Male su šanse da Hrvatska pristane na arbitražu oko granice na kopnu, pa bi prema mišljenjima stručnjaka Crna Gora trebalo da se koncentriše na razgraničenje na moru, gdje ima jake argumente 

Đurđa Radulović/Predrag Nikolić

Pitanje razgraničenja Prevlake na kopnu, i arbitraža kojom bi se odlučivalo o rtu Oštro, prema mišljenju stručnjaka, moguća je samo ukoliko na to pristane Hrvatska. Kako su male šanse da se to dogodi, treba se, u duhu održavanja dobrih odnosa sa susjedima, fokusirati na arbitražu na moru gdje bi Crna Gora ima jake aghumente.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, početkom ovog mjeseca, ponovo je aktuelizovao pitanje Prevlake, izjavivši da "Rt Oštro treba da pripadne Crnoj Gori".

Odgovoreno mu je sa hrvatske strane - izjava da Rt Oštro pripada Crnoj Gori razumljivo se doživljava kao korak unazad, jer priziva retoriku iz vremena kada je teritorijalne aspiracije Crne Gore prema hrvatskom jugu pratio zveket tenkova, saopštila je Vanda Babić Galić, specijalna savjetnica ministra vanjskih i evropskih poslova Hrvatske Gordana Grlića Radmana.

"Očekivati podršku Hrvatske za put prema članstvu u Evropskoj uniji (EU), a istovremeno svojatati hrvatsku državnu teritoriju, u najmanju ruku je u kontradikciji s evropskim vrijednostima i time ne doprinosi evropskom putu Crne Gore", kazala je Babić Galić u intervjuu za list "Slobodna Dalmacija".

Penzionisani profesor međunarodnog prava na univerzitetu Kjušu u Japanu Časlav Pejović, koji je ranije bio član crnogorskog pregovaračkog tima oko Prevlake,   kaže u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da je puno netačnih informacija  plasirano u javnosti u odnosu na Prevlaku. ,,Često se radi o populističkim izjavama koje nemaju veze s realnošću i međunarodnim pravom. U Crnoj Gori  je prisutan narativ da treba pregovarati sa Hrvatskom, pa ako ne bude dogovora onda će se ići na arbitraži. Nije baš tako’’, kaže Pejović.

Kako ističe Pejović, prilikom ovog razgovora za CIN-CG želi da objasni samo pravni aspekat „držeći se striktno pravila međunarodnog prava, i onoga što je po tim pravilima realno moguće, ne ulazeći u ocjenu onog što je najbolje s aspekta interesa Crne Gore. Kako navodi, to prepusta političarima koji donose odluke u Crnoj Gori. Svoju ulogu vidi samo u saopštavanju činjenica, a političari neka vide što s tim žele''.

,,Ako se držimo onog što je  moguće, Prevlaka može postati dio Crne Gore samo ako je Hrvatska dobrovoljno ustupi Crnoj Gori, ili ako međunarodna arbitraža donese odluku da Prevlaka pripada Crnoj Gori. Nijedno od to dvoje nije realno. Dok prvi scenario nije potrebno objašnjavati, zbog građana Crne Gore treba objasniti drugu varijantu, koja se odnosi na međunarodnu arbitražu'', navodi Pejović.

On ističe da je potreban pristanak Hrvatske, da bi se spor oko granice na Prevlaci mogao rješavati pred međunarodnom arbitražom. ,,Temeljni princip arbitraže, kao načina rješavanja sporova, jeste da se zasniva na arbitražnom sporazumu. Arbitražni postupak protiv druge države ne može se pokrenuti bez njene saglasnosti, budući da je arbitražni sporazum temelj cjelokupnog arbitražnog prava. Bez saglasnosti Hrvatske neće biti arbitraže. Koliko je realno da Hrvatska da saglasnost da međunarodna arbitraža odlučuje o granici na kopnu? Nimalo. Spremnost da se pregovara jedino o granici na moru  je nebrojeno puta ponovljen zvanični stav Hrvatske'', kaže Pejović.

ODLUKA BADINTEROVE KOMISIJE I DALJE RELEVANTNA

Glavni sekretar Hrvatskog društva za pomorsko pravo, Igor Vio, koji je do odlaska u penziju bio profesor pomorskog prava na Pomorskom fakultetu Univerziteta u Rijeci, za CIN-CG objašnjava da čitava Prevlaka, uključujući rt Oštra predstavlja teritoriju Republike Hrvatske.

,,Kopnene granice bivših republika bile su određene u sastavu  SFRJ, te su raspadom federacije postale međudržavne granice zaštićene međunarodnim pravom. Ovo je potvrdila Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji (tzv. Badinterova komisija) 1992. godine, te vrijedi za sve granice na kopnu između novonastalih država, uključujući onu između Crne Gore i Hrvatske, koja izlazi na more u Boki Kotorskoj na rtu Konfin”, navodi Vio. 

Zbog toga treba zaključiti da između dviju država uopšte ne postoji otvoreno pitanje granica na kopnu. ,,Osim toga, treba imati u vidu da će nakon očekivanog ulaska Crne Gore u EU, kopnena granica između dvije države postati „mekana“ što će omogućiti veću prohodnost u cestovnom prometu, a višesatna čekanja na graničnim prelazima otići će u prošlost'', kaže Vio. "Naravno, ukoliko se ispostavi da te bilateralne sporazume nije moguće postići pregovorima ili posredovanjem treće strane, državama preostaju međunarodni sudovi ili arbitraže kao konačne instance za rješavanje sporova", pojašnjava Vio.

I Pejović se slaže da se pozicija Hrvatske oslanja na mišljenje Badinterove komisije, koju je formirao Savjet ministara Evropske unije (EU). Dakle, iza Badinterove komisije stoji autoritet EU, objašanjava Pejović.   ,,Badinterova komisija je u mišljenju br. 3 zauzela stav o granicama bivše Jugoslavije, prema kojem su republičke granice, kakve su bile u vrijeme raspada Jugoslavije, utvrđene kao granice novostvorenih država. Te granice su zaštićene međunarodnim pravom i mogu se mijenjati samo dogovorom između država. To piše u mišljenju Badinterove komisije. Svi zvaničnici Hrvatske se čvrsto drže tog stava''.

Na tvrdnje određenih međunarodnih stručnjaka da je u slučaju Kosova prekršeno pravilo Badinterove komisije, Pejović odgovara: ,,To što je u slučaju Kosova odstupljeno od mišljenja Badinterove komisije ne znači da se od tog mišljenja može odstupiti u slučaju Prevlake. Može, ako Hrvatska na to pristane. Ne mislim da je to realno. Da bi se odstupilo od stava Badineterove komisije, Crna Gora bi trebala biti u poziciji da može svoju volju nametati Hrvatskoj. Da je Crna Gora u EU, a Hrvatska nije, onda bi bilo prostora da pregovori idu drugačijim pravcem. Situacija je obrnuta. Nije realno očekivati teritorijalne ustupke od Hrvatske. Naročito ako se sjetimo nedavne istorije''.

Iz crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova kazali su za CIN-CG da su Crna Gora i Hrvatska "identifikovale otvorena pitanja od zajedničkog interesa o kojima se razgovara u kontinuitetu, na različitim nivoima i u različitim formatima".

"Za pojedina pitanja, saglasnošću dvije strane, formirane su posebne komisije, odnosno obnovljen je rad postojećih komisija i odbora nakon višegodišnjeg zastoja. Razgovori se vode između dvije susjedne i savezničke države, u duhu međusobnog uvažavanja, poštovanja i partnerskih odnosa".

VEOMA SLOŽENO PITANJE

Mediji su prenijeli da je predsjednik Milatović predložio bivšeg diplomatu Miodraga Lekića za člana Komisiju za pregovore oko Prevlake.

Iz Ministarstva je taj predlog odbijen.

"Riječ je o složenim pitanjima koja imaju svoj istorijski kontekst i koja često nose dodatnu društvenu i emotivnu dimenziju. Upravo zato smatramo da se ona ne mogu i ne smiju rješavati putem medijskih istupa, posebno kada se iznose paušalne ocjene bez dovoljno poznavanja činjenica i ukupnog konteksta. Istovremeno, u potpunosti razumijemo interesovanje javnosti i pravo građana da budu informisani o pitanjima od državnog značaja. Međutim, jednako je važno razumjeti da diplomatija, po svojoj prirodi, podrazumijeva određeni stepen diskrecije. Ozbiljni pregovarački procesi ne vode se pred kamerama niti putem dnevnih medijskih reakcija. Njihov uspjeh često zavisi upravo od sposobnosti učesnika da razgovaraju otvoreno, odgovorno i bez pritiska javnog nadmetanja. Diskrecija u takvim okolnostima nije izraz netransparentnosti, već nužan preduslov za postizanje održivih i obostrano prihvatljivih rješenja'', naveli su iz Ministarstva vanjskih poslova.

Diskrecija za sada prati ovaj proces, pa nije bilo napisa o tome da je Vlada Crne Gore 12. marta 2026. donijela odluku o obrazovanju Komisije za obavljanje poslova razgraničenja i utvrđenje državne granice i za pripremu za zaključivanje međunarodnog ugovora o državnoj granici.

"Stavovi i pozicije naše države ne zavise od ličnih impresija, pojedinačnih mišljenja ili političkih interpretacija, već ih, u skladu sa Ustavom i zakonima, utvrđuju nadležne državne institucije, prije svega Vlada. Naš cilj ostaje postizanje obostrano prihvatljivih rješenja za pitanja koja već decenijama opterećuju odnose dvije susjedne i savezničke države. Posvećenost dobrosusjedskim odnosima, regionalnoj saradnji i evropskim vrijednostima predstavlja jedno od temeljnih opredjeljenja Crne Gore. Uvjereni smo da je odgovornost naše generacije da otvorena pitanja rješava dijalogom i na taj način budućim generacijama ostavi stabilniji, sigurniji i prosperitetniji region'', naveli su iz Ministarstva vanjskih poslova za CIN-CG.

ARGUMENTI ZA KOPNO IMAJU ODREĐENU UTEMELJENOST, ALI BI SE TEŠKO PRAVNO RIJEŠILI

Profesor Univerziteta u Bostonu i bivši crnogorski diplomata, Veselin Garčević, bio je 17 godina ispred Crne Gore na čelu pregovaračkog tima koji je sa hrvatskom stranom pokušao da nađe rješenje za Prevlaku.

Objašnjava da su 1999. godine pregovori sa Hrvatskom obnovljeni. U tadašnjoj zajedničkoj državi, vođeni su dvostruki pregovori razgraničenja. Srbija je vodila sa zvaničnim Zagrebom pregovore oko razgraničenja na Dunavu, a Crna Gora oko Prevlake.

"Tada smo uspjeli nakon godinu i po da uspostavimo privremeni režim na Prevlaci koji važi i danas. Punih 26 godina je na snazi. Ni jedna strana nije izjasnila nesaglasnost sa njim, on je podijelio jurisdikciju na Prevlaci na kopnu i vodi. Po principu kopno Hrvatima, a kontrola vode Crnoj Gori", kaže Garčević.

