Nepotrebnim i štetnim medicinskim postupcima urušavaju se osnovni etički principi i zdravlje pacijentkinja, a himenoplastika se čak reklamira na sajtovima nekih klinika

Đurđa RADULOVIĆ

Baš smo jutros imali jedan slučaj. Roditelji su doveli kćerku tinejdžerskog uzrasta na pregled “nevinosti”, kaže za CIN-CG doktorka iz jednog doma zdravlja na sjeveru zemlje čije je ime poznato redakciji.

Pregled “nevinosti” je ginekološka praksa kojoj je cilj da utvrdi da li je djevojka imala vaginalni odnos i podrazumijeva pregled himena, tanke membrane na vaginalnom otvoru. Ovaj postupak nekad podrazumijeva nasilniji penetrativni test.

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO), Žene Ujedinjenih nacija i Kancelarija Ujedinjenih nacija za ljudska prava u zajedničkom dokumentu “Eliminisanje testiranja nevinosti” iz 2018. apelovali su na vlade širom svijeta da zakonski zabrane ovu vrstu pregleda, a na medicinsko osoblje da ni pod kojim uslovima ne obavljaju kontrolu “nevinosti”.

”Ovim nepotrebnim i štetnim testom krši se više ljudskih prava i etičkih standarda uključujući osnovni princip medicine - ne učiniti nekom nešto nažao. Osim toga, ne postoji naučni dokaz da bilo koja vrsta testa ‘nevinosti’ može dokazati da li je žena ili djevojčica imala vaginalni odnos ili ne”, objašnjava se u ovom dokumentu SZO i organizacija UN-a.

”Makar jednom mjesečno roditelji dovode kćerke na pregled ‘nevinosti’. Govorimo o većinskoj populaciji. Predrasuda je da su to samo Romkinje. Dolaze iz različitih krajeva Crne Gore”, kaže za CIN-CG pomenuta doktorka.

Ukoliko daju pristanak, djevojke se podvrgavaju kompletnom ginekološkom pregledu, a rezultati testa su povjerljivi, objašnjava ona.

”Dešava se da djevojka dođe sama na pregled i traži potvrdu da je nevina iz samo njima poznatih razloga”, rečeno nam je iz drugog doma zdravlja u Crnoj Gori.

Novinarka CIN-CG-a je kontaktirala brojne privatne klinike širom Crne Gore raspitujući se o pregledima “nevinosti”. Iz svake klinike je odgovoreno da se pregled himena može uraditi i u skladu sa tim dobiti medicinska potvrda.

Iz jedne poznate privatne ustanove u Podgorici, novinarki CIN-CG-a rečeno je da šesnaestogodišnja tinejdžerka može uraditi test “nevinosti” isključivo uz pratnju roditelja. To je suprotno svim principima ljekarske tajne.

U nekim drugim državama i roditelji i ljekar bi bili krivično gonjeni zbog ove prakse. Na primjer u Velikoj Britaniji, ali i na Kosovu, je testiranje “nevinosti” krivično djelo bez obzira na to da li je djevojka dala pristanak.

”Nevinost nije medicinski ili naučni termin, već socijalni, kulturni i religiozni konstrukt koji predstavlja diskriminaciju žena i djevojčica i čini ogromnu štetu na globalnom nivou pokušajući da ograniči žensku seksualnost na polje braka”, stav je SZO.

”Ako ginekolog napiše potvrdu da je pacijentkinja ‘nevina’, direktno učestvuje u kršenju ljudskih prava i dodatno produbljuje ponižavanje žena u zajednici”, kaže u razgovoru za CIN-CG Marina Mijatović, advokatica iz Srbije, čija je specijalnost prava pacijenata i uključena je u rad više organizacija koje pružaju besplatnu pravnu podršku pacijentima.

To što zakon eksplicitno ne prepoznaje testiranje i potvrde o “nevinosti” ne smije biti opravdanje za obavljanje ovih pregleda, objašnjava Mijatović.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) u decembru prošle godine pisao je o problemu testiranja “nevinosti” mladih Romkinja. Učinili smo to nakon što smo saznali da roditelji dovode djevojke na preglede himena u neke od domova zdravlja. Tada nam je iz Doma zdravlja (DZ) Podgorica rečeno da se pregled obavlja samo uz pristanak djevojke, a da se roditelji šalju na razgovor sa socijalnim radnikom. Iz socijalne službe DZ Podgorica kazali su za CIN-CG da ti roditelji uglavnom ne dođu na razgovor sa socijalnim radnikom.

Zabranjeno u javnom zdravstvu, ali legalno u privatnom?

”Nijednim zakonskim propisom iz oblasti zdravstvene zaštite nije propisano sprovođenje ovog pregleda, niti on spada u domen zdravstvene zaštite”, kazali su za CIN-CG iz Ministarstva zdravlja Crne Gore.

Međutim, iz ovog Ministarstva tvrde da je pitanje kršenja ljudskih prava kakvo su pregledi “nevinosti” “u domenu drugih institucija”.

Iz ovog Ministarstva tvrde da “ukoliko bilo ko ima saznanja da se ovi zahvati dešavaju u javnim zdravstvenim ustavama, dužan je da to prijavi nadležnim organima”. Međutim, oni su se potpuno ogradili od nadležnosti nad privatnim sektorom.

”Ministarstvo zdravlja do sada nije dobilo inicijativu za zabranu pregleda ‘nevinosti’ u privatnim klinikama. Ukoliko se ona pojavi svakako će biti razmatrana u skladu sa najvišim standardima medicinske etike”, naveli su oni.

CIN-CG je u vezi sa ovim problemom postavio dodatna pitanja Ministarstvu zdravlja - ko je nadležan nad privatnim zdravstvenim institucijama, i kako to da je tamo moguće raditi zahvate i preglede koji nijesu dozvoljeni u javnom sektoru. Nije bilo objašnjenja.

Iz Ministarstva pravde tvrde da ne mogu raditi ništa da se spriječi ova pojava, jer nije u njihovoj nadležnosti.

”Krivični zakonik Crne Gore propisuje krivična djela protiv života i tijela, ali navedena pojava nije kao krivično djelo propisana. Definisanost nekim drugim, posebnim aktom za koji nije nadležno naše Ministarstvo, bi bilo cjelishodno u smislu prevencije ovakve pojave”, kazali su iz ovog Ministarstva za CIN-CG.

Poznati ljekari rade himenoplastiku u Crnoj Gori

”Krvarenje pri razdjevičenju nakon ove operacije je izraženije nego kod defloracije prirodnog himena”, navodi se u reklami na veb stranici jedne od klinika koje obavljaju himenoplastiku u Podgorici. Dalje se kaže da ova operacija “rješava etičke, a ne estetske probleme”, te se dodaje da “žena ovom operacijom suzbija osjećaj krivice”.

Diskriminatorni stav o ženskoj “nevinosti” u Crnoj Gori podržavaju i poznati ginekolozi koji u privatnim klinikama obavljaju zahvate himenoplastike, takozvanog povraćaja “nevinosti”.

U zajedničkoj noti iz 2007. godine pod nazivom “Eliminisanje genitalnog sakaćenja žena” brojne kancelarije UN i SZO upozoravaju da rekonstrukcija himena spada pod definiciju genitalnog sakaćenja žena, iako se tradicionalno ne smatra nasilnim činom i legalna je u nekim zemljama. Prema SZO svaka vrsta nemedicinske intervencije koja prouzrokuje štetu na genitalijama smatra se sakaćenjem.

”Izlaganje bilo koje osobe takvoj proceduri je neprihvatljivo”, kaže za CIN-CG Srđan Medan, direktor Klinike za ginekologiju i akušerstvo Kliničko-bolničkog centra Crne Gore (KCCG). On je objasnio da se u toj ustanovi ne radi himenoplastika već isključivo operacije koje rješavaju konkretne funcionalne ili estetske probleme.

”Izvođenje ovog zahvata je višestruko štetno i kosi se sa moralnim normama svakog pojedinca. Procedura se može uporediti s nasilnim intervencijama koje se izvode na genitalijama djece u nerazvijenim zemljama zbog određenih religijskih ubjeđenja”, rekao je Medan.

U nekoliko poznatih privatnih klinika koje je novinarka CIN-CG kontaktirala saopšteno je da ove zahvate obavljaju poznati crnogorski ginekolozi-akušeri, a cijene se kreću od 600 do 950 eura, zavisno od toga da li je uključena opšta anestezija.

Novinarka CIN-CG-a, pokušala je da dođe do dodatnih informacija: koje su posljedice zahvata, da li je bolan itd. Iz svih klinika je rečeno da je neophodno zakazati pregled i razgovarati s doktorom. Na pitanje, kakva su iskustva klijentkinja i da li su zadovoljne srdačnim tonom nam je u jednoj klinici odgovoreno: “Naravno”.

CIN-CG je kontaktirao više ljekara za koje se tvrdi da obavljaju ovaj zahvat u Crnoj Gori. Nijedan nije htio da detaljnije razgovara, ili su u potpunosti odbili razgovor. Dva ljekara sa kojima je CIN-CG razgovarao tvrde da himenoplastika pomaže djevojkama “psihički”.

”Ima žena koje imaju potpuno očuvan himen i na porođaju, a ima onih koje se rode bez himena”, objašnjava jedan od ljekara.

”Himenoplastika ženama pomaže psihički. To su uglavnom djevojke koje su odrasle uz štetna patrijarhalna uvjerenja”, kaže ovaj ljekar.

I region je tržište

CIN-CG je preko više upućenih izvora saznao da djevojke odlaze na ovaj zahvat i u druge zemlje regiona - Srbiju i Albaniju.

Jedan ljekar iz Beograda koji tvrdi da je uradio preko 1000 intervencija himenoplastike kazao je za CIN-CG da obavi desetak ovih zahvata godišnje ženama iz Crne Gore. Tvrdi da one trpe zlostavljanje članova porodice ako nisu “nevine”.

”’Nevina’ djevojka se udala i prve bračne noći mladoženja diže frku da je prevaren jer nije krvarila. Zvala me njena sestra koja je ‘nevina’, ali ipak želi operaciju, da bi jače krvarila kad se uda”, kaže ovaj ljekar.

Objašnjava da klijentkinje dolaze najčešće same, nekad sa bratom ili sa momkom.

”Jednom momku roditelji nisu dali da se oženi djevojkom jer nije ‘nevina’, iako je ona prvi seksualni odnos imala sa njim. On ju je doveo da joj uradimo himenoplastiku i da potom traži sreću s novim partnerom”, kazao je ovaj ljekar.

Himenoplastika radi dokazivanja “nevinosti” predstavlja kršenje ljudskih prava, kaže advokatica Mijatović.

”Sadržina tekstova koji na sajtovima reklamiraju himenoplastiku podržava podređeni položaj žena i diskriminaciju isticanjem da procedura pomaže ženama da se izbjegne njihova stigmatizacija”, objašnjava Mijatović

Žene i djevojke su prisiljene da se podvrgnu ovim procedurama, često pod pritiskom članova porodice radi očuvanja takozvane časti, osiguravanjem da žena uđe u brak “čista”, navodi se u preporukama Vlade Velike Britanije za himenoplastiku i preglede “nevinosti”.

U toj zemlji je, uz preglede “nevinosti”, od prošle godine kriminalizovana i himenoplastika - kako za ljekare i klinike koji obavljaju ili nude, tako i za sve koji posreduju, što su obično članovi porodice.

I u drugim državama Evrope gdje postoji ovaj problem među patrijarhalnim i tradicionalnim grupama, vlade diskutuju o uvođenju kriminalizacije himenoplastike i pregleda “nevinosti”, u skladu sa preporukama SZO i UN, na primjer u Švedskoj i Holandiji.

Obje prakse ostavljaju fizičke i psihičke posljedice

Himenoplastika može prouzrokovati fizičke posljedice uključujući bol, infekcije, seksualne teškoće, pojačano krvarenje, sužavanje vaginalnog otvora… navodi se u dokumentu Odljeljenja za zdravstvo i socijalnu zaštitu Vlade Velike Britanije. Među psihološke posljedice od himenoplastike spadaju post-traumatski stresni sindrom, depresija, anksioznost.

SZO i UNICEF navode u zajedničkom dokumentu da su slične psihičke posljedice i od pregleda “nevinosti”, dodajući da “u ekstremnim slučajevima žene i djevojke mogu pokušati samoubistvo ili biti ubijene u ime časti”.

Ove prakse podstrekuju štetne socijalne norme povezane s takozvanim nasiljem iz časti, navode iz organizacije Okford hab za ljudska prava, koja okuplja stručnjake iz ciielog svijeta.

”Vjerovanje da se himen može pokidati samo tokom prvog odnosa je neutemeljeno, pa himenoplastika doprinosi dezinformacijama tako što normalizuje nepotvrđena i štetna očekivanja ‘čednosti’, doprinoseći time zlostavljanju”, navode iz ove organizacije.

”Himen je membrana sa svega par krvnih sudava, koja čak i u slučaju cijepanja ne krvari mnogo”, navodi se u studiji “Raspršivanje mitova o ulozi himena u utvrđivanju seksualne istorije i zlostavljanja’” iz 2019.

”Nasilna penetracija i nedostatak lubrikacije mogu proizvesti rane na vaginalnom zidu, što je prije uzrok ‘krvavih čaršava’, nego cijepanje himena. Zapravo, više studija pokazuje da krvarenje nije rutina prilikom prvog seksualnog odnosa žene”, navodi se u ovoj studiji.

Ženama se u ovim slučaju ne daju sve informacije što je protivno ljudskim pravima, objašnjava Marina Mijatović.

”Zaštita žena od pregleda ‘nevinosti’ i himenoplastike mora uključivati i pravo i medicinu, te potpunu podršku i informisanost žena”, kaže ona.

Pregled “nevinosti” i himenoplastika kod silovanja: retraumatizacija žrtava

Jedan ljekar iz Crne Gore kojeg je CIN-CG kontaktirao tvrdi da bi himenoplastika trebalo da se obavlja u slučajevima silovanja što bi smatra olakšalo psihičke tegobe žrtvi.

Međutim, brojne svjetske organizacije apeluju da himenoplastika može samo odmagati u procesu oporavka od seksualnog zlostavljanja.

”Nema dokaza da himenoplastika podržava fizički, emocionalni ili psihološki oporavak od silovanja ili drugog oblika seksualnog nasilja”, navode Kraljevski koledž akušera i ginekologa i Institut za psihoseksualnu medicine Velike Britanije.

Naprotiv, tvrde, takav postupak “može uzrokovati fleš-bekove o prethodnom nasilju, uzrokujući dodatnu štetu”.

Testovi “nevinosti” ne preporučuju se ni u slučajevima kada se traže dokazi za silovanje, jer osim što se njima ne može dokazati istorija seksualnosti, vode u retraumatizaciju žrtve. SZO, Žene UN-a i Kancelarija za ljudska prava UN-a navode da “u slučaju kontrole radi silovanja, test može izazvati dodatnu bol, što vodi u retraumatizaciju i reviktimizaciju žrtve”.

Izgubljena “nevinost” se rješava preuranjenim brakom

”Prošle godine bilo je najmanje desetak slučajeva maloljetničkih brakova. Djevojke uđu u odnose s momkom s kojim su u vezi i onda se ‘uzimaju’ pod pritiskom porodice koja se osjeća obrukanom”, kaže za CIN-CG Nina Kolenović iz NVO-a SOS-a za žene i djecu žrtve nasilja Plav.

”Velika je sramota u malim sredinama da djevojka zatrudni prije braka. Nedavno je jedan otac zbog toga prijavio da mu je maloljetna kćerka koja je u drugom stanju silovana, iako nije bila”, kaže Kolenović.

”Ljepota i čast je ono što se tradicionalno traži od žene u patrijarhalnim sredinama. Čast je ništa drugo do netaknuti himen”, kaže u razgovoru za CIN-CG Rebeka Čilović, izvršna direktorica NVO Sofija iz Berana.

Ova NVO bori se protiv nasilja nad ženama i podsticanjem žena sa sjeveroistoka na samostalnost.

Ugovoreni brakovi se još uvijek dešavaju, naročito kada je riječ o dogovorima s mladoženjama iz dijaspore, objašnjava Čilović.

”U tim slučajevima postoji veliki pritisak na mladu djevojku da bude ‘netaknuta’. Ne čudi da se u tim slučajevima djevojke odlučuju za himenoplastiku”, dodaje.

Problem je više izražen u ruralnim sredinama, nego u gradovima.

”U manjim mjestima smatra se skandaloznim da mlada djevojka koja dolazi da na studije u Berane, iznajmi stan.

Gleda se da bude kod nekog rođaka ili prijatelja, ko će da je nadgleda. Pritom, govorimo o punoljetnim djevojkama”, upozorava Čilović.

Nije lako biti žena u patrijarhalnoj sredini kaže za CIN-CG Adriana Pejaković, psihološkinja. Moć nad nečijom slobodom svakao predstavlja nasilje, objašnjava ona.

Sam termin “gubljenje nevinosti” je problematičan jer ukazuje da žena ulaskom u seksualni odnos nešto gubi, a da je muškarac onaj koji ima moć, objašnjava Pejaković.

”U strogo patrijarhalnoj sredini žena zavisi od muškarca koji može nešto ‘da joj uzme’ čak i kada je njena seksualnost u pitanju, umjesto da oba pola uživaju u radosti spajanja’’, kaže Pejaković.

Seksualna edukacija je ključna.

”Važno je edukovati mlade ljude o odgovornom, ravnopravnom i podržavajućem odnosu prema seksualnosti, bez igara moći koje udaljuju polove”, kaže Pejaković.

Mlade žene izložene konfuznim porukama

Mlade žene su izložene kontroverznoj postfeminističkoj medijskoj kulturi, objašnjava za CIN-CG Nataša Nelević, feministička teoretičarka i aktivistkinja.

”Na jednoj strani imamo te radikalne ‘feminističke’ medijske poruke o ženskom individualizmu, izboru, slobodi, čak poruke o ženi kao subjektu seksualne želje, dok na drugoj strani imate, recimo, himenoplastiku. To zaista liči na ludilo”.

”Ipak, nema sumnje da je popularna ‘feministička’ kultura na kojoj se odgajaju mlade žene svuda, pa i u Crnoj Gori, zapravo duboko patrijarhalna”, objašnjava ona.

U tom kontekstu, himenoplastika je potpuno očekivana.

”Kontrola ženskog tijela i ženske seksualne želje je uslov da bi patrijarhat uopšte mogao da se reprodukuje. Tako je bilo i tako je još uvijek”, kaže Nelević.

Ugroženi životi žena širom svijeta

U Francuskoj nije došlo do zabrane testova nevinosti i himenoplastike, jer ljekari smatraju da bi životi i psihičko stanje žena iz određenih zajednica bili ugroženi. Da žene iz nekih etničkih manjina trpe zlostavljanje nesagledivih razmjera potvrdila je i analiza vlade Velike Britanije, pred odluku o zabrani himenoplastike i pregleda “nevinosti”. Navedeni su primjeri žena koje su na najbrutalnije načine zlostavljane od strane članova porodice, nakon otkrića da nisu nevine. Tako se pominje primjer djevojke kojoj je otac godinama prije udaje provjeravao himen, a nakon otkrića da nije nevina, pozvao je muške rođake da je siluju. Ovoj djevojci su potom starije rođake zašile himen bez medicinskih instrumenata, u potpuno nemedicinskim uslovima.

U nerazvijenim zemljama sa tradicionalnim patrijarhalnim društvima ljekari su ti koji šire zablude o himenu, nalazi su monitoringa koji je trajao šest godina u brojnim zemljama Afrike, navodi se u studiji “Raspršivanje mitova o ulozi himena u utvrđivanju seksualne istorije i zlostavljanja” iz 2019. Sačinili su je ljekari iz više relevantnih američkih i britanskih institucija koji su vršili edukacije u konfliktnim zonama u Africi za postupanje u slučajevima silovanja.

”Mnogi doktori imali su pogrešna uvjerenja o anatomiji i fiziologiji himena, kao i o ulozi koju himen igra kada treba odrediti da li je bilo seksualne aktivnosti ili zlostavljanja, naročito kod djece, tinejdžera i mladih žena”, navodi se u ovoj studiji.

Izgled himena bio je korišten i kao dokaz za silovanje u pravnom sistemu, objašnjava se u studiji. Tako su se u zvaničnim dokumentima koristili opisi himena koji osim što nisu naučno utemeljeni, diskiminišu žene: “star i pocijepan, netaknut, djevičanski, prljav, slomljen...”.

U najvećem broju slučajeva korelacija između izgleda himena i istorije seksualne aktivnosti ne postoji, navodi se u ovoj studiji.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) želi da čuje glas žena koje su imale iskustvo abortusa.
Upitnik je u potpunosti anoniman, a odgovori će biti iskorišćeni isključivo u svrhe istraživanja CIN-CG -a. Na osnovu rezultata ovog upitnika, tim CIN-CG će uputiti pitanja relevantnim sagovornicima/ama i institucijama i uraditi priču na ovu temu.

Pitanje smještaja osoba sa smetnjama u razvoju, nakon punoljetstva, ukoliko o njima nema ko da brine ili nije to u mogućnosti - u Crnoj Gori nije valjano riješeno

Andrea JELIĆ

,,Nijesmo mogli da se izborimo sa sinom kad je počeo njegov pubertet. Muž i ja smo bili sami, bez pomoći, iscrpljeni i nemoćni fizički, a pogotovo psihički. Sin je želio da se slobodno kreće, i nije imao strah od auta. To je svojstveno većini mladih osoba sa autizmom. On je tada imao 18 godina. Poslije jednog događaja, kada je sebe doveo u opasnost, odlučili smo da potražimo pomoć i dobili smo samo mogućnost smještaja u Zavodu ‘Komanski most’”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) majka čiji sin ima autizam.  

