nijesu interesantne (jegulja, ljolja, skakavica, klijen, pastrmka i jesetra)”, navodi se u studiji Procjena uticaja na životnu sredinu brana na Morači na riblju faunu rijeke Morače i Skadarskog jezera (Danilo Mrdak, 2009). Njen autor ni nakon decenije nema dilemu.

„Ne postoji drugi razlog zašto skakavica, odnosno cipol ne ulazi i nema je više u količinama na koje su navikli ribolovci, u Skadarskom jezeru. Ne postoji drugi razlog zašto nema kuble. Otkad je u Albaniju stigla demokratija, naši ribolovci su u konstantnom problemu, jer imamo stalno smanjenje ulova... Jedino u godinama kada je nivo vode iznad rešetaka uspije nešto da prođe... Ali zavisimo od boga“, kaže Mrdak.

S obzirom na to da je Skadarsko jezero zajednička teritorija dvije države, ono mora biti i zajednička briga i interes. Pravila između dvije zemlje se moraju uskladiti. Crnogorski zakon o slatkovodnom ribarstvu ,usvojen u martu prošle godine, prepoznaje alate i opremu za ribolov. On, za razliku od albanskog, članom 19 zabranjuje bilo kakvo pregrađivanje vode stalnim ili privremenim postrojenjima koja onemogućavaju slobodan prolaz ribe i drugim vodenih organizama.

„Istina da taj problem postoji odavno i da se pokušava riješiti. Mi smo zasebno pokrenuli inicijativu na zajedničkoj sjednici dvije vlade 3. jula prošle godine i predložili da mu se pristupi sistematično, a ne “ad hok”. Treba napraviti sporazum o upravljanju resursima u jezeru i Bojani”, kaže Slavica Pavlović iz crnogorskog Ministarstva poljoprivrede.

Crna Gora će tražiti da se kroz treću fazu projekta Očuvanje i održivo korišćenje Ohridskog, Prespanskog i Skadarskog jezera, koje sprovodi njemačka organizacija GIZ napravi naučna procjena o tome da li i na koji način brane na Bojani utiču na smanjenje populacije.

„Evidentno je da postoji smanjenje cipole i kuble i treba doći do preciznih podataka kako bismo pripremili plan za upravljanje jezerom. Sve što onemogućava nesmetano kretanje ribe je zabranjeno. Slatkovodno ribarstvo načelno je pitanje nacionalnog nivoa, ali ako se ono manifestuje i van granica, mora se rješavati određenim sporazumima i moraju postojati jasna pravila - jedna zemlja ne može da trpi zbog negativnih odluka druge”, kategorična je Pavlović.

Jegulja na crvenoj listi

Posebno je važno zaštititi jegulju, koja je od 2010. godine na IUCN, The International Union for Conservation of Nature, crvenoj listi ugroženih vrsta.

Jasne su i preporuke Evropske unije i Generalne komisije za ribarstvo u Mediteranu za stalnim monitoringom jegulje. Nalazi se na Anex-u III Barcelonske konvencije, a postoji posebna EU direktiva o jegulji (EC No. 1100/2007). Ribarski podaci ukazuju da je na istorijskom minimumu.

https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=LEGISSUM:02020101_1

„Moramo da imamo zajednički pristup. Da napravimo zajednički plan upravljanja jeguljom kao resursom. Kad ona u februaru, martu, aprilu dođe kao mlađ, može da uđe u Bojanu i naš sistem se puni, ali problem je što joj ne dozvoljavamo da ode”, kaže ihtiolog Danilo Mrdak.

„Nje ima u čitavoj Evropi. Mnogo je više na atlantskoj obali, tako da je ovo malo što sprečavamo “kap u moru”. Ali nije u redu da mi ubiramo benefite dobrog broja na atlantskoj obali, a da nas bude baš briga, ne znamo je li nam mlađ jegulje iz Španije, Albanije, Grčke. Mi uzimamo dobar ulov sa raznih strana, ali ne puštamo 40 odsto da se vrati i pokuša da se izmrijesti.”

Da je jegulje u jezeru iz godine u godinu sve manje potvrđuje Nikola Vujanović koji već deset godina zabacuje vrše, tradicionalne mrežaste zamke za jegulje.

„Sve više novih alata i znanja potrebno je da bi se nešto uhvatilo. Sjećam se kada sam počinjao, lovio sam deset puta više nego sad,” kaže Nikola govoreći o periodu od prije petnaestak godina.

Kao razlog opadanja količine jegulje u jezeru, između ostalog, navodi i pregrade na Bojani: „One zaustavljaju sve što krene na jednu ili drugu stranu rijeke. Tako, sva jegulja koja na jesen krene na mriješćenje ka moru biva uhvaćena u njihove mreže. To se mora odraziti na opšte stanje”, objašnjava on.

U albanskoj Vladi odbacuju takve tvrdnje: „Jegulja je ugrožena u cijelom svijetu, razloge je teško naći”, kaže Roland Kristo, zamjenik ministra poljoprivrede u albanskoj Vladi. „Činjenica je da jegulja nema manje samo kod nas. Manje je i u Sredozemnom moru. A što se tiče izvoza, ni Albanija ni Crna Gora ne mogu da je izvoze u zemlje Evrope, jer je zabranjeno da zemlje EU kupuju jegulju iz zemalja izvan Unije, a crnogorsko i albansko su mala tržišta “, objašnjava Kristo i dodaje da nikome nije u interesu da radi protivzakonito.

Što se tiče odnosa dvije strane Skadarskog jezera, Crnoj Gori se zamjera zbog zagađenja, krivolova, nepoštovanja brojnih utvrđenih pravila. Koce, tradicionalni način lova jegulja u Crnoj Gori, u Albaniji je zabranjen.