Bivši diplomata smatra da privremeni režim ne prejudicira finalno rješenje za Prevlaku:

"Ukoliko dvije strane žele da otvore pregovore, oni se otvaraju o cijelom setu pitanja, i o kopnu i o vodi. To je bilo sporno za Hrvatsku, oni su smatrali da arbitraža treba da obuhvati samo vodu. Htjeli su da prošire jurisdikciju na vodu i prostor na otvorenom moru, cijela ideja je da eksploatišu morsko dno, ukoliko postoje nalazišta gasa. Tada se nijesmo dogovorili oko toga i to je ostalo otvoreno pitanje", kaže Garčević.

Crna Gora je posjedovala valjane dokaze o dijelu spornog kopna, ističe Garčević:

"S tim dokazima mogli smo da pariramo hrvatskoj strani. Zato i ne žele da se to pitanje otvori na arbitraži jer bi možda izgubili, kao što su izgubili sa Slovenijom. Sada kada nam treba pristup EU, oni pritiskaju sa maksimalističkim zahtjevima".

Garčević objašnjava da je veoma važno u pregovaračkom timu imati eksperte za međunarodno pravo:

"Mi smo imali tada vrlo jak međunarodni pravni tim, na čelu je bio jedan od najjačih stručnjaka u svijetu kada je u pitanju međunardono pravo, koji nam je pomogao da uradimo neke pripremne postupke i budemo u nekoj prednosti nad Hrvatima".

Garčević ističe i da bi u arhivi Minsitarstva vanjskih poslova trebalo da bude obimna dokumentacija o svim ranijim pregovorima koji su vođeni do 2016. o Prevlaci i da bi to moglo značajno da pomogne Crnoj Gori prilikom obnove razgovora sa Hrvatskom oko ovog gorućeg pitanja u odnosima dviju država.

Sporazumom iz 2008. godine, koji su u Zagrebu postigli tadašnji premijeri Hrvatske i Crne Gore, Ivo Sanader i Milo Đukanović, dogovoreno je da se, ukoliko ne bude napretka sa pregovorima, arbitraža prepusti Međunarodnom sudu pravde u Hagu. 

Dogovoreno je da će se obije zemlje unaprijed obavezati da će odluku Suda prihvatiti te da će formirati zajedničku radnu grupu stručnjaka koja će pripremiti materijal za predaju Sudu.  Dogovor je uključivao da pravni okvir prije slanja u Hag potvrde Skupština Crne Gore i Hrvatski sabor.

Međutim, Pejović smatra da ovaj politički dogovor ne može poslužiti kao osnov za uspostavljanje nadležnosti Međunarodnog suda pravde, za što bi bila neophodna nova izričita saglasnost obje države, koja bi morala da precizira predmet spora, da li se u zadatak sudu daje samo razgraničenje na moru, ili i odluka o granici na kopnu. 

ULAZU U BOKU KAO STRATEGIJSKI ZNAČAJNA TAČKA, UPITNA U 21. VIJEKU?

Pejović objašnjava da je upitna sama ideja da ulaz u Boku ima srategijski i bezbjedenosni značaj za Crnu Goru. ,,U današnje vrijeme, ratovi se vode „na dugme“ iz komandne sobe, koja može biti „nakraj svijeta“, što čini besmislenom argumentaciju o bezbjedonosnim rizicima. Tvrđave, kao što je Mamula, imale su strategijski značaj u 19. vijeku. Danas se tamo nalazi, kako čujem, kazino. Što dovoljno govori o takvoj argumentaciji o „bezbjedonosnim rizicima“. Treba naglasiti da Hrvatska ne može sprečavati ulaz brodovima u Boku. Medjunarodno pravo garantuje pravo slobodne plovidbe, tako da bi Hrvatska kršila međunarodno pravo ako bi pokušala da spriječi slobodan ulaz brodova u Boku. Sem toga, s ulaskom u EU, sva ta priča o granicama bi  izgubila na značaju. Možda najbitnije dostignuće EU je upravo to da granice gube smisao. Time je uklonjen jedan od glavnih uzroka sukoba, sporova, pa i ratova između država'', kaže Pejović.

,,Zbog razvoja  savremene tehnologije ratovanja na daljinu (uz korištenje dalekometnih projektila i dronova), koju nažalost imamo prilike svakodnevno gledati na brojnim svjetskim ratištima, kontrola ulaska u zaliv kao što je Boka Kotorska s tvrđave na ulazu (poput ove koju je Austrija izgradila na rtu Oštra kako bi štitila svoju bazu ratne mornarice) imala svoj smisao u 19. vijeku dok je prevladavalo korištenje klasične artiljerije. Danas za to nema nikakvog racionalnog opravdanja, a uostalom Hrvatska je već prilikom potpisivanja Protokola o privremenom režimu prije 25 godina garantovala da će Prevlaka biti demilitarizirana zona, što je kroz proteklo razdoblje i potvrđeno, tako da se realno ne može govoriti o bilo kakvom strateškom bezbjedonosnom interesu Crne Gore u odnosu na rt Oštra'', ističe Pejović-

"Ovakve stare 'fortifikacijske lokalitete' bi u trećem milenijumu trebalo konačno prestati doživljavati kao mjesta s kojih će se ispaljivati granate, već im treba dati potpuno novu namjenu pa ih isključivo koristiti za organizaciju vrhunskih kulturnih događaja koje će promovisati te atraktivne destinacije u našim državama po cijelom svijetu", smatra Vio.

On navodi da bi ključni državni interes Crne Gore mogao biti proglašenje isključive ekonomske zone (EEZ) na temelju Konvencije UN o pravu mora iz 1982. godine, jer bi to otvorilo mogućnost ostvarivanja suverenih prava u odnosu na prirodne resurse mora, te jurisdikcije na puno širem području mora u odnosu na teritorijalno more Crne Gore (koje se proteže do 12 morskih milja od polaznih crta)

"Treba naglasiti da je došlo pravo vrijeme za to, jer je nakon višegodišnjeg protivljenja Italije i Evropske unije proglašavanju EEZ u području Mediterana (s čime se suočavala Hrvatska u periodu prije pristupanja EU), u novije vrijeme došlo do potpune promjene paradigme, pa su konačno svoje pojaseve proglasile Italija, Grčka i Hrvatska, te bilo za očekivati da će to uskoro učiniti i Crna Gora i Albanija".

ARBITRAŽA OKO GRANICE NA KOPNU

„Član dva Protokola o privremenom režimu potpisan 2002. godine između Hrvatske i SR Jugoslavije nije odstupio od stava Badinterove komisije, otvarajući mogućnost pregovora. Crna Gora se svakako u pregovorima sa Hrvatskom može pozvati na član dva, što jeste mogućnost da se pregovara o granici na kopnu. Treba pokušati. Čuda se dešavaju, a neke procjene se mogu pokazati pogrešnim. Pitanje je šta može uraditi Crna Gora ako Hrvatska odbije da pregovara o granici na kopnu? Da se produži privremeni režim prema kojem je Prevlaka u granicama Hrvatske? Vrijeme radi u korist Hrvatske. Nije realno očekivati da se pitanje granica može riješiti bilateralnim pregovorima. Političari nijesu skloni da preuzimaju rizike po svoje karijere, a granice su zapaljiva tema'', navodi Pejović.

On dalje kaže da postoji mogućnost iznošenja spora pred Međunarodni sud pravde u Hagu (ili, eventualno, pred Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu). Međutim, slično kao u slučaju međunarodne arbitraže, postupak protiv druge države pred međunarodnim sudovima nije moguće sprovesti bez njene izričite saglasnosti. Saglasnost država predstavlja temeljni uslov za zasnivanje nadležnosti i postupanje međunarodnog suda. U slučaju da jedna država pokrene postupak pred međunarodnim sudom bez pristanka druge države, međunarodni sud bi se, po pravilu, proglasio nenadležnim, objašnjava Pejović.

Svoj stav ilustruje slučajem Kontinentalni pojas Egejskog mora (Grčka protiv Turske) u kojem je Grčka 1976. godine pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu pokrenula spor protiv Turske, vezano za epikonetntalni pojas u Egejskom moru. Turska je odbila da učestvuje u sporu osporavajući nadležnost suda. Međunarodni sud pravde je odbacio zahtjev Grčke proglašavajući se nenadležnim, budući da nije postojao izričiti pristanak Turske, kao uslov za postojanje nadležnosti. Sud je zauzeo stav da zajednička deklaracaija iz 1975. godine, kojom su premijeri Turske i Grčke izrazili spremnost da spor riješe mirno, a ako je potrebno pred Međunarodnim sudom pravde, po mišljenju suda nije bila valjan osnov za uspostavljanje nadležnosti, bez izričite saglasnosti obje države.

RAZGRANIČENJE NA MORU

Stvarni predmet spora će na kraju najvjerovatnije biti razgraničenje na moru, odnosno razgraničenje teritorijalnog mora i epikontinentalnog pojasa, smatra Pejović. ,,Treba dogovoriti graničnu crtu na ulazu u Boku, te vani prema pučini do 12 morskih milja (teritorijalno more) i dalje do crte granice epikontientalnog pojasa Italije (prema Rimskom sporazumu o razgraničenju epikontinentalnog pojasa iz 1968. godine). Pregovore o granicama na moru trebalo bi vremenski ograničiti i dogovoriti se da nakon proteka tog roka spor treba da ide na rješavanje na Međunarodni sud u Hagu. Obje države su članice Konvencije o pravu mora (UNCLOS) i presuda Međunarodnog suda pravde bi na najbolji način riješila ovo pitanje na dobrobit obiju država'', ističe Pejović.

On je uvjeren da Crna Gora ima jake argumente da se dođe do povoljnog razgraničenja na moru. ,,Postoji čitav niz tzv. “specijalnih okolnosti'' na koje se Crna Gora može sa puno argumenata pozvati u procesu razgraničenja, čime se može postići odstupanje od srednje linije u korist Crne Gore (npr. istorijski i ekonomski faktori, očuvanje plovnih puteva itd.) Treba naći, koliko je to moguće, pravično rješenje. Da se smanji prostor za nezadovoljstvo, koje može biti teret za odnos država u budućnosti'', navodi Pejović.

Garčević smatra da je postojeći privremeni režim možda najbolja opcija:

"Na kraju, prećutno smo shvatili da je postojeće rješenje najbolje jer ne otvara prostor za sukobe. Zbog razlika u pristupu, u mnogim drugim sličnim slučajevima, ti privremeni režimi postaju trajno rješenje sa kojima se živi. Za 26 godine nije bilo pritužbe ni Hrvatske ni Crne Gore, tako da postoji režim kojeg se obje zemlje pridržavaju".

I GAS I NAFTA SU U IGRI
Penzionisani profesor međunarodnog prava Nebojša Vučinić i nekadašnji šef Ekspertske grupe crnogorske Vlade za pregovore oko spora na poluostrvu Prevlaka kazao je u razgovoru za CIN-CG 2022. godine da su centralni problem nalazišta nafte i gasa, iako to možda države neće javno da kažu.

