Zbog govora mržnje AMU je, ove i prošle godine, televizijama izrekla četiri novčane kazne od po 500 eura i više upozorenja. Pored Pinka, Adrije i Prve, opasne narative širio je i nacionalni javni servis RTCG, a i podgorički javni emiter 

Predrag NIKOLIĆ

Prema podacima koje je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) dobio od Agencije za audiovizuelne medijske usluge (AMU) govor mržnje se sa društvenih mreža preliva i u programe elektronskih emitera sa nacionalnom pokrivenošću. O tome govori i sve veći broj kazni koje AMU izriče zbog diskriminacije i uvredljivog govora. 

NA UDARU CRNOGORCI, HRVATI, TURCI...

U februaru ove godine Savjet AMU donio je odluku o privremenom ograničenju prijema i reemitovanja emisija TV Pinka Novo jutro – Jutro sa dušom, a koje vode apologete režima Aleksandra Vučića – Jovana Jeremić i Predrag Sarapa. Sankcionisana televizija je dio Pink media group iz Srbije, koje je u vlasništvu biznismena Željka Mitrovića. 

Mjera je izrečena na period od šest mjeseci zbog kršenja člana 7 stav 1 Evropske konvencije o prekograničnoj televiziji, kojim je propisano da programski sadržaji moraju poštovati dostojanstvo ljudskog bića i osnovna prava drugih. Umjesto jutra sa dušom u Jeremićkinoj emisiji izlivao se govor mržnje prama pripadnicima crnogorskog naroda, ali i prema i hrvatskim državljanima, kao i prema građanima Republike Turske. 

Hrvati su nazivani ustašama, Turci novim okupatorima, a širene su i teze da su Crnogorci mutirani Srbi, neki hibrid, da su krenuli proustaškim putem, ali da će Crna Gora brzo biti dio  Srbije... ,,AVNOJ-evska Crna Gora neće postojati još dugo i to mogu da kažem, skoro, sa sigurnošću. Doće do promena granica, Srbija će ponovo imati more i to je ono što plaši Brisel...'', jedan je od citata koji se navodi u dokumentu AMU.

Problem nije samo Pink, sa drugom tradicijom sijanja mržnje, već su i mediji koje finasiraju građani Crne Gore, javni servis RTCG i lokalni podgorički emiter širili opasne i problematične narative. 

,,Podaci iz posljednjih godina ukazuju na zabrinjavajući trend. U 2025. godini AMU je izrekla šest upozorenja zbog diskriminatornog i uvredljivog govora, kao i tri novčane kazne u iznosu od po 500 eura. Poređenja radi, u 2024. godini izrečeno je samo jedno upozorenje po ovom osnovu, od ukupno 107 upozorenja, dok novčanih kazni nije bilo'', kazali su za CIN-CG iz Agencije. 

Da se radi o trendu koji se nastavlja u negativnom pravcu potvrđuje i podatak da je već u prva tri mjeseca 2026. godine izrečena jedna novčana kazna zbog ponavljanja ove vrste prekršaja. ,,Treba imati u vidu da se novčana kazna izriče u situacijama kada emiter, uprkos prethodno izrečenom upozorenju, u roku kraćem od šest mjeseci ponovo prekrši istu obavezu utvrđenu zakonom, aktom Agencije ili izdatim odobrenjem. Samim tim, broj izrečenih novčanih kazni ukazuje na to da određeni emiteri svjesno zanemaruju ili propuštaju da preduzmu mjere kojima bi spriječili objavljivanje spornog sadržaja'', naglašavaju iz AMU.

Agencija je krajem februara sa 500 eura kaznila  Adria TV zbog, kako se navodi u rješenju, ponovljenog kršenja zabrane podsticanja diskriminacije i propusta da objavi podatke o izvoru preuzetog programa. Kazna je izrečena zbog reemitovanja novogodišnjeg programa iz studija Informer TV iz Beograda.

U emisiji je veličano četništvo, uz negiranje crnogorskog identiteta kao začin novogodišnjem slavlju: mijenjani su stihovi tradicionalnih i autorskih pjesama na način da se Crna Gora označava kao „srpska“, iznošene izjave poput „Nije ovo Crna Gora, no Srbija pored mora“ i „svi su Srbi – Srbi“, uzvikivana i pjevana imena pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, koji su predstavljani kao „heroji“, navodi se u obrazloženju rješenja AMU. 

Tokom 2025. novčane kazne i upozorenja dobili su Prva TV i Adria TV, dok su upozorenja izrečena i Radio televiziji Crne Gore (RTCG), TDI Radiju i Gradskoj TV.   

,,Sadržaji koji su bili predmet izrečenih mjera najčešće su se odnosili na stavove i kvalifikacije koje se mogu smatrati diskriminatornim prema određenim grupama, uključujući etničke, nacionalne, političke, migrantske, manjinske i druge ranjive zajednice. U tim slučajevima često se potencira pripadnost grupi ili određeno stvarno ili pretpostavljeno lično svojstvo kao osnov za diskriminaciju, kroz podsticanje predrasuda, targetiranje ili promociju i podržavanje ograničavanja prava tih grupa. Takođe, u pojedinim slučajevima zabilježena je relativizacija istorijskih događaja ili zločina, neprecizno i selektivno predstavljanje istorijskih činjenica, izostanak pozivanja na relevantne izvore, kao i upotreba terminologije koja može izazvati diskriminaciju i dodatno produbiti društvene podjele'', objašnjavaju iz AMU. 

KAZNE ZA TV ADRIA I PRVA 

Prije nego što su novčano kažnjene, televizije Adria i Prva oglušile su se o dva upozorenja AMU,  jer su emiteri omogućili ili urednički oblikovali sadržaj kojim se podstiče diskriminacija, šire stereotipi ili favorizuje narativ koji određene društvene grupe prikazuje u negativnom kontekstu. 

Prva TV prvu kaznu od 500 eura zaradila je zbog jutarnjeg programa u kojem su analizirane reakcije na podizanje spomenika četničkom vojvodi i ratnom zločincu Pavlu Đurišiću i inicijativu za izmještanje spomenika vojvodi Mirku Petroviću. Gledaoci su imali prilike da čuju poruke kojim se opravdava podizanje spomenika Đurišiću uz argumentaciju da je „postavljen na privatnom posjedu i finansiran privatnim novcem“, uz opasne komentare gledaoca da „Crnogorce i Srbe nijesu sjekli Turci, nego Bošnjaci“.

AMU je reagovao i na način izvještavanja ove televizije, o šovinističkim incidentima u Podgorici protiv državljana Turske. U emisiji 60 minuta čule su se konstatacije ,,napad Turaka na momka iz Podgorice” uz pitanja „šta ćemo sa hiljadama turskih državljana među kojima je veliki broj prestupnika”. 

TV Prva našla se na udaru AMU i 25. juna prošle godine kad je reemitovala programski sadržaj nazvan Specijalna emisija, u koprodukciji režimskih emitera registrovanih u Srbiji. U emisiji su učestvovali: Gordana Uzelac (TV Pink), Dragan Vučićević (TV Informer), Milomir Marić (TV Happy), Ivana Vučićević (Studio B), Branko Babić (privrednik), Lazar Stijak (prof. Medicinskog fakulteta u Beogradu), Oliver Jakšić (TV B92) i presuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj.  

U emisiji je iznesen niz tvrdnji kojima se direktno negira genocid u Srebrenici, uključujući navode da kolaps koji je planiran u Srbiji od 28. juna do 11. jula, kada je godišnjica zločina u Srebrenici, vodi ka „žigosanju Srba kao genocidnog narod”, iako „genocida nije bilо''. Pored toga, kako je utvrdila Agencija, omogućeno je iznošenje stavova kojima se podstiče nasilje i potencira pripadnost određenoj grupi, kao oblik diskriminacije prema njima i ugrožena privatnost i dostojanstvo građana. 

Novčanu kaznu dobila je i Adria TV zbog dokumentarca Srebrenica, anatomija obmane. Prema ocjenu Agencije radi se o  selektivnom prikazu događaja tokom genocida u Srebrenici. Regulator je utvrdio da iako u programu nije bilo direktnog negiranja genocida, sporni su bili ton i narativ koji sugeriše da se nasilje može posmatrati kao „posljedica ranijih nepravdi“. Upravo takav pristup, upozoreno je iz AMU, može produbiti društvene podjele i legitimisati diskriminatorne stavove u javnom prostoru.

Prije kazne Adria TV je upozorena od strane regulatora i zbog emisija Zorom i Press Plus u kojima su advokat Miomir Joksimović i civilni aktivista Zarija Pavićević  iznosili stavove kojim se podstiče netrpeljivosti i diskriminacije prema stranim državljanima i pojedinim etničkim i vjerskim grupama. 

U programu su iznošene tvrdnje o navodnom stvaranju zatvorenih zajednica stranaca, pa je tako Joksimović upozorio da bi se u pojedinim kvartovima „za 15 godina mogao uvesti šerijatski zakon“, dok je Pavićević zagovarao strože kontrole stranaca, navodeći da se „može procijeniti ko je iz kog područja“ i da bi policija trebalo da primjenjuje nasumične provjere statusa na ulici. Upićene su i poruke poput poziva da se „broj stranaca u Crnoj Gori mora smanjiti makar za pola“, uz apel građanima da „nastave borbu i zaštite sebe i svoju imovinu“ . 

UPOZORENJA

Zbog viceva na račun  priapdnika romske populacije i osoba sa invaliditetom, AMU je izrekao upozorenje TDI Radiju. Sporni sadržaj je emitovan u zabavnoj emisiji Antidepresiv u aprilu 2025. godine. U emisjiji su, kroz viceve i humoristične priloge, stereotipno i uvredljivo predstavljene pojedine društvene grupe, uključujući osobe s invaliditetom i pripadnike romske zajednice. 

Analizom snimka emisije utvrđeno je da su sporni sadržaji bili urednički odabrani i emitovani u okviru programa povodom Dana šale. Iako je emiter isticao da je riječ o humoru i emitovao napomene da emisija nema namjeru vrijeđanja, Agencija je zaključila da takva forma ne oslobađa odgovornosti kada sadržaj prelazi granice dozvoljene satire i može podsticati diskriminatorne stereotipe. 

I podgoričkom lokalnom javnom emiteru - Gradskoj TV izrečena je mjera upozorenja, zbog stava koji je u emisiji Presing na toj televiziji iznio urednik portala Srpska 24 Ivan Milošević. On je kazao da misli „da je malo nepristojno da u državi u kojoj imate 74 odsto pravoslavnog stanovništa spoljnu politiku vodi predstavnik nacionalne manjine“, govoreći o ministru vanjskih poslova Ervinu Ibrahimoviću. Agencija je ocijenila da se tim stavom  ,,stigmatizuju i etiketiraju predstavnici nacionalne manjine, sugerišući da je neprikladno da neko iz te zajednice obavlja važnu javnu funkciju''. 

Gradska TV je istog dana u poslijepodnevnim satima, reprizirala spornu emisiju, čime je, utvrdila je AMU, propustila da  ograniči dalje širenje ovog nedozvoljenog govora. Regulator je problematizovao i odabir sagovornika za lokalni javni servis, s obzirom na Miloševićeve prethodne izjave.   Milošević je prije ovog gostovanja, javnu pažnju ,,zavrijedio'' kolumnom,,Koncert za Nermina: Islamizacija Podgorice?” koja je objavljena pa povučena sa portala Borba.  U njoj je Milošević naveo da Nermin Abdić, kandidat za gradonačelnika Podgorice u vrijeme lokalnih izbora i poslanik Demokratske partije socijalista ,,ipak pripada religioznoj i nacionalnoj manjini i teško može da pod svoje skute objedini ono što je Podgorica bila, a i danas je. Ipak, ovaj grad je naselje pravoslavnih stanovnika i njihova tradicija…” 

Upozorenje od AMU dobio je i nacionalni javni servis – RTCG. Ono se odnosi na emitovanja druge i treće epizode dokumentarnog serijala Vraneš – zemlja i Ijudi,  na Prvom programu, 06. i 13. januara 2025. godine, a njime je, zaključili su u Agenciji,  omogućeno promovisanje diskriminatornog postupanja.  

Analizom pomenutih epizoda, Agencija je zaključila da nije ispoštovana dokumentarna etika koja zahtijeva vjerodostojnost, preciznost i integritet prilikom predstavljanja teme, te da su relativizovali zločin, neprecizno i selektivno su predstavljeni istorijski podaci, bez relevantnih izvora, uz upotrebu terminologije koja izaziva diskriminaciju i može podstaći podjele. 

To se, navode iz Agencije, posebno odnosi na način na koji se prikazuju vrijeme i razlozi migracija stanovništva posmatranog kraja (iseljavanja i doseljavanje), a posebno iseljavanje muslimanskog stanovništva krajem i nakon 1924. godine iz predjela Tomaševa (tadašnji Šahovići) i Pavinog polja. ,,Imajući u vidu da su masovna ubistva više stotina muslimanskih stanovnika, koja su se dogodila početkom decembra 1924, bila glavni uzrok masovnog iseljavanja pripadnika u narednom periodu, emiter neopravdano, neobjektivno i neprimjereno, i to u više navrata u epizodama od 6. i 13. januara, posljedicu tog događaja neutralno naziva 'iseljenjem', a u par navrata koristi relativizirajuću terminologiju 'dramatični događaji' kao i 'tragičan događaji' bez navođenja ključnog istorijskog konteksta – da je to iseljavanje bilo izazvano, odnosno posljedica strašnog zločina – masovnog ubistva'', navodi se u odluci AMU. 

Iz AMU za CIN-CG navode da ,,sadržaji koji doprinose stvaranju ili širenju negativnih percepcija i diskriminatornih stavova prema različitim grupama ne mogu uživati zaštitu kao oblik slobode izražavanja, jer predstavljaju njenu zloupotrebu. U takvim slučajevima, izricanje mjera predstavlja mehanizam zaštite prava drugih i javnog interesa''.

U slučaju da se izgradi hidroelektrana Buk Bijela na Drini, koju planiraju Republika Srpska i Srbija, Crna Gora bi izgubila dio svoje teritorije, izgubila bi dio Tare i Pive, bila bi ugrožena područja koja su pod zaštitom UNESCO, a naša država ne bi imal nikakve koristi od toga

Predrag NIKOLIĆ

Projekat Hidroelektrane (HE) Buk-Bijela, planiran na Drini, koji realizuju Republika Srpska i Srbija, mogao bi da ima dalekosežne posljedice po biljni i životinjski svijet u Crnoj Gori, ljude, klimu i turizam, a područja svjetske baštine Tara i Durmitor mogla bi da izgube taj status, upozoravaju stručnjaci sa kojima je Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) razgovarao. 

Elektroprivrede dvije susjedne države tvrde da prekograničnog uticaja neće biti. U Crnoj Gori, koja je prije 22 godine izašla iz ovog projekta i u Skupštini donijela Rezoluciju o zaštiti Tare, institucije za sada nemaju adekvatan odgovor na potencijalne prijetnje, a dio vladajuće većine, lokalni funkcioneri i vrh Elektroprivrede Crne Gore podržava ovaj projekat. 

Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske obavijestilo je, početkom ove godine, Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera Crne Gore da je u toku  odobravanje Studije uticaja na životnu sredinu za projekat izgradnje hidroelektrane Buk Bijela. Studiju je izradio konzorcijum koji čine ViZ zaštita iz Banjaluke, Energoprojekt Hidro inženjering iz Beograda, Zavod za vodoprivredu iz Bijeljine i ECO Energy Consulting iz Podgorice.

Jedan od priloga ove studije odnosi se na prekogranični uticaj HE Buk Bijela na životnu sredinu Crne Gore. U njegovom rezimeu se navodi da se može zaključiti da izgradnja HE ,,neće imati značajan negativan uticaj na životnu sredinu u prekograničnim područjima Crne Gore. Uticaj je uglavnom u okvirima koji se manifestuju radom HE Piva''. 

I pored navodnog nultog uticaja, zbog obaveza predviđenim međunarodnim konvencijama, planirane su konsultacije sa crnogorskom stranom uz  redovno obavljanje monitoringa. U tom se dokumentu upućeje i kritika crnogorskim vlastima  da nijesu sarađivali tokom izrade Studije i Separata koji se odnosi na prekogranični uticaj na Crnu Goru. Kaže se da te aktivnosti ,,nisu bile praćene na odgovarajućem nivou od strane Crne Gore, iako se radi o proceduri koju je pokrenula Crna Gora''. 

NEUSPJELA JAVNA RASPAVA U PLUŽINAMA 

Nakon što su dobili Studiju od kolega iz Republike Srpske, Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma Crne Gore zakazalo je javnu raspravu 17. marta, u Plužinama. Rasprava o procjeni prekograničnog uticaja na životnu sredinu  projekata izgradnje hidroelektrane Buk Bijela bila je burna. Nakon tri sata debate, raspravu su napustili predstavnici civilnog sektora.

,,Javna rasprava je bila uz par rečenica formalno otvorena od strane našeg Ministarstva ekologije, nakon čega su tokom tri sata raspravu  facilitirali i vodili predstavnici investitora i stranih institucija iz Republike Srpske i Srbije, koji podržavaju projekat. Oni su davali i uzimali riječ, odgovarali, prećutno odobravajući atmosferu koja je kritičke glasove prisutnih NVO i građana, omalovažavala i ograničavala vremenski uz prekidanje, ne upozoravajući na podrugljive i neprimjerene komentare obrađivača, koju su zapravo trebali biti tu da pruže građanima stručne odgovore'', kaže za CIN-CG Nataša Kovačević, koordinatorka organizacije Bankwatch Network.

I biolog Vuk Iković za CIN-CG kaže da se ,,rasprava pretvorila u promociju brana na Drini i njenim pritokama, gdje su predstavnici sektora energetike iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije aplaudirali jedni drugima i političarima.''

,,Tara i Piva su crnogorske  rijeke  koje grade Drinu tako da brana na Drini, koja se planira na oko 10 km od naše granice, treba da nam obezbijedi korist, a ne štetu. To nas sleduje shodno međunarodnom pravu. Ipak o ovome nijesmo mogli čuti predstavnike Ministartva energetike i Ministratva ekologije već je glavnu riječ vodio investitor. Čak ni nakon tri sata rasprave nijesmo dobili odgovore od našeg rukovodstva. To znači da rukovodstvo ćuti dok država gubi teritoriju, to više nije neznanje, to je neodgovornost i rad za tuđe interese. Ovdje se nameće logično pitanje: Ko je i pod kojim uslovima traži da rukovodstvo Elektroprivrede Crne Gore ćuti na štetu Crne Gore, a u korist tuđih interesa'', pita se Iković.

CIN-CG od ,,druge strane'' nije uspio da dobije komentar o dešavanjima na raspravi osim kratke konstatacije da se radilo o performansu i optužbi da aktivisti nijesu mogli da sačekaju i čuju odgovore na postavljena pitanja. Iz Ministarstva ekologije zbog, kako su nam rekli, zauzetosti oko ispunjavanja EU agende, nijesu stigli da nam do zaključenja teksta odgovore na pitanja. 

U izvještajima sa javne rasprave, o tomo da nikakvog negativnog uticaja na Crnu Goru neće biti, govorili su Dušan Živković, generalni direktor Elektroprivrede Srbije i Danilo Mrdak, član tima koji učestvovao u izradi studije i profesor Univerziteta Crne Gore. Predsjednik opštine Plužine Slobodan Delić ukazao je da je vrijeme da se projekti počnu posmatrati kao nešto što treba da se realizuje a ne unaprijed negativno ocjene, dok je  Miro Vračar, finansijski direktor Elektroprivrede Crne Gore, naveo je da projektima poput HE Buk Bijela treba dati ozbiljan vjetar u leđa, a da se ozbiljnim pristupom otvorena pitanja mogu jednostavno prevazilaziti.

,,Ocjenjujemo da bi donošenje odluke na osnovu ovako sprovedene rasprave predstavljalo kršenje propisanih procedura i time bilo pravno nevalidno, uz potencijalno teške dugoročne posljedice po zaštitu životne sredine i međunarodni kredibilitite procesa'', navodi se u pritužbi na javnu raspravu koju su Ministarstvu ekologije, 24. marta, uputili Kovačević, Iković, Veselin Bajčeta iz Centra za nove inovacije i Jelena Popović iz Crnogorskog društva ekologa. 

JAVNA RASPRAVA U FOČI BEZ POMINJANJA PREKOGRANIČNOG UTICAJA 

Krajem februara u Foči je održana javna rasprava na kojoj je  predstavljen nacrt Studije uticaja na životnu sredinu za projekat izgradnje hidroelektrane Buk Bijela. ,,Na javnoj raspravi nije bilo riječi o mogućim negativnim uticajima na Crnu Goru'', kaže za CIN-CG ekološkinja Jelena Ivanić iz banjalučkog Centra za životnu sredinu. 

,,Projekat je u prošlosti više puta zaustavljan zbog zabrinutosti za kanjon rijeke Tare. Nova studija uticaja ne pruža dovoljno podataka o prekograničnim uticajima, a pored toga se i oslanja na nedokazane pretpostavke, poput ideje da bi se mladica mogla mrijestiti u Tari. Prekogranični uticaj nije dovoljno istražen i potencijalno je potcijenjen'', navodi Ivanić.

Nakon javne rasprave u Foči, koja je okupila veliki broj građana, stručnjaka i aktivista i pokazala podjelu između zagovornika i protivnika projekta, u bh javnosti se vodi intenzivna rasprava o projektu HE Buk Bijela. 

,,Gavne kritike odnose se na nedovoljno obrađen kumulativni uticaj, jer projekat u stvarnosti predstavlja širi sistem koji obuhvata tri velike hidroelektrane na rijeci Drini (Buk Bijela, Foča i Paunci), 11 manjih hidroelektrana na pritokama Sutjeska, Hrčavka, Klobučarica i Jabušnica, kao i dodatnih 16 zahvata na riječnim koritima s ciljem sprječavanja taloženja sedimenta u akumulaciji dugoj oko 30 km. Studija ne prikazuje stvarni obim zahvata i  zanemaruje kumulativne efekte koji bi mogli značajno promijeniti cijeli riječni sistem, uz ekološke posljedice poput fragmentacije toka rijeke, prekida migracionih puteva riba i ugrožavanja staništa mladice, koja je međunarodno zaštićena. Upitne su i predložene mjere zaštite, poput ribljih staza i poribljavanja koje su često vrlo neefikasne'', navodi Ivanić i kaže da su glavni argumenti investitora  potencijalne energetske i razvojne koristi projekta, uključujući stabilnu proizvodnju električne energije i nova radna mjesta.

Studije uticaja na životnu sredinu dala je novi zamah priči o gradnji ove HE, koja je stopirana u maju 2021. zbog međudržavnih i unutrašnjih problema. Dva entiteta, Federacija BiH i Republika Srpska nijesu riješila spor oko ovog projekta. Ustavni sud BiH, je 2012, donio odluku da RS ne može samostalno raspolagati rijekom, Drinom, koja ima međunarodni značaj. I dok se čeka da se međuentitetski spor riješi, u pripremne radove, prostorije za radnike i pristupne puteve, do sada je uloženo preko 20 miliona eura. 

,,Projekat hidroelektrane Buk Bijela trenutno se nalazi u fazi nove procjene uticaja na životnu sredinu, ali postoje neriješena prethodna pitanja. Ključno otvoreno pitanje odnosi se na spor oko dodjele koncesije. Iako je Ustavni sud BiH utvrdio postojanje spora, nadležne institucije ga do sada nisu razriješile'', kaže Ivanić.

Ona objašnjava da potencijalni izvođači, uključujući kineske kompanije, izražavaju zabrinutost zbog neriješene pravne situacije. ,,Iako se projekat formalno nalazi u proceduri, njegova realizacija je neizvjesna i zavisi od rješavanja pravnog spora'', zaključuje Ivanić.