Sjećanja na preseljenje sina u “Komanski most” 2019. godine, ovu majku i danas progone.

Pitanje smještaja osoba sa smetnjama u razvoju, nakon punoljetstva, ukoliko o njima nema ko da brine ili nije to u mogućnosti - u Crnoj Gori nije valjano riješeno. Za sada, takve usluge pruža samo “Komanski most”, koji i pored značajnih ulaganja tokom prethodnih godina, nema odgovarajuće uslove za sve kojima su te usluge potrebne.

Proces deinstucionalizacije, odnosno prelaza sa institucionalnog zbrinjavanja na brigu i podršku u zajednici, na koji se Crna Gora obavezala ratifikovanjem Konvencije Ujedinjenih nacija (UN) za prava osoba sa invaliditetom 2009. godine, sporo se i teško odvija.

Za osobe sa autizmom je nepoznato i novo – strašno. Još je teže ukoliko osoba ne može da govori i niko je ne razumije. Takav je mladić iz naše priče.

Po njegovom dolasku u “Komanski most”, roditeljima je rečeno da sačekaju da prođe period adaptacije, i da će ih pozvati u posjetu kada stručnjaci Zavoda procijene da se prilagodio. On je izuzetno teško podnio promjenu prostora. Lomio je stvari, žestio se… Samo nakon pet dana iz Zavoda je poslat u ZU Specijalna bolnica za psihijatriju “Dobrota”.

,,Valjda bi trebalo da znaju da osobe sa autizmom ne smiju biti smještene i tretirane u psihijatrijskim ustanovama, jer to nije mentalna bolest. Ne znam kako smo preživjeli tu agoniju. Poslije 10 dana je vraćen u Zavod. Od polovine juna bio je podvrgnut dodatnoj psihijatrijskoj terapiji, jer je ispoljavao agresiju i autoagresiju. Krajem tog mjeseca, preko rendgen snimka, konačno saznajemo da su ga zapravo mučili - ekser, šaraf i okrugli metalni predmet su mu nađeni u debelom crijevu. On je, dakle, tih 15 dana primao psihijatrijsku terapiju, a imao je potpuno druge probleme”, ispričala je još ova majka novinarki CIN-CG-a.

U oktobru 2019, o čemu svjedoče medicinski zapisi, ovog mladića letvom od kreveta je povrijedio drugi korisnik Zavoda, koji je sa njim dijelio sobu. Njegov cimer je imao dijagnozu “teža psihijatrija”, kako se konstatuje u Mišljenju Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) o ovom slučaju iz 2020. godine, a koje je donijeto na osnovu pritužbi majke povrijeđenog momka.

,,Bili su sami u sobi, a moj sin je zadobio povrede po glavi, čelu, oku, i ruci. Tadašnji direktor Zavoda Vaselj Dušaj sa stručnom službom je zakazao sastanak sa nama roditeljima i predstavnicima centra za socijalni rad zaduženog za grad odakle dolazimo. Ne spominjući povrede koje je moj sin zadobio, Dušaj je objasnio da želi da ga izmjesti u Kragujevac ili Tutin, sa sve koncima na glavi i povrijeđenog, što nije dozvolio tadašnji direktor centra za socijalni rad”, tvrdi još ona.

Korisnik koji je povrijedio njenog sina, prema njenim saznanjima, upućen je u bolnicu u Dobroti, gdje mu je utvrđen hepatitis, nakon čega je poslat u Klinički centar Crne Gore (KCCG). ,,Ubrzo je i umro. Moguće je da je i on bio neverbalan”, priča za CIN-CG ova majka.

Vaselj Dušaj je za CIN-CG je demantovao tvrdnje ove majke. ,,Rekao sam samo – kome se ne sviđa ovdje, može da ide negdje drugo. Dao sam sve od sebe i koliko sam mogao, poboljšao sam stvari u ‘Komanskom mostu’, ti tragovi su vidljivi, a sve ostalo su spekulacije koje imaju za cilj da oštete moj ugled”, kazao je on u telefonskom razgovoru sa novinarkom.

Uvidom u Mišljenje Ombudsmana iz 2020. CIN-CG je utvrdio da je period prilagođavanja mladića sa autizmom prošao uz niz propusta, kao i da su mu povrijeđena brojna prava. U ispitnom postupku, zaključeno je da u Zavodu smještaj i tretman osoba sa teškim autizmom nije adekvatan.

Ombudsman je tada utvrdio i da “postojeći stručni i medicinski kadar Zavoda ne posjeduje neophodno znanje za postupanje prema korisnicima sa teškim autizmom, da ne postoji stručna edukacija osoblja, da nemaju neophodne sertifikate, niti postoji plan i program za ostvarivanje takvih edukacija”.

U Mišljenju se još ističe i da nedostatak osoblja, posebno onog specijalizovanog za rad sa osobama sa autizmom, predstavlja veliki problem u funkcionisanju Zavoda.

Ispitni postupak Ombudsmana je pokazao i da, u situacijama kada neko od korisnika Zavoda ispoljava agresivno ponašanje, ne postoje jasni protokoli i smjernice za zaposlene u Zavodu kada i na koji način je dozvoljena primjena sredstava za mehaničko ograničavanje slobode. Korisnici se obično tada upućuju u KCCG. ,,Nejasno je kako se stvarno u praksi ‘obuzdava i transportuje’ korisnik u fazi ekstremnog agresivnog ponašanja”, navodi se u ovom dokumentu Ombudsmana.

U Zavodu 119 štićenika

Prilikom posjete “Komanskom mostu” koji se nalazi na periferiji Podgorice, novinarka CIN-CG-a je u velikom dvorištu srela nekoliko štićenika ove ustanove. Jedan od njih joj je mahnuo i zainteresovano prišao. Većina drugih je ili sjedjela na okolnim klupama ili šetala.

Tokom prethodnih godina radilo se na unapređenju usluga smještaja, primarno materijalnih uslova. Zavod je renoviran više puta.

Kako je novinarki rečeno, zbog osjetljivosti štićenika, nije bilo moguće realizovati posjetu prostorijama u kojima oni provode najviše vremena.

Socijalna radnica u “Komanskom mostu” Ivana Koprivica za CIN-CG-a nije htjela da govori o slučaju ovog štićenika sa autizmom. Navela je da rukovodstvo Zavoda, zbog Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti i Zakona o zaštiti ličnih podataka i pratećim pravilnicima nije u mogućnosti da govori o konkretnom slučaju. ,,Ono što možemo reći je da ostvarujemo saradnju sa porodicama, roditeljima i starateljima, kao i sa svima drugima koji su značajni za korisnike koji borave u našoj ustanovi”, rekla je Koprivica.

Momak iz naše priče danas boravi sam u spavaćoj sobi u “Komanskom mostu”. To je utvrđeno prilikom nedavnog obilaska Zavoda predstavnika Multidisciplinarnog tima Nacionalnog mehanizma za prevenciju torture (NPM) pri Ombudsmanu.

,,Uprava se trudi da stvori sigurno okruženje za korisnike koji se teško adaptiraju, te korisnik sa dijagnozmom autizma koji je smješten 2019. godine boravi sam u sobi, da bi se izbjegla njegova uznemirenost, incidenti i slično”, kaže za CIN-CG savjetnica Ombudsmana Danijela Brajković.

Prema njenim riječima, danas Zavod ima 119 štićenika, a u odnosu na 2019. godinu, kada je objavljen posljednji izvještaj o obilasku Ombudsmana “Komanskom mostu”, određene stvari su unapređene. ,,Zdravstvena ambulanta postala je dio javnih zdravstvenih ustanova te je olakšano zakazivanje specijalističkih pregleda i propisivanje terapije. Od prošle godine na čelu zavoda je nova direktorica, koja je nastojala da zaposleni imaju kontinuiranu edukaciju, te su ovoj godini imali značajan broj akreditovanih obuka”, navodi Brajković, dodajući da je usvojen i set novih procedura koje su potrebene za licenciranje ustanove.

U jednom od paviljona na koje je podijeljen “Komanski most“, paviljonu C, prema riječima savjetnice Ombudsmana, nalaze se korisnici koji se pripremaju za stanovanje uz podršku ustanove. ,,Oni su savladali mnoge tehnike koje su neophodne za samostalno funkcionisanje - trgovinu, pripremu nekih lakših jela i slično“.

Mali broj zainteresovanih za rad u ustanovama socijalnog tipa

Zavod trenutno funkcioniše sa 15 stručnih radnika, od čega je jedan defektolog, tri psihologa i 11 socijalnih radnika. ,,Osim njih, imamo i medicinsku službu koja pruža primarnu zdravstvenu zaštitu na nivou ustanove”, navodi još Koprivica.

Kako objašnjava, “Komanski most” fokusiran je primarno na obezbjeđivanje sigurnog i mirnog okruženja za korisnike, pružanje primarne zdravstvene zaštite i fizikalnog tretmana. ,,Rad organizujemo mahom kroz radno-okupacione terapije u skladu sa mogućnostima. Često organizujemo i izlete, a štićenici koji to mogu – najveći dio vremena provode napolju, u prirodi”.

Tim Ombudsmana je zapazio da se ustanove socijalnog tipa u Crnoj Gori, ne samo “Komanski most“, nego i domovi za stare koje upošljavaju zdravstveni kadar suočavaju sa njegovim osipanjem i smanjenim interesovanjem za novim zapošljavanjem.

,,To se događa zbog značajnih disproporcija u visini koeficijenata, to jest zarada zdravstvenog kadra istih kvalifikacija“.  Zaposleni u zdravstvenim ustanovama za koje je nadležno Ministarstva zdravlja imaju znatno veća primanja od onih koji rade u ustanovama u nadležnosti Ministarstva socijalnog staranja, navodi Brajković.

Primjera radi, koeficijent jednog psihologa u domu zdravlja je, nakon povećanja iz novembra ove godine, 11,92, dok je koeficijent njegovog kolege u centru za socijalni rad tek 7,02. Razlika u plati je nekoliko stotina eura.

O ovom govori i Koprivica: ,,Zavodu fali stručnog kadra, ali i medicinskog osoblja koji bi na dnevnom nivou mogao da zadovolji sve potrebe korisnika. Taj problem imaju i sve srodne ustanove, a ne samo naša”.

I pored svega toga, savjetnica Ombudsmana ističe da je zdravstvena zaštita korisnika u Zavodu dobra i funkcionalna. ,,Fizikalna terapija odlično funkcioniše“.

Broj korisnika sa autizmom raste

Prema podacima “Komanskog mosta”, u toj ustanovi trenutno boravi 10 korisnika sa dijagnozom autizma.

Prvi je primljen 1990. godine, a nakon toga je bilo sporadičnih slučajeva (1997, 1999, 2003, 2005, 2016).

Od 2019, kako ističe Koprivica, primijećen je kontinuirani rast broja takvih korisnika. ,,U skladu sa povećanjem broja osoba sa autizmom, ne samo kod nas nego i u svijetu, o čemu svjedoče brojne statistike, možemo očekivati da se ovakav trend nastavi i u narednim godinama”, navodi ona.

Bez porodice svaki drugi štićenik

Gotovo svaki drugi korisnik Zavoda nema žive ili poznate članove porodice, niti bilo koga drugoga ko bi bio značajan za njih. 

Tokom prethodne dvije godine, imajući u vidu situaciju sa pandemijom virusa COVID-19,  broj posjeta štićenicima bio je znatno smanjen, kazala je još Koprivica za CIN-CG.

Stanje se nije značajno promijenilo ni nakon jeka pandemije. Mali je broj onih koji dolaze u posjetu bližnjima u “Komanskom mostu”, a tek nekolicina to čini više puta nedjeljno. Jednu majku, koja, prema riječima zaposlenih, gotovo svaki dan dolazi u posjetu, novinarka je vidjela pri izlasku iz Zavoda. U ruci je nosila kesu sa voćem.

,,Mnogo je razloga zašto je malo posjeta. Neki nijesu u mogućnosti, a drugi prosto – ne žele. Kroz razne aktivnosti, pokušavamo da što je više moguće animiramo porodice korisnika da ih što češće posjećuju”, navodi još Koprivica.

U Zavodu borave i oni koji su cijeli život u institucionalnom smještaju. Njih su roditelji po rođenju ostavili. Jedna štićenica sa takvom pričom, koju je novinarka srela na ulazu u “Komanski most”, osmijehivala se na klupi pod drvećem. A onda je prišla da se pozdravi i popriča. Bila je radoznala, ljupka i raspitivala se o mnogim stvarima.

Neophodna integracija i deinstitucionalizacija štićenika

Akcija za ljudska prava (HRA) izradila je studiju o potrebama deinstitucionalizacije štićenika ovakvih ustanova, kako bi se oni integrisali u zajednicu, umjesto što žive u nekoj vrsti geta, izdvojeni, na rubu grada. U studiji HRA ,,Modeli deinstitucionalizacije i zaštite mentalnog zdravlja u zajednici” iz 2017. godine se navodi da se u zatvorenim ustanovama širom svijeta često dešavaju razni oblici zlostavljanja i zanemarivanja, koriste zastarjele metode liječenja, zloupotrebljavaju lijekovi, štićenici drže u izolaciji, često zavezani, kao i da su ove ustanove obično natrpane, a osoblje nekompetentno. 

U Crnoj Gori se o neophodnim promjenam, poboljšanju uslova i deinstitucionalizaciji i integraciji štićenika u zajednicu, počelo više govoriti tek nakon nekoliko tragičnih događaja u “Komanskom mostu”, ali i drugih mentalnih ustanova poput bolnice u Dobroti, kao i izvještaja koji zabrinjavaju.

Javnost je šokirao nestanak dvoje maloljetnih štićenika ove institucije. U oktobru 2000. prvo je nestala osmogodišnja djevojčica, a u julu 2004. 13-ogodišnji dječak. O dječaku se javno govorilo i prije njegovog nestanka, kada je objavljena fotografija na kojoj se vidjelo kako stariji štićenik ustanove seksualno zlostavlja dvoje djece, od kojih je jedno bio nestali dječak.

Predstavnici Evropskog komiteta za prevenciju torture i nehumanog i degradirajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) posjetili su Zavod u septembru 2008. godine, a potom su objavili izvještaj koji je ukazao na brojne propuste u radu ove ustanove, koji se odnose na neadekvatne uslove života i na teške slučajeve fizičkog kažnjavanja štićenika i problem seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja.

,,U vrijeme posjete uslovi života šticenika su bili užasni. Odjeljak B je smještao 67 stanovnika raspoređenih u 12 spavaonica. U potpuno golim i smrdljivim sobama, stanovnici su viđeni kako leže sami, povremeno s glavama prekrivenim pokrivačem, neki goli, s muvama koje puze preko njih. U zaključanoj ‘sobi za bebe’, delegacija je vidjela pet iznemoglih stanovnika, dobi između tri i 19 godina, koji su ležali u krevecima. U zaključanom dijelu bez osoblja, gdje je izgledalo da su štićenici ostavljeni sami, delegacija je pronašla dnevnu sobu u kojoj je sedam stićenika bilo vezano za namještaj. U nekim od spavaonica, bilo je urina i izmeta na podu, zidovima i posteljini. Tu je bilo i miševa…”, navodi se u izvještaju CPT-a iz 2009. godine u koji je CIN-CG imao uvid.

Iz HRA su 2012. godine Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT) podnijeli zahtjev za informacije o radnjama preduzetim od strane državnog tužilaštva u cilju krivičnog gonjenja odgovornih za stanje u “Komanskom mostu”, kao i za nestanak maloljetnih štićenika.

Iz VDT-a su tada kazali da je Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici o nestaloj djeci prvi put obaviješteno 2010. ,,Tužilaštvo je potom obaviješteno da Ministarstvo rada i socijalnog staranja nije utvrdilo postojanje propusta u postupanju zaposlenih radnika Zavoda u odnosu na korisnike, a da s obzirom na činjenicu da policija u međuvremenu nije otkrila da li su djeca živa ili nijesu, nije bilo osnova za pokretanje krivičnog postupka zbog krivičnog djela - izlaganje opasnosti, dok je za osnovni oblik ovog krivičnog djela, nastupila zastarelost krivičnog gonjenja. Dakle prije nego što je tužilaštvo o ovim događajima obaviješteno”, navodi se u odgovoru VDT-a HRA.

U slučaju nečovječnog odnošenja prema štićenicima, Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici pokrenulo je postupak provjere, ali podaci koje su državni organi dostavili tužilaštvu nijesu bili dovoljni za pokretanje krivičnog postupka.

Zabilježeno je i da su 2014. godine štićenici “Komanskog mosta” zloupotrijebljeni u političke svrhe, tako što je nekoliko desetina njih bilo upisano u birački spisak, iako se radilo o osobama bez poslovnih sposobnosti, odnosno onih koje ne mogu da glasaju.

Prema analizi Akcije za ljudska prava iz 2017, iako se u početku mislilo da je riječ o individualnim slučajevima, mnogobrojni izvještaji iz različitih zemalja potvrdili su da se radi o jednom „šablonu“, odnosno opšte prisutnim propustima koji su karakteristični za institucionalno zbrinjavanje uopšte, bez obzira na fizičke uslove smještaja. ,,Institucija nije određena samo mjestom i veličinom već, prije svega, organizacijom života koja zanemaruje individualnost i privatnost, tako da potrebe institucije imaju prednost u odnosu na lične potrebe osoba koje u njima žive”, navodi se u ovoj analizi.

Prelazak na stanovanje u zajednici daleko 

Nakon pritisaka javnosti i međunarodnih institucija krenulo se sa reformama ovih ustanova, ali one idu sporo i trebalo bi uložiti dodatne napore kako bi se poboljšao položaj štićenika.

Posljednjim Planom transformacije JU Zavoda “Komanski most”, koji je donešen 2020. godine promijenjena je namjena paviljona za osobe sa autizmom, koji, prema Mišljenju Ombudsmana iz 2020, nikada i nije bio stavljen u tu funkciju. Danas se taj prostor koristi za pripremu korisnika za život u zajednici.

,,Time smo počeli proces deinstitucionalizacije i transformacije ustanove. Međutim, dosta toga zavisi od okoline, koja je, kao što je poznato, prilično zatvorena i još uvijek puna nerazumijevanja prema osobama sa intelektualnim smetnjama”, navodi za CIN-CG Ivana Koprivica.

Strategije za integraciju osoba sa invaliditetom i strategije razvoja socijalne i dječje zaštite koje je do sada Crna Gora usvajala gotovo uopšte ne nude značajne mjere za proces deinstitucionalizacije. Nevladine organizacije, poput Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) isticale su da je neophodno usvajanje Strategije deinstitucionalizacije kojom bi bilo omogućeno da osobe s invaliditetom (OSI) žive samostalnije.

Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja CIN-CG-u do objavljivanja ove priče nije stigao odgovor na pitanja da li se to pitanje pokretalo i ukoliko nije – zbog čega.

U Strategiji za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti za period od 2017. do 2021. godine upozorava se na nemogućnost institucija da pruže pravo na privatnost osobama koje u njima žive. Analiza usklađenosti zakonodavstva u Crnoj Gori je pokazala da je u ovoj oblasti naše zakonodavstvo tek djelimično usklađeno sa standardima Zakona o zabrani diskriminacije osoba sa invaliditetom i UN-ove Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom. 

Kršenje ljudskih prava ljudi u institucijama bilo je jedan od glavnih argumenata za napuštanje ovakvog modela brige o osobama sa mentalnim smetnjama. Širom Evrope i u ostatku svijeta do danas su učinjeni brojni napori kako bi se osigurala kvalitetna dugotrajnija briga o takvim ljudima.

Italija je jedna od prvih zemalja koja je počela sa procesom deinstitucionalizacije u psihijatriji i razvojem sistema mentalnog zdravlja u zajednici. Britanska vlada je do početka 21. vijeka zatvorila 90 od 120 psihijatrijskih bolnica premještajući većinu pacijenata koji su bili izloženi dugotrajnoj instucionalizaciji u jedinice grupnog stanovanja i centre za zbrinjavanje u zajednici.

U Finskoj postoji alternativni metod podrške osobama sa mentalnim poteškoćama “Otvoreni dijalog”, kroz mrežu koju čine članovi porodice i prijatelji. Ova usluga pruža se u kućnoj atmosferi i daje najbolje efekte kada se primijeni u ranoj fazi. U najvećem broju slučajeva, intervencija ne podrazumijeva upotrebu medikamenata.

U Crnoj Gori institucije ovog tipa još su na rubu grada, a njihovi štićenici tek su počeli da se pripremaju za život u zajednici.

Majka sa početka naše priče napominje da su, nakon traumatičnog iskustva koje je proživio njen sin i cijela porodica, prilike drugačije. “U ‘Komanskom mostu’ ima zaposlenih koji svoj posao rade savjesno. Dugujemo im veliku zahvalnost”.

Nada se da će njeno dijete osjetiti majkin zagrljaj kad god mu je potreban. Ali zna da ne smije stati borba za njegova prava i svih koji su kao on.

Prekobrojne trudnoće ugrožavaju pravo na slobodu izbora i živote žena iz zajednice

Ako zatrudnim još jednom, mogla bih da umrem. To su rekli doktori suprugu i meni, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Milana (32). Ona je zatrudnjela 11 puta. Rodila je petoro zdrave djece i imala šest pobačaja. Slabog je zdravlja. Djeluje neuhranjeno.

