Radovi su obustavljeni. Nije izvršena eksproprijacija zemljišta jer privilegovani pojedinci, koji su znali da se planira gradnja skijališta i tu ranije kupili zemlju po povoljnim cijenama, sada ucjenjuju državu da bi ono što su uzeli u bescjenje prodali znatno skuplje

Andrea JELIĆ

U izgradnju Ski-centra “Žarski” kod Mojkovca, bivša Vlada Duška Markovića uložila je milione eura, ali radovi još nijesu završeni, iako su ugovoreni rokovi istekli. A i dio od onoga što je do sad urađeno, prema tvrdnjama stručnih sagovornika Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), nije obavljen valjano.

Skijalište “Žarski” predviđeno je Prostornim planom posebne namjene (PPPN) “Bjelasica i Komovi” iz 2010. godine, kada je ministar uređenja prostora i zaštite životne sredine bio Branimir Gvozdenović iz Demokratske partije socijalista (DPS). Izgradnja je početa 2020. godine - u posljednjoj godini tadašnje Vlade DPS-a. Premijer Marković je tada najavljivao da će “u naredne dvije godine ‘Žarski’ biti jedan od najmodernijih ski-centara i podsticaj za razvoj Mojkovca i cijele Crne Gore”.

Iako su od tada prošlo više od dvije godine, na “Žarskom” se kraj radova ne nazire.

Tokom rada na ovom tekstu, u baznom naselju skijališta zatekli smo vrijednu opremu za žičaru, na otvorenom i nezaštićenu. Motor žičare, koji se nalazi na šljunku i kamenju, kiše i snjegovi su oštetili, a i ljudi su otuđili djelove. U blizini su isprevrtani i neobezbijeđeni i drugi vrijedni elementi ovog postrojenja.

Šestosjed koji je trebalo da radi na relaciji “Cmiljača-vrh Turjaka” u havarisanom je stanju. Nedostaju prozori, pa su padavine unutra unijela vodu. Fale brojni elementi, koje je neko otuđio - agregat, šarafi, cijevi, žice, kablovi…

Izgleda da niko stalno ne čuva opremu u koju je država investirala milione, a koju sada uništava surova klima i raznose neodgovorni pojedinci.

Obaveza je izvođača radova da obezbjeđuju opremu i gradilište sve do primopredaje investitoru, kažu za CIN-CG iz Skijališta Crne Gore (SCG). Oni su naglasili za CIN-CG da su nekoliko puta obavještavali Upravu za kapitalne projekte (UKP) i resorno ministarstvo oko problema u vezi sa opremom na lokacijama “Žarski” i “Cmiljača”

Iz UKP nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG-a vezana za nadzor opreme.

Iz “Novog Volvoxa”, firme koja izvodi radove na šestosjednoj sklopivoj žičari “Z4” na “Žarskom”, CIN-CG-u su kazali da je oprema koja pripada njihovom gradilištu, složena i uskadištena prema instrukcijama proizvođača opreme.

”Namijenjena je za montažu u uslovima ‘na otvorenom’. Oštećenja na ovako uskladištenoj opremi nijesu konstatovana. Njeno stanje se provjerava periodičnim obilascima…”.

Naveli su i da je oprema koja nije namijenjena za montažu na otvorenom, uskladištena u zatvorenim magacinima u Mojkovcu.

Nijedna od firmi nije završila radove u predviđenom roku

Najveći dio radova na izgradnji skijališta “Žarski” dobile su na tenederima, pored “Novog Volvoxa”, kompanije “Gradnja inženjering MNE d.o.o.” i “Inženjering put d.o.o”.
Sa firmom “Novi Volvox” Vlada Crne Gore je u martu 2019. godine potpisala ugovor o izradi idejnog rješenja, glavnog projekta i šestosjedne sklopive žičare “Z4” na skijalištu “Žarski”. Taj projekat vrijedan je oko devet miliona eura.

Uprava javnih radova (UJR), danas Uprava za kapitalne projekte (UKP), je nekoliko mjeseci kasnije potpisala i ugovor oko izgradnje staza sa firmom “Gradnja inženjering MNE d.o.o.” Taj ugovor vrijedan oko 1.900.000 eura potpisao je tadašnji direktor Uprave Rešad Nuhodžić.

”Ne mogu se prvo planirati i graditi žičare, pa tek onda staze”, kaže za CIN-CG Radosav Nikčević.

”To je obratan proces, jer je priroda ta koja diktira uslove. Očito je da se radi o temeljnom nerazumijevanju ove problematike”, dodaje Nikčević, inače inženjer šumarstva sa dugim iskustvom u planiranju planinsko-turističke infrastrukture.

Pored ove dvije forme, UJR je aprilu 2019. ugovorila da izradu tehničke dokumentacije i izgradnju infrastrukture za potrebe ski-centra “Žarski” radi konzorcijumom “Naš Mojkovac”, koga zastupa “Inženjering put d.o.o.”. Ugovoreni radovi za to iznosili su oko million i po eura, a uključivali su, između ostalog, izradu glavnog projekta ugostiteljskog objekta i parkirališta na budućem ski-centru, kao i radove na instalacijama infrastrukturnih priključenja.

Nijedna od firmi koje izvode radove na “Žarskom” nije u predviđenom roku završila poslove na koje se obavezala.

”Novom Volvoxu” rok za završetak radova istekao je u martu 2020. godine. Iz ove firme za CIN-CG kažu da su do sada realizovali oko 80 odsto ugovorenog posla, a da ostatak ne mogu da privedu kraju. Objašnjavaju da već godinu i po dana radovi stoje zbog neriješenog procesa eksproprijacije zemljišta, kao i zbog neobezbjeđivanja elektroenergetskog napajanja potrebnog za funkcionisanje žičare. Sve to su, naglašavaju, obaveze investitora - države.

Iz “Novog Volvoxa” kažu i da im nije potpuno isplaćen novac za ovaj posao:

”Ukupno nam je plaćeno 7.813.229,64 €, dok je vrijednost ugovora bila 8.990.700,00 € sa uračunatim PDV-om”.

Firme “Gradnja inženjering MNE d.o.o.” i “Inženjering put d.o.o.” imale su rok od šest, odnosno 10 mjeseci, od dana uvođenja u posao da završe ugovorene radove. Ove kompanije nijesu odgovorile na pitanja CIN-CG-a zašto nijesu završile posao. Prema informacionoj tabli na gradilištu ugostiteljski objekat sa rentiranjem sportske opreme trebalo je da bude gotov još u junu 2021.

”Pitanje je zbog čega radovi još nijesu završeni, iako su rokovi istekli. Odgovornost je na Upravi za kapitalne projekte, resornom ministarstvu i katastru koji nijesu na vrijeme izvršili svoje obaveze”, kaže za CIN-CG rukovodilac kancelarije Ski-centra “Žarski” u okviru Skijališta Crne Gore Ljubomir Vukadinović, koji je na toj funkciji od marta 2022. godine.

Prema njegovim riječima, Uprava za kapitalne projekte je, zajedno sa nadležnim ministarstvom, trebalo prvo da otkupi zemlju od lokalnog stanovništva, pa tek onda da krene u tendere za ovaj projekat.

”Ovdje je rađeno sasvim drugačije”, kaže Vukadinović.

Prema njegovim riječima, privilegovani pojedinci koji su znali da se planira gradnja skijališta kupili su zemlju na katunu Žarski po povoljnim cijenama, da bi je kad dođe vrijeme prodali državi znatno skuplje.

”Otkupili su jeftino zemlju od privatnika koji nijesu znali za projekat, da bi danas uslovljavali sa gradnjom i tražili mnogo veće cijene za otkup zemljišta”, navodi Vukadinović.

Iz Uprave za kapitalne projekte CIN-CG-u nijesu odgovorili na pitanje zbog čega se nije na završena eksproprijacija. Na to pitanje nije odgovorio ni bivši premijer Marković.

Iz Skijališta Crne Gore naglašavaju da se sa radovima kasni i zbog toga što nije završen dalekovod od trafo-stanice Ribarevina do Cmiljače, kao ni putni pravci.

Od livada napravljeni kamenjari

Kada se zađe dublje u “Žarski”, stiče se utisak kao da se tu planiraju i grade putevi, a ne ski-staze. Zarad gradnje nekih staza, od pojedinih livada napravljeni su kamenjari, jedno je brdo razoreno, a drveće posječeno.

”Iz stručne perspektive, skijaška staza je ljeti cvjetna livada da bi zimi mogla biti stadion snijega. To je osnovno pravilo Svjetske skijaške federacije (FIS). Neki od radova na skijalištu nijesu u skladu sa ovim propisima koje uvažava čitav planinsko-turistički svijet”, kaže inženjer Nikčević.

Prema njegovim riječima, staze po Bjelasici iznad granice šume ne bi trebalo da se grade, već samo trasiraju na od prirode datoj podlozi.

”Ovo što se sad radi je uništavanje prostora”, upozorava Nikčević.

Slično smatra i Vukadinović.

”Projektanti, čini mi se, nijesu prilagodili staze konfiguraciji terena, već su ih nanovo probijali, što je neprirodno, nelogično i nepotrebno”.

Parking za Ski-centar “Žarski” planiran je na vrhu planine, na prevoju Govedarice, između Mučnice i Turjaka.

”To je apsurd svoje vrste kojeg nigdje u svijetu nema, da se parking pravi u vrh planine, a ne u njenom podnožju”, napominje Nikčević.

”Parking je daleko od polaznih stanica oba ski-centra - i ‘Cmiljače’ i ‘Žarskog’. Za prilaz žičarama sa parkinga potrebno je napraviti ski-lift, a dok se sve to ne postavi, skijaši će morati pješke sa opremom hodati jedno 500 metara, ako ne i više”, objašnjava Vukadinović.

Glavni put do skijališta uništen i ne zna se kada će biti popravljen

”Prva jača kiša će potpuno uništiti ovaj put”, kazao je Nikčević jesenas, komentarišući put Mojkovac - Lubnice kojim se dolazi do skijališta. To se i obistinilo ove zime. Put, koji prolazi Bjelojevićkom rijekom i pored malih hidroelektrana (mHE) do Vragodola koje su na njoj izgrađene, značajno su oštetile velike bujične vode.

Inače, ova dionica je dio regionalnog puta do Berana, koju je radila podgorička kompanija “Bemax”. Njena izgradnju je državu koštala preko 13 miliona eura, a sa njom se počelo 2020. godine.

Iz “Bemax-a” za CIN-CG objašnjavaju da su, nakon stabilizacije vremenskih prilika, početkom decembra 2022. godine, htjeli da započnu popravku oštećenog dijela puta, ali da su dolaskom na gradilište zatekli grupu mještana koji su branili izvođenje radova i blokirali ulazak njihovog osoblja i mehanizacije.

Tvrde da do danas nijesu dobili informaciju da li su se stekli uslovi za početak radova na sanaciji.

”Sve se može vratiti u prvobitno stanje, ali koliko će koštati popravka i kolika je šteta u ovom trenutku je nezahvalno procjenjivati”, poručuju iz “Bemaxa”.

Iz Opštine Mojkovac za CIN-CG nijesu odgovorili konkretno na pitanje šta se trenutno događa sa ovom dionicom puta i kada se planira popravka.

Slične nezgode će se, prema riječima inženjera Nikčevića, događati makar dva puta godišnje.

”Bjelojevićka rijeka je bujična rijeka, pa je popravka puta skoro neizvodljiva, već bi samo njegovo izmještanje dalo efekta”, tvrdi on.

Na ove nevolje upozoravao je još 2010. godine Vojislav Radović, dok je trajala javna rasprava za Prostorni plan posebne namjene (PPPN) “Bjelasica-Komovi”. Radović, tadašnji saradnik za urbanizam i građevinarstvo u Opštini Mojkovac, predlagao je da se trasa puta ne planira u zoni erozije vodotoka Bjelojevićke rijeke. Nudio je i konkretno rješenje. Njegovu primjedbu, međutim, nijesu prihvatili iz Gvozdenovićevog Ministarstva uređenja prostora i zaštite životne sredine.

Način izvođenja PPPN “Bjelasica-Komovi” laički

U dijelu PPPN-a “Bjelasica-Komovi” koji se odnosi na analizu razvojnih kapaciteta skijališta “Žarski”, navodi se da je ukupan kapacitet planine u broju skijaša 7 850, dok je maksimalan - osam hiljada. Broj planiranih ležaja je 6.796, a broj skijaša u smještaju - 3 819. Plan predviđa i broj dnevnih skijaša - 4 031.

Iz NVO “Fidelity Consulting” su 2019. godini naveli da Prostorni plan posebne namjene (PPPN) “Bjelasica-Komovi” ne sadrži ozbiljnu analizu isplativosti ski-centara koje predviđa.

U većini smještajnih objekata, planiranih ovim prostornim rješenjem, predložena je “prodaja jedinica privatnim vlasnicima po principu kondominijuma”.

To, prema analizi “Fidelity Consultinga”, znači da država gradi infrastrukturu za ski-centre u koje je planirano da uloži 140 miliona eura kako bi investitori prodavali imovinu, što znači da razvoj turizma nije primaran cilj, već gradnja objekata.

”Gradnja ‘Žarskog’ planirana je na osnovu prostornog rješenja čiji je način izvođenja potpuno laički. Normalni pristup izgradnje ski-centara podrazumijeva radove na dominantno državnom zemljištu. Koncesije su, uglavnom, kolonijalni odnos. Ako bi se takvi centri stručno projektovali i izveli, onda bi se oni mogli samofinansirati”, napominje Radosav Nikčević.

PPPN “Bjelasica-Komovi” 2010. nije tretirao klimatološke podloge

Na javnoj raspravi oko PPPN “Bjelasica-Komovi” 2010. godine meteorolog Dušan Pavićević opomenuo je nadležne da ovaj dokument nema klimatološke podloge, zbog čega je, prema njegovim riječima, neozbiljan.

”Šta se dešava tokom zimskih mjeseci u područjima koja su planirana za ski-rizorte? Šta je sa količinom i tipom padavina? Kolika je visina sniježnog pokrivača u rejonu, koliko je trajanje, koliki je sadržaj vode u snijegu…”, pitao je Pavićević nadležne iz tadašnjeg Ministarstva uređenja prostora i zaštite životne sredine.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, CIN-CG-u nijesu odgovorili na da li su rađene dodatne studije, iako se o tome govorilo nakon Pavićevićevih primjedbi.

U javnoj raspravi oko PPPN-a učestvovao je, sad pokojni, poznati prirodnjak Daniel Vincek. On je upozoravao da je zbog klimatskih promjena gotovo nemoguće naći investitore koji bi ulagali u ski-centre koji su ispod 2000 metara nadmorske visine.

Radosav Nikčević ističe da se neodgovorno pristupilo izgradnji ski-centra “Žarski”.

”U jedinstvenom sistemu Bjelasice nijedan centar nije nekom drugom konkurentan, naprotiv, oni su u sinergiji. Sam ‘Žarski’ može da egzistira, ali uz tehnološku konekciju sa Mojkovcem kao klasičnim skijaškim gradom (grad iz kojeg se na skijanje ide skijaškim žičarama, a sa skijanja vraća skijajući)”, objašnjava on.

”Žarski”, prema riječima Nikčevića, nije projektovan tako da se može lako povezati sa “Kolašinom 1600” i “1450”, “Cmiljačom”, “Torinama” i “Dolovima”, čime bi ski-kompleks Bjelasica ostvario svoj pun potencijal.

”Zašto je to tako, pa zato što je prostorni planer bio ili potpuni laik, ili zlonamjeran”, ističe on.

Na “Žarskom” ove zime nije bilo skijaša. Kad će ovaj centar u koje je država investirala milione biti u funkciji još niko ne zna. Iz Skijališta Crne Gore za CIN-CG navode da ima još posla i ulaganja - tek treba riješiti pitanje osnježavanja, vodovoda i kanalizacije.

Poslove širom svijeta sklapaju firme koje je država prodala privatnicima

Miloš RUDOVIĆ

Mojkovačka kompanija "Tara aerospace" nije u decembru 2022. godine dobila saglasnost da isporuči opremu za etiopijske borbene avione, zbog sukoba u toj afričkoj državi.

Ministarstvo ekonomskog razvoja i turizma (MERT) odbilo je prošlog mjeseca isporuku te opreme Etiopiji, zbog mišljenja Obavještajno-bezbjednosnog direktorata Ministarstva odbrane. U mišljenju koje potpisuje vršilac dužnosti direktora Direktorata Janko Laković navodi se da neće dati saglasnost, uzimajući u obzir "aktuelne konflikte na teritoriji Etiopije, koja je krajnji korisnik predmetnog naoružanja i vojne opreme, kao i mogućnost zloupotrebe dodatnog naoružanja sa ciljem jačanja vojnih ofanziva i pozicija kojim bi se u velikoj mjeri narušila ljudska prava tamošnjeg stanovništva".

Zavisno od situacije u toj državi i stavova drugih ministarstava, Ministarstvo je odobravalo ili zabranjivalo izvoz, vidi se iz više rješenja u koje je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) imao uvid po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

Međutim, ono što nije uspjelo u decembru 2022. godine, uspjelo je devet mjeseci ranije. Početkom marta prošle godine, avionom jordanskog ratnog vazduhoplovstva "Locheed C-130H Hercules", piropatroni su sa podgoričkog aerodroma prevezeni u etiopijsku prijestonicu Adis Abebu. "Vijesti" su u oktobru objavile da je dugogodišnja službenica Agencije za civilno vazduhoplovstvo, kako tvrdi, ostala bez posla nakon što je prijavila sumnje u zakonitost odobrenja prevoza ove isporuke.

Piropatroni, koje je tada Etiopljanima isporučila "Tara", koriste se u slučaju kvara ili oštećenja aviona koje onemogućava sigurno prizemljenje. Pilot aktivira piropatrone koje ga, zajedno sa sjedištem, izbacuju iz kokpita, nakon čega se otvara padobran. Ovo je jedan od glavnih izvoznih proizvoda mojkovačke kompanije.

Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) je i u januaru 2021. godine odbilo da izda saglasnost "Tari", navodeći da je u Etiopiji sukob između centralne vlade i regionalne vlade Tigraja, tj. Narodnog oslobodilačkog fronta TPLF.

U dokumentu se konstatuje, između ostalog, da ilegalno širenje oružja u Etiopji i pograničnim regionima predstavlja problem.

"I pored toga što MVP nastoji da sagleda benefite po našu ekonomiju, s druge strane cijeni da je s aspekta ugleda Crne Gore u međunarodnim odnosnima bitno učiniti sve što je moguće kako bi naša država nastavila sa poštovanjem obaveza iz relevantnih akata, odluka i preporuka po pitanju uzdržavanja od izvoza naoružanja i vojne opreme u krizna područja (te da pribavi makar potrebne garancije da neće biti diverzije navedene robe, a što bi - ukoliko se desi - štetilo ugledu Crne Gore na međunarodnom nivou), tim prije što bi eventualne negativne političke konsekvence do kojih bi dovelo odobravanje izvoza u krizna područja bilo veće od ekonomske koristi koje bi Crna Gora imala", navodi se u obrazloženju koje potpisuje ambasador Veljko Milonjić.

Etiopija je ranije bila pod embargom Ujedinjenih nacija za isporuku oružja zbog sukoba sa susjednom Eritrejom. Sukobi ove dvije afričke države traju više decenija. Međutim, i poslije ukidanja embarga UN, povremeno su zabranjivane isporuke naoružanja. A zbog prirode sukoba bilo je i poziva da se Etiopiji ponovo uvede embargo.

Izvršni direktor "Tare" Milan Vujisić kazao je za CIN-CG da se njihovo poslovanje "obavlja u skladu sa Zakonom o kontroli izvoza robe dvostruke namjene, Zakonom o spoljnoj trgovini naoružanjem i vojnom opremom, uz poštovanje međunarodnih smjernica i preporuka".

Prihodi preko 60 miliona eura

CIN-CG imao je uvid u više od 150 dozvola za izvoz propisanih Zakonom o spoljnoj trgovini naoružanjem i vojnom opremom koje su dobijale tri velike crnogorske kompanije.

Sve tri - podgorički "Montenegro defense industry", mojkovačka "Tara aerospace" i beranski "Poliex" - bile su u djelimičnom ili većinski državnom vlasništvu. "MDI" i Poliex" privatizovane su 2014/2015. godine, a prethodnica "Tare" 2007. godine. Vlada danas ima djelimičnog udjela samo u "Tari".

Ove tri kompanije uključene u posao izvoza naoružanja i vojne opreme, samo u posljednjih pet godina prijavile su poslovne prihode od gotovo 60 miliona eura, vidi se iz njihovih bilansa uspjeha. O koliko unosnom poslu je sada riječ, govori i činjenica da je, na primjer, neto prihod "MDI" samo u jednoj godini bio viši nego što je Vlada dobila od prodaje ove državne kompanije privatnicima. "MDI" je, između ostalog, poslovala sa zapadnim silama ali i autoritarnim režimima, pa i sa kompanijom jednog od najvećih trgovaca naoružanjem u regionu Slobodana Tešića, koji je u međuvremenu dospio pod sankcije Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije.

U odluci američkih vlasti navodi se da bi se Tešić, koji je rođen u Kiseljaku, u Bosni i Hercegovini, služio mitom, kako bi osigurao ugovore sa različitim državama, ali i potencijalne klijente vodio na skupa putovanja i plaćao školarinu za njihovu djecu u državama na Zapadu.

Sumnjivi vlasnik, poslovi preko povezanih kompanija

Većinski vlasnik "Tare" je, na primjer, kontroverzni švajcarski trgovac naoružanjem Hajnrih Tomet preko dvije kompanije - bernskog "BT Internationala" (34,9 odsto) i podgoričkog "BTI Montenegra" (15,2 odsto).

Prateći proces privatizacije, CIN-CG je krajem 2014. godine pisao da je Vlada Mila Đukanovića davala ustupke švajcarskom biznismenu, uprkos tome što nije ispunjavao obaveze na vrijeme.

Istraživačke novinarske mreže i Amnesti internešenl navodili su da je Tomet umiješan u šverc oružja i da je bio na listi za nadzor američkih vlasti. On je negirao umiješanost u bilo kakve nelegalne radnje, tvrdeći da su to podmetanja konkurencije.

"Vezano za negativno izvještavanje medija od prije par godina, želimo da vas podsjetimo da ništa od navođenog nije dokazano, i da većinski vlasnik kompanije 'Tara Aerospace' nije procesuiran po optužbama iz medija", kazao je direktor ove fabrike Milan Vujisić za CIN-CG.

Na molbu novinara da detaljnije odgovori na set postavljenih pitanja o poslovima kompanije, Vujisić je kazao:

"Nadamo se da imate u vidu da konstantno ponavljanje nedokazanih optužbi od prije 10 godina, kao i objavljivanje paušalnih pretpostavki bez realne osnove u domaćim medijima urušava naš poslovni ugled i da ćemo biti primorani da ga zaštitimo i sudskim putem ako je potrebno".