Istraživanja nafte i gasa, vršena još u bivšoj Jugoslaviji, nagovijestila su da bi vrijednih nalazišta moglo biti upravo na morskoj teritoriji oko koje se spore Crna Gora i Hrvatska - između rta Oštro i ostrva Mamule, neposredno na ulazu u zaliv, objasnio je tada Vučinić.

"Iako sama morska granica između Crne Gore i Hrvatske nije definisana, veliki broj kompanija, koje su htjele da istražuju naftu i gas u Crnoj Gori, pokazale su interesovanje i za blokove u blizini Prevlake, upravo zbog istraživanja koja su rađena za vrijeme SFRJ, kada je pronađen naftni sloj širine oko 20-ak metara. Ukoliko se ispostavi da postoje ekonomski isplative količine nafte i gasa, dvije zemlje bi se dogovorile da li da zajedno vrše eksploataciju i odnose količine nafte i gasa koje im pripadaju", kazali su tada iz Vlade Crne Gore za CIN-CG.

U julu 2015. godine konzorcijum naftnih kompanija Marathon Oil i OMV odustao je od istraživanja i eksploatacije nafte i gasa u Jadranu zbog spora između Hrvatske i Crne Gore oko Prevlake, nakon čega je hrvatska Vlada najavila raspisivanje novog tendera za istraživanja na tom području.

Dvije kompanije trebalo je da potpišu ugovore sa hrvatskom Vladom, ali su odustale jer, kako je tada izjavila predsjednica Hrvatske agencije za ugljovodonike Barbara Dorić, garancije koje je Hrvatska u tom trenutku mogla da pruži u vezi sa mogućim graničnim sporom sa Crnom Gorom nijesu bile dovoljne.

Tadašnji ministar vanjskih poslova i evropskih integracija Crne Gore Igor Lukšić saopštio je u martu 2015. godine da je Crna Gora uputila notu Odjeljenju Ujedinjenih nacija za okeanska pitanja i pravo mora zbog toga što je Hrvatska raspisala tender za istraživanje i eksploataciju ugljovodonika na području Prevlake. On je naveo i da su crnogorske diplomate upoznale kompanije koje su se prijavile na tender sa mogućim problemima na koje bi mogle naići, te da su note dostavljene i državama iz kojih te kompanije dolaze.

U Komisiji nema baš eksperata

Komisije za obavljanje poslova razgraničenja i utvrđenje državne granice i za pripremu za zaključivanje međunarodnog ugovora o državnoj granici formirana je u martu ove godine i ima 27 članova, od kojih nema istaknutih imena u oblasti međunarodnog i pomorskog prava, pa ni onih sa iskustvom u pregovaranju. Njih 12 zaposleno je u Ministarstvu vanjskih poslova, ostali su iz ministarstava unutrašnjih poslova, pomorstva, odbrane, saobraćaja, Zavoda za hidrometeorologiju i seizmologiju, Uprave za nekretninu, Uprave carina, Uprave za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove, kao i tri člana sa Univerziteta Crne Gore.

Predsjednik komisije je Periša Kastratović, državni sekretar u Minsitarstvu vanjskih poslova. Sekretarka komisije je Dragana Konjević, takođe iz Ministarstva vanjskih poslova.

Mandat komisije traje četiri godine, tokom kojih primaju zaradu u iznosu od 50 odsto prosječne zarade u Crnoj Gori za predsjednika, dok je predviđeno 40 odsto za članove komisije. Dakle, samo za prvu godinu mandata predsjednik će primiti oko 6.000 eura, a članovi nešto malo manje od 5.000.

U novoformiranoj komisiji se za sada ne nalaze priznati eksperti i oni koji su se ranije bavili ovim pitanjem.

Kako CIN-CG saznaje, u ranijim pregovorima učestvovali su i brojni međunarodni pravnici, koji su vrhunski stručnjaci u oblasti pomorskog prava i međunarodnih odnosa.

Ministarstvo vanjskih poslova je bez ikakvog obrazloženja odbilo predlog Milatovića da Miodrag Lekić bude član komisije. Lekić je kao ministar vanjskih poslova učestvovao u pregovorima oko Prevalke i bavio se tim pitanjem još od devedesetih godina prošlog vijeka.

CIN-CG saznaje da su na sastanku sa predsjednikom Milatovićem povodom Prevlake, ove nedjelje, bili bivši ministar vanjskih poslova Nebojša Kaluđerović i profesori Nebojša Vučinić i Časlav Pejović.

Veselin Garčević je nedavno dobio poziv za sastanak sa Minsitarstvom vanjskih poslova povodom Prevlake, koji će se vjerovatno održati u julu.

Šta sve traži Hrvatska

Hrvatska je krajem 2024. godine blokirala zatvaranje Poglavlja 31 (Spoljna, bezbjednosna i odbrambena politika) u pregovorima Crne Gore sa Evropskom unijom. Iako se blokada temelji na dugogodišnjim otvorenim pitanjima između dviju država, tada je došlo do dodatnog zaoštravanja odnosa nakon što je u Skupštini Crne Gore izglasana Rezolucija o genocidu u sistemu logora Jasenovac i logorima Dahauu i Mauthauzenu. Kao odgovor na samu rezoluciju, Hrvatska je trojicu crnogorskih zvaničnika - Aleksu Bečića, Andriju Mandića i Milana Kneževića - proglasila nepoželjnima (persona non grata) i zabranila im ulazak na njenu teritoriju.

Premijer Hrvatske Andrej Plenković početkom juna ove godine na Samitu EU- Zapadni Balkan nakon susreta s crnogorskim premijerom Milojkom Spajićem izjavio da je zvanična Podgorica spremna da vrlo ozbiljno radi na otvorenim pitanjima između dvije zemlje.

Plenković je i u Tivtu ponovi set zahtjeva - da Hrvatska očekuje rješenje pitanja obeštećenja logoraša i pronalaska 14 nestalih iz Domovinskog rata, te da Podgorica nastavi s procesuiranjem ratnih zločina.

Istaknuo je da Zagreb želi i rješenje imovinsko-pravnih pitanja hrvatskih porodica koje su u Crnoj Gori ostale bez imovine, a čiji su sudski procesi u zastoju.

Premijer Hrvatske naveo je i pitanje spomen-ploče na bivšem logoru Morinj, kao i neophodnost promjene ime bazena u Kotoru koji nosi ime čuvara tog logora. Hrvatska traži i razgovore o granici, kao i povratak školskog broda "Jadran".

Projekat Šas Heights gradi se prema zastarjeloj studiji lokacije, koja bi prema zakonu iz 2025 trebalo da se ukine do 2027 

Đurđa Radulović

Izgradnja projekta Šas Heights na području oko Šaskog jezera, kojeg je nedavno predstavio arapski investitor, Mohamed Alabar, koji će obuhvatati hotel i stambene jedinice, nije usklađena sa ključnim dokumentom države- Prostornim planom Crne Gore do 2040.  (PUP). Na tom prostoru PUP ne predviđa gradnju. 

Prostor u neposrednoj blizini Šaskog jezera, gdje kompanija Eagle Hills Mohameda Alabara, iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), u PUP-u Crne Gore označen je kao „šumske i ostale prirodne površine“, zbog čega gradnja na tom području nije dozvoljena. Alabarovi crnogoski partneri na ovom poslu su  poznata firma Cungu i Co, u vlasništvu bivšeg gradonačelnika Ulcinja Nazifa Cungua. Drugi lokalni partner je novoosnovana kompanija Bond, čiji su vlasnici Nikola Kostić, Lazar Mišurović i Milovan Novaković.

Na podučju na kome nije predviđena gradnja Alabar i njegovi partneri namjeravaju da izgrade eko-rizort, hotel sa 69 smještajnih jedinica,  29 vila i 30 apartmana.  Iako po nacionalnom PUP-u, ne bi tu moglo da se gradi,  dokument nižeg reda- Prostorno- urbanističkog plana za opštinu Ulcinj do 2020 (PUP Ulcinj), koji je i danas na snazi, predviđa gradnju na ovom prostoru. Prema skici koju je Alabar nedavno pokazao predstavljajući projekat, vidi se da se radi o prilično gustoj gradnji, cijelom malom gradu na ovom do sada netaknutom prostoru.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), kontaktirao je Eagle Hills povodom ovog projekat. Međutim cijeli set pitanja vezan za planove i zaštitu prostora ostao je bez odgovora iz ove kompanije. 

Iz Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine (MDUP) i Opštine Ulcinj kazali su za CIN-CG da se novi projekat planira prema Lokalnoj studiji lokacije za eko-seoski turistički centar na lokalitetu Šas iz 2012. godine. Taj planski dokument izazvao je velike kontroverze još u vrijeme usvajanja, jer ga je tadašnji gradonačelnik Nazif Cungu odobrio za projekat na sopstvenom zemljištu, o čemu se izvještavalo. Sporno je što je Cungu, na oko 50 hiljada kvadrata svog privatnog zemljišta, priključio i dodatnih 30 hiljada kvadrata državne zemlje, čime je praktično državnu imovinu stavio u funkciju svog privatnog rizorta.

Zbog toga je Cungu ispitivan od strane Osnovnog državnog tužilaštva (ODT) Ulcinj, a Specijalno državno tužilaštvo  je tim povodom, ali i zbog sumnji u druge malverzacije, formiralo predmet 2016. protiv Cungua i njegovog prethodnika na funkciji gradonačelnika Gzima Hajdinge, ali je slučaj zatvoren. 

CIN-CG je uvidom u katastarske parcele utvrdio da značajan dio površine predviđene za eko-rizort i dalje pripada državi Crnoj Gori, kao i državnom preduzeću Putevi d.o.o., pošto je u obuhvat projekta uključen i dio puta koji povezuje okolna naselja sa jezerom.

Prema Zakonu o uređenju prostora iz 2025. godine, planovi koji nijesu u skladu sa planom višeg reda moraju biti ili usklađeni ili zamijenjeni; konkretno, Zakon propisuje da su jedinice lokalne samouprave dužne da donesu nove lokalne planske dokumente u roku od 22 mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona, što znači - do početka 2027, kaže za CIN-CG istraživačica na Univerzitetskom institutu u Lisabonu (ISCTE-IUL) i članica organizacije Ko ako ne arhitekt (KANA) Sonja Dragović. 

Ministarstvo izdalo UTU za projekat 

Iako projekat nije usklađen sa najvišim državnim planskim dokumentom, Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine (MDUP) ipak je u januaru 2026. izdalo urbanističko-tehničke uslove (UTU) za gradnju. UTU koje je izdalo predviđaju gradnju na dodatnih oko 20 hiljada kvadrata zemljišta koje uopšte nije obuhvaćeno pomenutom Lokalnom studijom lokacije, već se nalazi uz njene granice i u vlasništvu je Cungua i njegove kompanije, čime se otvara mogućnost da ukupni projekat bude veći od prvobitno planirane. 

Iz MDUP-a su za CIN-CG kazali da se UTU koje su izdali odnose samo na jednu urbanističku parcelu. ,,Za ostale parcele predlažemo da se obratite nadležnom sekretarijatu Opstine Ulcinj’’, kazali su CIN-CG iz MDUP-a. 

