Otkako je Vlada konstatovala da su „rijeke uništene“, uvela moratorijum na eksploataciju šljunka i najavila rigorozne kontrole, pod izgovorom regulacije korita, situacija je postala još gora. Od eksploatacije iz Morače građevinski lobi zarađuje milione, a Podgorica je 2016. godine inkasirala manje od – četiri eura

Obala rijeke Morače, kod sela Botun nadomak Kombinata aluminijuma (KAP), izgleda apokaliptično, kao iz nekog naučno-fantastičnog filma o „danu poslije“. Od ograde KAP-a, pa par kilometara prema Skadarskom jezeru, duž sela Botun, zetska strana Morače više nema karakteristični izgled sa pećinama i stijenama. Zatrpana je naslagama smeća i građevinskog šuta.

Od postrojenja firme Čelebić, nižu se i separacije drugih kompanija i ulazi u dine pijeska i šljunka, od kojih se ne vidi rijeka. Oteto od vodotoka rasuto je i po okolnom poljoprivrednom zemljištu. Šljunak je i po asfaltu. I tako kilometrima. Kad smo posjetili ovaj kraj, bila je nedjelja, neradni dan, ali na svakih stotinjak metara teška mehanizacija bageri i šleperi vadili su materijal iz rijeke, iako je na snazi Vladin moratorijum na eksploataciju šljunka i pijeska.

Odluka vlasti da uvede zabranu vađenja šljunka očigledno nije popravila stanje, korita crnogorskih rijeka uništena su do neprepoznatljivosti, živom svijetu u njima prijeti uništenje. Pod izgovorom regulacije vodotoka, iz rijeka šljunak i dalje ne nose bujice, već bageri u mutnim poslovima kroz koje se pojedinci i kompanije bogate, a društvu se, pored nemjerljive ekološke, nanosi i milionska ekonomska šteta - pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Monitora.

Iako je i sam ministar poljoprivrede Milutin Simović priznao „rijeke su uništene, krećemo sa rigoroznim kontrolama“, te upozorio da će onaj ko prkosi državi dobiti odgovor, to se nije desilo. Stanje na najvećim rijekama i njihovim pritokama kontrolišu samo tri inspektora, kazne su malobrojne i simbolične, a pred kriminalnim poslovima i alarmantnim upozorenjima građana i nevladinih organizacija žmuri i državno tužilaštvo, koje još nije pokrenulo čak ni izviđaj.

„Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja 7. aprila 2017. godine uvelo je moratorijum na eksploataciju šljunka i pijeska iz riječnih korita. Odluka o zabrani dalje eksploatacije šljunka i pijeska donijeta je zbog isteka koncesionih ugovora, pojave nelegalne i neplanske eksploatacije, a kao dodatni uslov koji je uticao na uvođenje moratorijuma bio je i nepostojanje projekata regulacije vodotoka“, kazali su za CIN-CG/Monitor iz Uprave za vode.

Nacionalni savjet za održivi razvoj, klimatske promjene i integralno upravljanje obalnim područjima, na sjednici krajem septembra, obilježavajući datum proglašenja Crne Gore ekološkom državom, ocijenio je zadovoljavajućim progres u sprovođenju moratorijuma na eksploataciju šljunka u Crnoj Gori i izradi projekta regulacije riječnih slivova.

Međutim, apokaliptično kao na Morači, je i na Tari, Cijevni, Limu... i ostalim rijekama na kojima je ostvaren „zadovoljavajući progres“.

Regulacija kao izgovor za nastavak prakse

Ugovori o eksploataciji šljunka sa više koncesionara na 25 lokacija u koritima Morače, Lima, Tare, Ibra, Grnčara i Gračanice, istekli su tokom 2016. Iako Ministarstvo kao razloge za moratorijum navodi potrebu revitalizacije životne sredine u riječnim koritima, zaštitu, očuvanje biodiverziteta, a posebno ribljih staništa, ribljeg fonda i kvaliteta vode, iz ovog resora nijesu odgovorili na pitanje o tome da li je iko od koncesionara zaista popravio lokacije koje je eksploatisao. Duž Morače je vidljivo kako taj sistem funkcioniše - na par lokacija su krateri koji sada služe za odlaganje smeća.

„Gotovo da nema vodotoka na kom je vađen rječni materijal, da nije došlo do ugrožavanja ekosistema i promjene izgleda i trase korita. Nemamo nijedan primjer koji bi mogao poslužiti kao pozitivna praksa, jer se koncesionari ponašaju bahato i jedino žele što veći profit, ne vodeći računa o održivom korišćenju šljunka i pijeska“, konstatuje za CIN-CG/Monitor Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta Ozon.

Iza ove ekološke katastrofe na koritima crnogorskih rijeka, stoje interesi privilegovanih krugova koji su imali koncesije na vađenje šljunka. Oni su, eksploatišući nemilice prirodno bogatstvo, dobra od opšteg interesa, zaradili milione. A državi i lokalnim samoupravama ostale su mrvice. Još 2014. na skupštinskom Odboru za ekonomiju, finansije i budžet, svi  članovi su se složili da je ukupna oblast koncesija (uključujući i vodotoke)  neuređena i da su štete po budžet države veće od 10 miliona eura. U posljednjoj godini legalne eksploatacije šljunka i pijeska - 2016, po osnovu koncesione naknade prihod države bio je svega 25.217 eura i 76 centi.

Zbog dugova koncesionara, najviše su trpjele lokalne uprave, kojima je pripadalo 70 odsto od naplaćenih koncesija, dok se u državni budžet slivalo 30 odsto. U praksi je to izgledalo ovako - Podgorica je u 2016. godini, od naknade za korišćenje šljunka imala prihod od 3,91 eura.

Mještani zetskog sela Botun, sa kojima je CIN-CG/Monitor razgovarao, nijesu željeli da javno istupe. Ali, nezvanično kažu da od moratorijuma nakon godinu i po ne vide boljitak: šljunak se i dalje vadi, separacija ih truje, ribe nema. Ovaj dio Morače je bio omiljena destinacija za ribolovce, a sada niko ne dolazi. Plaže duž rijeke su uništene.

Da bi sve bilo apsurdnije, protiv ekološke katastrofe buni se dio  priobalnog stanovništva, dok ostalima smeta jedino to što i njima nije dozvoljeno da i oni zahvate iz rijeke. Na nedavnom protestu u Botunu zaprijećeno je da će, ukoliko im država ne omogući da i oni vade šljunak, radikalizovati proteste i blokirati puteve.

Nakon protesta, iz Uprave za vode su odgovorili da se na tom dijelu Morače sprovodi projekat regulacije, da su potpisani ugovori sa tri izvođača radova, sa nadzornim organom koji sve to prati, te da cilj nije eksploatacija, već regulacija rijeke Morače, a sav izvučeni višak materijala evidentira se i na njega se plaća zakonom utvrđena naknada.

Uprava za vode potpisala je ugovore sa Cijevnom Komerc, Beton Montenegro i Bemax, koji u skladu sa Glavnim projektom regulacije rijeke Morače izvode radove na dionici od ušća rijeke Sitnice u Botunu do Ponara. Visina naknade za otkup viška materijala, rekli su nam u Upravi,  data je u ponudi izvršioca: za Cijevnu Komerc - 2,75 €/m³, za Beton Montenegro - 2,76 €/m³, dok je za kompaniju Bemax ona 2,78 €/m³.

Direktor Ekološkog pokreta Ozon Aleksandar Perović, tvrdi da je „Vlada, odnosno Ministarstvo poljoprivrede, od samog starta obesmislila odluku o moratorijumu, jer je ostavila mogućnost da se eksploatacija nastavi kroz takozvanu regulaciju korita“.

„Jasno je da je na takav način ostavljena otvorena opcija za povlašćene koncesionare. Potpuno je logično da se ovakvim nepotpunim odlukama otvara prostor i za koruptivne i druge nezakonite aktivnosti i to je trebalo da bude razlog da se i pravosudni organi zainteresuju za ovu oblast“, kaže Perović. On ističe da njegova NVO najupečatljivije apokaliptične prizore, ipak, vezuje za rijeku Gračanicu u Nikšiću, „koja je doživljela ekološku katastrofu i čije korito više ne podsjeća na vodotok već na pokretnu deponiju“.

Profit se množi šest puta

Milutin Mićović, predsjednik Sportsko ribolovnog kluba Lim iz Berana, kaže da je na početku, u par mjeseci 2017. godine, moratorijum dao rezultate, kad je uz veliku medijsku pažnju, kontrole i inspekcije na terenu zaustavljena eksploatacija kojom se posljednjih 15 godina nelegalno bavilo nekoliko firmi.

On, međutim, ističe da je „u 2018. godini, pod plaštom sanacije i regulacije, nastavljena nemilosrdna eksploatacija“. Ovog puta, kaže, uz olakšice, profit stiču zahvaljujući zvaničnom izgovoru da saniraju opustošene rijeke.

Mićović objašnjava da su oni koji su već bili u ovom poslu dobili dvije vrste rješenja. Manji, koji su prethodnih godina bez kontrole uništavali rječne ekosisteme, dobili su dozvole da na sedam lokacija na teritoriji opštine Berane, uz minimalnu i neadekvatnu kontrolu uklone sprudove, od krupnog prosijanog kamena urade dio vodoodbrane u vidu nasipa, a prosijani šljunak odvezu i državi plate 3,05 eura za kubik.

Prema podacima Uprave, na Limu ovaj posao rade kompanije Gradnja, KOP-CO, Šukurica, Zlajić, Matador CO, Fineco i Agencija za izgradnju i razvoj Berana.

Veći „koncesionari“ su dobili rješenja na tri lokacije na teritoriji opštine Berane da izvrše tzv. regulaciju - neophodnu sanaciju, zaštitu obala, naselja, turističkih objekata, iako, kaže Mićović, nije imalo potrebe za tim. Pod tim izgovorom, kaže, uzeli su stotine hiljada kubika šljunka i pijeska.

Iz Uprave za vode su nam kazali da su za regulaciju dali saglasnost preduzeću DOO Beton Group – Popović, za izvođenje hitnih interventnih radova u koritu rijeke Lim na gradskom području Berana od mosta Nike Strugara pa uzvodno u dužini od 500 metara.

Damir Gutić, direktor Uprave za vode, za CIN-CG/Monitor kaže da je i pored moratorijuma, u skladu sa zakonom omogućeno izvođenje interventnih radova u svrhu regulacije vodotoka, kako bi se spriječile potencijalne štetne posljedice kao što su formiranje sprudova, meandriranje vodotoka, rušenje obala, plavljenje i erodiranje poljoprivrednog zemljišta na priobalnom prostoru.

Od uvođenja moratorijuma, a u skladu sa izvještajima i koordinacijom sa opštinama, Uprava za vode izdala je saglasnosti za izvođenje hitnih interventnih mjera za šest opština na čijim teritorijama gravitiraju rijeke Grnčar, Lim, Tara i Morača.

Te „hitne interventne mjere“, prema podacima Uprave, obavljalo je 13 preduzeća (vidi tabelu). Nakon što je Ekološki pokret Ozon, sredinom oktobra, uputio prijavu za nelegalnu eksploataciju šljunka i pijeska na Morači, mjesto Potoci – Bioče, pojavila se još jedna. Inspektor za vode je izašao na teren i konstatovao da tamo radi i firma Avio Petrol koja je imala saglasnost Uprave za vode.

U igri je ogroman novac. Kubik izvađenog šljunka plaćen 3,05 eura, na tržištu košta skoro šest puta više. Samo prošle godine kada je počeo moratorijum, „izvođači radova“ su zvanično, kroz navodnu regulaciju korita iz crnogorskih rijeka izvadili 26.847 kubika korisnog materijala. Prezentovani podaci se ne poklapaju sa onim što su mještani Zete javno saopštili na protestu, o tome da je „samo jedan od većih koncesionara iz Morače izvadio 70 hiljada kubika materijala i još kaže da ima odobrenje Glavnog grada“. Mještani, sa kojima smo razgovarali, tvrde da je riječ o kompaniji Čelebić, kojoj je Glavni grad povjerio posao uklanjanja spruda i nagomilanog materijala iz korita Morače, na lokaciji Mišurica, u dužini od 300 metara.

Nakon pritužbi Zećana o tome da je nastavljena eksploatacija šljunka, formiran je nadzorni odbor, ali na naše pitanje o rezultatima njegovog rada gradske vlasti nijesu odgovorile. Otćutala je i kompanija Čelebić na interesovanje CIN-CG/Monitor o tome da li im je ove godine produžavana dozvola za uklanjanje riječnog spruda. I kompanije Bemaks i Cijevna komerc nijesu odgovorili na tvrdnje da nastavljaju sa eksploatacijom šljunka.

U Upravi za vode su nam kazali da su tokom ove godine potpisali 23 ugovora za nastavak projekata regulacije rijeka, ali nijesu naveli sa kojim kompanijama. Rekli su da „budući da projekti regulacije rijeka nijesu završeni, postojala je potreba da se interventni radovi nastave i u ovoj godini“ i to na Tari, Limu i rijeci Grnčar. Uprava za vode još nema potpune podatke o količini izvađenog materijala iz vodotoka u  2018, niti su donijeta rješenja o privremenom obračunu i uplati naknade, kazao nam je direktor Uprave Gutić.

Kako to izgleda na terenu objašnjava Mićović: „Uprava za vode dala je rješenje da se ukloni dio obale oko mosta 'Nike Strugara' u samom centru Berana, području Fly fishing rivera, na kojem će se u 2019. održati dio Evropskog prvenstva u fly fishing-u. Nijesu vodili računa ni o tome da je riječ o mostu i da su po svim zakonima zabranjeni bilo kakvi radovi 100 metara iznad i ispod njega“.

Problematično je i rješenje dato za dvije kompanije na području sela Bioče na Limu, gdje se uliva rijeka Lješnica koja je prirodno mrijestilište posljednjih 20 godina i pod najstrožom zaštitom države. „Na ovoj lokaciji se desio pravi ekocid jer je rijeka Lim totalno pomjerena uz lijevu obalu prema selu Štitari u dužini od hiljadu metara i odvojena od Lješnice koja je pregrađena betonskim cijevima kako bi teška mehanizacija nesmetano eksploatisala na stotine hiljada kubika materijala“, ističe Mićović.

Vlasti su opet „zabrinute“

Nije pomoglo ni to što je nakon uvođenja moratorijuma formiran Koordinacioni tim i izrađen akcioni plan. Članovi Koordinacionog tima su predstavnici Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja, Uprave za vode, Uprave za inspekcijske poslove, Uprave policije, kao i predstavnici Glavnog grada Podgorica i opština Bijelo Polje, Berane, Mojkovac, Kolašin, Nikšić, Gusinje i Rožaje.

„Koordinacioni tim će u narednom periodu pojačati kontrolu vodotoka, kako bi sagledali stanje na terenu. Svaki nelegalni pokušaj eksploatacije biće sankcionisan“, obećavaju sada iz Uprave za vode.

Ipak, nakon što su nedavno predstavnici Uprave za vode i inspekcije obišli korito Morače, iz Uprave kažu: „Konstatovano je da je situacija vrlo zabrinjavajuća zbog značajnog broja onih koji su i tom prilikom zatečeni u nelegalnoj eksploataciji. Takođe, stepen degradacije vodnog i poljoprivrednog zemljišta u blizini riječnog korita poprima zabrinjavajuće razmjere“.

Jovana Janjušević, izvršna direktorica NVO Centra za zaštitu i proučavanje prica, za CIN-CG/Monitor kaže da bi najsvrsishodnije bilo odustati od ovakvih projekata regulacije: „Rijeka sa svojim koritom je ekosistem kojem je za prirodno i normalno funkcionisanje najbolje da je čovjek potpuno ostavi na miru, da funkcioniše zdravo, kako je hiljadama godina dok nismo odlučili da joj se umiješamo u 'posao'“, kaže Janjušević, podsjećajući da se širom EU realizuju projekti vraćanja riječnih korita u prvobitno stanje.

Za Mićovića veliki problem predstavlja minimanlna kontrola na rijekama. „Uprava za vode izdaje rješenja, a kontrolu obavlja inspektor za vode, jedan za čitav sjever. Kontrolu onih koji uklanjaju sprudove obavlja komunalna policija koja nema ovlaštenja, osim da evidentira prekršaj i pošalje zapisnik onom jednom inspektoru za vode“, objašnjava on.

Najavama vlasti da će pojačati kontrolu ne idu u prilog podaci Uprave za inspekcijske poslove – „U Odsjeku za inspekciju za vode zaposlena su samo tri inspektora (glavni inspektor, inspektor sa mjestom rada u Podgorici i jedan u Beranama)“.

Upućeni stručnjaci iz ove oblasti, zapošljeni u državnoj upravi, za CIN-CG/Monitor su, pod uslovom anonimnosti, objasnili da bi država, ako hoće, mogla da riješi ovaj problem angažovanjem više inspektora ili asistencijom policije i postavljanjem kontrole na izlaznim putevima i tačnim uvidom u to koliko se šljunka i pijeska šleperima odnosi iz rijeka. Međutim, zbog stalnog pritiska biznismena koji su proteklu deceniju isisali milione ne samo iz rijeka, kao i njihovih veza sa vlastima, taj problem se samo pogoršava. Ističu i da veliku odgovornost za otimačinu na rijekama ima i MUP, jer saobraćajna policija veoma rijetko kontroliše prevoz šljunka i pored činjenice da je većina vozila kojima se obavlja prevoz neregistrovana, neispravna, a uz to često ne posjeduju ni papire za transport.

Kruna efikasnosti moratorijuma je rješenje Vlade da kineskoj firmi CRBC izda saglasnost da gotovo na samom izvorištu Tare vadi šljunak, pod izgovorom regulacije.

„Oni koji su donijeli odluku o regulaciji korita međunarodno važne rijeke, krše Deklaraciju o njenoj zaštiti, koja je usvojena na Skupštini, dajući prioritet odredbama Zakona o vodama. Upravo iz tog razloga rješenje ovog slučaja treba potražiti na Ustavnom sudu, pokretanjem postupka ocjene ustavnosti i zakonitosti donešene odluke“, navodi Janjušević.

Kazne sitnije od pijeska

Uprava za inspekcijske poslove od početka moratorijuma izdala je 13 prekršajnih naloga (11 za fizička dva za pravna lica) u iznosu od 4.800 eura. Podnijeto je ukupno sedam zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka (šest za fizička i jednu za pravno lice). Podnijeto je ukupno pet krivičnih prijava protiv NN lica (Na Cijevni tri i na Limu i Ibru po jedna).

Skromni su rezultati i Uprave za vode. Oni su nakon uvođenja moratorijuma za prijavu nelegalne eksploatacije oglasili kontakte - telefon 020/224-593  i email adresu: prijavieksploataciju@uzv.gov.me.  Stiglo im je ukupno 31 prijava i svaka je proslijeđena Upravi za inspekcijske poslove.  „Najveći broj prijava odnosio se na nelegalnu eksploataciju materijala iz vodotoka Morače i Lima (po devet), šest je bilo sa Grnčara, četiri sa Tare, dvije sa Ibra i jedna sa Cijevne“, kazali su nam iz Uprave.