„Utvrdili smo da se pod vodu stavljaju dva ili tri reda mreža, a širina od deset metara koliko smo inicijalno dozvolili, stigla je do sto metara i tada smo rekli “stop”. U to se, međutim, tokom snimanja u Skadru, nijesmo uvjerili. Arijan Cinari nam je ljetos objasnio da njihova Organizacija uklanja nelegalne alatke iz jezera i da će posao biti završen za nekoliko dana. Ni mjesec kasnije to se nije desilo.

Ekološkinja Dijana Beko objašnjava da su jegulje ugrožene zagađenjem, krivolovom i klimatskim promjenama. Na pitanje o uticaju dajlana, diplomatski odgovara:

„Upravljanje branom, po propisima ili ne, značajno utiče na broj i vrste ribe. Ako se dobro upravlja utiče na ribu, ako ne, to se odražava na ribu i život u Skadarskom jezeru”.

Problem pominju, ali ga ne rješavaju

Postoje brojna pitanja koja dvije strane moraju da usklade i riješe zbog održivog upravljanja ribarstvom. Problem rešetaka na rijeci Bojani više puta je pominjan na sastancima, seminarima i radionicama na kojima su se sastajale albanska, makedonska i crnogorska strana u okviru projekta GIZ-a.

Održivo upravljanje ribarstvom Prespanskog, Ohridskog i Skadarskog jezera je moguće, ali nikada nije inicirano. Rezultat tih razgovora je ukazao da bi ovaj problem trebalo rješavati na višem nivou između država. To je međudržavni problem koji se ne može riješiti razgovorima između ribara, ribarskih društava ili ihtiologa.

Da su „krivolov i upotreba nedozvoljenih sredstava za izlov ribe u rijeci Bojani, naročito korišćenje zamki za ribe, negativno uticali na migratorne vrste riba u jezeru”, konstatovano je i u Planu upravljanja Skadarskim jezerom u Albaniji. U studiji koju su pod pokroviteljstvom EU pripremile albanske, crnogorske i međunarodne organizacije navedeno je i da upravljanje ribljim fondom u jezeru dodatno pogoršava nedostatak efikasnog prekograničnog planiranja.

Iz Nacionalnih parkova Crne Gore napominju da bi u narednom periodu trebalo sprovesti ciljano istraživanje koje će dati precizne podatke o brojnosti migratornih riba u Skadarskom jezeru, a nakon toga oformiti međudržavnu komisiju sastavljenu od ihtiologa, predstavnika ribarskih udruženja, Nacionalnog parka, koja bi obišla lokacije gdje postoje rešetke na Bojani i koja bi dala mišljenje o stanju na terenu, obimu problema i nakon toga na nivou ministarstava poljoprivrede, a možda i na nivou visokih državnih predstavnika dvije zemlje razgovarati o rješavanju problema.

U crnogorskom ministarstvu će upravo to i da zahtijevaju.

„Zahtjev sa naše strane će biti da nauka odgovori, da li i na koji način rešetke utiču na smanjenje populacije ”, kaže Slavica Pavlović.

Punila se kasa duždu i sultanu

Vrijednost jezera i sliva Bojane izuzetna je u ekonomskom smislu. Kroz istoriju je pokušano regulisanje korišćenja daljana. Zapisano je da je 1908. godine opština Skadar od toga zarađivala 36 hiljada francuskih franaka, što je bio veliki novac.

Novinar i publicista Mustafa Canka priča kako je kroz istoriju taj prostor uvijek bio interesantan: „Ako vi znate da se na tom prostoru može stalno loviti, da je stalna migracija ribe, onda znate i vrijednost toga. U katastru Skadra iz 1416. godine upisani su daljani. Lovišta se nalaze u katastru opštine Skadar. Imate tačno tamo zabilježeno kome pripadaju. Ona su mogla biti uzeta u zakup, godišnja naknada se određivala, kao i ukupna zarada države. Govorilo se da Mlečanima donosi profit, a kada su Osmanlije zauzele Skadar pričalo se da one donose značajan prihod. To je išlo u državnu kasu, kod sultana. Cijeli prostor je uvijek bio interesantan i valorizovao se, kako bismo danas rekli.”

On napominje da je za vrijeme Knjaževine Crne Gore postojao ugovor sa Skadarskim sandžakatom o tome da se tri dana u godini, kada migriraju jegulja i skakavica podignu pregrade da bi i Ulcinjani mogli da love.

Irena RAŠOVIĆ
autorka je novinarka RTCG

Ukoliko se nešto ne preduzme, Crna Gora će ostati bez čuvenog ostrva koje se prostire na 515 hektara i bez kilometara najljepših pjeskovitih plaža, što bi dovelo do katastrofalnih ekoloških posljedica za rijetke vrste biljaka, riba i ptica, ali i nanijelo ogromnu štetu turizmu.

Ulcinjanin Šućurija Kahari je do 1979. godine plovio svjetskim morima. Nakon ženidbe, vratio se u rodni grad i zaposlio u turističkom naselju na ostrvu trouglastog oblika – Adi. Dvije strane zapljuskuje rijeka Bojana, a južni dio ostrva, dužine 2,9 kilometara je predivna pjeskovita plaža na obali Jadranskog mora.

„Kućica gdje sam izdavao mobilijar za plažu, bila je udaljena 85 metara od mora. Danas je nema, jer bi bila u vodi. I plaža se smanjila za 85 metara“, kaže 76-ogodišnji Ulcinjanin.

Njegovu priču potvrđuje i dugogodišnji turistički vodič i publicista Ismet Karamanaga. „Popularni restoran ‘Disko’ bio je stotinak metara od mora, a danas je bukvalno u vodi. Ne znam da li će naredne generacije doživjeti da vide plažu na Adi”, kaže Karamanaga, koji je osamdesetih godina prošlog vijeka radio na ostrvu.