Prvog sina dobila je sa 16 godina, a danas doji najmlađe dijete, rođeno 2021. Ne želi više djece.

”Da sam mogla da biram sigurno ne bih ovoliko rađala’’, kaže ona.

Udala se, kaže, i nije imala izbora.

”Kad se udaš, moraš da rađaš’’.

Milana je počela da koristi kontraceptivnu pilulu nakon posljednjeg porođaja, na insistiranje doktora, koji njeno zdravstveno stanje smatraju ozbiljnim. Ipak, ne uzima redovno pilule, što je stavlja u rizik da ponovo zatrudni. Njen suprug, kaže ona, ne koristi kontracepciju.

”U većini zemalja u razvoju, najsiromašnije žene i djevojke nemaju moći da odlučuju da li i kada će ostati trudne’’, navodi se u izvještajima Ujedinjenih nacija (UN).

Da je tako, pokazuje i situacija u romskim naseljima u Crnoj Gori.

Od žena starih 15−49 godina koje su trenutno u braku ili u zajednici, tri odsto je zadovoljno planiranjem porodice sa rjeđim trudnoćama, navodi se u studiji “Romska naselja u Crnoj Gori” koju je Unicef objavio 2018. Kod opšte populacije ovaj procenat takođe nije visok, ali je duplo veći - šest odsto.

Reproduktivna prava omogućavaju ženama da imaju kontrolu nad svojim tijelom i odlučuju kada, sa kim i koliko će imati djece, navodi se u sapštenju organizacije Žene UN. Reproduktivna prava su ljudska prava i jednakost polova zavisi i od toga koliko su žene u mogućnosti da ostvaruju ova prava, navode iz ove organizacije.

UN je još 1997. upozorio da nepoštovanje reproduktivnih prava usmrti milione žena širom svijeta, uglavnom u zemljama u razvoju.

”Žene romske populacije obično ne dolaze same na preglede, već sa jednim ili više članova familije, čime im je uskraćeno osnovno pravo privatnosti. Mlade žene uglavnom i ne govore, već za njih pričaju svekrva ili majka’’, kaže u razgovoru za CIN-CG ginekološkinja-akušerka Nataša Tomašević iz Doma zdravlja Podgorica.

Tomašević je godinama radila u Domu zdravlja na Koniku, gdje se liječi najveći broj pripadnica romske populacije u Podgorici.

”Žene nekad kažu da ne žele trudnoću, zakaže se abortus, a onda dođu nekoliko mjeseci kasnije da se porode jer im partner ili porodica nisu dozvolili prekid’’, objašnjava ona.

Miješanje trećeg lica kao posrednika između pacijentkinje i ljekara kada su u pitanju zdravstvene usluge, predstavlja kršenje reproduktivnog prava, navode iz Kancelarije za ljudska prava UN-a.

Situacija je, kaže Tomaševićeva, naročito komplikovana kod žena koje imaju više carskih rezova.

”Carski rez je rizičan zahvat za svaku buduću trudnoću i nakon carskog reza nikako se ne savjetuje ni prirodan porođaj, ni veliki broj narednih trudnoća. Savjetuje se duže čekanje do sljedeće trudnoće”, tvrdi ona.

Međutim, Romkinje nerjetko brzo zatrudne nakon carskog reza čime, kako upozorava Tomaševićeva, rizikuju pucanje materice i sepsu i niz drugih komplikacija.

Nekontrolisane trudnoće utiču na zdravlje

Prema istraživanju Unicefa iz 2018. u Crnoj Gori, čak 25,4 odsto romskih i egipćanskih djevojaka starosti od 15 do 19 godina rodilo je djecu. U opštoj populaciji taj procenat je jedan odsto. U romskim naseljima, prema ovoj studiji, stopa fertiliteta je četiri i po, što znači da većina žena ima četvoro ili petoro djece. Poređenja radi, stopa fertiliteta u opštoj populaciji 2018. je manja od dva, tj. većina žena ima jedno ili dvoje djece.

Međutim, teško je doći do pravih podataka o reporoduktivnom zdravlju Romkinja, objašnjava u razgovoru za CIN-CG ginekološkinja-akušerka Sadija Holaj iz Doma zdravlja u Ulcinju.

”Pacijentkinje iz romske populacije često ne znaju podatke poput svoje starosne dobi ili posljednje menstruacije. Neke dođu i navededu da im je aktuelna trudnoća šesta po redu, a nigdje nema evidencije o prethodnim trudnoćama’’, objašnjava Holaj.

Romkinje uglavnom ne znaju svoj rh faktor, iako su rađale više puta, kaže Holaj.

Rh faktor, koji je važan podatak o krvnoj grupi, može predstavljati rizik po život, ukoliko se majčin i djetetov ne poklapaju. Tada je nephodna terapija.

Njihove trudnoće nisu redovno kontrolisane, pa nekada samo dođu da se porode. Zato je veći rizik od hitnih operacija, a porodilište u Ulcinju nema operacionu salu, objašnjava Holaj.

CIN-CG je već pisao o efektu maloljetničkih trudnoća na zdravlje Romkinja.

Unicef navodi da je rano rađanje djece vodeći uzrok smrtnosti za djevojčice od 15 do 19 godina.

”Zbog psihofizičke nezrelosti, nekontrolisane trudnoće i slabe ishrane žene romske populacije su pod velikim rizikom od prijevremenih porođaja. Ugrožena su i novorođenčad’’, kaže Holaj.

Doktorka Tomašević smatra da se zbog čestih trudnoća kod Romkinja javljaju specifični problemi, poput kile.

Statistika pokazuje da će se žene iz ove populacije tokom svog života susresti sa generalno lošim zdravstvenim stanjem, visokim procentom bolesti, i značajno kraćim životnim vijekom od opšte populacije. Očekivani životni vijek romske populacije je 55 godina, što je za 21 godinu manje od prosječnog vijeka u Crnoj Gori, a 40 odsto pripadnika romsko-egipćanske populacije ocjenjuje svoje zdravstveno stanje lošim, navodi se u analizi Instituta za javno zdravlje Crne Gore iz 2021.

Kontracepcija finansijski nedostupna

U romskim naseljima, svega osam odsto žena koje su trenutno u braku ili zajedinici koristi savremenu metodu kontracepcije, 87 odsto njih ne koriste nikakvu kontracepcije, šest odsto koristi metodu prekida snošaja ili povremenu apstinenciju, rezultati su studije Unicefa iz 2018.

U opštoj populaciji u Crnoj Gori procenat žena koje ne koriste kontracepciju (ili je partner ne koristi) takođe je visok - 79 odsto, pokazuje istraživanje Unicefa.

Na teret Fonda za zdravstveno osiguranje postoji samo jedna vrsta kontracepcije, dok sve ostale pacijentkinja mora da finansira sama, kazali su iz DZ Podgorica.

”Vrsta kontracepcije preporučuje se u zavisnosti od broja djece, godina i opšteg stanja pacijentkinje”, navode oni.

”Od besplatne kontracepcije imamo jednu vrstu pilula, ali s obzirom na brojne kontraindikacije za uključivanje ove metode, pacijentkinje u većini slučajeva ostaju nezaštićene, i vrlo često se podvrgavaju što legalnim što nelegalnim abortusima’’, kažu iz DZ Berane.

”Žene zaziru od spirala i pilula. Plaše se, smatraju da je neprirodno i da nosi neku opasnost’’, ističe Tomaševićeva.

Neke žene krenu sa upotrebom sredstava, a onda na nagovor porodice prestaju, objašnjava ona.

Ipak, Romkinje koje pođu u inostranstvu na neko vrijeme, na primjer u Njemačku, koriste kontraceptivna sredstva mnogo češće nego pripadnice zajednice u Crnoj Gori, kaže ona.

Žene u braku ili u zajednici koje žive u gradskim naseljima češće koriste bilo koji metod kontracepcije nego one koje žive u drugoj sredini, navodi se u studiji Unicefa.

Crveni krst je kroz radionice Porodičnog centra više od deset godina radio na poboljšanju znanja o planiranju porodice u okviru radionica o zdravstvenoj zaštiti, kaže za CIN-CG Snežana Radenović iz Crvenog krsta Crne Gore.

Kontraceptivna sredstva koja su dostupna na tržištu su cjenovno često nedostupna za Romkinje, tako da je Crveni krst, uz podršku različitih donatora, ranije vršio nabavku ovih sredstava. Ima napretka u informisanosti žena o generalnom zdravlju, održavanju trudnoće i porođaju kaže Radenović.

”Sada se gotovo sve žene iz ove zadnice porođaju u bolnici i idu na ginekološke preglede”. ”Kada je u pitanju planiranje porodice i trudnoća koje su posljedica pritiska okruženja, o tome ne znamo dovoljno i to je tema koju je potrebno ispitati i kada je riječ o većinskoj populaciji’’, kaže Radenović.

Neplanirano majčinstvo ostavlja teške posljedice

Rano majčinstvo među romskim djevojkama u Evropi osiromašuje njihove živote, povećava rizik od lošeg fizičkog i mentalnog zdravlja i predviđa napuštanje škole, navodi se u studiji “Osnaživanje romskih djevojaka kroz reproduktivnu pravdu’’ iz 2020, koja se odnosi na više zemalja EU. Siromaštvo i socijalna isključenost imaju veliki uticaj na njihova reproduktivna prava i odluke, kaže se u studiji.

Milana žali što se rano upustila u brak i majčinstvo.

”Da mogu da vratim vrijeme, završila bih školovanje i kasnije se udala’’, kaže Milana.

CIN-CG je razgovarao sa nekoliko mladih djevojaka koje su se nedavno udale u romskom naselju u Beranama.

”Sretna sam što sam se udala ovdje i pobjegla od nasilnog očuha’’, kaže 20-godišnja Sabina (pravo ime poznato redakciji) koja ima dvoje djece.

Živi u siromaštvu, kao i prije braka. Njen muž povremeno zaradi ponešto radeći razne vrste poslova. Preživljavaju od dana do dana.

”Ja nemam djece i jako sam tužna zbog toga”, kaže za CIN-CG 18-godišnja Almedina (takođe pravo ime poznato redakciji), koja je u braku već dvije godine. Nada se da će uskoro postati majka. Ona nema ni osnovno obrazovanje. Ne zna šta bi radila, osim podizala djecu.

Obje djevojke kažu da su im muževi veoma ljubomorni i da zato rijetko izlaze iz kuće, te da je spoljašnji svijet “opasno mjesto gdje se mogu susreti sa problemima koje bi im pravili drugi muškarci”, kako kaže Almedina.

Ove djevojke žive pod snažnim uticajem svojih muževa i zajednice gdje se rađanje brojne djece nakon stupanja u brak podrazumijeva.

”Generalno crnogorsko društvo je patrijahalno, te se očekuje u bračnoj zajednici da žena rađa’’, kaže za CIN-CG Fana Delija iz Centra za romske inicijative (CRI). Problem patrijarhata još je izraženiji među romskom i egipćanskom populacijom, objašnjava ona.

”Našu organizaciju zabrinjava što se u zajednici rađanje većeg broja djece smatra najvećim bogatstvom”.

”Dešava se da se udaju jako mlade, da ne mogu da ostanu u drugom stanju i tada se najčešće te djevojčice vraćaju u bilošku porodicu. Kasnije, često, u starijim godinama one postaju majke”, kaže Delija.

”Nejednakost polova se u velikom broju kultura održava i kroz patrijarhalni ideal majčinstva, koji izoluje žene, oduzima im identitet u drugim oblastima, dodjeljuje im sav posao oko podizanja djece i postavlja nedostižne standarde”, navodi se u knjizi “Teorija i politika osnaživanja majčinstva u 21. vijeku” feministkinje Andree O’Rejli.

U patrijarhalnim društvima, žene koje su majke stiču superiornost i kulturni prestiž, ističe ona.

”Patrijarhalni koncepti ženskih uloga u porodici znače da se žene uglavnom vrednuju prema svojoj sposobnosti da rode. Rani brak i trudnoća, ili uzastopne trudnoće, bez razmaka, nerjetko da bi se rodilo muško dijete, nose užasasne posljedice po žensko zdravlje, nekad sa fatalnim posljedicama”, navodi Kancelarija za ljudska prava UN-a.

Žene su obično u patrijahalnom društvu smatraju odgovornim i zbog neplodnosti, ali i zbog pola djeteta. Sve to vodi u izolaciju i uskraćivanju drugih ljudskih prava, ističe se.

Milana se nada da više neće zatrudnjeti. Za sada je to prepušteno slučaju, a ne ozbiljnom pristupu planiranja porodice. ”Supruga ne smijem da odbijem, biće ljubomoran. Koristiću pilule, dok ne nestanu”, zaključuje, naizgled spremna na sve teškoće koje bi mogle da je čekaju ako ponovo ostane u drugom stanju.  

“Pregled nevinosti” zabrinjavajuća praksa i kršenje ljudskih prava

”Pregled nevinosti”, nasilna i bolna procedura koja je zabranjena širom svijeta, sprovodi se i dalje u Crnoj Gori, kako su potvrdili predstavnici zdravstvenih institucija za CIN-CG.

Roditelji ponekad dovode kćerke na ovakav pregled kod ginekologa, da bi provjerili da li je djevojka stupila u seksualne odnose prije braka.

”Romske porodice koje dovode maloljetne djevojke na ginekološki pregled kako bi utvrdili da li su ‘spremne za udaju’’ upućujemo kod socijalnog radnika - i djevojku i roditelje”, navodi doktorica Jelena Knežević iz DZ Podgorica.

”Prilikom pregleda vodimo računa o pravima pacijenata i povjerljivosti nalaza. Poštujemo odluke pacijentkinja”, kaže ona.

Oni nijesu odgovorili na dodatna pitanja u vezi sa praktikovanjem ove procedure, koja predstavlja kršenje ljudskih prava.

Sličan odgovor CIN-CG je dobio iz DZ Berane: ”Istina je da se i kod nas dovode djevojke i djevojčice na provjeru ‘spremnosti na brak’. Ne tako često, ali se dešava. Davanje takvih podataka je strogo povjerljivo, pa čak i kada je u pitanju djevojčica od svega 13-14 godina. Od nas roditelji i staratelji ne mogu dobiti takve podatke”.

Kome su informacije nakon pregleda namijenjene i zašto se ova štetna praksa uopšte sprovodi, ostalo je nejasno iz navedenih odgovora.

”Ovakvi pregledi se uglavnom rade u situacijama kada se sumnja na silovanje’’, kazala je doktorka Tomašević, nakon što je CIN-CG pitao kako uopšte dolazi do ovog pregleda.

”Ministarstvo zdravlja nema saznanja da se sprovode procedure o provjeri intaktnosti u domovima zdravlja u Crnoj Gori. Nijednim zakonskim propisom iz oblasti zdravstvene zaštite nije propisano sprovođenje ovog pregleda, niti on spada u domen zdravstvene zaštite. Ukoliko bilo ko ima takva saznanja dužan je da ih prijavi nadležnim organima na dalje postupanje”, naveli su za CIN-CG iz Ministarstva zdravlja.

CIN-CG se obratio instituciji Ombudsmana sa molbom da prokomentariše ovu praksu kršenja ljudskih prava, ali nije bilo zvaničnog odgovora.

”Zatečeni smo jer zaista nismo znali da se ovakva zabrinjavajuća praksa uopšte sprovodi u Crnoj Gori. Ovo svakako iziskuje dalje ispitivanje”, kazala je u telefonskom razgovoru savjetnica ombudsmana Duška Šljivančanin.

Svjetska zdavstvena organizacija (SZO) i UN su u zajedničkom dokumentu “Eliminisanje testiranja nevinosti” iz 2018. apelovali na vlade da zakonski zabrane ovu vrstu pregleda, a na medicinsko osoblje da ni pod kojim uslovima ne vrše ovu praksu.

”Vršenje ovog nepotrebnog i štetnog testa krši više ljudskih prava i etičkih standarda, uključujući osnovni princip medicine ‘ne učinieti nekom nešto nažao’”. Dalje, navode, da “u slučaju kontrole radi silovanja, test može izazvati dodatnu bol, što vodi u re-traumatizaciju i re-viktimizaciju žrtve”, te da “mnoge žene pate od ozbiljnih fizičkih, psihičkih i socijalnih posledica zbog ove prakse, kao i da “u ekstremnim slučajevima žene i djevojke mogu pokušati samoubistvo ili biti ubijene u ime časti”.

Osim toga, ne postoji naučni dokaz da bilo koja vrsta “testa nevinosti” može dokazati da li je žena ili djevojčica imala vaginalni odnos ili ne, objašnjava se u ovom dokumentu SZO i Unicefa. ”Nevinost nije medicinski ili naučni termin”, već “socijalni, kulturni i religiozni konstrukt koji predstavlja diskriminaciju žena i djevojčica i čini ogromnu štetu na globalnom nivou pokušajući da ograniči žensku seksualnost na polje braka”.

Đurđa RADULOVIĆ

Neophodno unaprijediti zakonski okvir, ocijenio član Tužilačkog savjeta i Komisije za pritužbe Stevo Muk

  Od 46 pritužbi na rad državnih tužilaca i rukovodilaca državnih tužilaštava koje je razmatrao aktuelni Tužilački savjet (TS) do kraja septembra ove godine, samo šest je bilo osnovano, ali je izostalo pokretanje disciplinskog postupka protiv tužilaca koji su postupali u spornim predmetima.

TS je odlučio da je 36 pritužbi neosnovano, jedna je tretirana kao krivična prijava, jedna je povučena, a dvije proslijeđene Sudskom savjetu, jer su se odnosile na rad sudija. To su podaci do kojih su Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Centar za građanske slobode (CEGAS) došli slobodnim pristupom informacijama.

Član TS i Komisije za pritužbe Stevo Muk za CIN-CG kaže da, iako je bilo osnovanih pritužbi, disciplinski postupci nijesu pokrenuti ni protiv jednog tužioca. Muk pojašnjava da postupak može biti pokrenut ako je u predmetima nastupila zastara, nemogućnost vođenja postupka ili druge posljedice propisane Zakonom o državnom tužilaštvu. Međutim, osnovane pritužbe bi mogle, ističe Muk, da utiču na ocjenjivanje rada tih tužilaca.

Sve osnovane pritužbe odnosile su se na rad tužilaca osnovnih državnih tužilaštava, osim jedne, koja se odnosila na rad tužiteljke Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) Nataše Bošković.

U pritužbi na rad tužiteljke Bošković se navodi da se po krivičnoj prijavi, podnijetoj u junu 2015. godine, zbog teške zloupotrebe službenog položaja u privrednom poslovanju, nije postupalo šest godina! Krivičnu prijavu podnijela je grupa radinika podgoričke podružnice firme “Yumko” protiv direktora Ljubomira Pekovića.

U pritužbi se dodaje da je tužiteljka Bošković od preuzimanja slučaja nije preduzela nijednu istražnu radnju, zbog, kako je rekla radnicima u neposrednim razgovorima “zauzetosti u ostalim predmetima”.

”Tužiteljka nije postupala u zakonom propisanim rokovima, uz konstataciju da je odluka u predmetu donijeta 15. septembra 2021, te nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja kao posljedica”, piše u odluci TS-a.

Druga osnovana pritužba se odnosila na rad zamjenice Osnovnog državnog tužioca u Podgorici Ivane Petrušić Vukašević.

TS je i u ovom predmetu upozorio da je došlo do propuštanja rokova u kojima je trebalo postupati i tražio od tužiteljke da intenzivira rad i donese odluku u predmetu za krivično djelo lažno prijavljivanje protiv I. D., visokog policijskog funkcionera.

U pritužbi na rad tužiteljke Petrušić Vukašević se navodi da za godinu i tri mjeseca nije preduzela nijednu radnju koje je trebalo po zakonu, da nije ni saslušala oštećenog u postupku, te da on nije za sve to vrijeme dobio nikakav odgovor u kojoj fazi je postupak i šta je urađeno.

”S obzirom na to da se radi o visokom funkcioneru policije, nadam se da ta njegova funkcija koju trenutno obavlja ne utiče na ovaj i ovako spor rad tužilaštva”, piše u pritužbi.

Tri osnovane pritužbe na rad tužioca u Kotoru

Tri osnovane pritužbe odnose se na rad predstavnika Osnovnog državnog tužilaštva u Kotoru - dvije na rad bivšeg tužioca Srđe Jovanovića i jedna na rad tužiteljke Marije Kažić. TS je ocijenio da je osnovan dio pritužbe na rad Jovanovića u predmetu povodom pomorske nesreće, u kojoj je poginula Maja Šljivančanin, a povrijeđen njen vjerenik Vladimir Stanišić.

Viši sud u Podgorici ukinuo je prvostepenu presudu, kojom je maloljetni M. S. osuđen na najduže 120 sati društveno korisnog ili humanitarnog rada. Nesreća se dogodila u julu 2020. godine, u moru između ostrva Sveti Nikola i plaže Jaz, kada je došlo do sudara jahte, kojom je upravljao maloljetnik i barke, na kojoj su bili Šljivančanin i Stanišić.

”Radnje postupajućeg tužioca koje se odnose na lociranje i izvlačenje potonulog čamca, kao i obavještavanje stranaka o datumu i vremenu preduzimanja nijesu praćene službenim aktom - službenom zabilješkom o postupanju tužioca”, navodi se u odluci TS-a.