Iz Uprave za vode najavljuju izmjene Zakona o vodama, gdje se predviđaju strože kazne. Važećim Zakonom o vodama predviđene su kazne za pravna lica od 2.500 do 15.000 eura, za odgovorna lica u organu uprave od 300 do 1.200 eura, a za fizička lica od 150 do 600 eura.

Predrag NIKOLIĆ

Iako je ukupni potencijal planiranih malih elektrana zanemarljiv za energetski bilans i uprkos nemjerljivoj ekološkoj šteti, ne odustaje se od namjere da se subvencioniranom strujom, preko računa građana isisaju milioni eura 

Bajkovite pejzaže balkanskih zemalja, areala netaknute prirode, jezera, rijeka i bistrih planinskih potoka, ponegdje već smjenjuju slike suvih korita i nestalih životinjskih i biljnih vrsta. Bujaju samo novokomponovani bogati vlasnici malih hidroelektrana, na štetu prirode i o trošku građana. Ako se ostvari plan graditelja, bankara i vlada, da se od Slovenije do Albanije izgradi 3.000 malih hidroelektrana, Balkan bi mogao ostati bez jednog od najvrednijih resursa - vode i svega što (do)nosi.

Pod izgovorom korišćenja obnovljivih izvora energije, iako kapaciteti planiranih malih elektrana simbolično utiču na energetske bilanse, kroz subvencije isisava se novac iz državne kase. U Crnoj Gori je i većina ovih koncesionih poduhvata dostupna uglavnom ljudima bliskim vrhovima vlasti. Svojevrstan trougao u „antinatura koaliciji“ tvore – bankari. Rukopis je gotovo istovjetan u čitavom regionu.

Da je posljednji čas da se ovo zaustavi pokušava da ukaže organizacija Balkan River Defence (Odbrana balkanskih rijeka) organizujući, od početka ovog mjeseca pa sve do 8. Oktobra, Balkan Rivers Tour  tokom koje će obići  Albaniju,  Makedoniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju.

Oni ističu da je važnost balkanskih rijeka i u tome što su, zahvaljujući još slobodnim vodotocima, stanište za 69 životinjskih vrsta koje nigdje drugo ne postoje, te da u njima živi i 40 odsto evropskih puževa i školjki.

Slovenački biolog Rok Rozman, osnivač organizacije Odbrana balkanskih rijeka za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Monitor kaže: „Na rijekama između Slovenije i Grčke predviđeno je 3.000 brana (velikih i malih). Ako se ovi planovi ostvare, ne samo lokalno stanovništvo, nego i Evropa će izgubiti posljednje netaknute i slobodne rijeke. Kontrast, da sjeverna i zapadna Evropa uklanjaju više od 3.000 brana, dok se u jugoistočnom djelu  pokušava izgraditi 3.000 novih, mnogo govori“.

On navodi da su hidroelektrane izgubile zeleni i obnovljivi status posljednjih godina, jer mnoge studije jasno pokazuju da je hidroenergetika krajnje destruktivna za okolinu, staništa i vrste, te kulturnu baštinu i održivi način života.

„Opšta slika je jasna: gradnjom brana ne planira se pomoći regionu da dobije više energije ili postane zelen u smislu proizvodnje, riječ je o pranju novca i korupciji. Međunarodni fondovi i velike hidro kompanije ne mogu graditi nove brane bilo gdje drugdje, pa su došli na Balkan, gdje zakonodavstvo EU još ne postoji i korupcija je i dalje široko rasprostranjena. Zbog toga se ne smije tolerisati gubitak posljednje divljine zbog dobiti već bogate manjine“, kaže Rozman.

Da je na teritoriji između Slovenije i Albanije planirana izgradnja gotovo 3.000 novih brana, objavljeno je i u studiji Finansiranje HE u zaštićenim područjima Jugoistične Evrope, koju su u martu prezentovale međunarodne organizacije EuroNatur i RiverWatch u saradnji sa lokalnim partnerima sa Balkana.

U studiji se navodi da su od 2005. godine Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), Evropska investiciona banka (EIB) i Grupa Svjetske banke odobrile kredite i garancije od 727 miliona eura za 82 hidroelektrane na Balkanu. Ovo uključuje 37 projekata u zaštićenim područjima, kao što su nacionalni parkovi i Natura 2000 područja. Novac koji plasiraju komercijalne banke igra ključnu ulogu u omogućavanju kontroverznih projekata. Njihovo finansiranje je teže pratiti, ali autori studije su identifikovali 158 takvih slučajeva, od kojih su 55 u zaštićenim područjima. Najaktivnije komercijalne banke sa identifkovanim kreditima su austrijska Erste & Steiermaerkische banka i italijanska Unicredit grupa, od kojih je svaka finansirala po 28 projekata. U odjeljku Crna Gora pominje se i porodična Prva banka koja finansira posao familije Đukanović sa obnovljivim izvorima energije.

U Crnoj Gori se trenutno, prema podacima Ministasrtva ekonomije, električna energija proizvodi u 20 malih hidroelektrana (mHE). Pet je u vlasništvu Elektroprivrede Crne Gore, dvije u zajedničkom vlasništvu EPCG i norveškog NTE-a, a 13 su izgradile privatne kompanije od početka primjene programa podsticanja proizvodnje iz obnovljivih izvora energije. Zaključenim ugovorima o koncesiji, planirana je izgradnja ukupno 53 male elektrane.

Upravo ove male HE, kojima u najvećem broju rukovode kompanije sa licima povezanim sa vlašću, su pod lupom javnosti. Građani Andrijevice, Plava, Berana, Bijelog Polja, Murina, Gusinja, sela Bukovica i Štitarica, tokom prošle i ove godine, organizovali su brojne proteste zbog nezadovoljstva gradnjom mHE. Pitali su Vladu kako mogu da žive bez vode i tražili da se uvede zabrana na gradnju novih postrojenja.

„Uzeta nam je čitava rijeka, korita skoro da nema, sva je ukroćena u cijevi. Od izvora do kraja mjesne zajednice sagrađene su četiri  centrale“, priča za CIN-CG/Monitor Vesko Davidović, predsjednik Mjesne zajednice Šekular kod Berana.

Sličan je pejzaž i u Plavu gdje je podignuta mala hidroelektrana na Babinopoljskoj, a druga na Hridskoj i Treskavičkoj rijeci. Mještani kažu da je ostala pustoš – korita suva, riblji fond uništen.

„Dva puta smo im osporili gradnju, ekološki elaborat je vraćen na doradu jer je bio nepismen“, kaže za CIN-CG/Monitor Nikola Vemić iz Ekološkog pokreta Donja Bukovica. On objašnjava da su na dva skupa, koja su organizovali, okupili nekoliko stotina ljudi. „Doveli smo stručnjake, profesore iz Novog Sada, Zagreba, Škotske koji su pobili njihove navode o tome da neće biti ekološke štete“, priča Vemić.

Crnogorska Vlada posao oko malih HE pravda Direktivom EU iz 2009. godine,  prema kojoj bi države članice do 2020. godine trebalo da troše bar 20 odsto energije iz obnovljivih izvora. Vlada je taj prag podigla na 33 odsto.

Na iskustvo zemalja EU često se pozivaju i vlasnici mHE. Citiraju da u Evropi postoji 24.000 malih elektrana, te da je Norveška iskoristila 100 odsto vodnih potencijala, Francuska i Italija 86 odsto, Njemačka i Austrija 88 odsto.

„Ne smijemo smetnuti s uma da nije isto podsticati izgradnju malih hidroelektrana u Zapadnoj Evropi i na Balkanu. Rijeke Zapadne Evrope nijesu više u prirodnom stanju, dok veliki broj na Balkanu jeste“, objašnjava biolog Vuk Iković iz Organizacije KOD. On navodi da su „rijeke na kojima se grade mHE u Crnoj Gori potoci naspram velikog broja evropskih rijeka“. Staviti malu rijeku u cijev dugu nekoliko kilometara je uzimanje života tom prostoru i ekološki zločin.

Milija Čabarkapa iz NVO Green Home, kaže da je teško, kada se govori o izgradnji mHE, definisati glavne ekološke probleme: „Populacije nekih vodenih vrsta se smanjuju (ribe, vodeni insekti, vodene grinje, pijavice...). Mnoge vrste moraju da migriraju i prilagode se novim uslovima. Ukoliko im to uspije, stabilne populacije formiraće tek poslije decenije ili kasnije. Pojedina staništa biće trajno izgubljena“.

On objašnjava da se izgradnjom vodozahvata sprječava uzvodna migracija ribe i drugih organizama. „Ribe se u pritokama mrijeste. Kako se mHE obično grade samo na pritokama velikih rijeka, onemogućava se mrijest ribe. S obzirom da je predviđena gradnja većeg broja mHE na svim većim pritokama velikih rijeka u Crnoj Gori, uništavanjem manjih mrestilišta smanjiće se populacija ribe u pritokama i u velikim rijekama“, kaže Čabarkapa.

Iz Koalicije 27,  koja okuplja nevladine organizacije Green Home, Centar za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), Sjeverna zemlja, Društvo mladih ekologa Nikšić i Zelena akcija/Friends of the Earth iz Hrvatske, nedavno su apelovali da se sve procedure odobravanja projekata, dodjele ekoloških saglasnosti i energetskih dozvola za mHE bez odlaganja obustave i uradi revizija već učinjenog. Oni tvrde da je većina koncesija dodijeljena bez validnih osnova, vodnih i bioloških, uz nepostojanje odgovarajućih planskih dokumenata, strateških smjernica i preciznih podataka o uticaju na životnu sredinu.

„Najveći problem je što nema procjene ekosistemske vrijednosti vodotokova koji se daju na koncesiju za takve projekte“, kaže za CIN-CG/Monitor Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta Ozon. On objašnjava da nije prepoznat značaj rijeka za život ljudi i lokalnu zajednicu, kao i potencijal za druge svrhe, kao što su vodosnabdijevanje, navodnjavanje, razvoj ribolovnog i drugih vidova turizma...

„Bez osnovne analize nadležni proglase da je javni interes da se grade mHE, što je apsurd, naročito ako je riječ o rijekama sa pitkom vodom, što je u svijetu prepoznato kao najvažniji prirodni resurs“, ističe Perović.

I biolog Iković ističe da je glavni problem to što Crna Gora nikad nije uradila studiju kojom se ocjenjuje stepen uticaja planiranih malih hidoelektrana na životnu sredinu i zdravlje građana. „Male HE su isplanirane u skladu sa interesima povezanih i uz to privilegovanih pojedinaca čime je interes građana sasvim zanemaren. Koncesionaru se izdaje na korišćenje čitavo slivno područje jednog toka tako da on sam bira na kojem će mjestu vršiti zahvat, a standardi zaštite životne sredine, upravljanja prostorom i poljoprivredom se usaglašavaju sa zahtjevima investitora“, kaže Iković.

On objašnjava da se definisanje ekoloških posljedica doživljava kao puka forma. „Stvarna, suštinska primjena standarda zaštite životne sredine je često okarakterisana 'anti-državnim gestom' jer su male hidroelektrane posao od 'javnog interesa', a povlašćeni investitor je već uložio novac pa 'nema smisla' da se odustane bez obzira na to što će to da uzrokuje nepovratnu štetu za građane i prirodu. Na ovaj način rukovodioci ustanova, svjesno ili ne, služe povlašćenim investitorima“, tvrdi Iković.

Iz Agencije za zaštitu prirode i životne sredine objasnili su da se postupak procjene uticaja sastoji od tri faze: odlučivanje o potrebi procjene uticaja, određivanje obima i sadržaja elaborata (faza koja nije obavezna), te davanje saglasnosti na elaborat procjene uticaja na životnu sredinu. Na pitanje da li su nekog odbili, navode slučaj mHE Đurička 1 u Plavu, nosioca projekta Plava Hidro Power iz Ulcinja, jer nije definisana zona sanitarne zaštite, pa se nije moglo utvrditi da li ima direktnog uticaja na vodoizvorište Jaseničke rijeke.

Očigledno da ekološka saglasnost do sada nije bila prepreka investitorima za gradnju. Uglavnom se ponavljalo „da nema negativnih uticaja na životnu sredinu i biodiverzitet“. Ekolozi i mještani godinama protestuju, jer se to pokazalo netačnim.

Iz Ministarstva ekonomije su kazali da planom za ovu godinu nije predviđeno izdavanje energetskih dozvola u oblasti hidroenergije, „osim za rekonstrukcije postojećih i izgradnju objekata na vodovodnim sistemima – dakle u oblastima koje apsolutno ne mogu biti dovedene u pitanje sa aspekta životne sredine“.

„Aktivnosti u prethodnom periodu sprovođene su u skladu sa važećim propisima, tako da ne postoji razlog za vanrednu reviziju“, navode iz Ministarstva uz najavu da će moratorijum biti na snazi i tokom 2019. godine.

Pored ekoloških problema, sve se više ističe i finansijska opravdanost mHE za državu i građane. Prema Zakonu o energetici, građani su dužni da plaćaju porez na nove obnovljive izvore energije u sklopu svojih računa za struju. Početkom 2017. ovi porezi su učetvorostručeni. Kompanije koje proizvode energiju iz obnovljivih izvora imaju podsticajne cijene i garantuje im se otkup proizvodnje tokom 12 godina. Izmjenama zakona prošle godine ukinut je i PDV na isporuku proizvoda i usluga za izgradnju električnih postrojenja za proizvodnju električne energije sa instaliranom snagom od 10MW, gdje vrijednost investicije premašuje pola miliona eura.

„Primjer biznisa mHE je među najboljim pokazateljima 'zarobljene države' u sektoru energetike - kada javne politike kreirate tako da budu u privatnom, a ne javnom interesu“, kaže za CIN-CG/Monitor Ines Mrdović iz MANS-a. Ona ukazuje na to da građani finansiraju profit privatnim investitorima, u zemlji u kojoj nema dovoljno bolnica, vrtića, škola, dnevnih centara...

„Šema koju Vlada sprovodi pod izgovorom dostizanja ciljeva u obnovljivim izvorima energije, pokazuje da se radi o biznisu privilegovanih pojedinaca, koji su bliski lideru DPS-a Milu Đukanoviću i vrhu te partije. Do sada se pokazalo da su samo privilegovani u tom biznisu, a primjer kompanije Hidroenergija Montenegro je veoma slikovit. Ta firma je imala studije o gradnji mHE u Beranama godinu prije nego je pokrenut tender za dodjelu koncesija, na kojem je pobijedila. U kasnijim godinama Vlada je firmi pomjerala rokove za ispunjavanje obaveza iz koncesionog ugovora, a nakon što su sagrađene mHE pokazalo se da je izostala bilo koja značajnija korist za lokalnu i ukupnu društvenu zajednicu. Štaviše, mHE su sagrađene tako da je mještanima bukvalno oteta voda iz rijeka, čime im je ugrozen život na tim područjima“, ističe Mrdović.

Prema podacima koje je MANS iznio na Regionalnoj konferenciji u julu, subvencije koje plaćaju građani čine više od polovine ukupnih prihoda vlasnika mHE. U periodu od 2014. do 2017, te firme su državi platile 12 puta manje za koncesije u odnosu na subvencije koje su platili potrošači. Ukupan prihod vlasnika malih HE bio je više od devet miliona eura, a od toga su subvencije građana 4,7 miliona. Troškovi koje su ove kompanije isplatile državi na ime koncesija iznose samo 430.000 eura.

Pozivajući se na Nacionalni akcioni plan korišćenja energije iz obnovljivih izvora, iz MANS-a su izračunali da će do 2020. naknada koju građani plaćaju za struju proizvedenu u mHE dostići iznos od gotovo 27 miliona eura.

Iz Ministarstva ekonomije su nam odgovorili da se „u ovim kvazianalizama veoma često prenebregava vrijednost investicija, koja je u ovih 13 objekata iznosila preko 40 miliona eura, da ukupan prihod ne predstavlja profit investitora, već da iz njega treba da pokrije i troškove amortizacije i operativne troškove, plati koncesionu naknadu“.

„Koncesiona naknada jeste bitan, ali nije najvažniji element eksploatacije prirodnih dobara jednog društva.  U navedenih dvije i po godine tih 4,7 miliona eura supstituisalo je uvoz električne energije u vrijednosti od oko tri miliona eura, omogućilo preko 80 radnih mjesta u zemlji, podiglo privrednu aktivnost u lokalnim zajednicama i stvorilo preduslove za dalji infrastruktirni razvoj tih krajeva“, ističu iz ministarstva.

Zanimljiva je računica ministarstva po kojoj potrošači u Grnoj Gori, godišnje preuzmu električne energije u vrijednosti od oko dvjesta miliona eura: „Za dvije i po godine, to odgovara iznosu od oko pola milijarde eura, pa navedenih 4,7 miliona vrijednosti iz malih hidroelektrana čini manje od  jednog procenta ukupne fakture. Istovremeno, u ovim postrojenjima proizvedeno je nešto više od jedan odsto ukupne energije u zemlji“.

Problem je što te milione za privatne mHE plaćaju građani, a njihov udio u projektovanom Vladinom cilju o 33 odsto energije iz obnovljivih izvora do 2020. godine skoro je zanemarljiv.

Iz Ministarstva tek sada najavljuju promjenu politike: „Izdavanje energetskih dozvola je stopirano s obzirom na činjenicu da je Crna Gora veoma blizu ispunjenja zadatog nacionalnog cilja od 33 odsto OIE u ukupnoj finalnoj potrošnjii energije, ali i kako bi preispitala neophodnost daljeg finansijskog podsticanja izgradnje objekata za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora energije“.

„Vlada ne planira da ubuduće finansijski podstiče izgradnju objekata za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora. Vlada će u narednom periodu nastojati da privlači investitore spremne da preuzmu tržišni rizik“, kažu iz Ministarstva ekonomije.

Lijepo sročeno, ali ne objašnjava do kada će trajati uspostavljeni harač miljenika vlasti preko subvencija. Na drugoj strani, potraga za novim investitorima i nove poreske olakšice alarm su da se sprema novi napad na ekosistem.

Rijeka Tara sa svojim kanjonom, slatkovodni sistemi Morače, Skadarskog jezera i Bojane su među najočuvanijim funkcionalnim ekosistemima u cijeloj Europi, ističe Rozman. „Kada vidite da veliki novac i lobiji napadaju ovaj raj, teško je ne djelovati. Ne znam jesu li građani Crne Gore svjesni toga što imaju, kakav potencijal za održivi turizam, sport... Veliki novac gura sve i vidi samo jednu stranu - gradi velike resurse i infrastrukturu kako bi zaradio više novca. No, postoje brojni dokazi da dugoročno to nije korisno za zajednicu, niti održivo“.

I rijeke u mreži DPS-a

Vlasnička struktura kompanija koje se bave obnovljivom energijom i grade male HE pokazuje da je znatan dio povezan sa predsjednikom Milom Đukanovićem i DPS-om, prezentovao je MANS.