U odboru direktora kompanije pominje se i ime Bogdan Chupryna. Chupryna je i vlasnik podgoričke kompanije "Tara technology", koja je u jednom trenutku nosila ime "Rozenia", vidi se iz dokumentacije iz Centralnog registra privrednih subjekata (CRPS).

"Rozenia limited" je ime kiparske kompanije preko koje je, prema dozvolama o izvozu u koje je CIN-CG imao uvid, "Tara" ugovarala izvoz sa Ukrajinom, Mađarskom, Indijom,Gruzijom, Kazahstanom i Pakistanom. Sa tom kompanijom povezana je yahoo mail adresa gotovo ista kao ona koju je Chupryna prijavio CRPS-u.

Na sajtu kiparske kompanije rozenia.org se navodi da se bavi transportom velikim kargo avionima "antonov" i "iljušin", kao i prodajnom rezervnih djelova za vazduhoplove.

Slavko Vujisić drži "Poliex", ali i četvrtinu "Tare"

Vlada sada ima osminu akcija (12,58 odsto) u "Tari", a duplo više ima Slavko Vujisić (25,4 odsto). Vujisić je danas najveći vlasnik u beranskoj kompaniji za proizvodnju eksploziva "Poliex" (82,8 odsto).

Većina akcija u beranskoj kompaniji bila je među ponuđenima za privatizaciju 2014/2015. godine, a jedina ponuda bila je od konzorcijuma koji su činili Vujisić i "Prva iskra namenska" iz Srbije. Cijena za većinski paket akcija iznosila je tada 138,5 hiljada eura, uz obavezu ulaganja.

Od posljednjih pet godina, neto prihod "Poliexa" je četiri godine premašivao iznos po kojem je država prodala svoj paket.

Izvozne dozvole pokazuju, između ostalog, da je ova kompanija izvozila uglavnom u zemlje regiona, ali i da su njeni proizvodi - dominantno amonijum perhlorat, koji se masovno koristi u proizvodnji raketnih goriva, a takođe i u pirotehnici - stizali i do Južne Koreje i Malezije.

Iz kompanije su za CIN-CG kazali da su na kolektivnom odmoru do početka februara.

Vlasnik "Poliexa" Slavko Vujisić je, prema nezvaničnim informacijama, pokušao da osigura veći udio u "Tari".

"U vezi transfera akcija na ime g. Slavka Vujisića, želimo da vas obavijestimo da su većinski akcionari kompanije ukazali da se radi o nezakonitom prenosu akcija i da ćemo sačekati odluku nadležnog suda ili sporazum u vezi toga", kazao je direktor "Tare" Milan Vujisić za CIN-CG.

Hapšenje trgovca oružjem na Božaju

Vlada Đukanovića je u istom periodu 2014/2015. godine odlučila da privatizuje "MDI" za svega 680.000 eura, uz obavezna ulaganja. Mada su iz MANS-a upozoravali da tadašnji Zakon o stranim ulaganjima nije omogućavao da stranci imaju većinski udio u crnogorskim kompanijama naoružanja i vojne opreme, "MDI" je prodata konzorcijumu firmi koji su činili izraelski "ATL - Atlantic Technologies" i srbijanski "CPR-Impex". "ATL" se, prema pisanju BIRN-a, dovodi u vezu sa kontroverznim belgijskim trgovcem oružjem i dijamantima Seržom Milerom.

Neposredno poslije potpisivanja kupoprodajnog ugovora za "MDI", crnogorska policija je u martu 2015. godine uhapsila Milera na graničnom prelazu Božaj na osnovu crvene potjernice Interpola, koja je dan ranije izdata u Briselu, zbog navodne umiješanosti u međunarodni lanac šverca kokaina, pranje novca i članstvo u jednoj kriminalnoj organizaciji.

Izvršni direktor "MDI" Zoran Damjanović kazao je za CIN-CG da je Vladi pored uplate udjela u iznosu od 680.000 eura "uplaćeno i 476.631,52 eura za kupovinu poslovnog prostora i preko 12 miliona eura po osnovu poreza i doprinosa koji se i dalje, sa rastom prihoda uplaćuju u povećanim iznosima".

"Zahvaljujući angažovanju 'MDI', fabrike '4. novembar' (bivša Tara) iz Mojkovca i 'Polieks' iz Berana su spašene od stečaja, uspješno privatizovane, zaposlile novih oko 200 radnika, osvojile nove proizvode koji se izvoze i uplatile preko 30 miliona poreza i doprinosa državi Crnoj Gori", pohvalio se Damjanović.

Više medija je objavilo da je vlasnik "CPR"-a Petar Crnogorac hapšen prije privatizacije "MDI" zbog sumnje da je učestvovao u namještanju tendera za Vojsku Srbije. "Tehnoremont", ćerka firma "CPR Impeksa", bila je pod istragom Ujedinjenih nacija jer se sumnjalo da je umiješana u snabdijevanje islamista u Libiji.

"Tara" je na kraju prošle godine imala 170 zaposlenih, "Poliex" 70, a "MDI" 17, navodi se u dokumentima na portalu Uprave prihoda i carina.

U posljednjih pet godina, ukupni prijavljeni poslovni prihodi "Tare" kretali su se od 3,5 do 6,7 miliona, "Poliexa" od 1,9 do 3,1 milion, a "MDI" od 3,1 do 5,2 miliona eura. Od ove tri kompanije, samo je mojkovačka imala višegodišnje minuse.

Iz kompanije "Tara" su u maju saopštili da su imali jednu od najprosperitetnijih poslovnih godina u smislu ugovora, ali da je potrebna podrška banaka.

"Ovo nije zbog loše ekonomske situacije 'Tare', već isključivo zbog nedostatka crnogorskih i evropskih banaka koje bi odobrile transfere za vojne fabrike u zemljama Balkana koje nisu članice EU", navodi se u saopštenju izvršnog direktora Milana Vujisića.

Vujisić je tada dodao i da je i pored brojnih zahtjeva za pomoć Centralnoj banci Crne Gore, kao i Ministarstvu finansija, realna podrška izostala.

"'Tara' je uprkos biznis barijerama u bankarskom sektoru uspješno nastavila svoje poslovanje", kazao je Vujisić za CIN-CG.

Sagovornici CIN-CG iz MERT-a pojašnjavanju da je problem zbog bankarskog sistema kojem pripada Crna Gora, zbog čega se isplate često blokiraju. Susjedna Srbija je navodno to pitanje riješila osnivanjem posebne banke.

Prihodi i od širenja znanja

Iz dozvola u koje je CIN-CG imao uvid može se vidjeti da su kompanije ostvarivale prihode i od prenošenja svog znanja i iskustva (know-how). Tako se u jednom ugovoru navodi da je na proljeće prošle godine prenošenje znanja koji se tiče tehnologije za proizvodnju amonijum perhlorata. Ugovor sa jednom regionalnom kompanijom je potpisala kompanija "MDI", a proizvodnjom ovog jedinjenja bavi se kompanija "Poliex". To je ujedno jedan od njenih glavnih izvoznih proizvoda.

Dozvola za izvoz je inače moguća samo uz prethodnu saglasnost ministarstava unutrašnjih poslova, vanjskih poslova i odbrane. Prilikom odlučivanja o davanju saglasnosti, Ministarstvo vanjskih poslova mora voditi računa o kriterijumima kao što su očuvanje regionalnog mira i bezbjednosti i poštovanju međunarodnih obaveza Crne Gore, posebno sankcija. Ministarstvo odbrane vodi računa o nacionalnoj bezbjednosti Crne Gore i država sa kojima je u partnerskim odnosima, ali i namjeravanoj krajnjoj upotrebi ove vrste robe i riziku od reeksporta. Ministarstvo unutrašnjih poslova procjenjuje uticaj na bezbjednost saobraćaja, zaštitu života, ličnu i imovinsku bezbjednost građana. Proces uključuje provjeru krajnjeg korisnika, odnosno onog kome će biti isporučeno oružje ili vojna oprema. Konačno rješenje donosi MERT.

MERT je odbijalo da izda dozvole crnogorskim kompanijama kada bi se usprotivilo bilo koje drugo ministarstvo. Tako je, na primjer, u maju 2017. godine odbijeno da se izda dozvola za izvoz 300 pušaka za pakistanski "Adil arms company". U nalazu MVP se navodi da su u procesu provjere krajnjeg korisnika uvrdili da je dostavljena "dokumentacija lažna i falsifikovana".

U najmanje jednom slučaju dešavalo se da sama kompanija odustane od dozvole, jer, na primjer, nije uplaćen avans. To se desilo u septembru 2019. godine, kada to nije uradila kiparska kompanija "Fameway investment", koja je trebalo da proizvode koji su bili u vlasništvu Ministarstva odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova, proda Ministarstvu odbrane Ugande.

MERT je odbijalo da izda saglasnost i kada se tražio duži rok. Jedan od takvih slučajeva je 550.000 eura vrijedan ugovor preko kiparske "Rozenie" za jednu ukrajinsku kompaniju.

U zahtjevu iz 2022. izvoznika se navodi da je došlo do kašnjenja u preuzimanju predmetnih sredstava od strane kupca. Kašnjenje je, kako se navodi, prouzrokovano okolnostima na koje kompanije nije mogla da utiče, a odnosi se na situaciju sa pandemijom koronavirusa, koje je za posljedicu imala ograničene mogućnosti vezano za blagovremenu nabavku materijala i organizaciju proizvodnje u planiranom rokiu. Takođe se navodi da je sukob u Ukrajini značajno usporio i umanjio mogućnost organizcacije transporta ove vrste robe u kratkom roku, s obzirom na razna poskupljenja koja se odnose na gorivo, takse i ostalo.

Ministarstvo se u odluci pozvalo na zakonsku odredbu kojom je dozvolu moguće produžiti najviše na godinu, pa je odbilo crnogorskog izvoznika.

Još 2021. godine se nije dala mijenjati dozvola takođe koja je trebalo preko iste kiparske kompanije da isporuči robu za komandu vazduhoplovnih snaga Ukrajine. U obrazloženju se navodi da se radilo o bitnoj izmjeni dozvole za izvoz, koja bi uvećala sumu za oko 400.000 eura, pa nije dobilo zeleno svjetlo.

Poslovni partner pod sankcijama SAD-a

Kompanija "MDI" je dostavila CIN-CG imena krajnjih korisnika za isporuke svojih proizvoda, ali i u slučaju brokerskih poslova. Brokerski posao podrazumijeva kupovinu kontrolisane robe od dobavljača iz jedne strane države i njenu prodaju kupcu iz druge države, sa ili bez prelaska granice Crne Gore.

"Ugovori o kupoprodaji naoružanja i vojne opreme zaključeni sa inostranim kupcima sadrže klauzulu tajnosti, na osnovu koje nijedna ugovorna strana nema pravo da proslijedi informacije iz ugovora trećoj strani, bez pismenog odobrenja druge ugovorne strane", kazali su iz "MDI" na pitanja CIN-CG o detaljima isporučivane robe.

Za razliku od "Tare" i "Poliexa" koji izvoze svoju robu, "MDI" je izvozila viškove oružja i opreme koju je na tenderima dobijala od, npr, Ministarstva odbrane. To se moglo vidjeti iz više izvoznih dozvola.

Dostavljeni podaci "MDI" pokazuju da su neto prihodi podgoričke kompanije dostigli nepunih 800.000 eura 2021. godine, što je za 120.000 više nego što je Vlada zaradila od njene prodaje 2015. godine.

Među njenim klijentima našli su se 2016. godine i vlada SAD-a, ministarstva odbrane Saudijske Arabije, Iraka i Ugande, oružane snage Gane i vazduhoplovne snage Nigerije.

Posebno su zanimljivi ugovori koje je 2017. godine imala sa Ministarstvom odbrane Saudijske Arabije, koje je obavljala preko "Partizan techa". Prema podacima srpske Agencije za privredne subjekte, kompanija "Partizan tech" nalazi se u vlasništvu Slobodana Tešića, koji se od kraja te iste 2017. godine kao trgovac oružjem godina nalazi pod sankcijama SAD-a. Pod sankcijama je i više osoba povezanih sa Tešićem, među kojima i rukovodioci kompanije "Partizan tech".

Ugovori sa "Partizan techom" za kupovinu mina kretali su se u vrijednosti od nekoliko desetina do nekoliko stotina hiljada dolara.

Prethodno je Tešić bio pod zabranom putovanja Ujedinjenih nacija na gotovo deset godina zbog isporuka oružja liberijskom režimu uprkos embargu.

Izvršni direktor "MDI" Zoran Damjanović insistira da nikada nisu ispručivali naoružanje i vojnu opremu zemljama koje imaju embargo od UN, Evropske unije ili velikih sila.

"Veoma je lako pratiti transport ove robe, koji se uglavnom obavlja brodovima ili avionima koji se prate putem satelita, a ukoliko se roba prevozi vazdušnim ili kopnenim putem preko trećih zemalja, prevoznik je dužan da pribavi saglasnost za prelet ili tranzit preko tih država", kazao je on.

Prilikom izvoza naoružanja i vojne opreme u pojedine zemlje, izvoznik je prije otpreme dužan da preko nadležnog MVP obavijesti UN kojim prevoznim sredstvom, kojom rutom i kojeg dana će biti otpremljeno, upravo radi omogućavanja praćenja isporuke.

"'MDI' nije imao nikakav izvoz naoružanja i vojne opreme preko 'Partizan tech' ili bilo koje Tešićeve firme u vrijeme kada je g. Tešić bio pod embargom UN, a posebno ne od kraja 2017. godine, kada su imenovanom uvedene sankcije SAD", ističe Damjanović, koji dodaje da je to lako provjeriti u MERT-u.

Dodao je da je "MDI" nikada nije podnosio zahtjeve za dobijanje dozvola za izvoz zemljama koje su bile u režimu sankcija UN, EU ili velikih sila.

U posljednjih pet godina, Damjanović navodi da kompanija nije nijednom odbijena od strane MVP pri izdavanju dozvola za izvoz.

Damjanović insistira da rat u Ukrajini nema uticaja na poslovanje "MDI". "S obzirom da 'MDI' nikada nije podnosio zahtjeve za izvoz naoružanja i vojne opreme u zemlje zahvaćene ratom", kazao je on.

Civilni sektor upozoravao je ranije da parlamentarni nadzor u ovoj oblasti gotovo da ne postoji.

Živote zavisnika ugrožava i diskriminacija, izopštenost iz društva. Fale brojne mjere institucija da bi se osobama u aktivnoj fazi bolesti omogućio kakav takav život

 "Više ni sam ne znam šta sam kombinovao - tablete, kokain, heroin, alkohol, nije bilo važno. I na kraju naravno zapalim cigaretu", kaže za CIN-CG Denis (pravo ime poznato redakciji), koji, iako tek u ranim tridesetima, ima iza sebe 15 godina borbe sa zavisnošću od psihoaktivnih supstanci.

Denis pomjera prostirku sa trosjeda u njegovoj dnevnoj sobi. Navlaka i kauč su potpuno upropašteni brojnim rupama od cigareta.

"Tipičan namještaj jednog zavisnika. Uzmeš previše nečeg i izgubiš svijest, a cigareta ispadne", objašnjava Denis.

Jednom se probudio sa potpuno spaljenom majicom i ožiljcima od cigarete na koži. Imao je sreće - neki koje je poznavao nijesu se nikad probudili.

Crna Gora ne prikuplja podatke o broju smrti usljed predoziranja. NVO Juventas navodi da se u ovim slučajevima kao uzrok smrti najčešće prijavljuje "stanje ili uzrok povezan sa predoziranjem, ali ne i predoziranje samo po sebi". Upućeni izvori CIN-CG-a tvrde da se ovi tragični slučajevi najviše dešavaju oko Nove godine i tokom ljeta, ali po pravilu ne ulaze u statistiku - već se smrt tih često mladih ljudi zavodi kao zastoj srca.

Distribucija lijeka protiv predoziranja među zavisnima od opijata je jedna od mjera koja bi mogla spasiti života, ali se ne sprovodi u Crnoj Gori.

To važi i za anonimnu provjeru sastava droge prije konzumacije, uvođenje prostorija za upotrebu ilegalnih supstanci u okviru zdravstvenog sistema, medicinski heroin za one koje su najtežim stadijumima zavisnosti, distribucija igala i špriceva u zatvorima.

Ove i druge mjere dio su programa "smanjenja štete" u razvijenim zemljama. Ovakav pristup se fokusira na rad sa ljudima bez osude, diskriminacije i bez zahtjeva da prekinu sa upotrebom droga ne bi li dobili podršku, navodi značajna svjetska organizacija u ovom polju - Harm Reduction International (HRI).

Programe smanjenja štete u Crnoj Gori sprovodi prvenstveno civilni sektor. U okviru drop-in centara, nudi se besplatno savjetovanje, psihosocijalna podrška, dijeljenje špriceva, igala, kondoma i lubrikanata u cilju sprečavanja širenja polno i krvlju prenosivih bolesti, testiranja na HIV i hepatitis B i C. Sprovode se edukacije o predoziranju, grupne podrške za mlade koji koriste droge, ali i besplatno dijeljenje hrane, šišanja, pranje garderobe... Organizacije civilnog društva se bave i uklanjanjem infektivnog otpada u skladu sa propisima, čime se sprečava rizik od zaraze.

Trenutno, zdravstveni sistem Crne Gore nudi zamjensku terapiju za opijatske droge (OST), pod uslovom da su korisnici pozitivni na test droga. Ovo je jedina mjera zdravstvenih institucija, ali je od ključnog značaja za funkcionisanje smanjenja štete. U septembru 2021. bilo je 1.100 korisnika ove terapije, navodi se u publikaciji "Zadovoljstvo korisnika OST programima u Crnoj Gori", koju su načinile NVO Juventas i Crnogorska mreža za smanjenje štete - Link.

Preopterećenost određenih punktova značajno smanjuje zadovoljstvo korisnika, a psihosocijalna podrška korisnicima terapije izostaje, iako bi "trebalo da bude jedan od ključnih segmenata" navodi se dalje.

"Ukoliko bi bila dostupna, 78 odsto ispitanika/ica bi vjerovatno ili vrlo vjerovatno tražilo podršku psihologa/kinje", navodi se u ovoj publikaciji.

U Strategiji mentalnog zdravlja 2019 - 2023, navodi se da su uslovi u jedinicama za OST terapiju nezadovoljavajući i bez stalno zaposlenog psihijatra, što vodi u rizik od zloupotrebe lijeka. Fali kadra, a postojeći je nedovoljno edukovan i motivisan za tretman zavisnika.

"Samo u Domu zdravlja Konik, na 300 pacijenata koji koriste terapiju, trenutno radi samo jedan ljekar specijalista. Slično je i u ostalim domovima zdravlja u zemlji", navode za CIN-CG iz Linka.

"Stiče se utisak da su osobe koje koriste droge, ili su na zamjenskoj terapiji, u značajnoj mjeri žrtve sistemske diskriminacije, te da se njihovim potrebama ne pridaje ni pažnja ni značaj", kažu iz Linka. Ovo potvrđuje i situacija iz avgusta, kada su domovi zdravlja ostali bez zamjenskog lijeka buprenofina. Korisnicu su bili izloženi teškim fizičkim i psihičkim simptomima apstinencijalne krize, epileptičnim napadima, visokom riziku od relapsa, ali i kriminogenih radnji.

"Država je time prekršila osnovno ljudsko prvo - na zdravstvenu zaštitu", navode iz Linka.

Eksperti za ljudska prava Ujedinjenih nacija apelovali su ove godine da programi smanjenja štete moraju biti dostupni svakome, te da predstavljaju "krucijalnu zaštitu osoba koje koriste droge"'.

Navode da "rat protiv droge" postaje besmislen, jer potražnja za ilegalnim supstancama ne opada, dok rastu diskriminacija i ugrožavanje ljudskih prava korisnika.

Zavisnost je doživotna bolest, relaps prateći dio

Denisu su poznate sve agonije bolesti zavisnosti. Tokom 15 godina vrtio se u krugovima kriza, pokušaja odvikavanja, dilovanja da bi zaradio za drogu, zatvora i nošenja nanogice.

"Tri neuspjela pokušaja na Kakarickoj gori, skidanje na suvo, ugradnja blokatora za efekte heroina u ruku, nema šta nisam probao", kaže Denis. Svaki put kad bi doživio povratak (relaps), osjećao je sramotu i krivicu, ali nema toga na šta ga kriza nije natjerala.

"Moja supruga je imala strašne bolove, morala je da izvadi zub i namIjenila je poslJednje pare za to. Samo sam ih uzeo, ne misleći ni o čemu, sem kako da zadovoljim svoju potrebu", kaže Denis. Kad god bi se sjetio takvih situacija tokom pokušaja apstinencije, poželio je da se ponovo drogira, objašnjava Denis.

"Ono što je zavisnicima važno je da ih ne osuđujemo, bez obzira na ishod pokušaja apstinencije", kažu iz Linka, čija su sva tri člana prošli kroz borbu sa zavisnošću i uspjeli da održe višegodišnju apstinenciju. Svakodnevno rade kao terenski radnici sa ljudima koji koriste droge, pružajući širok spektar podrške.

Dijana Milošević, psihoterapeutkinja, direktorica Javne ustanove za liječenje i rehabilitaciju "Kakaricka gora", za CIN-CG kaže da se kod bolesti zavisnosti ne može govoriti o stopama izlječenja, već samo o zaliječenju.

"Zavisnost je doživotna bolest, a recidivi su i nakon više godina apstiniranja sastavni dio kliničke slike", objašnjava Milošević.

Studija rađena u Americi u ustanovama za liječenje, pokazala je da 85 odsto zavisnika od droga koji završe tretman i uspostave apstinenciju, dožive relaps u toku prve godine od završetka liječenja.

Američki centri za zavisnost, javna ustanova za liječenje zavisnosti u Americi, navodi da je povratak narkoticima sastavni dio procesa.

"Iz ove perspektive, relaps je očekivana teškoća na putu izlječenja, što ne znači da je oporavak nemoguć", navode iz ove organizacije.

Zavisnost nije karakterna osobina već bolest, apeluje Američka agencija za zloupotrebu droga i mentalno zdravlje.

Denis u trenutku razgovora sa novinarkom koristi marihuana i pije pivo. Već osam mjeseci nije uzeo ništa od drugih psihoaktivnih supstanci. Prijavljen je na program zamjenske terapije, ali lijek buprenofin ne uzima, već ga prodaje na crnom tržištu, obično zavisnicima u krizi, koji ne žele da im se ime unese u sistem. Od toga ima minimalan džeparac. Ne radi, iako ima djecu.

"Skoro se moj dobar drug koji je bio 'čist' tri godine ponovo vratio drogama. To mi je teško palo", kaže on.