Za ostali dio pritužbe, koji se odnosi na nezakonito angažovanje više vještaka, te alkotestiranje učesnika nezgode, TS je ocijenio kao neosnovane. Pojašnjava se da je uvidom u spise predmeta utvrđeno da je angažovan samo jedan vještak pomorske struke, te da učesnici nezgode nijesu imali alkohola u krvi.

Jovanović je u aprilu ove godine podnio ostavku, nakon što je, po nalogu SDT-a, uhapšen zbog sumnje u zloupotrebu službenog položaja, jer je navodno u jednom drugom slučaju sklonio zapisnike kako bi omogućio dvojici Tivćana da samo prekršajno, a ne krivično odgovaraju za prebijanje turskog državljanina.

V.d. vrhovne državne tužiteljke Maja Jovanović je tada naložila da se formira komisija koja će ispitati sve predmete kojima je bio zadužen Jovanović. On je, inače, bio jedini tužilac koji je prilikom ocjenjivanja, u posljednjih 10 godina, dobio ocjenu dobar, dok su svi ostali stalno dobijali najviše ocjene.

I druga pritužba koja se odnosila na Jovanovića, prihvaćena je kao osnovana od strane TS-a.

U pritužbi je istaknuto da je tužilac ignorisao više krivičnih prijava zbog proganjanja, snimanja i nasilničkog ponašanja protiv osobe, koji je višestruki povratnik i liječen u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Dobroti.

”Ja i moj sin se osjećamo ugroženo i strahujemo za život i živote naših porodica. Molimo da preispitate odluke ODT-a Kotor i naredite da se pokrene postupak”, piše u pritužbi. Slična odluka TS-a donijeta je i po pritužbi na rad kotorske tužiteljke Marije Kažić. Radi se o predmetu u kome podnosilac pritužbe tvrdi da su njegovi rođaci na sebe nezakonito prepisali zemlju i prodali je, između ostalog, i tivatskoj Opštini, te time oštetili ostale suvlasnike imovine. Umjesto da ovo tretira kao krivičnu prijavu, Kažić je odlučila službenom zabilješkom.

Lukovac i Rmandić u SDT-u

Osnovana pritužba, koja se odnosila i na rad tužiteljke ODT u Nikšiću Sofije Lukovac proslijeđena je Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) na ocjenu da li je ona počinila krivično djelo neprofesionalnim postupanjem tokom uviđaja, nakon što su na putu Nikšić - Plužine,u julu 2018. godine, u saobraćajnoj nesreći poginuli otac i sin - Đorđije i Vuk Mašnić.

”Tužiteljka prilikom vršenja uviđaja saobraćajne nesreće, u zapisniku o uviđaju nije vjerodostojno konstatovala utvrđeno činjenično stanje, kao i materijalne dokaze”, piše u odluci TS-a.

U pritužbi porodice poginulih se, između ostalog, ističe da je Lukovac u zapisniku konstatovala prisustvo znakova, iako su radovi na putu bili potpuno neobezbijeđeni, da nije naložila slikanje tog dijela puta, iz koga bi se vidjelo da nije bilo ni saobraćajne signalizacije, te da je uviđaj vršila bez prisustva vještaka saobraćajne struke.

”Postoje jake indicije da su činjenice i okolnosti koje su ‘utvrđene’ prilikom uviđaja, namjerno pogrešno utvrđivane i interpretirane, kako bi se slučaj zataškao, a stvarni krivac za nesreću u kojoj su smrtno stradala dva lica abolirao”, piše u pritužbi.

Takođe, pritužba na rad tužiteljke Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju Milice Rmandić, u kojoj se navodi da je od podnosioca pritužbe tražila novac i nezakonito saslušavala njegove sinove i da ga je zatvorila, kako navodi, jer joj nije dao novac, TS je tretirao kao krivičnu prijavu i dostavio nadležnom tužilaštvu na postupanje.

Šta piše u propisima

Prema Zakoniku o krivičnom postupku (ZKP) tužilac kome je predmet dodijeljen u rad dužan je da donese odluku najkasnije u roku od tri mjeseca od dana prijema predmeta, osim u složenim predmetima, u kojima se taj rok produžava za još tri mjeseca. Izuzetak su predmeti u kojima se vrše mjere tajnog nadzora, kada odluka mora biti donijeta u roku od tri mjeseca od završetka tih mjera.

”U predmetima u kojima su pribavljani dokazi po zamolnicama za međunarodnu pravnu pomoć, odluka se mora donijeti u roku od mjesec dana od dana pribavljanja dokaza po zamolnicama”, piše u ZKP-u. U skraćenom postupku, piše u ZKP-u, odluka o krivičnoj prijavi se mora donijeti najkasnije u roku od mjesec dana, a produženje ovih rokova može se tražiti za najviše još toliko.

Tužilac, nakon završene istrage, u roku od 15 dana, po Zakonu, podiže optužnicu ili obustavlja istragu.

”Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci, državni tužilac je dužan da odmah obavijesti neposredno višeg državnog tužioca o razlozima zbog kojih istraga nije okončana. Neposredno viši državni tužilac će preduzeti potrebne mjere da se istraga okonča”, piše u ZKP-u.

Međutim, u praksi, ovi rokovi se često ne poštuju, a tužioci se pravdaju prevelikim opterećenjem predmetima.

Muk: Nadležnosti Savjeta nedorečene

Tužilački savjet od avgusta prošle godine nije imao potrebnu većinu članova za funkcionisanje, pa je Komisija za pritužbe osnovana tek u martu ove godine, pošto je kompletiran TS. Čine je tužiteljke Tatjana Begović i Sanja Jovićević i član Savjeta koga su predložile nevladine organizacije Stevo Muk.

Muk za CIN-CG ocjenjuje da su nadležnosti Savjeta nedorečene u dijelu razmatranja pritužbi.

”U tom smislu je potrebno unapređenje zakona. Moguće da se zakon može unaprijediti tako da se jedan dio pritužbi, makar u prvom stepenu, riješi na nivou rukovodilaca državnih tužilaštava”, navodi Muk.

Muk je rekao da bi osnovane pritužbe mogle uticati na ocjenjivanje tužilaca, imajući u vidu Pravila za ocjenjivanje. Predlog ocjene rada, podsjeća, daju vijeća za ocjenjivanje koja čine državni tužioci, a Komisija za ocjenjivanje TS-a je formalno usvaja, nakon upoznavanja sa predlogom i obrazloženjem.

Pravila za ocjenjivanje tužilaca i rukovodilaca državnih tužilaštava propisuju da ako se utvrdi da neko od njih ne poštuje zakonske rokove može biti ocijenjen i ocjenom ne zadovoljava. Pravila takođe propisuju da ako tužilac nema dobru komunikaciju sa strankama može da dobije lošiju ocjenu, pa i najgoru.

Muk dodaje da su, od početka rada Komisije za pritužbe i naročito od usvajanja izmjena Poslovnika TS-a, unaprijeđena obrazloženja odluka o pritužbama i da će ubuduće biti još kvalitetnija.

On podsjeća da TS nema pravo da procjenjuje da li je tužilac u okviru slobodnog uvjerenja donio ispravnu odluku. Zaključuje da se mora raditi na kvalitetnijem informisanju građana u vezi sa njihovim pravima u odnosu na odluke i rad državnog tužilaštva, jer je očigledna nesrazmjera između broja podnijetih pritužbi i onih koje su ocijenjene osnovanim.

”Ogromna većina pritužbi je podnijeta iz razloga koji nisu opravdani. Moguće da su ponekad i navedeni na podnošenje pritužbi od strane svojih pravnih zastupnika, koji im podižu očekivanja ili pogrešno tumače mogućnosti koje nudi ovaj mehanizam”, ocijenio je Muk.

U polugodišnjem izvještaju TS-a piše da su, od januara do jula ove godine, razmatrali 50 pritužbi, od čega je 47 bilo iz prethodne godine. “... 29 pritužbi odnosilo se na rad osnovnih državnih tužilaštava, 11 na rad viših tužilaštava, sedam na rad Specijalnog, a dvije na rad Vrhovnog državnog tužilaštva”, piše u izvještaju. U prvoj polovini ove godine podnijete su 73 pritužbe na rad tužilaca i rukovodilaca državnih tužilaštava.

HRA: Pritužbe nijesu djelotvorne

Kao i prethodnih godina, pritužbe ni u 2022. nijesu bile djelotvorno sredstvo za utvrđivanje disciplinske odgovornosti državnih tužilaca, ističe se i u izvještaju Akcije za ljudska prava (HRA), koja je analizirala rad TS-a od januara do jula ove godine. U izvještaju HRA se naglašava da nijedna od usvojenih pritužbi nije dovela do pokretanja disciplinskog postupka ili postupka za kršenje Etičkog kodeksa, te da ta praksa dodatno ukazuje na neophodnost izmjena zakonskih opisa disciplinskih prekršaja.

Disciplinske sankcije, prema Zakonu o državnom tužilaštvu, su opomena, novčana kazna, zabrana napredovanja i razrješenje, a predlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mogu podnijeti rukovodioci tužilaštava, ministar pravde i Komisija za praćenje primjene Etičkog kodeksa državnih tužilaca.

Kao pozitivan pomak u izvještaju HRA navodi se to što je Savjet izmijenio Poslovnik i uveo rok od 90 dana za odlučivanje o pritužbama. Preciziran je, dodaje se, i postupak razmatranja pritužbi, što bi sve trebalo da unaprijedi praksu.

”Do izmjena Poslovnika 31. maja 2022. nastavljeno je sa ranijom lošom praksom i savjet nije obrazlagao odluke po pritužbama”, piše u izvještaju HRA.

Međutim, i dalje bilo više slučajeva u kojima je o pritužbi odlučeno bez pružanja osnovnog obrazloženja, navodi se u izvještaju.

Savjet je nastavio da postupa po pritužbama u vezi s odbacivanjem krivičnih prijava, iako, kako tvrde iz HRA, to nije u njegovoj nadležnosti.

”Takvu praksu je počelo da prihvata i državno tužilaštvo, čime je narušena pravna sigurnost”, ističe se u izvještaju.

Direktorka HRA Tea Gorjanc Prelević ističe da je, sudeći po dosadašnjoj praksi i starog i novog TS, oko 90 odsto pritužbi nije osnovano, ali, da bi građani stekli utisak o tome da je njihova pritužba temeljno ispitana, morali bi da dobiju obrazloženi zaključak o tome zbog čega nije: “Međutim, te odluke se još uvijek, u većini slučajeva, nedovoljno obrazlažu”

Ona dodaje da se u slučaju Lukovac, nadležno tužilaštvo još nije izjasnilo da li će pokrenuti krivični postupak ili ne. Direktorka HRA podsjeća da je ovu pritužbu raniji sastav TS odbacio, a novi se ponovo izjašnjavao o njoj i utvrdio da je osnovana. Ona, međutim, naglašava da novi TS nije poboljšao ažurnost u odnosu na prethodni, već je u istom vremenskom periodu odlučio o tri puta manje pritužbi nego raniji sastav: “U nekim slučajevima se na odluku čekalo i više od godinu dana”.

”TS bi trebalo da nađe način da unaprijedi ažurnost i pruži i odgovarajuća obrazloženja svojih odluka”, zaključuje Gorjanc Prelević.

Formirati komisiju za ispitivanje zastarjelosti

Gorjanc Prelević ističe da je pitanje zastarijevanja krivičnog gonjenja izuzetno važno i da TS treba da uspostavi posebnu komisiju koja bi se bavila ispitivanjem razloga za nastupanje zastarjelosti.

”U cilju utvrđivanja eventualne odgovornosti državnih tužilaca ili policijskih službenika za onemogućavanje ostvarivanje pravde”, navela je ona.

Novi TS se još nije bavio problemom odbacivanja više od 90 odsto krivičnih prijava iz prethodnih godina zbog nastupanja zastarjelosti krivičnog gonjenja, a samo jedan državni tužilac je zbog toga disciplinski odgovarao.

HRA preporučuje i da se propiše obaveza objavljivanja potpunih podataka o zastarijevanju krivičnog gonjenja, uključujući i presude kojima se optužba odbija iz ovog razloga.

Maja BORIČIĆ Marija POPOVIĆ KALEZIĆ

Iako nije zvanično evidentirano koliko osoba sa invaliditetom živi u romskoj i i egipćanskoj zajednici, neki podaci ukazuju na to da su te brojke zabrinjavajuće, a položaj tih ljudi veoma težak

Na starom madracu, u trošnoj kući u podgoričkom naselju Vrela Ribnička, leže osmogodišnja braća blizanci i oko njih lete rojevi muva. Ne govore, ne kreću se, ne osmjehuju se. Ne mogu da se požale na bol. Cerebralna paraliza, od koje obojica pate, nije tretirana na vrijeme. Nijihovi životi su sada ozbiljno ugroženi.

Ne dobijaju pomoć od države, jer su apatridi - nemaju državljanstvo, ni lična dokumenta, iako su rođeni u Crnoj Gori. Njihov otac Bidaim je došao sa Kosova prije 24 godine. Većina apatrida u Crnoj Gori su pripadnici romske i egipćanske zajednice. Oni trpe višestruku diskriminaciju, nemaju mogućnost zdravstvenog i socijalnog osiguranja, pravo na invalidninu, na zapošljenje…

Bidaim nije uspio da dobije dokumenta u Crnoj Gori, jer nije bio prijavljen ni na Kosovu i ovdje je došao bez isprava. ,,Kad sam se rodio otac me nije prijavio, već se odao alkoholu i nije mario za mene. Obilježio me je, a i moju porodicu za čitavi život, jer je apatridija nasljedna. Sada ne znam kako da dođem do dokumenata i pomognem svojoj djeci“, kaže on za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Brat koji stariji par minuta slabije napreduje. Jede samo kašastu hranu i trpi velike bolove. Ni pogledom ne komunicira u zagušljivoj sobi. O njima se danonoćno brine Bidaimova druga supruga – Danijela. Biološka majka je blizance napustila brzo po rođenju.

Danijela i Bidaim imaju još jednog sina, starog svega nekoliko mjeseci, a čekaju i prinovu. Samo za zamjenu za majčino mlijeko nedjeljno im treba više od 30 eura. Za ljekove i terapiju za blizance nemaju novca.

,,Jednom je mlađem blizancu bilo mnogo loše, mokrio je krv. Hitno smo otišli u bolnicu i tamo sam sa njim provela 12 dana. Poslije toga nijesam bila ni živa ni mrtva. Ponekad dobijamo ljekove iz nekih privatnih apoteka od dobrih ljudi koji u njima rade, ali nas mahom odbijaju jer nemamo recepte“, kaže Danijela.

Od ljekara su jednom prilikom za starijeg blizanca dobili uput za Institut dr Simo Milošević u Igalu. Bili su sretni zbog te prilike i uputili su se iz Podgorice za Institut. Ali, odatle su ih odmah vratili jer dijete nije imalo zdravstvenu knjižicu. ,,Kako smo onda uopšte dobili uput? Problemi sa dokumentacijom su glavni razlog zbog kojeg moja djeca ne mogu da se liječe“, kaže Bidaim.

Ukoliko se liječe i ako se sa time krene na vrijeme, osobe sa cerebralnom paralizom, neurološkim poremećajem koji utiče na kretanje tijela i ravnotežu, mogu značajno da poboljšaju kvalitet života.

Nije zvanično poznato koliko u Crnoj Gori ima osoba iz romske i egipćanske zajednice sa invaliditetom. Ipak, neki podaci ukazuju na to da su te brojke zabrinjavajuće i da je položaj ovih ljudi u zajednicama koje inače imaju mnogo problema, još komplikovaniji. Najteže je onima koji nemaju papire, jer su faktički bez prava i ne mogu da se besplatno liječe.

Osobe sa invaliditetom (OSI) u ovim zajednicama su u još većem problemu, kaže za CIN-CG projekt asistentkinja u Centru za romske inicijative (CRI) Jovana Knežević. ,,OSI su višestruko u riziku, pa i da postanu apatridi zbog neiformisanosti, nemogućnosti da posjete institucije i slično”.  

U četvrtini domaćinstava makar jedna osoba sa teškim zdravstvenim stanjem ili sa invaliditetom

U ,,Analizi potreba za uspostavljanje usluga za romsku i egipćansku djecu u Crnoj Gori iz 2020. godine” ističe se da u četvrtini domaćinstava živi makar jedna osoba sa teškim zdravstvenim stanjem ili sa invaliditetom. Njih čak 40 odsto je u lošem ili veoma lošem zdravstvenom stanju.  Dodaje se i da 40 odsto pripadnika zajednice nemaju regulisanu zdravstvenu zaštitu.

Analiza ukazuje i na problem nedostatka podataka. Ministarstvo rada i socijalnog staranja (MRSS) ne vodi evidenciju korisnika materijalnih davanja po osnovu nacionalne i etničke pripadnosti, kako su saopštili i za CIN-CG, zbog zakonskih odredbi oko zabrane diskriminacije. ,,U Informacionom sistemu socijalnog staranja nije predviđena evidencija korisnika na osnovu nacionalnosti i etničke pripadnosti“, naveli su iz tog Vladinog resora.

,,Ako se ima u vidu to da se osobe romske i egipćanske nacionalnosti nalaze u mnogo nepovoljnijem položaju u odnosu na druge, onda sprovođenje posebnih mjera za tu zajednicu ne samo da ne bi bilo protivno načelu ravnopravnosti, nego bi doprinijelo dostizanju suštinske jednakosti”, piše u toj Analizi.

Prema podacima koje su lokalni centri za socijalni rad dostavili za potrebe Analize, korisnika materijalnih davanja po osnovu invaliditeta iz romske i egipćanske zajednice ima samo sedmoro. Jedno tu naknadu dobija u Kotoru, petoro u Nikšiću i jedno od Centra za socijalni rad koji pokriva Berane, Andrijevicu i Petnjicu.

Iz ovih populacija, prema Analizi, samo je četvoro korisnika dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju – troje je u Herceg Novom, a jedno ide u Dnevni centar za područje Berana, Andrijevice i Petnjice. Ovi podaci ne prikazuju realno stanje stvari, jer mnoge opštine, poput Podgorice i Ulcinja, ne vode evidenciju korisnika po nacionalnoj pripadnosti, iako po popisu stanovništva iz 2011. godine u tim gradovima živi veliki broj pripadnika romske i egipćanske zajednice i tu su njihovi problemi najizraženiji.  

Djevojka sa invaliditetom bila žrtva ugovorenog braka, seksualnog zlostavljanja i drugih oblika eksploatacije

Među žrtvama ugovorenog braka, kojima pomaže Centar za romske inicijative (CRI), našla se i djevojka sa invaliditetom, kojoj je ujak dogovorio brak na Kosovo. CRI je slučaj rješavao u junu ove godine.

Ova djevojka, sa problemima u psihofizičkom razvoju, danas ima 21 godinu. Prije izvjesnog vremena je bila prisiljena na brak. Rasla je sa majkom i babom. Kad su one preminule, ujak je odvodi iz Crne Gore. Stan u kojem je živjela on neovlašćeno prodaje komšijama. ,,Prema izjavi žrtve, ujak joj je ugovorio brak na Kosovu, a za sklapanje nedozvoljenog braka uzeo je više hiljada eura od nama nepoznate osobe. Nakon što je bila na različite načine eksploatisana, prema našim saznanjima, zbog svog psihofizičkog stanja vraćena je u Crnu Goru”, kaže za CIN-CG Knežević.

Nakon dolaska u Crnu Goru, djevojka je bila prepuštena sama sebi. Spavala je ispred zgrade u kojoj joj je nekada bio stan. Tada je, prema svjedočenju, trpjela i seksualno zlostavljanje od različitih osoba.

Nakon što se CRI uključio u slučaj, djevojka je smještena na sigurno i vraćen joj je stan koji joj je pripao nakon smrti majke i babe. ,,Redovno obavljamo psihološko edukativne razgovore sa njom, i pružamo joj podršku u pravcu regulisanja pravne dokumentacije. Dobila je ličnu kartu i trenutno joj pomažemo da dobije i invalidninu”, navodi Knežević.

Ovakve priče o ljudima koje žive na marginama našeg društva nerijetko ostaju neispričane. Oni obično nemaju nikoga ko će iza njih stati i pomoći im.

Knežević upozorava da je dodatni problem osoba iz romske i egipćanske neriješen pravni i zdravstveni status.  

Mnogi zbog nedostatka ličnih dokumenata rijetko koriste zdravstvene usluge

U ,,Strategiji za inkluziju Roma i Egipćana za period od 2021. do 2025. godine“, upozorava se na problem nedovoljne učestalosti korišćenja zdravstvenih usluga - skoro trećina Roma i Egipćana vrlo rijetko koristi taj vid usluga. Mnogi od njih kao razlog su naveli upravo nedostatak ličnih dokumenata koja su im potrebna da bi išli kod ljekara.

,,Za ljude koji su i dalje u postupku pribavljanja dokumenata za regulisanje pravnog statusa, institucije rješavaju slučajeve ad hoc. Nedostatak pristupa ličnim kartama uveliko utiče na šanse za dobijanje zdravstvenog osiguranja i stavlja ovu grupu u vrlo težak položaj”, navodi se u tom Vladinom dokumentu.

Bidaim radi po čitavi dan – popravlja stare mašine za veš i preprodaje gvožđe i drugi reciklažni otpad. ,,Nekad, kada nemamo baš ništa za jelo, idem i pregledam kontejnere. Nije me sramota, jer nemam šta drugo da radim. Bez dokumenata ne mogu ništa, čak ni da primam socijalnu pomoć“, navodi on.

U kući u kojoj žive nemaju osnovne uslove za život. Djeca koja ne mogu da se kreću primorana su na neuslovno vanjsko kupatilo.