Iz Opštine Ulcinj su kazali za CIN-CG da im nije poznato koji će biti obuhvat projekta, ali i da nijesu nadležni da odobre projekat već da je to nadležnost MDUP-a i glavnog državnog arhitekte. 

Iz Agencije za zaštitu životne sredine (EPA) za CIN-CG da za ovaj projekat nije podnešen zahtjev za odlučivanje o potrebi izrade elaborata procjene uticaja na životnu sredinu.

Alabar je prošle godine, nakon neuspjelog pokušaja da realizuje megalomanski projekat na ulcinjskoj Velikoj plaži, najavio gradnju u drugim mjestima u Crnoj Gori, uključujući Šasko jezero, Buljaricu, sjeverni dio države. Projekat Šas Heights najbliži je gradnji.

Kada je 2025. godine promovisao projekat na Velikoj plaži, Mohamed Alabar je i tada  predviđao gradnju na državnom zemljištu, koje je tom investitoru trebalo da bide ustupljeno bez naknade od strane Vlade Crne Gore. Time bi državno zemljište faktički na mala vrata prešlo u privatnu svojinu investitora. 

Sve studije lokacije na Šaskom jezeru sporne

,,Područje Šaskog jezera je po svim ranijim  prostorno-planskim dokumentima planirano da bude zaštićeno područje. Green Home je još 2015. godine pripremio Prilog studiji zašite za ovo područje, ali institucije taj proces do danas nisu dovele do kraja. Stoga, područje koje ima sve predispozicije i koje je planirano da bude zaštićeno u kategoriji spomenika prirode, do sada nema institucionalnu zaštitu’’, kaže za CIN-CG Azra Vuković iz NVO Green Home.

,,Iako je PPO područje Briske Gore i Šaskog jezera označio kao nedirnutu oblast prirodnog okruženja, Opština je usvojila Izmene i dopune PPO i 3 Lokalne studije lokacije kojima je planirana izgradnja značajnih kapaciteta turističkog smještaja’’, navodi se u PUP-u Ulcinj. 

,,Sve tri studije lokacije, a naročito ona koja se odnosi na izgradnju eko-rizorta, koja je osim privatnog, obuhvatila i državno zemljište, trebalo je da bude stavljena van snage. Ove studije lokacija ne daju realan prikaz potreba i mogućnosti za područje Šaskog jezera i omogućavaju devastaciju naših prirodnih i arheoloških lokaliteta. Studija ne prepoznaje prirodne vrijednosti Šaskog jezera, ne odgovora zahtjevima i potrebama ovog područja, ali ni standardima koje Crna Gora kao  buduća članica EU treba da primjenjuje u oblasti zaštite prirode’’, kaže Vuković. 

Jedna od tri studije lokacije tiče se izgradnje golf terena sa 18 rupa na južnoj strani Šaskog jezera, ka Briskoj gori. Tu je ta vrijeme mandata Cungua, 2013.  planiran Golf Resort- Ulcinj Montenegro, a sam Cungu, koji je tada vodio opštinu Ulcinj, je promovisao ovaj projekat i predstavljao ga potencijalnim investitorima. 

Eksperti su i tada upozoravali da ovakav projekat može biti izuzetno štetan po okolinu, a Savjet za reviziju planskih dokumenata  Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma ukazao je 2022 da ovaj projekat treba preispitati zbog više negativnih aspekata kao što je prekomjerno vodosnabdijevanje, promjena slike predjela, krčenje vegetacije, promjena morgologije i strukture tla… 

Cungu je za CIN-CG kazao da projekat koji ulazi sa Alabarom neće obuhvatati i prostor gdje su ranije planirani golf tereni. 

Šasko jezero je zvanično prepoznato kao Key Biodiversity Area (KBA), dakle, područje od međunarodnog značaja za očuvanje biodiverziteta. Predstavlja dio šireg sistema Delte Bojane, jednog od najvažnijih močvarnih kompleksa istočnog Mediterana. ,,To znači da je na malom prostoru visoka koncentracija biodiverziteta koji je osjetljiv na zagađenje, urbanizaciju, turizam i promjene vodnog režima’’, naglašava Vuković. 

Šasko jezero je uvršteno i u prijedloge za Natura 2000 staništa, pa je potrebno planove za ovo područje usaglasiti i sa tom činjenicom, naglašava ova stručnjakinja. 

Bez riješenog pitanja upravljanja otpadnim vodama 

,,Područje Šaskog jezera nema riješeno pitanje upravljanja otpadnim komunalnim vodama te da bi se za ovakav projekat morali planirati sistemi za prečišćavanje otpadnih voda. Opis dat u studiji lokacije ne odgovara potrebama ovolikog broja objekata. Time nastaje značajan rizik da će se u vodama Šaskog jezera naći otpadne vode iz navedenih objekata, a što može značajno narušiti kvalitet voda jezera’’, objašnjava Vuković. 

Vuković naglašava da je opterećenje organskom materijom Šaskog jezera značajno povećana u posljednjih 30-40 godina kao rezultat povećanja zagađenja voda rijeke Bojane, sa kojim je povezano, ali i ispiranjem voda sa okolnih površina. ,,Iz tih razloga, jezero je u ubrzanom procesu “starenja” a dodatne organske materije koje bi završavale u jezero bi značajno ubrzale ovaj proces. Time se narušava kako biodiverzitet, tako i dalji opstanak Šaskog jezera’’, ističe Vuković. 

Ona ističe da je i cjelokupno područje oko Šaskog jezera izuzetno vrijedan arheološki lokalitet koji nije istražen te u tom smislu postoje ozbiljni rizici da će se zbog izvođenja značajnih radova na ovom prostoru nepovratno izgubiti i ova vrijednost. 

Iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara kazali su za CIN-CG da je projekat udaljen oko kilometar od mjesta gdje je predviđen rizort, te da to nije prostor zaštićenog kulturnog dobra. 

Projekat će narušiti do sada očuvani prostor 

,,Zbog svoje ušuškanosti između brda područje Šaskog jezera karakteriše mir – nema buke što predstavlja posebno iskustvo. U prezentacijama Alabarovog projekta koje su pripremljene za okolinu Šaskog jezera može se pronaći informacija da je ovo “mirno” i “očuvano” područje. Upravo taj mir koji je karaktirstika ovakvih područja je ono što bi prvo nestalo u procesu izgradnje a nakon toga i korišćenja čak 60 objekata. Ovome bi doprinijela ne samo izgradnja i funkcionisanje objekata već i pristupni putevi, rasvjeta, saobraćaj, turističke aktivnosti i td'', kaže Vuković. 

,,Idejno rješenje koje je predstavio Alabar uopšte nije u skladu sa okolinom, ali ni sa kulturom i arhitektonskim identitetom anamalskom područja kojem i Šasko jezero pripada’’ kaže za CIN-CG arhitektica i direktorica NVO Dr. Martin Schneider-Jacoby Association, Zenepa Lika.

Ono što nam se predstavlja nije nikakav centar za eko seoski turizam , već projekat u potpunosti neusklađen sa okolinom koji može samo da naruši do sada netaknuti prostor Šaskog jezera, upozorava Lika. 

Ona upozorava da je veliki problem to što se gradi prema zastarelim planovima za to područje, što je česta praksa u Crnoj Gori. ,,Planovi za koje je dokazano da su sporni, koji su u potpunosti zastarjeli koriste se za lokalna područja’’, upozorava ova stručnjakinja. 

Sve “lokalne studije lokacije’’ ukidaju se novim zakonom

,,Zbog stalnih, i često radikalnih, promjena u zakonodavnom okviru koji reguliše planiranje prostora u Crnoj Gori, često dolazimo u situaciju da prostorni planovi koji ne bi više trebalo da budu na snazi - recimo, u slučajevima kada im je važenje u samoj odluci o donošenju bilo ograničeno određenim rokom, koji je u međuvremenu istekao, ili kada više nijesu usklađeni sa planom višeg reda - i dalje važe’’, kaže Dragović. 

Zakon iz 2025. godine nalaže da planski dokumenti užih teritorijalnih cjelina moraju biti usklađeni sa planskim dokumentima širih teritorijalnih cjelina (na primjer, lokalni planovi sa Prostornim planom Crne Gore) u pogledu namjene prostora, koncepcije planiranja i planskih parametara.

 ,,Važno je još napomenuti i to da Zakon iz 2025. godine više uopšte ne prepoznaje neke od vrsta planskih dokumenata koje smo imali ranije, kao što je lokalna studija lokacije; na lokalnom nivou, sada postoje samo prostorno-urbanistički plan, lokalni plan detaljne regulacije i urbanistički projekat’’, kaže Dragović. 

Da bi se postojeće neusklađenosti riješile lokalna samouprava do početka sledeće godine (zbog zakonski definisanih rokova) treba da izradi potpuno novi dokument - novi lokalni plan detaljne regulacije koji će direktno preuzeti smjernice iz važećih planova višeg reda, među kojima je i novi Prostorni plan Crne Gore do 2040. Godine, objašnjava Dragović. ,,Do tada, primjenjivaće se stari planski dokumenti - bez obzira na to što ih novi Zakon iz 2025. više ne prepoznaje kao vrstu lokalnih planskih dokumenata, sve lokalne studije lokacije nastaviće da se primjenjuju dok god su evidentirane u zvaničnom Registru planskih dokumenata’’, objašnjava ova ekspektkinja. 

Ipak, imajući u vidu poteškoće sa kojima se opštine suočavaju u pokušajima da formiraju svoje agencije za planiranje prostora, mislim da možemo očekivati produženje ovog roka - a time i produženo trajanje primjene starih planskih dokumenata i veće šanse da bude realizovano ono što je njima predviđeno, kaže Dragović.

U slučaju da se izgradi hidroelektrana Buk Bijela na Drini, koju planiraju Republika Srpska i Srbija, Crna Gora bi izgubila dio svoje teritorije, izgubila bi dio Tare i Pive, bila bi ugrožena područja koja su pod zaštitom UNESCO, a naša država ne bi imal nikakve koristi od toga

Predrag NIKOLIĆ

Projekat Hidroelektrane (HE) Buk-Bijela, planiran na Drini, koji realizuju Republika Srpska i Srbija, mogao bi da ima dalekosežne posljedice po biljni i životinjski svijet u Crnoj Gori, ljude, klimu i turizam, a područja svjetske baštine Tara i Durmitor mogla bi da izgube taj status, upozoravaju stručnjaci sa kojima je Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) razgovarao. 

Elektroprivrede dvije susjedne države tvrde da prekograničnog uticaja neće biti. U Crnoj Gori, koja je prije 22 godine izašla iz ovog projekta i u Skupštini donijela Rezoluciju o zaštiti Tare, institucije za sada nemaju adekvatan odgovor na potencijalne prijetnje, a dio vladajuće većine, lokalni funkcioneri i vrh Elektroprivrede Crne Gore podržava ovaj projekat. 

Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske obavijestilo je, početkom ove godine, Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera Crne Gore da je u toku  odobravanje Studije uticaja na životnu sredinu za projekat izgradnje hidroelektrane Buk Bijela. Studiju je izradio konzorcijum koji čine ViZ zaštita iz Banjaluke, Energoprojekt Hidro inženjering iz Beograda, Zavod za vodoprivredu iz Bijeljine i ECO Energy Consulting iz Podgorice.

Jedan od priloga ove studije odnosi se na prekogranični uticaj HE Buk Bijela na životnu sredinu Crne Gore. U njegovom rezimeu se navodi da se može zaključiti da izgradnja HE ,,neće imati značajan negativan uticaj na životnu sredinu u prekograničnim područjima Crne Gore. Uticaj je uglavnom u okvirima koji se manifestuju radom HE Piva''. 

I pored navodnog nultog uticaja, zbog obaveza predviđenim međunarodnim konvencijama, planirane su konsultacije sa crnogorskom stranom uz  redovno obavljanje monitoringa. U tom se dokumentu upućeje i kritika crnogorskim vlastima  da nijesu sarađivali tokom izrade Studije i Separata koji se odnosi na prekogranični uticaj na Crnu Goru. Kaže se da te aktivnosti ,,nisu bile praćene na odgovarajućem nivou od strane Crne Gore, iako se radi o proceduri koju je pokrenula Crna Gora''. 

NEUSPJELA JAVNA RASPAVA U PLUŽINAMA 

Nakon što su dobili Studiju od kolega iz Republike Srpske, Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma Crne Gore zakazalo je javnu raspravu 17. marta, u Plužinama. Rasprava o procjeni prekograničnog uticaja na životnu sredinu  projekata izgradnje hidroelektrane Buk Bijela bila je burna. Nakon tri sata debate, raspravu su napustili predstavnici civilnog sektora.

,,Javna rasprava je bila uz par rečenica formalno otvorena od strane našeg Ministarstva ekologije, nakon čega su tokom tri sata raspravu  facilitirali i vodili predstavnici investitora i stranih institucija iz Republike Srpske i Srbije, koji podržavaju projekat. Oni su davali i uzimali riječ, odgovarali, prećutno odobravajući atmosferu koja je kritičke glasove prisutnih NVO i građana, omalovažavala i ograničavala vremenski uz prekidanje, ne upozoravajući na podrugljive i neprimjerene komentare obrađivača, koju su zapravo trebali biti tu da pruže građanima stručne odgovore'', kaže za CIN-CG Nataša Kovačević, koordinatorka organizacije Bankwatch Network.

I biolog Vuk Iković za CIN-CG kaže da se ,,rasprava pretvorila u promociju brana na Drini i njenim pritokama, gdje su predstavnici sektora energetike iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije aplaudirali jedni drugima i političarima.''

,,Tara i Piva su crnogorske  rijeke  koje grade Drinu tako da brana na Drini, koja se planira na oko 10 km od naše granice, treba da nam obezbijedi korist, a ne štetu. To nas sleduje shodno međunarodnom pravu. Ipak o ovome nijesmo mogli čuti predstavnike Ministartva energetike i Ministratva ekologije već je glavnu riječ vodio investitor. Čak ni nakon tri sata rasprave nijesmo dobili odgovore od našeg rukovodstva. To znači da rukovodstvo ćuti dok država gubi teritoriju, to više nije neznanje, to je neodgovornost i rad za tuđe interese. Ovdje se nameće logično pitanje: Ko je i pod kojim uslovima traži da rukovodstvo Elektroprivrede Crne Gore ćuti na štetu Crne Gore, a u korist tuđih interesa'', pita se Iković.

CIN-CG od ,,druge strane'' nije uspio da dobije komentar o dešavanjima na raspravi osim kratke konstatacije da se radilo o performansu i optužbi da aktivisti nijesu mogli da sačekaju i čuju odgovore na postavljena pitanja. Iz Ministarstva ekologije zbog, kako su nam rekli, zauzetosti oko ispunjavanja EU agende, nijesu stigli da nam do zaključenja teksta odgovore na pitanja. 

U izvještajima sa javne rasprave, o tomo da nikakvog negativnog uticaja na Crnu Goru neće biti, govorili su Dušan Živković, generalni direktor Elektroprivrede Srbije i Danilo Mrdak, član tima koji učestvovao u izradi studije i profesor Univerziteta Crne Gore. Predsjednik opštine Plužine Slobodan Delić ukazao je da je vrijeme da se projekti počnu posmatrati kao nešto što treba da se realizuje a ne unaprijed negativno ocjene, dok je  Miro Vračar, finansijski direktor Elektroprivrede Crne Gore, naveo je da projektima poput HE Buk Bijela treba dati ozbiljan vjetar u leđa, a da se ozbiljnim pristupom otvorena pitanja mogu jednostavno prevazilaziti.

,,Ocjenjujemo da bi donošenje odluke na osnovu ovako sprovedene rasprave predstavljalo kršenje propisanih procedura i time bilo pravno nevalidno, uz potencijalno teške dugoročne posljedice po zaštitu životne sredine i međunarodni kredibilitite procesa'', navodi se u pritužbi na javnu raspravu koju su Ministarstvu ekologije, 24. marta, uputili Kovačević, Iković, Veselin Bajčeta iz Centra za nove inovacije i Jelena Popović iz Crnogorskog društva ekologa. 

JAVNA RASPRAVA U FOČI BEZ POMINJANJA PREKOGRANIČNOG UTICAJA 

Krajem februara u Foči je održana javna rasprava na kojoj je  predstavljen nacrt Studije uticaja na životnu sredinu za projekat izgradnje hidroelektrane Buk Bijela. ,,Na javnoj raspravi nije bilo riječi o mogućim negativnim uticajima na Crnu Goru'', kaže za CIN-CG ekološkinja Jelena Ivanić iz banjalučkog Centra za životnu sredinu. 

,,Projekat je u prošlosti više puta zaustavljan zbog zabrinutosti za kanjon rijeke Tare. Nova studija uticaja ne pruža dovoljno podataka o prekograničnim uticajima, a pored toga se i oslanja na nedokazane pretpostavke, poput ideje da bi se mladica mogla mrijestiti u Tari. Prekogranični uticaj nije dovoljno istražen i potencijalno je potcijenjen'', navodi Ivanić.

Nakon javne rasprave u Foči, koja je okupila veliki broj građana, stručnjaka i aktivista i pokazala podjelu između zagovornika i protivnika projekta, u bh javnosti se vodi intenzivna rasprava o projektu HE Buk Bijela. 

,,Gavne kritike odnose se na nedovoljno obrađen kumulativni uticaj, jer projekat u stvarnosti predstavlja širi sistem koji obuhvata tri velike hidroelektrane na rijeci Drini (Buk Bijela, Foča i Paunci), 11 manjih hidroelektrana na pritokama Sutjeska, Hrčavka, Klobučarica i Jabušnica, kao i dodatnih 16 zahvata na riječnim koritima s ciljem sprječavanja taloženja sedimenta u akumulaciji dugoj oko 30 km. Studija ne prikazuje stvarni obim zahvata i  zanemaruje kumulativne efekte koji bi mogli značajno promijeniti cijeli riječni sistem, uz ekološke posljedice poput fragmentacije toka rijeke, prekida migracionih puteva riba i ugrožavanja staništa mladice, koja je međunarodno zaštićena. Upitne su i predložene mjere zaštite, poput ribljih staza i poribljavanja koje su često vrlo neefikasne'', navodi Ivanić i kaže da su glavni argumenti investitora  potencijalne energetske i razvojne koristi projekta, uključujući stabilnu proizvodnju električne energije i nova radna mjesta.

Studije uticaja na životnu sredinu dala je novi zamah priči o gradnji ove HE, koja je stopirana u maju 2021. zbog međudržavnih i unutrašnjih problema. Dva entiteta, Federacija BiH i Republika Srpska nijesu riješila spor oko ovog projekta. Ustavni sud BiH, je 2012, donio odluku da RS ne može samostalno raspolagati rijekom, Drinom, koja ima međunarodni značaj. I dok se čeka da se međuentitetski spor riješi, u pripremne radove, prostorije za radnike i pristupne puteve, do sada je uloženo preko 20 miliona eura. 

,,Projekat hidroelektrane Buk Bijela trenutno se nalazi u fazi nove procjene uticaja na životnu sredinu, ali postoje neriješena prethodna pitanja. Ključno otvoreno pitanje odnosi se na spor oko dodjele koncesije. Iako je Ustavni sud BiH utvrdio postojanje spora, nadležne institucije ga do sada nisu razriješile'', kaže Ivanić.

Ona objašnjava da potencijalni izvođači, uključujući kineske kompanije, izražavaju zabrinutost zbog neriješene pravne situacije. ,,Iako se projekat formalno nalazi u proceduri, njegova realizacija je neizvjesna i zavisi od rješavanja pravnog spora'', zaključuje Ivanić.

ŠTA PREDVIĐA PROJEKAT

Izgradnja hidroelektrane Buk-Bijela zajednički je projekat Srbije i Republike Srpske, vrijedan preko 200 miliona eura, a predviđeno je da ga finansiraju Elektroprivrede Srbije i Republike Srpske. Osnovano je i zajedničko preduzeće, Hidroelektroenergetski sistem Gornja Drina, a 2021. položen je i kamen-temeljac. 

Elektroinženjer Milan Niković za CIN-CG kaže da je HE Buk Bijela dio šireg plana za korišćenje hidroenergetskog potencijala rijeke Drine i njene pritoke Sutjeske, projekta hidroelektrane Gornja Drina, koji takođe uključuje tri manje elektrane (44 MW Foča, 43 MW Paunci i 44 MW Sutjeska), ukupnog kapaciteta 224 MW, godišnje proizvodnje električne energije od 871 GWh i ukupnih troškova od 390 miliona eura.

,,Izgradnja HE Buk Bijela i druge dvije planirane hidroelektrane, u sklopu planirane kaskade u gornjem toku Drine, pretvoriće taj dio rijeke u jezero dugačko skoro 30 kilometara. Akumulaciono jezero hidroelektrane Buk Bijela planirano je u dužini oko 11,5 kilometara, sa skoro 16 miliona kubnih vode, s ukupnom dužinom brane po kruni od 187 metara i najvećom visinom od 57 metara'', kaže Niković za CIN-CG. 

On ističe da ,,projekat ove hidroelektrane ne daje nikakav doprinos energetskom sistemu Crne Gore, obzirom da će pomenuta hidroelektrana raditi u energetskom sistemu druge države''.

Vlada RS i China National Aero-Technologi International Engineering Corporation (AVIC-ENG) potpisale su u julu 2017. godine Memorandum o saradnji na izgradnji HE Buk Bijela na reci Drini. Tokom izborne kampanje u septembru 2024 godine predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je objavio da je obezbijedjeno kompletno finansiranje za ovaj projekat od kineskih banaka i investitora.

,,Projekat hidroelektrane Buk Bijela hidroelektrana ima potencijalne, ali sporne i različito tumačene uticaje na Crnu Goru. Ključno je da postoje dvije suprotstavljene perspektive: zvanične studije i investitori tvrde da nema negativnog uticaja, dok dio stručnjaka i ekoloških organizacija upozorava na ozbiljne rizike'', kaže Niković. 