ŠTA PREDVIĐA PROJEKAT

Izgradnja hidroelektrane Buk-Bijela zajednički je projekat Srbije i Republike Srpske, vrijedan preko 200 miliona eura, a predviđeno je da ga finansiraju Elektroprivrede Srbije i Republike Srpske. Osnovano je i zajedničko preduzeće, Hidroelektroenergetski sistem Gornja Drina, a 2021. položen je i kamen-temeljac. 

Elektroinženjer Milan Niković za CIN-CG kaže da je HE Buk Bijela dio šireg plana za korišćenje hidroenergetskog potencijala rijeke Drine i njene pritoke Sutjeske, projekta hidroelektrane Gornja Drina, koji takođe uključuje tri manje elektrane (44 MW Foča, 43 MW Paunci i 44 MW Sutjeska), ukupnog kapaciteta 224 MW, godišnje proizvodnje električne energije od 871 GWh i ukupnih troškova od 390 miliona eura.

,,Izgradnja HE Buk Bijela i druge dvije planirane hidroelektrane, u sklopu planirane kaskade u gornjem toku Drine, pretvoriće taj dio rijeke u jezero dugačko skoro 30 kilometara. Akumulaciono jezero hidroelektrane Buk Bijela planirano je u dužini oko 11,5 kilometara, sa skoro 16 miliona kubnih vode, s ukupnom dužinom brane po kruni od 187 metara i najvećom visinom od 57 metara'', kaže Niković za CIN-CG. 

On ističe da ,,projekat ove hidroelektrane ne daje nikakav doprinos energetskom sistemu Crne Gore, obzirom da će pomenuta hidroelektrana raditi u energetskom sistemu druge države''.

Vlada RS i China National Aero-Technologi International Engineering Corporation (AVIC-ENG) potpisale su u julu 2017. godine Memorandum o saradnji na izgradnji HE Buk Bijela na reci Drini. Tokom izborne kampanje u septembru 2024 godine predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je objavio da je obezbijedjeno kompletno finansiranje za ovaj projekat od kineskih banaka i investitora.

,,Projekat hidroelektrane Buk Bijela hidroelektrana ima potencijalne, ali sporne i različito tumačene uticaje na Crnu Goru. Ključno je da postoje dvije suprotstavljene perspektive: zvanične studije i investitori tvrde da nema negativnog uticaja, dok dio stručnjaka i ekoloških organizacija upozorava na ozbiljne rizike'', kaže Niković. 

PROJEKAT BEZ KLJUČNIH PODATAKA I POLITIČKOM INTERPRETACIJOM 

,,Planovi za izgradnju hidroelektrane Buk Bijela na rijeci Drini ponovo su u fokusu javnosti, ali način na koji se projekat danas predstavlja otvara više pitanja nego što daje odgovora. Posebno zabrinjava činjenica da se ključni tehnički parametri, koji određuju eventualni uticaj na teritoriju Crne Gore, i dalje ne tretiraju na jasan, precizan i transparentan način'', kaže za CIN-CG hidrolog Slavko Hrvačević.

Projekat koji je bio aktuelan u vrijeme SFRJ podrazumijevao je formiranje velike akumulacije koja bi potopila 12 do 18 kilometara kanjona rijeke Tare u Crnoj Gori, kao i dio toka rijeke Pive. Vlada Crne Gore s Milom Đukanovićem na čelu, 2004. dala je načelnu saglasnost da se sa Republikom Srpskom gradi HE Buk-Bijela. Taj projekat predviđao je visoku branu čija bi akumulacija dolazila sve do ušća Tare i Pive na crnogorskoj teritoriji. Odluka je izazvala proteste više od 30 nevladinih organizacija, koje su u junu 2004. počele okupljanja pod sloganima Neću baru, hoću Taru. Skupština je decembru iste godine usvojio Deklaraciju o zaštiti rijeke Tare kojom su trajno zabranjeni bilo kakvi zahvati ili radovi u kanjonu te rijeke. 

Političari ipak nijesu odustali, pa je u martu 2024, Crna Gora dobija poziv od predsjednika RS Dodika da se pod novim uslovima uključi u izgradnju HE Buk-Bijela. Novi projekat predviđa nižu visinu brane. Time, kako tvrde, akumulacija ne bi ulazila na teritoriju Crne Gore i ne bi imala uticaj na zaštićeno područje rijeke Tare. Tadašnji ministar energetike Crne Gore Saša Mujović bio je kategoričan u stavu da Vlada Crne Gore neće učestvovati u gradnji HE Buk-Bijela.

Prema projektu iz 1970-ih godina, HE „Buk Bijela“ je planirana sa branom i kotom uspora od 500 mnm, instalisanom snagom od oko 450 MW i procijenjenom godišnjom proizvodnjom od približno 1068 GWh. Hrvačević objašnjava da je sada u planu znatno manji projekat – sa kotom normalnog uspora od 434 mnm, instalisanom snagom od oko 118 MW i proizvodnjom od oko 354 GWh. 

,,Planirana kota normalnog uspora iznosi 434 mnm, dok je kota terena na međudržavnoj granici između Crne Gore i Bosne i Hercegovine oko 432,37 mnm. Pri tome, ova vrijednost ne predstavlja kotu dna riječnog korita, već je određena na kontaktu vode i terena pri nepoznatom protoku, što znači da stvarna kota dna može biti i niža'', navodi hidrolog. 

On objašnjava da se u takvim uslovima, projektovani nivo akumulacije nalazi iznad dijela terena na teritoriji Crne Gore, dok istovremeno nije poznata najniža kota dna korita na granici.

,,Upravo taj podatak predstavlja osnovni ulazni parametar za svako hidrauličko modeliranje, pa bez njega nije moguće pouzdano utvrditi domet akumulacije niti isključiti njen prekogranični uticaj. Uprkos tome, iz projekta se izvodi zaključak da nema uticaja na teritoriju Crne Gore.  Takav zaključak je stručno neodrživ'', ističe Hrvačević.  

Bez definisane kote dna riječnog korita i bez hidrauličkih modela nije moguće: odrediti stvarni domet akumulacije, utvrditi da li dolazi do plavljenja teritorije Crne Gore, procijeniti udio Crne Gore u hidropotencijalu. ,,Tvrdnja o 'nultom uticaju' u takvim okolnostima ne predstavlja rezultat analize, već pretpostavku'', ističe hidrolog.

On dalje kritikuje zvanične ocjene Studije uticaja na životnu sredinu u kojima je konstatovano da prekogranični uticaji nijesu kvantifikovani, da zaključci o nepromijenjenom režimu voda nijesu utemeljeni na pouzdanim podacima, te da nedostaju ključni hidraulički proračuni. Pored toga, zanemaruje se i očekivani efekat usporavanja toka, koji neminovno dovodi do taloženja nanosa u zoni ušća rijeka Tara i Piva, što može dugoročno promijeniti morfologiju korita i režim voda.

,,Preliminarne procjene ukazuju da bi akumulacija mogla zahvatiti oko 1,5 km toka rijeke Tare i 500–600 metara rijeke Pive, ali bez detaljnih modela i dalje se radi o indikativnim vrijednostima. U takvim okolnostima, insistiranje na realizaciji projekta bez dodatnih istraživanja i bez punog uključivanja Crne Gore predstavlja ozbiljan stručni i institucionalni rizik. Na kraju, bez precizno utvrđenih ključnih kota i pouzdanih hidrauličkih analiza, tvrdnja o 'nultom uticaju' ne može se smatrati stručno utemeljenom, već prije svega političkom interpretacijom'', zaključuje Hrvačević.

MEĐUNARODNA DIMENZIJA 

Nakon što je 2012. godine u BiH, bez obavještenja Crne Gore, ponovo pokrenut projekat HE Buk Bijela, Crna Gora je 2013. kontaktirala susjednu zemlju, inicirala direktne konsultacije, inicirala javnu raspravu u Crnoj Gori i formirala nacionalnu komisiju.

Nakon trogodišnje pauze, 2017. godine BiH nastavlja sa projektom bez sprovođenja nove procjene uticaja na životnu sredinu. Tada je u svom podnesku Komitetu za implementaciju Espo konvencije (Komitetu) Crna Gora navela da je BiH u skladu sa Espo konvencijom propustila da učini sledeće: da obavijesti Crnu Goru o predloženoj aktivnosti; da Crnoj Gori dâ mogućnost da učestvuje u povezanoj procjeni uticaja na životnu sredinu i da pruži Crnoj Gori relevantne informacije na sopstvenu inicijativu. Crna Gora je navela nepoštovanje Protokola od strane BiH u pogledu izostanka prekograničnih konsultacija u vezi sa planiranjem hidroenergetskog sistema Gornje Drine (uključujući izbor strateškog partnera).

Crna Gora je u svom podnesku projektovala sljedeće štetne uticaje: prodiranje akumulacije na teritoriju Crne Gore tokom njenog normalnog i maksimalnog nivoa kote; promjene temperature vode i koncentracije kiseonika; nemogućnost ribe u rijeci Tari da dostigne svoja mrestilišta; naknadni pad nivoa ribljih zaliha, uključujući i za ugroženog dunavskog lososa. Posebno je ukazano da rijeka Tara, u kanjonskom području, zbog veoma turbulentnog rečnog sistema i ograničenog broja pristupačnih pritoka može da obezbijedi veoma malo staništa za mrešćenje i razmnožavanje nekih od najznačajnijih vrsta riba.

U odluci Komiteta iz decembra 2023. konstatovani su brojni propusti koje je BiH tokom pripreme projetka napravila prema Crnoj Gori. Na osnovu odluke Komiteta za implementaciju Espo konvencije BiH, odnosno RS, je uradila novu procjenu uticaja na životnu sredinu, sa dijelom koji se odnosi na prekogranični uticaj. 

Na sjednici Odbora za svjetsku baštinu UNESKO 2023. godine usvojena je odluka kojom se BiH obavezuje da procijeni potencijalni uticaj projekta Buk Bijela na visoke prirodne vrijednosti Durmitora i na rijeku Taru. 

,,UNESCO nije komentirao novu Studiju o procjeni uticaja na životnu sredinu, ali je 2025.  ponovio svoj zahtjev da se ova procjena uticaja provede u skladu sa Smjernicama i priručnikom za procjenu uticaja u kontekstu svjetske baštine, osiguravajući da se svi potencijalni uticaji na lokaliteta iznimnog univerzalnog vrijednost temeljito procijene i dostave Centru svjetske baštine na pregled prije donošenja bilo kakvih nepovratnih odluka'', kaže za CIN-CG Pipa Galop, stručnjakinja za energetiku u Jugoistočnoj Evropi u sklopu mreže CEE Bankwatch.

Ona upozorava da UNESCO, kao i EU Direktiva o Espoo konvencija naglašavaju važnost iskrene konsultacije sa javnošću. ,,To ovdje nije bilo slučaj jer na javnim raspravama u Plužinama i Foči, autori studije nisu dozvolili ozbiljnu diskusiju o uticajima projekta, već su upućivali neugodne i čak prijeteće komentare onima koji su davali kritičke komentare na studiju. Ovo je apsolutno neprihvatljivo i znači da proces nije sproveden u skladu ni sa standardima UNESCO-a niti sa Direktivom EU o procjeni uticaja na životnu sredinu'', naglašava Galop. 

Kovačević upozorava da postoji realan rizik po UNESCO status područja Nacionalni park Durmitor, koji je dio UNESCO svjetske baštine, posebno jer je 45. sjednica UNESCO Komiteta jasno naložila Bosni i Hercegovini da sprovede detaljnu ažuriranu procjenu uticaja na Durmitor i Taru, uz obaveznu blisku konsultaciju s Crnom Gorom. ,,Komitet je upozorio da projekat Buk Bijela, zajedno sa planiranim HE Foča i Paunci, može narušiti 'visoke prirodne vrijednosti' ovih područja i kontinuitet riječnog ekosistema'', kaže Kovačević.

KRITIKE STUDIJE 

Iz nevladinih organizacija upozoravaju da ni nova dokumentacija o HE Buk Bijela nije pripremljena u standardizovanom UNESCO formatu koji nalaže detaljnu i strukturiranu procjenu prema smjernicama za Svjetsku baštinu, već je uticaj na UNESCO baštinu pomenut samo površno, bez kompletne metodologije koju Komitet traži. 

,,Zbog ovakvog pristupa, Crna Gora ne štiti dovoljno svoje interese, iako ima pravo i obavezu da insistira na punoj, međunarodno validnoj procjeni uticaja, reakcije su trenutno blaže od potrebnih'', ističe Kovačević. 

,,Dodatno zabrinjava činjenica da je tokom javne rasprave u Plužinama navedeno da rijeka Tara predstavlja samo dio MAB područja, te da stoga dodatna procjena nije potrebna. Ovakvo tumačenje ukazuje na pogrešno razumijevanje postojećeg obima i značaja UNESCO zaštićenih
područja, kao i na nedovoljno sagledavanje potencijalnih uticaja projekta na njihovu ekološku cjelovitost i funkcionalni integritet'', kaže za CIN-CG Jelena Popović iz Crnogorskog društva ekologa. 

Ona upozorava da ovako pripremljena Studija ne zadovoljava osnovne
međunarodne i evropske standarde procjene uticaja na životnu sredinu. U tom smislu, ovako pripremljena Studija ne može predstavljati adekvatnu osnovu za donošenje informisane odluke o projektu.

,,U slučaju da se izgradi hidroelektrana Buk Bijela na Drini, Crna Gora bi izgubila dio svoje teritorije, izgubila bi dio Tare i Pive, domaćinstva koja se bave raftingom, seoskim turizmom i drugim djelatnostima na Tari i Drini više ne bi mogla da žive od tog posla'', kaže Iković dodajući da su podaci nepotpuni - pa po jednim procjenama gubimo 700 metara Tare po drugim najmanje 1.500 metara a po trećoj procjeni mnogo više.

,,Naravno najveći negativni uticaj je nestajanje rijeka i njihovog živog svijeta. Brana nije samo zid, to je prekid života u rijeci. Jedna barijera znači presječena migracija riba zauvijek... Da podsjetim da je najvažnije područje mladice gornja Drina sa Tarom, Sutjeskom i Ćehotinom koje čine 30 odsto njenog svjetskog rasprostranjenja'', nevodi Iković. 

On podsjeća da je Crna Gora primala naknadu od proizvodnje električne enegrije iz Bilećkog jezera, koje se dijelom puni vodom iz Crne Gore. Ta naknada je isplaćivana do urušavanja Jugoslavije, a koja je dogovorena da se ponovo isplaćuje 2024. godine. ,,Na sličan način bi trebalo da se za početak govori i o elektrani Buk Bijela i o koristi koja pripada Crnoj Gori. Međutim ni do tog dijela nijesmo došli na javnoj raspravi jer predstavnici investitora umjesto da nam daju pojašnjenja, poručuli su nam da pročitamo njihovu studiju, a nakon toga da ne pravimo performanse'', zaključuje Iković. 

Dok se čeka novi direktor, inspekcije rade, a ostavke se ne prihvataju, iza kulisa se vodi borba partija za kontrolu Eko fonda, čiji budžet iz godine u godinu raste, a ove može biti i preko sto miliona 

Tijana Lekić/Predrag Nikolić

Nakon što je, krajem 2025. godine,Draško Boljević podnio ostavku na mjesto izvršnog direktora Fonda za zaštitu životne sredine (Eko-fond), njegov nasljednik još nije izabran. Razlog, kako saznaje Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), nije samo proceduralna blokada, već višemjesečna zakulisna borba različitih partijskih aktera za kontrolu nad institucijom koja već raspolaže velikim sredstvima, a koji će ove godine najvjerovatnije preći sto miliona.

Kada je Boljević došao na čelo Eko-fonda 2021, na računu je bilo svega 490 hiljada eura. Četiri godine kasnije na saldu je 24 miliona. Ipak, to je tek početak. Novo rukovodstvo Eko-fonda odlučivaće o raspodjeli oko 100 miliona eura godišnje - koliko bi se, prema procjenama, moglo sliti u Fond kroz domaće naknade za emisije CO₂.

Ove naknade država uvodi u okviru usklađivanja sa pravilima Evropske unije (EU) - Mehanizam za prekogranično prilagođavanje emisija ugljen-dioksida (CBAM) koji je počeo da se prijemjuje od 1. januara ove godine.

Ministar ekologije Damjan Ćulafić u više navrata je istakao da je Eko-fond u dosadašnjem radu uložio 18 miliona eura direktno u unapređenje životne sredine i podršku građanima, privredi i lokalnim samoupravama. 

Sanirane su 103 divlje deponije, obezbijeđena sredstva za nabavku komunalne opreme za svih 25 opština, omogućeno ozelenjavanje više od 225.000 m² javnih površina, a oko šest hiljada domaćinstava dobilo je subvencije za energetsku efikasnost u ukupnom iznosu od 10 miliona eura.

Uprkos rezultatima koje je ranije hvalila i sama Vlada, Boljević nije ponovo izabran, ali njegova ostavka nije prihvaćena. Iz Vlade su upit CIN-CG proslijedili Ministarstvu ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS), odakle poručuju da „Fond za zaštitu životne sredine pokazuje visok stepen profesionalnosti, zakonitosti i transparentnosti u svom radu“, te da ga, na osnovu temeljne analize, prepoznaju kao „jedno od najuspješnijih privrednih društava”.

Sukob Demokrata i PES-a: Ljeto 2025.

Dok se danas vode polemike o nasljedniku Boljevića u Fondu, prošlog ljeta javnost je imala priliku da prati višednevnu dramu oko pokušaja smjene Boljevića i dovođenje na njegovo mjesto Ljubiše Konatara. Mediji su tada izvještavali o sukobu dvije vladajuće partije - Demokrata (kojima je Boljević blizak) i PES-a (uz koji se vezuje Konatar, ali i tadašnja tri člana Odbora direktora Eko-fonda).

Par sedmica prije nego što je istekao mandat članovima Odbora direktora Fonda, oni su raspisali konkurs za izbor novog direktora 30. juna 2025. Vlada Crne Gore usvojila je finansijske izvještaje 17. jula, čime je po Statutu mandat članovima Odbora direktora automatski prestao. Ipak, sjednica na kojoj je odlučivano o izboru novog direktora održana je 22. jula, pet dana nakon što je mandat Odbora formalno prestao.

Od ukupno četiri prijave koje su pristigle, prema ocjeni Odbora samo je prijava doc. dr Ljubiše Konatara bila potpuna i u skladu sa uslovima konkursa. Konatar je doktorirao iz oblasti bezbjednosti, a od 2020. do 2024. godine radio na poslovima kontrole i vođenja politika u vezi sa planskom dokumentacijom, nelegalnom gradnjom i zaštitom životne sredine. Tokom mandata nekadašnjeg ministra ekologije Ratka Mitrovića bio je na čelu Direktorata za inspekcijski nadzor.

Prijava Boljevića, koji je završio Ekonomski fakultet u Beogradu i ima iskustvo u međunarodnim kompanijama, diskvalifikovana je. Iz Odbora su obrazložili da prijava nije bila validna zbog elektronskog pečata, koji oni nisu priznali kao dokaz o radnom iskustvu. S druge strane, Boljević tvrdi da je elektronski pečat prema crnogorskom zakonodavstvu validan, kao i da je riječ o međunarodnoj kompaniji ,,Podravka" koja posluje u 60 zemalja širom svijeta.

Nakon toga, ministar Ćulafić podnio je krivičnu prijavu protiv tri člana Odbora direktora Eko-fonda: Svetlane Drobnjak, generalne direktorice Direktorata za predškolsko i osnovno vaspitanje i obrazovanje, Andreja Vučekovića iz Direkcije za inspekcijski nadzor u oblasti turizma i biologa Miloja Šundića sa Univerziteta Crne Gore. Ćulafić je optužio ove članove Odbora za kršenje Statuta, jer su ostali u Odboru pošto im je istekao mandat, a i zbog kršenja dugih procedura. Pored ove prijave, krivičnu prijavu protiv trojice članova Odbora podnio je i Boljević

Proceduralni skandal: Inspekcija i nostrifikacija

Od ljeta je Fond u pravnom interregnumu, koji se produbio nakon Boljevićeve ostavke u decembru, koju Vlada još nije prihvatila. Međutim, zakulisne igre su se nastavile. U novembru 2025. godine anonimna prijava pokrenula je kontrolu inspekcije rada u vezi sa Boljevićevim prethodnim mandatom

Vanredni inspekcijski nadzor u Eko-fondu obavio je inspektor rada Azren Vučetović 11. i 12. novembra 2025. godine. Tokom nadzora, inspektor je utvrdio da je Boljević diplomirao na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 2008. godine, ali da je diplomu nostrifikovao tek u februaru 2025. godine, punih 17 godina nakon završetka studija.

U rješenju inspekcijskog nadzora, Vučetović je iznio tvrdnju da se radni staž u nivou kvalifikacije računa isključivo od dana nostrifikacije diplome. Prema ovom tumačenju, Boljević ima svega 10 mjeseci priznatog radnog iskustva, čime ne ispunjava uslov od pet godina staža za direktorsku poziciju. Boljević se brani pozivajući se na član 82 Zakona o visokom obrazovanju, koji propisuje da se kvalifikacija stiče danom završetka studijskog programa, a ne činom nostrifikacije.

Dokumentacija koju je CIN-CG imao u uvidu pokazuje da je inspekcijski nalaz dostavljen Vladi i kabinetu premijera istog dana kada je uručen Boljeviću, prije isteka zakonskog roka za njegovo izjašnjenje. Generalni sekretar Vlade Dragoljub Nikolić potom je dva puta urgirao kod ministra Ćulafića da postupi po nalazu, iako niko u tom trenutku nije imao uvid u Boljevićeve protivargumente.

Inspektor Azren Vučetović nije odgovorio na brojna pitanja CIN-CG do objave ovog teksta.

Iz MERS-a su za CIN-CG kazali da je dostavljena Informacija o nalazu inspekcije rada, koju su proslijedili Boljeviću. ,,Mišljenja smo da je u ovom slučaju korisno konsultovati pravni princip 'audiatur et altera pars' (neka se čuje i druga strana) odnosno stav Boljevića o nalazu inspekcije", naveli su iz ministarstva.

Aleksandar Perović iz ekološkog pokreta OZON smatra da su dešavanja oko Eko-fonda pokazatelj da uspješno rukovođenje otvara prostor za pritiske.

,,Umjesto da je cijenjeno uspješno rukovođenje, koje je pokazalo posvećenost radu i izgradnji institucije, došli smo u poziciju da se u prvi plan stavljaju procedure koje su u odgovornosti upravo onih koji su birali i imenovali kadrove, što je paradoks", navodi Perović za CIN-CG.

On ističe da se rezultati Eko-fonda pokušavaju obesmisliti iz razloga koje vidi kao ,,partijske ili lične interese" i upozorava da se ,,ne smije dozvoliti da važne institucije budu ometene u razvoju".

Interregnum koji traje

Kada je u decembru podnio ostavku, Boljević je naveo kao razlog neslaganje sa postupcima vlasti prema mještanima Botuna koji su protestvovali protiv postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. Ipak, Vlada ostavku nije prihvatila, pa Boljević formalno i dalje obavlja funkciju.

Iz Ministarstva ekologije su kazali da je ,,Fond nastavio da funkcioniše nesmetano i bez zastoja u radu". Boljević za CIN-CG potvrđuje da stanje u Fondu redovno i da posluje u skladu sa zakonom.