Na stolu u dnevnoj sobi je interesantna skulptura. Na pitanje šta je to, objašnjava da se povremeno bavi umjetničkim radom. Nije teško prepoznati talenat. Kasnije, iza kuće pokazuje materijal koji je nedavno sakupio za buduće rukotvorine.

"Ne radim više kao ranije, nemam volje", kaže on. "Uglavnom sam radio kad bih uzeo drogu. Sad mi djeluje da više nikad neću osjetiti takvu inspiraciju", kaže Denis, naizgled bez ikakvog žala.

Resocijalizacija osoba koje koriste droge predstavlja jednu od najvažnijih karika reintegracije u društvo i tome su u Linku posvećeni.

"Nijesu rijetki korisnici OST terapije koji su uspjeli da nađu posao ili su imali posao odranije i zadržali ga nakon stupanja u terapijski proces", navodi se u studiji Juventasa i Linka.

"S obzirom na hroničnu i progresivnu prirodu bolesti, osobe koje aktivno koriste droge, nakon određenog vremena vrlo teško mogu imati normalan život - obavljati dnevne, radne, roditeljske i ostale obaveza. Oni koji se priključe programu zamjenske terapije i odgovorno mu pristupe, vrlo brzo mogu uspostaviti funkcionalan život. Takvih primjera ima i u našoj praksi", kažu iz Linka.

Neophodno održivo finansiranje programa

"Najveći nedostatak trenutnog sistema pružanja servisa smanjenja štete jeste finansijska neodrživost", navodi se u publikaciji "Analiza budžeta Ministarstava zdravlja, rada, socijalnog staranja i pravde", koju je izdao Juventas 2020. godine.

Nevladine organizacije zavise od projektnog finansiranja i ne može se obezbijediti adekvatno funkcionisanje na duži vremenski period, navodi se u publikaciji i zaključuje da je neophodno programsko finansiranje iz budžeta, za što bi mogla da se nađu sredstva ako bi se racionalizovali troškovi nadležnih ministarstava.

Navodi se i da su nevladine organizacije morale da znatno redukuju programe smanjenja štete kada je podrška Globalnog fonda za borbu protiv AIDS-a, malarije i tuberkuloze u Crnoj Gori izostala 2015, nakon devet godina.

U publikaciji ističu da problem predstavlja i nedovoljna geografska pokrivenost servisima smanjenja štete. Naime, u Crnoj Gori postoji samo sedam metadonskih centara u okviru zdravstvenog sistema, u nekoliko gradova.

"Drop-in centri nevladinih organizacija Juventas i Cazas funkcionišu u Podgorici i Baru. Terenski rad se, u zavisnosti od perioda godine, odvija u još nekoliko crnogorskih opština, ali se to ne može mjeriti sa efektima koje imaju kontinuirani programi smanjenja štete", navodi se u toj publikaciji.

"Potrebe za zdravstvenom zaštitom osoba koje injektiraju droge uglavnom podržavaju samo servisi organizacija civilnog društva. U domovima zdravlja i drugim zdravstvenim ustanovama veoma teško mogu doći do sterilnog pribora za injektiranje što ih dovodi u opasnost od dobijanja krvlju prenosivih infekcija, poput HIV i hepatitisa C", kažu iz Linka za CIN-CG.

Veliki problem je diskriminacija.

"Za sada se otvorenom promocijom prava korisnika droga i OST bavi samo nekoliko organizacija civilnog društva, dok institucije i dalje ne prepoznaje važnost promocije antidiskriminatorskog stava prema zajednici koja je jedna od najranjivijih u društvu", ističu prdstavnici Linka.

Prema studiji "Zadovoljstvo korisnika OST programima", oko 80 odsto ispitanika smatra da je odnos osoblja u centrima veoma značajan faktor za učešće u programu. Većina pacijenata koji su na OST terapiji smatra da će biti diskriminisani tokom liječenja. U studiji se citiraju izjave medicinskog osoblja u OST centrima koji tvrde da su neki korisnici dugo izbjegavali program da ne bi bili "deklarisani kao osobe zavisne o drogama", te su kupovali zamjensku terapiju na crnom tržištu.

Mjere koje koristi EU za sada daleko od Crne Gore

Međunarodna asocijacija za smanjenje štete, u izvještaju za 2021. navodi da u Crnoj Gori fali slobodna distribucija naloksona, bezbjedne igle i špricevi za zavisnike u zatvorima, kao i makar jedna soba za konzimacju droga. U Juventasu ističu da je dostupnost naloksona, lijeka protiv predoziranja od opijata, neophodna.

Istraživanje Svjetske zdravstvene organizaciji (SZO) u srednjoj Aziji, pokazalo je da distribucija i dostupnost naloksona pokazuje odlične efekte. Lijek je distribuiran nemedicinskom osoblju, porodici i prijateljima zavisnika. Istraživanje je pokazalo značajan stepen prevencije smrti zbog prdoziranja opijatima.

Nalokson se unosi uglavnom intervenozno, a u većini zemalja, uključujući Crnu Goru, ovo može vršiti samo medicinsko osoblje, iako SZO apeluje da su oni koji prvi prisustvuju predoziranju uglavnom prijatelji, partneri i porodica korisnika. Širu distribuciju naloksona u Evropi ima više zemalja, među kojima su Danska, Holandija i Ujedinjeno Kraljevstvo. U Škotskoj su taksistima podijeljeni sprejovi naloksona, kao dio kampanje protiv predoziranja.

Članovi organizacije Link imali su prilike da studijski posjete neke evropske zemlje gdje sistemi smanjenja štete dobro funkcionišu.

Navode primjere dobre prakse iz Holandije, gdje u okviru jedne institucije javnog zdravstva, osim OST programa, postoji socijalna zaštita, psihijatrijska ordinacija, psihoterapeutska podrška, ali i sobe za kontrolisanu konzumaciju droga.

Australijska studija iz 2021. "Ocjena soba za konzumaciju droge i dugoročnih efekata na klijente i zajednicu", rađena tokom više od pet godina pokazuje da su ove prostorije doprinijele da se smanji broj smrti od predoziranja, kao i frekvencija krvlju prenosivih bolesti.

Kao jednu od metoda smanjenja štete, u Holandiji je uvedena mogućnost anonimnog testiranja droge koju korisnik namjerava da konzumira, da bi se utvrdio sadržaj i potencijalna opasnost. Testovi se vrše u Trimbos institutu, kojem je glavno polje istraživanja mentalno zdravlje.

U Holandiji se praktikuje i program medicinskog heroina za one koje su ozbiljnim stadijumima bolesti. Ovu opciju nude i Danska, Njemačka, SAD, Kanada... Program je u potpunosti podređen stanju korisnika, objašnjavaju iz Linka.

"Korisnik nije obavezan da bude redovan sa dolascima na ovu vrstu terapiju, i to je human pristup prema nekome ko pati od teške zavisnosti", objašnjavaju iz Linka.

Ukoliko se korisnik/ca pojavi tek nakon više dana pauze, pretpostavka je da je u međuvremenu konzumirao ilegalne supstance, pa će biti testiran, isključivo da bi se utvrdilo da li je u tom trenutku medicinski heroin bezbjedan za tu osobu, objašnjavaju oni.

Juventas naglašava da sve evropske države imaju preporuke za bezbjedniji noćni život i smanjenje rizika od upotrebe ekstazija. To uključuje: besplatnu vodu u klubovima da bi se spriječila dehidratacija, edukaciju vlasnika noćnih klubova i prvu pomoć na mjestu, distribuciju infomracija i materijala...

Javnost u Crnoj Gori uglavnom ne shvata da je upotreba psihoaktivnih supstanci realnost i da ljude koji su zavisni treba integrisati. Diskriminacija i marginalizacija osoba koje koriste droge čini da se oni osjećaju izopšteno i da nemaju pravo da traže pomoć i podršku. "Za mene su sreća i zadovoljstvo nedostižni", kaže Denis.  

Bol koji se ne da opisati

Ljudi lako osuđuju, a ne znaju da je zavisnost bolest. Ne mogu ni da pretpostave šta sve sa sobom nosi apstinencijalna kriza, šta može da napravi od čovjeka, objašnjava za CIN-CG Marko Dragićević, član Linka.

On je prošao kroz borbu protiv bolesti zavisnosti. Nakon 20 godina, već je četvrtu godinu čist.

"Svaki put je počinjalo sa mirisom hemije. Tad znam da će vrlo brzo da krene. Osjećaj kao da ti meso otpada sa kostiju, a istovremeno ti te kosti neko lomi.

Ne možeš na noge, a moraš nekako da dođeš do droge. Pakao na zemlji - to je najbliži opis", kaže Dragićević. "Ne možeš da spavaš, jedeš, piješ, mučnina ne prestaje, smrzavaš se, a sav se znojiš... i tako danima", opisuje on.

Psihičke muke su nepodnošljive. "Depresija te vuče na dno i ne možeš da zamisliš da više ikad osjetiš išta dobro", objašnjava on.

"Najgore je šta sve može da ti padne na pamet u trenutku krize. Sve što vidiš, svaka osoba, prostor, svaki predmet, postaje samo objekat za put do droge", kaže Dragićević.

"Cijeli dan postaje 'lov'. Stvar je što ti u jednom trenutku postaje svejedno da li konzumiraš drogu ili ne. Tada sam pošao na liječenje, nijedna doza mi više nije bila dovoljna", priča on.

Đurđa RADULOVIĆ

Njih gotovo nikada nećete sresti - na ulici, u kafiću, parku… Država im pruža jako malo. Fali stručnog kadra, opreme, servisa, prostornih kapaciteta, novca… Od suštinske je važnosti da su roditelji dobro, mentalno, a i finansijski, kako bi mogli da se nose sa svim što dolazi", kaže majka tridesetogodišnje djevojke sa autizmom

Matija je rođen 2001. U početku je imao uredan razvoj. Prohodao je, govorio…Bili smo srećna četvoročlana porodica, u kojoj roditelji uživaju u odrastanju djece. Ali, brzo smo se suočili sa realnošću. Matijin govor se topio, nije to više isto dijete, gubi kontakt očima, ne primjećuje ni nas, ni životinje, obrće točak od igračke automobila satima... Ako ga zaustavite nastaje haos, vrištanje, skakanje... Plaši se zvukova... Kad krenete negdje, nosi istu flašicu od praznog dezodoransa, ona mu je sigurnost. Kad sjedi, ljulja se naprijed-nazad. Ne odaziva se, a uspavljivanje ide teško... Postaje sve gore", kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Marina Bećirović, majka 21-ogodišnjaka sa autizmom.

Prvi odlazak kod pedijatra pamti po neizvjesnosti. Doktorica je dala uput Matiji za Razvojno savjetovalište u Podgorici, spomenula autizam i kucnula o sto. Bio je maj i roditelji su odlučili da sačekaju još malo. "Nadali smo se da će se vratiti Matija, kakav je bio, a i strahovali možda od nepoznatog. U septembru smo otišli u Razvojno savjetovalište, a nakon pregleda dobili smo uput za Beograd", priča Bećirovićeva. Matija je, sa samo dvije godine i osam mjeseci, sa roditeljima stigao u Lipovicu, u Beogradu. Tamo dobija dijagnozu - autizam. "Imate osjećaj da ste sami, niko vam ne može dati odgovore na to zašto se to baš vama dešava, šta će biti sa djetetom i vašom porodicom, kako se suočiti sa svime. To je bolan i težak period", ističe još ova majka. Žani Bulajić, majki 30-ogodišnje Maje, bile su potrebne godine dok nije sebe osnažila kako bi mogla da se nosi i sa Majinom dijagnozom i sa okolinom. "Nakon što je našoj ćerki potvrđen autizam, prošla sam kroz pakao. Sjećam se da smo moj muž Strahinja i ja prvo besomučno čitali i informisali se. Kroz razgovore sa najbližim pronalazila sam hrabrost. Od suštinske je važnosti da su roditelji dobro, mentalno, a i finansijski, kako bi mogli da se nose sa svim što dolazi", kaže ona za CIN-CG. I Bulajići su, kao i Bećirovići prošli Beograd. Shvatili su, kažu, da Crnoj Gori fali prostornih kapaciteta, opreme, servisa, kao i stručnog kadra za rad sa osobama sa autizmom. Zbog toga su se okrenuli sebi u potrazi za odgovorima na brojna pitanja. Uključila se i rodbina. "Zahvaljujući tome što je moj muž bio poslanik u Skupštini Crne Gore, pokrenuta su brojna zakonska rješenja i inicijative. Borili smo se kako smo znali i umjeli. Međutim, nijesu svi roditelji istih mogućnosti, a država ne čini dovoljno da im olakša živote", navodi još Bulajićeva. Maja je danas korisnica Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom u Nikšiću.

Rana intervencija od suštinske važnosti

Osobe koje žive sa autizmom u Crnoj Gori nevidiljive su uglavnom i za društvo, i za sistem. Gotovo ih nikada nećete sresti na ulici, u kafiću, parku… Radoznali pogledi, nekulturna propitivanja, nerazumijevanje, neki su od razloga zbog čega se često skrivaju.

Prema riječima jednog od najvećih stručnjaka za autizam na našim prostorima Nenada Glumbića, veoma je važno rano prepoznati simptome. Što raniji tretman - to je prognoza bolja. Najčešće roditelji primijete da nešto nije u redu sa govorom, a dobijaju pogrešne savjete, nekada i od stručnjaka. "Na primjer - muška djeca kasnije progovore. Ili ako je u porodici neko kasno progovorio, znači to je normalno i ne treba ništa da preduzimaju. Ako imate dijete koje u 16. mjesecu nema riječi, a u 24. mjesecu nema rečenice ili ako su roditelji u razvoju primijetili regresiju, to je dovoljan razlog da potraže stručnu pomoć", kaže Glumbić za CIN-CG. "U prvoj godini života ne možemo biti potpuno sigurni u dijagnozu, ali se najranije ispoljava odsustvo pogleda. Dijete ne reaguje na osmijeh odrasle osobe, nema imitaciju pokreta, nekada nije zainteresovano za socijalni dodir (ljuljanje, maženje…) i ne ulazi u onu fazu brbljanja koja prethodi razvoju govora. Nema pokazivanja kažiprstom, što je takođe vrlo upadljivo", ističe Glumbić, koji od 1998. radi i na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju u Beogradu. Tokom druge godine, roditelji najčešće uoče da se dijete ne osvrće na poziv po imenu, što je jedan od ključnih znakova autizma. Glumbić objašnjava da se u tom periodu primjećuju i stereotipi u ponašanju - dijete se ne igra suštinski sa igračkama, igra se na isti način, ima otpor prema promjenama, traži istu hranu i odjeću, hoda istim putevima i često ima rituale i rutine. Mogu da se jave i problemi sa spavanjem, sa ishranom, a nekada i samopovređivanje ili povređivanje drugih, mada to nije nužno. Autizam je prema britanskoj Nacionalnoj zdravstvenoj službi spektar - svaka autistična osoba ima različite karakteristike. Mnogi saznaju da imaju autizam tek kad odrastu, a neki nikad ne dobiju dijagnozu. Ženama se autizam obično uspostavi kasnije, a jedan od razloga je što bolje imitiraju društvene konvencije i bolje prikrivanje ponašanja koje izgleda drugačije. Autizam nije oboljenje, već stanje, jer mozak osobe sa poremećajem iz spektra funkcioniše na drugačiji način od većine ljudi, piše na sajtu britanske Nacionalne zdravstvene službe. Uzrok autizma se ne zna, ali su faktori rizika donekle poznati. "U dokazane faktore rizika spadaju genetski činioci, tu je i starost roditelja, zatim uzimanje nekih ljekova tokom trudnoće, na primjer ljekova za astmu, alkohol, zagađivači, pesticidi… Postoje čvrsti naučni dokazi da ono što se obično u javnosti smatra faktorom rizika, MMR vakcine ili epiduralna anestezija tokom porođaja, to nijesu", navodi još Glumbić.

Bez podataka o broju osoba sa autizmom

Statistika se ne slaže oko procenata. Do preciznih podataka teško je doći, jer se to stanje ne priznaje ili ne dijagnostikuje na isti način u svakoj zemlji. Prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), oko jedan odsto svjetske populacije ima poremećaj iz spektra autizma - preko 75 miliona ljudi.

Međutim, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO), svako 160. dijete na svijetu ima ovaj poremećaj. Prevalencija autizma, prema CDC-u, porasla je za 178 odsto od 2000. godine, a otprilike je četiri puta više dječaka nego djevojčica. Prema podacima američkog Instituta za zdravstvenu metriku i evaluaciju, država sa najvećom stopom dijagnostikovanog autizma u svijetu je Katar, sa jednom osobom od njih 66. Koliko osoba sa autizmom živi u našoj državi, ne zna se, jer još nema registra, iako je to davno predviđeno Zakonom o zbirkama podataka u oblasti zdravstva. Nedavno je u skupštinsku proceduru ušao predlog dopune Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojim se ponovo traži formiranje ovog registra. Bez preciznog registra nema ozbiljne strategije, niti suštinskog uključivanja ovih osoba u društvo, smatra Goran Laković, otac 12-ogodišnje djevojčice sa autizmom. "Nema gdje dijete nijesam vodio i tražio pomoć, jer nema sistemskog odgovora u Crnoj Gori. Zbog toga sam pokrenuo peticiju za formiranje registra, kako bi se pokazalo pravo stanje. Osoba sa autizmom ima više nego što se misli. Moje pitanje je na osnovu čega se donose zakoni kada ne znamo koliko ovakvih ljudi treba pomoć", kaže on za CIN-CG. Iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore (IJZCG) za CIN-CG kažu da se još čeka iako je inicijativa pokrenuta još 2018. godine. Upućena je Ministarstvu zdravlja, ali na nju nije odgovoreno. "Novi zahtjev nije upućen jer je 2020. godine nastupila epidemija koronavirusa", kazali su iz IJZCG. Od osnivanja Centra za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju "Ognjen Rakočević", 2018. godine, oko 300 djece i adolescenata uzrasta do 26 godina dobilo je pomoć u Centru, koji nosi ime jedanaestogodišnjeg dječaka čija je smrt 2016. godine ujedinila građane. Ognjenov potresni slučaj skrenuo je pažnju društva na autizam. "Broj prepoznatih slučajeva je u porastu. Ranije su takvi poremećaji vođeni pod dijagnozama mentalne retardacije različitog stepena i/ili razvojne disfazije. Trend u svijetu je skoro eksponencijalnog rasta broja slučajeva u posljednih tridesetak godina, dok u Crnoj Gori ne postoji zvanična statistika", navodi za CIN-CG direktor Centra Ivan Krgović. Centar kuburi sa stručnim kadrom. U njemu sada usluge pružaju tri dječja psihijatra, jedan defektolog-oligofrenolog, tri logopeda i šest psihologa. "Na dnevnom nivou u prosjeku 30 djece koristi naše usluge. Imali smo ukupno tri konkursa oglašenih na 14 mjesta. Dobili smo samo dva nova logopeda. U međuvremenu, jedan je prešao, na, po njegovom mišljenju, lakše radno mjesto", navodi Krgović. Kako još ističe, uzrok nedovoljnog broja defektologa, leži u činjenici da u Crnoj Gori nikada nije postojao defektološki fakultet. "Trebalo bi unaprijediti i rad dnevnih centara, kapacitet, osoblje i dužinu boravka", kaže Krgović. Tretmani rane intervencije kod logopeda, oligofrenologa i psihologa u ovom centru traju 45 minuta. Pregled kod dječjih psihijatara trenutno je ograničen na 30 minuta. Prema mišljenju mnogih roditelja to nije dovoljno da bi se vidjeli neki rezultati. Petogodišnji Kristijan je roditelje izgubio na tragičan način. Prvo je ostao bez oca, a zatim i bez majke. Ubrzo mu je ustanovljen i autizam. "Moja majka, a njegova baka, dobila je starateljstvo, a ja sam mu hranitelj. Njegovo liječenje je dugotrajno i skupo. Nije dovoljno da dijete odvedete povremeno na tretmane koji traju po sat vremena. Treba mnogo strpljenja, truda i volje", kaže za CIN-CG Predrag Perak, Kristijanov stric, koji je, od kako se brine o petogodišnjaku, osnovao i nevladinu organizaciju "Plava planeta" sa ciljem da pomogne osobama sa autizmom u Crnoj Gori. "Kristijan trenutno ide u vrtić. Išao je i u Centar za djecu sa posebnim potrebama pri Domu zdravlja u Baru. Međutim, ocijenili smo da tu nema uslova i prestali smo tamo da ga vodimo. Sada ide privatno na tretmane. Zbog alergije na gluten i kazein, Kristijanu je neophodan i specifičan režim ishrane. Često odlazimo i u Beograd, na Institut 'Đorđe Kostić'", navodi još Perak. Pomoć koju Kristijan i porodica dobijaju iznosi oko 500 eura. U taj iznosi ulazi lična invalidnina u iznosu od 207 eura, kao i dodatak za djecu od 66 eura. Roditelj djeteta imaju mjesečnu naknadu od 224 eura. Nakon što Kristijan postane punoljetan, izgubiće pravo na dječji dodatak. "Život sa djetetom koje ima autizam pun je izazova, borbe da uradite nemoguće. Lutate, tražite stručnjake kojih skoro pa nema, plaćate intenzivne tretmane, dijete ne možete ni trenutak ostaviti samo. Puno je neprospavanih noći", kaže Bećirović. Ističe da roditeljima daju krila i mali pomak, osmijeh, ljubav koju pruža dijete sa autizmom: "Vi ste tu da osjetite njegovu bol, da govorite umjesto njega, da ga neizmjerno volite".

Fali stručni kadar, oprema i prostorne mogućnosti

U Crnoj Gori postoji 10 dnevnih centara za djecu sa smetnjama i teškoćama u razvoju, u Bijelom Polju, Pljevljima, Plavu, Beranama, Mojkovcu, Nikšiću, Cetinju, Herceg Novom i Ulcinju. Služe prvenstveno kao prostor za dnevni boravak.

CIN-CG se obratio svim centrima, a u odgovorima se vide isti problemi. Broj osoba sa dijagnozom se povećava, a stručnjaka fali.