PROJEKAT BEZ KLJUČNIH PODATAKA I POLITIČKOM INTERPRETACIJOM 

,,Planovi za izgradnju hidroelektrane Buk Bijela na rijeci Drini ponovo su u fokusu javnosti, ali način na koji se projekat danas predstavlja otvara više pitanja nego što daje odgovora. Posebno zabrinjava činjenica da se ključni tehnički parametri, koji određuju eventualni uticaj na teritoriju Crne Gore, i dalje ne tretiraju na jasan, precizan i transparentan način'', kaže za CIN-CG hidrolog Slavko Hrvačević.

Projekat koji je bio aktuelan u vrijeme SFRJ podrazumijevao je formiranje velike akumulacije koja bi potopila 12 do 18 kilometara kanjona rijeke Tare u Crnoj Gori, kao i dio toka rijeke Pive. Vlada Crne Gore s Milom Đukanovićem na čelu, 2004. dala je načelnu saglasnost da se sa Republikom Srpskom gradi HE Buk-Bijela. Taj projekat predviđao je visoku branu čija bi akumulacija dolazila sve do ušća Tare i Pive na crnogorskoj teritoriji. Odluka je izazvala proteste više od 30 nevladinih organizacija, koje su u junu 2004. počele okupljanja pod sloganima Neću baru, hoću Taru. Skupština je decembru iste godine usvojio Deklaraciju o zaštiti rijeke Tare kojom su trajno zabranjeni bilo kakvi zahvati ili radovi u kanjonu te rijeke. 

Političari ipak nijesu odustali, pa je u martu 2024, Crna Gora dobija poziv od predsjednika RS Dodika da se pod novim uslovima uključi u izgradnju HE Buk-Bijela. Novi projekat predviđa nižu visinu brane. Time, kako tvrde, akumulacija ne bi ulazila na teritoriju Crne Gore i ne bi imala uticaj na zaštićeno područje rijeke Tare. Tadašnji ministar energetike Crne Gore Saša Mujović bio je kategoričan u stavu da Vlada Crne Gore neće učestvovati u gradnji HE Buk-Bijela.

Prema projektu iz 1970-ih godina, HE „Buk Bijela“ je planirana sa branom i kotom uspora od 500 mnm, instalisanom snagom od oko 450 MW i procijenjenom godišnjom proizvodnjom od približno 1068 GWh. Hrvačević objašnjava da je sada u planu znatno manji projekat – sa kotom normalnog uspora od 434 mnm, instalisanom snagom od oko 118 MW i proizvodnjom od oko 354 GWh. 

,,Planirana kota normalnog uspora iznosi 434 mnm, dok je kota terena na međudržavnoj granici između Crne Gore i Bosne i Hercegovine oko 432,37 mnm. Pri tome, ova vrijednost ne predstavlja kotu dna riječnog korita, već je određena na kontaktu vode i terena pri nepoznatom protoku, što znači da stvarna kota dna može biti i niža'', navodi hidrolog. 

On objašnjava da se u takvim uslovima, projektovani nivo akumulacije nalazi iznad dijela terena na teritoriji Crne Gore, dok istovremeno nije poznata najniža kota dna korita na granici.

,,Upravo taj podatak predstavlja osnovni ulazni parametar za svako hidrauličko modeliranje, pa bez njega nije moguće pouzdano utvrditi domet akumulacije niti isključiti njen prekogranični uticaj. Uprkos tome, iz projekta se izvodi zaključak da nema uticaja na teritoriju Crne Gore.  Takav zaključak je stručno neodrživ'', ističe Hrvačević.  

Bez definisane kote dna riječnog korita i bez hidrauličkih modela nije moguće: odrediti stvarni domet akumulacije, utvrditi da li dolazi do plavljenja teritorije Crne Gore, procijeniti udio Crne Gore u hidropotencijalu. ,,Tvrdnja o 'nultom uticaju' u takvim okolnostima ne predstavlja rezultat analize, već pretpostavku'', ističe hidrolog.

On dalje kritikuje zvanične ocjene Studije uticaja na životnu sredinu u kojima je konstatovano da prekogranični uticaji nijesu kvantifikovani, da zaključci o nepromijenjenom režimu voda nijesu utemeljeni na pouzdanim podacima, te da nedostaju ključni hidraulički proračuni. Pored toga, zanemaruje se i očekivani efekat usporavanja toka, koji neminovno dovodi do taloženja nanosa u zoni ušća rijeka Tara i Piva, što može dugoročno promijeniti morfologiju korita i režim voda.

,,Preliminarne procjene ukazuju da bi akumulacija mogla zahvatiti oko 1,5 km toka rijeke Tare i 500–600 metara rijeke Pive, ali bez detaljnih modela i dalje se radi o indikativnim vrijednostima. U takvim okolnostima, insistiranje na realizaciji projekta bez dodatnih istraživanja i bez punog uključivanja Crne Gore predstavlja ozbiljan stručni i institucionalni rizik. Na kraju, bez precizno utvrđenih ključnih kota i pouzdanih hidrauličkih analiza, tvrdnja o 'nultom uticaju' ne može se smatrati stručno utemeljenom, već prije svega političkom interpretacijom'', zaključuje Hrvačević.

MEĐUNARODNA DIMENZIJA 

Nakon što je 2012. godine u BiH, bez obavještenja Crne Gore, ponovo pokrenut projekat HE Buk Bijela, Crna Gora je 2013. kontaktirala susjednu zemlju, inicirala direktne konsultacije, inicirala javnu raspravu u Crnoj Gori i formirala nacionalnu komisiju.

Nakon trogodišnje pauze, 2017. godine BiH nastavlja sa projektom bez sprovođenja nove procjene uticaja na životnu sredinu. Tada je u svom podnesku Komitetu za implementaciju Espo konvencije (Komitetu) Crna Gora navela da je BiH u skladu sa Espo konvencijom propustila da učini sledeće: da obavijesti Crnu Goru o predloženoj aktivnosti; da Crnoj Gori dâ mogućnost da učestvuje u povezanoj procjeni uticaja na životnu sredinu i da pruži Crnoj Gori relevantne informacije na sopstvenu inicijativu. Crna Gora je navela nepoštovanje Protokola od strane BiH u pogledu izostanka prekograničnih konsultacija u vezi sa planiranjem hidroenergetskog sistema Gornje Drine (uključujući izbor strateškog partnera).

Crna Gora je u svom podnesku projektovala sljedeće štetne uticaje: prodiranje akumulacije na teritoriju Crne Gore tokom njenog normalnog i maksimalnog nivoa kote; promjene temperature vode i koncentracije kiseonika; nemogućnost ribe u rijeci Tari da dostigne svoja mrestilišta; naknadni pad nivoa ribljih zaliha, uključujući i za ugroženog dunavskog lososa. Posebno je ukazano da rijeka Tara, u kanjonskom području, zbog veoma turbulentnog rečnog sistema i ograničenog broja pristupačnih pritoka može da obezbijedi veoma malo staništa za mrešćenje i razmnožavanje nekih od najznačajnijih vrsta riba.

U odluci Komiteta iz decembra 2023. konstatovani su brojni propusti koje je BiH tokom pripreme projetka napravila prema Crnoj Gori. Na osnovu odluke Komiteta za implementaciju Espo konvencije BiH, odnosno RS, je uradila novu procjenu uticaja na životnu sredinu, sa dijelom koji se odnosi na prekogranični uticaj. 

Na sjednici Odbora za svjetsku baštinu UNESKO 2023. godine usvojena je odluka kojom se BiH obavezuje da procijeni potencijalni uticaj projekta Buk Bijela na visoke prirodne vrijednosti Durmitora i na rijeku Taru. 

,,UNESCO nije komentirao novu Studiju o procjeni uticaja na životnu sredinu, ali je 2025.  ponovio svoj zahtjev da se ova procjena uticaja provede u skladu sa Smjernicama i priručnikom za procjenu uticaja u kontekstu svjetske baštine, osiguravajući da se svi potencijalni uticaji na lokaliteta iznimnog univerzalnog vrijednost temeljito procijene i dostave Centru svjetske baštine na pregled prije donošenja bilo kakvih nepovratnih odluka'', kaže za CIN-CG Pipa Galop, stručnjakinja za energetiku u Jugoistočnoj Evropi u sklopu mreže CEE Bankwatch.

Ona upozorava da UNESCO, kao i EU Direktiva o Espoo konvencija naglašavaju važnost iskrene konsultacije sa javnošću. ,,To ovdje nije bilo slučaj jer na javnim raspravama u Plužinama i Foči, autori studije nisu dozvolili ozbiljnu diskusiju o uticajima projekta, već su upućivali neugodne i čak prijeteće komentare onima koji su davali kritičke komentare na studiju. Ovo je apsolutno neprihvatljivo i znači da proces nije sproveden u skladu ni sa standardima UNESCO-a niti sa Direktivom EU o procjeni uticaja na životnu sredinu'', naglašava Galop. 

Kovačević upozorava da postoji realan rizik po UNESCO status područja Nacionalni park Durmitor, koji je dio UNESCO svjetske baštine, posebno jer je 45. sjednica UNESCO Komiteta jasno naložila Bosni i Hercegovini da sprovede detaljnu ažuriranu procjenu uticaja na Durmitor i Taru, uz obaveznu blisku konsultaciju s Crnom Gorom. ,,Komitet je upozorio da projekat Buk Bijela, zajedno sa planiranim HE Foča i Paunci, može narušiti 'visoke prirodne vrijednosti' ovih područja i kontinuitet riječnog ekosistema'', kaže Kovačević.

KRITIKE STUDIJE 

Iz nevladinih organizacija upozoravaju da ni nova dokumentacija o HE Buk Bijela nije pripremljena u standardizovanom UNESCO formatu koji nalaže detaljnu i strukturiranu procjenu prema smjernicama za Svjetsku baštinu, već je uticaj na UNESCO baštinu pomenut samo površno, bez kompletne metodologije koju Komitet traži. 

,,Zbog ovakvog pristupa, Crna Gora ne štiti dovoljno svoje interese, iako ima pravo i obavezu da insistira na punoj, međunarodno validnoj procjeni uticaja, reakcije su trenutno blaže od potrebnih'', ističe Kovačević. 

,,Dodatno zabrinjava činjenica da je tokom javne rasprave u Plužinama navedeno da rijeka Tara predstavlja samo dio MAB područja, te da stoga dodatna procjena nije potrebna. Ovakvo tumačenje ukazuje na pogrešno razumijevanje postojećeg obima i značaja UNESCO zaštićenih
područja, kao i na nedovoljno sagledavanje potencijalnih uticaja projekta na njihovu ekološku cjelovitost i funkcionalni integritet'', kaže za CIN-CG Jelena Popović iz Crnogorskog društva ekologa. 

Ona upozorava da ovako pripremljena Studija ne zadovoljava osnovne
međunarodne i evropske standarde procjene uticaja na životnu sredinu. U tom smislu, ovako pripremljena Studija ne može predstavljati adekvatnu osnovu za donošenje informisane odluke o projektu.