Crnogorski đaci uče da je površina njihove zemlje 13.812 kvadratnih kilometara. Ali, teritorija se svakodnevno smanjuje. Erozija nagriza najljepši dio, plaže na Jadranu. Tome doprinose i aktivnosti ljudi.

Pored alarmantne situacije na Adi, zbog intenzivne gradnje posljednjih godina Crnoj Gori već sada nedostaje oko 200.000 kvadrata plaža. Posebno su ugrožena mjesta gdje su investitori u zaleđu zatvorili ili preusmjerili potoke koji su „prihranjivali“ plaže pijeskom i šljunkom.

Mjere i koraci koji se preduzimaju da se taj proces zaustavi su još sporadični i nedovoljni, pokazuje istraživanje Balkanske istraživačke mreže (BIRN) i Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG)

Proces sužavanja, već se može vidjeti golim okom, jer je zahvatio i istočni dio Velike plaže, koja vodi od Ade prema Ulcinju. „Za sve nas u Crnoj Gori, a posebno za Ulcinj, čiji su najveći resurs upravo pjeskovite plaže, ovo bi trebalo da bude alarm“, kaže direktor lokalne Turističke organizacije Fatmir Đeka.

Nestajanje Ade proizvodi i druge ozbiljne posljedice. Šira okolina ušća Bojane jedinstveni je ekosistem. Na Velikoj plaži i Adi raste oko 500 vrsta biljaka, od kojih su 23 zakonom zaštićene. Procjenjuje se da ima oko 250 vrsta ptica. Većina je zaštićena nacionalnom regulativom, a 57 se nalazi na Ptičijoj direktivi - dokumentu EU iz 1979. godine koji definiše standarde zaštite i očuvanja divljih ptica i staništa. To je glavno sredstvo EU za zaštitu prirode u zemljama koje su kandidati za prijem.

Na ovom području registrovano je 107 vrsta ribe. Delta Bojane predstavlja jednu od posljednjih zona u Mediteranu sa očuvanom vegetacijom psamofita, biljaka koje rastu na suvim pjeskovitim područjima, uz ostala staništa u zaleđu,  koja imaju međunarodni značaj.

Veći dio Bojane predstavlja međudržavni vodotok. Područje Skadarskog jezera i rijeke Bojane je na albanskoj strani uvršteno na Ramsarsku listu, međunarodnu konvenciju iz 1971. godine o zaštiti močvara. Po količini vode koju unosi u more, Bojana je na trećem mjestu na evropskom dijelu Mediterana.

Ravnotežu su prvo poremetile brane u Albaniji

Stara je istina, da se u načinu na koji je nešto stvoreno krije mogućnost za njegovo uništenje. Prema istorijskim podacima, 1858. godine na ušću Bojane u more potonuo je brod „Merito“, vlasništvo Antuna Alegretija iz Trogira, kojim je upravljao kapetan Naporeli. Brodska olupina je zajedno sa dva obližnja otoka zadržavala rječne nanose i formirala ostrvo koje je počelo da se nazire 1882. godine.

Dokumenta iz Arhiva u Skadru pokazuju da je tokom zime 1858/59. godine Drim promijenio tok i od tada se jedan krak uliva u Bojanu. On ima dominantan uticaj na hidrološke karakteristike Bojane. Formiraju ga Crni i Bijeli Drim čija su izvorišta u Makedoniji i na Kosovu, a spajaju se u Albaniji. Jedinstveni hidrološki sliv površine oko 20.000 kvadratnih kilometara zahvata i velika jezera na Balkanu (Skadarsko, Ohridsko i Prespansko) i teritoriju pet država: Crne Gore, Albanije, Kosova, Makedonije i Grčke.

Nanos koji je stizao u zonu ušća Bojane se, pod dejstvom morskih struja, taložio duž morske obale stvarajući prekrasnu plažu. Sitni tamni pijesak punio je plićake, kao što je Mala plaža, ispred ulcinjskog Starog grada.

Dok je postojala ravnoteža između nanosa koje je Bojana donosila i prirodne erozivne moći talasa, obale i plaže su bile stabilne. Ona je poremećena gradnjom tri brane i tri velike hidrocentrale na Drimu u Albaniji (Vau i Dejes, Fierza i Komani) 60-tih i 70-tih godina prošlog vijeka. Početkom ove decenije izgrađene su još dvije (Ašta 1 i Ašta 2). Prof. dr Dimiter Dora sa Univerziteta „Luigj Gurakuqi” u Skadru utvrdio je u jednom naučnom radu da je nakon toga nanos u more smanjen i do 30 odsto.

U Nacrtu temeljne studije za osnivanje Regionalng plana delte Bojane, koji su 2008. godine izradili njemački eksperti, konstatuje se da se „od sredine osamdesetih godina 20. vijeka vodeni režim značajno promijenio zbog hidroelektričnih rezervoara, obilnog uzimanja vode radi navodnjavanja na albanskoj strani i plavljenja Bojane i sedimentne naslage su se smanjile, a uz to i more polako erodira istočni dio obale“.

„Satelitski snimci potvrđuju da je za tridesetak godina plaža na Adi smanjena za oko 80 metara, dok na istočnom dijelu ostrva, praktično ne postoji”, kaže ulcinjski ekolog, izvršni direktor nevladine organizacije „Zeleni korak” Dželal Hodžić.

Ovakvom stanju doprinjelo je i to što su firme, koje su pobjeđivale na tenderu Uprave za vode, umjesto na račvanju, pijesak ogromnim bagerima vadile na ušću gdje je jednostavnije. Prema riječima Hodžića, neselektivno je vađen i iz korita Drima kod Skadra.

Korito Bojane sada može da primi 2,5 puta manje vode nego prije tri decenije. Postalo je i deponija otpada, pa nije plovno cijelim tokom. Na desnom kraku, sa crnogorske strane, napravljeno je oko 600 kućica za odmor.