Kompanija Đukanovićevog sina Blaža, BB Hidro, vlasnik je dvije koncesije za male HE. njegov brat od ujaka Milovan Maksimović gradiće još dvije, a kum Vuk Rajković dobio je koncesiju za četiri HE.

U poslu sa malim HE je i građevinski investitor Tomislav Čelebić. Konzorcijum u kome su Oleg Obradović, Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović iz takozvane ekipe Granda, već je sagradio šest malih HE, a dobili su koncesije za još 13.

Kompanija Kronor, iza koje stoje Žarko Burić, Željko Mišković i Predrag Bajović, zet bivšeg premijera Igora Lukšića, otvorili su HE sredinom prošle godine.

Fudbalski reprezentativac Stefan Savić, član konzorcijuma Hydro Bjelojević, takođe je u ovom poslu. Igor Mašović, član Opštinskog odbora DPS-a Andrijevice i brat gradonačelnika potkomovske varošice ima dvije male HE.

Dvije HE rade pod okriljem firme MN Power koja je u vlasništvu supruge Nenada Mićunovića, sinovca Branislava Brana Mićunovića.

Rijeka zarobljena u cijevima

Na rijeci Šekular kod Berana izgrađene su čak četiri male HE i voda bukvalno okovana cijevima.

Vesko Davidović, predsjednik Mjesne zajednice Šekular, prisjeća se kako je koncesionar obećao da će asfaltirati puteve. Kaže da su zaista asfaltirali, ali su ga i uništili mehanizacijom. Od miliona eura koje kompanija Hidroenergija zarađuje u Šekularu, mještani nemaju velike vajde, kaže Davidović. Kao pozitivno ističe što je dvadesetak radnika zapošljeno, uglavnom kao stražari i u službi održavanja. U međuvremenu, poslije brojnih protesta, ugrađen je mjerač koji pušta minimum vode u korito, pa je stanje bolje. Investitor najavljuje da će poribiti to što je ostalo od rijeke.

Davidović se prisjeća da su mještani 2012. kada je ugovor potpisan sa kompanijom Hidroenergija Montenegro, koja je izgradila četiri mHE u ovom mjestu, naivno povjerovali obećanjima prethodne DPS vlasti.

„Moj savjet mještanima u selima gdje se namjerava gradnja centrala jeste da sve preciziraju ugovorom. Možda i ne bi bilo strašno da je sagrađena samo jedna centrala, ali sa četiri cijelu rijeku su nam zarobili“.

Manastirska centrala ne kroti izvor

Prvu protočnu malu HE izgradila je Mitropolija crnogorsko-primorska, odnosno manastir Morača. U njoj se struja dobija na ekološki način slobodnim tokom i padom vode na turbinu. Otvorena je 2009. godine, kada su je u rad pustili tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i mitropolit Amfilohije.

„Koristimo vodu sa izvora koje je na imanju manastira. Centrala je od 12 kW i koristimo je za potrebe manastira“, kaže iguman Rafailo. Imali su, ističe, potrebne dozvole od države, ali su centralu izgradili sopstvenim novcem i ne dobijaju subvencije.

„Tu ispod sadašnje centrale i vodenice, za koju kažu da je starija od manastira, izgrađena je tokom Drugog svjetskog rata centrala. Tada je tu bio partizanski štab sa Pekom Dapčevićem. Radila je do poslije rata, a turbina se još nalazi u školi“.

Mala HE koja, kako kaže iguman, godišnje proizvodi 60.000 kW povezana je na energetsku mrežu. Na kraju godine sa računa manastira se odbija iznos struje koju su prebacili na mrežu.

Nedavno je objavljena vijest da će Mitropolija kod manastira Morače graditi i drugu malu centralu. Iguman Rafailo kaže da su to „samo razmišljanja“, jer nemaju novca.

Srpska buna protiv novih dahija

Stanovnici područja oko Stare planine u Srbiji, protekle sedmice podigli su pravu bunu protiv namjere da se gradi čak 50 elektrana na ovom području. Talas pobune zahvatio je i područja Lima, Rzava i drugih krajeva. Mediji pod kontrolom vlasti su to prigušili vijestima o „istorijskoj“ posjeti predsjednika Aleksandra Vučića Kosovu.

Tokom 2013. godine u Srbiji je 120 kompanija dobilo lokacije za izgradnju malih hidroelektrana, a katastrom MHE je određeno oko 870 potencijalnih lokacija, sa ukupnim potencijalom manjim od jednog procenta energetskog bilansa.

Dekan Šumarskog fakulteta Univerziteta u Beogradu dr Ratko Ristić je početkom godine, u otvorenom pismu gradu Pirotu na čijoj teritoriji se planira gradnja malih HE, upozorio: „Ozbiljne diskusije o celishodnosti korščenja mHE, pogotovu u zaštićenim brdsko-planinskim područjima, se vode u Evropskom parlamentu zbog izraženih negativnih, ekoloških efekata, pogotovo u alpskim oblastima Austrije, Nemačke, Francuske i Italije. Najviše primedbi se odnosi na degradaciju ekosistema, smanjenje biodiverziteta, fragmentaciju staništa riba i pojačanu eroziju. Evropska komisija je Rumuniji dala obavezujući nalog da ispita održivost koncepta mHE, jer su u jako kratkom periodu podigli preko 500 objekata i značajno narušili kvalitet akvatičnih ekosistema u svojim brdsko-planinskim područjima. Predlaže se ukidanje stimulativnih tarifa za energiju proizvedenu u mHE, kako bi se obezbijedili jednaki uslovi za sve učesnike na tržištu energije, pri čemu se naglašava da mHE daju malu energetsku korist, a nanose nesrazmerno velike ekološke štete“.

Povodom najnovijih protesta profesor Ristić je u izjavi NIN-u podsjetio da su međunarodne studije ustanovile da je izgradnja osam mHE u Albaniji, Hrvatskoj i Makedoniji dovela do nestanka ili ugrožavanja endemskih ili zaštićenih vrsta riba, ugrožavanja vodosnabdijevanja lokalnih zajednica i intenzivne erozije na pristupnim putevima. On je napomenuo da izgradnja mHe donosi korist jedino pojedincima i interesnim grupama, investitorima, proizvođačima opreme i korumpiranim državnim službenicima.

Listu investitora u Srbiji, kako je to običaj u regionu, predvode ljudi bliski režimu, među kojima se ističe ime Nikole Petrovića, kuma predsjednika Aleksandra Vučića.

Predrag NIKOLIĆ

 Izloženost suncu glavni je uzrok najsmrtonosnijeg oblika raka kože, malignog melanoma. Najčešći tip ove bolesti najlakše je izbjeći – 90 odsto svih smrtnih slučajeva moglo se preduprijediti da je izlaganje suncu bilo kontrolisano. Pravilnik je donesen prije tri godine, ali odredbe o inspekcijskom nadzoru stupile su na snagu tek krajem jula, a u avgustu nijedan poslodavac nije kažnjen

Hiljade radnika u Crnoj Gori i prethodnih vrelih mjeseci radeći na otvorenom, nastojalo je da sebi i svojim porodicama obezbijedi pristojan život, nerijetko po cijenu zdravlja. Račun kroz profesionalna oboljenja, obično, stiže kasno, a statistika to uglavnom prećuti.

Koliko zaposlenih u Crnoj Gori oboli od karcinoma kože zbog pretjeranog izlaganja suncu tokom obavljanja radnih obaveza, nije poznato, jer niko o tome ne vodi statistiku. U Crnoj Gori ne postoji institut medicine rada koji bi se time bavio, niti postoji registar profesionalnih oboljenja. Ovaj institut trebalo je da bude osnovan prije dvije godine. Iz Ministarstva zdravlja Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Vijestima već dva mjeseca ne odgovaraju na pitanje o tome zašto se to nije desilo i kada bi institut mogao da proradi.

U znatno manje osunčanoj Velikoj Britaniji, na primjer, prema podacima njihovog instituta zaštite na radu, godišnje umre 60 zaposlenih od posljedica karcinoma kože izazvanog pretjeranim izlaganjem zračenju sunca tokom rada. Svake godine se otkrije oko hiljadu i po novih slučajeva te bolesti kod radnika.

Udruženje zaštite i zdravlja na radu Crne Gore već dvije godine učestvuje u kampanji Instituta za zaštitu i zdravlje na radu iz Velike Britanije (IOSH) pod nazivom „No Time To Lose” (Nema vremena za gubljenje), koja, između ostalog, upozorava na štetnost solarnog zračenja. Đina Janković iz crnogorskog udruženja kaže da su u saradnji sa kolegama iz Britanije pripremili i preveli brošure o opasnostima izlaganja suncu i distribuirali ih jednom broju gradilišta u Crnoj Gori.

„Poslovi na kojima su zaposleni najviše izloženi solarnom zračenju, osim građevinarstva, su i poljoprivreda, brodska i pomorska industrija, telekomunikacije, kontrola saobraćaja, željeznica i sve ostale vrste poslova koje se obavljaju na otvorenom. Izloženost suncu glavni je uzrok najsmrtonosnijeg oblika raka kože, malignog melanoma. Najčešći tip ove bolesti u svijetu, takođe, najlakše je izbjeći – 90 odsto svih smrtnih slučajeva moglo bi se spriječiti ukoliko bi izlaganje suncu bilo kontrolisano“, kazala je Janković.

Prema najnovijim istraživanjima koje je britanski IOSH sproveo o izloženosti suncu na radnom mjestu u toj državi, zabilježen je porast broja oboljelih od malignog melanoma, a većina pogođenih su muškarci, mlađi od 65 godina.

„Iz profesionalne perspektive, teško je imati tačne podatke o broju ljudi izloženih sunčevom zračenju na radnom mjestu u Crnoj Gori. Budući da se u Crnoj Gori radovi na otvorenom obavljaju pri veoma visokim temperaturama, kada je UV indeks veoma visok, neophodno je podizanje svijesti o problemima sunčevog zračenja kroz predavanja i treninge. Osim poslodavaca, neophodno je i da zaposleni bolje razumiju neophodnost izbjegavanja ili smanjivanja izloženosti direktnoj sunčevoj svjetlosti i preuzmu odgovornost za svoje zdravlje“, navela je Janković.

Ona je kazala da je neophodno da poslodavac izvrši raspodjelu radnih zadataka među zaposlenima, kako bi mogao omogućiti da svi radnici u ekipi provedu neko vrijeme u hladu, kao i da im obezbijede pauze u zatvorenom prostoru ili tamo gdje nema sunca.

„Neophodno je, osim toga, da zaposleni imaju adekvatnu radnu odjeću, kape širokog oboda koje zaklanjaju lice, uši i vrat, a u nekim slučajevima i naočare za sunce sa UV zaštitom. Neophodno bi bilo i da ljekari medicine rada, prilikom redovnih i periodičnih pregleda, provjere da li zaposleni pate od fotosenzitivnosti, gdje oči i koža postaju neuobičajeno osjetljivi na UV zračenje. Fotosenzitivnost bi trebalo redovno kontrolisati, jer može biti uzrokovana nizom supstanci, uključujući i neke industrijske hemikalije, biljke i ljekove“, kazala je Janković.

Iz Inspekcije za zaštitu na radu upozoravaju da zaposleni izloženi dužem radu na visokim ljetnjim temperaturama i zračenju sunca mogu da dožive sunčanicu. Simptomi se razvijaju postepeno nakon šest do 12 sati od maksimalne izloženosti glave suncu, a posljedice su malaksalost, ošamućenost, vrtoglavica, jaka glavobolja, mučnina, povraćanje koje ne donosi olakšanje, teško disanje, ubrzan puls i nesvjestica.

Druga opasnost je toplotna iscrpljenost, nakon dužeg boravka na visokim temperaturama. Znojenjem se značajno gubi tečnost i elektroliti, pa ukoliko se ne nadoknade, nastupa iscrpljenost praćena mučninom, glavoboljom, vrtoglavicom, drhtavicom i grčevima, dok je koža vlažna od znoja i hladna. Zaposleni mogu dobiti i toplotni udar, koji je najozbiljniji od ovih poremećaja, kada dolazi do otkazivanja mehanizama u organizmu koji regulišu tjelesnu temperaturu. Zbog toga tjelesna temperatura raste do 40 stepeni Celzijusa i više. Karakteristična je crvena, vruća i suva koža zbog prestanka znojenja, čime je blokirano odavanje viška toplote iz organizma. Ostali simptomi su slični kao kod sunčanice, samo jače izraženi.

Glavni inspektor zaštite i zdravlja na radu Zlatko Popović kaže da je Zakonom o zaštiti i zdravlju na radu i Pravilnikom o mjerama zaštite na radnom mjestu propisano da radovi na otvorenom prostoru, pri ekstremno visokim spoljnim temperaturama, iznad 36 stepeni Celzijusa, ne treba da se obavljaju, osim u slučajevima ozbiljne, neposredne i neizbježne opasnosti, kada su ugroženi ljudski životi i materijalna dobra od društvenog značaja.

„Radovi na otvorenom prostoru na visokim spoljnim temperaturama treba da se obavljaju u skladu sa propisima, standardima, aktom o procjeni rizika, posebnim uputstvima za bezbjedan rad na radnom mjestu i preporukama izdatim od organa državne uprave nadležnog za poslove rada ili organa državne uprave nadležnog za poslove zdravlja. Preporuke za rad na visokim temperaturama se izdaju svake godine“, kazao je Popović.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja, u okviru kojeg djeluje i Direktorat za zaštitu na radu, u saradnji sa Ministarstvom zdravlja i Upravom za inspekcijske poslove dao je sredinom jula preporuke poslodavcima da zaposleni na otvorenom prostoru ne borave od 11 do 16 sati ukoliko proces rada to dozvoljava. Ako nije moguće prekinuti rad, nalažu da se preduzmu sve mjere zaštite na radu. Preporučuju da se rad organizuje po smjenama, da se uvede dodatna radna snaga, prave češće pauze uz obezbjeđivanje velike količine vode i bezalkoholnih napitaka. Zatražili su i da se osposobe zaposleni za pružanje prve pomoći, kao i da se svi upoznaju sa simptomima bolesti prouzrokovanih visokim temperaturama. Zaposleni moraju biti upoznati o rizicima po zdravlje i život pri izlaganju visokim temperaturama, kao i sa opasnostima uzimanja ljekova koji onemogućavaju ili usporavaju aklimatizaciju.

Poslodavci su dužni da zaposlenima obezbijede odgovarajući prostor, gdje mogu da se sklone od sunca i odmore, kao i da im se omogući da tokom pauze mogu skinuti sredstva i opremu za ličnu zaštitu na radu. Zaposlenima bi trebalo obezbijediti da nose laganu, svijetlu i komfornu odjeću od prirodnih materijala, kape, marame ili lagane šešire širokog oboda za glavu koji prekriva i vrat, ukoliko nijesu obavezni da nose sredstva i opremu za ličnu zaštitu glave. Preporučeno je poslodavcima da obezbijede i zaštitne kreme za sunce, kao i odgovarajuću hranu i osvježenje.

Nastojeći da provjeri kako se poštuju ove preporuke, novinar CIN-CG/Vijesti pokušao je da posjeti Plantaže i gradilišta nekih od najvećih građevinskih kompanija - Bemaxa, Zetagradnje i Čelebića, ali na zahtjeve da mu se to odobri nije dobio odgovore iz uprava tih kompanija.

Pravilnikom o mjerama zaštite na radnom mjestu iz jula 2015. godine propisano je da dio normi koji se odnosi na rad na otvorenom prostoru pri ekstremno visokim spoljnim temperaturama, ima odloženu primjenu na period od tri godine, pa je počeo da se primjenjuje tek od 24. jula ove godine. Njime je predviđeno da se dio inspekcijskog nadzora posveti kontroli uslova rada na otvorenom pri visokim temperaturama.

„Tokom prethodnih godina poslodavcima je ukazivano da bi trebalo da donesu odluke o načinu primjene mjera zaštite i zdravlja na radu pri radu na visokim temperaturima, kako bi se pripremili za primjenu navedenog propisa. Izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i zdravlju na radu, usvojenim u julu, predviđene su novčane kazne za ovu vrstu prekršaja, a važećim propisima je za neprimjenjivanje opštepriznatih mjera zaštite, predviđena mjera zabrane rada“, naveli su iz Inspekcije.

U Upravi za inspekcijske poslove vjeruju da je znatan broj poslodavaca kroz informisanje i preventivno djelovanje inspekcije prilagodio svoje aktivnosti. „Poslodavci od početka primjene izmjena Zakona o zaštiti i zdravlju na radu i navedenog pravilnika koji je donesen u julu ove godine nijesu kažnjavani po osnovu nepravilnosti iz ovog pravilnika, nego je kroz mjeru ukazivanja dat rok za njihovo otklanjanje. Prema inspekciji nije bilo inicijativa od strane zaposlenih u vezi sa radom na otvorenom na visokim temperaturama“, naveli su iz ove uprave.

Novčane kazne iznose od 500 do 15 hiljada eura. Inspektor novčanu kaznu na licu mjesta može izreći izdavanjem prekršajnog naloga, samo u minimalnom iznosu od 500 eura za pravno lice, 30 eura za odgovorno lice i 250 eura za preduzetnika, a ako želi da poslodavca kazni novčanom kaznom većom od minimalne mora da podnese zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka kod suda za prekršaje.

Ministarstvo preporučuje ribu i morske plodove

Građevinski radnici u pauzama od poslodavaca najčešće dobijaju vodu za piće, a od hrane najzastupljenije je pola hljeba sa salamom ili sirom i ponekad neki gulaš. Međutim, ministarstvo tokom vrućina preporučuje drugačija pića i hranu.

U preporukama se navodi da je, ako fizička aktivnost traje kraće od 60 minuta, dovoljno piti običnu vodu da se nadoknadi izgubljena tečnost. Ako traje duže, nije dovoljna obična voda, pa se zbog obilnog znojenja preporučuju pića sa dodatkom ugljenih hidrata i elektrolita. Ističe se da je potrebno izbjegavati tešku i obimnu hranu, i da bi poslodavci zaposlenima trebalo da obezbijede svježe voće i povrće, mliječne proizvode sa niskim sadržajem masti, hljeb u manjim količinama, a preporuka su i riba i morski plodovi.
Ne preporučuju se teška i masna zapržena jela, crveno i sušeno meso, konzervirana hrana i konzumiranje u većim količinama slatkiša i namirnica koje sadrže rafinisan šećer i zasićene masnoće.

Nema zvaničnog registra bolesti

Inspekcija zaštite na radu ima samo statistiku Instituta za zaštitu i zdravlje na radu iz Velike Britanije.

„Nažalost, u Crnoj Gori ne postoji institut medicine rada koji bi se bavio utvrđivanjem profesionalnih bolesti, pa ni bolesti koje nastupaju kao posljedica rada pri visokim temperaturama i sunčevom zračenju, niti postoji registar tih bolesti“, naveli su iz inspekcije.

Nepostojanje ovog instituta i registra zaposlenih otežava zaposlenima da dokažu da su dobili neku bolest, povredu ili ugrozili svoje zdravlje zbog rada na velikim vrućinama i pretjeranoj izloženosti sunčevom zračenju, kako bi zbog toga dobili novčano obeštećenje.