Dnevni centar u Nikšiću ima najviše korisnika. Od 51, sa autizmom je 12. "Oni mnogo vole prirodu, da šetaju, sport i fizičke aktivnosti. Zato izvodimo djecu iz zatvorenih prostora", kaže za CIN-CG direktor Radovan Dragnić. Ovaj dnevni centar ima dva sektora, jedan za osobe do 27 godina, a drugi za starije. Svaki dan za osobe sa autizmom počinje ustaljenim radnjama. Po ulasku u Centar posjetioca dočekuje veliki hol, a sa lijeve strane je manja kuhinja. U blizini je i skučena senzorna soba za djecu koja u toku dana postanu uzrujana, napeta ili anksiozna. Desno od ulaznih vrata su prostorije gdje korisnici provode najviše vremena. Prostorija za autiste je upadljivo mala za njih 12-oro. Neka djeca leže na kaučima, sjede na stolicama - ljuljaškama, ili se igraju sa predmetima u sobi: na strunjačama, ili sa kockama i trouglovima napravljenim od čvrstih materijala. Druga komuniciraju sa vaspitačicama. Po ulasku, jedno od djece, četrnaestogodišnjakinja, primijetila je novinarku, prišla, tražila ruku i nagnula se da je zagrli. "Sa djecom sa autizmom je izazovno raditi. Neke od predrasuda su recimo da su sva djeca sa autizmom agresivna, da su čudaci, da su povučena u sebe, što nije tačno. Za svako dijete prvo pravimo procjenu sposobnosti i onda osmišljavamo aktivnosti", objašnjava za CIN-CG psiholog u nikšićkom Centru Radovan Pejović. U Centru radi samo jedan defektolog, a nedavno su dobili dozvolu za još jednog. Skoro su podnijeli inicijativu Opštini Nikšić i za pravljenje specijalnog centra za djecu sa autizmom. Iz Dnevnog centra u Herceg Novom CIN-CG-u su kazali da imaju dvoje djece sa autizmom. Imaju jednog psihologa i jednog pedagoga. Veliki problem je nedostatak stručnog kadra, kaže direktorica Dragica Kostić. I u Dnevni centar u Beranama dvoje je djece sa autizmom. U toj ustanovi radi jedan logoped, jedan defektolog, tri psihologa, dva pedagoga, jedan socijalni radnik, jedan vaspitač i jedan psihoterapeut.,,Obezbjeđujemo im razne aktivnosti", navode iz ovog centra za CIN-CG.

Država vodi iracionalnu zdravstvenu politiku

Prema podacima CDC-a, oko 75 odsto autističnih odraslih nije zaposleno. Skoro 50 odsto 25-ogodišnjaka sa autizmom nikada nije radilo plaćeni posao.

Troškovi za Amerikance sa dijagnozom autizma dostigli su 268 milijardi dolara u 2015, a mogli bi da porastu na 461 milijardu dolara do 2025. Medicinski troškovi za djecu i adolescente sa autizmom bili su u prosjeku od 4,1 do 6,2 puta veći nego za druge. Iz Ministarstva zdravlja nijesu odgovorili na pitanje koliko Crna Gora na godišnjem nivou izdvaja novca za liječenje djece sa autizmom. Prema nekim podacima koji su od ranije dostupni javnosti u posljednjih pet godina godišnje je bilo upućeno između 250 i 350 djece s mentalnim i drugim razvojnim smetanjama van zemlje, a za liječenje i putne troškove, Crna Gora je izdvojila više od pet miliona eura. Nenad Glumbić ističe da je greška što Crna Gora taj novac ne ulaže u stručni kadar, opremu i prostorne kapacitete, kako bi roditelji djecu mogli da liječe u svojoj državi. U Strategiji za integraciju osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori za period od 2016. do 2020. godine upozorava se na nedostatak servisa podrške za odrasle osobe sa intelektualnim smetnjama, koje spadaju u najugroženiju grupu građana. "Ove osobe nijesu uključene u podržavajuće servise pa se najčešće nalaze u institucijama trajnog zbrinjavanja ili su u kućnoj izolaciji. Kako bi se unaprijedio njihov položaj, potrebno je raditi na otvaranju dnevnih boravaka za starije od 27 godina", navodi se u ovom Vladinom dokumentu. Konstatuje se da ni usluge personalne asistencije i pomoći u kući nijesu razvijene. U našoj državi nema ni usluga kao što su predah roditeljstvu za one koji imaju djecu sa težim smetnjama i stanovanje za podršku osobama sa invaliditetom. Jednom od samohranih roditelja, ocu dječaka sa autizmom, nedavno je trebao predah od svakodnevnih obaveza oko djece. Tražio je nekoga da ih pričuva na dan. Bezuspješno. Ako vidite umorne roditelje, nijesu djeca ta koja su ih umorila, već sistem, kaže majka jednog sedmogodišnjaka sa autizmom.

Porast učenika sa autizmom

U većini gradskih škola koje su učestvovale u našem istraživanju, tvrde da broj učenika sa autizmom raste, ali da nema kapaciteta, ni stručnih ni prostornih, da odgovore potrebama.

Škola "Pavle Rovinski" jedna je od prvih uključenih u program inkluzije. Statistika pokazuje primjetan rast upisane djece sa autizmom. Tako je u školskoj 2018/2019. godini bilo dvoje, u 2019/20. godini petoro, u 2020/2021. šestoro, a ove školske godine osmoro. "U školi je sedam asistenata na trinaestoro djece", kaže za CIN-CG direktorica ove škole Dijana Laković. Iako je, kako ističe, od početka programa inkluzije, obučen veliki broj nastavnika, i dalje ima potrebe za edukacijama. "Našu školu pohađa 1742 učenika. Sve učionice su zauzete, pa nam nedostaje prostorija u kojoj bi djeca sa autizmom imala stimulativne aktivnosti i dodatnu podršku", navodi Lakovićeva. Kaže i da kasna popodnevna smjena ne odgovara djeci sa autizmom u odnosu na pedagoške principe: "Zbog velikog broja djeca potrebe za kvalitetnim i raznovrsnim didaktičkim materijalom rastu". U školi Sutjeska, u Podgorici, sedam je učenika sa autizmom. Ova škola ima devet asistenata u nastavi na 27 učenika sa posebnim obrazovnim potrebama. "Loše strane su nerazumijevanje, kao i neopremljenost škola. Nema senzornih soba koje su neophodne. Takođe, fali nam dodatna podrška resursnih centara, kao i defektolozi-oligofrenolozi", kazali su CIN-CG-u iz te škole. Slično je i u OŠ "Radojica Perović", a pedagog ove škole Nikica Vujinović kaže da odjeljenja u kojima je učenik sa elementima autuzma imaju smanjen broj đaka. Danilovgradsku OŠ "Vuko Jovović" pohađa jedan učenik sa autizmom. "Pažnja i ljubav, prihvatanje od drugara su nešto što naši učenici sa posebnim poterbama dobijaju, ali to nije dovoljno", navode iz uprave. U školi "Mahmut Lekić" u Tuzima nastavu prate dva učenika sa autizmom. "Učenici su hiperaktivni, nastavnici nemaju vremena da se posvete ostalim učenicima. Nemamo ni dovoljno didaktičkog materijala", kaže za CIN-CG psihološkinja te škole Murveta Bećaj. Iz škole "Vlado Milić" u Podgorici, gdje ide troje učenika sa autizmom, upozoravaju da timove koji kreiraju Indvidiualno razvojni-obrazovni program, koji je namijenjen za djecu sa posebnim obrazovnim potrebama, čine ljudi koji nemaju potrebne stručne kvalifikacije iz oblasti defektologije. Pedagogica Rada Bulatović upozorava i da u višim razredima postepeno dolazi do povlačenja i djelimične izolacije djece sa autizmom. U Srednju ekonomsko-ugostiteljsku školu u Nikšiću, prije tri godine upisao se prvi učenik sa autizmom. Ove godine ta škola ima dvije učenice sa smetnjama iz spektra autizma. Opremljenost škole je, prema riječima direktora Vasilja Jovovića, skromna, a osposobljenost nastavnog kadra za rad sa ovom djecom minimalna. Seoske škole, koje se nalaze u prelijepim prirodnim okruženjima koja bi pogodovala djeci sa autizmom, uglavnom nijesu imale ovakve učenike. Iz OŠ "Radoje Kontić" ističu da svake godine imaju sve manji broj učenika, a da se opremljenost, kao u većini seoskih škola, treba da unaprijedi. Država bi u ovim slučajevima, morala da organizuje i prevoz djece iz okolnih gradova, što bi značilo i veća novčana ulaganja. Neke državne škole za učenike sa smetnjama u razvoju u Švedskoj i Finskoj omogućavaju onim đacima koji ne stanuju u blizini da u tim školama i besplatno žive. Jedna od majki djeteta sa autizmom koja direktno učestvuje u kreiranju obrazovnih procesa, ističe da se uglavnom sve bazira na improvizaciji. "Asistenti su divni ljudi i puni ljubavi prema djeci sa smetnjama. Ali nemaju znanje, oni su samo tehnička podrška. Završavaju kurseve koji traju po nekoliko dana, što nije dovoljno. Razvojna faza djeteta je izuzetno važna, i sve što se u njoj dogodi može da bude okidač za neke probleme u budućnosti".

Andrea JELIĆ

Centri, iako ih većina postoji na papiru, prema istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), kubure i sa prostorom i sa kadrom

Iako Crna Gora ima domove zdravlja u 18 opština i tri zdravstvene stanice u još tri opštine, samo njih nekoliko ima funkcionalne Centre za mentalno zdravlje (CMZ).

Ovi centri, iako ih većina postoji na papiru, prema istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), kubure i sa prostorom i sa kadrom.

Vanbolnički tretman pacijenata sa poremećajima mentalnog zdravlja bi se trebao sprovoditi u centrima za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja. Centrima se, radi savjetovanja ili liječenja, mogu javiti odrasli i adolescenti. Ove ustanove liječe pacijente sa psihotičnim, ali i neurotskim poremećajima - problemima raspoloženja, depresije, anksioznim poremećajima, paničnim napadima...

U Strategiji zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u Crnoj Gori 2019-2023 se ističe da efikasnost CMZ u Crnoj Gori nije zadovoljavajuća, te da se psihijatrijska služba na nivou Crne Gore dominantno oslanja na bolnički tretman pacijenata, ne pružajući ni konkretna rješenja za korisnike na višegodišnjem bolničkom liječenju.

„Ovi podaci su zabrinjavajući naročito ako se ima u vidu činjenica da je tokom posljednjih 30 godina broj psihijatrijskih kreveta u Crnoj Gori značajno redukovan. Naime, 1989. godine u državi je bilo 389 psihijatrijskih kreveta, dok aktuelno postoji 310 postelja”, piše u Strategiji.

Pojašnjava se da ta redukcija kapaciteta nije adekvatno propraćena jačanjem servisa u zajednici, što je rezultiralo preopterećenošću bolničkih kapaciteta i posljedičnim nedostatkom kapaciteta za tretman akutnih psihijatrijskih stanja u cijeloj državi.

„Istovremeno se zapaža porast broja sudskih pacijenata kao i zatvorske populacije u cijeloj državi”, navodi se u tom dokumentu.

Pravilnikom o bližim uslovima u pogledu standarda, normativa i načina ostvarivanja primarne zdravstvene zaštite, propisano je u kojim uslovima i koji kadar treba da ima CMZ, a na jednog psihijatra bi trebalo da bude 22.000 osiguranika, najmanje 17.500, a najviše 26.500.

U Strategiji se navodi da, po ovim pravilima, funkcioniše sedam centara za mentalno zdravlje i to u Podgorici, Baru, Beranama, Bijelom Polju, Nikšiću, Kotoru i Pljevljima.

Međutim, to nije tačno. Recimo u barskom CMZ radi samo jedan psihijatar od predviđena dva. U tom centru rade i psiholog i medicinske sestre, ali nema ni zaposlenog socijalnog radnika.

Prema popisu iz 2011. u Baru je živjelo 42.048 stanovnika, a prema podacima iz Strategije na jednog psihijatra bi trebalo da ide 22.000 osiguranika, najmanje 17.500, najviše 26.500.

Centri postoje, ali ne ispunjavaju uslove

U Strategiji se dodaje da centri u Budvi, Herceg Novom, Danilovgradu, Mojkovcu, Plavu, Cetinju i Rožajama zvanično postoje, ali ne ispunjavaju uslove za efikasan rad.

CMZ u Herceg Novom nedostaju jedan psihijatar i dvije medicinske sestre, a socijalni radnik nije zaposlen, niti planiran unutrašnjim aktima.

U budvanskom CMZ, kako piše u Strategiji, nema stalno zaposlenog kadra, već angažuju psihijatra koji dolazi dva puta sedmično iz druge zdrastvene ustanove, a nema ni zaposlenog psihologa, niti socijalnog radnika.

Domovi zdravlja Danilovgrad, Mojkovac i Plav imaju stalno zaposlenog samo po jednog psihijatra. U međuvremenu je, u Danilovgradu zaposlen i jedan psiholog.

Dom zdravlja Cetinje ima jednog psihijatra i jednu medicinsku sestru, a rožajski Dom zdravlja ima specijalističku psihijatrijsku ambulantu, sa zaposlenim jednim psihijatrom i jednim neuropsihijatrom.

U Andrijevici, Kolašinu i Tivtu nema centara za mentalno zdravlje, ali ni specijalističkih psihijatrijskih ambulanti, pa se uopšte ne pružaju usluge iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja.

CIN-CG je pokušao da dobije odgovore od svih domova zdravlja, između ostalog i na pitanja da li se, u međuvremenu, nešto promijenilo u radu sa pacijentima sa problemima mentalnog zdravlja, međutim, odgovore smo dobili samo od podgoričkog, danilovgradskog, barskog, rožajskog, pljevaljskog, kolašinskog i andrijevačkog Doma zdravlja.

Nakon korone povećana stanja depresije i anksioznosti

U podgoričkom CMZ-u za CIN-CG kažu da se nakon pandemije korona virusa svuda u svijetu bilježi povećanje depresije i anksioznosti za oko 35 odsto. Osim toga, pacijenti se obraćaju zbog problema sa bolestima zavisnosti, reakcijama na stres, endogenim oboljenjima i demencijama. Oni kažu da imaju dovoljno kadra da se nose sa tim izazovima: osam psihijatara, tri psihologa, dvije socijalne radnice i srednji medicinski personal.

Navode da od početka rada Centra 2001. godine imaju 14.000 kartona pacijenata koji su se liječili ili se trenutno liječe od psihijatrijskih bolesti i stanja.

Načelnik podgoričkog CMZ dr Ljubinko Kaluđerović tvrdi da zakazivanje traje najduže nedelju dana, te da svako može dobiti stručnu psihijatrijsku pomoć u Centru.

„Od novina bi naglasio razvoj bračnog savjetovanja, grupne psihoterapije kao i organizovanijeg rada sa pacijentima koji su u supstitucionim programima”, naveo je načelnik podgoričkog CMZ dr Ljubinko Kaluđerović.

On ocjenjuje da je vrlo važno, za efikasniji rad Centra, preseljenje u novi adekvatniji prostor.

On dodaje da se na psihijatrijski pregled ne mora čekati nedelju dana, ukoliko zdrastveni radnici procijene da je potrebno.

„Takođe, kada je zaista potreba za hitnim obraćanjem psihijatru to je moguće obaviti i u Urgentnom centru uz uput Službe hitne pomoći“, pojašnjava psiholog.

Oni ohrabruju i članove porodica da dođu na konsultacije kod njih, ukoliko osoba odbija pomoć.

„Psihijatri i drugi zdravstveni radnici i saradnici iz ovog domena imaju iskustva sa time kroz šta porodice prolaze, ali i iskustva u motivisanju pacijenata na liječenje“, ističe on.

Oni kažu da, iako ljudi zbog raznoraznih nelagoda i razloga mogu imati otpor javljanju psihijatru, podaci govore, a i njihov je utisak u centru, da građani u velikoj mjeri, onda kada je potrebno, koriste dostupnu psihijatrijsku, psihološku i medicinsko-socijalnu pomoć.

Psihijatar u barskom Centru za mentalno zdravlje Mladen Rebić za CIN-CG kaže da se ove godine bilježi trend povećanja broja pacijenata sa mentalnim tegobama. CMZ u Baru se već sada približio broju pacijenata iz prošle godine, kojih je bilo oko 5.000.

„Umjereno je smanjena i stigma javljanja psihijatru, pa vjerujem da je veće i povjerenje u naš rad“, ističe Rebić.

Pojašnjava da se pregled zakazuje preko brojeva telefona CMZ u Baru i da se čeka najviše deset dana, ali da ako je hitna situacija, pacijentima se izlazi u susret i prije.

Najčešće se javljaju pacijenti iz grupe neurotičnih, sa stresom povezanih i somatoformnim poremećajima, zatim velika grupa poremećaja raspoloženja, gdje pripada i depresija, a zatim bolesti iz grupe psihotičnih poremećaja.

„Bilježi se trend povećanja broja pacijenata iz grupe mentalnih poremećaja zbog upotrebe psihoaktivnih supstanci“, ističe psihijatar.

Pacijenti se liječe medikamentima, ali i psihoterapijom i savjetovanjima, gdje je to moguće.

On dodaje da bi svakako bilo dobro angažovati još jednog psihijatra, ali da on daje sve od sebe da izađe u susret svakom pacijentu, koji se obrati za pomoć.

Iz Doma zdravlja u Mojkovcu smo dobili odgovor da je mejl dostavljen dr Vlastimiru Strunjašu spec.neuropsihijatrije, koji nije bio raspoložen da odgovori. Iz andrijevačkog Doma zdravlja kažu da u toj zdrastvenoj ustanovi nije ni predviđen Centar za mentalno zdravlje, već da se pacijenti šalju u beranski Dom zdravlja.

„Postojeći kapaciteti za redovan rad su zadovoljavajući, ali ne i dovoljni za vanbolnički tretman pacijenata sa poremećajima mentalnog zdravlja, stoga unapređenje navedenog tretmana ova ustanova ne planira”, navedeno je iz tog Doma zdravlja.

Iz Doma zdravlja u Kolašinu pojašnjavaju da nemaju CMZ, jer je Odlukom o mreži zdravstvenih ustanova, koju je donijela Vlada, u julu 2021. godine, predviđeno da Dom zdravlja Kolašin ne obuhvata djelatnost zaštite mentalnog zdravlja, već se pacijenti kojima je potreban ovaj vid usluge upućuju u Klinički centar Crne Gore (KCCG).

Dr Sead Nurković iz rožajskog Centra za mentalno zdravlje navodi da broj pregleda na nivou godine varira od 4.000 do 5.000, unazad nekoliko godina. Najčešće se javljaju zbog anksioznosti i depresije.

„Psihoze se javljaju, ali u broju koji odgovara statistikama u literaturi i koja se ne mijenja godinama”, dodaje dr Nurković.

Ističu da se donekle povećao broj pacijenata starije dobi, koji se javljaju zbog psihičkih tegoba, što kako kaže, može biti i posljedica dostupnije zdrastvene usluge.

Tretman je psihoterapija i medikamentima, i većina ih se završava u centru, koji je dostupan kako navode, bez ograničenja, u toku radnog vremena.

„Od deset do 20 pacijenata se godišnje šalje na hospitalno ili konsultativno liječenje”, navode iz rožajskog Centra.

On ističe da im je potrebna adaptacija prostora i angažovanje socijalnog radnika i psihologa.

Centar za mentalno zdravlje u Danilovgradu ima oko 400 pacijenata i taj broj se, kako kaže dr Alma Radovanović povećava. Najčešće tegobe su anksioznost i depresija.

Ona ističe da, posljednje dvije godine, u danilovgradskom Centru radi i psiholog. Ocjenjuje da su kapaciteti centara ograničeni, te da tretman nije dovoljno dostupan za građane.

„Najveći problem je stigma i u tom pravcu mediji mogu dosta pomoci”, navodi dr Radovanović.

Pljevaljski Centar za mentalno zdravlje ima 1022 pacijenta, koji se najčešće javljaju zbog anksiozno depresivnih poremećaja. Iz tog Doma zdravlja navode da u Centru rade neuropsihijatar,psiholog i socijalni radnik.

„U našem Centru za mentalno zdravlja nema liste čekanja i dostupni smo za sve građane kojima je potrebna naša pomoć”, tvrde iz pljevaljskog Doma zdravlja. Oni navode da je svako unapređivanje vanbolničkog tretmana pacijenata u nadležnosti Ministarstva zdravlja (MZ).  

Ministarstvo čeka Kliniku  

Iz MZ za CIN-CG ističu da bi ovu situaciju moglo popraviti otvaranje nove Klinike za mentalne bolesti, koju bi trebalo da dobijemo 2024. godine.

Osim toga, situacija će se unapređivati i radom timova pri postojećim CMZ, koji imaju za cilj deinstitualizaciju psihijatrije i sprečavanje ponovnih hospitalizacija pacijenta.

„Prepoznata je i potreba adaptacije i unapređenja prostornih kapaciteta Centara za mentalno zdravlje, kako bi se intezivirale i proširile usluge Centara“, navode u MZ.

Oni ocjenjuju da je dostupnost zdravstvene zaštite pacijenata sa poremećajima mentalnog zdravlja na visokom nivou, samim tim što je kroz primarnu zdravstvenu zaštitu ista svim osiguranicima i omogućena i što pacijenti mogu zakazati pregled i bez uputa izabranog ljekara.

Međutim, u podgoričkom Domu zdravlja, su nam rekli da pacijenti moraju donijeti uput.

Psiholog Danilo Đurić je za CIN-CG naveo da bi zakazali pregled ili konsultaciju, dovoljno je doći u centar i zakazati ili pozvati broj za zakazivanje, ali je potrebno i, u međuvremenu, donijeti uput od izabranog ljekara, dakle do prvog pregleda.

„Budući da se liječenje sprovodi izvjestan period taj uput nije potrebno obnavljati za svaki novi susret. Adolescenti mogu sami zakazati i sami doći na prvi pregled, a u saradnji sa ljekarom bi se procijenilo da li je potrebno da na sljedeći pregled bude prisutan i roditelj odnosno staratelj“, pojašnjava Đurić.

Iz MZ dodaju da su se, u svim centrima za mentalno zdravlje, stručnjaci osposobili i za sprovođenje sudske mjere sprovođenja psihosocijalnog tretmana počinioca nasilja u porodici. „Prije pojave COVID-a, neki centri su sprovodili i grupnu psihoterapiju, ali su te usluge privremeno prekinute zbog epidemioloških mjera“, navode iz MZ.

Naglašavaju da je efikasnost CMZ poboljšana naročito u peridu COVID-19 pandemije, kada su neki Centri formirali posebnu besplatnu liniju za pružanje psihološke podrške.  

Djeca se liječe u centru za autizam

Iz MZ ističu da je vanbolnička psihološka i psihijatrijska pomoć dostupna i djeci u Centru za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju u Podgorici.

„U centru su zaposlena: tri dječija psihijatra, sedam psihologa, tri logopeda, jedan oligofrenolog, jedan somatoped. Djeca mogu ostvariti usluge direktnim odlaskom u centar ili preko izabranog pedijatra”, navode iz MZ.

Dodaje da se djeca mogu obratiti i centrima za djecu sa posebnim potrebama pri domovima zdravlja, gdje se pružaju usluge iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja i djeci koja nemaju razvojih smetnji i to u: Podgorici, Baru, Beranama, Bijelom Polju, Rožajama, Pljevljima i Herceg Novom.

MZ planira da u 2023. finansira projekte koji će pomoći unapređenju zdravstvene zaštite i dostupnosti usluga pruženih djeci, posebno djeci sa smetnjama ili teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima/starateljima, kao i licima sa invaliditetom.