Bidaimova porodica mnogima se obraćala za pomoć - policiji, Ministarstvu rada i socijalnog staranja, raznim organizacijama… Institucije su na njihove molbe ostajale bez odgovora. Najviše im je do sada izašla u susret NVO Phiren amenca – Koračajte sa nama, odakle su im obezbijedili invalidska kolica kako bi se kretanje djece makar malo olakšalo.

,,Zbog neregulisanog pravnog statusa ovoj djeci je uskraćena zdravstvena zaštita. Njima je potreban poseban tretman koji im nije omogućen“, kaže za CIN-CG izvršni direktor NVO Phiren amenca – Koračajte sa nama Elvis Beriša.

Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), od početka primjene novog Zakona o strancima koji tretira i pitanje apatridije, zaključno sa oktobrom 2022. za samo devet osoba je utvrđen status apatrida - šest muškaraca od kojih je jedan u međuvremenu preminuo i tri žene. Za 15 osoba taj je postupak u toku.

Ove brojke, ipak, ne odslikavaju realnost. Prema Studiji slučaja NVO Phiren amenca – Koračajte sa nama ,,Romi bez regulisanog pravnog statusa u vrijeme pandemije COVID-19” iz 2021. godine, od preko hiljadu ljudi obuhvaćenih anketom, na terenu je pronađeno čak 198 odraslih i 216 djece sa neregulisanim pravnim statusom.

,,Najčešće oba roditelja u porodici imaju neriješen pravni status, ali ima situacija gdje otac ili majka imaju status, ali njihova djeca nemaju. Iako je bilo jasno da zvanični podaci ne odražavaju realno stanje, ipak je istraživanje otkrilo poražavajuću činjenicu da su djeca u većem riziku od apatridije od odraslih”, navodi se u ovoj studiji.

Crna Gora, prema riječima načelnika Direkcije za strance, migracije i readmisiju u MUP-u Dragana Dašića, ima mehanizme koji su usmjereni na nalaženje rješenja za postojeće situacije i sprečavanje novih slučajeva apatridije, kao i za zaštitu takvih osoba. ,,Među njima su Zakon o crnogorskom državljanstvu iz 2008. godine, koji je ispoštovao principe Evropske konvencije o državljanstvu, od kojih je jedan i izbjegavanje pojave apatridije, kao i preporuke Savjeta Evrope o prevenciji i smanjenju apatridije, Konvencije o pravu djeteta, Konvencije o smanjenju apatridije…“, navodi on.

Dašić, međutim, upozorava da je praksa pokazala da se odgovor po zahtjevima za provjeru državljanskog statusa od drugih država čeka dosta dugo. „Zbog toga probijamo zakonske rokove za donošenje odluka“. Drugi je problem, ističe Dašić, što ni odgovori ljudi bez papira koji apliciraju često nijesu dovoljno precizni i ne sadrže potrebne informacije.

Prema njegovim riječima, naša država je i na Globalnom skupu o apatridiji, održanom u oktobru 2019. godine u Ženevi, između ostalog, preuzela i obavezu da pojednostavi proceduru za pribavljanje identifikacionih dokumenata. ,,Uvođenjem sudskog postupka za utvrđivanje vremena i mjesta rođenja osoba koje su rođene u Crnoj Gori izvan zdravstvenog sistema, kao i novom praksom upisa u registar rođenih djece koju su majke napustile ili čije majke nemaju identifikaciona dokumenta, Crna Gora je u potpunosti stvorila uslove za upis u registar rođenih za sve rođene na njenoj teritoriji“, objašnjava Dašić.

Ipak, u Strategiji o migracijama i reintegraciji povratnika u Crnoj Gori, za period od 2021. do 2025. godine konstatuje se da je sistem upisa u matični registar rođenih, posebno kada se radi o osobama izvan zdravstvenog sistema (apatridima), nedovoljno razvijen. ,,Iako su, u teoriji, te osobe imale pravo na državljanstvo Crne Gore ili druge države sa kojom imaju povezanost, one nijesu mogle da ostvare upis u matični registar rođenih, što im je onemogućavalo učešće u daljem postupku i sticanje ostalih identifikacionih dokumenata”, navodi se u ovom Vladinom dokumentu.

Studija slučaja NVO Phiren amenca – Koračajte sa nama iz 2021. pokazala je da 30 odsto od ukupnog broja ispitanika tokom trajanja pandemije COVID-19 nije dobilo nikakvu pomoć od države. Svi oni su bili osobe bez regulisanog pravnog statusa. ,,Procjenjuje se da je rezultat cijepanja Jugoslavije preko 30.000 Roma i Romkinja bez državljanstva… Mapiranje je potvrdilo i ono što i zvanični izvještaji o Crnoj Gori pokazuju – da je nasljednost apatridije u porastu. Kako romske i egipćanske porodice uglavnom imaju veliko potomstvo, tako gotovo sva djeca nasljeđuju neregulisan pravni status. To znači da će za par godina ovaj problem narasti i umnožiće se broj odraslih i djece apatrida. Ovime se Crna Gora ne bavi”, upozorava se u ovoj studiji.  

Djeci bez ličnih dokumenata prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu nedostižna

„Pripadnicima OSI u ovoj zajednici veoma je otežan pristup podrške, posebno imajući u vidu obimnu papirologiju koju moraju da dostavljaju na različite adrese, a kada se uzmu u obzir socio-ekonomske karakteristike zajednice onda govorimo o dodatnim komplikacijama. Ističemo naročito problem nepristupačnosti zdravstvenoj zaštiti“, kaže Beriša.

Trećina djece nema zdravstveno osiguranje, nije vakcinisano, nema izabranog ljekara i ne ide redovno na sistematske preglede, navodi se još u „Analizi potreba za uspostavljanje usluga za romsku i egipćansku djecu u Crnoj Gori iz 2020. godine”.

Romskoj i egipćanskoj djeci bez državljanstva i upisa u matične registre rođenih, prema Analizi, pravo na socijalnu zaštitu je gotovo nedostižno. ,,Roditelji te djece nemaju dovoljno materijalnih i nematerijalnih kapaciteta da samostalno regulišu pravni status djece u Crnoj Gori. Čak i kada je riječ o osobama koja posjeduju državljanstvo, pribavljanje potrebne dokumentacije i dalje predstavlja problem, usljed niskog obrazovnog nivoa i odsustva servisa za pružanje primarne pravne pomoći”.

Ispitanici, koji su za potrebe Analize kontaktirani, a koji nijesu korisnici materijalnih prava preko centara za socijalni rad, istakli su da je njih 72 odsto tražilo pomoć preko tih ustanova, ali da je nijesu dobili, većinom zbog neregulisanog pravnog statusa u Crnoj Gori.

Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), u toku prošle godine, javilo se devet Roma i Romkinja za pomoć. ,,Međutim, osim za besplatno pravno savjetovalište i dostupni prevoz, nijesu nam se obraćali za druge servise podrške, na primjer, za usluge podrške za život u zajednici, usluge Studentske savjetodavne kancelarije ili Servisa za zapošljavanje, iako poznajemo jako malo Roma i Romkinja s invaliditetom koji imaju posao”, kaže za CIN-CG izvršna direktorica UMHCG-a Marina Vujačić.

Ona ističe da je razvijenost servisa podrške, kao i njihova dostupnost OSI, a posebno Romima s invaliditetom, na niskom nivou ili čak uopšte ne postoji.

Vujačić veliki problem primjećuje i u odnosu države prema OSI, koje posmatra kao homogenu grupu. ,,Ne ispituju se njihove realne potrebe i zahtjevi, zbog čega mjere najčešće ne doprinose stvarnom napretku i poboljšanju uslova života OSI, a posebno nekih grupacija među njima, kao što su i Romi s invaliditetom. Institucije bi morale temeljnije raditi na polju unaprjeđenja njihovog položaja. OSI moraju više biti uključene u sve procese koji ih se tiču i nije na državi da procjenjuje šta je za njih važno, a šta nije”.

Na osnovu jednog istraživanja Ministarstva za ljudska i manjinska prava iz 2016. godine, prosječni životni vijek romske populacije je 55 godina. ,,Poređenja radi, očekivani životni vijek većinske populacije u Crnoj Gori je 76 godina, što znači da kada se neko rodi kao Rom i Egipćanin u Crnoj Gori, očekivano je da će živjeti oko 20 godina kraće od onih koji ne pripadaju ovoj zajednici“, navodi se u tom istraživanju.

Blizanci sa početka ovog teksta sve manje imaju vremena. Njihovi roditelji do sada su uzaludno čekali da se djeci makar malo umanje bolovi, kako bi život bio podnošljiviji. Još mnogo teških priča ima u ovoj zajednici, ali kao da nema nikoga da ih čuje.  

Dobre prakse rješavaju problem apatridije

Prema ,,Studiji dobrih praksi u rješavanju postojećih velikih slučajeva apatridije“ Agencije Ujedninjenih nacija (UN) za izbjeglice iz avgusta ove godine, Šri Lanka se navodi kao jedan od najboljih primjera države koja se zakonskom i političkom reformom uhvatila u koštac sa dugogodišnjim problemom apatridije.

U toj studiji ističe se slučaj apatridije Brdskih Tamila, dijela stanovništva koje je dugo bilo bez državljanstva na Šri Lanki. Oni vode porijeklo od radnika koje su Britanci doveli iz Indije između 1820. i 1840. da rade na plantažama čaja. Većina tih stanovnika nastavila je da na tim prostorima živi i radi, a neki su usljed sukoba koji su zahvatili Šri Lanku 1980-ih raseljeni u sjeverne djelove zemlje.

Ubrzo nakon što je Šri Lanka (tada Cejlon) stekla nezavisnost 1948. godine usvojeni su Zakon o državljanstvu i Zakon o stanovnicima Indije i Pakistana. Oba zakona su diskriminisala Brdske Tamile, kojih je, po popisu iz 1964, bilo oko 168 hiljada.

Tek su 2003. usvojena zakonska rješenja koja su predviđala dodjelu državljanstva po automatizmu i uvođenje pojednostavljene procedure, i problem državljanstva Brdskih Tamila se počeo rješavati.

U Studiji slučaja NVO Phiren amenca – Koračajte sa nama ,,Romi bez regulisanog pravnog statusa u vrijeme pandemije COVID-19” iz 2021. godine navodi se da je sistem u Crnoj Gori puno ljudi ostavljao bez šanse. Nije bilo jasno šta je još konkretno od dokumentacije trebalo pribaviti kako bi se regulisao pravni status. ,,Javni poziv za rješavanje pravnog statusa iz 2015. godine je imao nekoliko nedostataka. Od preko 450 prijava prihvaćeno je samo sedam, dok je za ostale određeno da imaju osnova da u nekoj drugoj zemlji riješe svoj status. Time im nije pružena nikakva podrška, već su nedvosmisleno odbijeni. Drugi nedostatak je nedovoljna informisanost građana. Mnogi nijesu ni znali za poziv i nemaju nikakvo sjećanje o tome da je to bilo u toku”, navodi se u ovoj studiji.

Crna Gora, prema mišljenju izvršnog direktora NVO Phiren amenca – Koračajte sa nama Elvisa Beriše, može riješiti pitanje apatridije pojednostavljivanjem procesa dobijanja pravnog statusa sa stalnim ili privremenim nastanjenjem u državi. ,,Tako bi sadašnjim apatridima bio omogućen pristup servisima države (zdravstvenom i socijalnom osiguranju, invalidnini, pravu na zapošljenje). Trebalo bi zaustaviti nasljednu apatridiju i obezbijediti da se sva djeca upišu u matične knjige rođenih odmah nakon rođenja, po osnovu države rođenja. Dijete bi trebalo da dobije državljanstvo zemlje u kojoj je rođeno, odmah bez tereta dokazivanja i potraživanja dokumentacije koju roditelji moraju dobaviti“, zaključuje Beriša.

Andrea JELIĆ

Živote zavisnika ugrožava i diskriminacija, izopštenost iz društva. Fale brojne mjere institucija da bi se osobama u aktivnoj fazi bolesti omogućio kakav takav život

 "Više ni sam ne znam šta sam kombinovao - tablete, kokain, heroin, alkohol, nije bilo važno. I na kraju naravno zapalim cigaretu", kaže za CIN-CG Denis (pravo ime poznato redakciji), koji, iako tek u ranim tridesetima, ima iza sebe 15 godina borbe sa zavisnošću od psihoaktivnih supstanci.

Denis pomjera prostirku sa trosjeda u njegovoj dnevnoj sobi. Navlaka i kauč su potpuno upropašteni brojnim rupama od cigareta.

"Tipičan namještaj jednog zavisnika. Uzmeš previše nečeg i izgubiš svijest, a cigareta ispadne", objašnjava Denis.

Jednom se probudio sa potpuno spaljenom majicom i ožiljcima od cigarete na koži. Imao je sreće - neki koje je poznavao nijesu se nikad probudili.

Crna Gora ne prikuplja podatke o broju smrti usljed predoziranja. NVO Juventas navodi da se u ovim slučajevima kao uzrok smrti najčešće prijavljuje "stanje ili uzrok povezan sa predoziranjem, ali ne i predoziranje samo po sebi". Upućeni izvori CIN-CG-a tvrde da se ovi tragični slučajevi najviše dešavaju oko Nove godine i tokom ljeta, ali po pravilu ne ulaze u statistiku - već se smrt tih često mladih ljudi zavodi kao zastoj srca.

Distribucija lijeka protiv predoziranja među zavisnima od opijata je jedna od mjera koja bi mogla spasiti života, ali se ne sprovodi u Crnoj Gori.

To važi i za anonimnu provjeru sastava droge prije konzumacije, uvođenje prostorija za upotrebu ilegalnih supstanci u okviru zdravstvenog sistema, medicinski heroin za one koje su najtežim stadijumima zavisnosti, distribucija igala i špriceva u zatvorima.

Ove i druge mjere dio su programa "smanjenja štete" u razvijenim zemljama. Ovakav pristup se fokusira na rad sa ljudima bez osude, diskriminacije i bez zahtjeva da prekinu sa upotrebom droga ne bi li dobili podršku, navodi značajna svjetska organizacija u ovom polju - Harm Reduction International (HRI).

Programe smanjenja štete u Crnoj Gori sprovodi prvenstveno civilni sektor. U okviru drop-in centara, nudi se besplatno savjetovanje, psihosocijalna podrška, dijeljenje špriceva, igala, kondoma i lubrikanata u cilju sprečavanja širenja polno i krvlju prenosivih bolesti, testiranja na HIV i hepatitis B i C. Sprovode se edukacije o predoziranju, grupne podrške za mlade koji koriste droge, ali i besplatno dijeljenje hrane, šišanja, pranje garderobe... Organizacije civilnog društva se bave i uklanjanjem infektivnog otpada u skladu sa propisima, čime se sprečava rizik od zaraze.

Trenutno, zdravstveni sistem Crne Gore nudi zamjensku terapiju za opijatske droge (OST), pod uslovom da su korisnici pozitivni na test droga. Ovo je jedina mjera zdravstvenih institucija, ali je od ključnog značaja za funkcionisanje smanjenja štete. U septembru 2021. bilo je 1.100 korisnika ove terapije, navodi se u publikaciji "Zadovoljstvo korisnika OST programima u Crnoj Gori", koju su načinile NVO Juventas i Crnogorska mreža za smanjenje štete - Link.

Preopterećenost određenih punktova značajno smanjuje zadovoljstvo korisnika, a psihosocijalna podrška korisnicima terapije izostaje, iako bi "trebalo da bude jedan od ključnih segmenata" navodi se dalje.

"Ukoliko bi bila dostupna, 78 odsto ispitanika/ica bi vjerovatno ili vrlo vjerovatno tražilo podršku psihologa/kinje", navodi se u ovoj publikaciji.

U Strategiji mentalnog zdravlja 2019 - 2023, navodi se da su uslovi u jedinicama za OST terapiju nezadovoljavajući i bez stalno zaposlenog psihijatra, što vodi u rizik od zloupotrebe lijeka. Fali kadra, a postojeći je nedovoljno edukovan i motivisan za tretman zavisnika.

"Samo u Domu zdravlja Konik, na 300 pacijenata koji koriste terapiju, trenutno radi samo jedan ljekar specijalista. Slično je i u ostalim domovima zdravlja u zemlji", navode za CIN-CG iz Linka.

"Stiče se utisak da su osobe koje koriste droge, ili su na zamjenskoj terapiji, u značajnoj mjeri žrtve sistemske diskriminacije, te da se njihovim potrebama ne pridaje ni pažnja ni značaj", kažu iz Linka. Ovo potvrđuje i situacija iz avgusta, kada su domovi zdravlja ostali bez zamjenskog lijeka buprenofina. Korisnicu su bili izloženi teškim fizičkim i psihičkim simptomima apstinencijalne krize, epileptičnim napadima, visokom riziku od relapsa, ali i kriminogenih radnji.

"Država je time prekršila osnovno ljudsko prvo - na zdravstvenu zaštitu", navode iz Linka.

Eksperti za ljudska prava Ujedinjenih nacija apelovali su ove godine da programi smanjenja štete moraju biti dostupni svakome, te da predstavljaju "krucijalnu zaštitu osoba koje koriste droge"'.

Navode da "rat protiv droge" postaje besmislen, jer potražnja za ilegalnim supstancama ne opada, dok rastu diskriminacija i ugrožavanje ljudskih prava korisnika.

Zavisnost je doživotna bolest, relaps prateći dio

Denisu su poznate sve agonije bolesti zavisnosti. Tokom 15 godina vrtio se u krugovima kriza, pokušaja odvikavanja, dilovanja da bi zaradio za drogu, zatvora i nošenja nanogice.

"Tri neuspjela pokušaja na Kakarickoj gori, skidanje na suvo, ugradnja blokatora za efekte heroina u ruku, nema šta nisam probao", kaže Denis. Svaki put kad bi doživio povratak (relaps), osjećao je sramotu i krivicu, ali nema toga na šta ga kriza nije natjerala.

"Moja supruga je imala strašne bolove, morala je da izvadi zub i namIjenila je poslJednje pare za to. Samo sam ih uzeo, ne misleći ni o čemu, sem kako da zadovoljim svoju potrebu", kaže Denis. Kad god bi se sjetio takvih situacija tokom pokušaja apstinencije, poželio je da se ponovo drogira, objašnjava Denis.

"Ono što je zavisnicima važno je da ih ne osuđujemo, bez obzira na ishod pokušaja apstinencije", kažu iz Linka, čija su sva tri člana prošli kroz borbu sa zavisnošću i uspjeli da održe višegodišnju apstinenciju. Svakodnevno rade kao terenski radnici sa ljudima koji koriste droge, pružajući širok spektar podrške.

Dijana Milošević, psihoterapeutkinja, direktorica Javne ustanove za liječenje i rehabilitaciju "Kakaricka gora", za CIN-CG kaže da se kod bolesti zavisnosti ne može govoriti o stopama izlječenja, već samo o zaliječenju.

"Zavisnost je doživotna bolest, a recidivi su i nakon više godina apstiniranja sastavni dio kliničke slike", objašnjava Milošević.

Studija rađena u Americi u ustanovama za liječenje, pokazala je da 85 odsto zavisnika od droga koji završe tretman i uspostave apstinenciju, dožive relaps u toku prve godine od završetka liječenja.

Američki centri za zavisnost, javna ustanova za liječenje zavisnosti u Americi, navodi da je povratak narkoticima sastavni dio procesa.

"Iz ove perspektive, relaps je očekivana teškoća na putu izlječenja, što ne znači da je oporavak nemoguć", navode iz ove organizacije.

Zavisnost nije karakterna osobina već bolest, apeluje Američka agencija za zloupotrebu droga i mentalno zdravlje.

Denis u trenutku razgovora sa novinarkom koristi marihuana i pije pivo. Već osam mjeseci nije uzeo ništa od drugih psihoaktivnih supstanci. Prijavljen je na program zamjenske terapije, ali lijek buprenofin ne uzima, već ga prodaje na crnom tržištu, obično zavisnicima u krizi, koji ne žele da im se ime unese u sistem. Od toga ima minimalan džeparac. Ne radi, iako ima djecu.

"Skoro se moj dobar drug koji je bio 'čist' tri godine ponovo vratio drogama. To mi je teško palo", kaže on.

Na stolu u dnevnoj sobi je interesantna skulptura. Na pitanje šta je to, objašnjava da se povremeno bavi umjetničkim radom. Nije teško prepoznati talenat. Kasnije, iza kuće pokazuje materijal koji je nedavno sakupio za buduće rukotvorine.

"Ne radim više kao ranije, nemam volje", kaže on. "Uglavnom sam radio kad bih uzeo drogu. Sad mi djeluje da više nikad neću osjetiti takvu inspiraciju", kaže Denis, naizgled bez ikakvog žala.

Resocijalizacija osoba koje koriste droge predstavlja jednu od najvažnijih karika reintegracije u društvo i tome su u Linku posvećeni.

"Nijesu rijetki korisnici OST terapije koji su uspjeli da nađu posao ili su imali posao odranije i zadržali ga nakon stupanja u terapijski proces", navodi se u studiji Juventasa i Linka.

"S obzirom na hroničnu i progresivnu prirodu bolesti, osobe koje aktivno koriste droge, nakon određenog vremena vrlo teško mogu imati normalan život - obavljati dnevne, radne, roditeljske i ostale obaveza. Oni koji se priključe programu zamjenske terapije i odgovorno mu pristupe, vrlo brzo mogu uspostaviti funkcionalan život. Takvih primjera ima i u našoj praksi", kažu iz Linka.