I sezonci moraju na obuku

Tokom ljetnjih mjeseci u Crnoj Gori prisutan je veliki broj sezonskih radnika, ali i radnika „na crno“, naručito u turizmu, građevinarstvu i poljoprivredi, koji vrlo često rade na otvorenom i većinom je riječ o mladim ljudima. Zbog kratkog perioda na koji su angažovani, oni su rijetko upoznati sa svim opasnostima rada na visokim temperaturama i pri jakom sunčevom zračenju, pa su posebno ranjiva grupa.

„Za sva lica, koja po bilo kom pravnom osnovu borave kod njega, poslodavac je dužan da obezbijedi da se oni osposobe za bezbjedan rad prilikom zasnivanja radnog odnosa, raspoređivanja na drugo radno mjesto, uvođenja nove tehnologije, uvođenja novih ili zamjene sredstava za rad, promjene procesa rada i ponovnog raspoređivanja na rad poslije odsustvovanja koje je trajalo duže od godinu dana. Prilikom teorijskog i praktičnog osposobljavanja, ta lica se moraju upoznati sa svim opasnostima na radnom mjestu na kojem rade, pa i sa opasnostima rada na visokim temperaturama i pri jakom sunčevom zračenju“, naveli su iz inspekcije.

Goran KAPOR

U Crnoj Gori ne postoji institut za dokazivanje profesionalnih oboljenja, a pravilnik o profesionalnim bolestima nije revidiran od 2004. godine. Pacijente po navici šaljemo u Beograd, gdje treba da se verifikuje i utvrdi profesionalno oboljenje. U posljednjih pet godina nijesmo imali slučajeve u vezi sa profesionalnim oboljenjima, kazala je doktorka Milenka Ušćumlić

Crnogorske vatrogasce ne muče samo nadolazeće vrućine i okidači za piromane, kakve su sretali prethodnih godina. Pored vatre, svaki ljekarski pregled za njih je poseban izazov koji ih može izbaciti iz stroja i poslati na biro rada, bez prava na zaštitu, kakve postoje u razvijenim zemljama.
Vatrogascima, s druge strane, nije lako dokazati profesionalno oboljenje, već za to, kao i kolege iz drugih branši, moraju ići u inostranstvo. Ne postoji institut za dokazivanje profesionalnih oboljenja, a pravilnik o profesionalnim bolestima, koji nije mijenjan od 2004. godine, tretira tek 56 profesionalnih bolesti. To su, uglavnom, one prouzrokovane hemijskim dejstvom, trovanjem metalima i metaloidima, gasovima, rastvaračima i pesticidima, bolesti prouzrokovane fizičkim dejstvom ili biološkim faktorima, kao i oboljenja pluća, kože i maligniteti. Sve to je nedovoljno, jer se brojne profesije ne mogu pronaći u ovom pravilniku. Među njima su i vatrogasci - spasioci. U razvijenom svijetu, ali i u neposrednom okruženju prepoznato je najmanje još desetak novih profesionalnih oboljenja.
Iz Sindikata vatrogasaca Crne Gore upozoravaju da ovakva praksa dovodi u pitanje ono što je propisano Zakonom o zaštiti i zdravlju na radu.
Specijalista medicine rada Milenka Ušćumlić, potvrđujući da u Crnoj Gori ne postoji institut gdje bi se mogla utvrditi i liječiti profesionalna oboljenja, kaže da je Centar za medicinu rada u podgoričkom Domu zdravlja „u ovoj oblasti najveća ustanova u Crnoj Gori“.
„Imamo radiologe, oftalmologe, psihologe i možemo da odgovorimo na zahtjeve propisane zakonom, ali za dokazivanje profesionalnih bolesti nemamo uslove. Zato, pacijente po navici šaljemo u Beograd, gdje bi trebalo da se verifikuje i utvrdi profesionalno oboljenje. Po povratku, sa uspostavljenom dijagnozom odlaze u PIO i dobijaju rješenje. Zaposleni nerado priznaju bolest i 99 odsto njih želi da nas ubijedi da nemaju problem sa pritiskom, strahovima, upravo zato što je krajnji cilj plata koju donose kući. S druge strane, mi se moramo rukovoditi Pravilnikom o profesionalnim oboljenjima, u kome je navedeno 56 profesionalnih bolesti i tačno određeni kriterijumi koje moramo da poštujemo. U poslednjih pet godina nijesmo imali slučajeve iz oblasti profesionalnih oboljenja“, kaže Ušćumlićeva.
Nekad ni želja, motivacija i nesebičan rad nijesu dovoljni za zadržavanje posla, a takav slučaj je sa vatrogascima koji su poslije dugogodišnje posvećenosti primorani da napuste radno mjesto za koje su dali pola života.
Predrag Milikić iz Sindikata vatrogasaca Crne Gore kaže da postoji niz problema i neriješenih pitanja u vezi sa ljekarskim pregledima pripadnika službe, za koje nemaju kategorije po godinama starosti.
„Svi vatrogasci, bez obzira na starosnu dob, podliježu istim pregledima. To stvara problem, jer ako se pojavi bilo koja zdravstvena tegoba, konstatuje se da su nesposobni za poslove vatrogasca i prijeti im raspoređivanje na lakše radno mjesto koje ne postoji u službama zaštite. Potom se preraspoređuju u organe i službe lokalne samouprave, a ako ni tamo nema mjesta šalju se na biro za nezaposlene. Vatrogascima na ljekarskom pregledu prave problem čak i ako se pojavi i najmanja dioptrija, isto važi i za sluh, iako takve dijagnoze ne mogu uticati na njihovu sposobnost prilikom obavljanja svakodnevnih zadataka. Znamo da pritisak u srednjoj životnoj dobi ne može biti idealan (120/80) što je kriterijum koji se, takođe, traži na ljekarskim pregledima“, kazao je Milikić.
On pojašnjava da profesionalna oboljenja kojima mogu da podliježu vatrogasci nijesu jasno definisana i taj problem bi trebalo da riješi nadležno ministarstvo sa vatrogasnim stručnjacima.
Doktorka Milenka Ušćumlić objašnjava da posao vatrogasca zahtijeva velika psihofizička naprezanja, zbog čega je detaljan ljekarski pregled od izuzetnog značaja.
„U centru za medicinu rada se prije zasnivanja radnog odnosa obavlja pregled koji je preventivni. Zatim, tu su periodični pregledi koji se obavljaju kontinuirano, zadatom dinamikom, u cilju utvrđivanja promjene zdrastvenog stanja i sprečavanja daljeg pogoršanja zdravlja. Kontrolni pregledi se obavljaju po preporuci ljekara specijaliste medicine rada. Vanredni zdravstveni pregled obavlja se prije vremenskog roka za periodične preglede, zbog vanrednog medicinskog razloga, najčešće nakon incidenta u kome je povrijeđen vatrogasac, nakog dužeg bolovanja, postojanja nove bolesti ili medicinskog stanja vatrogasca“, istakla je Ušćumlićeva.
Komandir Službe zaštite Glavnog grada Andrija Čađenović kaže da svaki vatrogasac mora proći kroz rigorozne ljekarske preglede, koji su po kriterijumima u rangu zdravstvenim pretragama za posao pilota.
„Onaj službenik koji ne prođe ljekarski pregled, vraća se na ponovni ili ide na konsultaciju kod izabranog ljekara, vrši detaljne pretrage i kontrole. Sve dok od ljekara medicine rada ne dobijemo izvještaj da je sposoban za posao vatrogasca, mi ga ne možemo angažovati, već mu dajemo mogućnosti za lakše poslove ovdje u službi. Obično u aprilu raspisujemo oglas za prijem sezonskih operativnih izvršilaca i jedan od uslova da bi bili primljeni je obavezni ljekarski pregled, koji važi godinu dana“, pojasnio je Čađenović.
On kaže da, ukoliko neko od zaposlenih ostane bez radnog mjesta, trude se da mu obezbijede lakši posao u službi, a ako nema, primorani su da ga šalju dalje.
„Dosad je u par slučajeva zabilježeno da za pojedine kolege stigne nalaz koji nije u redu. U slučaju da nema odgovarajućeg radnog mjesta u službi, dužni smo da o tome obavijestimo poslodavce, odnosno Glavni grad, i da ga stavimo na raspolaganje ostalim službama“, kaže Čađenović.
On ističe da su u Službi zaštite Glavnog grada primijenjeni svi standardi poslovanja kao u Evropi i regionu, a vatrogasci su kvalitetno obučeni za rad i spremni da se nose sa svakom situacijom na terenu.
„Svake godine nabavljamo novu opremu, vozila, uniforme, čizme, šljemove. Ne kupujemo sve novo za svakog, ali se oprema obnavlja onima kojima nedostaje, ili ako su u pitanju novi standardi. U ljetnjim mjesecima koristimo opremu za šumske požare, a posjedujemo i posebne radne opreme za djelovanje u zatvorenom prostoru kao i saobraćajnu opremu koja se više koristi zimi i nije prilagođena ljetnim uslovima“, kaže Čađenović.

Oslanjaju se na dobru obuku

Vatrogasac Savo Ćetković, koji se deset godina bavi ovim poslom, kaže da ga ljubav pokreće da preuzme svaki rizik koji ova profesija nosi sa sobom.
„Samo čovjek koji voli ovaj poziv, može svjesno da se izloži riziku koji on nosi. Da bismo se čuvali, oslanjamo se na obuku, kroz koju prolazimo sve situacije sa kojima se možemo sresti na terenu. Imamo lavirinte gdje se izvodi simulacija zadimljenog prostora i savladavanje prepreka koje vatrogasac mora da pređe. Na ovaj način se pripremamo da što efikasnije odgovorimo intervencijama, a uvijek moramo paziti jedan na drugog i timski rad je veoma bitan u našem poslu i od njega zavisi uspjeh akcije“, naglasio je Ćetković.

Pravilnik postoji, ali ne i uniforme za sve

Predrag Milikić navodi da su uslovi radnika u vatrogasnoj profesiji različiti od opštine do opštine.
„Sjeverni dio je u težem stanju od centralnog i južnog dijela Crne Gore. Zaštitna oprema vatrogasaca u pojedinim opštinama je prilično loša. U Podgorici smo prvi put u dvadeset godina mog rada dobili nove uniforme, dok ih naše kolege u nekim opštinama nemaju ni danas. Strukovni sindikat vatrogasaca Crne Gore se prošle godine izborio da se po evropskim standardima uradi pravilnik o uniformama, gdje su precizno definisane vrste uniformi, njihov rok trajanja i kvalitet“, ističe Milikić.

Milica NIKČEVIĆ / Dejana RISTIĆ

Za 500 radnika KAP-a više se ne obezbjeđuje obavezni godišnji ljekarski pregled. Situacija je loša i u policiji, vojsci, a posebno je problematična kod taksista i sve traženijih vozača šlepera. Brojni ,,profesionalci“ tako nikad ne prođu osnovne psihijatrijske provjere, ili testove na psihoaktivne supstance.

Već pet godina nema organizovanih sistematskih pregleda za oko 500 radnika Kombinata aluminijuma u Podgorici. Radnici Elektrolize i Livnice, koji rade u ekstremnim uslovima i koji su do uvođenja stečaja u julu 2013. imali obavezne preglede svake godine, više nemaju na to pravo. Uzalud što su bronhijalna astma i hronično trovanje fluorom, od kojih oboljevaju, u samom vrhu profesionalnih bolesti u Crnoj Gori.

„Prije uvođenja stečaja pregledi su bili obavezni i rađeni su svake godine. Da se preduprijede bolesti, ali i da se utvrdi radna sposobnost. Od uvođenja stečaja toga nema, kao što radnici nemaju pravo ni na godišnji odmor. Žalili smo se Inspekciji rada, ali oni su se proglasili nenadleženim dok je KAP u stečaju, kazali su nam da je sve to u domenu stečajnog upravnika“, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Sandra Obradović, predsjednica Sindikata metalskih radnika.

Primjer KAP-a pokazuje do koje mjere je sistem zaštite na radu urušen zajedno sa zatvaranjem fabrika i nestankom industrije. Ali, nije usamljen. Specijalista zaštite na radu, koji je insistirao na anonimnosti, za CIN-CG kaže da je, što se tiče obaveznih ljekarskih pregleda, situacija loša i u policiji, vojsci, a posebno je problematična kod taksista i sve traženijih vozača šlepera. Naglašava da brojni „profesionalci“ tako nikad ne prođu osnovne psihijatrijske provjere ili testove na psihoaktivne supstance.

Kao alternativa uvijek postoji mogućnost da se za par minuta i par desetina eura izvadi ljekarsko uvjerenje u nekoj od privatnih zdravstvenih ustanova.

„Zbog mogućnosti zarade, posljednjih godina registrovano je više privatnih ambulanti od kojih većina ne ispunjavaju uslove u pogledu prostora, kadra i opreme za jednu ovakvu djelatnost. Poštovanje stručnih kriterijuma u ovim ustanovama često je pod znakom pitanja sve do drastičnih primjera izdavanja ljekarskih uvjerenja, a da pacijent uopšte nije prisutan. Ili da doktori, koji tu honorarno rade, ostave svoje pečate i sestra jednostavno ispečatira uvjerenje i ’proda’ ga pacijentu“, tvrdi ljekar sa kojim smo razgovarali.

U privatnim zdravstvenim ustanovama ordinira devet doktora medicine rada, a naš sagovornik objašnjava da se uglavnom radi o ljekarima koji su u penziji.

Od nekadašnjih 47 doktora medicine rada, u javnom zdravstvu je ostalo tek nekoliko. U Centru za medicinu rada u Domu zdravlja na Starom Aerodromu u Podgorici radi petoro i još par u domovima zdravlja širom Crne Gore. Sveukupno ispod  deset. Ni nakon više insistiranja, iz Ministarstva zdravlja nam nijesu dostavili podatke o tačnom broju doktora medicine rada u javnom zdravstvenom sistemu.

Ostali doktori medicine rada, više od 30, morali su da se „prekvalifikuju“ u izabrane doktore.

„Kada je uveden projekat izabranog doktora u sklopu reforme primarne zdravstvene zaštite, većina specijalista medicine rada se opredjelila da to bude, vjerovatno iz bojazni da ne ostanu bez posla. Time su se udaljili od svoje osnovne struke i prestali da se edukuju u tom smjeru. Nastavili su, ipak, da  kroz dopunski rad obavljaju preglede iz medicine rada, iako u normalnom sistemu za to ne bi mogli da produže licencu zbog nedostatka stručnog usavršavanja. Sve je to dovelo do postepenog urušavanja struke“, objašnjava naš sagovornik uz napomenu da je broj specijalista medicine rada svake godine sve manji, a zbog neriješenog statusa sve je manje interesovanje mladih za ovu granu medicine.

Sve to je uslovilo da u Crnoj Gori nemamo skoro nikakve podatke o profesionalnim bolestima.

„Nema ni podataka da li i zaposleni u Crnoj Gori obolijevaju od istih bolesti kao što je to slučaj u ostalom dijelu Evrope“, upozorava za CIN-CG Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu. Kao član BALcanOSH mreže, Udruženje zaštite na radu CG već dvije godine podržava kampanju IOSH-a (Instituta za zaštitu i zdravlje na radu iz Velike Britanije) – „No Time To Lose“, koja ima za cilj da se uzročnici profesionalnih oboljenja na radnom mjestu, prvenstveno profesionalnog karcinoma, bolje razumiju, prepoznaju i na taj način se pomogne i poslodavcima i zaposlenima da preduzmu neophodne korake ka smanjenju izloženosti rizicima na radnom mjestu. „Iako podržavamo kampanju, mi nismo bili u mogućnosti da dostavimo statističke, pouzdane podatke o profesionalnim bolestima u našoj zemlji, jer takvih podataka nema“, objašnjava Janković.

„Nažalost, više ne mogu ni da se sjetim kad je to zadnji put bilo, niti kad sam imao pacijenta sa dijagnostikovanom profesionalnom bolešću“, kaže doktor medicine rada sa kojim smo razgovarali. On navodi da u Crnoj Gori nikada nije postojao registar profesionalnih bolesti. Objašnjava da „važećim zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju nije definisano ko je nadležan za priznavanje profesionalnih bolesti, postupak prijave i vođenja registra“: „U Crnoj Gori nikada nije bilo moguće dijagnostikovati profesionalne bolesti. Decenijama unazad pacijenti su upućivani u Institut za medicinu rada i radiološku zaštitu „Dr Dragomir Karajović“ u Beogradu koji je referentna ustanova za ovu oblast medicine“.

U praksi se dešavaju slučajevi da se zaposlenima kojima su u Institutu u Beogradu potvrdili profesionalnu bolest to ne priznaje u našim institucijama. Iz Fonda za zdravstveno osiguranje su za CIN-CG odgovorili da je „Zakonom o zdravstvenom osiguranju propisano da se iz obaveznog zdravstvenog osiguranja ne obezbjeđuju sredstva, između ostalog i za: medicinska ispitivanja radi utvrđivanja zdravstvenog stanja, tjelesnog oštećenja i invalidnosti u postupcima kod drugih organa i organizacija, zdravstveni pregledi radi izdavanja uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti, osim izdavanja uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti nezaposlenih lica u svrhu zapošljavanja i specifičnu zdravstvenu zaštitu zaposlenih koja se ostvaruje na osnovu ugovora između poslodavca i zdravstvene ustanove u skladu sa posebnim zakonom“.

Uputili su nas na Ministarstvo rada i socijalnog staranja od kojeg nijesmo dobili odgovore.

Vlada je primijetila haos u ovoj oblasti, pa je još januara 2010. usvojena Strategija za unapređenje zdravlja zaposlenih i zaštitu na radu 2010-2014. Sve se odigravalo u organizaciji Kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije, a u saradnji sa Ministarstvom zdravlja. Prema pomenutom Akcionom planu, predviđeno je da se Zavod za medicinu rada formira do kraja 2010, ali se to nije desilo.

I novom Strategijom unapređenja medicine rada u Crnoj Gori sa Akcionim planom za period 2015-2020, predviđeno je otvaranje zavoda. Pomenuta Strategija, iako obavezujuća, ne ispunjava se u cjelosti.

„Nažalost, iako je Strategijom za unapređenje medicine rada u Crnoj Gori 2015 – 2020, sa Akcionim planom implementacije, za drugi kvartal 2016. godine bilo predviđeno osnivanje Zavoda za medicinu rada, sa ciljem promovisanja radne sposobnosti, funkcionalnog kapaciteta i ukupnog zdravlja radno aktivne populacije u Crnoj Gori, kao i unapređenja kvaliteta njihovog života, do toga nije došlo“, kazali su nam u Upravi za inspekcijske poslove.

Nepostojanje Zavoda dovodi do brojnih problema. „Listu profesionalnih bolesti utvrđuje svaka država posebno, ali u nedostatku Zavoda za medicinu rada, na teritoriji Crne Gore ne postoji referentna ustanova koja verifikuje profesionalne bolesti, kao ni registar istih, već se to radi u Institutu za medicinu rada i radiološku zaštitu u Beogradu“,  objašnjavaju iz Uprave za inspekcijske poslove.