Dok se čekaju rješenja, dok inspekcijski nalazi putuju do premijera prije nego do okrivljenog, i dok se političke opcije nadmeću za fotelju direktora, Eko-fond je ostao u svojevrsnom limbu. A ulog raste jer, kako upozoravaju iz Eko-tima, ako se sistem ne uspostavi na vrijeme i ako se ne definišu jasni prioriteti, 100 miliona eura godišnje neće otići u pljevaljske projekte i zelenu tranziciju, već u budžet Evropske unije.

Zakon o klimatskim promjenama predviđa da se sredstva prikupljena kroz prodaju emisijskih jedinica, eko-naknade i druge klimatske finansijske instrumente usmjeravaju preko Eko-fonda, ali u skladu sa strateškim politikama koje definišu Vlada i resorno ministarstvo, a ako do toga ne dođe da se novac može odliti van zemlje. 

Novac od CMAB da ostane u Crnoj Gori 

Diana Milev-Čavor iz Eko tima ukazuje za CIN-CG na to da iskustvo iz prva dva mjeseca pune primjene CBAM-a pokazuje da se efekti već osjećaju: razlika u cijeni električne energije od početka ove godine usklađuje se između tržišta EU i Zapadnog Balkana. U regionu je već struja porasla u prosjeku oko 32 eura po megavat-satu, kod nas zbog penala koje Crna Gora plaća prilikom izvoza struje dobijene iz velikog zagađivača Termoelektrane, koji emituje CO₂.  Zbog toga je izvoz struje postao manje isplativ. 

Neki analitičari ukazuju na to da se trošak CBAM-a trenutno dijeli između EU potrošača i proizvođača sa Zapadnog Balkana, odnosno da dio ide kroz više cijene u EU, a dio kroz niže prihode proizvođača u regionu.

,,Za Crnu Goru to znači nekoliko stvari odjednom. Prvo, manji prihodi od izvoza električne energije. Drugo, dodatni pritisak na Elektroprivredu  Crne Gore (EPCG) i ukupni elektroenergetski sektor, posebno oko budućnosti TE Pljevlja. Treće, ubrzanu potrebu da država reformiše domaći sistem cijene ugljenika, kako novac ne bi ‘izlazio’ kroz CBAM prema EU budžetu, nego se zadržavao u zemlji i koristio za tranziciju, zaštitu potrošača i podršku Pljevljima. Ako Crna Gora ne uvede jasniji i realniji sistem cijene CO₂, razliku će naplatiti CBAM, a država će izgubiti’’, kaže Milev-Čavor.

Iz Eko tima naglašavaju da je važno da se naknade za emisije CO₂ naplaćuju u domaćem sistemu, jer je suština u tome gdje taj novac završava i kako se koristi. Ako do toga ne dođe, razlika u cijeni emisija naplaćivaće se na granici EU, što znači da će taj novac završavati u budžetu EU. Zato je u jasan interes Crne Gore da razvije kredibilan domaći sistem naplate emisija ne samo zbog usklađivanja sa EU pravilima, već i da bi sredstva od cijene ugljenika ostala u zemlji i bila iskorišćena zasopstvene potrebe.

,,Treba imati u vidu da će budžet Eko-fonda značajnije rasti tek ukoliko se poveća cijena zbog emisija CO₂ koju operateri plaćaju na nacionalnom nivou. Drugim riječima, veći prihodi od naknada za emisije zavise prije svega od toga da li će država uspostaviti efektivniji sistem određivanja cijene ugljenika i približiti ga evropskim pravilima. Za sada to još uvijek nije slučaj’’, zaključuje Milev-Čavor.

Pored važnosti da se novac zadrži u zemlji i koristi za zelenu tranziciju, prije svega Pljevalja ali i ostatka Crne Gore, iz primjera Eko-fonda očigledno je od presudnog značaja i to ko će njime upravljati. 

Pozadina afere: Šta se dogodilo sa prvom postavkom Eko-fonda?

Dok se vodi borba za upravljanje Fondom, prošlost Eko-fonda i dalje je predmet sudskih postupaka. Prve godine rada ove institucije, koja je u registar privrednih subjekata upisana 3. marta 2020. godine, obilježila je afera sa besplatnim emisionim kreditima.

U aprilu 2023. uhapšeni su bivši izvršni direktor Eko-fonda Jovan Martinović i direktor Sektora za finansije Andrej Nedović. Specijalno državno tužilaštvo tereti ih za krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju zbog nepropisne dodjele besplatnih emisionih kredita privrednom društvu Uniprom DOO Nikšić, biznismena Veselina Pejovića. Procjenjuje se da je time Unipromu pribavljena korist od preko 20 miliona eura.

Martinović je pušten uz jemstvo u nekretninama vrijednim oko 505.000 eura, a Nedović nakon što su saslušani svjedoci.

Nedović je, pola godine po izlasku iz pritvora, angažovan kao konsultant kod tadašnjeg ministra urbanizma Janka Odovića. U aprilu 2024. Vlada Milojka Spajića imenovala ga je za člana Komisije za sprovođenje Temeljnog ugovora sa SPC. U martu 2025. predlog da postane vršilac dužnosti generalnog direktora u Ministarstvu zdravlja povučen je nakon medijskih napisa. Martinović je dugogodišnji član cetinjskog odbora DPS-a.

Prema krivičnoj prijavi, Pejović je 2020. dug prema EPCG izmiri kroz CO₂ kredite, čime je država oštećena za desetine miliona eura. U prijavi se pominju i tadašnji premijer Duško Marković, Marina Spahić iz Ministarstva ekologije, te rukovodstvo EPCG. Uniprom je dobio kredite iako sistem nije bio uspostavljen, a vrijednost kredita kojima je raspolagao procjenjuje se na više desetima miliona eura. 

EPCG je podnijela krivičnu prijavu protiv Markovića, Pejovića i drugih, dok je Uniprom tužio bivšeg premijera Dritana Abazovića, bivšu ministarku Anu Novaković Đurović i Boljevića. 

,,EPCG je pokrenula sudske postupke u vezi sa dugom za električnu
energiju Uniproma. Privredni sud je 2024. godine donio prvostepenu presudu u korist EPCG, ali postupak još nije pravosnažno okončan''. kažu za CIN-CG iz EPCG.

Iz Uniproma su za CIN-CG kazali da je Privredni sud usvojio tužbu EPCG i obavezao Uniprom i Uniprom–metali da dug za električnu energiju plate u novcu. Međutim, Apelacioni sud Crne Gore ukinuo tu presudu i naveo da je prvostepeni sud pogriješio, ocjenjujući da su emisioni krediti u ovom slučaju mogli biti predviđeni kao sredstvo plaćanja, a ne samo kao sredstvo obezbjeđenja duga. „Zbog toga je naloženo da se u ponovnom postupku ponovo ocijeni ugovor o ustupanju potraživanja kojim su CO₂ krediti preneseni na ime plaćanja duga za struju. Sud je predložio i saslušanje izvršnih direktora EPCG i Uniproma kako bi se utvrdila stvarna volja ugovornih strana, odnosno da li je namjera bila da se dug za električnu energiju izmiri upravo emisionim kreditima“, kazali su iz Uniproma za CIN-CG.

Facing bankruptcy, Montenegro’s embattled state-owned maritime company liquidated assets worth tens of millions in 2025 for a fraction of their market value, snubbing industry experts and skirting public procurement and state property laws– and raising questions about who ultimately benefited from the deal.

Andrea Perišić / Predrag Nikolić

In September 2025, Crnogorska Plovidba JSC (CP) sold its two cargo ships  Kotor and 21. maj to the Danish company K/S Navision Group for USD 13.2 million (USD 5.75 million for Kotor and USD 7.5 million for 21. maj). Critics of the sale– which was approved by the Ministry of Maritime Affairs– claim this price was at least one-third below the market value for the two ships, for which the government paid USD 55 million in 2012.    

The sale prompted an immediate and forceful backlash from industry experts, politicians, and activists, who called the deal “corrupt” and pilloried officials for ignoring competent advice. In October 2025, Montenegro’s Special State Prosecutor announced an investigation into the actions of company representatives and Ministry officials for potential violations of national law. 

Meanwhile, a review of international best practices shows that such transactions look significantly different in countries with strong regulatory frameworks. In these jurisdictions, state-owned companies must go through a public process to sell multimillion dollar vessels, involving experts and shipbrokers who have proven experience in maritime law and ship transactions.

Instead, Crnogorka Plovidba hired an unknown law firm behind closed doors, and then liquidated state assets for a price that did not even cover the company’s EUR 25 million debt to the state.

Ministry officials and company representatives defended the hasty sale, arguing they were backed into a corner due to the Commercial Court’s limited holiday hours. In a claim later rejected by the same court, they said it was “impossible” to apply for another mortgage in August.

Captain Janko Milutin, president of the Association of Maritime Captains, criticized the Ministry of Maritime Affairs for publicly undermining Crnogorska Plovidba and its assets– even publishing unfavorable photographs of the two vessels ahead of the sale.

“Unfortunately, they wanted — and succeeded — in ensuring that the ships were sold as quickly as possible and below market value. Such conduct by responsible parties, as far as we know, has not been recorded in the maritime business world,” Milutin told the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG).

UNVETTED COUNSEL, SIDELINED EXPERTS

CIN-CG spoke to attorney Vera Vučelić-Radunović of VRD Legal, who was paid EUR 135,000 to represent Crnogorska Plovidba in the sale. According to Vučelić-Radunović, the transaction did not fall under laws governing public procurement or state property, and so the company was not obliged to put out an open call for proposals or conduct a bidding process.

“Nothing was being procured — the assets were being sold,” she told CIN-CG. “The State Property Law also does not apply in this case because, although the state is the sole owner of Crnogorska Plovidba, the vessels Kotor and Twenty-First of May are not state property in the formal sense, but assets of a joint-stock company operating under the rules applicable to business entities,” Vučelić-Radunović said.

Crnogorska Plovidba told CIN-CG that the company urgently retained counsel in July 2025 after its American creditors warned that the Kotor could be detained in U.S. waters due to outstanding debt.

Instead of a public call, tender, or any competitive procedure, Crnogorska Plovidba contacted several lawyers, “all of whom — except attorney Vera Vučelić-Radunović from VRD Legal — refused the job due to annual holidays and short deadlines,” Crnogorska Plovidba’s Executive Director Vladimir Tadić told CIN-CG.

Article 14 of Montenegro’s Public Procurement Law exempts only narrowly defined legal services — representation before courts and arbitration bodies, representation in amicable settlements, legal advice directly related to such representation, notarial services, and legal services in privatization procedures.

National media have previously reported on VRD Legal, noting that the company does not appear in Montenegro’s formal register of law firms. Its prior experience with maritime law cannot be verified through publicly available references.

According to Vera Vučelić-Radunović, the firm is not legally required to disclose its expertise– “nor are we obliged to publish a list of all clients we have represented,” she told CIN-CG.

Meanwhile, the Association of Maritime Captains felt it had been conspicuously excluded from the liquidation process after repeatedly advocating for a concrete solution to save the company, akin to the restructuring of Barska Plovidba in 2015. The Association, which represents experienced maritime professionals who have long monitored the situation in Montenegro’s shipping sector, is well positioned to offer technical, industry-based expertise on market cycles and vessel valuation– as well as alternatives to liquidation.

“No one from the ministry or other institutions contacted us or sought expert assistance regarding Crnogorska Plovidba’s problems,” Captain Milutin told CIN-CG. “As a professional association, on two occasions during meetings with the minister, we proposed — among other things — that the ministry engage a professional and reputable firm to prepare an analysis of the business operations of Crnogorska Plovidba and Barska Plovidba,” Milutin said.    

Instead, the ministry had proceeded with the sale without formally engaging with the Association’s strategy to avoid liquidation.

Milutin also explained that there is a “right” way to sell publicly owned vessels.

“Standard practice in the purchase and sale of ships, due to the high value and complexity of domestic and international maritime regulations, is to engage a law firm with experience and references in maritime law to represent clients in second-hand vessel transactions,” Captain Janko Milutin told CIN-CG. .

“However, the Ministry of Maritime Affairs engaged a domestic law firm with no experience or references in this field, which issued a pro forma invoice for its services…in the amount of EUR 135,000 - an exceptionally high fee for this type of work. This raises questions about how the amount was determined, whether it reflects the actual scope and complexity of the services provided, and whether public funds were used appropriately.”

In an open letter, the Maritime Captains also suggested the sale may have violated the Companies Act, which holds that the liquidation of high value assets falls exclusively within the authority of the Shareholders’ Assembly.  The shareholders' Assembly did approve the sale of both vessels in July, but it was the Montenegrin government that ultimately decided on the price and conditions– constituting a “possible overstepping of authority by the government,” the letter stated.

As the company spiraled toward bankruptcy, Crnogorska Plovidba and Ministry officials also overlooked the Montenegrin Association for Maritime Law, up to and including the asset liquidation. As the main professional body representing Montenegrin seafarers and maritime experts, the Association was intimately aware of the industry’s operational realities and had previously taken part in discussions on sector reforms. The group reasonably expected to be consulted on decisions affecting the future of a state-owned shipping company.

“Neither the Montenegrin Association for Maritime Law, nor myself as its legal representative, nor any other bodies of the Association, received any official request, invitation for cooperation, or any initiative whatsoever from the competent authorities regarding the sale of the vessels,” Maja Radunović-Ćulafić, President of the Association, told the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG). She emphasized that the Association was not involved in the sales process, nor did it receive any inquiry that would have enabled it to form an expert opinion on the specific circumstances of the transaction.

“As a professional association dealing with maritime law, we stress that the sale of vessels is a legally and technically complex process, requiring knowledge and experience in the application of specific maritime law institutes, as well as an understanding of market mechanisms in the maritime industry. Thorough preparation and legal precision in such procedures are essential for safeguarding the interests of all parties involved,” Radunović-Ćulafić said.

The sale also drew harsh public criticism from financial analyst Miloš Vuković, CEO of Fidelity Consulting, who voiced his opinion at a parliamentary hearing on the matter in mid-November 2025. Vuković said the transaction displayed  “a disastrous combination of systemic ignorance of the subject matter by individuals holding high state offices, an incompetent law firm that appears to have been selected in advance, and possible corrupt actions by all or some of the actors involved — for which there are grounds to suspect that the state of Montenegro was damaged by several million euros.”

Vuković concluded that “state assets with a book value exceeding EUR 30 million were sold below [market] price, while at the same time enormous sums were paid to a law firm with no experience in complex maritime law procedures, which may have led to an unfavorable and costly complication of the situation for Crnogorska Plovidba, while the public was — consciously or unconsciously — misled.”    

This figure corresponds to the value recorded in the company’s 2024 audit report, which estimated that the two vessels, Kotor and 21. maj, were worth EUR 30.4 million as of 31 December 2024 after depreciation. Despite that valuation, the Government later approved their sale for about EUR 11.2 million, roughly 37 percent of their accounting value, according to reporting by Vijesti.

VRD LEGAL’S EXPANDING ROLE

Crnogorska Plovidba’s Executive Director told CIN-CG that the company initially hired VRD Legal in 2025 to help prepare documents pertaining to a mortgage, at an hourly rate. But as the company’s legal and financial troubles escalated– problems that had already become public– management kept turning back to the same attorneys for help.

There was a second mortgage; a dispute with a chartererleading to the Kotor’s seizure in UK waters; and then Prva Banka dropped the company’s credit line. Crnogorska Plovidba also ran afoul of the International Transport Forum when crewmembers filed complaints over nonpayment.

     “After that, the company required broader expert support in corporate, organizational, and governance matters within the competence of management and the Board of Directors,” Tadić told CIN-CG. “For reasons of continuity, familiarity with the case, and satisfaction with the cooperation to date, Crnogorska Plovidba decided to continue its engagement with VRD Legal in this area as well.”

The company continued to pay VRD Legal an hourly fee, according to Tadić. When asked to oversee the sale of the vessels, the firm again requested the same fee structure due to the scope and nature of the work. Given the company’s dire financial situation, Tadić said, management had negotiated the firm’s proposed fee down from EUR 200 to EUR 150 an hour. When it came to liquidation, the lawyers agreed to receive payment only after the sale was concluded.    

In reference to the vessel sale, Tadić noted that company management had conducted due diligence on the going rates for similar legal work, and that the minimum hourly fee put forth by Montenegro’s Bar Association is EUR 125. They “concluded that the proposed price was fair, especially given the complexity of the case, the expertise involved, and the attorneys’ willingness to work continuously throughout the summer months,” Tadić told CIN-CG.

Based on the above and the need for urgent, continuous, and reliable expert engagement, Crnogorska Plovidba continued to engage the VRD Legal team.  

The question remains whether it was bad legal advice, slow reactions, or insufficient experience which led the first buyer– and higher bidder–  to withdraw from the sale. In September, the Turkish EOS Group was ready to purchase the vessels for USD 16 million. However, the deal failed, while each side publicly blamed the other.

Both Crnogorska Plovidba and Vučelić-Radunović reject claims that Montenegro suffered multimillion-euro damage.

Vučelić-Radunović emphasized that lawyers are not responsible for the price of vessels because “a lawyer does not make commercial decisions for the client,” and refused to comment on potential “lost revenue” because the transaction was still technically incomplete– one sales contract was still unsigned, and the vessels had not been delivered yet.

As for the necessity of the sale, she continued, the firm never advised its client that it was impossible to take out another mortgage in August.

VRD Legal attorneys also deny responsibility for the fact that Prva Banka blocked Crnogorska Plovidba’s account, worth EUR 300,000. They state that they were engaged only after the bank had already activated contract termination and threatened enforcement, and that the company “simply did not have the funds” to prevent the account freeze.

While VRD Legal claims that it protected the client’s interests, it is unclear why Crnogorska Plovidba did not engage in a minimally transparent procedure for such a high-value transaction.

It is also uncertain whether “urgency” was a valid reason for Crnogorska Plovidba to engage a small firm with no verifiable experience in maritime law, when the company’s legal and financial pressures did not arise overnight. Crnogorska Plovidba had been struggling for years with mounting debt, liquidity problems, prior mortgage arrangements over its vessels, disputes with charterers, and repeated warnings about potential asset seizures. 

THE EUROPEAN UNION AND BEYOND

The sale of high-value public assets “is fundamentally different in Japan and in international practice,” Časlav Pejović, an expert in international law with a particular focus on maritime law, told CIN-CG. In those jurisdictions, “it is customary for the decision to be made by the board of directors, after which company management engages a specialized broker for the sale of second-hand vessels, who then seeks potential buyers.”

Pejović explained that brokers provide indicative vessel valuations based on factors such as year of build, class, vessel type, market conditions, and operational status, while the final price is negotiated by the parties.

“The broker usually prepares a form of preliminary agreement. After that, the parties negotiate the final terms and price. These contracts are usually concluded in the form of a Memorandum of Agreement, as the decision to buy or sell is typically made after a vessel inspection,” Pejović said.

According to the OECD Guidelines on Corporate Governance of State-Owned Enterprises, vessel sales should be conducted through public calls, open tenders, or qualification procedures, with mandatory engagement of external legal and financial advisors who have proven experience in maritime law and ship transactions.

EU directives on public procurement and state asset management provide similar rules: even when it is not a ‘procurement’ but a sale of state assets, the state must ensure competition, public transparency, and verifiable references of engaged advisors.

In practice, this can be seen in countries such as Croatia, Slovenia, Cyprus, and Greece, where vessel sales are published on public platforms and the selection of law firms is conducted through formal calls or tenders with at least several competing offers. Legal advisors in such processes do not work exclusively on hourly rates, but under predefined models — fixed fees, capped amounts, or partial payment through success fees — allowing for greater financial predictability and control.

In many European countries, the state-owned company would be legally obliged to publish vessel valuations, conduct independent due diligence of their technical and legal condition, and prepare risk assessments and negotiation records. The sale of vessels owned by state-owned companies almost never depends on ad hoc legal interpretations or the “urgency of the moment,” but on institutional mechanisms.

Greece, a global maritime hub, places the sale of vessels owned by state-owned companies under the supervision of the Hellenic Asset Development Fund, which publicly publishes tender documentation, including technical inspection reports, risk analyses, and financial evaluations.

In Cyprus, every high-value transaction is accompanied by independent due diligence and a best-value assessment to determine whether withdrawal of the first bidder or a price reduction constitutes a management failure.

There are also good examples within the former Yugoslavian region. Croatia conducts sales of vessels belonging to Jadrolinija and other state-owned companies through public calls published in official gazettes and international shipping platforms. Slovenia applies a “multi-layer approval” system: the Slovenian Companies Act (ZGD-1) requires that all significant decisions exceeding ordinary business operations be approved by the supervisory board or shareholders’ assembly, which in state-owned and majority state-owned enterprises must approve all “high-value transactions,” including the engagement of external advisors. Slovenia also has a Corporate Governance Code for public enterprises and listed companies, which serves as a standard of good practice and obliges such companies to publish advisor selection policies and engagement criteria.

SHIPS GONE, LIABILITIES REMAIN

The vessels Kotor and 21. maj were purchased in 2012 through a loan from China’s Exim Bank. They cost USD 55 million, with interest of USD 12 million, bringing the total to USD 67 million. The loan repayment period was 15 years, with a five-year grace period starting from the time of construction. The government issued guarantees for this purchase.

“The loan taken from Exim Bank for the purchase of the first two vessels was not repaid by Crnogorska Plovidba, but largely by the state as guarantor, on the basis of which Crnogorska Plovidba owes approximately EUR 37 million to the state of Montenegro,” the Ministry of Maritime Affairs announced this week.

Crnogorska Plovidba is now on the brink of closure, while the state is left with enormous liabilities. The question remains why Crnogorska Plovidba was allowed to fail in such a way- without input from stakeholders, and before repaying the debt that ultimately fell on the shoulders of citizens.

ASSOCIATION OF MARITIME CAPTAINS

Chronology of Wrong Decisions

Full statement of the Association of Maritime Captains.

“The decision to sell the vessels of Crnogorska Plovidba (CP) was, in our opinion, wrong, while the manner in which the sale was conducted is suspicious and potentially unlawful,” representatives of the Association of Maritime Captains told the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG).

“In the second half of last year, the Minister of Maritime Affairs, Filip Radulović, announced the sale of the vessels of ‘Crnogorska Plovidba,’ effectively signaling the shutdown of the company, which had a negative impact on both [the shipmanagement and employed seafarers. It appears to us that an unofficial decision to shut down ‘Crnogorska Plovidba’ had already been made at that time, instead of determining a realistic survival plan for the company after repayment of the final installment of the Chinese loan in January of this year.

After the repayment of the final installment of the Chinese loan, the debt of ‘Crnogorska Plovidba’ to the budget of Montenegro amounted to approximately EUR 36 million. The Association proposed that, given the importance of preserving maritime shipping in the Bay of Kotor and Montenegro as a whole, this debt be converted into equity, followed by a change in ownership structure (public–private partnership) and the engagement of a professional and proven management team. The Ministry responded that this would be considered state aid and would not be permitted by the Agency for the Protection of Competition.

If that is the case, we ask why the Government, in September of last year, at the proposal of the Minister of Maritime Affairs, adopted a decision granting state aid in the amount of EUR 5,250,000 to support the organization of the ‘Ocean Race’ regatta.

Regarding the remaining debt to the state budget in the amount of approximately EUR 25 million, we ask the Minister of Maritime Affairs who will now repay it, given that the vessels have been sold. Why was it not made possible for ‘Crnogorska Plovidba’ to survive and continue repaying its debt at a time when the maritime market is recovering and when profit could realistically have been achieved? A good example is ‘Barska Plovidba,’ which has been generating profits for some time now.”

The Association of Maritime Captains further states that, according to available data from the Information prepared by the Ministry for the Government session held on 10 July 2025, both vessels were sold for USD 13,250,000, despite their market value, according to reports by reputable brokerage houses, being approximately USD 20,000,000. The same Information confirms that the vessels are worth at least USD 19,000,000.