Neophodno održivo finansiranje programa

"Najveći nedostatak trenutnog sistema pružanja servisa smanjenja štete jeste finansijska neodrživost", navodi se u publikaciji "Analiza budžeta Ministarstava zdravlja, rada, socijalnog staranja i pravde", koju je izdao Juventas 2020. godine.

Nevladine organizacije zavise od projektnog finansiranja i ne može se obezbijediti adekvatno funkcionisanje na duži vremenski period, navodi se u publikaciji i zaključuje da je neophodno programsko finansiranje iz budžeta, za što bi mogla da se nađu sredstva ako bi se racionalizovali troškovi nadležnih ministarstava.

Navodi se i da su nevladine organizacije morale da znatno redukuju programe smanjenja štete kada je podrška Globalnog fonda za borbu protiv AIDS-a, malarije i tuberkuloze u Crnoj Gori izostala 2015, nakon devet godina.

U publikaciji ističu da problem predstavlja i nedovoljna geografska pokrivenost servisima smanjenja štete. Naime, u Crnoj Gori postoji samo sedam metadonskih centara u okviru zdravstvenog sistema, u nekoliko gradova.

"Drop-in centri nevladinih organizacija Juventas i Cazas funkcionišu u Podgorici i Baru. Terenski rad se, u zavisnosti od perioda godine, odvija u još nekoliko crnogorskih opština, ali se to ne može mjeriti sa efektima koje imaju kontinuirani programi smanjenja štete", navodi se u toj publikaciji.

"Potrebe za zdravstvenom zaštitom osoba koje injektiraju droge uglavnom podržavaju samo servisi organizacija civilnog društva. U domovima zdravlja i drugim zdravstvenim ustanovama veoma teško mogu doći do sterilnog pribora za injektiranje što ih dovodi u opasnost od dobijanja krvlju prenosivih infekcija, poput HIV i hepatitisa C", kažu iz Linka za CIN-CG.

Veliki problem je diskriminacija.

"Za sada se otvorenom promocijom prava korisnika droga i OST bavi samo nekoliko organizacija civilnog društva, dok institucije i dalje ne prepoznaje važnost promocije antidiskriminatorskog stava prema zajednici koja je jedna od najranjivijih u društvu", ističu prdstavnici Linka.

Prema studiji "Zadovoljstvo korisnika OST programima", oko 80 odsto ispitanika smatra da je odnos osoblja u centrima veoma značajan faktor za učešće u programu. Većina pacijenata koji su na OST terapiji smatra da će biti diskriminisani tokom liječenja. U studiji se citiraju izjave medicinskog osoblja u OST centrima koji tvrde da su neki korisnici dugo izbjegavali program da ne bi bili "deklarisani kao osobe zavisne o drogama", te su kupovali zamjensku terapiju na crnom tržištu.

Mjere koje koristi EU za sada daleko od Crne Gore

Međunarodna asocijacija za smanjenje štete, u izvještaju za 2021. navodi da u Crnoj Gori fali slobodna distribucija naloksona, bezbjedne igle i špricevi za zavisnike u zatvorima, kao i makar jedna soba za konzimacju droga. U Juventasu ističu da je dostupnost naloksona, lijeka protiv predoziranja od opijata, neophodna.

Istraživanje Svjetske zdravstvene organizaciji (SZO) u srednjoj Aziji, pokazalo je da distribucija i dostupnost naloksona pokazuje odlične efekte. Lijek je distribuiran nemedicinskom osoblju, porodici i prijateljima zavisnika. Istraživanje je pokazalo značajan stepen prevencije smrti zbog prdoziranja opijatima.

Nalokson se unosi uglavnom intervenozno, a u većini zemalja, uključujući Crnu Goru, ovo može vršiti samo medicinsko osoblje, iako SZO apeluje da su oni koji prvi prisustvuju predoziranju uglavnom prijatelji, partneri i porodica korisnika. Širu distribuciju naloksona u Evropi ima više zemalja, među kojima su Danska, Holandija i Ujedinjeno Kraljevstvo. U Škotskoj su taksistima podijeljeni sprejovi naloksona, kao dio kampanje protiv predoziranja.

Članovi organizacije Link imali su prilike da studijski posjete neke evropske zemlje gdje sistemi smanjenja štete dobro funkcionišu.

Navode primjere dobre prakse iz Holandije, gdje u okviru jedne institucije javnog zdravstva, osim OST programa, postoji socijalna zaštita, psihijatrijska ordinacija, psihoterapeutska podrška, ali i sobe za kontrolisanu konzumaciju droga.

Australijska studija iz 2021. "Ocjena soba za konzumaciju droge i dugoročnih efekata na klijente i zajednicu", rađena tokom više od pet godina pokazuje da su ove prostorije doprinijele da se smanji broj smrti od predoziranja, kao i frekvencija krvlju prenosivih bolesti.

Kao jednu od metoda smanjenja štete, u Holandiji je uvedena mogućnost anonimnog testiranja droge koju korisnik namjerava da konzumira, da bi se utvrdio sadržaj i potencijalna opasnost. Testovi se vrše u Trimbos institutu, kojem je glavno polje istraživanja mentalno zdravlje.

U Holandiji se praktikuje i program medicinskog heroina za one koje su ozbiljnim stadijumima bolesti. Ovu opciju nude i Danska, Njemačka, SAD, Kanada... Program je u potpunosti podređen stanju korisnika, objašnjavaju iz Linka.

"Korisnik nije obavezan da bude redovan sa dolascima na ovu vrstu terapiju, i to je human pristup prema nekome ko pati od teške zavisnosti", objašnjavaju iz Linka.

Ukoliko se korisnik/ca pojavi tek nakon više dana pauze, pretpostavka je da je u međuvremenu konzumirao ilegalne supstance, pa će biti testiran, isključivo da bi se utvrdilo da li je u tom trenutku medicinski heroin bezbjedan za tu osobu, objašnjavaju oni.

Juventas naglašava da sve evropske države imaju preporuke za bezbjedniji noćni život i smanjenje rizika od upotrebe ekstazija. To uključuje: besplatnu vodu u klubovima da bi se spriječila dehidratacija, edukaciju vlasnika noćnih klubova i prvu pomoć na mjestu, distribuciju infomracija i materijala...

Javnost u Crnoj Gori uglavnom ne shvata da je upotreba psihoaktivnih supstanci realnost i da ljude koji su zavisni treba integrisati. Diskriminacija i marginalizacija osoba koje koriste droge čini da se oni osjećaju izopšteno i da nemaju pravo da traže pomoć i podršku. "Za mene su sreća i zadovoljstvo nedostižni", kaže Denis.  

Bol koji se ne da opisati

Ljudi lako osuđuju, a ne znaju da je zavisnost bolest. Ne mogu ni da pretpostave šta sve sa sobom nosi apstinencijalna kriza, šta može da napravi od čovjeka, objašnjava za CIN-CG Marko Dragićević, član Linka.

On je prošao kroz borbu protiv bolesti zavisnosti. Nakon 20 godina, već je četvrtu godinu čist.

"Svaki put je počinjalo sa mirisom hemije. Tad znam da će vrlo brzo da krene. Osjećaj kao da ti meso otpada sa kostiju, a istovremeno ti te kosti neko lomi.

Ne možeš na noge, a moraš nekako da dođeš do droge. Pakao na zemlji - to je najbliži opis", kaže Dragićević. "Ne možeš da spavaš, jedeš, piješ, mučnina ne prestaje, smrzavaš se, a sav se znojiš... i tako danima", opisuje on.

Psihičke muke su nepodnošljive. "Depresija te vuče na dno i ne možeš da zamisliš da više ikad osjetiš išta dobro", objašnjava on.

"Najgore je šta sve može da ti padne na pamet u trenutku krize. Sve što vidiš, svaka osoba, prostor, svaki predmet, postaje samo objekat za put do droge", kaže Dragićević.

"Cijeli dan postaje 'lov'. Stvar je što ti u jednom trenutku postaje svejedno da li konzumiraš drogu ili ne. Tada sam pošao na liječenje, nijedna doza mi više nije bila dovoljna", priča on.

Đurđa RADULOVIĆ

Njih gotovo nikada nećete sresti - na ulici, u kafiću, parku… Država im pruža jako malo. Fali stručnog kadra, opreme, servisa, prostornih kapaciteta, novca… Od suštinske je važnosti da su roditelji dobro, mentalno, a i finansijski, kako bi mogli da se nose sa svim što dolazi", kaže majka tridesetogodišnje djevojke sa autizmom

Matija je rođen 2001. U početku je imao uredan razvoj. Prohodao je, govorio…Bili smo srećna četvoročlana porodica, u kojoj roditelji uživaju u odrastanju djece. Ali, brzo smo se suočili sa realnošću. Matijin govor se topio, nije to više isto dijete, gubi kontakt očima, ne primjećuje ni nas, ni životinje, obrće točak od igračke automobila satima... Ako ga zaustavite nastaje haos, vrištanje, skakanje... Plaši se zvukova... Kad krenete negdje, nosi istu flašicu od praznog dezodoransa, ona mu je sigurnost. Kad sjedi, ljulja se naprijed-nazad. Ne odaziva se, a uspavljivanje ide teško... Postaje sve gore", kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Marina Bećirović, majka 21-ogodišnjaka sa autizmom.

Prvi odlazak kod pedijatra pamti po neizvjesnosti. Doktorica je dala uput Matiji za Razvojno savjetovalište u Podgorici, spomenula autizam i kucnula o sto. Bio je maj i roditelji su odlučili da sačekaju još malo. "Nadali smo se da će se vratiti Matija, kakav je bio, a i strahovali možda od nepoznatog. U septembru smo otišli u Razvojno savjetovalište, a nakon pregleda dobili smo uput za Beograd", priča Bećirovićeva. Matija je, sa samo dvije godine i osam mjeseci, sa roditeljima stigao u Lipovicu, u Beogradu. Tamo dobija dijagnozu - autizam. "Imate osjećaj da ste sami, niko vam ne može dati odgovore na to zašto se to baš vama dešava, šta će biti sa djetetom i vašom porodicom, kako se suočiti sa svime. To je bolan i težak period", ističe još ova majka. Žani Bulajić, majki 30-ogodišnje Maje, bile su potrebne godine dok nije sebe osnažila kako bi mogla da se nosi i sa Majinom dijagnozom i sa okolinom. "Nakon što je našoj ćerki potvrđen autizam, prošla sam kroz pakao. Sjećam se da smo moj muž Strahinja i ja prvo besomučno čitali i informisali se. Kroz razgovore sa najbližim pronalazila sam hrabrost. Od suštinske je važnosti da su roditelji dobro, mentalno, a i finansijski, kako bi mogli da se nose sa svim što dolazi", kaže ona za CIN-CG. I Bulajići su, kao i Bećirovići prošli Beograd. Shvatili su, kažu, da Crnoj Gori fali prostornih kapaciteta, opreme, servisa, kao i stručnog kadra za rad sa osobama sa autizmom. Zbog toga su se okrenuli sebi u potrazi za odgovorima na brojna pitanja. Uključila se i rodbina. "Zahvaljujući tome što je moj muž bio poslanik u Skupštini Crne Gore, pokrenuta su brojna zakonska rješenja i inicijative. Borili smo se kako smo znali i umjeli. Međutim, nijesu svi roditelji istih mogućnosti, a država ne čini dovoljno da im olakša živote", navodi još Bulajićeva. Maja je danas korisnica Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom u Nikšiću.

Rana intervencija od suštinske važnosti

Osobe koje žive sa autizmom u Crnoj Gori nevidiljive su uglavnom i za društvo, i za sistem. Gotovo ih nikada nećete sresti na ulici, u kafiću, parku… Radoznali pogledi, nekulturna propitivanja, nerazumijevanje, neki su od razloga zbog čega se često skrivaju.

Prema riječima jednog od najvećih stručnjaka za autizam na našim prostorima Nenada Glumbića, veoma je važno rano prepoznati simptome. Što raniji tretman - to je prognoza bolja. Najčešće roditelji primijete da nešto nije u redu sa govorom, a dobijaju pogrešne savjete, nekada i od stručnjaka. "Na primjer - muška djeca kasnije progovore. Ili ako je u porodici neko kasno progovorio, znači to je normalno i ne treba ništa da preduzimaju. Ako imate dijete koje u 16. mjesecu nema riječi, a u 24. mjesecu nema rečenice ili ako su roditelji u razvoju primijetili regresiju, to je dovoljan razlog da potraže stručnu pomoć", kaže Glumbić za CIN-CG. "U prvoj godini života ne možemo biti potpuno sigurni u dijagnozu, ali se najranije ispoljava odsustvo pogleda. Dijete ne reaguje na osmijeh odrasle osobe, nema imitaciju pokreta, nekada nije zainteresovano za socijalni dodir (ljuljanje, maženje…) i ne ulazi u onu fazu brbljanja koja prethodi razvoju govora. Nema pokazivanja kažiprstom, što je takođe vrlo upadljivo", ističe Glumbić, koji od 1998. radi i na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju u Beogradu. Tokom druge godine, roditelji najčešće uoče da se dijete ne osvrće na poziv po imenu, što je jedan od ključnih znakova autizma. Glumbić objašnjava da se u tom periodu primjećuju i stereotipi u ponašanju - dijete se ne igra suštinski sa igračkama, igra se na isti način, ima otpor prema promjenama, traži istu hranu i odjeću, hoda istim putevima i često ima rituale i rutine. Mogu da se jave i problemi sa spavanjem, sa ishranom, a nekada i samopovređivanje ili povređivanje drugih, mada to nije nužno. Autizam je prema britanskoj Nacionalnoj zdravstvenoj službi spektar - svaka autistična osoba ima različite karakteristike. Mnogi saznaju da imaju autizam tek kad odrastu, a neki nikad ne dobiju dijagnozu. Ženama se autizam obično uspostavi kasnije, a jedan od razloga je što bolje imitiraju društvene konvencije i bolje prikrivanje ponašanja koje izgleda drugačije. Autizam nije oboljenje, već stanje, jer mozak osobe sa poremećajem iz spektra funkcioniše na drugačiji način od većine ljudi, piše na sajtu britanske Nacionalne zdravstvene službe. Uzrok autizma se ne zna, ali su faktori rizika donekle poznati. "U dokazane faktore rizika spadaju genetski činioci, tu je i starost roditelja, zatim uzimanje nekih ljekova tokom trudnoće, na primjer ljekova za astmu, alkohol, zagađivači, pesticidi… Postoje čvrsti naučni dokazi da ono što se obično u javnosti smatra faktorom rizika, MMR vakcine ili epiduralna anestezija tokom porođaja, to nijesu", navodi još Glumbić.

Bez podataka o broju osoba sa autizmom

Statistika se ne slaže oko procenata. Do preciznih podataka teško je doći, jer se to stanje ne priznaje ili ne dijagnostikuje na isti način u svakoj zemlji. Prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), oko jedan odsto svjetske populacije ima poremećaj iz spektra autizma - preko 75 miliona ljudi.

Međutim, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO), svako 160. dijete na svijetu ima ovaj poremećaj. Prevalencija autizma, prema CDC-u, porasla je za 178 odsto od 2000. godine, a otprilike je četiri puta više dječaka nego djevojčica. Prema podacima američkog Instituta za zdravstvenu metriku i evaluaciju, država sa najvećom stopom dijagnostikovanog autizma u svijetu je Katar, sa jednom osobom od njih 66. Koliko osoba sa autizmom živi u našoj državi, ne zna se, jer još nema registra, iako je to davno predviđeno Zakonom o zbirkama podataka u oblasti zdravstva. Nedavno je u skupštinsku proceduru ušao predlog dopune Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojim se ponovo traži formiranje ovog registra. Bez preciznog registra nema ozbiljne strategije, niti suštinskog uključivanja ovih osoba u društvo, smatra Goran Laković, otac 12-ogodišnje djevojčice sa autizmom. "Nema gdje dijete nijesam vodio i tražio pomoć, jer nema sistemskog odgovora u Crnoj Gori. Zbog toga sam pokrenuo peticiju za formiranje registra, kako bi se pokazalo pravo stanje. Osoba sa autizmom ima više nego što se misli. Moje pitanje je na osnovu čega se donose zakoni kada ne znamo koliko ovakvih ljudi treba pomoć", kaže on za CIN-CG. Iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore (IJZCG) za CIN-CG kažu da se još čeka iako je inicijativa pokrenuta još 2018. godine. Upućena je Ministarstvu zdravlja, ali na nju nije odgovoreno. "Novi zahtjev nije upućen jer je 2020. godine nastupila epidemija koronavirusa", kazali su iz IJZCG. Od osnivanja Centra za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju "Ognjen Rakočević", 2018. godine, oko 300 djece i adolescenata uzrasta do 26 godina dobilo je pomoć u Centru, koji nosi ime jedanaestogodišnjeg dječaka čija je smrt 2016. godine ujedinila građane. Ognjenov potresni slučaj skrenuo je pažnju društva na autizam. "Broj prepoznatih slučajeva je u porastu. Ranije su takvi poremećaji vođeni pod dijagnozama mentalne retardacije različitog stepena i/ili razvojne disfazije. Trend u svijetu je skoro eksponencijalnog rasta broja slučajeva u posljednih tridesetak godina, dok u Crnoj Gori ne postoji zvanična statistika", navodi za CIN-CG direktor Centra Ivan Krgović. Centar kuburi sa stručnim kadrom. U njemu sada usluge pružaju tri dječja psihijatra, jedan defektolog-oligofrenolog, tri logopeda i šest psihologa. "Na dnevnom nivou u prosjeku 30 djece koristi naše usluge. Imali smo ukupno tri konkursa oglašenih na 14 mjesta. Dobili smo samo dva nova logopeda. U međuvremenu, jedan je prešao, na, po njegovom mišljenju, lakše radno mjesto", navodi Krgović. Kako još ističe, uzrok nedovoljnog broja defektologa, leži u činjenici da u Crnoj Gori nikada nije postojao defektološki fakultet. "Trebalo bi unaprijediti i rad dnevnih centara, kapacitet, osoblje i dužinu boravka", kaže Krgović. Tretmani rane intervencije kod logopeda, oligofrenologa i psihologa u ovom centru traju 45 minuta. Pregled kod dječjih psihijatara trenutno je ograničen na 30 minuta. Prema mišljenju mnogih roditelja to nije dovoljno da bi se vidjeli neki rezultati. Petogodišnji Kristijan je roditelje izgubio na tragičan način. Prvo je ostao bez oca, a zatim i bez majke. Ubrzo mu je ustanovljen i autizam. "Moja majka, a njegova baka, dobila je starateljstvo, a ja sam mu hranitelj. Njegovo liječenje je dugotrajno i skupo. Nije dovoljno da dijete odvedete povremeno na tretmane koji traju po sat vremena. Treba mnogo strpljenja, truda i volje", kaže za CIN-CG Predrag Perak, Kristijanov stric, koji je, od kako se brine o petogodišnjaku, osnovao i nevladinu organizaciju "Plava planeta" sa ciljem da pomogne osobama sa autizmom u Crnoj Gori. "Kristijan trenutno ide u vrtić. Išao je i u Centar za djecu sa posebnim potrebama pri Domu zdravlja u Baru. Međutim, ocijenili smo da tu nema uslova i prestali smo tamo da ga vodimo. Sada ide privatno na tretmane. Zbog alergije na gluten i kazein, Kristijanu je neophodan i specifičan režim ishrane. Često odlazimo i u Beograd, na Institut 'Đorđe Kostić'", navodi još Perak. Pomoć koju Kristijan i porodica dobijaju iznosi oko 500 eura. U taj iznosi ulazi lična invalidnina u iznosu od 207 eura, kao i dodatak za djecu od 66 eura. Roditelj djeteta imaju mjesečnu naknadu od 224 eura. Nakon što Kristijan postane punoljetan, izgubiće pravo na dječji dodatak. "Život sa djetetom koje ima autizam pun je izazova, borbe da uradite nemoguće. Lutate, tražite stručnjake kojih skoro pa nema, plaćate intenzivne tretmane, dijete ne možete ni trenutak ostaviti samo. Puno je neprospavanih noći", kaže Bećirović. Ističe da roditeljima daju krila i mali pomak, osmijeh, ljubav koju pruža dijete sa autizmom: "Vi ste tu da osjetite njegovu bol, da govorite umjesto njega, da ga neizmjerno volite".

Fali stručni kadar, oprema i prostorne mogućnosti

U Crnoj Gori postoji 10 dnevnih centara za djecu sa smetnjama i teškoćama u razvoju, u Bijelom Polju, Pljevljima, Plavu, Beranama, Mojkovcu, Nikšiću, Cetinju, Herceg Novom i Ulcinju. Služe prvenstveno kao prostor za dnevni boravak.

CIN-CG se obratio svim centrima, a u odgovorima se vide isti problemi. Broj osoba sa dijagnozom se povećava, a stručnjaka fali.