Iz Udruženja kažu da je najveći problem u „nedostatku procedura, čak toliko da se ne zna ni da li ljekar pojedinac ima pravo da utvrdi profesionalno oboljenje“.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja je 2004. donijelo Pravilnik o utvrđivanju profesionalnih bolesti. Njime je pobrojano 56 profesionalnih bolesti, utvrđena radna mjesta, odnosno poslovi na kojima se te bolesti pojavljuju, kao i uslovi pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima.

„Lista profesionalnih bolesti ne sadrži brojne nove i nedovoljne prepoznate rizike i bolesti koje su došle s novim tehnološkim, društvenim i organizacijskim promjenama“, kaže Đina Janković.

Radi se o zatvorenoj listi, kaže Ivana Mihajlović iz USSCG, koja ne predviđa mogućnost da se i druga oboljenja za koja se na osnovu dokaza može utvrditi da su profesionalna, odnosno da su posljedica uticaja različitih štetnosti na radnom mjestu, na nju dopišu.

Ona ukazuje na potrebu kreiranja otvorene ili poluotvorene liste profesionalnih bolesti. Navodi da je Međunarodna organizacija rada 2010. revidirala listu profesionalnih oboljenja koja sadrži tzv. „otvorene stavke“, koje omogućavaju prepoznavanje zanimanja i bolesti koji nisu obuhvaćeni samom listom. Na evropskoj listi profesionalnih oboljenja nalaze se 62 bolesti.

U vladinim dokumetima se navode novi faktori rizika: hemijske supstance i materije, sa novim i nepoznatim opasnim efektima, nove biotehnološke kancerogene materije, alergogene supstance, visokofrekventno nejonizujuće zračenje, psihosocijalni stres, ergonomski neodgovarajući dizajn radnog prostora itd. Sve prepisano i neprimjenjivo u domaćim uslovima.

Strah od gubitka posla, nesigurni oblici rada, borba za opstanak u vrijeme neprekidne krize, sve veći zahtjevi koji se postavljaju pred radnike i to za veoma niske zarade, prouzrokuju svakodnevni stres koji i te kako ostavlja traga na zaposlene.

,,Kako smo, od određenih stručnjaka iz različitih oblasti, imali prilike da saznamo, u posljednjih desetak godina imamo tendenciju porasta broja zaposlenih koji imaju psihičke probleme zbog stresa na radnom mjestu. Iz naše prakse, takođe, sve veći je broj naših kolega koji se javljaju sa raznim problemima, bilo da se radi o nekoj vrsti mobinga ili prostog straha od gubitka posla ili pritiska koji osjećaju zbog obima posla i radnih zadataka koji se pred njih postavljaju u veoma ograničenim rokovima“, kaže Mihailović i dodaje da je broj takvih radnika alarmantno visok.

Podaci Međunarodne organizacije rada (MOR) govore da, zbog povreda na radu i profesionalnih bolesti, država gubi oko četiri odsto bruto nacionalnog dohotka. Ekonomski cilj države i  poslodavaca bi trebalo da bude da sačuvaju zdravlje radnika. Poštujući direktive EU, Vlada je kao preventivnu mjeru u zakonodavstvo uvrstila da bi poslodavci trebalo da izrade akt o procjeni rizika na radnom mjestu. Prema dostupnim vladinim podacima u periodu od 2007. do 2014. taj akt je od 25.000 poslodavaca koji posluju u Crnoj Gori, izradilo samo njih 1.200, ili 4,8 odsto.

Nema podataka, pa pada broj oboljelih

I dok međunarodne organizacije upozoravaju da će se broj profesionalnih oboljenja, pa i smrtnih ishoda na radu, do 2020. povećavati, kod nas ta pravila ne važe.

U Crnoj Gori ne postoje pouzdani podaci o incidenci i prevalenci profesionalnih bolesti, kao ni o ukupnom broju povreda na radu posljednjih godina, uključujući podatke o njihovoj strukturi po težini, zanimanjima, dobu, polu, djelatnostima, kvalifikaciji povrijeđenih osoba itd, navodi se u Vladinoj Strategiji za unapređenje medicine rada 2015-2020.

Kad nema podataka, statistika isijava optimizam. Tako, Strategija navodi da je, prema raspoloživim podacima, u periodu 1994/2000 verifikovano 213 profesionalnih oboljenja (prosječno 30,4 osoba godišnje), dok u periodu 2001/2008 taj broj drastično pada na 76 profesionalnih oboljenja (prosječno 9,5 osoba godišnje), od kojih su prednjačile: vibraciona bolest (151 zaposlenih), profesionalna bronhijalna astma (54 zaposlenih) i hronično trovanje fluorom (29 zaposlenih).

U periodu 2009-2015 verifikovano je samo 10 profesionalnih oboljenja (prosječno 1,6 zaposlenih godišnje). Među priznatim profesionalnim bolestima prednjači bronhijalna astma koja je priznata kod šest radnika.

Ne postoje analizirani podaci o broju korisnika bolovanja do 30 dana, koje je u nadležnosti izabranih doktora, kao ni o broju izgubljenih radnih dana u toj kategoriji. Zna se samo da su najčešće grupe bolesti bile: zloćudni tumori, duševni poremećaji, bolesti sistema krvotoka, povrede i bolesti mišićno-koštanog sistema.

Komisija nije funkcionisala godinu i po

- Iz USSCG-a kazali su nam da su im se njihovi članovi žalili na nefunkcionisanje Komisije za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom Zavoda za zapošljavanje.

„Zapošljeni su se uzaludno javljali nakon operacije ili povreda, sa nalazom specijaliste, ali to je bilo uzalud, jer poslodavac to ne priznaje, već samo nalaz komisije. Na primjer, da je radna sposobnost umanjena za 30 odsto, nakon čega bi trebalo da uslijedi premještaj na drugo radno mjesto.

Tako da ti nalazi specijalista, bez komisije, nijesu značili ništa. A ljudi su čekali mjesecima“, kaže Ivana Mihailović.

Osobe sa invaliditetom bile su, tokom pretprošle i prošle godine, prinuđene da čekaju i po pola godine jer su članovi komisije bili u „štrajku“. Blokada komisije je nastala zbog neredovnog plaćanja članovima komisije.

Pred komisijama za profesionalnu rehabilitaciju u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Beranama, Bijelom Polju, Herceg Novom i Baru, bilo je nekoliko hiljada nerješenih predmeta.

CIN-CG-u je iz Zavoda za zapošljavanje, na čijem čelu je Suljo Mustafić, odgovoreno da je obrazovano sedam novih prvostepenih  komisija za profesionalnu rehabilitaciju u pomenutim gradovima: „Sve komisije, od oktobra prošle godine, bez problema, kontinuirano, obavljaju poslove iz djelokruga svojih nadležnosti, a u skladu sa propisima koji uređuju oblast profesionalne rehabilitacije“.

Objasnili su nam da komisije, u prethodnom sazivu, nijesu radile skoro godinu i po dana. Razlog su bile izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru od 1. aprila 2016. godine, kada je došlo do prekida rada komisije, pošto je tim  izmjenama onemogućena isplata naknada njenim članovima.

„Prekid rada uslovio je gomilanje zahtjeva, koji čekaju na obradu. Imajući u vidu da se radi o osjetljivoj kategoriji stanovništva, Zavod se u 2017. godini obratio Vladi sa zahtjevom za odobravanje isplate naknada članovima komisija. Zaključkom Vlade, stvorili su se uslovi za nastavak rada komisija, u oktobru 2017. Godine“, kazali su nam u Zavodu.

Iz Zavoda tvrde da je sada, nakon donošenja nalaza i mišljenja o utvrđenom procentu invaliditeta, rok za donošenje rješenja 30 dana. U periodu od 1. januara do 30. juna. 2018. godine, prvostepene komisije za profesionalnu rehabilitaciju donijele su nalaz i mišljenje o utvrđenom procentu invaliditeta za 1.406 lica, od čega se 205 odnosi na podgoričku komisiju.

Raste broj povreda na radu

Međunarodna organizacija rada (MOR) je 2014. godine procijenila da nesreće na radu i profesionalne bolesti uzrokuju preko 2,3 miliona smrtnih slučajeva godišnje, od čega je 350.000 rezultat nesreća na radu, a približno dva miliona posljedica profesionalnih oboljenja. Profesionalne bolesti su sve bolesti dobijene kao rezultat izloženosti opasnostima u toku radnih aktivnosti.

Tokom prošle godine u Crnoj Gori zabilježeno je 27 povreda na radu, od čega pet sa smrtnim ishodom. Od početka ove godine desilo se pet smrtnih slučajeva na radnom mjestu.

Prema podacima kojima raspolaže Fond za zdavstveno osiguranje, na radnim mjestima u Crnoj Gori se u periodu od 2011. do 2014. godine, dogodilo ukupno 3.385 povreda

Predrag NIKOLIĆ

U razvijenim zemljama, pored obavezne adekvatne opreme i zaštite, zaposlenima obezbjeđuju i korporativnu masažu u toku radnog vremena. U Crnoj Gori nema podataka o ovoj vrsti profesionalnih oboljenja, niti institucije koja bi to otkrivala i potvrđivala

Slabljenje vida, oboljenje kičme, mišića, tetiva i nerava šake…

Na prvi pogled, liči na spisak bolesti koje su ophrvale tijelo poslije decenija provedenih u rudniku ili na nekom gradilištu gdje još manjka mehanizacije. U stvari, sve su to već u modernom svijetu dobro prepoznate posljedice sjedenja u kancelariji i rada na računaru.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, najvećem riziku od povreda i profesonalnih oboljenja u Evropskoj uniji izloženi su zaposleni u kancelarijama. Uzročnici takvih bolesti su neodgovarajuće stolice, radni stolovi, tastature, ekrani, osvjetljenje…

U Danskoj se godišnje registruje oko 45 hiljada povreda ili oboljenja u administrativnoj djelatnosti, a u Italiji 62 hiljade. U Crnoj Gori nema zvaničnih podataka, niti se time iko bavi.

Nekada je u SFRJ postojao institut medicine rada, ali ga u Crnoj Gori više nema, a većina doktora medicine rada je tokom protekle reforme prešla u izabrane ljekare. Zbog toga je u Crnoj Gori gotovo nemoguće dokazati da je neko obolio zbog uslova na bilo kom radnom mjestu. Za takvu dijagnozu se mora ići u neke od zemalja regiona. Sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), navode da postoji i različita sudska praksa u pogledu priznavanja ovih dijagnoza.

„Nažalost, u Crnoj Gori ne postoji institut medicine rada koji bi se bavio utvrđivanjem profesionalnih bolesti, pa ni bolesti koje nastupaju kao posljedica uslova rada u kancelarijama, niti postoji registar tih bolesti“, saopštili su iz Inspekcije za zaštitu i zdravlje na radu.

Strategijom razvoja zdravstva iz 2015. predviđeno je osnivanje zavoda za medicinu rada u 2016. godini, ali je to ostalo mrtvo slovo na papiru. Na pitanja CIN-CG, poslata još 2. jula, o tome zašto nije osnovan ovaj zavod, kada će se to desiti i kada će zaposleni u Crnoj Gori moći da dokažu da su oboljeli zbog uslova na radu, iz Ministarstva zdravlja nijesu odgovorili.

Đina Janković iz Udruženja zaštite i zdravlja na radu, kaže da ljudi u sjedećem položaju u prosjeku dnevno provedu oko 9,3 časova, zbog čega se sve češće kaže da sjedenje predstavlja novu bolest modernog svijeta sa značajnim posljedicama po zdravlje.

„Rad za kompjuterom nije bezopasan i može ozbiljno da ugrozi zdravlje. Ukoliko se o tome ne vodi računa, dugotrajnim radom za kompjuterom može doći do stvaranja sindroma karpalnog kanala, popularno nazvanog „kompjuterska šaka“. Najčešći znakovi koji ukazuju na prisustvo bolesti ili nekog od brojnih sindroma koji se često javljaju u području šake i ruke su slabiji radni kapacitet, slabija izdržljivost i pojava umora šake i ruke tokom ili nakon rada, pojava slabosti mišića i vidljivo smanjenje njihovog volumena. Dolazi i do pojava deformacija, oteklina ili čvorova (različitih tumora) i smanjenog opsega pokreta zglobova u području šake i ruke“, kazala je Janković.

Ona navodi i da sjedenje za računarom u nefiziološkom položaju, često dovodi do hroničnog bola u vratu i leđima, a posljedice su oboljenje koštano-mišićnog sistema, što je jedno od najzastupljenijih profesionalnih oboljenja modernog čovjeka.

„U razvijenim zemljama je ovaj problem odavno prepoznat, a da ne bi postao hroničan i ozbiljan, poslodavci vode računa o tome da zaposleni tokom rada za računarom prave česte, kraće pauze. Osim toga, monitor bi trebalo da se postavi u visini očiju, a glava tokom rada da se drži pravo da bi se što manje opterećivali mišići vrata. Ergonomski stolovi su konstruisani tako da se mogu podizati i spuštati, te zaposleni može mijenjati položaj u toku rada između sjedećeg i stojećeg. Zaposlenima je, takođe, veoma često, obezbijeđena i korporativna masaža u toku radnog vremena. Poželjno je, takođe, da se po mogućnosti uradi par kraćih vežbi za jačanje i istezanje mišića vrata, koje se ponekad prikazuju u vidu kratkog instruktivnog filma na samom ekranu, čime se zaposlenom, u određenim intervalima prekida rad, kako ne bi zaboravio da ih uradi“, navela je Janković.

Za crnogorske prilike, situacija u kojoj kompanija u svoje troškove uključuje i masera za osoblje izgleda prilično daleko, tim prije što ni zakonski obavezan akt o procjeni rizika za radna mjesta u kancelarijama nije uradio ni svaki deseti poslodavac.

„Analizirajući period 2007-2017. i uzimajući u obzir zvanične podatke Monstata, o tome da u Crnoj Gori posluje 30.286 poslodavaca, te da je izrađeno 2.693 akata o procjeni rizika, to znači da je 8,89 odsto njih ispunilo zakonsku obavezu. Aktima o procjeni rizika je obuhvaćeno 40.722 ili 22,32 odsto od ukupnog broja zaposlenih u Crnoj Gori. Kod svih poslodavaca su aktom o procjeni rizika obuhvaćena i radna mjesta u kancelarijama“, naveli su iz Inspekcije zaštite i zdravlja na radu.

Pravilnik o mjerama zaštite i zdravlja na radu prilikom korišćenja opreme sa ekranima je usvojen u martu 2016. godine i precizno navodi kakve uslove za zaposlene u kancelarijama mora da obezbjedi poslodavac - koje stolice se mogu koristiti, kakav položaj radnog stola treba da bude, kakvo osvjetljenje...

Iz Uprave za inspekcijske poslove su naveli da njihovi inspektori tek sada, nakon stupanja na snagu izmjena zakona o zaštiti na radu od 16. jula ove godine, mogu kažnjavati poslodavce ako ne urede kancelariju i zaposlenom ne omoguće prava iz ovog pravilnika. Do sada su poslodavce mogli kažnjavati samo ako ne poštuju svoj akt o procjeni rizika.

Kazna za pravno lice ako nema akt o procjeni rizika za sva radna mjesta, ako ne sprovodi mjere iz tog akta ili krši pravilnik iznose od 500 do 15.000 eura, za odgovorno fizičko lice od 30 do 1.000 eura, a za preduzetnika od 250 do 10.000 eura.

„Inspektor novčanu kaznu na licu mjesta može izreći izdavanjem prekršajnog naloga, samo u minimalnom iznosu od 500 eura za pravno lice, 30 eura za odgovorno lice i 250 eura za preduzetnika, a ako želi da poslodavca kazni novčanom kaznom većom od minimalne mora da podnese zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka kod područnog organa za prekršaje“, saopštili su iz Uprave.

Đina Janković kaže da, između ostalog, ovaj pravilnik jasno navodi da bi poslodavac trebalo da obezbijedi zaposlenom da se svakodnevni rad na opremi sa ekranima periodično prekida odmorima ili promjenama radnih aktivnosti koje smanjuju opterećenje očiju i vida.

„Ukoliko ne postoji mogućnost prekida i promjena radnih aktivnosti u smislu stava 1 ovog člana, poslodavac treba da zaposlenom, u zavisnosti od težine radnih zadataka i opterećenja očiju i vida, tokom svakog sata rada obezbijedi odmore u trajanju od najmanje pet minuta i organizuje vježbe rasterećenja“, kazala je Janković.

Pravilnik jasno definiše položaj zaposlenog pri radu, visinu radne površine/stola i stolice, koja mora biti ergonomska, položaj ekrana i tastature, slobodan prostor za zaposlenog, kao i buku, osvjetljenje, mikroklimu i zračenje, međutim, kako navode iz Udruženja zaštite na radu, malo toga se primjenjuje u praksi.

„U Crnoj Gori nema podataka o tome koliko zaposlenih pati od ovih vrsta posljedica rada niti koliki su troškovi bolovanja i odsustva s posla usljed oštećenja prouzrokovanih neadekvatnim radnim uslovima, a svi smo svjedoci koliko ljudi iz našeg bližeg ili daljeg okruženja danas ima bolove u leđima i predjelu vrata i ramena. Osim toga, neophodno je napomenuti i stres koji je pri vrhu liste zdravstvenih problema koji se vezuju za posao u Evropi i smatra se jednim od glavnih uzroka odsustva s radnog mjesta. Profesionalni stres donosi velike gubitke. U nedostatku podataka za Crnu Goru, navešću da se u razvijenim zemljama nacionalni dohodak smanjuje za 10 odsto na godišnjem nivou zbog gubitaka koji su procijenjeni kao posljedica profesionalnog stresa“, upozorava Đina Janković.

Pola metra od ekrana

Iz Inspekcije zaštite i zdravlja na radu kazali su za CIN-CG da je Pravilnik o mjerama zaštite i zdravlja na radu pri korišćenju opreme sa ekranima iz 2016. usklađen sa Direktivom Savjeta 90/270/EEZ od 29. maja 1990. godine o minimalnim zahtjevima za zaštitu i zdravlje na radu pri korišćenju opreme sa ekranima.

Prema tom Pravilniku udaljenost ekrana od očiju zaposlenog ne treba da bude manja od 500 milimitara, ali ne tolika da zaposlenom stvara smetnje pri čitanju podataka sa ekrana. Karakteri na ekranima trebalo bi da budu dobro definisani i jasno uobličeni, a razmaci između karaktera i redova dovoljno veliki, da mogu da se razlikuju bez napora, ali ne preveliki kako bi tekst bio pregledan.

Slika na ekranima bi trebalo da bude stabilna, bez treperenja ili drugih oblika nestabilnosti. Frekvencija osvježavanja slike na ekranima treba da bude najmanje 75 herca (Hz) za CRT ekrane i 60 herca za LCD ekrane.

Svjetlosna jačina karaktera ili kontrast između karaktera i pozadine bi trebalo zaposlenom da budu lako podesivi i prilagodljivi uslovima radne sredine.