“The sale of the vessels was not conducted through recognized shipbrokers, which is the standard and transparent procedure, but rather through a direct sale based on negotiations with interested buyers. The chosen method of sale raises suspicion of possible malpractice. Finally, there is an indication of a possible overstepping of authority by the government.

Pursuant to Article 133 of the Companies Act, the decision on the disposal of assets of great value may be adopted exclusively by the Shareholders’Assembly. In this case, however, that decision was reportedly made by the Government of Montenegro. It is important to note that the Shareholders’ Assembly, at its extraordinary session held on 16 July 2025, adopted a decision on the sale of the vessels Kotor and 21. maj, but that decision does not contain the conditions of sale nor the purchase price — the most essential element of a sale agreement — nor does it specify the sale contract on the basis of which the high-value assets are being disposed of.

Therefore, the Shareholders’ Assembly adopted a merely declaratory decision, which has no legal value in terms of the application of the Companies Act, nor in terms of the seller’s obligations arising from the relevant Sale and Purchase Agreement, i.e., the Memorandum of Understanding dated 15 September 2025.

All of the above indicates serious doubts regarding the legality of the vessel sale agreements and requires the involvement of all competent authorities to determine responsibility, possible abuse or overstepping of authority, and the lawfulness of the decisions reportedly adopted by the Government of Montenegro.

We demand that all circumstances that led to the sale of the vessels below market value — including the elimination of a competing offer from Turkey — be examined by the competent authorities. In this regard, we welcome the latest decision of the Special State Prosecutor’s Office (SDT) to investigate the actions of the Ministry and the Board of Directors of ‘Crnogorska Plovidba’ in connection with the sale of the vessels,” the Association of Maritime Captains concluded.

Two thousand tons of waste bound for Libya left the Port of Bar in 2024 without proper documentation or inspection by government officials, on a vessel flying under one of the most sanctioned flags in maritime law, according to a CIN-CG investigation. The shipment, which was diverted to Turkey at the port, raises questions about how often Montenegro still allows poorly documented waste to cross borders without the environmental oversight and traceability required under European Union standards.

Tijana Lekić

In April 2024, Montenegro’s Environmental Protection Agency granted Budva-based import-export company Eko Modus a permit to transfer 1,000 tons of non-hazardous metal waste from Bosnia and Herzegovina through Montenegro to the Port of Bar, where it would be loaded onto cargo vessels and deposited somewhere in Libya.

The permit did not identify a final recipient, nor was the shipment inspected by the environmental authority responsible for verifying the type of waste. Moreover, official records later showed that only 350 tons of metal waste entered Montenegro– while nearly 2,000 tons left the Port of Bar on a Tanzanian-flagged vessel bound for Turkey.

These gaps in oversight are not only a sign of regulatory weakness; they pose an immediate risk to public health and the environment. Presently, Bosnia and Herzegovina is preparing to sell and export surplus weapons and ammunition from the 1995 war, increasing the danger that metal waste could be used to conceal illegal shipments of weapons. And in 2019, under a similar EPA permit, Montenegro allowed thousands of tons of toxic waste to be sent to Ukraine and Spain under false documentation.  

According to the 2024 Eko Modus EPA permit, which is published on the agency’s website, the Libya shipment consisted of non-hazardous metal materials made of iron and steel from exporter M.Z. Company d.o.o., a scrap dealer from Mostar, BiH; while the waste importer is listed as an intermediary company in Libya called “Beaini General Trading Co srl.”

A CIN-CG analysis of waste transit records over the past three years shows that permits usually contain precise information about the companies that are the final importers. In an unusual omission, however, the Eko Modus permit only identifies the final importer as “Libya”-- a country with two rival governments. 

Furthermore, the transit record that Eko Modus submitted to the EPA in its permit application identifies the company as Lebanese, not Libyan; with a slight difference in the spelling of its name (“Beaini General Trading Co s.a.r.l.)”.  It lists the Lebanese company as an intermediary, but not the final recipient of the waste. Again, the final importer is simply  “Libya.” This document, obtained by CIN-CG under the Law on Free Access to Information (FAI), accompanies the cargo through Montenegro for inspection by customs officials.   

Libya is a country divided between two administrations, which occasionally engage in armed conflict. Under the Waste Management Act, Montenegro allows the transit of waste to that country without precise information about which administration is the final recipient, which company takes over the cargo, and how the waste will be treated after entering Libya.

350 TONS OF METAL ENTERED MONTENEGRO, NEARLY 2,000 TONS LEFT THE COUNTRY FOR PARTS UNKNOWN

While Eko Modus had a permit to transport 1,000 tons of waste from BiH through Montenegro, customs officials at the Vraćenovići border crossing only recorded 350 tons of waste entering the country in 2024, according to an email statement from the Montenegrin Customs Administration (CU).

This would correspond to approximately 15 standard trucks. However, a significantly larger amount of cargo — as much as 2,000 tons — was loaded at the Port of Bar.

Once at the port, “the goods were stored at an appropriate terminal — the open storage area of Obala Volujice AD,” the statement continued. “Nearly 2,000 tons of scrap iron were shipped by vessel, which the free zone user placed within the free zone area.”

The agency confirmed that Beaini General Trading has been operating in the Port of Bar Free Zone since 2020, when it first obtained permission to carry out activities relating to the storage, trade and export of scrap metal, according to CU.

Citing the export declaration, CU then revealed that the metal waste had been loaded onto the Lebanese-owned Star Light, which was flying the Tanzanian flag. The port of discharge is recorded as Hekere, Turkey. An invoice in the amount of EUR 573,763.20 was attached to the export declaration.

NO EXPLANATION

The Customs Administration (UC) did not answer CIN-CG’s question as to how the 350-ton shipment of metal waste grew to nearly 2,000 tons under the same permit.

Neither the EPA nor the Customs administration knew who received the waste in Turkey, or whether the cargo ended up in Libya as stated in the permit and shipping documents. Eko Modus and Beani General Trading Co. refused to answer CIN-CG’s questions.

The Customs Administration denied CIN-CG’s request to view the export declaration signed at the Port of Bar, citing the Customs Service Act. According to the agency, declarations and information on the value of goods constitute an official secret under the Customs Service Act.

The missing information regarding this shipment — along with its diversion on a high-risk Tanzanian vessel, mystery waste, and lack of inspection by port officials — raises questions about the transparency and safety of this cargo.

NOT POSSIBLE IN THE EUROPEAN UNION

A combination of regulatory gaps, legislation not yet aligned with European Union rules on waste transport, as well as the specific regime of the Free Zone at the Port of Bar, allowed such documentation to be treated as formally acceptable. Under stricter standards, such as those applied in the European Union, a permit without the signature of the final recipient would not be considered valid.

The EPA was unaware that the waste ended up in Turkey, according to Danilo Veljić, an independent advisor in the agency’s permitting department. Based on the Eko Modus permit application, Veljić told CIN-CG, the agency believed the waste would end up in Libya.

Since Montenegro is a transit country, Veljić continued, the EPA does not have jurisdiction to verify the final recipient of the waste in Libya, nor the procedures for processing and disposal of the waste in the destination country. He says the permit was issued in accordance with the Waste Management Act that was in force at the time.

EU regulations pertaining to waste transit are stricter. Since Libya is not a member of the Organisation for Economic Co-operation and Development (OECD), cross-border shipments of waste to that country are subject to additional rules.

According to Regulation (EC) No 1013/2006 and the new EU Regulation 2024/1157, waste cannot be shipped to non-OECD countries without completing a full prior notification procedure and obtaining written consent from the importing country, known as Prior Informed Consent (PIC).

Furthermore, ships flying the Tanzanian flag are on the Black List of the Paris Memorandum of Understanding on Port State Control (Paris MoU) and are classified as “very high risk” due to persistent safety and labor issues, as well as fraudulent vessel registration. When they enter any port within the Paris MoU region (which includes almost all European countries), these ships are automatically subject to enhanced inspections — and are frequently detained due to non-compliance. 

In this case, however, such controls were absent. This is not unusual in Montenegro. According to the Customs Administration, once officials at the Port of Bar Free Trade Zone verify that the vessel is a client of the zone, they do not consult the blacklist or perform additional inspections. The country whose flag the ship flies is responsible for the vessel’s technical and safety oversight.

Montenegro's Ministry of Ecology, Sustainable Development and Northern Region Development (MERS) is responsible for harmonizing domestic legislation with European Union (EU) directives in the area of cross-border waste shipments.

When asked when they plan to introduce EU directives, MERS responded that by-laws are being prepared that will fully transpose EU legislation in the field of cross-border movement of waste.

“MERS considers the permit to be legal and legitimate, since Montenegro is a transit country and the shipment is accompanied by a form signed by the final recipient of the waste,” the department headed by Damjan Ćulafić told CIN-CG.

However, the permit was not signed by a final recipient; only Saša Vučetić, director of the Montenegrin import-export company Eko Modus.

As for the shipment’s diversion to Turkey, MERS told CIN-CG that customs authorities at the Port of Bar are responsible for confirming that waste leaves Montenegro for the country listed in the permit as the next destination.

Star Light source Marine Traffic author Babur Haluluport security officer, SPS Code. https://www.marinetraffic.com

CONTROLS BELOW MINIMUM STANDARDS: WHAT IS HAPPENING WITH THE TRANSIT OF METAL WASTE?

Business registers in Bosnia and Herzegovina show that the Bosnian scrap dealer M.Z. Company is owned by Merhid Zlomušica. According to its website, the company specializes in the purchase and recycling of secondary raw materials of metal origin.  

Zlomušica’s company is registered under the laws of Bosnia and Herzegovina as an authorized operator for secondary raw materials of metal origin. The BiH Rulebook on Waste Categories defines the methods for classifying hazardous and unidentified waste, and places the obligation of classification on the waste producer. In international trade, the role of the producer is assumed by the exporter — in this case, M.Z. Company.

As an authorized operator, the company is entitled to export metal waste classified as non-hazardous under significantly simplified conditions, without the need for an export permit from the Federation of BiH. The key condition for using this simplified regime, however, is the existence of evidence on the origin and properties of the material.

M.Z. Company refused to answer numerous questions from CIN-CG, including those concerning the origin and properties of the metal.  

Montenegro’s Department for Environmental Inspection, which is responsible for controlling this type of waste, did not inspect this shipment.

In Montenegro, Environmental Inspection is legally responsible for verifying the type of waste and overseeing the handling of waste. However, there are only eight environmental inspectors in the entire country; as a result, there is no automatic mechanism that ensures every waste shipment in transit is physically inspected by the Environmental Inspection.

Instead, according to the department’s chief coordinator, Vesna Bigović, inspection of cross-border waste movement is carried out exclusively at the request of the border police or officers of the Customs Administration.

“The Environmental Inspection is not present at border crossings and does not carry out controls at the crossings themselves,” Bigovic explained.  

After the trucks departed Bosnia and Herzegovina, the shipment passed through two customs controls — at the Vraćenovići crossing, and at the Port of Bar. The Customs Administration explained to CIN-CG that at the Vraćenovići border crossing, clearance was conducted on the basis of the Eko Modus transit documents.

“When entering the free zone of the Port of Bar, the trucks carrying scrap metal were weighed on the weighbridge of Port of Bar AD, and certificates of completed weighings on the truck scale were issued. No irregularities were observed in the declared weight of the goods. The goods were in bulk form. It was observed that the cargo consisted of metals classified as scrap iron.”

INTERMEDIARY COMPANIES WITH NO FUNCTIONAL COMMUNICATION CHANNELS

During the investigation, CIN-CG unsuccessfully attempted to contact the user of the Port of Bar Free Zone from Lebanon, Beaini General Trading Co. No company email address could be found online, while the EPA permit contains a Montenegrin phone number which is currently out of service, and an email address from which messages are returned undelivered.

Under the current Free Zone Act, zone users are not required to have a registered company in Montenegro. Regardless, Nidal Beaini also registered a company in Podgorica called “Beaini General Trading Co” in 2019, which engaged in recycling sorted waste. The company has no contact email or authorized representative listed in public registers, nor could CIN-CG locate this information in a subscription-based business directory. There is one active Montenegrin phone number; CIN-CG placed numerous calls to this number over the course of a week, leaving messages, but never received a response. Through the public directory, CIN-CG established that the number is registered to an individual from Nikšić.

Beaini’s Podgorica-based company has been financially blocked since 2022 with an outstanding debt of EUR 1,577. No business activity has been recorded on the “Business Network” platform over the past three years.

The permit application was signed by Eko Modus director Saša Vučetić, and the phone number listed on the form belongs to Danijela Vučetić, an authorized company representative. When contacted by CIN-CG, Vučetić provided two email addresses for the Lebanese company.

CIN-CG received no response to messages sent to either of these email addresses.

Although “Eko Modus” is listed in the EPA register of waste transporters for 2024, the transit documentation accompanying the shipment identifies another company, “Loyal d.o.o.”, as the company responsible for transporting the waste from Bosnia and Herzegovina to the Port of Bar.

At the time of first publication, Loyal d.o.o. had not responded to CIN-CG’s questions. Afterwards, the company reached out to CIN-CG emphasising that they were not the EPA permit-holders– and had only carried out transport for Eko Modus on one occasion, involving a shipment of only approximately 25–26 tons on the Bosnia and Herzegovina – Port of Bar route.

WHAT ARE THE RISKS?

In October 2025, in the Italian port city of La Spezia, employees at a recycling facility uncovered remnants of explosive devices while sorting bales of plastic and metal waste which had been misclassified as “non-hazardous waste.” This is just one of the most recent cases in a country where there is extensive discussion about problematic waste smuggling.

Furthermore, lack of controls around metal waste originating from Bosnia and Herzegovina is particularly concerning given the country’s preparations for the sale and export of surplus weapons, ammunition and land mines dating back to the 1995 war.

CIN-CG noted that tenders related to weapons are not publicly available. Additionally, CIN-CG did not receive responses from the relevant BiH ministries regarding the export procedures.

M.Z. Company is registered as a metal collector, but nowhere is it stated whether it holds a license for processing weapons. CIN-CG sent this company questions regarding the origin of the metal, possible permits, and other related issues, but M.Z. Company did not provide any answers.

The lack of public oversight shown in this Eko Modus shipment also recalls a disastrous 2019 case in which thousands of tons of toxic waste materials were shipped from Montenegro to Ukraine and Spain, after being cleared by the EPA under documentation declaring them as non-hazardous waste. In that case, according to testing by Ukraine’s Ecological Ministry, the heaps of toxic waste shipped to the Black Sea port contained known carcinogens as well as chemicals that lead to birth defects.

CIN-CG spoke with PolieCo, the Italian national consortium responsible for the collection, monitoring, and proper management of polyethylene-based plastic waste, particularly that reused in industry. The consortium’s goal is to prevent waste from being misclassified and illegally diverted, and to ensure environmental protection by controlling the entire lifecycle.

“I would like to emphasize two important points. In the Mediterranean, it is necessary to harmonize the work of all institutions,” Claudia Salvestrini, consortium Director,  told CIN-CG. She stressed that shipments of waste in particular are most likely to evade controls, especially during periods of international tension and conflict, to the serious detriment of public health and the environment. 

“This [Eko Modus] case confirms that, while there appears to be strong control at the borders, a great deal still slips through — perhaps too much.”

PolieCo has access to system data and issues — statistics, reports, and examples of abuse. PolieCo maintains internal records of companies, shipment patterns, and past cases of waste misclassification and irregular cross-border movements. This database allows the consortium to recognize recurring actors, and to place new violations within a broader pattern of previously documented abuses.

She also stressed that it is important for institutions in Montenegro to act transparently, as everything is happening right next to Italy’s borders — practically just around the corner.

Osoblje na crnogorskim univerzitetima, među kojima su bivši i aktuelni funkcioneri, često dobijaju zvanja na osnovu radova objavljenih u časopisima koje ozbiljne međunarodne akademske institucije smatraju problematičnim 

Đurđa Radulović

Ministarka nauke, prosvjete i inovacija, Anđela Jakšić Stojanović, vanredna profesorica na Univerzitetu Donja Gorica (UDG), objavila je većinu svojih naučnih radova za izbor u akademska zvanja u časopisima koji se nalaze na crnim listama međunarodnih akademskih zajednica. 

Visoka akademska zvanja stiču se objavljivanjem radova u međunarodnim naučnim časopisima koji su indeksirani na bazi Web of Science (WOS). Ova baza predstavlja  svjetski standard kvaliteta u nauci, već duže od jednog vijeka.

Međutim, kredibilitet jednog broja izdavača ovih časopisa je dramatično narušen, zbog spremnosti da za novac objavljuju radove upitnog kvaliteta, bez ozbiljne recenzije i time omogućavaju pojedincima/kama izbore u viša akademska zvanja.

Većina značajnih univeziteta objavljivanje kod ovih izdavača  smatra sramotom za profesiju. Kod nas nije tako.

U časopisima sa ,,crnih listi’’ svjetske akademske zajednice objavljivali su i gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, bivša predsjednica Socijaldemokratske partije Crne Gore (SDP) Draginja Vuksanović Stanković, bivši premijer Crne Gore, Zdravko Krivokapić; poslanik Pokreta Evropa sad (PES), Vladimir Bakrač - svi profesori na Univerzitetu Crne Gore (UCG). Tu su i crnogorske naučnice Aleksandra Klisić i Aleksandra Martinović, nagrađivane od Ministarstva prosvjete nauka i inovacija (MPNI) u poslednje dvije godine.  

Takozvani ,,predatorski’’ časopisi ugrožavaju naučni integritet kroz objavljivanje nekvalitetnih istraživanja, a broj ovih publikacija, kao i obim objavljenih upitnih radova, stalno raste.

 Prepoznajući tu opasnost, UCG od 2023. godine ne boduje u internom sistemu nagrađivanja i mjerenja naučnog doprinosa radove objavljene kod izdavača MDPI i Frontiers, imajući u vidu dugotrajne i međunarodno prisutne rasprave o standardima i transparentnosti njihovih izdavačkih praksi. 

Međutim, prema crnogorskom Zakonu o visokom obrazovanju, preko radova objavljenim u ovim časopisisma,  profesori i dalje mogu biti izabrani u zvanje, jer je dovoljno što se te publikacije nalaze na citatnim listama.

Iz UCG za CIN-CG objašnjavaju da nemaju ovlašćenje da ograniče slobodu izbora časopisa, ali kroz sugestije ukazuju na ugrožavanje  kvaliteta  naučnih radova. ,,To se prije svega odnosi na praksu brzog i lakog publikovanja kod pojedinih izdavača, uz izuzetno kratak recenzentski postupak, ponekad kraći od dvije sedmice. Primjera radi, izdavač MDPI ima gotovo 500 časopisa iz različitih oblasti, uz obaveznu naknadu za objavljivanje’’, kažu iz UCG u dopisu za CIN-CG. 

Privatni univerziteti u Crnoj Gori, Univerziteta Mediteran, Univerziteta Donja Gorica (UDG) i Univerzitet Adriatik cijene međutim radove u spornim časopisima kao i one objavljenih kod uglednih izdavača.

Slučaj Jakšić Stojanović 

U dokumentaciji  za izbor u zvanje docenta za oblast marketinga na Univerzitetu Mediteran 2015. navodi se da se Anđela Jakšić Stojanović prijavila sa radom u oblasti turzima objavljenim u ozloglašenom rumunskom časopisu Metalurgia International, 2013. Ovaj časopis, koji više nije indeksiran u međunarodnoj bazi,  u početku je bio namijenjen metalurgiji, a  postao je simbol zloupotrebe akademskih kriterijuma, jer su tu masovno objavljivani radovi iz svih oblasti, za novac, bez stvarne provjere naučne vrijednosti. 

Rad objavljen u tom časopisu bio je ključni i donio je Jakšić Stojanović neophodan broj bodova za izbor u zvanje docentkinje,   jer je tada bio indeksiran na međunarodnim  listama, iako je bio predatorski.  Ostali radovi koje je priložila za izbor u zvanje docentkinje, objavljeni su u neindeksiranim časopisima, što nije bilo dovoljno za izbor u zvanje. 

Metalurgia International postao je poznat kao primjer zloupotrebe nakon eksperimenta koji su sproveli profesori organizacionih nauka sa Univerziteta u Beogradu.

Oni su tom časopisu poslali rad “Evaluacija transformativnih hermeneutičkih heuristika za procesuiranje slučajnih podataka”, koji je namjerno ispunjen besmislenim tvrdnjama, očiglednim metodološkim greškama i gotovo u potpunosti izmišljenom bibliografijom. Kao reference navođeni su Diznijevi junaci Miki Maus i Šilja, pjevač Majkl Džekson, Slobodan Milošević, Ron Džeremi i druge stvarne ili izmišljene ličnosti, kao i “referentne naučne publikacije” poput „Mikijevog zabavnika“. Uprkos tome, članak je prihvaćen i objavljen,  što je bio  jasan dokaz izostanka bilo kakve kontrole kvaliteta. 

Rad Jakšić Stojanović pojavio se u istom tom broju časopisa- NO. 6 – 2013.

 ,,Rad koji pominjete objavljen je 2013. godine u časopisu koji je u tom periodu bio indeksiran u relevantnim međunarodnim bazama podataka. U vrijeme predaje rada informacije o eventualnim reputacionim ili uređivačkim problemima nijesu bile javno dostupne’’, odgovorila je Jakšić Stojanović na pitanja CIN-CG u vezi sa ovim radom. Ona nije objasnila zbog čega se odlučila da rad objavi baš u rumunskom časopisu formalno profilisanom za metalurgiju.

Iako je zbog eksperimenta profesora sa FON-a, časopis brzo postao široko ozloglašen u akademskoj zajednici, komisija Univerziteta Mediteran prihvatila je  rad Jakšić Stojanović dvije godine kasnije- 2015. Nijesu se ni zapitala zašto je za izbor u zvanje iz oblasti marketing menadžmenta  rad objavljen u časopisu koji se zvanično bavio metalurgijom.  

I to nije sve: koautorka rada u spornom časopisu uz Jakšić Stojanović bila je Jelena Žugić. A Žugić je, kao članica recenzentske komisije na Univerzitetu Mediteran  ocjenjivala izbor u zvanje Jakšić Stojanović i na osnvu njihovog zajedničkog rada. 

Jakšić Stojanović ističe da  Crna Gora ima relativno malu naučno-istraživačku zajednicu i stoga ograničen broj potencijalnih recenzenata za odgovarajuću oblast, pa su zato česte situacije da je recenzent ujedno i koautor rada sa nekim ko se tek bira u zvanje.

Osim Jelene Žugić, u komisiji su bili profesorica Dragica Žugić i profesor Darko Lacmanović.

Generalna sekretarka Univeziteta Mediteran, Dijana Mitrović  kazala je za CIN-CG da je izbor u zvanje u nadležnosti recenzentske komisije. ,,Oni su najkompetentniji da daju zvaničan odgovor na pitanja u vezi sa kriterijumima izbora i evaluacijom rada profesorice dr Anđele Jakšić Stojanović’’, kazala je Mitrović.

Članovi ove komisije, kojima se CIN-CG obratio, Darko Lacmanović i Jelena Žugić, nijesu odgovarali na naša pitanja.

Napredak preko ,,MDPI ’’

Od šest radova objavljenih na citatnim listama, navedenih na stranici Jakšić- Stojanović na sajtu UDG-a, četiri su objavljena u časopisima izdavača MDPI, na koje je UCG upozorio svoje članove da su predatorski 2023. 

Među sumnjivim časopisima MDPI izdavača ističe se i Sustainability (Održivost), koji zbog izuzetno širokog tematskog okvira omogućava velikom broju pojedinaca sticanje akademskih referenci.