Dnevni centar u Nikšiću ima najviše korisnika. Od 51, sa autizmom je 12. "Oni mnogo vole prirodu, da šetaju, sport i fizičke aktivnosti. Zato izvodimo djecu iz zatvorenih prostora", kaže za CIN-CG direktor Radovan Dragnić. Ovaj dnevni centar ima dva sektora, jedan za osobe do 27 godina, a drugi za starije. Svaki dan za osobe sa autizmom počinje ustaljenim radnjama. Po ulasku u Centar posjetioca dočekuje veliki hol, a sa lijeve strane je manja kuhinja. U blizini je i skučena senzorna soba za djecu koja u toku dana postanu uzrujana, napeta ili anksiozna. Desno od ulaznih vrata su prostorije gdje korisnici provode najviše vremena. Prostorija za autiste je upadljivo mala za njih 12-oro. Neka djeca leže na kaučima, sjede na stolicama - ljuljaškama, ili se igraju sa predmetima u sobi: na strunjačama, ili sa kockama i trouglovima napravljenim od čvrstih materijala. Druga komuniciraju sa vaspitačicama. Po ulasku, jedno od djece, četrnaestogodišnjakinja, primijetila je novinarku, prišla, tražila ruku i nagnula se da je zagrli. "Sa djecom sa autizmom je izazovno raditi. Neke od predrasuda su recimo da su sva djeca sa autizmom agresivna, da su čudaci, da su povučena u sebe, što nije tačno. Za svako dijete prvo pravimo procjenu sposobnosti i onda osmišljavamo aktivnosti", objašnjava za CIN-CG psiholog u nikšićkom Centru Radovan Pejović. U Centru radi samo jedan defektolog, a nedavno su dobili dozvolu za još jednog. Skoro su podnijeli inicijativu Opštini Nikšić i za pravljenje specijalnog centra za djecu sa autizmom. Iz Dnevnog centra u Herceg Novom CIN-CG-u su kazali da imaju dvoje djece sa autizmom. Imaju jednog psihologa i jednog pedagoga. Veliki problem je nedostatak stručnog kadra, kaže direktorica Dragica Kostić. I u Dnevni centar u Beranama dvoje je djece sa autizmom. U toj ustanovi radi jedan logoped, jedan defektolog, tri psihologa, dva pedagoga, jedan socijalni radnik, jedan vaspitač i jedan psihoterapeut.,,Obezbjeđujemo im razne aktivnosti", navode iz ovog centra za CIN-CG.

Država vodi iracionalnu zdravstvenu politiku

Prema podacima CDC-a, oko 75 odsto autističnih odraslih nije zaposleno. Skoro 50 odsto 25-ogodišnjaka sa autizmom nikada nije radilo plaćeni posao.

Troškovi za Amerikance sa dijagnozom autizma dostigli su 268 milijardi dolara u 2015, a mogli bi da porastu na 461 milijardu dolara do 2025. Medicinski troškovi za djecu i adolescente sa autizmom bili su u prosjeku od 4,1 do 6,2 puta veći nego za druge. Iz Ministarstva zdravlja nijesu odgovorili na pitanje koliko Crna Gora na godišnjem nivou izdvaja novca za liječenje djece sa autizmom. Prema nekim podacima koji su od ranije dostupni javnosti u posljednjih pet godina godišnje je bilo upućeno između 250 i 350 djece s mentalnim i drugim razvojnim smetanjama van zemlje, a za liječenje i putne troškove, Crna Gora je izdvojila više od pet miliona eura. Nenad Glumbić ističe da je greška što Crna Gora taj novac ne ulaže u stručni kadar, opremu i prostorne kapacitete, kako bi roditelji djecu mogli da liječe u svojoj državi. U Strategiji za integraciju osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori za period od 2016. do 2020. godine upozorava se na nedostatak servisa podrške za odrasle osobe sa intelektualnim smetnjama, koje spadaju u najugroženiju grupu građana. "Ove osobe nijesu uključene u podržavajuće servise pa se najčešće nalaze u institucijama trajnog zbrinjavanja ili su u kućnoj izolaciji. Kako bi se unaprijedio njihov položaj, potrebno je raditi na otvaranju dnevnih boravaka za starije od 27 godina", navodi se u ovom Vladinom dokumentu. Konstatuje se da ni usluge personalne asistencije i pomoći u kući nijesu razvijene. U našoj državi nema ni usluga kao što su predah roditeljstvu za one koji imaju djecu sa težim smetnjama i stanovanje za podršku osobama sa invaliditetom. Jednom od samohranih roditelja, ocu dječaka sa autizmom, nedavno je trebao predah od svakodnevnih obaveza oko djece. Tražio je nekoga da ih pričuva na dan. Bezuspješno. Ako vidite umorne roditelje, nijesu djeca ta koja su ih umorila, već sistem, kaže majka jednog sedmogodišnjaka sa autizmom.

Porast učenika sa autizmom

U većini gradskih škola koje su učestvovale u našem istraživanju, tvrde da broj učenika sa autizmom raste, ali da nema kapaciteta, ni stručnih ni prostornih, da odgovore potrebama.

Škola "Pavle Rovinski" jedna je od prvih uključenih u program inkluzije. Statistika pokazuje primjetan rast upisane djece sa autizmom. Tako je u školskoj 2018/2019. godini bilo dvoje, u 2019/20. godini petoro, u 2020/2021. šestoro, a ove školske godine osmoro. "U školi je sedam asistenata na trinaestoro djece", kaže za CIN-CG direktorica ove škole Dijana Laković. Iako je, kako ističe, od početka programa inkluzije, obučen veliki broj nastavnika, i dalje ima potrebe za edukacijama. "Našu školu pohađa 1742 učenika. Sve učionice su zauzete, pa nam nedostaje prostorija u kojoj bi djeca sa autizmom imala stimulativne aktivnosti i dodatnu podršku", navodi Lakovićeva. Kaže i da kasna popodnevna smjena ne odgovara djeci sa autizmom u odnosu na pedagoške principe: "Zbog velikog broja djeca potrebe za kvalitetnim i raznovrsnim didaktičkim materijalom rastu". U školi Sutjeska, u Podgorici, sedam je učenika sa autizmom. Ova škola ima devet asistenata u nastavi na 27 učenika sa posebnim obrazovnim potrebama. "Loše strane su nerazumijevanje, kao i neopremljenost škola. Nema senzornih soba koje su neophodne. Takođe, fali nam dodatna podrška resursnih centara, kao i defektolozi-oligofrenolozi", kazali su CIN-CG-u iz te škole. Slično je i u OŠ "Radojica Perović", a pedagog ove škole Nikica Vujinović kaže da odjeljenja u kojima je učenik sa elementima autuzma imaju smanjen broj đaka. Danilovgradsku OŠ "Vuko Jovović" pohađa jedan učenik sa autizmom. "Pažnja i ljubav, prihvatanje od drugara su nešto što naši učenici sa posebnim poterbama dobijaju, ali to nije dovoljno", navode iz uprave. U školi "Mahmut Lekić" u Tuzima nastavu prate dva učenika sa autizmom. "Učenici su hiperaktivni, nastavnici nemaju vremena da se posvete ostalim učenicima. Nemamo ni dovoljno didaktičkog materijala", kaže za CIN-CG psihološkinja te škole Murveta Bećaj. Iz škole "Vlado Milić" u Podgorici, gdje ide troje učenika sa autizmom, upozoravaju da timove koji kreiraju Indvidiualno razvojni-obrazovni program, koji je namijenjen za djecu sa posebnim obrazovnim potrebama, čine ljudi koji nemaju potrebne stručne kvalifikacije iz oblasti defektologije. Pedagogica Rada Bulatović upozorava i da u višim razredima postepeno dolazi do povlačenja i djelimične izolacije djece sa autizmom. U Srednju ekonomsko-ugostiteljsku školu u Nikšiću, prije tri godine upisao se prvi učenik sa autizmom. Ove godine ta škola ima dvije učenice sa smetnjama iz spektra autizma. Opremljenost škole je, prema riječima direktora Vasilja Jovovića, skromna, a osposobljenost nastavnog kadra za rad sa ovom djecom minimalna. Seoske škole, koje se nalaze u prelijepim prirodnim okruženjima koja bi pogodovala djeci sa autizmom, uglavnom nijesu imale ovakve učenike. Iz OŠ "Radoje Kontić" ističu da svake godine imaju sve manji broj učenika, a da se opremljenost, kao u većini seoskih škola, treba da unaprijedi. Država bi u ovim slučajevima, morala da organizuje i prevoz djece iz okolnih gradova, što bi značilo i veća novčana ulaganja. Neke državne škole za učenike sa smetnjama u razvoju u Švedskoj i Finskoj omogućavaju onim đacima koji ne stanuju u blizini da u tim školama i besplatno žive. Jedna od majki djeteta sa autizmom koja direktno učestvuje u kreiranju obrazovnih procesa, ističe da se uglavnom sve bazira na improvizaciji. "Asistenti su divni ljudi i puni ljubavi prema djeci sa smetnjama. Ali nemaju znanje, oni su samo tehnička podrška. Završavaju kurseve koji traju po nekoliko dana, što nije dovoljno. Razvojna faza djeteta je izuzetno važna, i sve što se u njoj dogodi može da bude okidač za neke probleme u budućnosti".

Andrea JELIĆ

Centri, iako ih većina postoji na papiru, prema istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), kubure i sa prostorom i sa kadrom

Iako Crna Gora ima domove zdravlja u 18 opština i tri zdravstvene stanice u još tri opštine, samo njih nekoliko ima funkcionalne Centre za mentalno zdravlje (CMZ).

Ovi centri, iako ih većina postoji na papiru, prema istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), kubure i sa prostorom i sa kadrom.

Vanbolnički tretman pacijenata sa poremećajima mentalnog zdravlja bi se trebao sprovoditi u centrima za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja. Centrima se, radi savjetovanja ili liječenja, mogu javiti odrasli i adolescenti. Ove ustanove liječe pacijente sa psihotičnim, ali i neurotskim poremećajima - problemima raspoloženja, depresije, anksioznim poremećajima, paničnim napadima...

U Strategiji zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u Crnoj Gori 2019-2023 se ističe da efikasnost CMZ u Crnoj Gori nije zadovoljavajuća, te da se psihijatrijska služba na nivou Crne Gore dominantno oslanja na bolnički tretman pacijenata, ne pružajući ni konkretna rješenja za korisnike na višegodišnjem bolničkom liječenju.

„Ovi podaci su zabrinjavajući naročito ako se ima u vidu činjenica da je tokom posljednjih 30 godina broj psihijatrijskih kreveta u Crnoj Gori značajno redukovan. Naime, 1989. godine u državi je bilo 389 psihijatrijskih kreveta, dok aktuelno postoji 310 postelja”, piše u Strategiji.

Pojašnjava se da ta redukcija kapaciteta nije adekvatno propraćena jačanjem servisa u zajednici, što je rezultiralo preopterećenošću bolničkih kapaciteta i posljedičnim nedostatkom kapaciteta za tretman akutnih psihijatrijskih stanja u cijeloj državi.

„Istovremeno se zapaža porast broja sudskih pacijenata kao i zatvorske populacije u cijeloj državi”, navodi se u tom dokumentu.

Pravilnikom o bližim uslovima u pogledu standarda, normativa i načina ostvarivanja primarne zdravstvene zaštite, propisano je u kojim uslovima i koji kadar treba da ima CMZ, a na jednog psihijatra bi trebalo da bude 22.000 osiguranika, najmanje 17.500, a najviše 26.500.

U Strategiji se navodi da, po ovim pravilima, funkcioniše sedam centara za mentalno zdravlje i to u Podgorici, Baru, Beranama, Bijelom Polju, Nikšiću, Kotoru i Pljevljima.

Međutim, to nije tačno. Recimo u barskom CMZ radi samo jedan psihijatar od predviđena dva. U tom centru rade i psiholog i medicinske sestre, ali nema ni zaposlenog socijalnog radnika.

Prema popisu iz 2011. u Baru je živjelo 42.048 stanovnika, a prema podacima iz Strategije na jednog psihijatra bi trebalo da ide 22.000 osiguranika, najmanje 17.500, najviše 26.500.

Centri postoje, ali ne ispunjavaju uslove

U Strategiji se dodaje da centri u Budvi, Herceg Novom, Danilovgradu, Mojkovcu, Plavu, Cetinju i Rožajama zvanično postoje, ali ne ispunjavaju uslove za efikasan rad.

CMZ u Herceg Novom nedostaju jedan psihijatar i dvije medicinske sestre, a socijalni radnik nije zaposlen, niti planiran unutrašnjim aktima.

U budvanskom CMZ, kako piše u Strategiji, nema stalno zaposlenog kadra, već angažuju psihijatra koji dolazi dva puta sedmično iz druge zdrastvene ustanove, a nema ni zaposlenog psihologa, niti socijalnog radnika.

Domovi zdravlja Danilovgrad, Mojkovac i Plav imaju stalno zaposlenog samo po jednog psihijatra. U međuvremenu je, u Danilovgradu zaposlen i jedan psiholog.

Dom zdravlja Cetinje ima jednog psihijatra i jednu medicinsku sestru, a rožajski Dom zdravlja ima specijalističku psihijatrijsku ambulantu, sa zaposlenim jednim psihijatrom i jednim neuropsihijatrom.

U Andrijevici, Kolašinu i Tivtu nema centara za mentalno zdravlje, ali ni specijalističkih psihijatrijskih ambulanti, pa se uopšte ne pružaju usluge iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja.

CIN-CG je pokušao da dobije odgovore od svih domova zdravlja, između ostalog i na pitanja da li se, u međuvremenu, nešto promijenilo u radu sa pacijentima sa problemima mentalnog zdravlja, međutim, odgovore smo dobili samo od podgoričkog, danilovgradskog, barskog, rožajskog, pljevaljskog, kolašinskog i andrijevačkog Doma zdravlja.

Nakon korone povećana stanja depresije i anksioznosti

U podgoričkom CMZ-u za CIN-CG kažu da se nakon pandemije korona virusa svuda u svijetu bilježi povećanje depresije i anksioznosti za oko 35 odsto. Osim toga, pacijenti se obraćaju zbog problema sa bolestima zavisnosti, reakcijama na stres, endogenim oboljenjima i demencijama. Oni kažu da imaju dovoljno kadra da se nose sa tim izazovima: osam psihijatara, tri psihologa, dvije socijalne radnice i srednji medicinski personal.

Navode da od početka rada Centra 2001. godine imaju 14.000 kartona pacijenata koji su se liječili ili se trenutno liječe od psihijatrijskih bolesti i stanja.

Načelnik podgoričkog CMZ dr Ljubinko Kaluđerović tvrdi da zakazivanje traje najduže nedelju dana, te da svako može dobiti stručnu psihijatrijsku pomoć u Centru.

„Od novina bi naglasio razvoj bračnog savjetovanja, grupne psihoterapije kao i organizovanijeg rada sa pacijentima koji su u supstitucionim programima”, naveo je načelnik podgoričkog CMZ dr Ljubinko Kaluđerović.

On ocjenjuje da je vrlo važno, za efikasniji rad Centra, preseljenje u novi adekvatniji prostor.

On dodaje da se na psihijatrijski pregled ne mora čekati nedelju dana, ukoliko zdrastveni radnici procijene da je potrebno.

„Takođe, kada je zaista potreba za hitnim obraćanjem psihijatru to je moguće obaviti i u Urgentnom centru uz uput Službe hitne pomoći“, pojašnjava psiholog.

Oni ohrabruju i članove porodica da dođu na konsultacije kod njih, ukoliko osoba odbija pomoć.

„Psihijatri i drugi zdravstveni radnici i saradnici iz ovog domena imaju iskustva sa time kroz šta porodice prolaze, ali i iskustva u motivisanju pacijenata na liječenje“, ističe on.

Oni kažu da, iako ljudi zbog raznoraznih nelagoda i razloga mogu imati otpor javljanju psihijatru, podaci govore, a i njihov je utisak u centru, da građani u velikoj mjeri, onda kada je potrebno, koriste dostupnu psihijatrijsku, psihološku i medicinsko-socijalnu pomoć.

Psihijatar u barskom Centru za mentalno zdravlje Mladen Rebić za CIN-CG kaže da se ove godine bilježi trend povećanja broja pacijenata sa mentalnim tegobama. CMZ u Baru se već sada približio broju pacijenata iz prošle godine, kojih je bilo oko 5.000.

„Umjereno je smanjena i stigma javljanja psihijatru, pa vjerujem da je veće i povjerenje u naš rad“, ističe Rebić.

Pojašnjava da se pregled zakazuje preko brojeva telefona CMZ u Baru i da se čeka najviše deset dana, ali da ako je hitna situacija, pacijentima se izlazi u susret i prije.

Najčešće se javljaju pacijenti iz grupe neurotičnih, sa stresom povezanih i somatoformnim poremećajima, zatim velika grupa poremećaja raspoloženja, gdje pripada i depresija, a zatim bolesti iz grupe psihotičnih poremećaja.

„Bilježi se trend povećanja broja pacijenata iz grupe mentalnih poremećaja zbog upotrebe psihoaktivnih supstanci“, ističe psihijatar.

Pacijenti se liječe medikamentima, ali i psihoterapijom i savjetovanjima, gdje je to moguće.

On dodaje da bi svakako bilo dobro angažovati još jednog psihijatra, ali da on daje sve od sebe da izađe u susret svakom pacijentu, koji se obrati za pomoć.

Iz Doma zdravlja u Mojkovcu smo dobili odgovor da je mejl dostavljen dr Vlastimiru Strunjašu spec.neuropsihijatrije, koji nije bio raspoložen da odgovori. Iz andrijevačkog Doma zdravlja kažu da u toj zdrastvenoj ustanovi nije ni predviđen Centar za mentalno zdravlje, već da se pacijenti šalju u beranski Dom zdravlja.

„Postojeći kapaciteti za redovan rad su zadovoljavajući, ali ne i dovoljni za vanbolnički tretman pacijenata sa poremećajima mentalnog zdravlja, stoga unapređenje navedenog tretmana ova ustanova ne planira”, navedeno je iz tog Doma zdravlja.

Iz Doma zdravlja u Kolašinu pojašnjavaju da nemaju CMZ, jer je Odlukom o mreži zdravstvenih ustanova, koju je donijela Vlada, u julu 2021. godine, predviđeno da Dom zdravlja Kolašin ne obuhvata djelatnost zaštite mentalnog zdravlja, već se pacijenti kojima je potreban ovaj vid usluge upućuju u Klinički centar Crne Gore (KCCG).

Dr Sead Nurković iz rožajskog Centra za mentalno zdravlje navodi da broj pregleda na nivou godine varira od 4.000 do 5.000, unazad nekoliko godina. Najčešće se javljaju zbog anksioznosti i depresije.

„Psihoze se javljaju, ali u broju koji odgovara statistikama u literaturi i koja se ne mijenja godinama”, dodaje dr Nurković.

Ističu da se donekle povećao broj pacijenata starije dobi, koji se javljaju zbog psihičkih tegoba, što kako kaže, može biti i posljedica dostupnije zdrastvene usluge.

Tretman je psihoterapija i medikamentima, i većina ih se završava u centru, koji je dostupan kako navode, bez ograničenja, u toku radnog vremena.

„Od deset do 20 pacijenata se godišnje šalje na hospitalno ili konsultativno liječenje”, navode iz rožajskog Centra.

On ističe da im je potrebna adaptacija prostora i angažovanje socijalnog radnika i psihologa.

Centar za mentalno zdravlje u Danilovgradu ima oko 400 pacijenata i taj broj se, kako kaže dr Alma Radovanović povećava. Najčešće tegobe su anksioznost i depresija.

Ona ističe da, posljednje dvije godine, u danilovgradskom Centru radi i psiholog. Ocjenjuje da su kapaciteti centara ograničeni, te da tretman nije dovoljno dostupan za građane.

„Najveći problem je stigma i u tom pravcu mediji mogu dosta pomoci”, navodi dr Radovanović.

Pljevaljski Centar za mentalno zdravlje ima 1022 pacijenta, koji se najčešće javljaju zbog anksiozno depresivnih poremećaja. Iz tog Doma zdravlja navode da u Centru rade neuropsihijatar,psiholog i socijalni radnik.

„U našem Centru za mentalno zdravlja nema liste čekanja i dostupni smo za sve građane kojima je potrebna naša pomoć”, tvrde iz pljevaljskog Doma zdravlja. Oni navode da je svako unapređivanje vanbolničkog tretmana pacijenata u nadležnosti Ministarstva zdravlja (MZ).  

Ministarstvo čeka Kliniku  

Iz MZ za CIN-CG ističu da bi ovu situaciju moglo popraviti otvaranje nove Klinike za mentalne bolesti, koju bi trebalo da dobijemo 2024. godine.

Osim toga, situacija će se unapređivati i radom timova pri postojećim CMZ, koji imaju za cilj deinstitualizaciju psihijatrije i sprečavanje ponovnih hospitalizacija pacijenta.

„Prepoznata je i potreba adaptacije i unapređenja prostornih kapaciteta Centara za mentalno zdravlje, kako bi se intezivirale i proširile usluge Centara“, navode u MZ.

Oni ocjenjuju da je dostupnost zdravstvene zaštite pacijenata sa poremećajima mentalnog zdravlja na visokom nivou, samim tim što je kroz primarnu zdravstvenu zaštitu ista svim osiguranicima i omogućena i što pacijenti mogu zakazati pregled i bez uputa izabranog ljekara.

Međutim, u podgoričkom Domu zdravlja, su nam rekli da pacijenti moraju donijeti uput.

Psiholog Danilo Đurić je za CIN-CG naveo da bi zakazali pregled ili konsultaciju, dovoljno je doći u centar i zakazati ili pozvati broj za zakazivanje, ali je potrebno i, u međuvremenu, donijeti uput od izabranog ljekara, dakle do prvog pregleda.

„Budući da se liječenje sprovodi izvjestan period taj uput nije potrebno obnavljati za svaki novi susret. Adolescenti mogu sami zakazati i sami doći na prvi pregled, a u saradnji sa ljekarom bi se procijenilo da li je potrebno da na sljedeći pregled bude prisutan i roditelj odnosno staratelj“, pojašnjava Đurić.