„Na način što je planirano finansiranje aktivnosti angažovanja psihologa i defektologa koji će sprovoditi tretmane za ove ciljne grupe”, piše u odgovoru MZ.

Maja BORIČIĆ

Iz Delegacije EU upozoravaju da nedostatak dugo očekivanih pravosudnih imenovanja ima zabrinjavajući uticaj na ukupno funkcionisanje crnogorskog pravosuđa, a time i na njegovu sposobnost da ostvaruje pravdu

Izbori se ne mogu održavati bez Ustavnog suda (US), jer bi u suprotnom moglo doći do potpunog haosa i bezvlašća u zemlji, ocijenio je nedavno penzionisani sudija tog suda Miodrag Iličković.

On, u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), ističe da političari, još od ustavnih promjena 2013. godine, kada je uvedena dvotrećinska, odnosno tropetinska većina za izbor najvažnijih funkcija u pravosuđu, ne dozvoljavaju da se moć prelije u te institucije.

I ostali stručnjaci iz oblasti prava, ali i civilnog sektora, za CIN-CG ocjenjuju da su političari nastavili sa urušavanjem institucija i pravnog poretka, te da je i ovo, nažalost, još jedna bitka za prevlast u pravosuđu.

I dok se u 14 opština 23. oktobra priprema održavanje izbora, koji su već jednom neustavno odgođeni, sada se zbog nemogućnosti žalbe vrhovnoj instanci postavlja i pitanje njihovog legitimiteta, nakon što je US ostao sa svega troje, od predviđenih sedam sudija.

Već nekoliko godina blokiran je izbor novih sudija, za čiji je postavljenje neophodan širi politički konsenzus, jer je potrebno da kandidat dobije najmanje 49 glasova u parlamentu.

Ako nakon izbora bude žalbi za US, moglo bi doći do potpunog haosa, jer strane koje se žale, mogle bi da osporavaju rezultate izbora. U i ovako komplikovanim političkim prilikama, to bi moglo dodatno usložiti situaciju u zemlji.

Međutim, za predsjednika države Mila Đukanovića i pojedine analitičare ovo izgleda nijesu problemi zbog koji bi trebalo odgađati izbore. Đukanović je nedavno rekao da će lokalni izbori biti održani 23.oktobra.

Blokadom US ne dovodi se u pitanje samo legitimnost izbornog procesa, već su građanima uskraćena i brojna druga prava, jer nema krajnje instance, kojoj mogu da se žale na presude redovnih sudova, pa i na kršenje osnovnih ljudskih prava.

Pred US se nalaze brojne značajne inicijative, pa tako zbog nedostatka kvoruma, ova sud ne može odlučivati ni o ustavnosti Temeljnog ugovora, "zetskih zakona", starosnoj penziji sudija i tužilaca, ali ni o hiljadama žalbi građana i građanki...

Osim toga, ni o najnovijoj inicijativi da li je predsjednik države Milo Đukanović povrijedio Ustav, time što je odbio da za mandatara predloži Miodraga Lekića, nema ko da odlučuje...

"Skupština je dužna da izabere sudije US", ističe direktorka Centra za demokratsku tranziciju (CDT) Milica Kovačević.

Ona,međutim, smatra da je odlaganje izbora nedopustivo, te da bi prije 23. oktobra trebalo izabrati sudije US.

Kovačević pojašnjava da ne postoji zamjena za US, te da se samo najvišoj sudskoj instanci može izjaviti izborna žalba protiv rješenja Državne izborne komisije (DIK).

Kovačević podsjeća da poslanici i poslanice ne ispunjavaju obaveze koje proizilaze iz njihove javne funkcije, pa već duže od dvije godine otkako je US počeo da se "osipa", nijesu obezbijedili funkcionalnost ove institucije: "Izbor nosilaca najviših pravosudnih funkcija pretvorili su u bestidnu političku trgovinu i na taj način direktno podredili interese građana svojim uskostranačkim interesima", naglašava Kovačević.

Ona ističe da ne zna koliko je realno da do održavanja lokalnih izbora, u ovakvom sistemu interesnog i, kako kaže egoističkog bavljenja politikom i javnim poslovima, Skupština izglasa sudije Ustavnog suda.

"Našim političarima su govori puni izlizanih fraza o nezavisnom pravosuđu, dok su u realnosti zainteresovani samo za ostvarenje političke kontrole nad pravosuđem", ocjenjuje direktorka CDT-a.

Blokada suda sada samo formalizovana

Iličković naglašava da je i ova kriza posljedica višegodišnjeg ponašanja političara, koji su doveli do toga da ta institucija ne postoji - da nema samostalnost, ni autoritet.

"Blokada Suda je suštinski sada samo formalizovana", ističe za CIN-CG Iličković.

On pojašnjava da US ni do sada često nije bio nezavisan i djelovao kao vrhovni autoritet, te da rješenje sigurno nije da se izabere jedan sudija, kako bi sud imao kvorum za odlučivanje.

Iličković ističe da je jedino rješenje da se izaberu svi, to jest četvoro nedostajućih sudija i to osobe od integriteta, a ne oni koji će biti simpatizeri partija na vlasti.

"Sudija mora biti u konfliktu sa vlašću. Političari mogu da govore šta hoće, ali mora da postoji institucija koja će ih svojim odlukama vraćati u ustavne okvire", ocjenjuje bivši sudija US.

On dodaje da je nedopustivo da su političari, ali i Sud, nepostupanjem na vrijeme, udarili u temelje demokratije, pa su građane sada ostavili i bez pravne zaštite.

Ističe da je ključno, ne samo za funkcionisanje US, već za cjelokupno pravosuđe što prije ući u suštinske reforme, od kojih su posebno važna bezbjednosna procjena svih nosilaca pravosudnih institucija, ispitivanja njihove imovine ali i stilova života.

"Korumpirani kadrovi treba da napuste policiju i pravosuđe", zaključuje donedavni sudija US.

Iličković je 13. septembra otišao u penziju i od tada US nema kvorum za odlučivanje.

Skupština Crne Gore bira sudije US na 12 godina, a za njihov izbor potrebna je dvotrećinska (54) ili tropetinska (49) podrška poslanika.

Prije toga, skupštinski Ustavni odbor treba da predloži četiri kandidata za sudije US koji nedostaju, a taj odbor već duže vrijeme ne uspijeva da se usaglasi oko prijavljenih kandidata. Na tri konkursa koja su raspisana, niko od prijavljenih kandidata nije dobio potrebnu podršku.

Početkom avgusta raspisan je novi konkurs, a Odbor je završio saslušanje kandidata, a u međuvremenu je dvoje odustalo.

Jedini način da US dobije priliku da radi do predstojećih lokalnih izbora je da Odbor do početka oktobra da zeleno svijetlo Skupštini, koja mora da izabere kandidate za te pozicije dvotrećinskom većinom. Ukoliko se to ne bi desilo, tek polovinom novembra mogu opet da se biraju, ovog puta dovoljna je i tropetinska većina

Predsjednica Ustavnog odbora Simonida Kordić nije odgovorila na pitanja CIN-CG-a kada se može očekivati da glasaju o prijavljenim kandidatima za sudije US i kada bi ta odluka mogla doći na plenum Skupštine.

Od Kordić CIN-CG nije dobio ni odgovor na pitanje da li moguće doći do potrebne većine za izbor sudija US, kao i da li se poslanici osjećaju odgovornim što je nastupila blokada Suda.

Hitno imenovati ljude u pravosuđu

Iz Delegacije Evropske unije (EU) u Crnoj Gori za CIN-CG upozoravaju da Crna Gora treba pod hitno da sprovede ključne reforme iz oblasti vladavine prava.

"Konkretno, nedostatak dugo očekivanih pravosudnih imenovanja ima zabrinjavajući uticaj na ukupno funkcionisanje crnogorskog pravosuđa, a time i na njegovu sposobnost da ostvaruje pravdu", naglašavaju iz Delegacije.

Osim blokade US, u Crnoj Gori još nijesu imenovani ni svi nedostajući članovi Sudskog savjeta, nije izabran ni vrhovni državni tužilac, ali ni predsjednici Vrhovnog i Privrednog suda, pa su ključne institucije u pravosuđu u v.d. stanju, rade u nepotpunom sastavu ili su blokirani.

Advokat Branislav Lutovac naglašava da je čitav pravni i politički sistem Crne Gore trenutno u v.d. stanju.

"Taj društveni kontekst je razoran za rad državnih i pravosudnih institucija", ističe Lutovac.

Neophodno je da sve pravosudne institucije budu popunjene, dodaje advokat, nezavisnim i profesionalnim ljudima i da im se omogući rad u punom kapacitetu, lišenom v.d. stanja i uticaja politike.

Krovna institucija u tom smislu, ističe, jeste US, pa je nedopustivo da u tom sudu bude samo troje sudija, što znači da nemaju kvorum za donošenje odluka iz svoje nadležnosti. "Treba imati u vidu da je US jedini državni organ koji utvrđuje povredu pojedinačnih prava i sloboda zajemčenih Ustavom", naglašava Lutovac.

"Postavlja se pitanje da li su izbori mogući kada imamo ovakvo stanje u US? Formalno jesu, jer može se desiti da nakon izbora ne bude nijedan izborni spor i da ne treba čekati odluku US za verifikaciju izbornih rezultata", ocjenjuje on.

Ali, kako ističe, pitanje je da li je to realno u polarizovanim društvenim odnosima. Lutovac smatra da se ne bi trebalo ulaziti u izborni proces, dok US ne bude u stanju da odlučuje u punom pravnom kapacitetu.

"U suprotnom, ulazimo u zonu zakonske neizvjesnosti oko izbornih rezultata, što bi bila pravna stranputica", zaključuje advokat.

Pred sudom čeka preko 3.000 predmeta

Pred Ustavnim sudom se trenutno nalazi preko 3.000 neriješenih predmeta, od kojih je više od 90 odsto ustavnih žalbi.

U posljednjem nezvaničnom dokumentu Evropske komisije (EK), iz maja ove godine, piše da je Ustavni sud u 2021. imao zaostatak od oko 3.212 predmeta.

"Od toga je 2.967 (oko 92 odsto) u postupku po ustavnim tužbama zbog kršenja ljudskih prava", piše u tom dokumentu.

I dok raste broj ustavnih žalbi, naša zemlja u odnosu na broj stanovnika ima najviše predstavki i u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.

Sagovornici CIN-CG su zabrinuti da bi se, zbog loših rezultata US i nepostojećih rokova u kojima odlučuje, lako moglo desiti da se vrlo brzo izgubi djelotvornost ustavne žalbe. US sada nema rok u kome mora da odluči, jer je rok od 18 mjeseci ukinut.

U izvještaju US za 2020. piše da je već čitavu deceniju prisutna tendencija rasta broja ustavnih žalbi, pa je tako 2007. bilo 119, dok ih je sud u 2020. godine primio 1.456.

U izvještaju piše i da je u 2020. godini u radu bilo 4.882 predmeta, što predstavlja do sada najveći broj u radu Ustavnog suda u toku jedne godine. Riješeno je 1.324. Od 4.882 predmeta, 95 odsto činile su ustavne žalbe.

Ustavni sud je tokom 2020. godine, u 89 odsto predmeta, odbio ustavnu žalbu kao neosnovanu. U 11 odsto žalbi koje su prihvaćene, najčešće se radilo o povredi prava na pravično suđenje, odnosno prava na "obrazloženu odluku".

US je 2020. odlučivao i o četiri izborne žalbe, od koji je dvije odbio, a dvije odbacio iz procesnih razloga.

Izvještaj za 2021. nije objavljen na zvaničnom sajtu US. Prema informacijama CIN-CG, taj izvještaj nije usvojen, jer je jedan sudija glasao protiv, pa nije bilo kvoruma.

Neki advokati ne znaju šta je ustavna žalba

Zabrinjava činjenica na koju US godinama ukazuje, da je nedopustivo veliki broj ustavnih žalbi koje ne ispunjavaju pretpostavke za vođenje postupka, zbog nestručnosti advokata. To piše u izvještaju suda za 2020. godinu.

"Ustavni sud primjećuje da i pored toga što se postupci po ustavnim žalbama vode već od 2007. godine i što je Ustavni sud na internet stranici objavio Obrazac sa upustvom za izjavljivanje ustavne žalbe, veliki broj advokata i dalje ne pravi razliku između ustavne žalbe, kao posebnog pravnog sredstva za zaštitu Ustavom zajemčenih ljudskih prava i sloboda, i redovnih i vanrednih pravnih sredstava, koja se izjavljuju u postupcima pred redovnim sudovima", piše u tom dokumentu.

Suprotno odluci suda odvojili Zetu

Ustavni sud je u julu ove godine ukinuo Zakon o dopuni Zakona o lokalnoj samoupravi, kojim su lokalni izbori u više opština odgođeni za 23.oktobar.

Iličković pojašnjava da se i na toj odluci najbolje vidi kolika je nefunkcionalnost sistema.

"Odluka US je došla kasno i nije se bavila posljedicama koje je izazvao takav Zakon", ocjenjuje Iličković.

US je nakon dva i po mjeseca odlučivao o podnijetoj inicijativi, pa je, u međuvremenu, između ostalog, neustavno izabrano i 14 predsjednika opština.

Međutim, odluka US je itekako morala uticati na odluku o odvajanju Zete.

U toj odluci, između ostalog, piše i da se "granice izbornih jedinica smiju mijenjati najkasnije godinu dana uoči izbora ili moraju biti utvrđeni ustavom ili zakonom višeg nivoa od običnog zakona".

Suprotno odluci suda, izmjenama Zakona o teritorijalnoj organizaciji i Zakona o Glavnom gradu, a nakon raspisivanja izbora, Zeta, u avgustu ove godine, postaje 25. crnogorska opština.

Kovačević: Partije sinhronizovano podrivaju izborni sistem

Pitanje Ustavnog suda je samo dio sistematskog rada na podrivanju demokratskih izbora, koje partije sinhronizovano sprovode, ocjenjuje Milica Kovačević.

Ona podsjeća da je izborna reforma već šest godina u blokadi, te da izbore sprovode partijski kontrolisane institucije: "I onemogućavaju pasivno biračko pravo pojedincima, uz nesređen registar prebivališta i birački spisak, sa medijskim, finansijskim i političkim uticajima iz inostranstva, sumnji u finansiranje iz nezakonitih izvora"...

Na sve to su, kako je zaključila, dodali i neustavno odlaganje izbora i prekrajanje izbornih jedinica sa ciljem manipulacije ishodom izbora.

Maja BORIČIĆ

Posljednjih deceniju i po Crna Gora radi na gradnji domova, ali je daleko iza evropskih zemalja slične veličine. Ljudska prava starijih danas predstavljaju ljudska prava nas sjutra, poručuje direktorica Doma starih u Nikšiću Anđela Lalatović

Iako još nije ni otvoren, Dom starih u glavnom gradu već je mali da primi sve koji su izrazili interesovanje da tu budu.

Zbog smanjenja nataliteta i povećanja životnog vijeka, Crna Gora postaje zemalja sa velikim udjelom starijih koji će do kraja vijeka, prema prognozama Ujedinjenih nacija (UN), činiti više od trećine crnogorskog stanovništva. Samo u posljednjih pet godine, broj starijih u zemlji porastao je za gotovo 10.000.

To je i veliki pritisak na penzioni sistem, posebno imajući u vidu da je odnos penzionera i zaposlenih ispod minimuma od 1:3, pa se nedostajuća sredstva osiguravaju iz budžeta.

Mada postoje strategije i sektorske analize koje se bave položajem osoba starijih od 65 godina, od početka godine, na primjer, ne radi 13 dnevnih centara, a značajan dio podrške na sebe su preuzele domaće i međunarodne nevladine organizacije.

Prije tačno 75 godina otvoren je u Crnoj Gori prvi dom starih - "Grabovac" u Risnu. Trebalo je da prođu pune 63 godine da ne bude i jedini, kada je 2010. otvoren dom u Bijelom Polju, a osam godina kasnije i u Pljevljima. Uskoro se očekuje otvaranje domova u Podgorici i u Nikšiću, a raspisan je tender za gradnju jednog u Plavu. Kada i plavski bude završen, u šest domova, kapacitet će biti oko 1.100 mjesta.

Uprava za statistiku (MONSTAT) nema zvanične podatke o broju mjesta u takvim domovima, ali podaci Evropske kancelarije za statistku (EUROSTAT) pokazuju da su zemlje članice sa sličnom populacijom, poput Luksemburga i Malte, daleko ispred Crne Gore sa kapacitetom od 7.200, odnosno oko 6.500 mjesta.

Iz Doma u Risnu kazali su da je 95 odsto njihovih kapaciteta popunjeno, popunjenost bjelopoljskog je 80, u podgoričkom je već "tijesno".

Šefica Službe za socijalni rad Doma starih u Podgorica Dragana Pešić kazala je za broj zainteresovanih u kompleksu na Ćemovskom polju uz Bulevar Veljka Vlahovića premašuje sadašnjih 274 mjesta. Trenutno najveće interesovanje vlada za odjeljenja gerijatrije i demencije, pa će upravo to biti prva dva odjeljenja koja će se staviti u funkciju. Nakon toga će biti otvoreno i odjeljenje za palijativnu njegu.

Pešić dodaje da se u ovom trenutku ne može precizno reći kada će dom biti otvoren, ali da su "svi zaposleni prošli odgovarajuće obuke i stekli praksu u postojećim domovima kako bi što spremnije dočekali prve korisnike, a izvršene su neophodne nabavke opreme za pružanje usluga".

"Sudeći po broju zainteresovanih koji nas svakodnevno kontaktiraju, svijest se u mnogome promijenila kad je u pitanju smještaj i život starijih u domovima za stare. Ranije je više ljudi bilo stava da je sramota i nebriga porodice ako smjeste stariju osobu u dom. Članovi porodice bi doživjeli osudu okoline, dok su stariji domski smještaj doživljavali kao izolaciju i povezivali to sa osjećanjem napuštenosti. Sada nas češće kontaktiraju stariji ljudi lično, sa željom da borave u domu, jer žele da unaprijede kvalitet života i povećaju socijalne interakcije", ističe Pešić, navodeći da su oni svjesni da na jednom mjestu mogu da dobiju kompletnu uslugu zdravstvene i socijalne zaštite, te mnoštvo aktivnosti koje mogu da obogate njihov život.

Dodaje i da je koncept funkcionisanja doma posljednjih decenija promijenjen, da je sve više otvoren i teži se što većem stepenu uključivanja korisnika u zajednicu.

Korisnici se smještaju u dom posredstvom centara za socijalni rad, ali to mogu uraditi u neposrednim ugovaranjem usluge direktno sa ustanovom. Cijena smještaja u domu definiše se na osnovu stanja i potreba korisnika na dnevnom nivou, ali i trenutnih cijena i troškova života.

Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja (MRSS) kazali su za CIN-CG da se cijene u državnim domovima kreću od 200 do 450 eura, a da su građanima na raspolaganju i dva privatna doma.

Domovi nisu namijenjeni isključivo za crnogorske državljane, nego postoji mogućnost da se u njih smjeste strani državljani, ukoliko imaju lična dokumenta za strance sa stalnim prebivalištem u Crnoj Gori.

"U našoj ustanovi borave lica iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske", kazali su iz bjelopoljske ustanove za CIN-CG.

Direktorica nikšićkog Doma starih Anđela Lalatović poručuje da "ljudska prava starijih danas predstavljaju ljudska prava nas sjutra ".

Mada ni ovaj dom još nije otvoren, Lalatović ističe da se tokom proteklih godinu dana za smještaj u kompleksu nadomak park šume Trebjesa prijavilo oko 100 zainteresovanih korisnika, a da mjesta ima za njih 208.

Među zainteresovanima su i Nikšićani koji su smješteni u domovima u drugim crnogorskim gradovima.

Lalatović, koja je po struci socijalna radnica, ističe da briga o starima nije samo zadatak porodice i da sve više odgovornosti na sebe treba da preuzme društvena zajednica.

"U Crnoj Gori raste zainteresovanost za domove, ali i pored toga postoje predrasude poput toga 'šta će ko reći'. Moramo raditi na formiranju pozitivnog odnosa prema institucionalnom smještaju starijih, a tako i na eliminiciji postojećih predrasuda", kazala je Lalatović za CIN-CG.

Ona ističe da sadašnji način života i tempo često ne omogućavaju porodici da brine o starima, kao nekad, pa da društvo treba da uradi sve da se priušti dostojanstvena i lijepa starost. Najveća prednost domova je konstantna njega i medicinska pomoć koju porodica u potpunosti obično ne može omogućiti.

Kroz projekat koji je Ministarstvo sprovodilo uz tehničku podršku UNDP-a bilo je obezbijeđeno funkcionisanje i 13 dnevnih boravaka za starije širom Crne Gore, međutim, svi centri su zatvoreni, iako nijesu bila potrebna velika sredstva za rad.

"Na godišnjem nivou finansiranje ove usluge podršku za život u zajednici iznosilo je oko 190.000 eura. Od 1. januara dnevni boravci su prestali sa radom, a Ministarstvo će nastojati da u saradnju sa UNDP- jem ponovo uspostavi ovu uslugu", kazali su iz resora rada i socijalnog staranja krajem juna.

Iz Crvenog krsta Crne Gore (CKCG) kazali su za CIN-CG da su njihova istraživanja pokazala da su najveći problemi sa kojima se stariji suočavaju usamljenost, siromaštvo i loše zdravstveno stanje.

Ističu i da su kapaciteti za socijalnu zaštitu starijih veoma niski, posebno za one kojima su potrebne socijalne usluge i dugotrajna njega.

Pandemija koronavirusa je, ne samo otkrila izuzetno težak položaj starijih u Crnoj Gori, već i ukazala na kapacitete zajednice kada je u pitanju podrška starijima.

"Zajednica je imala izuzetno važnu ulogu u smislu da su obilazili svoje starije komšije za njih vršili nabavku i obavještavali zdravstvene i socijalne službe kada je bilo potrebe za dodatnom podrškom. CKCG je dolazio do najugroženijih zahvaljujući informacijama od ovih ljudi", kazali su iz CKCG, ističući značaj smanjivanja diskriminacije starijih.

Iz CKCG ističu da se prvi put u Crnoj Gori sprovodi inovatvni program usporavanja demencije. Uz podršku volontera stariji će kroz aplikaciju na tablet uređaju rješavati niz zadataka kao što su odgovori na pitanja, pazle, popunjavanje slike djelovima koji nedostaju itd.

CKCG će obezbijediti tablete potrebne za ovu uslugu kao i podršku volontera. CKCG kao licencirani pružalac usluge pomoć u kući u saradnji sa Ministarstvom pruža podršku za 861 korisnika iz 14 opština iz centralnog i sjevernog regiona. Uslugu u ovom programu pruža 87 geronto-domaćica. Pored ovog programa uslugu pomoć u kući pružaju i opštinske organizacije CKCG u Budvi, Tivtu i Baru gdje uslugu finansiraju opštine.