Na ove posljedice upozorio je prije više od deset godina prof. dr Sava Petković iz Beograda. „Stvaranjem velikih akumulacija u potpunosti je izmijenjen prirodan režim rijeke Drim. Samim tim, značajno je promijenjen i režim nanosa, jer se zadržava u tim akumulacijama”, kazao je on i istakao da na to, osim prirodnih, značajno utiču i antropogeni faktori. 

To se najbolje vidi u Albaniji, na starijem ušću rijeke Drim, kod Lješa, gdje je linija obale u kopno u posljednjih 150 godina ušla oko 400, a u zoni ušća lijevog rukavca Bojane more je odnijelo čak 500 metara obale.

Čuveni njemački biolog dr Martin Šnajder-Jakobi (1956-2012) izjavio je „Vijestima“ 2009. godine da je „realno očekivati  da će ako se ništa ne preduzme povodom ovoga, za 50 do 60 godina Ada potpuno nestati“. „Optimisti će reći da je to moguće za sto godina, a to je sjutra”, rekao je jedan od najboljih poznavalaca delte Bojane.

Strategija: Ne činiti ništa

U Javnom preduzeću za upravljanje morskim dobrom navodi se da bi „smanjivanje ili nestanak pojedinih plaža u Crnoj Gori kao posljedica intenzivnih erozivnih procesa mogao imati nesagledive negativne efekte na razvoj turizma“.

„Dosadašnja praksa u borbi protiv erozije plaža je skoro u potpunosti odgovarala strategiji ‘ne činiti ništa‘”, ističe se u dokumentima te državne kompanije koja je od 2004. godine počela monitoring obalnih procesa na plažama na području Budve (Mogren, Pržno, Petrovac), dvije godine kasnije i u Sutomoru, a od 2007. godine i na Svetom Stefanu.

„Problem erozije obale Ade Bojane primijećen je prije nekoliko godina. U konsultacijama sa domaćim, pa i međunarodnim ekspertima, konstatovano je da je proces erozije obale Ade, po prirodi potpuno različit od erozije tzv. džepnih plaža kakve su Mogren, Pržno, Petrovac i Sutomore”, kazali su iz tog javnog preduzeću za BIRN/CIN-CG.

Direktor Morskog dobra Predrag Jelušić potvrdio je u parlamentu na sjednici Odbora za turizam krajem decembra prošle godine da se „dešava značajan gubitak plažnih površina na prostoru Ade Bojane. Čak negdje i do 80 metara”.

“Upravo sada, kada imamo priču oko turističke valorizacije ovoga prostora, značajan nedostatak kupališnog prostora –četiri  puta veći nego prije 20 godina – može i te kako da tangira cijelu aktivnost ”, rekao je Jelušić najavljujući projekte za zaustavljanje ovog procesa.

U Nacionalnoj strategiji integralnog upravljanja obalnim područjem Crne Gore iz 2015. godine se konstatuje da ,,ocjene o intenzitetu dejstva erozije na plaže nije moguće dati zbog nedostatka sistematskog praćenja obalnih procesa”. Nevladine organizacije smatraju da nije bilo razumijevanja i adekvatne reakcije nadležnih, te da je odavno trebalo utvrditi realno stanje. ,,Država bi trebalo da pristupi sistematskoj zaštiti, jer valjda niko razuman ne misli da je moguć turizam bez plaža i ljepote koja nestaje pred našim očima", kaže Hodžić.

Koordinatorka nevladine organizacije „Green home” Jelene Marojević, kaže da su, u saradnji sa kolegama iz Albanije, pokušavali da skrenu pažnju na probleme integralnog upravljanja slivovima Drima i Skadarskog jezera. „Široj javnosti i naučnoj zajednici ukazivali smo na to organizujući zadnjih pet godina kampove i edukativne ‘Dane Drimskog sliva’ ”, kazala je ona za BIRN/CIN-CG.

Problem su konstatovale i akademije nauka Albanije i Crne gore, koje su 2005. godine pokrenule zajednički projekat i ocijenili da je nepovoljni hidrološki režim Skadarskog jezera i rijeke Bojane postao glavna prepreka za racionalno korišćenje potencijala cijelog regiona.

Prema riječima profesora Petkovića, uspostavljanje protočnosti desnog rukavca Bojane samo je jedan od uslova. „Neophodno je preduzeti obimne radove na uspostavljanju protočnosti na cjelokupnoj dužini rijeke, odnosno čišćenje korita od Skadarskog jezera do ušća, jer se samo povećanjem dotoka rječnog nanosa može djelimično zaustaviti proces erozije plaža na ulcinjskoj rivijeri“, kazao je on „Vijestima“.

Alarm - kada se Ada pretvorila u poluostrvo

Da je ovo područje decenijama zapostavljano govori i to što je 2017. godine došlo do zatvaranja desnog ušća Bojane, a Ada nakon 135 godina postala poluostrvo. Ovim krakom oticalo je samo oko tri odsto vode, pa je sredinom prošle godine počelo ispumpavanje viška materijala i produbljivanje dna na mjestu gdje se rijeka račva. Sada tu protiče oko 10 odsto ukupne količine vode, a po ugovoru Crne Gore i Albanije, trebalo bi duplo više.

„Dnevno se izvadi po 1.500 kubika vrijednog materjala. Vidjećemo da li on ima građevinsku vrijednost, ali sigurno ima za prihranjivanje plaža. Od evidentnog problema koji je nastao kroz duži niz godina, čini mi se da ulazimo u novu aktivnu poziciju, u kojoj država počinje da djeluje promišljeno, projektno, u saradnji sa lokalnom samoupravom“, kazao je početkom jula u Ulcinju crnogorski potpredsednik vlade i ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja Milutin Simović.