Ovaj, ali i drugi časopisi izdavača MDPI, poznati su po ,,specijalnim’’ brojevima u kojima se za kratak period objavi veliki broj radova, uz znatno blažu kontrolu. Za specijalna izdanja veliko je interesovanje akademskog osoblja, naročito iz istočne Evrope.  

Jakšić Stojanović je tri rada objavila u specijalnim brojevima Sustainability, a jedan u specijalom izdanju časopisa Enivornemntal Research and Public Health  (Istraživanja životne sredine i javnog zdravlja).  Svi radovi objavljeni su najkasnije mjesec dana nakon slanja- a standardna akademska procedura u relevantnim časopisima je da od slanja rada do objavljivanja prođe oko godinu dana, a nekad i duže,  dok se ne urade temeljne recenzije. 

Jedan rad koji je Jakšić Stojanović predala 4. oktobra za specijalni broj Sustainability,  objavljen je 22. oktobra 2022, samo  nakon 18 dana. 

,,Veći dio mojih naučnih radova objavljen je u publikacijama, koje prema važećim međunarodnim kriterijumima, pripadaju krugu renomiranih izdavača i indeksiranih časopisa. Sve svoje akademske aktivnosti realizovala sam transparentno i u skladu sa važećim pravilima i procedurama’’, navodi Jakšić Stojanović.

Trajanje recenzentskog postupka samo po sebi ne predstavlja indikator kvaliteta ili izostanka recenzije, budući da brzina procesa zavisi od više faktora, kaže aktuelna ministarka prosvjete, nauke i obrazovanja. 

,,Brojni časopisi izdavača MDPI indeksirani su u međunarodnim citatnim bazama  a među njima postoje publikacije različitog profila i kvaliteta, uključujući i one sa značajnim ‘’impakt faktorom’’ i visokom citiranošću’’ navodi Jakšić Stojanović u svom odgovoru. 

Sagovornici CIN-CG navode da citiranost i impakt faktor nijesu pouzdano mjerilo kvaliteta, jer ih predatorski izdavači vještački podižu.

Dekleracija iz San Franciska o procjeni vrijednosti naučnog istraživanja (DORA) nastala je 2013, između ostalog, kao odgovor američkih naučnika na pretjeranu korišćenje impakt faktora kao indikatora vrijednosti naučnih radova i časopisa. ,,DORA naglašava da se naučni rad treba mjeriti na osnovu njegovog stvarnog značaja i promjena koje donosi u nauci i društvu, a ne na osnovu broja citata i drugih parametara na koje moćni izdavači mogu uticati na različite načine’’, objašnjava za CIN-CG Luka Vučinić, docent na univerzitetu Glasgow Caledonian University u Londonu, koji je na tom Univerzitetu i član odbora za istraživačku etiku i integritet. On je i urednik dva međunarodna naučna časopisa visoke reputacije. 

Sustainability je u 2020. imao čak 788 specijalna broja, dok ozbiljan časopis  obajavi do dva broja godišnje, a nekada i preskoče cijelu godinu, upozoravaju stručnjaci.  Broj radova objavljenih u Sustainability je eskalirao sa 78 godišnje 2009. na skoro 17.000, 2022. godine, što je pratio i značajan pad kvaliteta. Svi časopisi izdavača MDPI su 2021. imali čak  40.000 specijalnih izdanja, odnosno oko 500 po regularnom broju časopisa. Preko 95 odsto časopisa MDPI imali su specijalna izdanja više puta nedeljno u 2021.  

I Krivokapić u spornim časopisima

Zdravko Krivokapić je 2013. objavio rad, kao koautor, u istom broju časopisa Metalurgia International u kojem je i rad Jakšić Stojanović, ali i onaj šaljivi u kojem je Miki Maus jedna od referenci. 

 Krivokapić je od 2019. do 2020. učestvovao u čak pet naučnih radova, od čega su tri u časopisima MDPI-ja: Sustainability, Journal of Marine Science and Engineering (Časopis za pomorske nauke i inženjerstvo) i Metals (Metali).

Na pitanje CIN-CG povodom radova u ovim publikacijama, Krivokapić je odgovorio da je u  penziji, te da smatra da ne bi bilo primjereno da se oglašava. 

Krivkokapić je jedan od osnivača i  urednika međunarodnog časopisa International Journal for Quality Research (Međunarodni časopis za kvalitetna istraživanja), u kojem je objavio 14 radova. Ovakav način objavljivanja može predstavljati konflikt interesa, i zbog sličnih primjera, dolazilo je do skandala u akademskim zajednicama. Tako je početkom 2026,  naučni izdavač Elsevier povukao 12 radova profesora Briana Luceyja jer su objavljeni u časopisima koje je sam uređivao, što je ocijenjeno kao sukob interesa. 

Iako se gradonačelnik, Saša Mujović dokazao objavljivanjem u časopisima kod uglednih izdavača, on je od 2019 do 2022. potpisao četiri rada objavljena u časopisu Energies, MDPI-ja.  Sva četiri rada objavljena su u specijalnim brojevima ovog časopisa.

Mujović nije odgovorio na pitanja CIN-CG na ovu temu.  

I Bakrač preko MDPI do zvanja

Vladimir Bakrač, vanredni profesor na Filosofskom fakultetu UCG, stekao je presudni broj bodova – 15, za zvanje vanrednog profesora, na osnovu rada objavljenog 2020, u časopisu Religions, spornog izdavača MDPI. U razgovoru za CIN-CG kazao je da je tada, 2020, platio traženi iznos, ne sjeća se koliki. Kako kaže, ne isključuje mogućnost da su neki drugi radovi objavljeni kod MDPI problematični, ali je on imao pozitivno iskustvo. ,,Imao sam tri recenzije koje su rad učinjele boljim, i cijeli postupak trajao je oko godinu dana'', kaže Bakrač. 

Pokušavao je da rad objavi i kod prestižnog izdavača u svojoj oblasti. ,,Stiglo mi je pismo urednika koji je kazao da rad nije loš, ali da prihvataju samo oko sedam odsto radova godišnje’’. objašnjava Bakrač. ,,Od toga nama zavisi zvanje, a od izbora u zvanje zadržavanje posla, '', objašnajva Bakrač.

,,U sredinama gdje takvi izdavači nijesu formalno izbačeni iz evaluacija ili jako slabo bodovani, često postoje neformalne akademske norme. Na primjer, akademska zajednica zna koliko je teško objaviti rad u dobrim časopisima, kako recenzija funkcioniše kroz iskustva, kakav je 'signal kvaliteta' i slično’’, objašnjava Vučinić. 

Vučinić je nedavno odustao od saradnje na naučno-istraživačkom radu, kada su  kolege iz Crne Gore predložile da budu objavljeni u časopisu izdavača MDPI. ,,Tada mi je postalo jasno koliko su kriterijumi u Crnoj Gori niski, i da su nekim ljudima bitniji bodovi koje bi tako dobili nego naučni doprinos i kvalitet rada’’, kaže on, dodajući da bi za njega MDPI referenca bila velika sramota i mogla bi ugroziti njegovu reputaciju kod kolega u svijetu. 

Istraživanje „Trenutno stanje MDPI publikacija: nalazi iz država članica EU-27“, sprovedeno u Mađarskoj pokazuje da se MDPI masovno koristi u akademskim krugovima zemalja Istočne Evrope,  gdje akademsko osoblje rjeđe objavljuje kod uglednih svjetskih  izdavača, koji sprovode rigoroznu kontrolu kvaliteta. Navodi se da u sumnjivim časopsima veliki broj radova stiže iz dvije članice Evropske unije (EU) - Bugarske i Rumunije. 

Vuksanović Stanković predaje oblasti iz kojih nema radove na listama 

U Sustainability objavljuju profesori iz najrazličitijih oblasti tu je i rad Vuksanović Stanković. Ona je 2024. stekla akademsko zvanje za građansko-pravnu oblast  na osnovu četiri rada na citatnim listama, od kojih je dobila najviše bodova, 12, za onaj objavljen u Sustainability, koji se tiče pravnih anti-doping regulacija.

Za dva rada objavljena u iranskoj publikaciji koja se bavi zdravstvom, Iranian Journal of Public Health (Iranski časopis za javno zdravlje), dobila je po devet bodova. Ovi radovi bili su iz oblasti zdravstva i ljudskih prava, te socio-ekonomskih faktora koji utiču na nasilje u porodici.  Za rad objavljen u časopisu međunarodno visokorangiranog izdavača Springer, koji se  bavi pravnom medicinom stekla je svega 3,75 bodova, jer nije bila vodeći autor.  

Prema  Zakonu o visokom obrazovanju kandidat ,,mora ispunjavati uslove za odgovarajuću naučnu, odnosno umjetničku disciplinu koji su međunarodno uporedivi’’, i u skladu sa time imati objavljene radove na citatnim listama.   

Vuksanović Stanković je na UCG profesorica na predmetima: nasljednog, autorskog, građanskog i obligacionog prava, i stvarnopravne i obligacionopravne klinike.  

 Ona nije odgovorila na pitanja CIN-CG. 

,,Profesori na ozbiljnim univerzitetima  imaju jasno definisan istraživački profil i istraživačke programe, a ne zbir tematski nepovezanih radova. To su ujedno i oblasti koje predaju studentima. Svako napuštanje zone lične ekspertize ili svaštarenje ukazuje da cilj nije unapređenje znanja već lako prikupljanje bodova radi napredovanja u sledeće akademsko zvanje’’, kaže  za CIN-CG jedan član UCG koji je htio da ostane anoniman. 

Da univerzitetski profesori predaju stručne predmete u kojima se nijesu dokazali radovima na međunarodnim listama nije rijetkost u Crnoj Gori. Prvi rad na citatnim listama bivšeg dekana Pravnog fakulteta UCG, Velimira Rakočevića, je rad objavljen u medicinskom časopisu Acta Clinica Croatia pod nazivom „Učestalost kardiovaskularnih faktora rizika kod gojazne djece’’, koji je potpisao sa svojom suprugom, ljekarkom. Još jedan njegov rad, naveden na sajtu UCG, objavljen je u  Srpskom arhivu lekarstva,  pod nazivom „Klinički i obdukcijski nalazi u populaciji beskućnika’’. 

Tamo gdje postoji rigorozna kontrola kvaliteta nastave i osoblja, profesori uglavnom ne objavlju u spornim časopisima. „Oni koji se ne dokažu radovima u prestižnim publikacijama u svojoj struci, najčešće ne dobiju priliku da predaju na univerzitetu,’’objašnjava za CIN-CG Luka Vučinić,

Upravo ovi odbori, koje u Velikoj Britaniji ima svaki univerzitet, kao i posebne komisije, obezbjeđuju akademski integritet i da se naučno-istraživački procesi odvijaju na etički način. Naučne radove provjerava komisija nacionalnog Okvira za izvrsnost u istraživanju (REF), objašnjava Vučinić. 

Ozbiljni kriterijumi sprečavaju profesore da objavljuju kod spornih izdavača 

REF naglašava da se ocjenjivanje ne zasniva na broju radova, već na stručnoj recenziji, što znači da publikacije iz predatorskih ili kontroverznih časopisa ne mogu ostvariti zapažene ocjene i uglavnom se ne prijavljuju u REF ciklus, objašnjava Vučinić. ,, Radovi objavljeni u sumnjivim časopisima predstavljaju reputacioni i finansijski rizik za instituciju.   Zato su naučnici motivisani da objavljuju rjeđe, ali kvalitetne radove u ozbiljnim i provjerenim časopisima.  Brzo i slabo recenzirane publikacije mogu potencijalno diskreditovati autora’’, kaže ovaj stručnjak. 

U pojedinim državama, poput Finske i Norveške, objavljivanjem kod ovih izdavača profesori ni na jednom univerzitetu ne mogu ostvariti bodove. 

UCG: Kroz podzakonski akt omogući izuzimanje časopisa sumnjivog kvaliteta 

Obaveza svake zdrave, produktivne i uspješne akademske zajednice je da spriječi devijacije struke  i da usmjerava svoje rezultate ka provjerenim i nesumnjivim naučnim časopisima, objašnajvaju za CIN-CG iz UCG.     

 ,,Ono što bi bilo od posebnog značaja je da se kroz podzakonski akt kojim se definišu kriterijumi za izbor u akademska i naučna zvanja, omogući izuzimanje časopisa koji su sumnjive reputacije i kvaliteta bez obzira što su indeksirani na međunarodnim listama koje su relevantne za zadovoljenje minimalnih kriterijuma’’, navode iz UCG.    

,,Ukoliko se u budućem periodu ukaže potreba da se ovo pitanje dodatno normativno uredi radi očuvanja kvaliteta i integriteta naučnoistraživačkog sistema, Ministarstvo će tom procesu pristupiti u saradnji sa univerzitetima i svim relevantnim akterima’’, kazali su iz MPNI za CIN-CG. 

Veoma je  važno da na nivou društva imamo jasne kriterijume za sva napredovanja, izbore, nagrade i priznanja, pri čemu ti kriterijumi treba da budu međunarodno uporedivi i da se dostignuća kandidata analiziraju sa više kritičnosti i transparentnosti, objašnjavu iz UCG.

 ,,Proces publikovanja naučnih rezultata je vrlo zahtjevan - potrebno je mnogo vjere u kvalitet onoga što je kreirano, mnogo strpljenja i istrajnosti. U cijelom tom procesu, istraživač sazrijeva u naučnom smislu, a kroz iscrpni recenzentski postupak i popravke početnih istraživanja, sami rezultati bivaju bogatiji i kvalitetniji, a kasnije i opšteprihvaćeni, odnosno citirani u drugim relevantnim publikacijama’’, navode iz UCG. 

,,Ovi postupci najčešće traju od šest mjeseci do nekoliko godina. S druge strane, ukoliko čitav ovaj postupak ide lako, brzo, bez prepreka, možemo samo da dobijamo na kvanititetu, a veoma teško na kvalitetu publikacija’’, objasnili su u dopisu.     

U međunarodnim okvirima, crnogorsko visoko obrazovanje ostaje marginalno i naučno slabo vidljivo.

Univerziteti iz Crne Gore ne zauzimaju značajno mjesto ni na jednoj relevantnoj svjetskoj rang-listi. Državni Univerzitet Crne Gore nije prisutan na Šangajskoj listi, niti među prvih 1000, dok se na listi Times Higher Education pojavljuje tek u najnižoj kategoriji “1501+”, bez preciznog ranga. Privatni univerziteti iz Crne Gore uopšte nisu rangirani na vodećim globalnim listama.

I za naučnike nagrade zbog objava kod predatora

U Crnoj Gori, pak, objavljivanje u časopisima sumnjivog kvaliteta može donijeti i druge beneficije, poput godišnje nagrade za najveća ostvarenja u nauci, koju dodjeljuje MPNI. Jedan od kriterijuma za nagradu je objavljivanje radova u časopisima na citatnim listama. 

 Međutim u kriterijumima se ne novodi selekcija izdavača.  U praksi to znači da se rad objavljen u časopisu Sustainability koji objavi oko 17.000 radova godišnje jedanko vrednuje kao rad iz srodne oblasti u časopisu  izdavača Elsevier, koji zbog rigorozne selekcije objavi tek par desetina radova godišnje. 

Prošle godine na čelu komisije MPNI bila je ministarka Jakšić Stojanović.

Dvostruka dobitnica nagrade MPNI, za 2023. i 2024. Aleksandra Klisić, tih godina objavila je brojne radove upravo kod izdavača MDPI i Frontiers.  Druga prošlogodišnja dobitnica nagrade za najveća dostignuća u nauci, Dr. Aleksandra Martinović, profesorica na Fakultetu za kulturu i turizam na UDG objavila je, prema evidenciji iz Google Scholar-a dva rada prošle godine, od kojih je jedan spornog izdavača MDPI, dok je drugi kod prestižnog izdavača Elesevier. Klisić je nagrađena, između ostalog, i za izuzetno veliki broj recenzija, 150 2024. i 200 naučnih recenzija 2023. 

Relevantne studije iz oblasti izdavačke etike, poput rada Research Integrity and Peer Review, navode da prosječan recenzent godišnje uradi oko pet recenzija, dok Publishing Research Consortium govori o prosjeku od osam. Kada se ove procjene prevedu u radno vrijeme, brojka od 150 recenzija godišnje znači da bi nagrađena gotovo dvije trećine standardne radne godine morala posvetiti isključivo na recenzentskom radu.

Sustainability- sigurna adresa za arhitekte na UCG

Akademsko osoblje Arhitektonskog fakulteta UCG u većem broju objavljivalo je u časopisu Sustainability, što se vidi iz biografija objavljenih na sajtu ove institucije.

Od devet objavljenih radova dekanice Arhitektonskog fakulteta, Svetlane Perović na citatnim listama, četiri su objavljena u Sustanability, od čega tri u specijalnim izdanjima. Od tri prodekana za nastavu, njih dvije, Marija Bojović i Irena Rajković navode među izabranim radovima samo dva zajednička naučna rada, oba objavljena u specijalnim izdanjima Sustainabilitija.

One nijesu odgovarale na pitanja CIN-CG u vezi sa ovom temom.

Umjesto rješenja problema, legalizacija ponovo zapela zbog više različitih uzroka, ostavljajući i građane i lokalne samouprave u neizvjesnosti

Maja Boričić Predrag Nikolić

Još nijedan zahtjev za legalizaciju nije podnijet, iako je prošlo gotovo pola godine od kada je stupio na snagu novi Zakon o legalizaciji bespravnih objekata, koji je donio resor ministra Slavena Radunovića, najavljujući da će se konačno riješiti decenijski problem nelegalne gradnje.

“Po cijenama iz 2022. godine, ja bih za plac od 677 kvadrata trebalo da platim blizu 90.000 eura, a za urbanu sanaciju kuće od 139 kvadrata 13,5 hiljada. Ukupno, blizu 100.000 eura, pa bi mi mjesečna rata bila preko 260 eura na 30 godina, a bojim se da će sada biti duplo toliko”, ističe vlasnik nelegalne kuće na Malom Brdu Goran Grdinić za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Pored troškova, problem je i što je Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine (MDUP) i dalje nema podatke koliko je bespravnih objekata u Crnoj Gori, koliko ih je na državnom ili opštinskom zemljištu, ali ni koliko je onih koji obavljaju privrednu djelatnost u takvim objektima. Kasnili su i sa objavom satelitskog snimka, a zakoni nijesu usaglašeni, pa je blokirana i ovjera elaborata za predaju zahtjeva. Rok za predaju zahtjeva za legalizaciju je do 14. februara 2026. godine, ali će rok, prema nezvaničnim saznanjima CIN-CG, biti produžen za šest mjeseci, nakon praznika.

Situacija u kojoj država ne zna broj bespravnih objekata posljedica je decenijskog tolerisanja ovakve gradnje, a tolerisanje je bilo utemeljeno u koristi koju su političke strukture imale od podrške nelegalnih graditelja, ističu za CIN-CG iz organizacije KANA/ko ako ne arhitekt.

“Za to vrijeme, sistem koji bi pratio i regulisao planiranje i izgradnju nije razvijan, i rezultate toga vidimo u Crnoj Gori na svakom koraku. Ne može, dakle, biti iznenađujuće što je situacija haotična: problem je ogroman i razgranat, a kapaciteti za bavljenje njime slabi i nerazvijeni’’, kazali su iz te NVO, koja se decenijama bavi sprečavanjem devastacije prostora u Crnoj Gori.

U posljednjoj deceniji, ovo je drugi pokušaj legalizacije bespravno podignutih objekata, za koje se procjenjuje da ih ima oko 100.000. Država je još 2017.donijela odluku o legalizaciji bespravnih objekata i više puta mijenjala zakone, ali nije se odmaklo dalje od početka. Uprkos novom Zakonu o legalizaciji bespravnih objekata iz avgusta 2025. godine, nadležni ni danas nemaju jasnu sliku o obimu nelegalne gradnje. Nijedna opština još nije dostavila broj nelegalnih objekata Ministarstvu. Kašnjenje ključnih podataka, blokada procedura i nefunkcionalna administracija dodatno su obesmislili proces, koji je trebalo da donese red u prostor i pravnu sigurnost građanima.

JOŠ SE NE ZNA KOLIKO ĆE KOŠTATI ZEMLJIŠTE, ALI NI “KOMUNALIJE” U PODGORICI

Nelegalni graditelji su u obavezi da u ratama plate naknadu za urbanu sanaciju, a oni koji su gradili na lokalnom ili državnom zemljištu, i naknadu za zemljište.

Rata za one koji imaju nelegalno izgrađene kuće veće kvadrature, u naselju u kom je i Grdinić izgradio kuću još početkom ovog vijeka, kretale bi se i preko 500 eura. Koliki će tačno taj iznos biti, još se ne zna. Stanovnici Malog brda, jednog od nelegalnih naselja u Podgorici, smatraju da ni cijene legalizacije od prije nekoliko godina nijesu prihvatljive, a izražavaju strahovanje da bi one mogle da budu i mnogo veće.

“Mi priznajemo da smo napravili problem i bismo da ga riješimo, ali dovode nas u situaciju, da ne možemo da platimo. Javnost je obmanuta, da će ta cijena biti niska, mi niti znamo cijenu, niti znamo na čemu smo”, reklo je nekoliko mještana Malog brda u razgovoru sa CIN-CG-om, koji su mahom kuće na državnom zemljištu, u tom naselju, počeli graditi još devedesetih godina.

Do ovog “divljeg naselja” do skoro se dolazilo makadamskim putem, nekada je tu bio kamenjar, nema vode, nema ni kontejnera, a struja je prilično slaba, ali svi uredno plaćaju poreze, struju i odvoz smeća.

Mnogi su pokušali, i prilikom donošenja prethodnog zakona, da legalizuju svoje kuće. Na Malom brdu se, po procjeni iz 2022. godine, tražilo 132 eura po kvadratu zemlje. Nakon donošenja novog Zakona o legalizaciji bespravnih objekata 14. avgusta ove godine, očekuje se da lokalne samouprave daju nove procjene.

Marina Izgarević Pavićević, državna sekretarka u Ministarstvu prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, za CIN-CG priznaje da “procjene državnog zemljišta gdje su izgrađeni nelegalni objekti nisu tako male, sa tendencijom da će te cijene u odnosu na ono što je bilo nekada, biti više”.

Neke lokalne samouprave, kao što je najveća - Glavni grad Podgorica, još nijesu donijele ni nove odluke o naknadi za urbanu sanaciju nelegalnih objekata, pa se ne zna ni da li će se ova cijena povećavati. Prema važećoj Odluci o naknadi za urbanu sanaciju za Glavni grad iz 2020. godine, cijene se kreću od 141,5 eura po metru kvadratnom objekta u prvoj zoni, do 48,81 euro u petoj. Za šestu zonu u Podgorici, koja obuhvata seoska naselja, nema troškova urbane sanacije.

Samo u Podgorici, pored Malog brda, ima više “divljih naselja”, građenih zauzimanjem državne, opštinske, ali i privatne zemlje - u Park šumi Zagorič, Kakarickoj gori, Dajbabskoj gori...

Po starom Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata, podnijeto je 62.495 zahtjeva za legalizaciju. U proces legalizacije koji je počeo 2018. legalizovano je svega 3.596 objekata.

U Fiskalnoj strategiji Vlade od jula 2024. godine se navodi “orijentacioni podatak - da bi se legalizacijom prihodovalo do 183 miliona eura”. U istom dokumentu se procjenjuje da bespravnih objekata ima i do 100.000.

Neposredno prije donošenja Zakona, ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović kazao je da će zakon uvesti red i da će svako ko krene u nelegalnu gradnju od sada imati velikih problema.

“Očekuje da će u budžet države i lokalnih samouprava biti uplaćeno najmanje 300 miliona eura na osnovu naknada za legalizaciju”, kazao je Radunović.