U okviru projekta "Jačanje otpornosti starijih i osoba sa invaliditetom" u pet gradova (Podgorica, Budva, Nikšić i Bijelo Polje) organizuju se i grupe samopomoći starijih.

Upravo je jedan od ciljeva nevladinog udruženja "Naše doba" da starije građane podstaknu da se sami angažuju kako bi doprinijeli rješavanju pitanja svoje generacije i poboljšanju kvaliteta života.

Izolacija za vrijeme epidemije pokazala je koliko je za starije važna elektronska komunikacija, posebno korištenje e-servisa, i koliko ona doprinosi socijalnoj inkluziji, povećanju kvaliteta života i sposobnosti starijih za samostalan život. Generalna sekretarka Vesna Lakuš kazala je za CIN-CG da su u vrijeme mjera zaštite objavili, na primjer, video-uputstva, korak-po-korak prilagodjena starijima, za korištenje servisa e-zdravlje.

Ističući da su stariji resurs, a ne teret društva, Lakuš je navela više primjera, od toga da su njihovi članovi održavali radionice i učili djecu engleskom jeziku. Njihova članica, akademska slikarka, imala je u Resursnom centru radionicu slikanja i vajanja za slabovide srednjoškolce, druga je asistirala u vođenju dopunske nastave za učenike u osnovnoj školi, a povremeno se pridruže i u održavanju Mediteranskog vrta na Gorici.

Na pitanje CIN-CG na koji način se može unaprijediti njihov položaj u društvu, Lakuš navodi da demografske promjene sa kojima se sada suočavamo, a koje će još više pratiti razvoj Crne Gore u budućnosti, zahtijevaju usklađivanje politika razvoja u svim segmentima života - u zdravstvu, socijalnoj zaštiti, zapošljavanju, obrazovanju, kulturi, komunikacijama, učešću građana u odlučivanju itd. Zakoni u svim oblastima treba da posebno tretiraju starije osobe, pri čemu, navodi ona, valja razlikovati "starije osobe" i "starije nemoćne osobe".

Među njenim preporukama je, između ostalog, da se starijima osigura povlašteni ili besplatni prevoz, da se održavaju radionice za sticanje novih znanja i vještina kao što su strani jezici i stari zanati.

"U zemljama okruženja postoje univerziteti za treće doba. Još mnogo toga ima u razvijenim društvima, pa ako ne znamo, pogledajmo šta drugi rade", poručuje ona.

Gotovo da se uopšte ne govori o radnom angažmanu starijih ljudi, uprkos njihovoj želji da doprinesu društvu. Na pitanje gdje vidi prostora da se položaj starijih ljudi u ovom dijelu unaprijedi, Lakuš kaže da "stariji ljudi više nijesu spremni da odrađuju puni radni dan. ali mogu biti korisni u poslovima nadzora, kontrole, provjere raznih studija, projekata, zaključaka…"

"Nove tehnologije komunikacije omogućuju rad od kuće i na daljinu, tako da i to pogoduje strarijima da se radno angažuju. Takođe bi moglo da dvoje ili više starijih ljudi pokriva jedno radno mjesto i smjenjuju se prema svojim mogućnostima", kazala je sagovornica CIN-CG, dodajući da će poslodavci biti otvoreniji za zapošljavanje starijih radnika ako budu imali neke olakšice.

Ona objašnjava da se u NVU susrijeću sa starijim ljudma u boljoj zdravstvenoj kondiciji koji bi rado pomagali drugima.

"Treba imati na umu da stariji ljudi značajno doprinose zajednici tako što besplatno preuzimaju na sebe njen zadatak i dijelom odmjenjuju zajednicu u slučajevima kada, u ulozi babe i đeda, vode brigu o djeci. Ili kao neformalni njegovatelji brinu o bolesnom ili nesamostalnom članu porodice ili nekome iz okruženja", naglasila je Lakuš.

Problem za ovu populaciju je siromaštvo i niske penzije, pogotovo sada kada je stopa inflacije, prema podacima Uprave za statistiku Crne Gore, dostigla 13,5 procenata.

Najnižu penziju od nepuna 162,5 eura, prema posljednjim podacima Fond penzijskog i invalidskog osiguranja (PIO), prima više od 16.000 građana. Prosječna penzija u junu je iznosila je 328,7 eura, a broj penzionera čija su se primanja kretala u rasponu od minimalne do prosječne penzije iznosio je 45.475.

Iz Vlade su najavili povećanje penzija za septembar, ali i vanrednu pomoć. Iz Fonda PIO su za CIN-CG kazali su da održivost penzionog sistema u najvećoj mjeri zavisi od odnosa broja zaposlenih i penzionera, odnosno broja uplatioca doprinosa i korisnika prava koji se iz tih doprinosa finansiraju. Odnos zavisnosti, kojom se prikazuje odnos zaposlenih i penzionera, trenutno iznosi 1:2,04, što znači da za isplatu penzije jednog penzionera 2,04 zaposlenih uplaćuje doprinose. Iako se smatra da je optimalan odnos 1:5, a minimalan 1:3, ove odnose je teško postići čak i u ekonomski najrazvijenijim zemljama Evrope, kazali su iz Fonda.

Fond se dominantno finansira iz izvornih prihoda od doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i ostalih izvornih prihoda, dok se nedostajuća sredstva obezbjeđuju iz opštih prihoda budžeta. Od početka godine, 25,5 odsto izdataka za isplatu prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurano je iz budžeta.

"Važno je napomenuti da je država garant isplate penzija, te redovnost isplate ne može biti dovedena u pitanje, upravo zbog činjenice da se sva nedostajuća sredstva obezbjeđuju iz Budžeta države", kazali su za CIN-CG iz Fonda PIO.

Pitanje položaja starijih je u i u fokusu Evropske komisije, u okviru poglavlja 19 Socijalna politika i zapošljavanje. U posljendjem izvještaju EK ističe se da rezultate u primjeni Vladine Strategije razvoja sistema socijalne zaštite starijih za period 2018. do 2022. nije moguće izmjeriti zbog nedovoljno adekvatnih mehanizama kontrole i izvještavanja.

Evropska komisija trebalo bi uskoro da usvoji Evropsku strategiju o njezi, a još prošle godine predstavila je Zeleni papir o starenju. Jasno je da će Crnoj Gori trebati još dugo da se prilagodi kretanjima u EU, ali je od ogromne važnosti da radi ne samo na popravljanju položaja starijih, već i da koristi znanja i resurse ove sve brojnije populacije.  

Žene u nepovoljnijem položaju

Socijalni položaj starijih osoba određuju brojni faktori poput visine prihoda, uslova stanovanja, dostupnih usluga socijalne i zdravstvene zaštite, mogućnosti za učešće i doprinos u zajednici, ali i odnosa koje društvo ima u odnosu na starije.

Na primjer socijalni položaj starijih se razlikuje u zavisnosti od mjesta stanovanja. Ne može se govoriti o jednakom položaju starijih koji žive u udaljenim ruralnim područijima i onih koji žive u gradu. “Život na selu ima brojne izazove. Usluge podrške često nisu dostupne, najbliže prodavnice, ali i ustanove su u gradu, izostaje lokalni prevoz, pa je život bez pomoći bližnjih izuzetno težak. Ovo posebno za one starije koji nemaju osnovne uslove za život - nije regulisano pitanje vode i struje, nisu ostvarili pravo na penziju - i zbog svog zdravstvenog stanja zavise od pomoći drugih u obavljanju svakodnevnih aktivnosti”, kazala je šefica Službe za socijalni rad podgoričkog Doma starih Dragana Pešić.

Može se govoriti i o rodnoj dimenziji socijalnog položaja starijih, jer se u praksi stiče utisak da su žene, čiji je životni vijek duži, u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce, a Pešić navodi da vrlo često se radi o domaćicama, koje nisu radile, samim tim nemaju primanja, a porodične penzije su niske.

Usluge podrške za starije nisu jednako razvijene u svim opštinama, niti dovoljno usklađene sa potrebama ove ciljne grupe. Dok u nekim opštinama imamo raznovrsnost i bolju dostupnost usluga, u drugim opštinama to izostaje.

”Razvoj usluga na lokalnom nivou treba uvesti kao obaveznost, a ne kao mogućnost koja je data opštinama i koja zavisi od finasijskih prilika svake opštine”, navela je ona.

Takođe, kada se govori o socijalnom položaju, treba pomenuti i stepen uključenosti u zajednicu i društvo nakon odlaska u penziju i odnos prema tim ljudima.

Prepoznata je potreba od strane donosilaca odluka za dodatnim politikama koje su usmjerene na pripadnike treće dobi, kako bi se njihov status poboljšao kroz odgovarajuće servise podrške na državnom i lokalnom nivou.  

Sjever brže stari

U odnosu na broj stanovnika, u Crnoj Gori je od 2017. godine broj osoba od 65 ili više godina porastao sa 89,7 na 98,7 hiljada, podaci su EUROSTAT-a.

Podaci o starosnoj strukturi opština pokazuju da postoje dvije grupe u kojima je udio stanovnistva starijeg od 65 godina visok i daleko viši od državnog nivoa.

U prvu grupu izrazito starih opština, prema procentu građana starijih od 65 godina iz sektroske analize Ministarstva, spadaju četiri opštine sjevernog regiona - Plužine (29%), Šavnik (27,5%), Žabljak (26,3%) i Pljevlja (24,5%). To su ujedino i opštine sa posebno visokim udjelom starijih grđana preko 75 godina starosti. U drugoj grupi opština sa visokim procentom starijih građana iznad nacionalnog prosjeka nalaze se Andrijevica, Kolašin, Cetinje, Herceg Novi i Kotor, u kojima je udio starijih gradana preko 65 godina oko 22 odsto.

”Na sjeveru zemlje je najizraženije starenje stanovništva i najveći je procenat zastupljenosti starijih građana. Navedeni podaci o starosnoj strukturi opština upućuju na obavezu većeg razvijanja pristupa za podršku starijima i posebno usluga u sistemu socijalne zaštite namijenjene starijim licima,” navodi se u sektorskoj analizi Ministarstva koja je objavljena ranije ove godine.

Posljednjih godina usporio je rast očekivanog životnog vijeka. To se može dijelom objasniti zdravstvenim izazovima koji disproporcionalno utiču na stariju populaciju, uključujui epidemiju gripe iz 2014-205. godine i, skorije, pandemiju kronavirusa. OEBS raspolaže podacima da je u 21 državi članici 93 odsto smrti od kovid-a bilo među osobama od 60 ili više godina.

Društva u Evropi sve su straija i tim se kategorijama stanovništva posvećuje sve više pažnje. Dugoročno finansiranje njege starijih u zapadnoj Evropi uglavnom ide preko institucija. Izuzuzev Velike Britanija, gdje se tri puta više novca iz budžeta za starije odvaja za njegu kod kuće. Formalna njega kod kuće više se finansira u zapadnoj Evropi nego u novim zemljama članicama EU.

Kada je institucionalna njega u pitanju, U Švedskoj je smanjen broj postelja u bolnicama i u domovima starih, gdje se sve češće ovaj vid podrške pruža kod kuće. Na Islandu, s druge strane, pad postelja u bolnicama prati rast u domovima starih. I u Njemačkoj je sličan trend.

Miloš RUDOVIĆ

Žene u crnogorskim porodilištima redovno se suočavaju sa praksama koje SZO smatra štetnim i apeluje da se smanje ili ukinu

  ”Fizičke posljedice intervencija prilikom porođaja zbog nemara medicinskog osoblja trpjela sam 10 mjeseci, ali i danas osjećam tjeskobu kad se sjetim”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Kristina (31), čiji je porođaj 2020. godine nakon zdrave trudnoće započeo normalno u porodilištu Kliničkog centra Crne Gore (KCCG).

”Naglasila sam da ne želim nikakve stimulacije. Međutim, doktorka je ubrzo prišla sa iglom i rekla da će mi probiti vodenjak, bez objašnjenja i moje saglasnosti”, kaže Kristina.

Porođaj se nastavio sa ubrzanim kontrakcijama. Zatim joj je babica uključila infuziju. “Tek mi je, nakon insistiranja objašnjeno da je to vrsta stimulacije”. Kristna kaže da joj niko nije rekao da postoji medicinski razlog za stimulaciju. “Osjećala sam se nespremno i izgubljeno, iako sam se tokom trudnoće pripremala za porođaj sa što manje intervencija”.

Svjetska zdravrstvena organizacija (SZO) ne preporučuje rutnsko prekidanje vodenjaka i hormonsku stimulaciju porođaja ako ne postoji medicinski razlog. Te intervencije nose opasnosti i po majku i po bebu, a vode i u rizik dodatnih procedura, navodi SZO.

Istraživanje CIN-CG-a pokazuje da su se žene u crnogorskim porodilištima tokom prethodnih pet godina, redovno suočavale intervencijama i praksama za koje SZO apeluje da se smanje ili ukinu, kao što su epiziotomija (rez na međici), pritiskanje stomaka tokom porođaja, klistiranje, brijanje i porađenje iz položaja na leđima.

Navedene prakse često se u Crnoj Gori rade bez saglasnosti porodilja, što je vrsta akušerskog nasilja, koje se u mnogim zemljama pravno sankcioniše.

Rezultati anonimnog onlajn upitnika CIN-CG-a na uzorku od 706 ispitanica, koje su se tokom prethodnih pet godine porodile prirodnim putem u Crnoj Gori pokazuju da je čak 97 odsto imalo iskustvo sa makar jednom od štetnih praksi - porodile su se ležeći na leđima, dok je oko 70 odsto imalo epiziotomiju - rez na međici.

Oko 55 posto anketiranih iskusile su izazivanja kontrakcija indukcijom ili stimulacijom ljekovima, a njih 48 odsto je imalo je stimulaciju prokidanjem vodenjaka ili nekom drugom mehaničkom intervencijom.

Za ove invazivne intervencije većinom nije tražena saglasnost žene, niti su bile informisane o značenju zahvata, što je praksa za koju SZO navodi da ugrožava prava[P1] na život, zdravlje i tjelesni integritet porodilje.

Najveći broj anketiranih žena, njih 457 porodilo se u Kliničkom centru Crne Gore (KCCG), 75 u Opštoj bolnici u Kotoru, a 54 u Nikšiću, dok je u ostalim državnim ustanovama bilo manje od 30 žena. U privatnom porodilištu u Meljinama bilo je 18 anketiranih, a u Kodri 14.

KCCG nastoji da smanji stope nepotrebnih intervencija

Iz porodilišta u KCCG-u, tvrde da posljednjih godina, za razliku od ranijih praksi, podstiču prirodan porođaj bez nepotrebnih intervencija.

”Prethodnih godina u Porodilištu KCCG-a drastično su smanjeni brojevi epiziotomije kod prvorotki, indukcije, vakuum i forceps ekstrakcija”, kaže za CIN-CG Srđan Medan, direktor Klinike za ginekologiju i akušerstvo KCCG-a Medan se zalaže za prirodan i spontan porođaj bez intervencija kod zdravih trudnica i beba, uz strpljenje osoblja. “Za sve dodatne procedure, poput indukcije, stimulacije, pritiskanja stomaka, carskog reza, potrebno je imati jasne medicinske razloge”, tvrdi Medan.

”Prije izvođenja bilo koje procedure, potrebno je pacijentkinji objasniti o čemu se radi i zbog čega se izvodi, osim u slučaju hitnih stanja”, tvrdi Medan.

Na klinici pri KCCG-u postoje formulari za saglasnost za epidural, za klistiranje, za prekid dojenja, objašnjava Medan. “Radićemo na tome da se uvedu i saglasnosti za indukciju i stimulaciju porođaja”.

Ipak, proces promjena je složen i može potrajati dok se nepotrebne intervencije u potpunosti uklone, kaže on.

Iz KCCG- a nisu za CIN-CG dostavili generalne stope medicinskih intervencija na porođaju, osim za april 2022. za koji je stopa epiziotomije 17 odsto, stimilacije porođaja 19 odsto, a bila su svega četiri indukovana porođaja.

Generalne stope ovih intervencija u drugim ustanovama su veoma visoke. U porodilištima u Pljevljima i Bijelom Polju stopa prokidanja vodenjaka je 80 odsto. Iz porodilišta u Kotoru nisu dostavili ovu evidenciju, a iz “Kodre” kažu da je to često neophodan zahvat, te se evidencija ne vodi. Stopa epiziotomije u Pljevljima je čak 90 odsto, iako SZO traži da bude ispod 10 odsto po ustanovi.

Iz Ministarstva zdravlja nisu odgovorili na brojna pitanja CIN-CG-a o tome da li vode evidenciju o ovim intervencijama na državnom nivou, da li su upoznati sa problemom i na koji način planiraju da unaprijede situaciju i prilagode prirodni porođaj standardima SZO.

Smanjili stopu epiziotomije, ali ležeći položaj vodi do povreda tkiva

Od 484 žene, koje su u anketi navele da su imale epiziotomiju, čak 86 odsto nije pitano za saglasnost. Oko 48 odsto ispitanica CIN-CG-a nije ni bilo informisano da će epiziotomija biti urađena, a čak 65 odsto nije dobilo objašnjenje kako i zašto se taj zahvat vrši. Ovaj rez se rutinski vrši jer se vjeruje da olakšava put bebe i sprečava pucanje tkiva žene tokom porođaja. SZO, međutim, preporučuje da se stopa epiziotomije svede na minimum.

Najmanje 60 odsto ispitanica CIN-CG-a koje su imale epiziotomiju vjeruje da to nije medicinska intervencija i da se na porođaju podrazumijeva, iako SZO apeluje da je to invazivna, uglavnom nepotrebna metoda.

Iz crnogorskih porodilišta kažu da se epiziotomija vrši većini prvorotki. Tako porodilište na Cetinju, kako iz te ustanove navode, epiziotomiju radi “skoro svakoj prvorotki, posebno gdje se očekuje krupan plod, radi zaštite mišića međice i lakšeg prolaska bebe”. Kod višerotki, manje se radi ova metoda. U Meljinama je stopa kod prvorotki 90 odsto, dok je kod ostalih porodilja oko pet odsto. Iz “Kodre” ističu da je ovaj odnos 60 odsto naspram 15 odsto.

”Nijesu me pitali za saglasnost za epiziotomiju, a šili su me tri puta zbog grešaka ljekara. Nakon trećeg puta, odustali su, pa je rana zarastala gotovo cijelu godinu”, kaže Kristina.

SZO se uzdržava od preporuka čak i za selektivno vršenje epiziotomije jer je, kako navode “teško odrediti ‘prihvatljivu’ stopu”.

Istraživanje CIN-CG-a pokazuje da je epiziotomija i dalje učestao zahvat, za koji se gotovo uopšte ne traži pristanak žene.

”Epiziotomija je zahvat koji se decenijama unazad zloupotrebljava”, tvrdi slovenačka babica Tejča Moškrič, koja je doktorirala akušerstvo za babice u Škotskoj, i koja je jedna od nekolicine državno akreditovanih babica za kućne porođaje u Sloveniji. “Jedina potpuna indikacija za epiziotomiju je ugroženo zdravlje bebe tokom porođaja, ali to su rijetke situacije”, navodi Moškrič koja iza sebe ima preko 2000 porođaja i 22 godine iskustva.

U Sloveniji se radi na smanjenju intervencija na porođaju, kaže Moškrič. Tako je opšta bolnica u malom mjestu Jasenice smanjila stopu epizitiomije na ispod tri odsto.

Iako je stopa epiziotomije u KCCG-u u aprilu bila 17 odsto, procenat spontanih povreda mekih porođajnih puteva bio je oko 37 odsto. Nije navedeno u kojoj su mjeri bile zastupljene teže, a u kojoj lakše povrede.

Faktori koji povećavaju rizik od povreda ovih vrsta su medicinske intervencije - primjena indukcije, manuelno pritiskanje stomaka, položaj na leđima prilikom porođaja, upotreba forcepsa i vakuuma, navodi se u jednoj obimnoj skandinavskoj studiji iz 2016.

Rezultati studije pokazuju da većina žena koja se porađa kući, spontano izabere neležeći položaj. Povrede međice su svedene na minimum, a i kad do njih dođe uglavnom su lakše.

”Žene tokom kućnih porođaja spontano zauzmu čučeću poziciju koje omogućavaju karlici da se raširi i omogući prostor za bebu, a pritisak na međicu se smanjuje”, tvrdi Moškrič.

Žena koja na silu gura bebu dok leži na leđima, ima najveći pritisak na međicu, te je to najrizičniji položaj za povrede, objašnjava ona.

Od 706 ispitanica CIN-CG-a, čak 684 se porodilo ležeći na leđima, dok se svega njih 22 porodilo u drugim položajima, uglavnom na sopstveno insistiranje.

Iz KCCG-a tvrde da žena može zauzimati položaj koji želi tokom prvih faza porođaja. “Međutim, kada glavica počne da se rađa, žena je uglavnom na leđima, jer smo obučeni da tako porađamo”.

”Takav položaj omogućava najbolji uvid u stanje i orjentaciju ploda, te omogućava izvođenje manevara koji olakšavaju porođaj. Kada budemo imali adekvatnu obuku i steknemo odgovarajuće iskustvo, nećemo imati ništa protiv toga da se žene porađaju u nekom drugom položaju”, navodi Medan.

”Položaj na leđima postoji isključivo zbog medicinskog osoblja - da je njima lakše. Naravno, postoje i veoma rijetke situacije kada žena mora ležati na leđima “, prenosi svoje iskustvo Moškrič.

Štetne prakse iskusila većina porodilja

U izvještaju UNICEF-a o porodilištima iz 2016, navode se i druge štetne prakse na porođaju u Crnoj Gori – Kristelerov zahvat, klistiranje i brijanje pubične zone. Sve tri prakse, još uvijek se vrše.

Kristelerov zahvat, odnosno pritiskanje stomaka tokom druge faze porođaja, smatra se rizikom za ozbiljne povrede tkiva, i posljedica poput prolapsa, ali i za povrede bebe.

Međutim,više od polovine, čak 375 ispitanica CIN-CG-a je potvrdilo da su im ljekar pritiskali stomak tokom porođaja. Iz KCCG-a tvrde da je primjena Kristerelovog zahvata drastično smanjena prethodnih par godina, ali da je ponekad neophodna. Iz ostalih porodilišta kažu da se zahvat vrši umjereno do često.

U mnogim zemljama ne preporučuje se korištenje ovog zahvata, a u nekim poput Velike Britanije, u potpunosti je zabranjen.