Nedjelju ranije, u Skadru su funkcioneri dvije vlade potpisali Sporazum o međusobnim odnosima u oblasti prekograničnog upravljanja vodnim resursima.

„U pitanju su aktivnosti koji se tiču kvaliteta voda, zaštite od poplava, uređivanja i održavanja vodotoka, intenzivnije razmjene informacija i pronalaženja fondova za finansiranje tih aktivnosti“, rekao je Simović.

„Nadajmo se da će ovo biti prekretnica u odnosu prema jedinstvenim ljepotama delte Bojane. Bez razumijevanja kompletne problematike i saradnje Crne Gore i Albanije ne može se obezbijediti integralan pristup upravljanja vodama u slivu te rijeke, zaštititi ovaj jedinstveni ekosistem i omogućiti bolju valorizaciju“, dodaje ekolog Hodžić.

On kaže da je potrebno iskoristiti mogućnosti korišćenja fondova EU i drugih donatora, jer je riječ o ulaganjima desetina miliona evra. „Ako je Španija uspjela da na više od 400 lokacija revitalizuje prirodne plaže, valjda i Crna Gora može da obnovi svoje uz podršku EU”, ističe Hodžić.

Od parka samo studija

„Mješavina prirodnih područja i obradivih površina, različiti zahtjevi za zaštitu i održivo korištenje prirodnih resursa, specifičan etnolingvistički karakter regiona, strategije i neophodnosti za ekonomski razvoj, pozivaju na osnivanje jedinstvene zaštićene regije sa kompleksnim zoniranjem i administracijom na lokalnom nivou, što je po crnogorskom zakonu regionalni park“, rekao je njemački ekspert dr Stephan Doempke predstavljajući prije 11 godina plan za osnivanje „Regionalnog parka delta Bojane“.

Prema njegovim riječima, delta Bojane je najvažnija prirodna močvara na istočnom Mediteranu koja se odlikuje raznolikim kompleksom jedinstvenih i ugroženih prirodnih i kulturnih pejzaža, staništa i vrsta.

„Ne zaštiti li se taj prostor, ozbiljno bi se ugrozio ustavni status Crne Gore i njena međunarodna reputacija turističke zemlje i ekološke države”, rekao je Doempke.

Izradu studije finansirala je Svjetska banka, ali je ona ostala mrtvo slovo na papiru.

Karamanaga u intervjuu za BIRN/CIN-CG kaže da treba brzo djelovati, sa obje strane Bojane i da „ne smije sve ostati na sastancima i potpisanim sporazumima“.

„Zbog zaštite i unaprijeđenja cijele delte Bojane, treba ići, konkretnim i sigurnim koracima, ka formiranju jednog evroregiona.“, zaključuje on.

Obje države su i prije sedam godina prihvatile Protokol o integralnom upravljanju obalnim prostorom Sredozemlja. Dokumentom se traži da „zemlje potpisnice učine značajne napore u cilju sprječavanja ili ublažavanja efekata erozije obala“. Crna Gora i Albanija su se obavezale da će preduzeti mjere da se održi ili revitalizuje prirodni kapacitet obala, kao i da će se u obzir uzeti i uticaj podizanja nivoa mora usljed klimatskih promjena.

Da nema pomaka u tom dijelu, vidjelo se sredinom marta prošle godine kada su orkanski jugo i veliki plimni talas praktično potopili Veliku plažu i Adu.

Zbog toga je i oticanje Bojane bilo otežano, što je dovelo do rasta vodostaja.

Nije bolje ni u Albaniji

Od 427 km albanske obale, trećina je ugrožena erozijom, saopšteno je iz Ministarstva turizma i zaštite životne sredine Albanije.

Ministar Blendi Klosi je rekao da se bilježi trend prema kome more svake godine u prosjeku odnese po 20 metara plaža, dok je u neposrednoj blizini granice sa Crnom Gorom, kod Medove (Shëngjin), za 15 godina nestalo čak 400 metara obale.

„More struže obalu. To je osveta čovjeku koji uništava prirodu“, izjavio je za albansku TV „Top Channel“ ekspert za okolinu sa Univerziteta „Polis“ u Tirani Šerif Lušaj .

Klosi je izjavio da se vladine institucije Albanije, Crne Gore i Hrvatske dogovaraju da Evropskoj komisiji predstave zajednički projekat, jer je jadranska obala evropsko bogatstvo.

Strah od poplava

Oko 400.000 ljudi, s obje strane granice, svake godine strahuje od poplava u delti Bojane. One se ponekad dešavaju i dva puta u toku godine što nanosi ogromnu štetu imovini i plodnom području. Za potpunu dekontaminaciju je potreban duži period i značajna sredstva.

Hiljade hektara plodne zemlje bude pod vodom južno od Skadra, dakle i veliki, plodni dio Ulcinja. Poplave su i oko Skadarskog jezera, zato što tada moćni Drim otežava isticanje Bojane iz jezera, pa u njemu naraste nivo vode i plavi okolna područja.

„Pored problema erozije plaža, slučaj zatvaranja ušća Bojane u more, kao i česte poplave na ovom području pokazatelj su da se slivom upravlja na neadekvatan i neplanski način, uz potpuno odsustvo integralnog pristupa, baznih studija i podataka. Prednost se daje saniranja štete, a ne dobrom planiranju, a to košta mnogo više”, kaže Marojević.

U Strateškom planu razvoja Ulcinja do 2020. godine predviđa se uređenje korita rijeke i izgradnje nasipa, kako bi se spriječile poplave i degradacija delte Bojane.