,,U slučaju da se izgradi hidroelektrana Buk Bijela na Drini, Crna Gora bi izgubila dio svoje teritorije, izgubila bi dio Tare i Pive, domaćinstva koja se bave raftingom, seoskim turizmom i drugim djelatnostima na Tari i Drini više ne bi mogla da žive od tog posla'', kaže Iković dodajući da su podaci nepotpuni - pa po jednim procjenama gubimo 700 metara Tare po drugim najmanje 1.500 metara a po trećoj procjeni mnogo više.

,,Naravno najveći negativni uticaj je nestajanje rijeka i njihovog živog svijeta. Brana nije samo zid, to je prekid života u rijeci. Jedna barijera znači presječena migracija riba zauvijek... Da podsjetim da je najvažnije područje mladice gornja Drina sa Tarom, Sutjeskom i Ćehotinom koje čine 30 odsto njenog svjetskog rasprostranjenja'', nevodi Iković. 

On podsjeća da je Crna Gora primala naknadu od proizvodnje električne enegrije iz Bilećkog jezera, koje se dijelom puni vodom iz Crne Gore. Ta naknada je isplaćivana do urušavanja Jugoslavije, a koja je dogovorena da se ponovo isplaćuje 2024. godine. ,,Na sličan način bi trebalo da se za početak govori i o elektrani Buk Bijela i o koristi koja pripada Crnoj Gori. Međutim ni do tog dijela nijesmo došli na javnoj raspravi jer predstavnici investitora umjesto da nam daju pojašnjenja, poručuli su nam da pročitamo njihovu studiju, a nakon toga da ne pravimo performanse'', zaključuje Iković. 

Dok se čeka novi direktor, inspekcije rade, a ostavke se ne prihvataju, iza kulisa se vodi borba partija za kontrolu Eko fonda, čiji budžet iz godine u godinu raste, a ove može biti i preko sto miliona 

Tijana Lekić/Predrag Nikolić

Nakon što je, krajem 2025. godine,Draško Boljević podnio ostavku na mjesto izvršnog direktora Fonda za zaštitu životne sredine (Eko-fond), njegov nasljednik još nije izabran. Razlog, kako saznaje Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), nije samo proceduralna blokada, već višemjesečna zakulisna borba različitih partijskih aktera za kontrolu nad institucijom koja već raspolaže velikim sredstvima, a koji će ove godine najvjerovatnije preći sto miliona.

Kada je Boljević došao na čelo Eko-fonda 2021, na računu je bilo svega 490 hiljada eura. Četiri godine kasnije na saldu je 24 miliona. Ipak, to je tek početak. Novo rukovodstvo Eko-fonda odlučivaće o raspodjeli oko 100 miliona eura godišnje - koliko bi se, prema procjenama, moglo sliti u Fond kroz domaće naknade za emisije CO₂.

Ove naknade država uvodi u okviru usklađivanja sa pravilima Evropske unije (EU) - Mehanizam za prekogranično prilagođavanje emisija ugljen-dioksida (CBAM) koji je počeo da se prijemjuje od 1. januara ove godine.

Ministar ekologije Damjan Ćulafić u više navrata je istakao da je Eko-fond u dosadašnjem radu uložio 18 miliona eura direktno u unapređenje životne sredine i podršku građanima, privredi i lokalnim samoupravama. 

Sanirane su 103 divlje deponije, obezbijeđena sredstva za nabavku komunalne opreme za svih 25 opština, omogućeno ozelenjavanje više od 225.000 m² javnih površina, a oko šest hiljada domaćinstava dobilo je subvencije za energetsku efikasnost u ukupnom iznosu od 10 miliona eura.

Uprkos rezultatima koje je ranije hvalila i sama Vlada, Boljević nije ponovo izabran, ali njegova ostavka nije prihvaćena. Iz Vlade su upit CIN-CG proslijedili Ministarstvu ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS), odakle poručuju da „Fond za zaštitu životne sredine pokazuje visok stepen profesionalnosti, zakonitosti i transparentnosti u svom radu“, te da ga, na osnovu temeljne analize, prepoznaju kao „jedno od najuspješnijih privrednih društava”.

Sukob Demokrata i PES-a: Ljeto 2025.

Dok se danas vode polemike o nasljedniku Boljevića u Fondu, prošlog ljeta javnost je imala priliku da prati višednevnu dramu oko pokušaja smjene Boljevića i dovođenje na njegovo mjesto Ljubiše Konatara. Mediji su tada izvještavali o sukobu dvije vladajuće partije - Demokrata (kojima je Boljević blizak) i PES-a (uz koji se vezuje Konatar, ali i tadašnja tri člana Odbora direktora Eko-fonda).

Par sedmica prije nego što je istekao mandat članovima Odbora direktora Fonda, oni su raspisali konkurs za izbor novog direktora 30. juna 2025. Vlada Crne Gore usvojila je finansijske izvještaje 17. jula, čime je po Statutu mandat članovima Odbora direktora automatski prestao. Ipak, sjednica na kojoj je odlučivano o izboru novog direktora održana je 22. jula, pet dana nakon što je mandat Odbora formalno prestao.

Od ukupno četiri prijave koje su pristigle, prema ocjeni Odbora samo je prijava doc. dr Ljubiše Konatara bila potpuna i u skladu sa uslovima konkursa. Konatar je doktorirao iz oblasti bezbjednosti, a od 2020. do 2024. godine radio na poslovima kontrole i vođenja politika u vezi sa planskom dokumentacijom, nelegalnom gradnjom i zaštitom životne sredine. Tokom mandata nekadašnjeg ministra ekologije Ratka Mitrovića bio je na čelu Direktorata za inspekcijski nadzor.

Prijava Boljevića, koji je završio Ekonomski fakultet u Beogradu i ima iskustvo u međunarodnim kompanijama, diskvalifikovana je. Iz Odbora su obrazložili da prijava nije bila validna zbog elektronskog pečata, koji oni nisu priznali kao dokaz o radnom iskustvu. S druge strane, Boljević tvrdi da je elektronski pečat prema crnogorskom zakonodavstvu validan, kao i da je riječ o međunarodnoj kompaniji ,,Podravka" koja posluje u 60 zemalja širom svijeta.

Nakon toga, ministar Ćulafić podnio je krivičnu prijavu protiv tri člana Odbora direktora Eko-fonda: Svetlane Drobnjak, generalne direktorice Direktorata za predškolsko i osnovno vaspitanje i obrazovanje, Andreja Vučekovića iz Direkcije za inspekcijski nadzor u oblasti turizma i biologa Miloja Šundića sa Univerziteta Crne Gore. Ćulafić je optužio ove članove Odbora za kršenje Statuta, jer su ostali u Odboru pošto im je istekao mandat, a i zbog kršenja dugih procedura. Pored ove prijave, krivičnu prijavu protiv trojice članova Odbora podnio je i Boljević

Proceduralni skandal: Inspekcija i nostrifikacija

Od ljeta je Fond u pravnom interregnumu, koji se produbio nakon Boljevićeve ostavke u decembru, koju Vlada još nije prihvatila. Međutim, zakulisne igre su se nastavile. U novembru 2025. godine anonimna prijava pokrenula je kontrolu inspekcije rada u vezi sa Boljevićevim prethodnim mandatom

Vanredni inspekcijski nadzor u Eko-fondu obavio je inspektor rada Azren Vučetović 11. i 12. novembra 2025. godine. Tokom nadzora, inspektor je utvrdio da je Boljević diplomirao na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 2008. godine, ali da je diplomu nostrifikovao tek u februaru 2025. godine, punih 17 godina nakon završetka studija.

U rješenju inspekcijskog nadzora, Vučetović je iznio tvrdnju da se radni staž u nivou kvalifikacije računa isključivo od dana nostrifikacije diplome. Prema ovom tumačenju, Boljević ima svega 10 mjeseci priznatog radnog iskustva, čime ne ispunjava uslov od pet godina staža za direktorsku poziciju. Boljević se brani pozivajući se na član 82 Zakona o visokom obrazovanju, koji propisuje da se kvalifikacija stiče danom završetka studijskog programa, a ne činom nostrifikacije.

Dokumentacija koju je CIN-CG imao u uvidu pokazuje da je inspekcijski nalaz dostavljen Vladi i kabinetu premijera istog dana kada je uručen Boljeviću, prije isteka zakonskog roka za njegovo izjašnjenje. Generalni sekretar Vlade Dragoljub Nikolić potom je dva puta urgirao kod ministra Ćulafića da postupi po nalazu, iako niko u tom trenutku nije imao uvid u Boljevićeve protivargumente.

Inspektor Azren Vučetović nije odgovorio na brojna pitanja CIN-CG do objave ovog teksta.

Iz MERS-a su za CIN-CG kazali da je dostavljena Informacija o nalazu inspekcije rada, koju su proslijedili Boljeviću. ,,Mišljenja smo da je u ovom slučaju korisno konsultovati pravni princip 'audiatur et altera pars' (neka se čuje i druga strana) odnosno stav Boljevića o nalazu inspekcije", naveli su iz ministarstva.

Aleksandar Perović iz ekološkog pokreta OZON smatra da su dešavanja oko Eko-fonda pokazatelj da uspješno rukovođenje otvara prostor za pritiske.

,,Umjesto da je cijenjeno uspješno rukovođenje, koje je pokazalo posvećenost radu i izgradnji institucije, došli smo u poziciju da se u prvi plan stavljaju procedure koje su u odgovornosti upravo onih koji su birali i imenovali kadrove, što je paradoks", navodi Perović za CIN-CG.

On ističe da se rezultati Eko-fonda pokušavaju obesmisliti iz razloga koje vidi kao ,,partijske ili lične interese" i upozorava da se ,,ne smije dozvoliti da važne institucije budu ometene u razvoju".

Interregnum koji traje

Kada je u decembru podnio ostavku, Boljević je naveo kao razlog neslaganje sa postupcima vlasti prema mještanima Botuna koji su protestvovali protiv postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. Ipak, Vlada ostavku nije prihvatila, pa Boljević formalno i dalje obavlja funkciju.

Iz Ministarstva ekologije su kazali da je ,,Fond nastavio da funkcioniše nesmetano i bez zastoja u radu". Boljević za CIN-CG potvrđuje da stanje u Fondu redovno i da posluje u skladu sa zakonom.

Dok se čekaju rješenja, dok inspekcijski nalazi putuju do premijera prije nego do okrivljenog, i dok se političke opcije nadmeću za fotelju direktora, Eko-fond je ostao u svojevrsnom limbu. A ulog raste jer, kako upozoravaju iz Eko-tima, ako se sistem ne uspostavi na vrijeme i ako se ne definišu jasni prioriteti, 100 miliona eura godišnje neće otići u pljevaljske projekte i zelenu tranziciju, već u budžet Evropske unije.

Zakon o klimatskim promjenama predviđa da se sredstva prikupljena kroz prodaju emisijskih jedinica, eko-naknade i druge klimatske finansijske instrumente usmjeravaju preko Eko-fonda, ali u skladu sa strateškim politikama koje definišu Vlada i resorno ministarstvo, a ako do toga ne dođe da se novac može odliti van zemlje. 