Klistiranje je praksa koju je kao dio porođajnog iskustva označilo čak 523 ispitanica, njih 74 odsto. SZO navodi da je klistiranje invazivna metoda koja povećava nelagodu na porođaju, čije se ukidanje “snažno preporučuje”. Rutinsko brijanje pubične zone kod prirodnog porođaja SZO takođe ne preporučuje. Iz KCCG-a navode da se posljednjih godinu dana ne vrši brijanje pubične zone pred porođaje prirodnim putem, dok se umjesto klistiranja daju laksativi ukoliko porodilja želi ili postoji medicinski razlog za to. Iz ostalih porodilišta u zemlji, međutim, tvrde da su obije prakse nešto čemu se podvrgava obično svaka porodilja.

Oduzimanje autonomije i dehumanizacija tijela porodilje

”Doktor mi je rekao da dođem 15 dana ranije da malo ubrzamo porođaj, iako nijesam imala bolove. Porođaj je izveden nasilno, indukcijama, vaginaletama, bez ikakvog razloga. Bila je novogodišnja noć. Sedam sati sam mučena i psihički i fizički. Iskidana unutra i spolja. Pripravnik je šio moje rane, naravno, loše je to uradio. Dugo vremena sam trpjela posljedice”, navodi jedna od žena u anonimnom upitniku CIN-CG-a, koja se porodila u KCCG-u.

”Moguće je da su neke žene doživjele i loša iskustva u prethodnih pet godina - ne postoji porodilište u svijetu bez negativnih iskustava”, kaže Medan. Ipak, taj broj je manji od broja zadovoljnih porodilja, prema rezultatima ankete koju popuni svaka porodilja u KCCG-u, tvrdi on.

”Neprihvatljiva je primjena medicinskih tretmana koji su veoma bolni i koji pacijentkinju dovode u situaciju da će joj oporavak biti dugotrajan uz dodatne bolove u cilju brzine okončanja porođaja”, kaže za CIN-CG advokatica iz Srbije Marina Mijatović, stručnjak u oblasti prava pacijenata i jedna od osnivačica tima za pomoć žrtvama akušerskog nasilja.

Od 706 ispitanica CIN-CG-a, njih 236 je potvrdilo konstataciju “Osjećala sam da je sve u rukama doktora i medicinskog osoblja tokom porođaja”.

”Nakon porođaja sam dobila temperaturu i stavili su me u izolovanu sobu sa bebom jer su mislili da je kovid, a da me niko nije testirao. Puštena sam nakon dva dana pod paracetamolom. Međutim odmah je krenulo obilno krvarenje”, govori Kristina.

Ginekolog iz privatne ordinacije konstatovao je problem sa posteljicom i hitno je upućena u KCCG. “Tamo sam se ponovo suočila sa manjkom informacija - samo su me poslali u hiruršku salu”, kaže. Na pitanje šta se dešava, doktorka je obrusila “ne mogu da vama objasnim mojih 10 godina medicine za pet minuta”, tvrdi Kristina.

Tvrdi da nije dobila ime doktorice kad se porodila, a dobila ga je na insistiranje tek kad se ponovo naša u sali.

Iz KCCG-a, međutim tvrde da je upoznavanje sa doktorom koji će voditi porođaj praksa prije početka porođaja.

”Pacijentkinja ima pravo da aktivno učestvuje u zaštiti svog zdravlja što znači da joj osoblje mora dati sve informacije o njenom zdravstvenom stanju i medicinskim mjerama koje će biti preduzete”, kaže Mijatović.

Ne može se smatrati da je pacijentkinja dala pristanak ukoliko nije dobila sve podatke koji su joj potrebni da bi se odlučila na medicinski tretman, objašnjava Mijatović.

Parlamentarna skupština Savjeta Evrope je 2019. donijela Rezoluciju o akušerskom i ginekološkom nasilju u koje spadaju prakse poput epizitomija, manuelnog pritiska i druge intervencije koje se rade bez pristanka žena.

”Аkušersko nasilje podrazumijeva zlostavljanje i omalovažavanje žena tokom porođaja. Tvrdim da nijedna žena u Porodilištu KCCG, u prethodnih par godina, nije zlostavljana ni omalovažavana tokom porođaja, navodi Medan.

Neke procedure, koje sa strane izgledaju nasilno, ponekad spašavaju život, objašnjava on. “Dobro bi bilo da se svaka trudnica, ali i njena pratnja na porođaju, upoznaju sa svim intervencijama u porodilištu”.

U upitniku CIN-CG-a žene su navodile i pozitivna iskustva, ali nažalost mnoge su porođaj doživjele traumatično. Više njih je navelo da ne žele nakon tog iskustva još djece.

”Srećna sam što već imam jedno dijete, pa mi ovo neće biti samo, uprkos želji da ih imam troje. Ogromnu traumu sam doživjela”, navodi jedna ispitanica.

 studiji iz 2006, “Porođaj kao silovanje”, Šeila Kitzinger, poznata američka istraživačica, otkrila je da žene koje su imale traumatičan bolnički porođaj opisiju iskustvo sličano kao žene koje su silovane. Koriste iste riječi koje se odnose na dehumanizujući i invazivan odnos, ali i osjećaj zarobljenosti njihovih tijela.

Mnogo toga se može uraditi, ali sistem još ne reaguje

Iako je potrebno vrijeme, štetne i zastarjele procedure treba eliminisati ili smanjiti, kaže Medan.

Posjećivanje stručnih obuka, saradnja sa inostranim centrima koji sprovode savremene procedure, ali i rasterećenje i bolja motivacija zdravstvenog kadra doprinijeće da se prevaziđu štetne procedure, objansio je on.

Odvajanje niskorizičnog od visokorizičnih porođaja sigurno bi doprinijelo smanjenju stope medicinskih intervencija, kaže Medan. Ističe da je za promjenu prakse, neophodno aktivno učešće nadležnih institucija, ali i cijelog društva.

”Žena se mora informisati i pripremiti za porođaj temeljno, znati kakav porođaj želi, i šta sve može očekivati”, objašnjava Moškrič.

U Sloveniji, ukoliko želi prirodan porođaj, žena treba da zna poziciju bebe. Ukoliko je optimalna, “ne ide u porodilište sa prvim kontrakcijama, već se podstiče da se što duže ponaša opušteno i radi stvari koje joj prijaju “, prenosi Moškričeva. Tako žena nauči da sluša svoje tijelo, kao i da sarađuje sa bolom, koji je najbolji vodič za to šta se dešava, objašnjava ona.

Ivana Veličkov, babica iz Srbije sa velikim inostranim iskustvom porođaja u kućnim uslovima, objašnjava da priprema žena počinje još u prvim danima trudnoće.

”Nijedna tehnika disanja ni opuštanja neće pomoći ženi koja rađa bebu od četiri i po kila. To nije optimalna težina bebe, a pokazuje i da trudnica nije vodila računa o ishrani, što će vjerovatno voditi u intervencije i epiziotomiju”, objašnjava Veličkov, koja je autorka obuka za trudnice i porođajne asistente.

Žena koja se dobro informiše i edukuje o svom tijelu, može doživjeti porođaj kao pozitivno iskustvo, pa iako je prvorotka, uvjerena je Veličkov.

Dom zdravlja Podgorica organizuje obuku za trudnice koja svakog mjesec prima nove polaznike, kako navode na sajtu. Ipak, nemaju sve opštine u Crnoj Gori ovakvu vrstu edukacije.

”Zahvaljujući tome što sam bila unaprijed informisana i pohađala obuke, bila sam svjesna koliko je ono što mi se desilo loše”, kaže Kristina.

Porodilišta moraju početi da se prilagođavaju trudnicama, tvrdi Moškraičeva. “Nedopustivo je da žena bude bez željene pratnje tokom proođaja, da joj se ne da da jede ili pije”.

Vještine poštovanje žene i njenog izbora su vještine koje zdravstveni sistemi na Balkanu tek treba da usvoje.  

Najbolja stimulacija porođaja i dojenja: partner i prijatna atmosfera

Najvažniji hormon tokom porođaja je oksitocin - hormon ljubavi, koji izaziva upravo prisustvo voljenog partnera, objašnjava Veličkov. “Velika je i važna uloga partnera na porođaju. Najbolje, da pratnja na porođaju bude otac djeteta, ukoliko parneri imaju doabr odnos - on će najprije izazvati u ženi priliv hormona neophodnih za zdrav porođaj”, kaže Veličkov, koja je vodila veliki broj parova kroz zajedničko iskustvo porođaja.

Ovaj hormon podstiče i uspostavljanje dojenja nakon porođaja, a na kućnim porođajima u intimnoj atmosferi dojenje se uspostavlja mnogo lakše nego na bolničkim porođajima, rezultati su studije Triniti koledža u Irskoj iz 2016, koja je obuhvatila 28 000 žena iz Irske i Velike Britanije. Broj žena koje su dojile prvih šest mjeseci bio je dva puta veća kod žena koje su se porađale kući.

Da bi se ovaj hormon lučio potreban je osjećaj sigurnosti i slobode, objašnjava Veličkov, a to nije atmosfera koju bolnice na Balkanu nude. “Toplo, tiho, tamno - to su potrebni uslovi”.

U većini evropskih zemalja porođaj kod kuće je dio ponude zdravstvenog sistema.

U Crnoj Gori to nije slučaj. Iz Ministarstva zdravlja nisu odgovorili da li će raditi na regulisanju porođaja kod kuće. U Švedskoj, u državnim porodilištima, intimna atmosfera i podrška partnera tokom porođaja su norma, objašnjava za CIN-CG Milana, koja se nedavno porodila u državnoj bolnici u Stokholomu.

”Porodila sam se u sobi namijenjenoj samo za mene i muža. Osoblje vam daje privatnost i intimu da bi se napravila što prijatnija atmosfera, a babica je tu samo kad je zaista potrebno”, kaže Milana.

U Švedskoj se podstiče prirodan porođaj kod zdravih trudnica. Kod takvih žena trudnoću i porođaj vode babice, ne doktori.

Kad počnu prve kontrakcije, ne ide se u porodilište. “Podstiču vas da se ponašate normalno, da se krećete, nastavite dan... To je pomoglo da se porodim brzo pošto sam ušla u porodilište”, kaže Milana, čije je prvi porođaj, u Srbiji, bio stresno iskustvo.

Intervencije su u Švedskoj svedene na minimum i ne vrše se većini žena. “Tokom porođaja pukla mi je rana od epiziotomije koja je rađena u Srbiji, što je njih veoma zabrinulo - zašili su me tako pažljivo da nisam ni osjetila”, kaže Milana.

Đurđa RADULOVIĆ

Crna Gora praktično nema nikakav vid podrške za lica sa suicidalnim mislima, pa ni SOS liniju na koju bi se mogli javiti za pomoć

 

Više puta je razmišljao da se ubije. Misli o tome i dalje postoje.

”Još u srednjoj školi sam primijetio da se ne radujem stvarima kao moji vršnjaci, da mi je nekako svejedno”, priča za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) mladić koji naizgled nema nikakvih problema - fizički zdrav, ima pristojan posao, on je i bez posebnih životnih trauma. Kad je krenuo je na terapiju, shvatio je da pati od depresije.

Ovo je samo jedan stanovnik naše zemlje koji ima ovakve probleme. On je smogao hrabrosti da pokuša da se izvuče iz depresije.

Ali mnogima u Crnoj Gori nema ko da pomogne, jer se u našoj zemlji problemi mentalnog zdravlja i dalje “guraju pod tepih”.

Prema posljednjem izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) iz 2019. godine Crna Gora se nalazila na 14. mjestu u svijetu po broju samoubistava po glavi stanovnika. Prema podacima Uprave policije, više samoubistava je bilo u prethodne dvije godine nego 2019, pa se može zaključiti da smo, nažalost, još više na toj listi.

Prema podacima SZO, naša zemlja imala je u regionu najveću stopu samoubistava - 16,2 odsto. Nakon nas, najlošije je stajala Slovenija, sa stopom od 14 odsto, dok je Hrvatska imala stopu 11, Srbija 7,9, Makedonija 7,2 odsto. Albanija je zemlja s najnižom stopom samoubistava u okruženju od 3,7 odsto.

Iako je godinama u vrhu liste po broju samoubistava u svijetu, Crna Gora praktično nema nikakav vid podrške za lica sa suicidalnim mislima, pa ni SOS liniju na koju bi se mogli javiti za pomoć.

”Prevencija suicida u Crnoj Gori ne postoji”, priznaje i psihijatrica, dr Lidija Injac-Stevović.

Psihijatrica, koja je doktorirala na temi samoubistava, objašnjava da je stigma u vezi sa mentalnim bolestima glavni uzrok što ljudi ne traže pomoć na vrijeme. Naglašava da postoje savremeni ljekovi koji efikasno preveniraju suicid, kao što je litijum karbonat, koji se daje u kombinaciji s ostalim ljekovima u odnosu na trenutno stanje pacijenta.

”Kod visokog rizika pacijenti se moraju hospitalizovati”, ističe doktorka.

Ne rade obdukciju, upisuju kao nesreću

Problematično je i to što, kako ističe Injac-Stevović, porodica najčešće ne da da se uradi obdukcija, a to je veoma važno kako bi se otkrio uzrok suicida.

Prema nezvaničnim saznanjima CIN-CG, često se dešava i da se samoubistva u Crnoj Gori upisuju kao “nesrećni slučajevi”, kada porodica tako traži.

U Crnoj Gori je, prema podacima policije, u posljednjih sedam godina, zvanično izvršeno 798 samoubistava. U većini slučajeva radilo se o muškarcima koji su imali preko 60 godina, a najveći broj samoubistava se desio na području nadležnosti Centra bezbjednosti Podgorica, koji pored glavnog grada obuhvata i Danilovgrad, Cetinje i Kolašin.

Međutim, svake godine bio je i prilično visok procenat suicida među populacijom od 40 do 60 godina, ali i mlađih lica. U prethodnoj godini, u kojoj je prema evidenciji policije bilo 120 samoubistava, preko 36 odsto je bilo mlađih od 60 godina.

Iako su iz policije za CIN-CG dostavili podatke od 2015. godine do maja ove godine, navodeći da nemaju statistiku iz ranijih godina, prema podacima Uprave za statistiku (MONSTAT) vidi se da se broj samoubistava od 1997. nije previše mijenjao i da je bio prilično visok za ovako malu zemlju, te da je svake godine bilo od 100 do čak 164 samoubistva, koliko ih je evidentirano 2014. godine. Prema tim podacima, od 2016. bilježi se blagi pad suicida, da bi u prošloj godini brojke opet rasle.

Injac-Stevović pojašnjava da bi se ponovni rast samoubistava mogao objasniti kovid pandemijom, izolacijom, strahom, ali i nedovoljnom dostupnošću službi u vrijeme korone.

Prema istraživanju Injac-Stevović, mnogo više žena pokuša suicid, ali muškarci, prema dostupnoj statistici, češće uspijevaju u toj namjeri.

Tako je, prema njenom istraživanju, u periodu od 2012. do 2016. godine 608 osoba u Podgorici pokušalo da se ubije i to prosječne starosti oko 40 godina. Za tih pet godina, svake godine više je žena pokušalo samoubistvo, od 52 do 66 odsto.

Depresija kobna za žene, niži status za muškarce

Injac-Stevović u svom ranijem istraživačkom doktorkom radu, koji je pratio ovaj problem od 1995. do 2005. godine, konstatuje da je depresija bila faktor rizika za samoubistvo kod žena, dok je kod muškaraca presudan bio niži socio-ekonomski status.

Žene su, u odnosu na muškarce, češće psihijatrijski liječene, češće su najavljivale i pokušavale samoubistvo.

Kod muškaraca je češći faktor rizika bio alkoholizam, narkomanija i interpersonalni konflikti, a faktori rizika, koji su podjednako posredovali kod oba pola, bili su stresni životni događaji i akutna stresna konfliktna situacija.

Utorkom i subotom počinjen je najveći broj samoubistava, a najčešće se koristilo vatreno oružje.

”S obzirom da je suicid jedan od vodećih uzroka smrti u Crnoj Gori, prevencija suicida treba da postane prioritet u zdrastvenoj politici u našoj zemlji”, zaključuje se u tom istraživačkom radu.

I u istraživanju o samoubistvima koje je radila pokojna psihološkinja, dr Danijela Rakočević-Medojević, “Sociodemografske osobenosti suicidalne populacije u Crnoj Gori” za period od 1997. do 2007. godine, može se vidjeti da se situacija od tada nije značajno promijenila.

U periodu od tih deset godina, 1.321 lice je počinilo samoubistvo u Crnoj Gori.

Najveća stopa samoubistava bilo je u malim sredinama - Danilovgradu, Cetinju i Mojkovcu. Ova tri grada su, dodaje se, već duže vrijeme na margini društveno-ekonomskog i političkog života u Crnoj Gori, s prisutnom visokom stopom nezaposlenosti.

Za period od 2005. do 2007, kada su jedino i bili dostupni ovi podaci, penzioneri su prema ovom istraživanju bili najugroženija kategorija, na drugom mjestu su nezaposleni, a na trećem domaćice koje spadaju u kategoriju izdržavanih lica.

Među licima koja su umrla usljed samoubistva nema funkcionera, direktora i menadžera, kao ni onih koji rade u poljoprivredi, šumarstvu ili se bave tehničkim poslovima.

”Činjenica je da, što je socio-ekonomski status viši, tendencija ka samoubistvu je manja”, ocjenjuje u istraživanju Rakočević-Medojević.

Međunarodne stručne studije ističu da poremećaji u mozgu, koji su nasljedni i u velikom procentu uzrokuju suicidno ponašanje.

Međutim, i okruženje igra važnu ulogu u nastanku psihijatrijskih oboljenja koja mogu voditi suicidalnom ponašanju, kao što su nepovoljno prenatalno okruženje, trauma u djetinjstvu, stres i slično.

Nedavnim istraživanjem koje je objavljeno u naučnom časopisu “American journal of preventive medicine” utvrđeno je da većina, odnosno 60 odsto muškaraca i dječaka koji su izvršili samoubistvo od 2016. do 2018. u Americi nije imalo mentalnih oboljenja. Ispostavilo se da su kod jednog broja njih ljubavni problemi doveli do fatalnog ishoda. Od 30 do 40 odsto mlađih i sredovječnih muškaraca imalo je problem s narkoticima, a između 43 i 48 odsto njih bilo je pod uticajem alkohola u trenutku smrti.

Statistika nepouzdana, Institut ne objavljuje podatke

Statistika koju vode nadležne institucije u Crnoj Gori je, međutim nepouzdana, pa su podaci Uprave policije i Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) različiti.

Prema statistici Uprave policije 2019. godine, recimo, bilo je 100 samoubistava, dok je u izvještaju SZO “Suicide worldwide in 2019” te godine zabilježeno 138 samoubistava u Crnoj Gori.

Zatim, prema SZO izvještaju “Mental Health Atlas 2020”, stopa samoubistava u Crnoj Gori 2016. bila manja nego 2019. Međutim, prema podacima Uprave policije, 2016. je bilo više samoubistava nego 2019. Prema “Mental Health Atlas 2020.” razlikuju se stope i broj samoubistava i u nekim drugim godinama u odnosu na podatke nadležnih institucija u Crnoj Gori.

I u istraživanju Rakočević-Medojević je istaknuto da zvanični statistički podaci često nijesu pravi pokazatelj o broju samoubistava u Crnoj Gori. “Mnogi slučajevi vode se kao nesrećni slučajevi, saobraćajne nezgode, smrt neutvrđenog uzroka i najčešće u malim sredinama, gdje je žig izrazitiji, porodica prijavljuje samoubistvo i kao prirodnu smrt”, navodi se u istraživanju.

I Injac-Stevović tvrdi da je praćenje podataka veoma bitno, jer se na osnovu njih može sistemski boriti, a da je veliki problem ako nijesu tačni.

I klinički psiholog Radoje Cerović godinama ukazuje da nešto nije u redu sa statistikom. “Uprkos informacionom sistemu mi danas ne znamo kolika je incidencija mnogih bolesti, smrtnost od njih i slično”, ističe Cerović.

Dodaje da u Crnoj Gori ne postoji ni “coroner service”, to jest služba kojoj je konstatovanje smrti i uzroka glavni posao. Ako smo po stopi suicida u vrhu zemalja u Evropi, ali i svijetu, onda bi praćenje tog problema morao biti državni prioritet, kaže Cerović.

”U Avganistanu ne postoje samoubistva, zvanično, jer stigma pada na cijelu porodicu i često je bolje reći da je neko ubijen ili da je nestao, nego priznati samoubistvo. Dakle, na nama je da izaberemo stranu: hoćemo li raditi po pravilima Evropske unije ili ćemo ići ka Avganistanu”, naveo je ovaj klinički psiholog.

Iz Ministarstva zdravlja (MZ), ali ni iz SZO CIN-CG nije dobio pojašnjenje zašto se zvanična statistika Crne Gore i ona SZO ne poklapaju, ali ni na niz drugih pitanja u vezi s ovim problemom. Ni Institut za javno zdravlje, koji je od 2010. godine preuzeo obavezu praćenja podataka, nije odgovarao na naša pitanja.

Hitno napraviti strategiju prevencije

”Nemamo nikakva mjerenja stanja mentalnog zdravlja. A brojke koje imamo, kao što vidite ne poklapaju se s realnim stanjem”, navodi Cerović.

Psiholozi, dodaje, takođe žive u nekoj formi nelegalnosti ili polulegalnosti. “Ne postoji zakon, ni komora, niti bilo kakvo ozbiljno samoregulatorno tijelo koje bi postavljalo pravila profesije i vršilo monitoring”, podsjeća on.

Kao član Italijanske komore psihologa, Cerović objašnjava, da ta komora stalno ažurira pravila i standarde profesije. “Država, u sklopu sistema javnog zdravstva, subvencionira psihološke usluge tamo gdje se ustanovi da za njima ima potrebe”, pojašnjava on.

Da Crna Gora praktično ne radi ništa da pomogne ljudima koji imaju ove probleme govori i podatak da je Ministarstvo zdravlja (MZ), prije nekoliko godina osnovalo Komisiju za prevenciju suicida, koja nikada nije počela s radom.

Injac-Stevović ističe za CIN-CG da je neophodno da MZ napravi strategiju prevencije suicida, te da je da se u ovu priču uključe i predstavnici opština.

Dodaje da je ključno i da Crna Gora ima tačnu statistiku s bazom podataka kako o broju suicida, tako i o pokušajima samoubistava u bolnicama i vanbolničkim uslovima. Ona pojašnjava da je možda najvažnije raditi upravo s licima koja su pokušala samoubistvo, kako bi se bolje shvatilo šta su njihove potrebe, te da je važno uključiti ih u zajednicu, napraviti klubove za druženje, ali i SOS liniju.

”Ovako mala zemlja s visokom stopom suicida zaista gubi, jer bi mogla mnogo samoubistava da prevenira”, zaključuje psihijatrica.