Ekrani bi trebalo da budu podesivi u horizontalnoj i vertikalnim ravnima u skladu sa potrebama zaposlenog. Sa radnog stola ili radne površine valjalo bi ukloniti predmete koji ometaju podešavanje ekrana.

Posebno postolje za ekrane ili podesivi sto trebalo bi da budu obezbijeđeni tako da je pravac gledanja u istoj ravnini ili ukošen prema dolje do 20 stepeni.

Na ekranima ne treba da bude odbljeska ili refleksije koji mogu da smetaju zaposlenom. Ekrani moraju biti čisti, kako bi slika bila jasna, a tekst čitljiv.

Tastatura pod uglom

Tastatura bi trebalo da bude sa podesivim nagibom i odvojena od ekrana tako da zaposleni može da zauzme udoban radni položaj koji sprječava pojavu zamora u rukama ili šakama.

Ispred tastature važno je da postoji dovoljno prostora za oslonac šaka i ruku zaposlenog. Tastatura bi trebalo da ima mat površinu koja ne izaziva odbljesak svjetlosti. Raspored i karakteristike tastera moraju da olakšaju upotrebu tastature. Važno je da simboli na tasterima imaju odgovarajući kontrast i da su čitljivi iz predviđenog položaja za rad.

Radni sto ili radna površina bi trebalo da imaju dovoljno veliku površinu koja ne izaziva odbljesak i da omogućavaju fleksibilan raspored ekrana, tastature, dokumenata i prateće opreme. Držač dokumenata mora da bude stabilan, podesiv i postavljen na način koji pokrete glave i očiju svodi na minimum.

Radna stolica samo ergonomska

Radna stolica mora da bude stabilna i da zaposlenom omogućava slobodu pokreta i udoban položaj, odnosno da bude ergonomska. Visina sjedišta i naslon treba da budu podesivi.  Oslonac za stopala treba da bude obezbijeđen zaposlenom koji želi da ga koristi, da bude dovoljno visok i stabilan, te da omogućava udoban položaj stopala i nagib nogu kao i da nema klizavu površinu.

Na radnom mjestu treba da bude obezbijeđen dovoljan slobodan prostor za zaposlenog, tako da mu je omogućena promjena položaja i sloboda pokreta.

Dosta svjetla i bez odbljeska

Prirodno i/ili vještaško osvjetljenje treba da bude najmanje 300 luksa i da obezbjeđuje odgovarajuću osvjetljenost i kontrast između ekrana i pozadinskog prostora, uzimajući u obzir vrstu poslova, potrebe zaposlenog i zahtjeve njegovog vida.

Uređenje radnog mjesta i izbor, kao i pozicioniranje vještačkog osvjetljenja treba da budu izvedeni na način da se sprječava nastanak odbljeska ili refleksije.

Radna mjesta treba da budu uređena da izvori prirodne svjetlosti (prozori i drugi otvori), prozirni ili poluprozirni zidovi, kao i žarko obojeni inventar ili instalacije, oprema i zidovi svijetlih boja ne stvaraju direktni odbljesak ili refleksiju na ekranima kompjutera.

Prozori treba da imaju odgovarajuće zastore za sprječavanje ulaska sunčeve svjetlosti na radno mjesto ili u prostor, tako da ne ometaju rad.

Ekrani ne treba da budu okrenuti prema izvoru ili od izvora svjetlosti, u protivnom su potrebne posebne mjere protiv refleksije i odbljeska.

Oprema sa ekranima ne treba da bude izvor buke koja ometa razgovor ili skreće pažnju. Nivo buke treba da bude u skladu sa propisima iz oblasti zaštite i zdravlja na radu zaposlenog od rizika izloženosti buci.

Mikroklima treba da odgovara zahtjevima za toplotni ugođaj za laki fizički rad.

Sva elektromagnetna zračenja, osim vidljivog zračenja, u pogledu zaštite i zdravlja na radu, treba da budu svedena na zanemarljiv nivo, u skladu s posebnim propisima.

Goran KAPOR

Tumor Mediterana širi se duž crnogorske obale, otrovne ribe završavaju u mreži i samo pukom srećom još nijesu stigle do trpeze, pojavili su se ogromni rakovi i krupne zubatice, a na horizontu i opasne mako ajkule... Na sve to, država i njene institucije, za sada, nemaju adekvatan odgovor

Ribarica „Sveti Marko“ iz Tivta plovila je mirnom pučinom nekoliko milja od obale jugoistočno od ulaza u Boku. Posada se pripremala da spusti povlačnu dubinsku mrežu, koču, kada je primijetila komešanje par stotina metara dalje. Velika riba batrgrala se pri površini, a njen se trup upadljivo bjelasao u morskom plavetnilu. Ribari, koji su se uputili prema neobičnom prizoru, zatekli su ogromnog gofa u samrtnom ropcu. Donji dio trupa bio je odgrižen, a to neidentifikovano „nešto“ što ga je osakatilo, imalo je promjer usta vjerovatno pola metra...

U Jadranskom moru do sada je potvrđeno prisustvo 46 novih vrsta biljaka i životinja, a sumnja se da ih ima još. To je čak osam vrsta više nego što je evidentiramo prije samo četiri godine. Među njima su i neke opasne poput ribe-lava, čije otrovne bodlje mogu smrtno da ugroze čovjeka. Mjesta slučajnih susreta i sa opasnim mako ajkulama približavaju se obali.

Ribari se sve češće susreću sa novim vrstama koje im oštećuju alate ili umanjuju ulov, a mogle bi da utiču i na turizam. Nove životinjske i biljne vrste stigle su kao produkt globalnog zagrijavanja i povećanja pomorskog prometa, dolazaka brodova iz raznih krajeva svijeta koji na svojim trupovima, u balastnim vodama ili djelovima brodske opreme, donose i „slijepe putnike“ – larve, mlađ i odrasle jedinke novih vrsta ribe, školjki, algi i drugih organizama.

Država do sada, osim djelimično na normativnom planu, nije pokušala da se na organizovaniji način suoči sa ovim globalnim problemom. Ne postoji ni sistematski monitoring morskog ekosistema, posebno napredovanja invazivnih i štetnih vrsta, poput alge caulepra cylindracea, poznatije kao „tumor Mediterana“, koja se nekontrolisano širi i zauzima morsko dno duž crnogorske obale - pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Ihtiolog dr Aleksandar Joksimović, donedavni šef pregovaračkog tima Crne Gore sa EU za poglavlje 13 – Ribarstvo, ukazuje da je temperatura Jadrana za jedan vijek porasla 0,6 stepeni Celzijusa.

„To ne djeluje mnogo, ali i mala pomjeranja temperature i ostalih fizičko-hemijskih parametara mora i okeana, izazivaju ogromne promjene u živom svijetu. Definitivno, možemo reći da je to dovelo do takozvane tropikalizacije Jadranskog mora. Najbolji primjer su novi organizmi kao bioindikatori promjena u stanju životne sredine, pa već imamo 46 novih biljnih i životinjskih vrsta“, ističe Joksimović.

Opasne su bodlje lava

Najviše unesenih (alohtonih) vrsta se ne prilagodi i nestane. Manji broj se asimilira u postojeće zajednice bez većih negativnih uticaja. Pojedine vrste se, međutim, brzo prilagode ili nemaju prirodnih neprijatelja. Njihove populacije ubrzano rastu i istiskuju domaće, autohtone vrste. Posljedice su smanjenje biološke raznovrsnosti, poremećaj u lancu ishrane i u čitavom ekosistemu. Invazivne vrste prijete ekološkoj ravnoteži, jer ugrožavaju autohtone ribe i druge organizme, hrane se njima, ili nadmeću za stanište. Ulazak alohtonih riba ima i socio-ekonomski uticaj. Neke bi se mogle ekonomski iskorištavati. Od drugih se valja čuvati, jer su opasne. Može značajno da se smanji i ulov domaćih vrsta.

„Već sada možemo da konstatujemo da u Jadranskom moru imamo potpuno uspostavljenu populaciju desetak novih vrsta riba i rakova“, ističe za CIN-CG dr Mirko Đurović, direktor Instituta za biologiju mora iz Kotora (IBMK).

Ovaj Institut već duže proučava efekte pojave invazivnih vrsta na Jadranu, a četrdesetak stručnjaka, među kojima 12 doktora nauka i 7 studenata doktorskih studija, u saradnji sa kolegama iz okruženja i sa drugih međunarodnih adresa, radi na sklapanju nove biološke slike Jadrana. Sa Institutom za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku i Institutom za oceanografiju u Splitu zajedno su 2014. godine izdali monografiju „Alohtone vrste istočne obale južnog Jadrana“, kojoj je, s obzirom na nove nezvane goste, već potrebna dopuna. Sarađuju i sa stručnjacima za morski biodiverzitet iz Albanije i Italije.

„Razni satelitski snimci pokazuju da je Jadran početkom jula bio izuzetno topao, čak je i ovdje kod nas izmjerena temperatura površine mora od 26-27 stepeni Celzijusa, što je dosta visoko za ovaj period godine. Temperatura vode najčešće je okidač za promjene u ponašanju organizama, kao što su reprodukcija, hranjenje i slično. Zato je sve prisutniji i broj novih takozvanih termofilnih vrsta koje vole toplije vode, prije svega riba i rakova“, kaže Đurović.

Kao jednu od potencijalno problematičnih novih vrsta on ističe ribu-lava (lionfish) koja potiče iz južnog Pacifika i Indijskog okeana.

„Ova vrsta ribe evidentirana je u Jadranu. Jako je otrovna i toksin iz njenih bodlji može da bude koban za mlađu populaciju i starije ljude“, upozorava Đurović. Povremeno se, prema njegovim riječima, javlja i povećano prisustvo nekih vrsta meduza, što može negativno da utiče i na turizam.

„Turizam ne bi bio u Crnoj Gori tako atraktivan da naše more nije takvo, kakvo je. Promjene su, međutim, sve dramatičnije i iz godine u godinu imamo veće prisustvo raznih invazivnih vrsta. Što će to, uz porast temperature mora u konačnici donijeti našem ribarstvu i turizmu, teško je procijeniti u ovom trenutku“, kaže Đurović.

Tumor Mediterana se širi

Neke od invazivnih morskih vrsta poput „tumora Mediterana“, izuzetno su štetne za okolinu iako direktno ne ugrožavaju ljude. U odnosu na 2004. godinu kada je ova alga prvi put uočena i prekrivala samo nekoliko metara kvadratnih dna mora u budvanskom zalivu, danas zauzima hektare. Naučnici upozoravaju da će se površine njenih naselja i dalje povećati, jer nema prirodnog neprijatelja, a nauka još nije našla metod da je zaustavi. Brzo raste i poput tepiha prekriva morsko dno, uništavajući svaki drugi oblik morske flore, ali i faune. Posebno je štetna po naselja morske trave posidonije koja je bitna za morski biodiverzitet i zaštićena međunarodnim konvencijama. U vodu ispušta alkaloidne supstance koje izazivaju umiranje drugih organizama u okolini. Ugrožava opstanak riba, ljuskara i mekušaca koji se hrane podvodnim biljkama ili im je potrebna gola stijena i pijesak kao stanište. Područja pod njom postaju „podvodne pustinje“, a jednoličnost pejzaža i siromaštvo biodiverziteta utiču i na razvoj ronilačkog turizma, koji traži lokacije sa mnoštvom riba, korala, školjki i drugih organizama. Caulerpa je već nekoliko godina „zagospodarila“ velikim dijelom podmorja Paklenih otoka u Hrvatskoj, smanjujući prihode ronilačkih centara od turista koji su ranije dolazili da vide podvodne zidove sa upečatljivim gorgonijama.

„Poslije prvog otkrića caulerpe 2004. godine kod Budve narednih nekoliko godina imali smo nekakav monitoring, da vidimo koliko te alge ima i koliko se širi“, ističe dr Vesna Mačić koja u IBMK vodi Laboratoriju za bentos i zaštitu mora. Bentos podrazumijeva sve biljke i životinje koje obitavaju na morskom dnu. Mačić je prva u Crnoj Gori otkrila i naučno obradila caulerpu u crnogorskom podmorju, ali kaže da svježih preciznijih podataka sada nema, jer država nije našla za shodno da uspostavi i finansira monitoring.

„Ono što znamo sa terena je da caulerpu vidimo na sve većem broju mjesta. Prije su to bili Budva, Luštica i Donji Grbalj najviše, a sada je na tim područjima ima i dublje i na većim površinama. Ima je i južno prema Baru i Ulcinju, gdje je prije nije bilo. U Boki je ima na ulazu u zaliv oko Dobreča i Njivica. Unutar zaliva mislim da je nema i da pojačan uticaj slatke vode možda ima veze sa tim. Ipak, u to ne možemo biti potpuno sigurni bez detaljnog praćenja situacije i kontinuiranog istraživanja”, objašnjava dr Mačić.

Pored globalnih klimatskih promjena i pomorskog saobraćaja, dr Mačić uticaj na biodiverzitet Jadrana pripisuje i aktivnostima ljudi, zagađivanjem mora, pretjeranom urbanizacijom obale, krivolovom, dinamitašenjem ili izlovom prstaca. O koliko se razgranatoj pojavi radi, svjedoči podatak da je Inspekcija za morsko ribarstvo lani u avgustu za deset dana pojačanih kontrola ugostiteljskih i prodajnih objekata na primorju pronašla i oduzela 325 kilograma ribe i morskih plodova. Pronađeno je i 25 kilograma prstaca, čiji je izlov zabranjen i koji se nude „ispod stola“. Za jednu restoransku porciju (250-300 grama) ovih školjki potrebno je čekićima uništiti oko metar kvadratni stijene. Takvom lokalitetu je potrebno više od 20 godina da se oporavi.

Za monitoring nema novca i svijesti

Mačić naglašava da za razliku od Italije ili Hrvatske, Crna Gora nema ni precizne podatke i kontinuirani sistematski monitoring fizičko-hemijskih parametara mora, prvenstveno temperature.

„Fali nam svijest države da godišnje mora da radi određene stvari i da se ne oslanja na to što, na primjer, IBMK ima neki naučno-istraživački projekat u kome prikupljamo određene podatke. To nije monitoring, jer ćemo dogodine dobiti novac za neki drugi projekat i raditi nešto sasvim drugo, drugom metodom i na drugom mjestu“, ističe Mačić. Ovakva situacija, kaže ona, biće problem u pregovaranju Crne Gore sa EU o Poglavlju 27.

Program monitoringa stanja morskog ekosistema Crne Gore se kao dio Nacionalnog programa monitoringa stanja životne sredine sprovodi od 2008. godine, i u skladu je sa zakonima o životnoj sredini i o vodama, Uredbom o klasifikaciji i kategorizaciji površinskih i podzemnih voda, a djelimično i sa preporukama Evropske agencije za životnu sredinu iz Kopenhagena, kao i sa kriterijumima MEDPOL-a. Agencija za zaštitu životne sredine (EPA), posjeduje podatke za morski ekosistem od 2008. do 2011. godine. Priznaju na svom sajtu da je izvještaj za 2012, 2014. i 2015. godinu manjeg obima, „a razlog je nedostatak finansijskih sredstava, dok monitoring za 2013. godinu nije ni rađen, jer nije mogla biti poštovana tenderska procedura, koja je obavezna“. EPA još nije objavila izvještaj za 2017, dok su u informacijama za ranije godine podaci o morskom ekosistemu šturi, a neki se nesistematično ili nekontinuirano prikupljaju, pa ne mogu dati adekvatnu sliku. Osim u 2016. godini, i to na nekoliko lokacija za koje se od ranije zna da na njima nema caulerpe, Agencija nije obraćala pažnju na monitoring širenja štetne alge. Ni u jednoj informaciji nema pomena o ostalim invazivnim biljnim i životinjskim vrstama koje su se naselile.

Promjene su sve vidljivije i u ulovu profesionalnih ribara i sportskih ribolovaca. U razgovoru za CIN-CG, oni podsjećaju da je u Boki neko vrijeme bilo i mnogo meduza sa klobukom prečnika nekoliko desetina centimetara, te da je lani more „cvjetalo“ dva puta. Drugi put u oktobru, što svjedoči da se grije. U posljednjih nekoliko godina pojavilo se 16 novih vrsta riba.

„Gotovo svakodnevno dolazim u kontakt sa novim vrstama. Najčešće su to kostorozi, a onda i riba morski-gušter. U zadnje vrijeme pojavljuju se i neke nove sitne koje prije nismo gledali. Liče na tropske ribice iz akvarijuma. Bliže obali češće hvatamo i trumpetaču“, iskustva su profesionalnog ribara-kočara Srećka Andričića iz Tivta. On je, kako kaže, u više navrata primijetio morske pse - mako ajkule - čak i kad u naletu za plijenom iskoče i po nekoliko metara iz vode. Andričić kaže da se ulovljene ribe novih vrsta relativno teško mogu prodati, mada ima ljudi koji jedu kostoroga spremljenog „na lešo“.

„Često hvatamo i dosta malih liganja koje oblikom nijesu slične uobičajenim. Pojavila se i neka podvrsta ribe list sa šest, umjesto uobičajene četiri tačke. Pojedinačnih primjeraka novih ribljih vrsta u mom ulovu ne bude mnogo, ali vjerovatno će vremenom početi da negativno utiču na naše autohtone ribe“, procjenjuje Andričić. Stručnjacima IBMK on pokaže svaki neobični ulov. Kaže da je povremeno pred Bokom lovio i krupne gambore, teške i do 300 grama, kakve je prethodno gledao na Tajlandu. U Solilima kod Tivta, nalazi ostatke domicilnih kraba koje stradaju u sukobu sa sve prisutnijim plavim rakovima.

„Plavi rakovi budu toliki da tijelom potpuno prekriju dno kante od jupola u koju ih stavite, a kliještima bez problema prekinu konop na mreži debeo 6 milimetara“, ističe iskusni tivatski ribar.

Bliski susreti sve bliži obali

Njegove kolege iz Bara koje se bave takozvanim „big gejm fišingom“ na tune i sabljarke, takođe se susrijeću na pučini sa mako ajkulama. O tome, po pravilu, ne govore za medije, ali foto i video zapisi koji se objavljuju na društvenim mrežama, svjedoče o bliskim susretima na desetak milja od obale. Ponekad ih i ulove, kao što je bio slučaj u blizini Petrovca. Većina je relativno mala, ali po svjedočenjima ribara, viđeni su i primjerci duži od tri metra.

Mako ajkula (dugonosna psina - Isurus oxyrinchus) može pod vodom da razvije brzinu i preko 70 kilometara na čas. Hrani se najčešće tunama, palamidama, trupićima i sabljarkama i važi za jednu od najinteligentnijih i agresivnijih vrsta morskih pasa. U svijetu je zabilježeno tridesetak napada na ljude.

„Nezahvalno je govoriti o eventualnom povećanju populacije mako ajkula na Jadranu. Ulovljeni primjerci su bili manjeg, odnosno mlađeg uzrasta. To je vrsta koja ne raste brzo, ali svakako bi trebalo ispitati što se dešava i što ih je privuklo u naše vode“, kaže dr Mirko Đurović.