Mustafa CANKA
slobodni novinar iz Ulcinja

Podaci Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da šest odsto svih smrti u Podgorici, 12 odsto u Nikšiću i 22 odsto u Pljevljima mogu da se pripišu zagađenju vazduha. Vlasti i zagađivači stalno odlažu mjere koje bi trebalo da promijene stanje

Zbog dramatično zagađenog vazduha, 10 puta više od dozvoljenog, produžen je školski raspust, uveden besplatan gradski prevoz, udvostručene cijene parkinga, kako bi se manje koristili automobili, a preporučeno je da na posao ne idu stariji i ljudi s hroničnim bolestima.

Zabrinuta za zdravlje stanovništva, krajem januara Vlada u Skoplju preuzela je pomenute mjere.

Crnogorska Vlada nije posegla za ovakvim mjerama, niti za bilo kojim, iako je u Podgorici tokom decembra vazduh bio zagađen 18, a u Pljevljima čak 29 dana. Krajem novembra instrumenti Ekotoksikološkog zavoda izmjerili su u Pljevljima rekord – 23 puta veće zagađenje od dozvoljenog.

Vlada i najveći zagadjivači, uz prebacivanje odgovornosti jednih na druge i nalaženje novih proceduralnih i drugih razloga, nikako da počnu sa strateškim projektima smanjenja zagađenosti vazduha, dok se zdravlje stanovništva dramatično pogoršava. Pljevlja su zato rekorder i po iseljavanju. Zagađenost vazduha ozbiljan je problem i u Podgorici i Nikšiću – pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore  (CIN-CG) i Monitora.

Proračuni Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) pokazuju da šest odsto svih smrti u Podgorici, 12 odsto u Nikšiću i 22 odsto u Pljevljima mogu da se pripišu posljedicama zagađenja vazduha iznad vrijednosti koje propisuje  ova institucija. „Podaci iz studije za ova tri grada ukazuju na to da je više od 250 prijevremenih smrtnih slučajeva, 140 hospitalizacija godišnje, kao i niz drugih zdravstvenih posljedica povezano sa izlaganjem česticama čiji nivo koncentracija prelazi vrijednosti date u Vodiču SZO za kvalitet vazduha'', kazali su iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore.

U ovoj ustanovi navode da je godišnja stopa prijevremene smrtnosti povezana sa izlaganjem zagađujućim česticama u Crnoj Gori i do 60 puta veća od tragičnih posljedica saobraćajnih nezgoda. Veća je i do 20 puta od smrtnosti usljed bolesti digestivnog sistema.

U odgovorima na pitanja CIN-CG/ Monitor, Institut se poziva na podatke iz studije Uticaj zagađenja vazduha na zdravlje u Crnoj Gori, koja je objavljena 2016. godine, a sačinio ju je ekspert SZO dr Michal Krzyzanowski, gostujući profesor Kings koledža u Londonu.

Vrijednosti visoko kancerogene materije benzo(a)pirena u PM 10 česticama (prečnika manjeg od 10 mikrometara) prelaze dozvoljene granice do 15 puta. Ovaj policiklični aromatični ugljovodonik koji se nalazi u katranu Međunarodna agencija za istraživanje raka uvrstila je u prvu grupu kancerogenih materija. Izaziva tumore ovarijuma, limfnih čvorova, dojke, jetre, probavnog trakta, pluća i leukemiju.

Izlazak na sopstveni rizik

Rekordna zagađenja vazduha Pljevlja, već godinama, stavljaju, na listu SZO, u deset najzagađenijih gradova u Evropi. Pljevljaci  tokom jeseni i zime šetaju na sopstveni rizik. Preporuke Instituta za javno zdravlje su da se ne izlazi na otvoreno, naročito djeci i mladima ,,pratikovati aktivnosti u zatvorenim prostorima u kućnim uslovima'', a u školama i vrtićima fizičko vaspitanje u zatvorenom prostoru.

Iz Agencije za zaštitu životne sredine za CIN- CG/Monitor kažu da vazduh u Crnoj Gori dominantno zagađuju ,,produkti sagorijevanja čvrstih goriva za grijanje prostorija, uz emisije iz saobraćaja, jer ima gotovo 200.000 registrovanih motornih vozila čija je prosječna starost preko 14 godina, kao i emisije iz industrije i pratećih grana, u prvom redu TE Pljevlja, Rudnika uglja Pljevlja i Željezare Toščelik iz Nikšića''. Ističu i da meteorološki uslovi, u velikoj mjeri utiču na kvalitet vazduha“.

„Problem sa vazduhom imaju i Tetovo, Prilep, Skoplje, Zenica, Tuzla, Sarajevo, Užice... Možemo ih staviti u istu ravan kada je riječ o PM 10 i PM 2,5 česticama. Ali, ako pričamo o drugim hemijskim elementima, o azotu, sumpor–dioksidu, torijumu, uranu, i ostalome u tim nalazima, onda se Pljevlja ne mogu porediti ni sa jednim gradom'', kaže Milorad Mitrović, izvršni direktor NVO Breznica.

Pozivajući se na podatke lokalnih zdravstvenih ustanova,on je krajem aprila prošle godine upozorio da je za četiri mjeseca 35 žena iz Pljevalja starosti između 35 i 50 godina operisalo karcinom dojke. ,,Samo u aprilu 11 žena je operisano“.

Mediji su prije nekoliko godina objavili priču o 11 članova šire porodice iz Pljevalja koji su za godinu dana umrli od kancera, uglavnom pluća. Doktorka pedijatrije Vesa Ječmenica, koja je preminula 2015. godine, tvrdila je još 2012. godine da u Pljevljima dolazi do mutacije genskog materijala, pa je kroz generacije, osim rasta malignih oboljenja, povećan i broj urođenih anomalija,

U 2017. godini,  prema Izvještaju epidemiološke službe u Pljevljima je registrovano 395 prvih posjeta ljekaru zbog maligniteta. U Institutu nemaju preciznu statistiku. Objasnili su da Nacionalni registar malignih neoplazmi raspolaže podacima o broju novoregistrovanih slučajeva kao i o broju umrlih od raka. Prema tim podacima, u Pljevljima je tokom 2013. godine novoregistrovanih slučajeva obolijevanja od raka bilo ukupno 175 - među muškarcima 93 i 82 kod žena. ,,Zbog metodoloških zahtjeva podaci za 2014. godinu su u fazi obrade’’, kazali su iz Instituta.