Svake tri sekunde neko pokuša da se ubije

Prema podacima SZO u svijetu godišnje oko 800.000 ljudi izvrši samoubistvo, a znatno je više onih koji to pokušaju. Znači svakih 40 sekundi neko se u svijetu ubije, a svake tri sekunde pokuša suicid. Prema istraživanjima SZO više ljudi se ubije nego što umre od malarije, HIV/AIDS, raka dojke, ratova i ubistava. Samoubistvo je i jedan od vodećih uzroka smrti mladih do 30 godina, nakon saobraćajnih nesreća, tuberkuloze i nasilja.

Istraživanja takođe pokazuju da je više od 90 odsto osoba koje su izvršile samoubistvo bolovalo od depresije ili nekog drugog mentalnog poremećaja, ili je bilo sklono upotrebi psihoaktivnih supstanci - alkohola, droge i ljekova.

U Strategiji zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u Crnoj Gori (2019-2023) se prоcjenjuje da će samо depresija u ukupnоj pоpulaciji svjetskоg stanоvništva dо 2020. biti drugi vоdeći uzrоk glоbalnоg оpterećenja bоlestima, оdmah nakоn ishemične bоlesti srca.

”Na globalnom nivou depresijom je pogođeno oko 300 miliona ljudi, više žena nego muškaraca. Devet od deset država sa najvišom stopom suicida u svijetu nalazi se u Evropi”, piše u Strategiji. Procjenjuje se da na svaku odraslu osobu koja je počinila samoubistvo postoji još 20 osoba koje su pokušale samoubistvo.

”Čak 1.4 odsto svih smrtnih slučajeva na svijetu uzrokovano je suicidom, što znači da od suicida umire više ljudi nego u svim oružanim konfiliktima u svijetu. 79 odsto suicida na globalnom nivou dešava se u nisko i srednje razvijenim zemljama. Čak pet puta je veća vjerovatnoća da će muškarac počiniti samoubistvo u odnosu na ženu”, piše u tom dokumentu.

Na globalnom nivou, najčešći način suicida vrši se gutanjem pesticida, vješanjem i vatrenim oružjem.

Mađarska je godinama imala najveću stopu samoubistava u svijetu, da bi početkom 21. vijeka prva četiri mjesta po stopi samoubistava zauzimale četiri države bivšeg Sovjetskog saveza - Litvanija, Rusija, Estonija i Bjelorusija. Prema posljednjim podacima SZO, u prvih deset država sa najvećom stopom suicida i dalje su Rusija i Litvanija, ali prednjače i afričke zemlje Lesoto, Esvatini, Južnoafrička Republika, te južnoameričke Gvajana i Surinam. U vrhu su i Južna Koreja, ali i pojedina ostrva u Tihom okeanu. Grčka je više decenija evropska zemlja sa najmanjom stopom samoubistava, dok su u arapskim državama te stope najniže u svijetu.

Na 20 pacijenata jedno kupatilo

Injac-Stevović za CIN-CG naglašava i da loši uslovi u kojima funkcionišu psihijatrijske ustanove kod nas odbijaju pacijente da prihvate liječenje.

”U Klinici u Podgorici na 20 pacijenata imate jedno kupatilo”, pojašnjava doktorka.

Radoje Cerović ističe da razvoj svijesti i moderne kulture možete mjeriti u jednoj državi i po stanju psihijatrijskih ustanova i usluga.

”Da uprava Kliničkog centra nije intervenisala u posljednjem trenutku, krov neuropsihijatrije bi se srušio na pacijente i na ljekare. Situacija u Dobroti je u domenu horora…”, ocjenjuje Cerović.

Za četiri mjeseca 38 samoubistava

Policija je evidentirala 38 samoubistava od januara do maja ove godine.

Na području nadležnosti Centra bezbjednosti Podgorica registrovano je 10 samoubistava, na teritoriji nikšićkog centra sedam, dok je na području nadležnosti CB Herceg Novi registrovano pet, a po četiri samoubistava evidentirana su na teritoriji koju pokrivaju CB Bijelo Polje, Berane, Pljevalja i Bar.

”Od početka godine najveći broj samoubistava je registrovan u februaru - 12”, piše u odgovorima policije CIN-CG-u.

Reagovati na vrijeme

U 2016. godini samoubistvo je predstavljalo drugi vodeći uzrok smrti među mladima od 15 do 29 godina u svijetu. U nekoliko država suicid čak predstavlja vodeći uzrok smrti adolescenta.

”Gotovo polovina svih mentalnih oboljenja se javlja do 14. godine života, a tri četvrtine mentalnih bolesti do sredine dvadesetih godina života”, piše u Strategiji.

Istraživanjem, koje je 2014. rađeno među 167 adolescenata, od 16 do 19 godina starosti u nekoliko srednjih škola u glavnom gradu, utvrđeno je da su suicidalne misli i ponašanja veoma zastupljeni kod podgoričkih adolescenata, te da su u korelaciji sa zavisnostima od duvana, alkohola, narkotika i kockanja.

”Čak 16,5 odsto smatra da bi samoubistvom riješilo sve svoje probleme. Njih 27 odsto razmišlja o samopovređivanju, 17,6 odsto za sebe misli da su bezvrijedni, a 23,5 odsto ispitanika je navelo da se ne raduje dugom životu”, piše u istraživanju psihološkinje Irene Boričić.

Pomoć tražiti u Srbiji

Iako gotovo sve zemlje u regionu u odnosu na broj stanovnika imaju manji procenat samoubistava nego Crna Gora, sistem podrške licima sa suicidalnim mislima je mnogo dostupniji.

Tako, recimo, u Srbiji, koja po zvaničnoj statistici ima duplo manju stopu samoubistava od Crne Gore, postoje razni programi podrške, online zajednice i nevladine organizacije koje se bave ovim problemom.

Građanima je na raspolaganju SOS linija za prevenciju samoubistva, koja funkcioniše pri Klinici “Dr Laza Lazarević” u Srbiji. Linija 0800-309-309 je besplatna i dostupna non-stop. Broj linije u centru “Srce” je 0800-300-303 i može se pozvati svakog dana od 14 do 23 h.

Maja BORIČIĆ

Pojedine stranke nemaju žena ni na mjestu potpredsjednice ili članice predsjedništva. Udio poslanica gotovo isti kao prošle godine u Avganistanu

U Crnoj Gori vlast u svojim rukama čvrsto drže muškarci. Oni su na čelu triju ključnih institucija u državi. Prošle su čak dvije decenije od kako je prvi, i za sada jedini put, Skupštinu Crne Gore vodila predsjednica. U Skupštini danas nema partije na čijem je čelu žena, a po pitanju procenta poslanica smo prošle godine bili u gotovo istom rangu kao Avganistan.

Ovaj problem Crnoj Gori spočitava i Evropska komisija. U posljednjem izvještaju se konstatuje da uključenost žena u političkom životu “ostaje ograničena - nema žena među liderima političkih partija i veoma malo njih u rukovodstvu partija”.

Tako su u predsjedništvu Bošnjačke stranke (BS), na primjer, do kraja prošle godine bili samo muškarci. Situacija se promijenila nakon što je predsjednik stranke Ervin Ibrahimović imenovan za potpredsjednika Skupštine. Pošto je od njega preuzela poslanički klub stranke, Kenana Strujić Harbić je po funkciji postala članica predsjedništva BS.

Mada se u programu zalaže za “učešće žena na svim nivoima odlučivanja, prisutnost u kreiranju javnih politika, posebne kvote u izbornom sistemu...”, Bošnjačka je jedna od rijetkih stranaka koja nema ženu na mjestu potpredsjednika.

”To što sam predsjednica jednog opštinskog odbora i poslanica u Skupštini Crne Gore rezultat je jedne inkluzivne političke vizije koju baštini moja stranka”, ocijenila je Strujić Harbić za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Nije, međutim, odgovorila na dodatno pitanje kako komentariše to što BS do prije samo nekoliko mjeseci nije imala nijednu ženu na rukovodećim mjestima, ali je uputila čestitku ženama povodom 8. marta.

”Vjerujem da je primjer Bošnjačke stranke najbolji dokaz da žene mogu i zaslužuju da budu na mjestima odlučivanja. Jedina smo parlamentarna partija koja ima šeficu kluba poslanika”, pohvalila se ona.

Još je lošija situacija u Radničkoj partiji (RP), koja je dio poslaničkog kluba Demokratskog fronta (DF). Osim predsjednika Maksima Vučinića, njeno presjedništvo čine tri potpredsjednika i još dva člana. Među njima nema žena.

Vučinić je za CIN-CG kazao da sadašnje rukovodstvo RP izabrano na vanrednoj skupštini partije krajem 2019. godine, nakon iznenadne smrti njenog osnivača Janka Vučinića.

”Radnička je mlada partija koja ima kontinuiran rast, tako da nakon naredne redovne skupštine partije 2023. godine očekujemo zastupljenost žena od minimum 50 odsto u svim organima partije”, obećao je on, dodajući da ih ima na izbornim listama.

Situacija je bolja u partijama koje čine okosnicu DF-a - Novoj srpskoj demokratiji (NSD), Demokratskoj narodnoj partiji (DNP) i Pokretu za promjene (PzP).

Po jedno od četiri potpredsjednička mjesta u NSD i DNP pokrivaju Simonida Kordić, odnosno Maja Vukićević. Branka Bošnjak jedno od tri u PzP. Kada su u pitanju predsjedništva ovih stranaka, situacija je različita. Žene čine gotovo četvrtinu članova predsjedništva NSD, petinu u DNP-u, a šestinu u PzP-u.

Jedno od tri potpredsjednička mjesta u Socijalističkoj narodnoj partiji (SNP) zauzima Danijela Đurović, a u petnaestočlanom predsjedništvu partije je zajedno sa Slađanom Kaluđerović.

Kada su u pitanju Demokrate, od pet potpredsjednika/ce, samo jedna je žena - Zdenka Popović. Ona je i jedna od svega tri žene u tridesetsedmočlanom predsjedništvu, kako stoji na sajtu stranke. Demokrate imaju i Demokratski savjet, u kojem su dvije žene od 13 članova.

Među tri potpredsjednika/ce Demosa je i Ksenija Milović, a u saopštenjima stranke se ističe da polovinu članova predsjedništva čine žene.

URA i SD imaju direktorke

Građanski pokret URA i Socijaldemokrate (SD) su jedine partije koje na mjestu direktora imaju žene.

Politička direktorica URA Ana Novaković Đurović kaže da je uočljivo u posljednje vrijeme stremljenje partija za imenovanjem žena na pozicijama odlučivanja, ali da je njihovo učešće u politici u Crnoj Gori još daleko od evropskih standarda kojima težimo.

”Činjenica je da su žene uglavnom udaljene od ključnog ‘pregovaračkog stola’ između političkih subjekata, i da muškarcima pripada suštinsko donošenje odluka, dok se od žena očekuje izvršavanje tih odluka. Upravo je to ono što nas odaljava od istinske ravnopravnosti”, kazala je ona za CIN-CG, dodajući da žene ne treba da doživljavaju ovakve prilike kao privilegiju i čast, već ravnopravnu mogućnost koja im jednako kao i muškarcima pripada.

Direktorica SD-a Irma Nišić je kazala da ako uzmemo u obzir činjenicu da žene čine više od polovine stanovništva u Crnoj Gori, jasno je da je njihova zastupljenost na mjestima odlučivanja nedovoljna.

”Naše pretkinje su izborile za nas pravo glasa, pravo da se obrazujemo, da radimo, pravo da odlučujemo o svojim tijelima i životima. Vidjeli smo kako kada se dešavaju retrogradni procesi uvijek prva na udaru budu prava žena i ljudska prava u cjelini. Vjerujem da svi imamo odgovornost za to da poboljšavamo društvo”, kazala je ona za CIN-CG.

Partija Dritana Abazovića ima četiri potpredsjednika/ce, među kojima je i Jovana Marović.

Partija Damira Šehovića ima tri, među kojima je i Milica Lekić.

URA ima 21 člana predsjedništva od kojih su samo četiri žene, a isti broj žena je i u dvadesetočlanom predsjedništvu SD-a.

Vuksanović Stanković: Ne želim da se žene gledaju kao broj

Socijaldemokratska partija (SDP) trenutno nema žena na potpredsjedničkom mjestu, a u dvadesetosmočlanom predsjedništvu svega su četiri. Među njima je i poslanica Draginja Vuksanović Stanković, koja je bila predsjednica te parlamentarne stranke.

Na pitanje da li se suočavala sa preprekama zbog toga što je žena dok je vodila partiju, Vuksanović Stanković kazala je za CIN-CG da unutar partije - “apsolutno ne”.

”Od strane SDP-a sam predložena kao prva žena kandidatkinja za predsjednicu države u istoriji Crne Gore, iako je predsjednik partije u tom trenutku bio Ranko Krivokapić. Oni su procijenili da treba ja da iznesem tu kandidaturu. Što se tiče ostalih aspekata van partije, nije lako ženama u politici”, kazala je ona, napominjući da je lično bila meta seksističkih napada, ali i prijetnji.

Vuksanović Stankovi ističe da ne želi da se na žene gleda kao broj, da ih bude najmanje 30 odsto na listi, već da vrijednost svake žene bude prepoznata i da ona može da iznosi odgovornost za određenu političku funkciju.

”Mislim da mi žene koje smo trenutno na poltičkoj sceni dajemo primjer kako jedna žena treba da se bori za ono što smatra da treba bude interes građana”, ocijenila je ona.

Među četiri potpredsjednika/ce Liberalne partije (LP) je i Dubravka Vujičić. Od 18 članova predsjedništva, šest su žene.

Predsjednik Andrija Popović ima sedam savjetnika/ca, među kojima su dvije žene.

Portparol LP Ammar Borančić kazao je za CIN-CG da je položaj žena u današnjoj Crnoj Gori obilježen diskriminacijom, i da zbog toga u partiji nastoje da u praksi promovišu jačanje žena na pozicijama donošenja odluka.

”Na čelu nekoliko značajnih odbora, poput Bara, Budve, Nikšića, Cetinja ili Mojkovca, nalaze se upravo žene. Forum žena LP intenzivirao je svoje djelovanje i priprema predlog inicijative 50+, koja će promovisati učešće čak preko polovine žena u strukturama partije, a nakon toga i države, umjesto dosadašnjih 30 odsto što će ženama dati zaista stvarnu moć, a ne statistički značaj”, kazao je on.

Među četiri potpredsjednika/ce Demokratske partije socijalista je i Sanja Damjanović. Ona i Aleksandra Vuković jedine su žene u šesnaestočlanom sastavu predsjedništva partije.

Neke partije imaju žene u predsjedništvu, ali ih nemaju na mjestu potpredsjednica. Iz Ujedinjene, Prave i albanskih partija nisu odgovorili na pitanja CIN-CG o broju i položaju žena u stranci. Prema nezvaničnim informacijama, ove partije imaju žene u predsjedništvu, ali ne i na potpredsjedničkim pozicijama.

Grupa građana CIVIS, koja je dio koalicije “Crno na bijelo”, nema kao organ predsjedništvo, ali ima, na primjer, generalni sekretarijat. Ovaj izvršni organ broji 10 članova, od kojih su tri žene. Iz CIVIS-a su kazali da će uskoro na skupštini biti izabrani potpredsjednici i da će se voditi računa o rodnoj ravnopravnosti.

Zakon o izboru odbornika i poslanika propisuje obavezu da na izbornoj listi mora biti “najmanje 30 odsto kandidata manje zastupljenog pola”, te da među svaka četiri kandidata prema redosljedu na listi mora biti najmanje po jedna žena.

EK u svom posljednjem izvještaju konstatuje da izborne liste zadovoljavaju samo propisne minimume kada je u pitanju ravnopravnost polova. Neke, kao što se moglo vidjeti na nedavnom primjeru Berana, nisu ni u tome uspjele.

”Vidljivost i, što je još važnije, glas, odnosno to koliko se žene čuju u parlamentarnoj politici, direktni je odraz vidljivosti i glasa žena u crnogorskom društvu. Stav o vidljivosti žena postane brzo jasan kroz jezik koji se koristi. Dok god većina ljudi - kako žena, tako i muškaraca - u Crnoj Gori smatra da biti predsjednik ne znači isto što i biti predsjednica, (ne)vidljivost i (ne)čujnost žena će biti tu gdje jeste”, kazala je za CIN-CG Čarna Brković, docentkinja na Odjeljenju za kulturnu antropologiju Univerzitetu u Getingenu.

Ona ističe da postoji nekoliko aktivističkih organizacija koje godinama rade na prenošenju znanja i ekspertize koje imaju na državne institucije, medije i parlament. Ka primjere istakla je ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotora, Centar za ženska prava i Sigurnu žensku kuću iz Podgorice, te Bona Fide Centar u Pljevljima.

Kaže da bi svi društveni akteri i akterke trebalo da pažljivo počnu da slušaju i prate šta aktivistkinje na ovu temu govore već nekoliko decenija. Postoje vrlo dobri, razrađeni mehanizmi da se protiv nevidljivosti i nečujnosti žena u političkom životu borimo - možda bi bilo vrijeme da oko ove teme Crna Gora počne da sluša i poštuje ekspertkinje, kojih zaista ima.

U medijima se posljednjih sedmica spekulisalo o sastavu nove Vlade, koju bi činio veoma mali procenat žena. U Vladi Zdravka Krivokapića od 12 ministarstava četiri vode žene.

Komentarišući pojavu izbornih lista na izborima u Beranama gdje nije bilo ni 30 odsto žena, kopredsjednice kolegijuma Ženskog kluba Branka Bošnjak i Vesna Pavićević ocijenile su da u Crnoj Gori još postoje partije koje na svaki način pokušavaju da izbrišu žene sa političke scene.

”Umjesto da idemo trasiranim putem u Evropu sa 40 odsto žena na svim izbornim listama, pojedine stranke u Beranama, na svojim listama nijesu ispoštovale ni zakonski minimum”, navode u zajedničkom saopštenju.

Crnu Goru narednih mjeseci očekuju redovni ili prijevremeni izbori u većini crnogorskih opština, ali i glavnom gradu.

Bošnjak i Pavićević saglasne su da partije koje ne teže afirmaciji rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori, ne treba ni da učestvuju u izborima.

Bošnjak: Zakonom osigurati jedno potpredsjedničko mjesto u partijama

Trenutni saziv Skupštine Crne Gore broji 22 poslanice, među kojima su četiri potpredsjednice partija a ujedno i članice presjedništva partija koje predstavljaju. U predsjedništvu partija su još pet poslanica.

”Smatram da se kroz izmjene zakona koji tretira političke partije mora propisati obavezna kvota za manje zastupljeni pol, ali i obavezujeće jedno potpredsjedničko mjesto u partijama. Time bi se stimulisalo da više žena se uključi u politiku”, kazala je za CIN-CG Bošnjak, koja je kopredsjednica Ženskog kluba Skupštine.

Trenutna situacija i ogroman broj neprimjerenih seksističkih i mizoginih napada na žene koje se bave politikom, prema njenim riječima, svakako destimuliše nove snage da uđu na politički teren.

”Nije lako biti političaraka u Crnoj Gori, posebno ako ste vidljivi i imate jasan stav, tada ste na meti, ali najčešće se ne polemiše sa vašim stavovima, već se komentariše vaš privatni život, vaš izgled, pojavnost, vaš izraz... što je nedopustivo. Nerijetko se to omakne i našim kolegama, što je nedopustivo, jer ne znam da ikad iko komentariše njih na taj način. Zato su u Crnoj Gori, punoj predrasuda, žene u politici ranjivije i izloženije napadima”.

Ženski klub osnovan je prije malo više od godinu. Među aktivnostima koje su postigle u tom periodu je da su omogućile, između ostalog, da svojim amandmanima na Krivični zakonik propisana obaveza ministarstva da moraju da vode registar počinilaca krivičnih djela protiv polnih sloboda nad maloljetnim licima, omomogućile uvećan broj pokušaja medicinski potpomognute oplodnje...

Kroz amandmansko djelovanje uspjele su da povećaju izdvajanje iz budžeta za 2022. godinu za Državni arhiv i da ta sredstva budu opredijeljena namjenski za realizaciju naučnog projekta “Žene u crnogorskoj patrijarhalnoj kulturi 1879-1918”.

”Projekat je nastao kao rezultat decenijskog rada etnološkinje i arhivistkinje Slavke Jovićević. Prvi put ćemo ‘iz ženskog pera’ imati mogućnost da se upoznamo kako su naše pretkinje živjele krajem XIX i početkom XX vijeka. Novim, rodno osviješćenim, pristupom reinterpretacije istorijskog i kulturnog identiteta crnogorske žene, nadamo se da će se ispraviti istorijska nepravda prema našim pretkinjama i dati im zasluženo mjesto u našoj istoriji i kulturi. Žensko kulturno-istorijsko nasljeđe Crne Gore zahtijeva da bude podrobnije istraženo, sačuvano od zaborava i prezentovano kao neodvojivi dio našeg ukupnog nasljeđa, a ovo je samo početak našeg doprinosa, kao Ženskog kluba, tome cilju”, saopšteno je ranije iz tog radnog tijela Skupštine.

Prema podacima Interparlamentarne unije (IPU), Crnu Goru u regionu posljednje pozicije po pitanju učešća žena u parlamentima spasava Bosna i Hercegovina.

Crna Gora ima 22 poslanice od 81 mjesta u Skupštini - 27,2 odsto, dok sjevernomakedonsko Sobranje ima 120 mjesta, od kojih 50 zauzimaju poslanice - 41,7 odsto. Srbija ima 100 poslanica od 250 poslaničkih mjesta (40 odsto), a Albanija 50 žena od 140 raspoloživih mjesta (35,7 odsto). U julu je objavljeno da među 120 mjesta u Skupštini Kosova 43 zauzimaju žene (35 odsto). BiH ima dva parlamenta, a oba su ispod crnogorskog prosjeka kada je u pitanju učešće žena.

Hrvati imali predsjednicu Vlade i države, Kosovo dvije šefice države

Mada često ističemo da smo lideri u evropskim integracijama, Crna Gora zaostaje iza Evropske unije, ali i regiona kada je u pitanju položaj žena u ključnim državnim institucijama.

Da nije bilo Vesne Perović kratko na čelu Skupštine (2001-2002), Crna Gora još ne bi mogla da se pohvali da je imala ženu na čelu parlamenta, vlade ili države.

Situacija u zemljama regiona je prilično drugačija.

Susjedna Hrvatska imala je i predsjednicu Vlade i države - Jadranku Kosor i Kolindu Grabar Kitarović.

Srbija ima premijerku Anu Brnabić, a imala je i predsjednicu Narodne skupštine Maju Gojković.

Kosovo je imalo čak dvije predsjednice države - Atifete Jahjagu i sada Vjosu Osmani.

Na čelu albanska skupštine je predsjednica Lindita Nikola.

Radmila Šekerinska je kratak period vodila makedonsku vladu u v.d. mandatu.

Bosna i Hercegovina nije imala ženu na čelu tročlanog Predsjedništva ili Vijeća ministara, ali je predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović, a Federacije BiH je bila Borjana Krišto.

Miloš RUDOVIĆ