Međutim, njegova saradnica kaže da je država još ranije pravila ogromne propuste kada je proces legalizacije u pitanju. Veliki je broj planskih dokumenata, pojašnjava ona, koje je Ustavni sud stavio van snage od 2017, pa pojedini djelovi Podgorice uopšte nemaju planove - Donja Gorica, Tološi, Momišići.

“Možemo reći da država nije ispunila svoj posao, jer je velikom broju korisnika koji su i ranije htjeli da legalizuju svoje objekte onemogućeno rješavanje toga, zbog nepostojanja planske dokumentacije”, naglašava Pavićević Izgarević.

ZASTOJ U PODNOŠENJU ZAHTJEVA

Po novom Zakonu o legalizaciji bespravnih objekata, iz avgusta ove godine, još se ne podnose novi zahtjevi, između ostalog, jer je Ministarstvo kasnilo gotovo dva mjeseca sa objavom satelitskog tzv. orto-foto snimka, koji je objavljen tek u novembru ove godine.

Mogu se legalizovati samo objekti koji se nalaze na tzv. orto-foto snimku, koji dokazuje da su objekti građeni do jula 2025. Tu je jedino krenulo nešto da se radi. Krajem decembra srušeno je sedam objekata koji su na Žabljaku izgrađeni nakon satelitskog snimanja iz jula 2025. godine.

Pored snimaka, čekaju se i izmjene Zakona o državnom premjeru i katastru, kako bi se odblokirala ovjera elaborata, jer taj zakon nije bio usaglašen sa Zakonom o legalizaciji.

Ona pojašnjava da su zainteresovani korisnici mogli da podnesu zahtjev i do sada, ali je on nepotpun bez urađenog i ovjerenog elaborata, koje katastri ne mogu da ovjeravaju bez izmjene Zakona.

Još nijesu formirane ni Komisije, koje lokalne samouprave treba da formiraju po novom Zakonu, a imaju probleme i sa izborom geodeta.

Zbog svega ovoga, Zajednica opština je tražila da se produže rokovi za predaju zahtjeva, uspostavljanje evidencije bespravnih objekata, rok za formiranje opštinskih komisija, kao i rok za izbor geodetskih organizacija.

Glavni cilj kada je donesen zakon je bilo da se što veći broj objekata legalizuje, navodi državna sekretarka, te da iako nelegalni graditelji ovim zakonom jesu jednim dijelom povlašćeni, oni se svakako nalaze u prostoru i možda je ipak bolje urediti taj prostor i omogućiti im osnovne uslove za život.

Iz KANA kažu da ovdje nema brzog rješenja.

“Jedino čemu se možemo nadati jeste da država počne graditi ozbiljne kapacitete za bavljenje problemom, a da li će u tome uspjeti - ostaje da se vidi’’.

Kašnjenje u KANA ovako tumače:

“Sve su to simptomi ovoga što smo već rekli - sistem koji bi se ozbiljno bavio ovim problemima ne postoji, a pokušaji da se on postavi na noge i dalje su prepuni grešaka. Inicijalni rokovi su bili prekratki, opštine nijesu bile spremne, softverski alati nijesu radili, geodete su zatrpane poslom... Ali, ništa od toga nije iznenađujuće, jer je problem ogroman, a kapaciteti nikakvi. Kao da pokušavate da za dan posložite biblioteku, u koju su godinama knjige nabacivane bez ikakvog reda, a nemate ni bibliotekara”.

ZAKON GOTOVO ČETIRI MJESECA ZABLOKIRAO I PROMET NEKRETNINA

Donošenje novog Zakona o legalizaciji je gotovo četiri mjeseca nakon donošenja blokirao i promet nekretnina. Naime, novim zakonom je bilo stopirano nasljeđivanje objekata bez dozvole, prodaja objekata bez upotrebne dozvole, realizacija ugovora o prodaji koji su već bili potpisani, ali sav novac nije isplaćen...

Dan nakon usvajanja Zakona, Notarska komora se obratila Ministarstvu sa pitanjem da li se zabrana otuđenja i prometa nepokretnosti odnosi isključivo na bespravno sagrađene objekte bez građevinske dozvole, koji se izgrade nakon stupanja Zakona na snagu u avgustu ove godine. Iz Ministarstva su im odgovorili da se zabrane odnose i na objekte izgrađene prije stupanja na snagu propisa.

Notari su morali da odbijaju klijente koji su dolazili sa kupoprodajnim ugovorima. Navode da je Uprava za nekretnine, koja je dio MDUP, rigidno tumačila novi zakon. Takvo tumačenje je dovelo do pometnje na tržištu nekretnina.

Iz Notarske komore su za CIN-CG kazali da je država do 14. avgusta dala mogućnost da se kupuju nelegalni objekti, da su oni bili u prometu kao i svaki drugi. Od 14. avgusta vam ne daju da raspolažete svojom imovinom, naglašavaju iz Notarske komore i dodaju da je to povreda domaćih i međunarodnih prava - pravo na mirno posjedovanje.

Kao drugi problem vide to što je država smanjila promet nekretnina, samim tim i svoju zaradu iz poreza na promet. I kao treći problem - onemogućeno je 100.000 nekretnina u ponudi, a potražnja je ogromna, pa cijene rastu.

U novembru su se iz Ministarstva ipak predomislili. Dali su tumačenja Zakona kojima su dozvolili da se prometuju nepokretnosti bez upotrebne dozvole, da se mogu nasljeđivati bespravni objekti, da se mogu poklanjati, ali samo između roditelja i djece, ne i između supružnika, da se može upisati hipoteka...

Pavićević Izgarević navodi da su odblokirali te postupke i dali novo tumačenje, a da će Ustavni sud cijeniti koliko su ove stvari u skladu sa donijetim Zakonom.

ZAKON PRED USTAVNIM SUDOM

Ustavnom sudu Crne Gore je predato devet inicijativa za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona o legalizaciji bespravnih objekata, posljednje su primljene 25. novembra, kazali su za CIN-CG iz ovog suda.

Prema saznanjima CIN-CG, jedna od inicijativa je podnijeta od strane Udruženja banaka, a jednu je podnio građanin Srbije koji je trebao da kupi nekretninu u Kotoru. Zakazao je kupovinu 15. avgusta, nakon donošenja novog zakona kupovina je stopirana.

Iz Ustavnog suda nam je rečeno da su inicijative podnijeli advokati, fizička lica, NVO i dva strana lice.

“Sve inicijative su objedinjene, radi vođenja jedinstvenog postupka i odlučivanja’’, kažu iz Ustavnog suda.

Inicijativama se osporava cijeli Zakon. A posebno su na udaru član 33. (Zabrana otuđenja i obavljanja djelatnosti u bespravnom objektu), stavke 1 i 2 koje preciziraju:

“Objekat koji se izgradi bez akta o građenju odnosno suprotno tom aktu ne može biti u pravnom prometu, odnosno ne može se otuđiti i u istom se ne može obavljati privredna i druga djelatnost. Bespravni objekat koji se ne upiše u katastar nepokretnosti ili za koji se ne izda rješenje o legalizaciji u skladu sa ovim zakonom ne može se otuđiti i u tom objektu ne može se obavljati privredna i druga djelatnost’’.

Zatim član 12, stavka 8: “Rješenje o legalizaciji objekta sadrži i konstataciju da je dostavljena ovjerena izjava vlasnika legalizovanog objekta da se odriče prava na pokretanje sudskog spora protiv države, jedinice lokalne samouprave ili privrednog društva koje pruža usluge od javnog interesa po bilo kom osnovu u vezi sa legalizacijom i korišćenjem legalizovanog objekta’’.

A inicijative su podnijete i zbog člana 15, koji se odnosi na dokumentaciju u kojim je predviđena ovjerena izjava vlasnika objekta da se odriče prava na pokretanje sudskog postupka protiv države, opštine ili institucije.

“Podnosioci u inicijativama tvrde da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine, da je povrijeđen princip zabrane retroaktivne primjene zakona... Neki od njih su podnijeli i dokaze o tome da, kako navode, zabranjeno im je da se upišu, odnosno da raspolažu sa nepokretnošću zbog osporenih zakonskih odredbi”, navodi se u odgovorima Ustavnog suda.

Dodali su da će u slučaju da Sud nađe da su navodi iz inicijative osnovani, donijeti rješenje o pokretanju postupka:

“U ovom trenutku ne možemo govoriti o tome kada će odluka biti donijeta jer to zavisi od sudije izvjestioca, složenosti samog predmeta i analize ustavnosudske prakse’’.

Kašnjenje satelitskih snimaka, blokirana ovjera elaborata i nejasne procedure pokazale su da država još nije spremna za sprovođenje sopstvenog zakona. Bez odgovornosti institucija i jasnih rokova, proces legalizacije prijeti da postane još jedan neuspješan pokušaj uređenja prostora u Crnoj Gori.

Ne mogu se svi tretirati isto, prvo bi trebalo znati koliko ih je

U Prostornom planu Crne Gore se ističe da proces legalizacije treba sprovoditi uz prethodnu detaljnu evidenciju nelegalnih objekata, da se ne mogu isto tretirati svi nelegalni objekti, te da je neophodno najstrože kontrolisati, sprečavati i zabraniti dalju nelegalnu gradnju.

“Proces legalizacije nelegalnih objekata treba preispitati i kritički ocijeniti s aspekta ‘štete’ koji su ovi objekti učinjeli u prostoru, a uz uvažavanje principa pravednosti što znači pravljenja razlike između gradnje koja ima socijalni karakter - potreba obezbjeđenja stana, u odnosu na one koji služe tržišnoj špekulaciji, a često i uzurpiraju čak i javni prostor i državno vlasništvo”, naglašava se u PPCG.

Posebno se ističe nelegalna gradnja na najatraktivnijim područjima Primorskog regiona, kao i u zonama zaštićenih područja.

“Takvom izgradnjom se pravi šteta opštem javnom interesu i vrše pritisci na prirodne resurse i životnu sredinu”, navodi se u PPCG.

U ovom dokumentu piše da ima oko 120.000 nelegalnih objekata i uzurpiranih i degradiranih prostora na nivou Crne Gore.

Kao poseban problem se navode planovi se početka 2000-ih koji “predviđaju” predimenzionisanu stambenu gradnju u naseljima, koja prevazilazi mogućnosti, čak i minimalnog, opremanja prostora infrastrukturom i sadržajima neophodnim za normalno funkcionisanje naselja.

“Ti planovi su još na snazi pa formalno omogućavaju legalnu gradnju neodrživih objekata, što prijeti da izazove nepovratne štete u urbanim područjima”, upozorava se.

Milan Marković je izabran za vanrednog člana CANU uprkos biografiji koja je znatno skromnija od druga dva kandidata, Srđana Darmanovića i Vojina Golubovića, ne samo po obimu, već i karakteru Markovićevih navodnih naučnih radova. Kao relevantne reference u Markovićevoj prijavi navedeni su govori i obraćanja na konferencijama, okruglim stolovima i književnim promocijama, pa čak i jedan In memoriam, kao i radovi koji u trenutku kandidature nijesu bili objavljeni, već “u štampi“

Andrea PERIŠIĆ

Nedavni izbor Milana Markovića, nekadašnjeg dekana Fakulteta političkih nauka (FPN) Univerziteta Crne Gore (UCG), za vanrednog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) otvorio je ozbiljna pitanja o kriterijumima i standardima koji se primjenjuju u izboru akademika i akademkinja. Marković je, prema istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), u konkurenciji sa univerzitskim profesorom Srđanom Darmanovićem i docentom Vojinom Golubovićem, kandidatima sa snažnijim i međunarodno prepoznatljivijim referencama, ipak izabran za člana CANU, iako je njegova biografija skromnija. 

Osim Markovića, na nedavnoj sjednici Skupštine CANU za akademike i akademkinje izabrani su, kao redovni članovi - Vaso Antunović, Zoran Stojanović, Siniša Jelušić, Mileta Bojović i Branko Baletić. Za vanrednog člana izabran je Milan Marković, dok su za inostrane članove i članice imenovani Jarmila Vešović, Jurij Nesterov i Petar M. Seferović. 

Milan Marković je doktor pravnih nauka i univerzitetski profesor koji je gotovo čitavu akademsku karijeru vezao za UCG. Diplomirao je na Pravnom fakultetu UCG-a, a magistrirao i doktorirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu (UBG). Tokom višedecenijske karijere predavao je na Pravnom fakultetu i FPN-u UCG-a, gdje je obavljao i visoke upravljačke funkcije, uključujući dva mandata kao dekan FPN-a. Bio je član Senata UCG-a i predsjednik Savjeta za visoko obrazovanje, a obavljao je i istaknute pravosudne funkcije kao što su sudija i predsjednik Ustavnog suda Crne Gore (USCG) i bio je i član Sudskog savjeta (SS). Dobitnik je Pisma počasti Kopaoničke škole prirodnog prava, Povelje zahvalnosti USAID/OTI Serbia & Montenegro, za doprinos reformi državne uprave u Srbiji i Crnoj Gori i priznanja Univerziteta Crne Gore za postignute rezultate i doprinose razvoju naučno-istraživačkog, umjetničkog i stručnog rada na FPN-u UCG-a u 2019. godini. Objavljivao je u domaćim i regionalnim naučnim časopisima i zbornicima iz oblasti ustavnog prava, javne uprave i ljudskih prava. 

Srđan Darmanović je redovni profesor FPN-a UCG-a, jedan od osnivača tog fakulteta i njegov prvi dekan, a bio je i osnovač jedne od prvih nevladinih organizacija u Crnoj Gori - Centra za demokratiju i ljudska prava (CEDEM). Njegov naučni opus je obiman i međunarodno prepoznat, s fokusom na komparativnu politiku. Njegovi radovi objavljivani su u nekim od najuglednijih svjetskih časopisa iz oblasti političkih nauka, među kojima se posebno izdvaja Journal of Democracy. Pored toga, objavljivao je i kod renomiranih međunarodnih izdavača, uključujući Brill. Dugogodišnji je član Venecijanske komisije Savjeta Evrope i gostujući predavač na univerzitetima u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi, a bio je i naš ambasador u Vašingtonu i minstar vanjskih poslova.

Vojin Golubović je ekonomista, istraživač i docent Univerziteta Donja Gorica (UDG), koji se bavi socio-ekonomskim istraživanjima i javnim politikama. Doktorirao je na UDG-u, a usavršavao se na prestižnim međunarodnim institucijama, uključujući ETH Cirih i Karlov univerzitet u Pragu. Više od decenije angažovan je u Institutu za strateške studije i projekcije (ISSP), gdje učestvuje u izradi istraživanja za Evropsku komisiju, Svjetsku banku, UNDP i Evropsku fondaciju za obuke. Autor je knjige Ekonomija u istoriji Erika Hobsbauma i niza radova objavljenih u važnim međunarodnim časopisima i bazama poput Cambridge University Press i RePEc (Research papers in economics). Član je više međunarodnih istraživačkih mreža i tijela CANU.

Uprkos ovakvoj konkurenciji, Marković je izabran za vanrednog člana CANU, iako je njegova biografija značajno siromašnija od Darmanovićeve i Golubovićeve - ne samo po obimu, već i po prirodi navedenih “naučnih radova“. U Markovićevoj prijavi se kao “relevantne reference” nalaze i govori i obraćanja na književnim promocijama, konferencijama i okruglim stolovima, pa čak i jedan In memoriam. Posebno je zanimljivo da su, kao relevantne reference, navedeni i Markovićevi radovi koji u trenutku kandidature nijesu objavljeni, već se ističe da su “u štampi“.

Ovakav izbor CANU otvara pitanje da li su u ovom procesu presudni bili akademski kriterijumi, ili neki drugi, manje transparentni. CIN-CG se obratio CANU, ali odgovore na brojna pitanja do objavljivanja ovog teksta nije dobio. 

,,Tokom istraživanja u vezi sa konkursom za izbor novih članova i članica CANU, naišli smo na podatke koji su otkrili brojne probleme u funkcionisanju ove institucije“, kaže za CIN-CG Sara Čabarkapa, koordinatorka programa Aktivno građanstvo Centra za građansko obrazovanje (CGO). 

Prema njenim riječima, u sva četiri odjeljenja u kojima se glasalo za kandidate o referencama kandidata nije se ni raspravljalo. ,,U dva od četiri odjeljenja samo je odabran jedan kandidat o kome se odlučivalo na Skupštini CANU, iako je konkurs bio raspisan za dva kandidata u Odjeljenju umjetnosti i Odjeljenju prirodnih nauka. Na kraju, na samoj Skupštini CANU odabran je samo jedan kandidat, iz Odjeljenja društvenih nauka, te se postavlja pitanje zašto se uopšte i raspisao konkurs za devet članova, a primljen je samo jedan“, navodi Čabarkapa. 

Slučaj Pejović 

Crna Gora ima mnogo značajnih imena koja su se dokazala u svijetu, ali izgleda da za njih nema mjesta u CANU. Jedan od takvih je sigurno i Časlav Pejović, profesor emeritus na Univerzitetu Kjušu u Japanu (titula koju zavređuje osoba koja se posebno istakla svojim naučnim, odnosno umjetničkim radom i stekla međunarodnu reputaciju). Kjušu je među 300 najboljih svjetskih univerziteta prema Šangajskoj listi (Academic Ranking of World Universities – ARWU), a u Japanu je među prvih pet. 

Prema Pejovićevim riječima, koji već neko vrijeme pola godine provodi u Crnoj Gori i tu je veoma aktivan, a pola godine u Japanu i po drugim centrima gdje drži predavanja, bivši predsjednik CANU Dragan Vukčević mu je više puta govorio da je ozbiljan kandidat za članstvo i da mu je nagovještavao da će ga predložiti za akademika CANU. 

Pejović, koji zvanično nije bio kandidat za člana CANU, kaže da je prije nekoliko mjeseci saznao da je Vukčević ipak predložio Milana Markovića za akademika. ,,Nazvao sam ga da ga pitam da li je to tačno. Potvrdio mi je i rekao da sačekam naredni izbor, jer sada ne bih prošao. Podsjetio me je na problem koji je nastao sa štampanjem moje knjige koju je trebalo da objavi CANU, kada je akademik Dragan Radonjić odbio da za nju napiše recenziju pod izgovorom da se radi o udžbeniku, iako knjigu nije pročitao. Dakle, stavio mi je do znanja da bi moj izbor bio blokiran od strane Radonjića. Odgovorio sam Vukčeviću da, što se mene tiče, narednog izbora neće biti. Zamolio sam ga da moje ime ‘izbriše iz svog notesa’, jer ne želim biti član CANU, jer ne pristajem na ponižavanje”, kaže Pejović. 

,,Smatram da je ovo pitanje neprimjereno, jer do sada nije inicirana kandidatura Pejovića, pa nije ni bilo prilike da po tom pitanju iznesem svoje stavove, niti je moguće da bilo koji pojedinac onemogući nečije predlaganje i izbor u CANU, jer to onemogućava propisana procedura. Zatečen sam sa ovim tvrdnjama i smatram ih dijelom neprimjerenih kampanja, koje na žalost nastoje da uključe i širu javnost“, kaže Radonjić za CIN-CG u odgovoru na pitanje da li se protivio Pejovićevom eventualnom izboru i, ako jeste, iz kojih stručnih razloga. 

Dragan Vukčević nije odgovorio na pitanja CIN-CG-a do objavljivanja ovog istraživanja. 

Pejović je pravnik sa izuzetnom međunarodnom akademskom karijerom, najvećim dijelom ostvarenom van Crne Gore. Prvo je magistrirao na Pravnom fakultetu u Beogradu, a potom je iz oblasti pomorskog prava magistrirao i na japanskom jeziku na prestižnom Univerzitetu u Kjotu, doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a potom decenijama predavao i istraživao na Kjušu univerzitetu u Japanu, gdje je stekao naveća zvanja. Napisao je više knjiga objavljenih kod vodećih svjetskih izdavača, poput Routledgea i Informa Law (nekadašnjeg Lloyd’s of London Press), radove u međunarodnim časopisima i kapitalnim izdanjima Oksford univerziteta. Predavao je na univerzitetima širom svijeta, a član je elitnih međunarodnih akademija za uporedno, trgovačko i potrošačko pravo, u kojima je članstvo ostvario tek mali broj najznačajnijih stručnjaka iz pravne sfere. Pejovićevi radovi bilježe visoku citiranost u naučnim studijama na Google Scholaru, uključujući i rad citiran više od 200 puta, što je u oblasti pravnih nauka izuzetno rijetko. 

Uprkos bogatoj biografiji, Pejoviću je, kako kaže, “vremenom postalo jasno da njegov izbor nije stvar stručne procjene, već odnosa i unutrašnjih dinamika u CANU”.

„Ako neko može da me blokira zbog lične netrpeljivosti, to onda nije mjesto za mene. Problem je način na koji se odluke donose”, navodi Pejović, koji nikada nije tražio da bude član CANU, već je, kako kaže, ta ideja potekla od Vukčevića. ,,Želim da ukažem na nepravdu koja prati ovakve izbore. Mislim da je CANU prevashodno jedna interesna skupina, u koju dobar dio ulazi zbog apanaža, koje su značajne. I, naravno, statusa, koji je Crnogorcima uvijek bio bitan”, kaže Pejović. 

Njegov utisak je da su lične veze i lobiranje ključni za ulazak u CANU. Pejović smatra da je problem upravo to što je karijeru izgradio van Crne Gore i van lokalnih akademskih krugova. ,,Takve biografije CANU sistemski ne prepoznaje, jer se radi o zatvorenom krugu u kojem se simbolička moć, status i apanaže čuvaju unutar uskog kruga ljudi bliskih jedni drugima, profesionalno, ideološki ili politički”. 

Izvrsnost (ni)je presudna

Da je postupak izbora novih članova i članica CANU vođen netransparentno, bez jasno utvrđenih kriterijuma i bez obrazloženog vrednovanja stručnih i umjetničkih referenci, smatra i Jelena Tomašević, međunarodno afirmisana umjetnica i jedna od odbijenih kandidatkinja za članicu CANU u Odjeljenju umjetnosti. 

„Proces odabira kandidata na Odjeljenju umjetnosti u potpunosti je zloupotrijebljen pukim preglasavanjem u korist kandidata s kojim članovi Odjeljenja imaju poslovno-političko-prijateljske veze, čime je ovaj postupak potpuno obesmišljen i izvrgnut ruglu i najprimitivnijim spletkama. To sigurno ne služi na čast najznačajnijoj instituciji“, kaže ona za CIN-CG.

Tomašević, koja je izlagala širom svijeta i ima zavidnu biografiju, i arhitekta Rifat Alihodžić eliminisani su u ranijoj fazi izbora, iako su bili predloženi u Odjeljenju umjetnosti uz Branislava Mićunovića, dugogodišnjeg profesora Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju i reditelja. Na kraju je Mićunović bio jedini kandidat Odjeljenja umjetnosti. Oko toga se u javnosti digla velika prašina, isticano je da su Tomašević i Alihodžić eliminisani, iako su imali znatno bolje reference od Mićunovića. Mićunović, na kraju, ipak nije izabran za akademika, jer nije imao dovoljan broj glasova. 

Kako CIN-CG saznaje, većina članova Odjeljenja umjetnosti je u ličnim i prijateljskim odnosima sa Mićunovićem, zbog čega je CANU imala obavezu da takve članove izuzme iz odlučivanja. 

Tomašević naglašava da je sama logika procesa izbora bila problematična od početka.  Prema njenim riječima, ukoliko stručne i umjetničke reference nijesu presudne ili ih pojedini članovi Odjeljenja svjesno ignorišu, onda je čitav proces izbora “iluzoran i ozbiljno kompromitovan“.,,Nažalost, stiče se utisak da je Odjeljenje umjetnosti dalo prednost kandidatu koji se bavio politikom i čije su 'reference' van profesionalne i stvaralačke sfere, što baca sjenku na vjerodostojnost i objektivnost postupka“, ocjenjuje Tomašević. 