,,Prema evidenciji Centra za razvoj zdravstvenog sistema Instituta u 2017. godini u Opštoj bolnici Pljevlja je bilo 197 bolničkih otpusta zbog tumorskih oboljenja, a godinu ranije 162.  U 2009. godini je bilo 154 bolničkih otpusta sa dijagnozom iz ove grupe bolesti. Broj otpusta nužno ne mora da se poklapa sa brojem liječenih, jer se isti pacijent može bolnički liječiti više puta tokom godine zbog iste dijagnoze/stanja’’, odgovorili su iz Instituta. Objašnjavaju i da bi registrovane slučajeve po gradovima trebalo posmatrati uz niz ograničenja, jer adrese pacijenata u bazi Fonda zdravstva često nijesu ažurirane, pa postoji određenih broj pacijenata koji onkološku terapiju  prima u nekoj drugoj zdravstvenoj ustanovi ili van Crne Gore.

Toplana, konačno?

I najnovijim refrenom iz vlasti, naglašava se da ,,Vlada i nadležne institucije ulažu napore u unaprijeđenje stanja kvaliteta vazduha u cijeloj Crnoj Gori sa posebnim osvrtom na Pljevlja.“

„Prije svega, misli se na izgradnju mini toplane i toplifikacije Pljevalja, kao i na unaprjeđenje državne mreže za praćenje kvaliteta vazduha, koju nadograđujemo u okviru projekta Jačanje kapaciteta za upravljanje kvalitetom vazduha u Crnoj Gori, koji se finansira kroz predpristupnu podršku Evropske unije (IPA)'', kažu za CIN-CG/Monitor iz Agencije za zaštitu prirode i životne sredine.

Iz EPCG najavljuju da će u poboljšanje zaštite životne sredine uložiti 60 miliona eura, dok iz Rudnika uglja tvrde da godišnje troše više od 10 miliona eura.

U Agenciji navode da se toplifikacija Pljevalja smatra trajnim rješenjem problema u urbanom gradskom jezgru, pod uslovom da većina postojećijh individualnih ložišta bude uključena u toplovodnu mrežu. O ovom projektu koji bi koštao najmanje 20 miliona eura, govori se godinama. Predsjednik Opštine Mirko Đačić obustavio je u februaru prošle godine tender za gradnju toplane, jer nije bilo ispravnih ponuda. Uoči proljećnih lokalnih izbora 2018. opštinski čelnici i Vladini funkcioneri govorili su da će benefite kratkoročnih i dugoročnih mjera smanjenja zagađenja Pljevljaci osjetiti već tokom izborne godine. Nakon što su osvojili vlast, izgradnja toplane nije počela, iako je Direkcija javnih radova u julu potpisala ugovor s izvođačem radova, pljevaljskom firmom Tim company, ali još nije dobila dozvolu za gradnju od Ministarstva održivog razvoja i turizma.

,,Očekujemo da nam MORT tokom ove nedjelje izda dozvodu’’, kazao nam je Mervan Avdović, potpredsjednik Opštine Pljevlja. Ne precizirajući rokove, on ocjenjuje, da će nakon toga radovi teći brzo.

Čak iako tokom ove godine bude otvorena nova toplana, problem neće biti potpuno riješen. ,,Napori Opštine i države da se smanji zagađenje vazduha u Pljevljima postoje u određenoj mjeri, ali druga je priča što nijesu pogodili metu'', kaže Vaso Knežević, inženjer pejzažne arhitekture i ekološki aktivista iz Pljevalja.

On smatra da Pljevljima nedostaje strategija energetske efikasnosti: ,,To je isto kao da osobi sa slabim plućima i lošim imunitetom dajete da puši, konzumira alkohol i nezdravu hranu. Svi oni koji zagađuju vazduh moraju da budu svjesni da je pljevaljska kotlina ta osoba, i da bi trebalo da što manje vrše pritisak na ovu sredinu''.

Knežević objašnjava da bi za svakog od zagađivača trebalo da postoje mjere za smanjenje negativnog uticaja na životnu sredinu. „ Za Rudnik, to je rekultivacija jalovišta Jagnjilo i smanjenje negativnih uticaja rada rudarskih mašina zbog čega prašina iz kopa prekriva pljevaljsku kotlinu. U Termoelektrani je to ugradnja filtera za odsumporavanje i sanacija šljakišta Maljevac. Sagorijevanje uglja u individualnim ložištima može da se riješi postepenom zamjenom energenata do totalne zabrane korišćenja uglja. Toplifikacija je kao rješenje prepoznata prije 30 godina, ali do danas nije realizovana'', ističe Knežević.

Mitrović podsjeća da nadležni često ističu i nepovoljnu klimatsku i geografsku poziciju, jer je grad okružen brdima i nema provjetravanja. „To je tačno, ali ko je zatvorio grad u kotlinu. Ljudi iz Rudnika su više od 120 miliona tona materijala iznijeli iznad grada i poremetili ružu vjetrova. Nema više sjevernog vjetra koji je čistio grad'', objašnjava Mitrović.

On navodi da deponija Čulina guka, ide obodom grada i i sprečava strujanje vazduha. Mala i velika Pliješ, takođe sa južne strane zatvaraju grad. „Rudnik uglja mijenja reljef i naše uslove života. Ostali su napušteni kopovi u Šumanama i Borovici, stvaraju vještačka jezera, ostavljaju iza sebe pustoš koja izgleda kao površina Marsa. A oni o tome pričaju kao o nekom brzom napretku'', navodi Mitrović.