Iz MZ dodaju da su se, u svim centrima za mentalno zdravlje, stručnjaci osposobili i za sprovođenje sudske mjere sprovođenja psihosocijalnog tretmana počinioca nasilja u porodici. „Prije pojave COVID-a, neki centri su sprovodili i grupnu psihoterapiju, ali su te usluge privremeno prekinute zbog epidemioloških mjera“, navode iz MZ.

Naglašavaju da je efikasnost CMZ poboljšana naročito u peridu COVID-19 pandemije, kada su neki Centri formirali posebnu besplatnu liniju za pružanje psihološke podrške.  

Djeca se liječe u centru za autizam

Iz MZ ističu da je vanbolnička psihološka i psihijatrijska pomoć dostupna i djeci u Centru za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju u Podgorici.

„U centru su zaposlena: tri dječija psihijatra, sedam psihologa, tri logopeda, jedan oligofrenolog, jedan somatoped. Djeca mogu ostvariti usluge direktnim odlaskom u centar ili preko izabranog pedijatra”, navode iz MZ.

Dodaje da se djeca mogu obratiti i centrima za djecu sa posebnim potrebama pri domovima zdravlja, gdje se pružaju usluge iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja i djeci koja nemaju razvojih smetnji i to u: Podgorici, Baru, Beranama, Bijelom Polju, Rožajama, Pljevljima i Herceg Novom.

MZ planira da u 2023. finansira projekte koji će pomoći unapređenju zdravstvene zaštite i dostupnosti usluga pruženih djeci, posebno djeci sa smetnjama ili teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima/starateljima, kao i licima sa invaliditetom.

„Na način što je planirano finansiranje aktivnosti angažovanja psihologa i defektologa koji će sprovoditi tretmane za ove ciljne grupe”, piše u odgovoru MZ.

Maja BORIČIĆ

Posljednjih deceniju i po Crna Gora radi na gradnji domova, ali je daleko iza evropskih zemalja slične veličine. Ljudska prava starijih danas predstavljaju ljudska prava nas sjutra, poručuje direktorica Doma starih u Nikšiću Anđela Lalatović

Iako još nije ni otvoren, Dom starih u glavnom gradu već je mali da primi sve koji su izrazili interesovanje da tu budu.

Zbog smanjenja nataliteta i povećanja životnog vijeka, Crna Gora postaje zemalja sa velikim udjelom starijih koji će do kraja vijeka, prema prognozama Ujedinjenih nacija (UN), činiti više od trećine crnogorskog stanovništva. Samo u posljednjih pet godine, broj starijih u zemlji porastao je za gotovo 10.000.

To je i veliki pritisak na penzioni sistem, posebno imajući u vidu da je odnos penzionera i zaposlenih ispod minimuma od 1:3, pa se nedostajuća sredstva osiguravaju iz budžeta.

Mada postoje strategije i sektorske analize koje se bave položajem osoba starijih od 65 godina, od početka godine, na primjer, ne radi 13 dnevnih centara, a značajan dio podrške na sebe su preuzele domaće i međunarodne nevladine organizacije.

Prije tačno 75 godina otvoren je u Crnoj Gori prvi dom starih - "Grabovac" u Risnu. Trebalo je da prođu pune 63 godine da ne bude i jedini, kada je 2010. otvoren dom u Bijelom Polju, a osam godina kasnije i u Pljevljima. Uskoro se očekuje otvaranje domova u Podgorici i u Nikšiću, a raspisan je tender za gradnju jednog u Plavu. Kada i plavski bude završen, u šest domova, kapacitet će biti oko 1.100 mjesta.

Uprava za statistiku (MONSTAT) nema zvanične podatke o broju mjesta u takvim domovima, ali podaci Evropske kancelarije za statistku (EUROSTAT) pokazuju da su zemlje članice sa sličnom populacijom, poput Luksemburga i Malte, daleko ispred Crne Gore sa kapacitetom od 7.200, odnosno oko 6.500 mjesta.

Iz Doma u Risnu kazali su da je 95 odsto njihovih kapaciteta popunjeno, popunjenost bjelopoljskog je 80, u podgoričkom je već "tijesno".

Šefica Službe za socijalni rad Doma starih u Podgorica Dragana Pešić kazala je za broj zainteresovanih u kompleksu na Ćemovskom polju uz Bulevar Veljka Vlahovića premašuje sadašnjih 274 mjesta. Trenutno najveće interesovanje vlada za odjeljenja gerijatrije i demencije, pa će upravo to biti prva dva odjeljenja koja će se staviti u funkciju. Nakon toga će biti otvoreno i odjeljenje za palijativnu njegu.

Pešić dodaje da se u ovom trenutku ne može precizno reći kada će dom biti otvoren, ali da su "svi zaposleni prošli odgovarajuće obuke i stekli praksu u postojećim domovima kako bi što spremnije dočekali prve korisnike, a izvršene su neophodne nabavke opreme za pružanje usluga".

"Sudeći po broju zainteresovanih koji nas svakodnevno kontaktiraju, svijest se u mnogome promijenila kad je u pitanju smještaj i život starijih u domovima za stare. Ranije je više ljudi bilo stava da je sramota i nebriga porodice ako smjeste stariju osobu u dom. Članovi porodice bi doživjeli osudu okoline, dok su stariji domski smještaj doživljavali kao izolaciju i povezivali to sa osjećanjem napuštenosti. Sada nas češće kontaktiraju stariji ljudi lično, sa željom da borave u domu, jer žele da unaprijede kvalitet života i povećaju socijalne interakcije", ističe Pešić, navodeći da su oni svjesni da na jednom mjestu mogu da dobiju kompletnu uslugu zdravstvene i socijalne zaštite, te mnoštvo aktivnosti koje mogu da obogate njihov život.

Dodaje i da je koncept funkcionisanja doma posljednjih decenija promijenjen, da je sve više otvoren i teži se što većem stepenu uključivanja korisnika u zajednicu.

Korisnici se smještaju u dom posredstvom centara za socijalni rad, ali to mogu uraditi u neposrednim ugovaranjem usluge direktno sa ustanovom. Cijena smještaja u domu definiše se na osnovu stanja i potreba korisnika na dnevnom nivou, ali i trenutnih cijena i troškova života.

Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja (MRSS) kazali su za CIN-CG da se cijene u državnim domovima kreću od 200 do 450 eura, a da su građanima na raspolaganju i dva privatna doma.

Domovi nisu namijenjeni isključivo za crnogorske državljane, nego postoji mogućnost da se u njih smjeste strani državljani, ukoliko imaju lična dokumenta za strance sa stalnim prebivalištem u Crnoj Gori.

"U našoj ustanovi borave lica iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske", kazali su iz bjelopoljske ustanove za CIN-CG.

Direktorica nikšićkog Doma starih Anđela Lalatović poručuje da "ljudska prava starijih danas predstavljaju ljudska prava nas sjutra ".

Mada ni ovaj dom još nije otvoren, Lalatović ističe da se tokom proteklih godinu dana za smještaj u kompleksu nadomak park šume Trebjesa prijavilo oko 100 zainteresovanih korisnika, a da mjesta ima za njih 208.

Među zainteresovanima su i Nikšićani koji su smješteni u domovima u drugim crnogorskim gradovima.

Lalatović, koja je po struci socijalna radnica, ističe da briga o starima nije samo zadatak porodice i da sve više odgovornosti na sebe treba da preuzme društvena zajednica.

"U Crnoj Gori raste zainteresovanost za domove, ali i pored toga postoje predrasude poput toga 'šta će ko reći'. Moramo raditi na formiranju pozitivnog odnosa prema institucionalnom smještaju starijih, a tako i na eliminiciji postojećih predrasuda", kazala je Lalatović za CIN-CG.

Ona ističe da sadašnji način života i tempo često ne omogućavaju porodici da brine o starima, kao nekad, pa da društvo treba da uradi sve da se priušti dostojanstvena i lijepa starost. Najveća prednost domova je konstantna njega i medicinska pomoć koju porodica u potpunosti obično ne može omogućiti.

Kroz projekat koji je Ministarstvo sprovodilo uz tehničku podršku UNDP-a bilo je obezbijeđeno funkcionisanje i 13 dnevnih boravaka za starije širom Crne Gore, međutim, svi centri su zatvoreni, iako nijesu bila potrebna velika sredstva za rad.

"Na godišnjem nivou finansiranje ove usluge podršku za život u zajednici iznosilo je oko 190.000 eura. Od 1. januara dnevni boravci su prestali sa radom, a Ministarstvo će nastojati da u saradnju sa UNDP- jem ponovo uspostavi ovu uslugu", kazali su iz resora rada i socijalnog staranja krajem juna.

Iz Crvenog krsta Crne Gore (CKCG) kazali su za CIN-CG da su njihova istraživanja pokazala da su najveći problemi sa kojima se stariji suočavaju usamljenost, siromaštvo i loše zdravstveno stanje.

Ističu i da su kapaciteti za socijalnu zaštitu starijih veoma niski, posebno za one kojima su potrebne socijalne usluge i dugotrajna njega.

Pandemija koronavirusa je, ne samo otkrila izuzetno težak položaj starijih u Crnoj Gori, već i ukazala na kapacitete zajednice kada je u pitanju podrška starijima.

"Zajednica je imala izuzetno važnu ulogu u smislu da su obilazili svoje starije komšije za njih vršili nabavku i obavještavali zdravstvene i socijalne službe kada je bilo potrebe za dodatnom podrškom. CKCG je dolazio do najugroženijih zahvaljujući informacijama od ovih ljudi", kazali su iz CKCG, ističući značaj smanjivanja diskriminacije starijih.

Iz CKCG ističu da se prvi put u Crnoj Gori sprovodi inovatvni program usporavanja demencije. Uz podršku volontera stariji će kroz aplikaciju na tablet uređaju rješavati niz zadataka kao što su odgovori na pitanja, pazle, popunjavanje slike djelovima koji nedostaju itd.

CKCG će obezbijediti tablete potrebne za ovu uslugu kao i podršku volontera. CKCG kao licencirani pružalac usluge pomoć u kući u saradnji sa Ministarstvom pruža podršku za 861 korisnika iz 14 opština iz centralnog i sjevernog regiona. Uslugu u ovom programu pruža 87 geronto-domaćica. Pored ovog programa uslugu pomoć u kući pružaju i opštinske organizacije CKCG u Budvi, Tivtu i Baru gdje uslugu finansiraju opštine.

U okviru projekta "Jačanje otpornosti starijih i osoba sa invaliditetom" u pet gradova (Podgorica, Budva, Nikšić i Bijelo Polje) organizuju se i grupe samopomoći starijih.

Upravo je jedan od ciljeva nevladinog udruženja "Naše doba" da starije građane podstaknu da se sami angažuju kako bi doprinijeli rješavanju pitanja svoje generacije i poboljšanju kvaliteta života.

Izolacija za vrijeme epidemije pokazala je koliko je za starije važna elektronska komunikacija, posebno korištenje e-servisa, i koliko ona doprinosi socijalnoj inkluziji, povećanju kvaliteta života i sposobnosti starijih za samostalan život. Generalna sekretarka Vesna Lakuš kazala je za CIN-CG da su u vrijeme mjera zaštite objavili, na primjer, video-uputstva, korak-po-korak prilagodjena starijima, za korištenje servisa e-zdravlje.

Ističući da su stariji resurs, a ne teret društva, Lakuš je navela više primjera, od toga da su njihovi članovi održavali radionice i učili djecu engleskom jeziku. Njihova članica, akademska slikarka, imala je u Resursnom centru radionicu slikanja i vajanja za slabovide srednjoškolce, druga je asistirala u vođenju dopunske nastave za učenike u osnovnoj školi, a povremeno se pridruže i u održavanju Mediteranskog vrta na Gorici.

Na pitanje CIN-CG na koji način se može unaprijediti njihov položaj u društvu, Lakuš navodi da demografske promjene sa kojima se sada suočavamo, a koje će još više pratiti razvoj Crne Gore u budućnosti, zahtijevaju usklađivanje politika razvoja u svim segmentima života - u zdravstvu, socijalnoj zaštiti, zapošljavanju, obrazovanju, kulturi, komunikacijama, učešću građana u odlučivanju itd. Zakoni u svim oblastima treba da posebno tretiraju starije osobe, pri čemu, navodi ona, valja razlikovati "starije osobe" i "starije nemoćne osobe".

Među njenim preporukama je, između ostalog, da se starijima osigura povlašteni ili besplatni prevoz, da se održavaju radionice za sticanje novih znanja i vještina kao što su strani jezici i stari zanati.

"U zemljama okruženja postoje univerziteti za treće doba. Još mnogo toga ima u razvijenim društvima, pa ako ne znamo, pogledajmo šta drugi rade", poručuje ona.

Gotovo da se uopšte ne govori o radnom angažmanu starijih ljudi, uprkos njihovoj želji da doprinesu društvu. Na pitanje gdje vidi prostora da se položaj starijih ljudi u ovom dijelu unaprijedi, Lakuš kaže da "stariji ljudi više nijesu spremni da odrađuju puni radni dan. ali mogu biti korisni u poslovima nadzora, kontrole, provjere raznih studija, projekata, zaključaka…"

"Nove tehnologije komunikacije omogućuju rad od kuće i na daljinu, tako da i to pogoduje strarijima da se radno angažuju. Takođe bi moglo da dvoje ili više starijih ljudi pokriva jedno radno mjesto i smjenjuju se prema svojim mogućnostima", kazala je sagovornica CIN-CG, dodajući da će poslodavci biti otvoreniji za zapošljavanje starijih radnika ako budu imali neke olakšice.

Ona objašnjava da se u NVU susrijeću sa starijim ljudma u boljoj zdravstvenoj kondiciji koji bi rado pomagali drugima.

"Treba imati na umu da stariji ljudi značajno doprinose zajednici tako što besplatno preuzimaju na sebe njen zadatak i dijelom odmjenjuju zajednicu u slučajevima kada, u ulozi babe i đeda, vode brigu o djeci. Ili kao neformalni njegovatelji brinu o bolesnom ili nesamostalnom članu porodice ili nekome iz okruženja", naglasila je Lakuš.

Problem za ovu populaciju je siromaštvo i niske penzije, pogotovo sada kada je stopa inflacije, prema podacima Uprave za statistiku Crne Gore, dostigla 13,5 procenata.

Najnižu penziju od nepuna 162,5 eura, prema posljednjim podacima Fond penzijskog i invalidskog osiguranja (PIO), prima više od 16.000 građana. Prosječna penzija u junu je iznosila je 328,7 eura, a broj penzionera čija su se primanja kretala u rasponu od minimalne do prosječne penzije iznosio je 45.475.

Iz Vlade su najavili povećanje penzija za septembar, ali i vanrednu pomoć. Iz Fonda PIO su za CIN-CG kazali su da održivost penzionog sistema u najvećoj mjeri zavisi od odnosa broja zaposlenih i penzionera, odnosno broja uplatioca doprinosa i korisnika prava koji se iz tih doprinosa finansiraju. Odnos zavisnosti, kojom se prikazuje odnos zaposlenih i penzionera, trenutno iznosi 1:2,04, što znači da za isplatu penzije jednog penzionera 2,04 zaposlenih uplaćuje doprinose. Iako se smatra da je optimalan odnos 1:5, a minimalan 1:3, ove odnose je teško postići čak i u ekonomski najrazvijenijim zemljama Evrope, kazali su iz Fonda.

Fond se dominantno finansira iz izvornih prihoda od doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i ostalih izvornih prihoda, dok se nedostajuća sredstva obezbjeđuju iz opštih prihoda budžeta. Od početka godine, 25,5 odsto izdataka za isplatu prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurano je iz budžeta.

"Važno je napomenuti da je država garant isplate penzija, te redovnost isplate ne može biti dovedena u pitanje, upravo zbog činjenice da se sva nedostajuća sredstva obezbjeđuju iz Budžeta države", kazali su za CIN-CG iz Fonda PIO.

Pitanje položaja starijih je u i u fokusu Evropske komisije, u okviru poglavlja 19 Socijalna politika i zapošljavanje. U posljendjem izvještaju EK ističe se da rezultate u primjeni Vladine Strategije razvoja sistema socijalne zaštite starijih za period 2018. do 2022. nije moguće izmjeriti zbog nedovoljno adekvatnih mehanizama kontrole i izvještavanja.

Evropska komisija trebalo bi uskoro da usvoji Evropsku strategiju o njezi, a još prošle godine predstavila je Zeleni papir o starenju. Jasno je da će Crnoj Gori trebati još dugo da se prilagodi kretanjima u EU, ali je od ogromne važnosti da radi ne samo na popravljanju položaja starijih, već i da koristi znanja i resurse ove sve brojnije populacije.  

Žene u nepovoljnijem položaju

Socijalni položaj starijih osoba određuju brojni faktori poput visine prihoda, uslova stanovanja, dostupnih usluga socijalne i zdravstvene zaštite, mogućnosti za učešće i doprinos u zajednici, ali i odnosa koje društvo ima u odnosu na starije.

Na primjer socijalni položaj starijih se razlikuje u zavisnosti od mjesta stanovanja. Ne može se govoriti o jednakom položaju starijih koji žive u udaljenim ruralnim područijima i onih koji žive u gradu. “Život na selu ima brojne izazove. Usluge podrške često nisu dostupne, najbliže prodavnice, ali i ustanove su u gradu, izostaje lokalni prevoz, pa je život bez pomoći bližnjih izuzetno težak. Ovo posebno za one starije koji nemaju osnovne uslove za život - nije regulisano pitanje vode i struje, nisu ostvarili pravo na penziju - i zbog svog zdravstvenog stanja zavise od pomoći drugih u obavljanju svakodnevnih aktivnosti”, kazala je šefica Službe za socijalni rad podgoričkog Doma starih Dragana Pešić.

Može se govoriti i o rodnoj dimenziji socijalnog položaja starijih, jer se u praksi stiče utisak da su žene, čiji je životni vijek duži, u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce, a Pešić navodi da vrlo često se radi o domaćicama, koje nisu radile, samim tim nemaju primanja, a porodične penzije su niske.

Usluge podrške za starije nisu jednako razvijene u svim opštinama, niti dovoljno usklađene sa potrebama ove ciljne grupe. Dok u nekim opštinama imamo raznovrsnost i bolju dostupnost usluga, u drugim opštinama to izostaje.

”Razvoj usluga na lokalnom nivou treba uvesti kao obaveznost, a ne kao mogućnost koja je data opštinama i koja zavisi od finasijskih prilika svake opštine”, navela je ona.

Takođe, kada se govori o socijalnom položaju, treba pomenuti i stepen uključenosti u zajednicu i društvo nakon odlaska u penziju i odnos prema tim ljudima.

Prepoznata je potreba od strane donosilaca odluka za dodatnim politikama koje su usmjerene na pripadnike treće dobi, kako bi se njihov status poboljšao kroz odgovarajuće servise podrške na državnom i lokalnom nivou.  

Sjever brže stari

U odnosu na broj stanovnika, u Crnoj Gori je od 2017. godine broj osoba od 65 ili više godina porastao sa 89,7 na 98,7 hiljada, podaci su EUROSTAT-a.

Podaci o starosnoj strukturi opština pokazuju da postoje dvije grupe u kojima je udio stanovnistva starijeg od 65 godina visok i daleko viši od državnog nivoa.

U prvu grupu izrazito starih opština, prema procentu građana starijih od 65 godina iz sektroske analize Ministarstva, spadaju četiri opštine sjevernog regiona - Plužine (29%), Šavnik (27,5%), Žabljak (26,3%) i Pljevlja (24,5%). To su ujedino i opštine sa posebno visokim udjelom starijih grđana preko 75 godina starosti. U drugoj grupi opština sa visokim procentom starijih građana iznad nacionalnog prosjeka nalaze se Andrijevica, Kolašin, Cetinje, Herceg Novi i Kotor, u kojima je udio starijih gradana preko 65 godina oko 22 odsto.

”Na sjeveru zemlje je najizraženije starenje stanovništva i najveći je procenat zastupljenosti starijih građana. Navedeni podaci o starosnoj strukturi opština upućuju na obavezu većeg razvijanja pristupa za podršku starijima i posebno usluga u sistemu socijalne zaštite namijenjene starijim licima,” navodi se u sektorskoj analizi Ministarstva koja je objavljena ranije ove godine.

Posljednjih godina usporio je rast očekivanog životnog vijeka. To se može dijelom objasniti zdravstvenim izazovima koji disproporcionalno utiču na stariju populaciju, uključujui epidemiju gripe iz 2014-205. godine i, skorije, pandemiju kronavirusa. OEBS raspolaže podacima da je u 21 državi članici 93 odsto smrti od kovid-a bilo među osobama od 60 ili više godina.

Društva u Evropi sve su straija i tim se kategorijama stanovništva posvećuje sve više pažnje. Dugoročno finansiranje njege starijih u zapadnoj Evropi uglavnom ide preko institucija. Izuzuzev Velike Britanija, gdje se tri puta više novca iz budžeta za starije odvaja za njegu kod kuće. Formalna njega kod kuće više se finansira u zapadnoj Evropi nego u novim zemljama članicama EU.

Kada je institucionalna njega u pitanju, U Švedskoj je smanjen broj postelja u bolnicama i u domovima starih, gdje se sve češće ovaj vid podrške pruža kod kuće. Na Islandu, s druge strane, pad postelja u bolnicama prati rast u domovima starih. I u Njemačkoj je sličan trend.

Miloš RUDOVIĆ