Branislav Mićunović ima profesionalni opus koji se gotovo u potpunosti oslanja na institucionalnu pozorišnu režiju u okviru nekadašnjeg jugoslovenskog kulturnog prostora. Njegovih 55 režijskih ostvarenja realizovano je u periodu od skoro pet decenija, najvećim dijelom tokom 1970-ih, 1980-ih i 1990-ih. Njegova karijera bila je snažno povezana sa političkim strukturama moći - bio je ministar kulture u vrijeme vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) i blizak saradnik dugogodišnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. 

Reference Jelene Tomašević ukazuju na višedecenijsku međunarodnu umjetničku praksu, uključujući učešće na dva Venecijanska bijenala (2005. i 2022), kao i izložbe i projekte u najznačajnijim svjetskim umjetničkim centrima. Ona je rangirana među prvih 10 hiljada umjetnika na svijetu na međunarodnoj platformi ArtFacts, koja prati izložbenu aktivnost i relevantnost umjetnika na globalnoj sceni, što potvrđuje njen međunarodni profesionalni kredibilitet.

Ni Alihodžiću, arhitekti čiji se rad mjeri desetinama realizovanih objekata od javnog značaja i nagradama na domaćim i međunarodnim konkursima, uključujući Venecijansko bijenale arhitekture i nominaciju za nagradu Mies van der Rohe, reference takođe nijesu bile dovoljne da postane zvanični kandidat za člana CANU. 

Mićunović nije odgovorio na pitanja CIN-CG-a do objavljivanja teksta. 

Iako Branislav Mićunović na kraju nije izabran za akademika, način na koji su iz procesa uklonjeni njegovi protivkandidati je problematičan. Kako Tomašević upozorava, ovakav obrazac ponašanja, u kojem se unaprijed eliminišu kandidati sa snažnim međunarodnim referencama kako bi se otvorio prostor za unaprijed favorizovanog kandidata, dugoročno urušava kredibilitet CANU i šalje poruku da izvrsnost nije presudna. „Ovakav pristup nije samo nepravedan, već i duboko štetan za ugled institucije, umjetničku zajednicu i buduće generacije koje u CANU vide primjer integriteta i izvrsnosti“, navodi ona. 

Tomašević smatra da se radi o nastavku “višedecenijskih modela ponašanja uske familijarno-prijateljsko-partijske grupe, koja je sve privilegije u kulturi i umjetnosti brutalno prigrabila za sebe“. ,,Ovo je dokaz da oni imaju stručne i naučne reference za kreiranje mračnog okruženja, prostora bez nade. Baš ovakve manipulacije su usavršavali tri decenije i stvorili kulturu ponižavanja za potrebe sticanja ličnih koristi“, navodi Tomašević. 

Netransparentno i na Odjeljenju prirodnih nauka 

Slične netransparentnosti u izboru kandidata dogodile su se, upozorili su još iz CGO-a, i u Odjeljenju prirodnih nauka CANU, gdje je na konkursu za tri vanredna člana, na koji je prijavljeno čak deset naučnika, na kraju izabran samo jedan kandidat - David Kalaj, iako među preostalih devet kandidata postoje naučnici sa nesporno relevantnim referencama. Kalaj ipak nije izabran za akademika. 

U zapisniku sa sjednice, kako navode iz CGO-a, nema podataka da je bilo rasprave o stručnim referencama prije tajnog glasanja, niti objašnjenja zašto je izabran samo jedan kandidat umjesto predviđenih tri, što je i izazvalo nezadovoljstvo većine članova Odjeljenja prirodnih nauka CANU, a što je zabilježeno u zapisniku. 

Iz CGO-a podsjećaju i da je profesor Gojko Joksimović, jedan od prijavljenih kandidata, prije tri godine ušao u završnu fazu izbora i dobio 19 od potrebnih 20 glasova na Skupštini CANU, te da ostaje nejasno po kojim kriterijumima se odlučuje kada taj isti kandidat, uz iste reference, sada nije dobio podršku ni Odjeljenja prirodnih nauka.

Ignorisali Statut

Prema Pravilniku o izboru članova CANU, koji je dostupan na oficijalnom sajtu, postupak izbora započinje podnošenjem pisanog i obrazloženog prijedloga kandidata, uz obaveznu biografiju i detaljnu bibliografiju, odnosno pregled stručnih, naučnih ili umjetničkih referenci. 

Kandidature razmatra nadležno odjeljenje CANU, koje o predlozima odlučuje glasanjem i utvrđuje listu kandidata za dalju proceduru. Konačnu odluku donosi Skupština CANU na posebnoj sjednici, tajnim glasanjem svih članova u radnom sastavu, pri čemu se izbor mora zasnivati na kriterijumima utvrđenim Statutom i Pravilnikom, a ne na neformalnim ili ličnim razlozima.

Uvodom u dostupnu dokumentaciju i prema navodima sagovornika CIN-CG-a, čini se da u postupku izbora u CANU nijesu bodovane, niti suštinski razmatrane stručne i naučne reference kandidata i kandidatkinja, iako je to obaveza propisana Statutom CANU, članom 11. 

Kriterijumi za ocjenjivanje rezultata, prema tom članu, su: ,,Izuzetan doprinos nauci, odnosno poseban značaj za nauku, podrazumijeva originalne istraživačke rezultate i na njima zasnovane radove, visokoocijenjene u zemlji i inostranstvu, kojima se bitno unapređuje spoznaja u odgovarajućoj naučnoj oblasti. Izuzetan doprinos umjetnosti, odnosno poseban značaj za umjetnost, podrazumijeva vrhunsko stvaralaštvo koje sadrži nove, originalne oblike izraza i imaginacije. Doprinos društvenom razvoju Crne Gore podrazumijeva naučno i umjetničko stvaralaštvo koje doprinosi ukupnom napretku države Crne Gore”. 

Odluke donesene suprotno Statutu su nelegitimne. Takvo postupanje može sa sobom nositi i disciplinsku i etičku odgovornost (po internim aktima institucije), upravnu i građansku odgovornost (poništenje odluke), ali i krivičnu odgovornost ukoliko se utvrdi postojanje elemenata zloupotrebe službenog položaja, nesavjesnog rada u službi ili nekog drugog krivičnog djela propisanog Krivičnim zakonikom Crne Gore. 

Osim kršenja Statuta, dovodi se u pitanje i poštovanje osnovnih pravnih principa, poput jednakosti pred zakonom, prava na pravičan postupak i prava na zakonit izbor i napredovanje.

Kako CIN-CG saznaje, u zapisnicima sa sjednica pojedinih odjeljenja CANU eksplicitno je izraženo nezadovoljstvo načinom sprovođenja izbora.  

Istorija ćutanja CANU 

CANU je osnovana početkom sedamdesetih godina i predstavlja najvišu naučnu i umjetničku instituciju u Crnoj Gori, a članstvo u CANU ne nosi samo simbolički prestiž, već i lijepe materijalne benefite. Akademici i akademkinje CANU ostvaruju pravo na doživotnu mjesečnu apanažu iz budžeta države, bez obzira na to da li su i dalje radno aktivni ili u penziji, kao i na razne dodatne beneficije i prava vezana za rad u CANU. Iznos apanaža višestruko premašuje prosječnu penziju u Crnoj Gori koja iznosi oko 550 eura i idu i preko 1500 eura, što članstvo u CANU čini ne samo vrhuncem akademske karijere, već i dugoročnom materijalnom koristi. Rad na projektima CANU donosi dodatne finansijske benefite. 

Iz CGO upozoravaju da CANU troši značajna javna sredstva i da budžet CANU kontinuirano raste. U 2021. godini bio je 1,33 miliona eura, dok je u 2025. – 2,87 miliona eura, što je povećanje od više od 115 odsto za četiri godine. 

,,Po Prijedlogu Zakona o budžetu Crne Gore za 2026. godinu, za CANU je predviđeno 3,13 miliona eura, što je za 135% više u odnosu na 2021. godinu i najveće izdvajanje za ovu instituciju ikad. Ova institucija, kao i sve ostale institucije u Crnoj Gori, mora biti podložna kritikama javnosti, te opravdati novac koji je za nju izdvaja. Zbog toga je CGO predložio svim poslaničkim klubovima da se budžet za ovu instituciju revidira i umanji, a kasnije je predložio i Ženskom klubu da se 1,5 milion preusmjeri tako što će 1 milion biti namijenjen samohranim roditeljima, a drugih 500 hiljada mladim naučnicama i naučnicima“, kaže Čabarkapa. 

Godinama se CANU suočava sa kritikama zbog zatvorenosti i izostanka jasnog javnog angažmana u ključnim društvenim pitanjima, poput političkih, ekonomskih ili ekoloških kriza.  

,,Uloga CANU bi trebalo da bude i emancipatorska. No mišljenje CANU o najvažnijim temama u crnogorskom društvu čujemo jako rijetko, a o nekim važnima temama nikada. Naravno, izuzeci postoje, i treba spomenuti nekoliko akademika koji zaista jesu prisutni u javnosti i dijele sa javnošću svoja mišljenja o važnim temama, poput akademika Slobodana Backovića, Vukića Pulevića, Šerba Rastodera i Branka Baletića“, navodi Čabarkapa. 

Nova zgrada CANU, otvorena 2023. godine, koštala je oko 9 miliona eura. Taj je projekat više puta kritikovan kao preskup i netransparentan, a dodatno je izazvao negodovanje javnosti, jer su zarad izgradnje posječena stabla stara više decenija, čime je trajno narušen javni prostor Podgorice. Sve je to pojačalo utisak da se odluke u CANU donose bez dovoljno odgovornosti prema javnom interesu.

Iz CGO-a su ranije upozorili i na ozbiljnu rodnu neravnotežu pri izboru novih članova i članica CANU. Od deset kandidata za vanredne članove, samo tri su žene, Prema informacijama na sajtu CANU, od 29 redovnih članova je čak 27 muškaraca, što znači da muškarci čine 93 odsto redovnog članstva CANU. Od osam vanrednih članova, sedam su muškarci, a jedna žena, odnosno 87,5 odsto vanrednnog članstva CANU su muškarci.

,,Dramatična razlika u broju članica i članova pokazala je koliko je crnogorsko društvo i dalje duboko patrijarhalno i kako su najprestižnija mjesta u nauci i umjetnosti i dalje rezervisana za muškarce i to one koje te pozicije dobijaju po vrlo upitnim kriterijumima. Naučnice i umjetnice koje imaju aspiraciju da jednog dana budu članice najviše državne institucije iz oblasti nauke i umjetnosti imaju višestruko manje šanse od njihovih muških kolega. Ovaj podatak je zasigurno demotivišući i za mlade žene koje tek počinju svoj akademski ili umjetnički put“, kaže Čabarkapa.

Sumnjivi izbori kandidata i kandidatkinja, ali i samih akademika i akademkinja, kao i slučaj Časlava Pejovića, otvaraju pitanje: da li CANU zaista bira najbolje koje ima ili one koji se najbolje uklapaju u postojeći sistem odnosa? Odgovor na to pitanje je i poruka koju CANU, kao najviša kulturna i naučna institucija, šalje stručnoj zajednici i javnosti.

U praksi razvijenih zemalja prodaja brodova državnih preduzeća vrši se po tačno utvrđenim procedurama, obično preko međunarodnih brokera, uz punu transparentnost. U slučaju Crnogorske plovidbe, sve je to izostalo, imovina je prodata ispod cijene, pitanje je kome je to koristilo

Andrea Perišić/Predrag Nikolić

Iako su iz Crnogorske plovidbe a.d. (CP) i nadležnih institucija više puta tvrdili da je postupak prodaje brodova Kotor i 21. maj sproveden transparentno, zakonito i u najboljem interesu države, međunarodna praksa pokazuje da ovakve transakcije u uređenim pomorskim i evropskim državama izgledaju bitno drugačije. 

Brodovi Kotor i 21. maj prodati su danskoj kompaniji K/S Navision Group za 13,2 miliona dolara (5,75 miliona za Kotor i 7,5 miliona za 21. maj) u septembru 2025. godine, što je, kako tvrde kritičari ove prodaje, za najmanje oko trećinu niže od tržišne vrijednosti ova dva plovila, što se moglo izbjeći da je proces bio transparentan i po regulama uređenih zemalja.

„Ministar pomorstva i državni sekretari su se duže vrijeme trudili da prikažu Crnogorsku plovidbu i brodove u što gorem svjetlu... Time su, nažalost, željeli i uspjeli da brodovi budu prodati što prije i to ispod tržišne cijene. Takvo ponašanje odgovornih, koliko nam je poznato, nije zabilježeno u pomorskom poslovnom svijetu“ kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) kapetan Janko Milutin, predsjednik Udruženja pomorskih kapetana. 

Prodaja flote državnih preduzeća, naročito više milionske vrijednosti, u zemljama koje vode računa o svojoj imovini gotovo bez izuzetka prolazi kroz otvorene procedure, uz angažovanje savjetnika sa dokazivim iskustvom u pomorskom pravu i brodskim transakcijama. 

Ovakve prakse postoje upravo da bi se spriječile štete, što se dogodilo  u slučaju prodaje brodova Crnogorske plovidbe. Postupak izbora pravnog savjetnika za ovaj posao nije izvršen putem javnog poziva, a ni sama prodaja nije sprovedena transparentno. 

Advokatica Vera Vučelić-Radunović iz kancelarije VRD Legal, koja je bila pravni savjetnik Crnogorske plovidbe u postupku prodaje brodova i za taj posao dobila 135 hiljada eura, za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) kaže da u ovom slučaju nije bilo pravno obavezujuće sprovesti bilo kakav tender ili javnu nabavku. ,,Ne nabavlja se ništa, već se prodaje, pa se stoga Zakon o javnim nabavkama ne može primijeniti, niti je kompanija imala obavezu da raspisuje javni poziv ili prikuplja konkurentske ponude. Ni Zakon o državnoj imovini ne odnosi se na ovaj slučaj, jer, iako je država praktično jedini vlasnik Crnogorske plovidbe, brodovi Kotor i Dvadesetprvi maj nijesu državna imovina u formalnom smislu, već imovina akcionarskog društva, koje posluje po pravilima privrednih subjekata”, navodi Vučelić- Radunović.

Iz Crnogorske plovidbe za CIN-CG kažu da su, kada im je u julu 2025. godine stiglo upozorenje da bi brod Kotor mogao biti zadržan u vodama SAD-a zbog duga prema američkim povjeriocima, odlučili hitno da angažuju advokate. ,,Umjesto javnog poziva, tendera ili bilo kakvog konkurentskog postupka, kontaktirano je više advokata od kojih su svi, osim advokatice Vere Vučelić-Radunović iz kancelarije VRD Legal, odbili posao zbog godišnjih odmora i kratkih rokova”, tvrdi za CIN-CG izvršni direktor Crnogorske plovidbe Vladimir Tadić. 

Crnogorski Zakon o javnim nabavkama u članu 14 izuzima samo usko definisane pravne usluge - zastupanje pred sudovima i arbitražama i u mirnim sporovima, savjetovanje neposredno vezano za takvo zastupanje, notarske usluge i pravne usluge u postupku privatizacije privrede. 

O VRD Legalu mediji su već pisali, navodeći da se radi o advokatskoj kancelariji koja formalno ne postoji u registru advokatskih društava i čije ranije iskustvo u pomorskom pravu nije bilo moguće provjeriti kroz objavljene reference. ,,Advokatima to inače nije praksa, niti smo dužni objavljivati za koga smo sve do sada radili”, navodi za CIN-CG Vera Vučelić-Radunović. 

,,Uobičajena praksa pri kupovini i prodaji broda, zbog visoke vrijednosti i složenosti domaćih i međunarodnih pomorskih propisa, jeste angažovanje advokatske kancelarije s iskustvom i referencama u pomorskom pravu, koja zastupa klijente pri kupovini i prodaji polovnih brodova. Međutim, Ministarstvo pomorstva je angažovalo domaću advokatsku kancelariju bez bilo kakvog iskustva i referenci u ovoj oblasti, koja je izdala predračun za svoje usluge - po našem uvidu u iznosu od 135 hiljada eura, što je enormna suma. Postavlja se pitanje koliko su zaista plaćene te advokatske usluge i kako je moguće da je fakturisan toliki iznos'“, kaže za CIN-CG kapetan Janko Milutin.

Iz ovog strukovnog udruženja kritikovali su ovakav način prodaje: ,,Niko nas iz ministarstva, niti iz drugih institucija nije kontaktirao, niti tražio stručnu pomoć u vezi problema Crnogorske plovidbe. Kao strukovno udruženje, u dva navrata na sastancima sa ministrom smo, između ostalog, predlagali da ministarstvo angažuje stručnu i referentnu kuću za izradu analize poslovanja Crnogorske plovidbe i Barske plovidbe“, rekao je on. 

U vezi sa nagomilanim problemima Crnogorske plovidbe nije kontaktirano ni Crnogorsko udruženje za pomorsko pravo. ,,Ni Crnogorsko udruženje za pomorsko pravo, niti ja kao njegova zakonska zastupnica, niti drugi organi udruženja, nijesu primili zvaničan zahtjev, poziv za saradnju, niti bilo kakvu inicijativu od strane nadležnih organa u vezi sa prodajom brodova“, ističe za CIN-CG Maja Radunović-Ćulafić, predsjednica udruženja i napominje da nijesu bili uključeni u postupak prodaje, niti su dobili bilo kakav upit koji bi omogućio formiranje stručnog stava o konkretnim okolnostima transakcije. ,,Kao strukovno udruženje koje se bavi pomorskim pravom, ističemo da je prodaja brodova pravno i tehnički složen proces, koji zahtijeva poznavanje i iskustvo u primjeni specifičnih instituta pomorskog prava, kao i razumijevanje tržišnih mehanizama u pomorskoj industriji. Kvalitetna priprema i pravna preciznost u takvim postupcima od suštinskog su značaja za očuvanje interesa svih uključenih strana“, kaže Radunović-Ćulafić. 

Na skupštinskom saslušanju u vezi sa prodajom brodova “Crnogorske plovidbe“, koje se desilo sredinom novembra 2025. godine govorio je i ekonomski analitičar iz Fidelity Consulting-a Miloš Vuković koji je istakao da se radi o primjeru ,,pogubnog spoja sistemskog nepoznavanja materije od strane ljudi koji vrše visoke državne funkcije, nekompetentne advokatske kancelarije koja je, sve su prilike, unaprijed odabrana i mogućeg koruptivnog djelovanja svih ili određenih aktera u ovom poslu za što postoji osnovi sumnje da je država Crne Gora oštećena za više miliona eura“.

Vuković je zaključio i da je ,,državna imovina knjigovodstvene vrijednosti preko 30 miliona eura prodata ispod cijene, da su istovremeno ogromni iznosi isplaćivani u advokatskoj kancelariji koja nema iskustva u kompleksnim procesima pomorskog prava, a što je moguće dovelo do nepovoljnog usložnjavanja situacije po Crnogorsku plovidbu za ogromne iznose, a javnost je svjesno ili ne, dovođena u zabludu“.

Iz Crnogorske plovidbe za CIN-CG objašnjavaju da se procijenjeni obim posla za advokatsku kancelariju VRD Legal prvobitno odnosio samo na komentarisanje i usaglašavanje dokumentacije za jedan hipotekarni aranžman u korist povjerilaca iz SAD. ,,Zatim je dogovoreno da se radi obezbjeđenja potraživanja Barske plovidbe upiše hipoteka narednog reda u njihovu korist, a radi obezbjeđenja potraživanja iz Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji. Kako su advokatice već angažovane za raniju hipoteku, dato im je i ovo u rad. One su objasnile da je, imajući u vidu promjenjiv obim i trajanje posla, jedini prihvatljiv model naplate obračun po utrošenom satu. Početna ponuđena satnica iznosila je 200 eura, ali je, uzimajući u obzir finansijsku situaciju kompanije, korigovana na 150 eura”, kaže Tadić i napominje da advokatice nijesu zahtijevale avansno, niti mjesečno plaćanje, već su prihvatile da se naplata izvrši tek nakon mogućeg zaključenja prodaje brodova, ,,što je u datom trenutku bilo od značaja za likvidnost kompanije”. 

Menadžment kompanije je, kaže još Tadić, pored postojećeg poznavanja cijena na tržištu, dodatno izvršio provjere i upoznao se sa najavljenom tarifom Advokatske komore, prema kojoj je minimalna satnica 125 eura. ,,Zaključeno je da je ponuđena cijena fer, naročito u odnosu na kompleksnost predmeta, ekspertizu i spremnost advokatica da rade u kontinuitetu tokom ljetnjih mjeseci. Na osnovu navedenog i potrebe za hitnim, kontinuiranim i pouzdanim stručnim angažmanom, Crnogorska plovidba je donijela odluku o angažovanju tima advokatica VRD Legal. Zakonski okvir ne propisuje obavezu sprovođenja javnog poziva za angažovanje advokata”. 

Nakon ovih problema, navodi još Tadić, pojavili su se dodatni izazovi u vezi sa brodom Kotor, uključujući spor sa unajmiteljem, raskid kreditnog aranžmana od strane Prve banke AD, kao i pitanja u vezi sa ITF-om i posadom. ,,Nakon toga je kompaniji bila potrebna šira stručna podrška u pogledu korporativnih, organizacionih i upravljačkih pitanja iz nadležnosti menadžmenta i Odbora direktora. Zbog kontinuiteta rada, poznavanja predmeta i zadovoljstva dosadašnjom saradnjom, Crnogorska plovidba je odlučila da angažman sa VRD Legal nastavi i u tom dijelu”. 

Vučelić-Radunović kaže da Crnogorsku plovidbu nijesu savjetovali da je upis hipoteke nemoguć u avgustu 2025. godine, iako je Privredni sud kasnije demantovao tu informaciju. Iz Crnogorske plovidbe kažu da takav savjet nijesu ni tražili. 

Posebno je pitanje da li su pogrešno savjetovanje, sporo reagovanje ili nedovoljno iskustvo doprinijeli tome da prvi ponuđač, turska EOS grupa, odustane od kupovine brodova za koje su bili prethodno ponudili 16 miliona dolara, nakon čega je država, prema različitim procjenama, ostala bez više miliona eura. 

I iz Crnogorske plovidbe i Vučelić-Radunović odbacuju mogućnost da je Crnoj Gori napravljena višemilionska šteta.  

Vučelić-Radunović ističe da advokati nijesu odgovorni za cijenu brodova jer ,,advokat ne donosi komercijalne odluke za klijenta“, te da se o ,,izgubljenom prihodu ne može govoriti sve dok se brodovi zvanično ne prodaju i isporuče”. 

Ni blokada računa Crnogorske plovidbe od strane Prve banke, u iznosu većem od 300 hiljada eura, nije nešto za šta advokatice iz VRD Legal osjećaju odgovornost. Kažu da su angažovane tek kada je banka već aktivirala raskid ugovora i prijetila naplatom, a da kompanija ,,jednostavno nije imala sredstva“ da spreči blokadu.

I dok iz VRD Legal-a tvrde da su zaštitili interese klijenta, ostaje pitanje - zašto za posao ovako velike vrijednosti nije sproveden ni minimalno transparentan postupak i da li je hitnost bila valjan razlog da se za milionski posao angažuje tim čije iskustvo u pomorskom pravu nije dokumentovano.

,,Situacija je bitno drugačija u Japanu i međunarodnoj praksi, gdje je uobičajeno da odluku donosi upravni odbor, nakon čega menadžment kompanije angažuje specijalizovanog brokera za prodaju second-hand brodova, koji traži potencijalne kupce", kaže za CIN-CG Časlav Pejović, stručnjak za međunarodno pravo sa posebnim fokusom na pomorsko pravo.