Joksimović priznaje da je teško kontrolisati širenje invazivnih vrsta, ali da su u saradnji sa kolegama iz regiona i ribarima stekli značajna saznanja o dolasku i odomaćenju u Jadranu. On očekuje donošenje zakona o invazivnim vrstama u Crnoj Gori do kraja godine i naglašava da je implementacija EU Direktive 1143 koja se odnosi na te vrste, obaveza CG i u kontekstu pregovora u Poglavlju 27 - Ekologija.

Novi crnogorski zakon o invazivnim vrstama predstavljaće u najvećoj mjeri prepisanu EU Direktivu 1143 i trebalo bi da reguliše proceduru odobravanja uvoza i utvrđivanje dozvoljenih i nedozvoljenih stranih vrsta, da ustanovi listu vrsta koje izazivaju brigu u EU i za koje su propisane zabrane ili jako ograničeni slučajevi korišćenja pod strogim nadzorom. Tu su i obaveze izrade akcionih planova za kontrolu nenamjernog širenja i za mjere upravljanja rasprostranjenim invazivnim vrstama, za hitne mjere, dojave, sistem praćenja i nadzora. Zakon predviđa novčane kazne od 250 do 20 hiljada eura.

Kada je riječ o moru, taj zakon malo šta može da promijeni, jer invazivne vrste u Jadran najčešće dospijevaju prirodnim putem i zbog promjene karakteristika životne sredine, a ne namjernim ubacivanjem, što se češće događa u slatkim vodama i na kopnu. Zakon bi trebalo prvenstveno da prevenira takvo ubacivanje novih vrsta i uvede striktnu kontrolu unošenja preko državne granice. Donošenje larvi ili formiranih jedinki novih vrsta preko pomorskog saobraćaja, trebalo bi, ako ne da spriječi, a ono svede na najmanju mjeru već usvojeni Zakon o balastnim vodama. Uz to, potrebna je i veća odlučnost lučkih kapetanija u primjeni Zakona.

„Nove vrste su definitivno tu, one žive uz nas i sa nama i moramo naći efikasan način da sve to pratimo, proučimo i javnosti saopštimo jedinu - naučnu istinu“, zaključuje dr Joksimović.

Stradaju salpe i cipole

Od novih vrsta neke, stigle iz Indijskog okeana i Crvenog mora, poznate su kao lesepsijski migranti, po Ferdinandu de Lesepsu, graditelju Sueckog kanala. U Jadranu ih je, posljednjih godina evidentirano 14: od tamne mramornice (siganus luridus) i srebrnoprugog napuhača (lagocephalus sceleratus), preko afričkog kostoroga, do tupousne i žutousne barakude.

Plavotačkasta trumpetača, koja se nastanila u južnom Jadranu, može narasti do 160 centimetara. Izrazita je grabljivica koji se hrani ekonomski važnim autohtonim vrstama, poput bukve, gire, trigle, inćuna i sardele. Zato je moguć njen negativni uticaj na lokalni ribolov i lanac ishrane.

Neke od novih vrsta, poput srebrnoprugog napuhača ili fugu ribe, kako je zovu Japanci, mogu biti vrlo opasne za ljude. Brzo se razmnožava i negativno utiče na ribarstvo, jer kida ribarske mreže i grize ulov. Sadrži tetraodotoksin, otrov 1.250 puta jači od cijanida. U Japanu se adekvatno spremljena, kada se neutrališe toksin, smatra jednim od najvećih specijaliteta. Kod nas (na sreću) još je nema na jelovniku.

Tamna mramornica, uhvaćena i u Boki, hrani se morskom travom i živi na kamenitom dnu prekrivenom vegetacijom. Može narasti do 30 centimetara. U bodljama na leđnoj peraji sadrži blaži otrov. Na istoku Mediterana već je potisnula autohtonu vrstu salpu.

„Jedna od najizrazitijih i najagresivnijih novih vrsta je zubatica-strijelka (pomatomus saltatrix) koja se sa južnog dijela proširila na cijeli Jadran. Agresivna riba sa jakim zubima, bukvalno desetkuje ulove cipola. Stanovništvo na ušću Neretve, gdje je ribolov cipola jedna od glavnih grana, već ima problema. Zubatica je, sa druge strane, komercijalno vrijedna vrsta, ukusnog mesa i vrlo je atraktivna za sportske ribolovce“, ističe dr Aleksandar Joksimović.

Neke od alohtonih vrste, poput plavog raka (callinectes sapidus), su jestive i mogu biti zanimljive za izlov. Evidentirano je i prisustvo vrste škampa (farfantepenaeus aztecus) koji je stigao iz Meksičkog zaliva, a čije izlovljavanje na istočnoj obali SAD-a predstavlja temelj ribarske ekonomije.

U južnom Jadranu nastanile su se i tupousna i žutousna barakuda, srodne vrste domaćeg škarama, a njihov ekonomski značaj bi mogao biti lokalnog karaktera zbog ukusnog mesa i kao potencijalni ulov u big gejm fišing turizmu.

Uskoro akvarijum i „azil“ za kornjače

Uz podršku norveških donatora, IBMK je pokrenuo projekat osnivanja Centra za zaštitu biološke raznovrsnosti mora kojim bi Crna Gora trebalo da doprinese globalnim ciljevima održivog razvoja kroz zaštitu i održivo korišćenje okeana, mora i morskih resursa. Idućeg ljeta trebalo bi da bude otvoren i prvi javni akvarijum u Crnoj Gori i centar za rehabilitaciju morskih kornjača, kakve imaju države u okruženju. Projekat ima za cilj i podršku nadležnim institucijama u Crnoj Gori da lakše sagledaju prepreke u ostvarivanju ciljeva iz pregovaračkog poglavlja 27, pa će biti realizovano i pet radionica posvećenih usaglašavanju crnogorskog zakonodavstva sa EU.

EPA: dovoljno za minimum

Iz EPA su za CIN-CG, neposredno prije objavljivanja teksta, potvrdili da su ograničen budžet i i problemi sa tenderom uzrok redukovanim podacima stanja morskog ekosistema proteklih godina. Tvrde da su i ovakvi monitorinzi „bili dovoljni da zadovolje minimum zahtjeva u prethodnom periodu za izvještavanje i prema EEA (Evropskoj Agenciji za zivotnu sredinu) i MEDPOL-u (Protokolu Barselonske konvencije), kao i za uvid u stanje morskog-ekosistema.”

Manjak novca je, kažu razlog i zašto se do sada nije radio monitoring invezivnih vrsta. Sve to navodno, promijeniće se već od ove godine kada će „monitoring morskog ekosistema prvi put u 2018. godini obuhvatiti i dio koji se odnosi na morski biodiverzitet”.

“Ova praksa će biti nastavljena i  narednih godina, uvođenjem postepenog, potpuno integrisanog programa monitoringa koji je u skladu sa ekosistemskim pristupom Barselonske Konvencije i onim što su zahtjevi Direktive o morskoj strategiji”, navodi se u odgovoru EPA, uz potvrdu da je “u Program monitoringa za 2018. godinu upravo uvršteno praćenje stanja invazivnih vrsta i planirana su sredstva po ovom pitanju”.

Siniša LUKOVIĆ

Za razliku od zemalja regiona i Evrope, Crna Gora nije zakonom zaštitila otrovnice, pa su one predmet trgovine i krijumčarenja. Biolozi upozoravaju da se na pojedinim lokalitetima, zbog prekomjernog lova poskoka može pojaviti i mišja groznica

Iz Crne Gore godišnje se u Srbiju izveze i više od 200 živih primjeraka poskoka i tako ugrožava opstanak ove vrste zmija, značajnih za ekološku ravnotežu. Crna Gora je jedina zemlja u regionu koja ne štiti zakonom otrovnice, pa se njima trguje i švercuje.

Iako Srbija nikada nije dobila dozvolu, trgovina poskocima između dvije zemlje odvija se neometano. Ministarstvo zaštite životne sredine Srbije već četiri godine izdaje beogradskom Institutu za virusologiju, vakcine i serume Torlak godišnju dozvolu za uvoz 300 živih primjeraka poskoka (Vipera ammodytes) iz Crne Gore. Crnogorsko Ministarstvo održivog razvoja i turizma, odnosno Agencija za zaštitu prirode i životne sredine, s druge strane, svake godine uredno odbije zahtjev za dozvolu za izvoz sa svoje teritorije. Ali to odbijanje je u stvari – pristanak. U obrazloženju Agencije se navodi da poskok nije zaštićena vrsta u Crnoj Gori i da „nije propisana obaveza izdavanja dozvole od strane nadležnog organa“.

Ministarstvo zaštite životne sredine Srbije, na pitanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN – CG) i Monitora, o tome koliko je izdato dozvola za povratak poskoka u Crnu Goru, kratko je odgovorilo – nijedna.  Iz ovog resora podsjećaju da je poskok u Srbiji zaštićen i da njegovo sakupljanje u prirodi nije dozvoljeno još od 2013. godine. Institut Torlak je prvi zahtjev za uvoz iz Crne Gore uputio 2014. godine. Tada je uvezeno 140 poskoka, sljedeće godine 218, pretprošle 126, a prošle 33 otrovnice. Prema podacima Ministarstva zaštite životne sredine Srbije, u maju ove godine podnijet je zahtjev za uvoz 200 živih otrovnica.

Dok nadležni u Crnoj Gori tvrde da izvoz poskoka ne može ugroziti opstanak te vrste i ne žure sa mjerama zaštite, stručnjaci u razgovoru za CIN-CG/Monitor kažu da su te ocjene paušalne.

Ministarstvo održivog razvoja i turizma Crne Gore (MORT) ističe da se „na osnovu dosadašnjih istraživanja i monitoringa pomenutih vrsta (poskok, šarka), smatra da se usljed stanja brojnosti ovih populacija trenutno ne zahtijeva njihova nacionalna zaštita“.  Ipak, iz MORT-a kažu da će „ukoliko se ukaže potreba za revizijom i usklađivanjem Liste zaštićenih vrsta u Crnoj Gori, a nakon završetka opsežnih terenskih istraživanja u kontekstu nominacije Natura 2000 vrsta i staništa, u prvom planu biti vrste koje su u režimu korišćenja, odnosno poskok“.

Natura 2000 je mreža područja zaštite prirode na teritoriji EU.

„Kako se nominacija Natura 2000 mreže od strane Crne Gore mora završiti do dana punopravnog članstva u EU, zasigurno da će se u navedenom vremenskom periodu najkasnije donijeti odluke o reviziji Liste zaštićenih vrsta“, kazali su iz MORT-a.

„U zavisnosti od utvrđenog stanja populacija, prioritetna mjera biće i potpuna zabrana izlova jedinki za proizvodnju antiseruma sa određenih lokaliteta u državi“, naglašavaju u Ministarstvu.

U Rješenju Agencije iz marta ove godine navodi se mišljenje Sektora za zaštitu prirode, monitoring, analizu i izvještavanje: „Sakupljanje i izvoz jedinki vrste Vipera ammodytes (poskok) na području Crne Gore u periodu maj-jul 2018. (lokaliteti: Danilovgrad, Lazine, Koljat, Očinići, Cetinje, Pečurica, Vladimir, Ostros i područje Pljevalja), u količini od 200 jedinki, neće ugroziti opstanak vrste, niti se negativno odraziti na brojnost populacije“.

Na ponovljeno pitanje, o tome na osnovu čega tvrde da sakupljanje i izvoz poskoka neće ugroziti ovu vrstu, iz Agencije su odgovorili da ne posjeduju egzaktne podatke, ali da oni na koje se pozivaju proizilaze iz redovnih terenskih istraživanja koje sprovode njihovi eksperti.

Biolog Vuk Iković za CIN-CG/Monitor ističe da vjerodostojnih podataka nema: „Za pojedine vrste su rađena istraživanja na svega par lokaliteta, ali opšte stanje je nepoznato“. On kaže da su populaciona istraživanja šarke i šargana obavljena u Nacionalnom parku Bjelasica, ali ne i za poskoka.

I njegov kolega Bogić Gligorović potvrđuje da u Crnoj Gori „baze vrsta i njihovog rasprostranjenja i nivoa ugroženosti nijesu formirane, ili su u početnim fazama“. Jovana Janjušević, iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica, kaže da je zbog toga jasno da se procjene ugroženosti zmija daju bez naučnog osnova.

„Postavlja se logično pitanje, ko utvrđuje opravdanost i kvotu hvatanja određenog broja jedinki neke nezaštićene vrste, ako znamo da Crna Gora nema „crvenu knjigu“ u kojoj su naznačene procjene populacija“, kaže ona za CIN-CG/Monitor.

Iz Agencije navode da „stvarno stanje populacija zmija otrovnica povlači za sobom dugotrajna istraživanja koja su izuzetno zahtjevna, zbog uslova rada na terenu (pristupačnost terena i klimatski uslovi)“.

U Crnoj Gori živi 15 vrsta zmija, od kojih su tri vrste - poskok, šarka i šargan - otrovne. Lidija Polović, direktorica Prirodnjačkog muzeja Crne Gore, napominje da je Crna Gora jedno od  najbogatijih područja Evrope po broju vrsta gmizavaca, te da imamo veliku odgovornost da sačuvamo to bogatstvo za buduće generacije. U razgovoru za CIN-CG/Monitor, ona objašnjava da zmije u ekosistemu imaju značajnu ulogu kao regulatori brojnosti populacija sitnih sisara (naročito glodara) i insekata. „Prenamnožavanje glodara uzrokovalo bi štetne posljedice po čovjeka u smislu uništavanja dobara, usjeva, kao i u pogledu ugrožavanja ljudskog zdravlja zato što su oni prenosioci mnogih zaraznih bolesti“, naglašava Polović.

Kugu, koja je tokom 14. vijeka usmrtila trećinu evropskog stanovništva, upravo su prenijeli pacovi koji su brodovima došli u lučke gradove, podsjeća biolog Iković. Kako u gradovima nije bilo predatora ovih glodara – zmija, stopa smrtnosti je bila značajno veća nego na selu. On upozorava da se može desiti da na pojedinim lokalitetima  dođe do prekomjernog lova poskoka i da se u tom mjestu pojavi mišja groznica.

Pored značajne uloge zmija u ekosistemu, njihov otrov se koristi u kozmetici i u medicini za proizvodnju ljekova, za suzbijanje tumora, regulisanje šećerne bolesti, krvnog pritiska...

Institut Torlak koristi poskoke iz Crne Gore za proizvodnju protivotrova. Gligorović objašnjava da u regionu ne postoji drugi institut iz kojeg zdravstvene ustanove u Crnoj Gori mogu obezbijediti serum za zmijski ujed. Prema podacima Instituta za javno zdravlje, u periodu od 2013 – 2016 bilo je između 33 i 38 bolničkih otpusta godišnje sa dijagnozom – otrovno dejstvo kontakta sa otrovnim životinjama.

Iković navodi da je dodatni problem što se poskoci hvataju za vrijeme sazrijevanja spermatozoida mužjaka (početak proljeća), pa kada stignu u Torlak dolazi do njihove povećane smrtnosti.

„U cilju održivosti populacije, sakupljene jedinke poskoka nakon cijeđenja otrova u Institutu trebalo bi da se vrate u svoje prirodno stanište. Međutim, to nije slučaj“, kaže Iković. Prirodno stanište tako gubi svoju ravnotežu.  Biolozi upozoravaju i na nestručan lov, jer se koriste dugačke drvene hvataljke koje stegnu vrat poskoka. „Tako dolazi do oštećenja jednjaka i usnog otvora i lomljenja vratnih rebara što je slučaj sa više od 50 odsto jedinki. Glavno je da budu sakupljene, a koji je stepen povreda, na to se ne obraća pažnja. Problem se dodatno komplikuje što Torlak ne preuzima bolesne jedinke“, objašnjava Iković.  Herpetolog Rastko Ajtić objavio je još 2008. godine naučni rad u kojem navodi da zakonska regulativa o zaštiti poskoka u Crnoj Gori ne postoji, te da se svake godine oni nesmetano love: „Tokom marta i aprila, na teritoriji Crne Gore sakupljeno je 351 jedinka poskoka, koje je Institut Torlak trebalo da otkupi za proizvodnju antiseruma“. U radu se ističe da je „edukacija snabdjevača (lovaca zmija iz Srbije i Crne Gore) za Institut Torlak jedan od prioriteta“.

Ajtić je sada stručni saradnik-herpetolog u Zavodu za zaštitu prirode Srbije i u razgovoru za CIN-CG/Monitor potvrđuje da se nije mnogo odmaklo sa obukom: „U Srbiji se praktično ne sakupljaju posljednjih desetak godina, pa se niko nije prijavljivao za obuku. U Crnoj Gori postoje ljudi koji i dalje hvataju poskoke, ali nijesu stručno osposobljeni. Kažem to, zato što ja pregledam svaku zmiju koja se uveze i konstatujem da li ima povreda nastalih pri nestručnom hvatanju, koje se nalaze na vratnom regionu. Te povrede dovode do uginuća poslije određenog perioda“.

„Lovci“ na zmije u Crnoj Gori, s kojima je CIN-CG/Monitor stupio u kontakt nijesu htjeli da govore o ovoj temi.  „Izlovljavanje zmija se vrši pomoću hvataljki, isključivo ručnim hvatanjem za vrat zmije  kako ne bi došlo do njihovog ozljeđivanja“, objašnjavaju u Agenciji za zaštitu prirode i životne sredine. Na pitanje, na koji način se u Crnoj Gori za Institut Torlak sakupljaju poskoci, ko obavlja taj posao i koliko se plaća, iz Agencije su odgovorili: „Postupak hvatanja vrše zmijolovci mještani koji žive na prostoru predloženih lokaliteta za izlov i imaju veliko iskustvo u ophođenju sa zmijama. Privredno društvo Glosarij doo iz Podgorice, kao partner u izvoznom dijelu posla sarađuje sa zmijolovcima“.

Iz Glosarija kažu da su oni uvoznici i distributeri protivotrova u Crnoj Gori, a da prilikom izvoza poskoka obavljaju samo špediciju. I pored više urgencija, iz Torlaka nijesu stigli odgovori o ovoj temi.

„Crna Gora mora što prije da zabrani sakupljanje poskoka na svojoj teritoriji, dok se ne odredi stanje na terenu, a onda bi trebalo da definiše dugoročne mjere za unapređenje postojeće situacije“, navodi Iković. Jedan od načina za unapređenje zaštite ove vrste, kako ističe, jeste stvaranje uslova za prezimljavanje i razmnožavanje (hibernaciju poskoka u institutu, sparivanje u zarobljeništvu, te rađanje mladih).

Ajtić ističe da su u Torlaku nakon 15 godina otklonili „sve nedostatke vezane za uzgoj poskoka u zarobljeništvu“. Institut je nedavno napravio 300 terarijuma za uzgoj poskoka, po preporukama stručnjaka iz Zavoda za zaštitu prirode Srbije.  U okruženju se stvari mijenjaju, ali ne i u Crnoj Gori. „Tada smo još bili u zajednici, i da me ne shvatite pogrešno, ja sam radio kompletan spisak životinja (vodozemaca i gmizavaca) koje je potrebno zaštiti u SRJ i kasnije u SCG. I onda su otrovne zmije izbačene sa spiska. Na moje pitanje zašto, dobio sam neke podrugljive odgovore od nekih ljudi koje neću da imenujem“, prisjeća se Ajtić.