Ko može, bježi što dalje

Ugalj je jeftin, kaže on, kada u cijenu ne ulazi saniranje uništene životne sredine. ,,Ali je preskup, kada to preračunate u prijevremene smrti, izgubljene radne sate i novac za liječenje stanovnika Pljevalja“.

U izvještaju o poglavlju EU o životnoj sredini, Koalicija 27, koja okuplja najznačajnije NVO koje se bave ekologijom, se navodi: „Planovi lokalnog kvaliteta vazduha za opštine Bar, Cetinje, Berane i Bijelo Polje nijesu pripremljeni, iako je trend povećanja zagađenja evidentan. Implementacija Lokalnog plana za Pljevlja nije na zadovoljavajućem nivou, zbog činjenice da konkretni rezultati nijesu evidentni i nivo zagađenja je ostao isti kao i prethodnih godina. Zdravlje građana nije postavljeno kao prioritet...''

Pljevljaci odavno ne vjeruju obećanjima pa se sele, bježeći i od zdravstvenih rizika. Monstat, posljednju deceniju, bilježi negativan migracioni saldo iz ovog grada. I po negativnom prirodnom priraštaju Pljevlja su na prvom mjestu u Crnoj Gori - broj preminulih je za 144 veći od rođenih.

Prve sedmice februara, na sjednici Skupštine opštine Pljevlja većina, koju čine odbornici DPS, Socijaldemokrata i Bošnjačke stranke, odbila je predlog cjelokupne opozicije o hitnim mjerama za rješavanje problema zagađenosti vazduha. Bilo je predloženo da Opština tuži Vladu zbog izostanka saglasnosti na odluku o utvrđivanju naknade za zaštitu i unapređenje životne sredine, te da se traži od nje, EPCG i Rudnika uglja da do 30. marta potpišu memorandum kojim će se precizno definisati dinamika uspostavljanja kvaliteta vazduha, vode i zemljišta u skladu sa standardima EU.

Većina je usvojila je svoje zaključke, kojima se daje podrška započetim aktivnostima Vlade. Opozicija je naglasila da bi bilo tačnije da su ih nazvali – Zaključci o ohrabrivanju zagađivača da nastave sa trovanjem.

Truju i grube i fine čestice

Prema podacima Instituta za javno zdravlje takozvane grube PM10 čestice povećavaju učestalost respiratornih bolesti i dovode do povećanja stope smrtnosti. One izazivaju ili osnažuju astmu, bronhitis i druga oboljenja pluća.

Važeća regulativa u EU, kao i crnogorska, propisuje srednju dnevnu vrijednost za PM10 od 50 mikrograma po metru kubnom (µg/m³) koja ne smije biti prekoračena više od 35 dana godišnje. Zvanična statistika pokazuje da su od 2011. do 2018. godine prekoračenja srednjih vrijednosti ovih čestica u Pogorici bila od 64 do 89 dana godišnje, u Nikšiću od 104 do 147, a u Pljevljima od 144 do 217 dana.

Srednja godišnja vrijednost koncentracije PM 10 čestica ne bi smjela da pređe graničnu vrijednost od 40 µg/m³.  U Podgorici je ona svake godine na granici 37,38, a 2015. je iznosila 41,91 µg/m³. U Nikšiću je od 43 do 62, dok u Pljevljima te vrijednosti idu i do 99,81 µg/m³, kako je zabilježeno 2015. godine.

Povećanje srednje godišnje vrijednosti „finih“ PM 2,5 čestica (prečnika manjeg od 2,5 mikrometra), zabilježeno je u Nikšiću i Pljevljima. Propisana granična vrijednost je 25 mikrograma po metru kubnom. U Nikšiću je često na granici, dok u Pljevljima svake godine prelazi 40 mikrograma, što ga svrstava u najzagađenije gradove Evrope.

EPCG: Planiraju, predviđaju...

Iz Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) za CIN CG/Monitor kažu da se trude da, u skladu sa mogućnostima,  u kontinuitetu realizuju  projekte koji su usmjereni na ,,povećanje sinergije između energetskih objekata i životne sredine''.

Navode da su u 2013/14. godini realizovali projekat stabilizacije brane deponije Maljevac, a u postupku je eksproprijacija zaštitne zone. Projekat rekultivacije na Maljevcu vrijedan je gotovo 20 miliona eura. Za ekološku sanaciju prvog bloka TE Pljevlja predvidjeli su oko 40 miliona eura. „Idejnim projektom planirano je i niz postrojenja koja će smanjiti sadržaj oksida sumpora i azota u dimnim gasovima, zatim  izgradnja postrojenja za tretman otpadnih voda, postrojenje sa novim sistemom suvog transporta pepela, šljake i hemijskog gipsa, kao i uklanjanje azbestnog materijala sa rashladnog tornja'', odgovorili su iz Sektora za korporativne komunikacije EPCG.

U Rudniku uglja AD Pljevlja tvrde za CIN CG/Monitor da redovno kontrolišu otpadna ulja i maziva, a u ljetnjem periodu, zbog prašine za polivanje puteva vodom potroše 150.000 eura. Početkom 2018. godine proradio je taložnik za prečišćavanje voda iz kopa Potrlica na Ćehotini, a vrijednost radova je viša od 280.000 eura.

,,Redovno vršimo ispitivanja. Ukupni trošak ispitivanja kvaliteta vazduha i vode u posljednjih pet godina je iznosio oko 104.000 eura'', kažu iz Rudnika uglja.

Najviše novca, 10 miliona eura godišnje, odlazi na obnovu, iako, kažu, ,,teško je razdvojiti rekultivaciju od procesa proizvodnje jer idu ruku pod ruku''.

Predrag NIKOLIĆ