Pejović objašnjava da brokeri daju orjentacionu procjenu vrijednosti broda, na osnovu faktora kao sto su godište broda, klasa, tip broda, stanje na tržištu, operacioni status broda i slično, dok cijenu na osnovu pregovora dogovaraju stranke. ,,Broker obično priprema neku vrstu preliminarnog sporazuma. Nakon toga, stranke pregovaraju o konačnim uslovima i cijeni. Ovi ugovori se obično zaključuju u formi memoranduma o sporazumu (Memorandum of Agreement), jer se odluka o kupoprodaji obično donosi nakon inspekcije broda“, navodi Pejović. 

Prema Smjernicama o upravljanju državnim preduzećima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), prodaje brodova treba da idu kroz javne pozive, otvorene tendere ili kvalifikacione postupke, uz obavezno angažovanje eksternih pravnih i finansijskih savjetnika koji imaju dokazivo iskustvo u pomorskom pravu i brodskim transakcijama. 

I Evropske direktive o javnim nabavkama i upravljanju državnom imovinom predviđaju slična pravila: i kada se ne radi o ,,nabavci”, već o prodaji državne imovine, država mora obezbijediti konkurentnost i javnost postupka i provjerljive reference angažovanih savjetnika. U praksi se to vidi na primjerima Hrvatske, Slovenije, Kipra ili Grčke, gdje se prodaje brodova objavljuju na javnim platformama, a izbor advokatskih kancelarija ide putem formalnog poziva ili tendera sa najmanje nekoliko ponuda. Pravni savjetnici u takvim procesima ne rade isključivo po satnici, već po unaprijed utvrđenim modelima, fiksnoj cijeni, ograničenom iznosu (cap) ili djelimičnoj naplati kroz ,,success fee”, zato što to omogućava veću finansijsku predvidljivost i kontrolu. 

U mnogim evropskim državama bila bi zakonska obaveza da se objavi i procjena vrijednosti brodova, nezavisni ,,due diligence“  (temeljnu provjeru prije sklapanja velikog posla) njihovog tehničkog i pravnog stanja i izrade izvještaji o rizicima i zapisnici o pregovorima. U praksi razvijenih pomorskih zemalja, prodaja brodova državnih preduzeća gotovo nikada ne zavisi od ad hoc pravnog tumačenja ili ,,hitnosti trenutka”, već od institucionalnog mehanizma.

Grčka, globalno pomorsko čvorište, prodaje brodova državnih preduzeća stavlja pod nadzor Hellenic Asset Development Fund-a, koji tendersku dokumentaciju objavljuje javno, uključujući izvještaje o tehničkoj inspekciji brodova, analize rizika i finansijske evaluacije. Kipar, recimo, zahtijeva da svaku transakciju veće vrijednosti prati nezavisni ,,due diligence“ i ,,best-value assessment” koji određuje da li bi odustajanje prvog ponuđača ili pad cijene bio propust uprave. 

I u regionu takođe postoje dobri primjeri koji pokazuju kako ovakve transakcije treba da izgledaju. Hrvatska sprovodi prodaju brodova Jadrolinije i drugih državnih kompanija  kroz javne pozive objavljene u službenim glasilima i međunarodnim brodarskim platformama. U Sloveniji važi ,,multi-layer approval”. Slovenački Zakon o privrednim društvima (ZGD-1) propisuje da sve bitne odluke koje prelaze granice običnog poslovanja moraju proći kroz nadzorni odbor ili skupštinu, koji, u državnim i većinski državnim preduzećima, mora dati saglasnost za sve “poslove velike vrijednosti”, uključujući i angažovanje eksternih savjetnika. Slovenija ima i Kodeks korporativnog upravljanja za javna poduzeća i liste kompanija (Corporate Governance Code), koji služi kao standard za dobre prakse i prema kom ovakva preduzeća imaju obavezu objave politika izbora savjetnika i kriterijuma njihove angažovanosti. 

Brodovi Kotor i 21. maj su kupljeni 2012. godine,  preko kredita kineske Exim banke. Koštali su 55 miliona dolara, sa kamatom od  12 miliona dolara, što je sve ukupno iznosilo 67 miliona dolara. Rok  otplate kredita je 15 godina, sa grejs periodom od pet godina, počev od  momenta gradnje. Vlada je dala garancije za ovu kupovinu. ,,Ni kredit uzet kod Exim banke za kupovinu prva dva broda, nije vratila Crnogorska ploviba, već je veći dio platila država kao garant po kreditu, po kom osnovu Crnogorska plovidba duguje oko 37 miliona eura državi Crnog Gori'', saopšteno je ove sedmice iz Ministarstva pomorstva.

Crnogorska plovidba je pred gašenjem, a državi je ostao ogromni dug. Pitanje je zašto se nije pomoglo Crnogorkoj plovidbi da nastavi da plovi i vraća dug koji je pao na teret građana. 

UDRUŽENJE POMORSKIH KAPETANA

Hronologija pogrešnih odluka  

,,Odluka o prodaji brodova CP po našem je mišljenju bila pogrešna, a način prodaje sumnjiv i potencijalno nezakonit'', ističu za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) iz Udruženja pomorskih kapetana.

CIN-CG objavljuje detaljno obrazloženje Udruženja pomorskih kapetana. 

„U drugoj polovini prošle godine ministar pomorstva Filip Radulović najavljivao je prodaju brodova 'Crnogorske plovidbe', odnosno gašenje kompanije, što je negativno uticalo na menadžment i zaposlene pomorce. Čini nam se da je tada već nezvanično donesena odluka o gašenju 'Crnogorske plovidbe' umjesto da se utvrdi stvarni plan opstanka kompanije nakon otplate posljednje rate kineskog kredita u januaru ove godine. Nakon otplate posljednje rate kineskog kredita, dug 'Crnogorske plovidbe' prema budžetu Crne Gore iznosio je oko 36 miliona. Udruženje je predlagalo da se, zbog važnosti očuvanja pomorskog brodarstva u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori, taj dug pretvori u kapital, te da se potom pristupi promjeni vlasničke strukture (javno-privatno partnerstvo) i angažovanju stručnog i dokaznog menadžmenta. Ministarstvo je odgovorilo da bi to bilo smatrano državnom pomoći i da Agencija za zaštitu konkurencije to ne dopušta. Ako je tako, zašto je Vlada u septembru prošle godine, na prijedlog ministra pomorstva, donijela odluku o državnoj pomoći za održavanje regate 'Ocean Race' u iznosu od 5 250 000 eura? U vezi s preostalim dugom prema budžetu u iznosu od oko 25 miliona, pitamo ministra pomorstva ko će ga sada vraćati kada su brodovi prodati. Zašto se nije omogućilo da 'Crnogorska plovidba' opstane i da vraća dug sada kada se pomorsko tržište oporavlja i kada bi se mogao ostvariti profit? Dobar primjer je 'Barska plovidba' koja već izvjesno vrijeme ostvaruje profit“. 

Iz Udruženja pomorskih kapetana kažu još da su, prema dostupnim podacima iz Informacije koju je Ministarstvo pripremilo za sjednicu Vlade Crne Gore održanu 10.07.2025, oba broda prodata za 13 250 000 dolara, iako je njihova tržišna vrijednost, prema izvještajima renomiranih brokerskih kuća, iznosila oko 20 000 000 dolara. U istoj Informaciji potvrđeno je da brodovi vrijede najmanje 19 000 000 dolara.

,,Prodaja brodova nije sprovedena preko priznatih brokera, što je standardan i transparentan postupak, već je izvršena direktnom prodajom po dogovoru sa zainteresovanim kupcima. Izabrani način prodaje ostavlja sumnju na moguće malverzacije. Na kraju, postoji indicija mogućeg prekoračenja ovlašćenja od strane Vlade. Prema članu 133 Zakona o privrednim društvima, odluku o raspolaganju imovinom velike vrijednosti može donijeti isključivo Skupština akcionara, a u ovom slučaju tu odluku je, kako je saopšteno, donijela Vlada Crne Gore. Bitno je napomenuti da je Skupština akcionara na vanrednoj sjednici od 16.07.2025. donijela odluku o prodaji brodova 'Kotor' i '21. maj', ali ta odluka ne sadrži uslove prodaje niti kupoprodajnu cijenu, kao najbitniji element ugovora, niti navodi ugovor o kupoprodaji na osnovu kojeg se otuđuje imovina velike vrijednosti. Dakle, Skupština je donijela deklaratornu odluku koja nema bilo kakvu pravnu vrijednost u smislu primjene Zakona o privrednim društvima, ali i samih obaveza prodavca iz odnosnog Ugovora o kupoprodaji, odnosno Memoranduma o razumijevanju 15.09.2025. Sve navedeno ukazuje na sumnju u zakonitost ugovora o prodaji brodova te zahtijeva uključenje svih nadležnih organa radi utvrđivanja odgovornosti, prekoračenja ovlašćenja i zakonitosti odluka koje je, kako se navodi, donijela Vlada Crne Gore. Tražimo da se sve okolnosti koje su dovele do prodaje brodova ispod tržišne vrijednosti, uključujući eliminaciju konkurentske ponude iz Turske, ispita od strane nadležnih organa. S tim u vezi, pozdravljamo najnoviju odluku Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) da istraži postupanje Ministarstva i Odbora direktora 'Crnogorske plovidbe' u vezi s prodajom brodova“, zaključuju iz Udruženja pomorskih kapetana. 

Otpad koji je trebalo da ide za Libiju, na kraju poslat u Tursku, a odatle mu se gubi trag. Kroz Crnu Goru prošlo 350 tona, a u Luci bar utovareno gotovo 2.000, niko nije kontrolisao vrstu otpada

Tijana Lekić

Početkom aprila 2024. godine Agencija za zaštitu životne sredine (EPA) izdala je dozvolu privrednom društvu “Eko modus” iz Budve, organizatoru tranzita, za prolazak 1.000 tona metalnog neopasnog otpada kroz Crnu Goru.

U dozvoli, koja je objavljena na sajtu EPA, je navedeno da je proizvođač otpada privredno društvo “M. Z. Company” d.o.o. iz Mostara, iz Bosne i Hercegovine (BiH), dok se kao uvoznik otpada navodi “Beani General Trading Co srl” iz Libije.

Međutim, u obrascu, dokumentu koji prati ovaj teret kroz Crnu Goru, navodi se nešto drugačiji naziv firme: “Beaini General Trading Co s.a.r.l.”, kao i da je ta kompanija iz Libana. Obrazac je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) dobio od EPA, putem Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI). Obrazac je dokument koji organizator isporuke, u ovom slučaju budvanska “Eko modus”, dostavlja EPA, kako bi se dobilo odobrenje za tranzit kroz Crnu Goru.

U obrascu se navodi da je libanska firma posrednik, ali nije krajnji primalac otpada. Kao krajnji uvoznik u oba dokumenta, ne navodi se kompanija, već samo zemlja - Libija.

Libija je država podijeljena na dvije administracije, između kojih povremeno dolazi do oružanih sukoba. Crna Gora dozvoljava tranzit otpada ka toj zemlji bez precizne informacije o tome koja administracija je krajnji primalac, kao i o tome koja firma preuzima teret i na koji način će otpad biti tretiran nakon ulaska u Libiju.

“Roba je ukrcana na brod pod zastavom Tanzanije, dok je kao iskrcaj deklarisana luka Hereke u Turskoj”, saopštili su iz Uprave carina Crne Gore (UC) za CIN-CG.

Međutim, nijedna od uključenih institucija i firmi nije odgovorila na pitanje koja je firma na kraju preuzela otpad u Turskoj i da li je roba završila u Libiji, kao što je trebalo prema dokumentaciji.

CIN-CG je zatražio od Uprave carina uvid u izvoznu deklaraciju potpisanu u Luci Bar, ali su za UC-a pojasnili da prema Zakonu o carinskoj službi, podaci iz carinskih deklaracija i informacije o vrijednosti robe predstavljaju službenu tajnu.

Analiza dozvola za tranzit otpada u Crnoj Gori za posljednje tri godine sadrže uglavnom precizne podatke o firmama koje su krajnji uvoznik. Izuzetak je ovaj tranzit koji je krenuo iz BiH, što otvara pitanja o transparentnosti i sigurnosti tog tovara.

U EVROPSKOJ UNIJI NE BI BILO MOGUĆE

Iz EPA kažu da ne znaju da je otpad završio u Turskoj.

“Shodno obrascu, zaključeno je da predmetni otpad završava u Libiji”, ističe za CIN-CG Danilo Veljić, samostalni savjetnik sektora za izdavanje dozvola i saglasnosti pri EPA.

Veljić navodi da, kako je Crna Gora zemlja tranzita, EPA nema nadležnost da provjerava konačnog primaoca otpada u Libiji, procedure za preradu i zbrinjavanje otpada u zemlji krajnjeg odredišta. On kaže da je dozvola izdata sa tada važećim Zakonom o upravljanju otpadom.

Međutim, u EU je situacija stroža. Pošto Libija nije članica Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), procedure za prekogranično kretanje otpada prema toj zemlji podliježu dodatnim pravilima.

Prema Regulativi CE 1013/2006 i novoj UE Regulativi 2024/1157, nije dozvoljeno slati otpad u zemlje koje nisu članice OECD-a bez kompletne procedure prethodnog obavještavanja i pismenog odobrenja. Ova procedura poznata je kao Prethodni informisani pristanak (PIC).

Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS) je odgovorno za usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa direktivama Evropske unije (EU) u oblasti prekograničnog prometa otpada.

Upitani kada namjeravaju da uvedu direktive EU, iz MERS-a su odgovorili da su u pripremi podzakonski akti kojim će se u potpunosti transponovati zakonodavstvo EU u oblasti prekograničnog kretanja otpada.

“MERS smatra da je dozvola legalna i legitimna, jer je Crna Gora zemlja tranzita, a pošiljku prati obrazac koji potpisuje krajnji primalac otpada”, navode iz resora Damjana Ćulafića za CIN-CG.

Ipak, u ovom obrazacu nema potpisa krajnjeg primalaca već samo potpis direktora budvanske kompanije “Eko modus” Saše Vučetića.

Iz MERS-a dodaju da u konkretnom slučaju kontrola, da li je otpad napustio Crnu Goru u zemlju koja je navedena u dozvoli kao sljedeća destinacija, je u obavezi carinskih organa.

KONTROLE ISPOD MINIMUMA: ŠTA SE DEŠAVA SA TRANZITOM METALNOG OTPADA

Kao vlasnik bosanske firme koja je izvoznik navodi se u tamošnjim registrima Merhid Zlomušica. Na zvaničnom sajtu preduzeća stoji da se “M. Z. Company” bavi otkupom i reciklažom sekundarnih sirovina metalnog porijekla.

Prema zakonima BiH, Zlomušičina firma posjeduje rješenje ovlašćenog operatera za sekundarne sirovine metalnog porijekla. Pravilnik o kategorijama otpada sa listama BiH definiše načine klasifikacije opasnog i nepoznatog otpada, a obaveza klasifikacije je na proizvođaču otpada. U međunarodnom prometu ulogu proizvođača preuzima izvoznik - u ovom slučaju “M. Z. Company”.

Kao ovlašćeni operater, firma ima pravo da izvozi metalni otpad klasifikovan kao neopasan pod znatno olakšanim uslovima, bez potrebe za izvoznom dozvolom Federacije BiH. Ključni uslov za korišćenje ovog olakšanog režima je, međutim, postojanje dokaza o porijeklu i svojstvu materije.

Iz “M. Z. Company” su odbili da odgovore na brojna pitanja CIN-CG-a, uključujući i ona o porijeklu i svojstvu metala. U obrascu je navedeno da se radi o neopasnim metalnim materijalima od gvožđa i čelika.

Ekološka inspekcija iz Crne Gore, nadležna za kontrolu vrste otpada, ovu pošiljku nije provjeravala.

U Crnu Goru Ekološka inspekcija je nadležna za provjeru vrste otpada.

Koordinatorka Ekološke inspekcije, Vesna Bigović objašnjava za CIN-CG da se kontrola prekograničnog kretanja otpada vrši isključivo na poziv granične policije ili službenika Uprave carina.

“Ekološka inspekcija nije prisutna na graničnim prelazima i ne vrši kontrolu na samim prelazima, ali u slučaju potrebe, i po pozivu granične policije ili carine, sprovodi aktivnosti shodno svojim nadležnostima”, rekla je Bigović.

Od trenutka kretanja kamiona iz BiH ka Luci Bar, pošiljka prolazi kroz dvije carinske kontrole - na Vraćenovićima i u Luci Bar. Uprava carina je za CIN-CG objasnila da je na graničnom prelazu Vraćenovići otprema vršena po tranzitnim dokumentima.

“Prilikom unosa u područje slobodne zone Luka Bar vršena su vaganja kamiona sa otpadnim željezom na vagi Luke Bar AD, o čemu su izdate potvrde o izvršenim vaganjima na kolskoj vagi. Nijesu uočene nepravilnosti u masi deklarisane robe. Roba je bila u rasutom stanju. Uočeno je da se radi o metalima vrste starog željeza.”

U CRNU GORU UŠLO 350 TONA METALA, A IZAŠLO SKORO 2.000 TONA

Iako je budvanska firma zadužena za tranzit kroz našu zemlju tražila dozvolu za prolaz hiljadu tona otpada, prema evidenciji Uprave Carina na graničnom prelazu Vraćenovići ukupna količina bila je oko 350 tona. To bi trebalo da bude oko 15 standardnih kamiona. Međutim, iz Luke Bar utovareno je znatno više tereta, čak dvije hiljade tona.

“Roba je bila smještena na odgovarajućem terminalu - otvoreno skladište Obala Volujice AD. Brodom je otpremljeno gotovo 2.000 tona starog željeza, koji je korisnik slobodne zone smještao na području slobodne zone”, rekli su iz Uprave Carina za CIN-CG.

Iz UC nijesmo dobili odgovor na pitanje kako je pošiljka sa 350 tona u dokumentima porasla na gotovo 2.000 tona. Objasnili su, međutim, da je libanska firma “Beaini General Trading” korisnik Slobodne zone Luka Bar.

Iz Luke Bar su potvrdili da je pomenuta libanska kompanija 2020. godine zaključila ugovor o obavljanju djelatnosti u Slobodnoj zoni, koja se odnosi za skladištenje, trgovinu i izvoz željeznog otpada.

Nakon nedefinisanog perioda na otvorenom skladištu, roba u rasutom stanju je ukrcana na brod koji plovi zastavom Tanzanije), objasnili su iz UC.

Uz izvoznu deklaraciju priložena je faktura u iznosu od 573.763,20 eura.

Iz Uprave carina su odgovorili da je u pitanju brodStar Light. Ovaj brod je registrovan u Tanzaniji od strane libanske kompanije. Zemlja pod čijom zastavom plovi brod je nadležna za tehničku i bezbjednosnu kontrolu broda.

Brodovi koji plove pod zastavom Tanzanije nalaze se na crnoj listi Organizacije evropskih pomorskih vlasti (Paris Mou) i označeni su kao visoko-rizični. Kada uplove u bilo koju luku u regionu Paris MoU-a, (skoro sve evropske države), automatski su predmet pojačanih kontrola (visoka prioritetna stopa inspekcija). Često se zaustavljaju zbog nesaglasnosti. Ovdje je, međutim, ta kontrola izostala.

TEŠKO DOSTUPNI KONTAKTI I NETRANSPARENTNOSTI

CIN-CG je tokom istraživanja bezuspješno pokušavao da stupi u kontakt sa korisnikom Slobodne zone Luka Bar iz Libana. Na internetu nije pronađen kontakt mejl firme, a u obrascu je naveden jedino crnogorski broj telefona, koji je trenutno van funkcije i mejl, sa kojeg se vraćaju poruke.

Iako prema važećem Zakonu o Slobodnoj zoni korisnici zone ne moraju imati registrovanu firmu u Crnoj Gori, vlasnik libanske firme Nidal Beaini je osnovao i u Podgorici kompaniju “Beaini General Trading Co”, koja se bavi recikliranjem sortiranog otpada. Ova firma na sajtu “Poslovna mreža’’ nema kontakt mejl, niti ovlašćenog predstavnika, a jedini crnogorski broj telefona je aktivan i prima poruke, ali ne odgovora ni na poruke ni na pozive. CIN-CG je preko univerzalnog imenika utvrdio da je taj broj upisan na ime jedne osobe iz Nikšića.

Beini je firmu u Podgorici osnovao 1. oktobra 2019. godine, a kompanija je blokirana od 2022. godine i ima dug od 1.577 eura. Na “Poslovnoj mreži” u posljedjne tri godine nema zabilježenih aktivnosti.

U zahtjevu za dozvolu za tranzit otpada, koji je potpisao Saša Vučetić, direktor budvanske kompanije “Eko modus”, navodi se: “Izjavljujem da su prema mojim saznanjima gore navedene informacije tačne. Takođe potvrđujem da su važeće obaveze utvrđene u obliku ugovora zaključenog s primaocem.”

U obrazcu je kao kontakt “Eko modus” naveden broj Danijele Vučetić, ovlašćenog predstavnika, dok je vlasnik firme Nebojša Bojanić. CIN-CG je stupio u kontakt sa Vučetić, koja je dostavila dva kontakt mejla firme iz Libana, ali odgovori na pitanja CIN-CG sa tih mejlova nijesu stigli.

Iako je “Eko modus” upisan u registar prevoznika otpada EPA-e za 2024. godinu, ta firma nije izvršila konkretni tranzit pošiljke iz BiH do Luke Bar. Prevoz je, umjesto njih, obavila druga kompanija - “Loyal d.o.o.”. Ni iz te kompanije nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG.

KOJI SU RIZICI

U oktobru 2025. godine u Italiji, u gradu La Speziji, otkriveno je da se u balama multimaterijala (plastike i metala) koje su se vodile kao “neopasan otpad” nalazili ostaci eksplozivnih naprava. Do otkrića je došlo tek kada je materijal stigao u reciklažni pogon i otvoren radi selekcije i obrade. To je samo jedan od posljednjih slučajeva u zemlji gdje se mnogo govori o problematičnom otpadu, koji se krijumučari.

Poznato je da su 2019. godine iz Crne Gore upućeni opasni otpadni materijali za Ukrajinu i Španiju, koji su bili pokriveni dokumentima o neopasnom otpadu.

“Želim da istaknem dva važna aspekta. Na Mediteranu je potrebno uskladiti rad svih institucija”, ističe za CIN-CG Claudia Salvestrini, direktorica konzorcijuma “Polieco”.

Ona navodi i da slučaj o otpadu izvezenom iz BiH koji smo istraživali, zaslužuje odgovore na brojna otvorena pitanja.

“Ovaj slučaj potvrđuje kako naizgled postoji jaka kontrola na granicama, a ipak mnogo toga izmiče, ako ne i previše.”

Italijanski konzorcijum “Polieco” zadužen je za prikupljanje, praćenje i pravilno zbrinjavanje plastičnog otpada na bazi polietilena, posebno onog koji se ponovo koristi u industriji. Cilj konzorcijuma je da spriječi da otpad završi u ilegalnim tokovima i da se obezbijedi zaštita životne sredine, kroz kontrolu čitavog ciklusa.

“Polieco” ima uvid u podatke i probleme sistema - statistiku, izvještaje, primjere zloupotrebe itd.

“Otpad je nešto što najviše izmiče kontroli, posebno tokom velikih međunarodnih tenzija i sukoba, što može da nanese veliku štetu zdravlju svih nas i životnoj sredini”, upozorava direktorica Salvestrini za CIN-CG.

Ona ističe i da je za njih važno da u Crnoj Gori institucije djeluju transparentno, jer se sve dešava tik uz italijanske granice, praktično tu iza ugla.