Za razliku od Crne Gore, biolog Gligorović navodi da su sve tri vrste otrovnica  zaštićene ili strogo zaštićene zakonom u regionu, a takođe i u evropskim zemljama.

U Hrvatskoj su poskok i šargan strogo zaštićene vrste, a šarka spada u zaštićene. Kao i u Srbiji, u Albaniji su pomenute tri otrovnice zakonom zaštićene – dio su „crvene liste“ i imaju status „niži rizik“. Lovljenje, ubijanje ili uznemiravanje ovih vrsta zabranjeno je zakonom. Kazna za ubijanje poskoka u Srbiji je oko 120 eura, a za šarku više od 800 eura. Ubijanje životinja, pored toga, tretira se kao krivično djelo, pa pored novčane, prijeti kazna zatvora do jedne godine. Kazna za ubijanje poskoka u Hrvatskoj iznosi gotovo hiljadu eura.

Direktorica Prirodnjačkog muzeja Polović smatra da je spisak vrsta gmizavaca koji su zakonom zaštićeni neophodno što prije revidirati: „Populacije poskoka, šarke i šargana su ugrožene, kako uništavanjem prirodnih staništa tako i nekontrolisanim sakupljanjem u komercijalne i kolekcionarske svrhe. Nemilosrdno ubijanje iz straha takođe je jedan od ugrožavajućih faktora“.

Biolozi naglašavaju da je neophodno domaće propise usaglasiti sa Bernskom konvencijom (o zaštiti evropskih divljih vrsta i prirodnih staništa) koju je potpisala i Crna Gora. „Poskok je prema Bernskoj konvenciji strogo zaštićen i on bi morao biti na listi zaštićenih vrsta Crne Gore“, kaže Iković.

Iz Agencije objašnjavaju da lista zaštićenih vrsta datira iz 2006, a da je Crna Gora Bernsku konvenciju ratifikovala 2008. godine: „Svakako da postoji potreba da se pomenuta lista revidira. To je neophodno u cilju usklađivanja sa aktuelnom nomenklaturom, kao i zbog dopune novim vrstama koje su u posljednje vrijeme registrovane u Crnoj Gori“.

Iz Izvještaju iz sjenke Koalicije 27, koja okuplja nevladine organizacije Green Home, Centar za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), Sjeverna zemlja, Društvo mladih ekologa Nikšić i Zelena akcija iz Hrvatske, konstatovano je da je najočigledniji primjer neusklađenosti nacionalnog sa evropskim zakonodavstvom u oblasti zaštite prirode, gdje vrste zaštićene na nivou Evrope ne uživaju zaštitu Crne Gore.

„Tri otrovnice, ali i neke druge vrste koje nijesu našle mjesto na spisku zaštićenih vrsta u Crnoj Gori moraće biti predmet rasprave onoga trenutka kada se Poglavlje 27 otvori. Otvaranje tog poglavlja je isključivo rezultat ispunjenja tehničkih uslova koji su postavljeni pred Vladu, a to je donošenje 'Strategije aproksimacije', odnosno jasnog akcionog plana s vremenskim okvirom, a ne signal zasluga da je napredak u ovoj oblasti zapažen. To je vidljivo i iz prethodnih, vrlo kritičkih izvještaja Evropske komisije i rezolucija Evropskog parlamenta“, kaže Jovana Janjušević, iz CZIP-a.

Zvanično nema šverca, a berza radi

Na internacionalnim sajtovima, koji okupljaju ljubitelje zmija, mogu se naći oglasi o prodaji poskoka iz Crne Gore, prije svega s Ade Bojane, koji su na cijeni zbog karakteristične nijanse crvene boje.

Kontaktirali smo prodavca iz Češke i saznali da je ženku poskoka s Ade već prodao, te da će novi primjerak nabaviti tokom ljeta, a ponudiće je po cijeni od 100 eura. Na drugom sajtu, prodavac iz Holandije oglasio je prodaju poskoka iz Crne Gore. Objasnio nam je da je riječ o ženki koju prodaje za 80 eura. O tome kako i gdje su nabavili poskoke nijesu bili voljni da odgovaraju.

Biolog Vernes Zagora je prije dvije godine skrenuo pažnju na ovaj problem, navodeći da par odraslog mužjaka i ženke može dostići cijenu i do 700 eura.

Zagora za CIN-CG/Monitor upozorava da se situacija nije promijenila: „Slali smo dopise Agenciji da ih upozorimo na ovaj i druge slučajeve. Nijesmo dobili odgovor“, kaže Zagora.

Iz Agencije kažu da informacije o krijumčarenju zmija iz Crne Gore dobijaju od Ekološke inspekcije, Uprave carina, NVO  i savjesnih građana. Da bi se preduprijedilo krijumčarenje u toku je definisanje „protokola o postupanju“.

Iz Ekološke inspekcije, međutim, tvrde da nemaju saznanja o tome da se iz Crne Gore krijumčare zmije otrovnice. Intervenisali su samo jednom, kada je, na poziv carinika, na graničnom prelazu Dobrakovo, u julu 2017. godine uhvaćena  „crvenorepa boa“, koju su nepoznate osobe ostavile između dva granična prelaza. Zmija je predata Prirodnjačkom muzeju u Podgorici.

Iz Uprave carina navode da su od 2008. godine registrovali samo četiri slučaja izvoza poskoka i da nijesu registrovali pokušaje krijumčarenja, ali to ne znači i da toga nema.

„Da ih je kojim slučajem naša zemlja na vrijeme zaštitila, danas ne bismo imali situaciju da otrovnice Crne Gore nezakonito masovno hvataju i izlažu na najvećem sajmu reptila u Evropi Terraristika Hamm u Njemačkoj koji se organizuje i tri puta godišnje“, navodi Jovana Janjušević.

Drugi štite bolje

Vipera ammodytes (Linnaeus, 1758); poskok, crnokrug - naša najotrovnija zmija, zastupljena je na području čitave Crne Gore do 1.500 metara nadmorske visine, a može se sresti i na većim visinama. Poskok nije zaštićen u Crnoj Gori. Na Aneksu II je Bernske konvencije i na Aneksu IV Natura 2000 mreže zaštićenih područja.

Vipera berus (Linnaeus, 1758); šarka - zastupljena na visinama iznad 1.200 metara nadmorske visine. Šarka nije zaštićena u Crnoj Gori, ali jeste u zemljama regiona. Na Aneksu III je Bernske konvencije.

Vipera ursinii (Bonaparte, 1835); šargan, stepska šarka, žutokrug - najmanja otrovnica u Crnoj Gori. Ostao je na planinskim staništima tako da se sada može naći samo na visinama iznad 1.100 metara nadmorske visine. Šargan nije zaštićen u Crnoj Gori, a zaštićen je strogo u zemljama regiona. Na Aneksu II je Bernske konvencije i na Aneksu IV Natura 2000 mreže zaštićenih područja.

Predrag NIKOLIĆ

U rožajskoj lokalnoj samoupravi su zaposlili 189 osoba, iako ne bi smjeli jer duguju porez, a plate kasne pola godine. Tivat je bogata opština, ali rizikuje da uskoro ne bude, jer su zbog prekomjernog zapošljavanja troškovi zarada porasli za oko 1,3 miliona eura. Partije, za sada, niko ne može da obuzda

(more…)

Agencija za zaštitu podataka i slobodan pristup informacijama i nakon isteka ugovora ostala je postanar u zgradi Aca Đukanovića, a Uprava za imovinu je prećutno nastavila da mu plaća rentu za taj prostor.

Četvorogodišnji ugovor sa Đukanovićem vrijedan oko 60 hiljada eura godišnje istekao je u julu. Uprava za imovinu je nakon toga dva puta, putem javnog tendera, u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama tražila zakupodavca, ali bezuspješno. Država je, zatim, nastavila da mu plaća rentu u iznosu od oko 5.000 na mjesečnom nivou. Na pitanje CIN-CG kako je to moguće, iz Uprave za imovinu su se pozvali na Član 624 Zakona o obligacionim odnosima.

“Kada po proteku vremena za koje je ugovor o zakupu bio zaključen, zakupac produži da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome ne protivi, smatra se da je zaključen novi ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uslovima kao i prethodnim”, piše u Zakonu o obligacionim odnosima, u članu 624 koji glasi “prećutno obnavljanje ugovora”.

Stručnjaci koje je CIN-CG kontaktirao tvrde da je Zakon o javnim nabavkama obavezujući za Upravu za imovinu i da neuspjeli pokušaji javne nabavke ne mogu da budu izgovor za “neažurnost i nezakonitost”.

“Uprava se ne može pozivati na Zakon o obligacionim odnosima, kada postoji propis koji uređuje nabavku javnih usluga... Čemu Zakon o javnim nabavkama, ako se primjenjuje opšti propis”, istakao je sagovornik CIN-CG.

Prema podacima sa portala Uprave za javne nabavke, oba tendera za zakup prostorija za Agenciju su obustavljena. Na prvi poziv od početka jula ove godine, niko, pa ni Đukanović, nije bio zainteresovan  da iznajmi  prostorije Agenciji, uz godišnju nadoknadu od 57.120 eura, sa uračunatim PDV-om.

Javnim pozivom tražene su prostorije od 400 metara kvadratnih, u užem centru Podgorice, kako bi se „efikasnije obavljali poslovi iz nadležnosti organa”, ali i kolski pristup. Tražena su tri kabineta, od kojih dva sa predprostorom za sekretaricu, pet kancelarija i dodatna za arhivu, čajna kuhinja, sanitarni čvor, server soba i jedna tehnička prostorija.

Nakon “neuspjele” procedure, Uprava za imovinu opet je raspisala javni poziv. U tenderskoj dokumentaciji od 24. avgusta udvostručen je iznos koji je spremna da plati budućem zakupcu. Tako je procijenjena vrijednost javne nabavke na godišnjem nivou iznosila 107.100 eura sa PDV-om.

I specifikacije u drugom javnom pozivu su izmijenjene, pa Uprava za imovinu traži četiri kabineta sa predprostorom za sekretaricu, devet kancelarija za zaposlene, četiri kancelarije u sistemu „open space“, jednu prostoriju za prezentaciju, dvije prostorije za arhivu i dodatnu za odlaganje arhivske građe, prostoriju za server sobu, čajnu kuhinju i muški i ženski toilet, dok je kvadratura  “porasla” na 750 metara.

Na taj poziv javila se kompanija Cijevna hotel Group, vlasnika Danila Petrovića, ponudivši 102.530 za godišnji zakup. Ponuda nije prihvaćena jer firma, koja je godinama na crnoj listi Poreske uprave, nije dostavila dokaz da redovno plaća porez državi, što je preduslov za poslove sa državom.

Odgovorno upravljanje javnim finansijama i transparentne javne nabavke su jedan od osnovnih zahtjeva u okviru sveobuhvatne reforme javne uprave, koju Vlada sprovodi.

Istraživačica javnih politika u Institutu alternativa (IA) Ana Đurnić ocijenila je da matični Zakon o javnim nabavkama uređuje poslovanje države sa privatnim kompanijama i nigdje se ne poziva na shodnu primjenu Zakona o obligacionim odnosima.

“Međutim, mi ovdje imamo jednu stvarnu, životnu situaciju koja se dešava i koja je vrlo realna, a koja očigledno nije ili makar nije u dovoljnoj mjeri zakonski regulisana. Činjenica je da za Agenciju po isteku matičnog ugovora nisu obezbijeđene nove prostorije, ili stare prostorije po novom ugovoru. Činjenica je i da se ne može cijela jedna institucija iseliti i ostaviti bez prostora za rad, jer bi to značilo apsolutnu blokadu njenog rada. Ali je činjenica i da Zakon o javnim nabavkama koji uređuje ovaj pravni posao ne omogućava nastavak korištenja prostorija niti mogućnost plaćanja rente po isteku ugovora”, kazala je Đurnić.

Ona je dodala da zakon ne propisuje ni shodnu primjenu nekog drugog zakona koji bi se primijenio na nastalu situaciju.

 “Problem je što ovo potencijalno nije izolovani slučaj, već bi ih moglo biti više, a da javnost za njih ne zna. Veći broj ovakvih slučajeva otvorio bi veliki prostor za zloupotrebe, što ukazuje na potrebu da se ovakve situacije zakonski detaljno regulišu”, istakla je Đurnić.

U Đukanovićevoj zgradi, u Ulici Kralja Nikole u Podgorici, osim Agencije, nalazi se i Zavod za metrologiju, koji mu zakup mjesečno plaća 13.500 mjesečno. Na godišnjem nivou, iz državne kase se za smještaj te dvije državne institucije Đukanoviću plaća oko 220.000 eura, sa uračunatim porezom.

Zgradu u kojoj su dvije institucije sada podstanari, kupila je Đukanovićeva firma Monte nova 2007. godine za 1.100.000 eura. Riječ je o nekadašnjoj zgradi direkcije Pošte. Na tom mjestu brat bivšeg premijera planira da gradi sedmospratnicu. On je dobio urbanističko - tehničke uslove za rekonstrukciju, a zgrada se nalazi na urbanističkoj parceli A-2'5, u zahvatu izmjena i dopuna Urbanističkog plana “Stara varoš”.

CIN-CG ljetos je objavio da će Đukanović, shodno novom ugovoru sa Zavodom za metrologiju, od te državne ustanove da dobija 3.000 eura više za zakup nego prethodnih godina.

Stručnjaci koji se bave javnim nabavkama, a koji su insistirali na anonimnosti, tvrde da je novi tender za zakup Zavoda za metrologiju iz juna ove godine sporan, jer su „nacrtali“ specifikacije za Đukanovića.

Zavod za metrologiju tražio je prostorije u centru grada, od oko 1.100 kvadrata, sa recepcijom i dva sprata u užem centru Podgorice. Tenderom je definisan i raspored prostorija, između ostalog -
podrumski dio sa šest prostorija za laboratorije, od kojih dvije moraju imati vještačku ventilaciju, jednom tehničkom prostorijom, prostorijom za ostavu i centralnim holom. Direktorica Zavoda Vanja Asanović kazala je tada da ne smatra da su nacrtali uslove za Đukanovića, uz pojašnjenje da je riječ o administrativnim, kadrovskim i tehničkim potrebama te ustanove.

Upravi se ne žuri da nađe drugog “gazdu”

Uprava za javne nabavke imala je mogućnost da, nakon dva neuspješna tendera, sprovede pregovarački postupak i mimo očiju javnosti dodijeli posao zainteresovanom ponuđaču.

Iako je druga obustava tendera bila 29. septembra, Uprava za imovinu je tek prošle sedmice uputila pisani zahtjev Upravi za javne nabavke, za dobijanje prethodne saglasnosti o ispunjenosti uslova za sprovođenje pregovaračkog postupka, bez prethodnog objavljivanja za javno nadmetanje na portalu.

Đurnić smatra da je Uprava trebalo da raspiše novi tender u posljednjoj godini trajanja ugovora i da do njegovog isteka zaključi novi, jer se znalo kad ističe i koliko dugo traju procedure sa rokovima za žalbu.

“Međutim, na ovaj način, neblagovremenim sprovođenjem procedura, kupuje se dodatno vrijeme u kom bi se što više državnog novca - novca građana  isplatilo bratu bivšeg premijera. Takođe, treba imati u vidu i činjenicu da je pregovarački postupak bez prethodnog objavljivanja poziva za javno nadmetanje u velikoj mjeri povoljniji za ponuđače, jer podrazumijeva direktno pregovaranje pa se uslovi nabavke mogu znatno unaprijediti u korist ponuđača”, naglasila je Đurnić.

 Kontrola sa partijskom knjižicom
Na čelu kontrolnih tijela za oblast javnih nabavki godinama se nalaze članovi odbora političkih partija.
Direktor Uprave za inspekcijske poslove ranije je bio Božidar Vuksanović, član Glavnog odbora DPS-a, a odnedavno tu funkciju pokriva Alija Košuta, član Opštinskog odbora Bošnjačke stranke Podgorica.
Glavni inspektor za javne nabavke, Hivzo Kajević, ranije je bio član Izvršnog odbora DPS-a, a trenutno je član Opštinskog odbora te partije u Rožajama.

Iz Uprave za inspekcijske poslove, na pitanja upućena Košuti i Kajeviću, odgovorili su da „politička pripadnost ni u kom pogledu ne utiče na objektivnost i profesionalizam na poslovnom planu“.

I direktor Uprave za javne nabavke Mersad Mujević član je Glavnog odbora DPS-a.

Na čelu Državne komisije za kontrolu postupaka javnih nabavki nalazi se Zoran Živković, za kojeg ne postoje zvanični podaci da je član organa ili funkcioner neke političke stranke. Jedna od njegovih prethodnica na toj funkciji bila je Suzana Pribilović, aktuelna ministarka javne uprave, a članica Glavnog odbora i potpredsjednica budvanske Ženske alijanse DPS-a.

U IA smatraju da institucije nadležne za kontrolu postupaka javnih nabavki nijesu ostvarile nijedan značajan rezultat i da je činjenica da su politizovane.

“Poslednji udar na nezavisnost institucija nadležnih za, između ostalog, sprovođenje kontrole o oblasti javnih nabavki, desio se kada je gospodin Radule Žurić, kum sadašnjeg premijera i potpredsjednika DPS-a imenovan u Senat Državne revizorske institucije, nedugo nakon što je u isto tijelo izabran gospodin Zoran Jelić, bivši poslanik iz redova Demokratske partije socijalista i simbol afere “Snimak”. Ovakva kadrovska rješenja, naročito kada su u pitanju nominalno nezavisne institucije, ne obećavaju da će se slučajevi korupcije u javnim nabavkama blagovremeno otkriti i procesuirati”, istakla je Đurnić.
  “Crtanje” je visokorizično za korupciju
U Institutu alteranativa tvrde da je manjak konkurentnosti jedan od ključnih problema u oblasti javnih nabavki.

Đurnić je saopštila da je su prošle godine 52 privatne firme “zaradile” više od polovine ukupne sume za javne nabavke - 240.584.655 eura. I prosječan broj ponuda po tenderu u 2016. iznosio je 2.21 i dvostruko je manji u odnosu na 2011. godinu.

Đurnić smatra da  većinsko učešće samo 52 firme u procedurama javnih nabavki i nizak broj prijavljenih ponuđača po tenderu može da bude pokazatelj postojanja korupcije.

“Česte izmjene tenderske specifikacije i njihovo pisanje na način da odgovaraju samo jednom ponuđaču, prepoznato je širom svijeta u brojnim metodologijama iz oblasti javnih nabavki kao rizik za korupciju”, zaključila je Đurnić.

Ovaj članak je nastao u okviru projekta “Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!”, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a podržavaju Evropska unija i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Nemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije i Balkanskog fonda za demokratiju (BTD).