Novac od CMAB da ostane u Crnoj Gori 

Diana Milev-Čavor iz Eko tima ukazuje za CIN-CG na to da iskustvo iz prva dva mjeseca pune primjene CBAM-a pokazuje da se efekti već osjećaju: razlika u cijeni električne energije od početka ove godine usklađuje se između tržišta EU i Zapadnog Balkana. U regionu je već struja porasla u prosjeku oko 32 eura po megavat-satu, kod nas zbog penala koje Crna Gora plaća prilikom izvoza struje dobijene iz velikog zagađivača Termoelektrane, koji emituje CO₂.  Zbog toga je izvoz struje postao manje isplativ. 

Neki analitičari ukazuju na to da se trošak CBAM-a trenutno dijeli između EU potrošača i proizvođača sa Zapadnog Balkana, odnosno da dio ide kroz više cijene u EU, a dio kroz niže prihode proizvođača u regionu.

,,Za Crnu Goru to znači nekoliko stvari odjednom. Prvo, manji prihodi od izvoza električne energije. Drugo, dodatni pritisak na Elektroprivredu  Crne Gore (EPCG) i ukupni elektroenergetski sektor, posebno oko budućnosti TE Pljevlja. Treće, ubrzanu potrebu da država reformiše domaći sistem cijene ugljenika, kako novac ne bi ‘izlazio’ kroz CBAM prema EU budžetu, nego se zadržavao u zemlji i koristio za tranziciju, zaštitu potrošača i podršku Pljevljima. Ako Crna Gora ne uvede jasniji i realniji sistem cijene CO₂, razliku će naplatiti CBAM, a država će izgubiti’’, kaže Milev-Čavor.

Iz Eko tima naglašavaju da je važno da se naknade za emisije CO₂ naplaćuju u domaćem sistemu, jer je suština u tome gdje taj novac završava i kako se koristi. Ako do toga ne dođe, razlika u cijeni emisija naplaćivaće se na granici EU, što znači da će taj novac završavati u budžetu EU. Zato je u jasan interes Crne Gore da razvije kredibilan domaći sistem naplate emisija ne samo zbog usklađivanja sa EU pravilima, već i da bi sredstva od cijene ugljenika ostala u zemlji i bila iskorišćena zasopstvene potrebe.

,,Treba imati u vidu da će budžet Eko-fonda značajnije rasti tek ukoliko se poveća cijena zbog emisija CO₂ koju operateri plaćaju na nacionalnom nivou. Drugim riječima, veći prihodi od naknada za emisije zavise prije svega od toga da li će država uspostaviti efektivniji sistem određivanja cijene ugljenika i približiti ga evropskim pravilima. Za sada to još uvijek nije slučaj’’, zaključuje Milev-Čavor.

Pored važnosti da se novac zadrži u zemlji i koristi za zelenu tranziciju, prije svega Pljevalja ali i ostatka Crne Gore, iz primjera Eko-fonda očigledno je od presudnog značaja i to ko će njime upravljati. 

Pozadina afere: Šta se dogodilo sa prvom postavkom Eko-fonda?

Dok se vodi borba za upravljanje Fondom, prošlost Eko-fonda i dalje je predmet sudskih postupaka. Prve godine rada ove institucije, koja je u registar privrednih subjekata upisana 3. marta 2020. godine, obilježila je afera sa besplatnim emisionim kreditima.

U aprilu 2023. uhapšeni su bivši izvršni direktor Eko-fonda Jovan Martinović i direktor Sektora za finansije Andrej Nedović. Specijalno državno tužilaštvo tereti ih za krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju zbog nepropisne dodjele besplatnih emisionih kredita privrednom društvu Uniprom DOO Nikšić, biznismena Veselina Pejovića. Procjenjuje se da je time Unipromu pribavljena korist od preko 20 miliona eura.

Martinović je pušten uz jemstvo u nekretninama vrijednim oko 505.000 eura, a Nedović nakon što su saslušani svjedoci.

Nedović je, pola godine po izlasku iz pritvora, angažovan kao konsultant kod tadašnjeg ministra urbanizma Janka Odovića. U aprilu 2024. Vlada Milojka Spajića imenovala ga je za člana Komisije za sprovođenje Temeljnog ugovora sa SPC. U martu 2025. predlog da postane vršilac dužnosti generalnog direktora u Ministarstvu zdravlja povučen je nakon medijskih napisa. Martinović je dugogodišnji član cetinjskog odbora DPS-a.

Prema krivičnoj prijavi, Pejović je 2020. dug prema EPCG izmiri kroz CO₂ kredite, čime je država oštećena za desetine miliona eura. U prijavi se pominju i tadašnji premijer Duško Marković, Marina Spahić iz Ministarstva ekologije, te rukovodstvo EPCG. Uniprom je dobio kredite iako sistem nije bio uspostavljen, a vrijednost kredita kojima je raspolagao procjenjuje se na više desetima miliona eura. 

EPCG je podnijela krivičnu prijavu protiv Markovića, Pejovića i drugih, dok je Uniprom tužio bivšeg premijera Dritana Abazovića, bivšu ministarku Anu Novaković Đurović i Boljevića. 

,,EPCG je pokrenula sudske postupke u vezi sa dugom za električnu
energiju Uniproma. Privredni sud je 2024. godine donio prvostepenu presudu u korist EPCG, ali postupak još nije pravosnažno okončan''. kažu za CIN-CG iz EPCG.

Iz Uniproma su za CIN-CG kazali da je Privredni sud usvojio tužbu EPCG i obavezao Uniprom i Uniprom–metali da dug za električnu energiju plate u novcu. Međutim, Apelacioni sud Crne Gore ukinuo tu presudu i naveo da je prvostepeni sud pogriješio, ocjenjujući da su emisioni krediti u ovom slučaju mogli biti predviđeni kao sredstvo plaćanja, a ne samo kao sredstvo obezbjeđenja duga. „Zbog toga je naloženo da se u ponovnom postupku ponovo ocijeni ugovor o ustupanju potraživanja kojim su CO₂ krediti preneseni na ime plaćanja duga za struju. Sud je predložio i saslušanje izvršnih direktora EPCG i Uniproma kako bi se utvrdila stvarna volja ugovornih strana, odnosno da li je namjera bila da se dug za električnu energiju izmiri upravo emisionim kreditima“, kazali su iz Uniproma za CIN-CG.

Facing bankruptcy, Montenegro’s embattled state-owned maritime company liquidated assets worth tens of millions in 2025 for a fraction of their market value, snubbing industry experts and skirting public procurement and state property laws– and raising questions about who ultimately benefited from the deal.

Andrea Perišić / Predrag Nikolić

In September 2025, Crnogorska Plovidba JSC (CP) sold its two cargo ships  Kotor and 21. maj to the Danish company K/S Navision Group for USD 13.2 million (USD 5.75 million for Kotor and USD 7.5 million for 21. maj). Critics of the sale– which was approved by the Ministry of Maritime Affairs– claim this price was at least one-third below the market value for the two ships, for which the government paid USD 55 million in 2012.    

The sale prompted an immediate and forceful backlash from industry experts, politicians, and activists, who called the deal “corrupt” and pilloried officials for ignoring competent advice. In October 2025, Montenegro’s Special State Prosecutor announced an investigation into the actions of company representatives and Ministry officials for potential violations of national law. 

Meanwhile, a review of international best practices shows that such transactions look significantly different in countries with strong regulatory frameworks. In these jurisdictions, state-owned companies must go through a public process to sell multimillion dollar vessels, involving experts and shipbrokers who have proven experience in maritime law and ship transactions.

Instead, Crnogorka Plovidba hired an unknown law firm behind closed doors, and then liquidated state assets for a price that did not even cover the company’s EUR 25 million debt to the state.

Ministry officials and company representatives defended the hasty sale, arguing they were backed into a corner due to the Commercial Court’s limited holiday hours. In a claim later rejected by the same court, they said it was “impossible” to apply for another mortgage in August.

Captain Janko Milutin, president of the Association of Maritime Captains, criticized the Ministry of Maritime Affairs for publicly undermining Crnogorska Plovidba and its assets– even publishing unfavorable photographs of the two vessels ahead of the sale.

“Unfortunately, they wanted — and succeeded — in ensuring that the ships were sold as quickly as possible and below market value. Such conduct by responsible parties, as far as we know, has not been recorded in the maritime business world,” Milutin told the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG).

UNVETTED COUNSEL, SIDELINED EXPERTS

CIN-CG spoke to attorney Vera Vučelić-Radunović of VRD Legal, who was paid EUR 135,000 to represent Crnogorska Plovidba in the sale. According to Vučelić-Radunović, the transaction did not fall under laws governing public procurement or state property, and so the company was not obliged to put out an open call for proposals or conduct a bidding process.

“Nothing was being procured — the assets were being sold,” she told CIN-CG. “The State Property Law also does not apply in this case because, although the state is the sole owner of Crnogorska Plovidba, the vessels Kotor and Twenty-First of May are not state property in the formal sense, but assets of a joint-stock company operating under the rules applicable to business entities,” Vučelić-Radunović said.

Crnogorska Plovidba told CIN-CG that the company urgently retained counsel in July 2025 after its American creditors warned that the Kotor could be detained in U.S. waters due to outstanding debt.

Instead of a public call, tender, or any competitive procedure, Crnogorska Plovidba contacted several lawyers, “all of whom — except attorney Vera Vučelić-Radunović from VRD Legal — refused the job due to annual holidays and short deadlines,” Crnogorska Plovidba’s Executive Director Vladimir Tadić told CIN-CG.

Article 14 of Montenegro’s Public Procurement Law exempts only narrowly defined legal services — representation before courts and arbitration bodies, representation in amicable settlements, legal advice directly related to such representation, notarial services, and legal services in privatization procedures.

National media have previously reported on VRD Legal, noting that the company does not appear in Montenegro’s formal register of law firms. Its prior experience with maritime law cannot be verified through publicly available references.

According to Vera Vučelić-Radunović, the firm is not legally required to disclose its expertise– “nor are we obliged to publish a list of all clients we have represented,” she told CIN-CG.

Meanwhile, the Association of Maritime Captains felt it had been conspicuously excluded from the liquidation process after repeatedly advocating for a concrete solution to save the company, akin to the restructuring of Barska Plovidba in 2015. The Association, which represents experienced maritime professionals who have long monitored the situation in Montenegro’s shipping sector, is well positioned to offer technical, industry-based expertise on market cycles and vessel valuation– as well as alternatives to liquidation.

“No one from the ministry or other institutions contacted us or sought expert assistance regarding Crnogorska Plovidba’s problems,” Captain Milutin told CIN-CG. “As a professional association, on two occasions during meetings with the minister, we proposed — among other things — that the ministry engage a professional and reputable firm to prepare an analysis of the business operations of Crnogorska Plovidba and Barska Plovidba,” Milutin said.    

Instead, the ministry had proceeded with the sale without formally engaging with the Association’s strategy to avoid liquidation.

Milutin also explained that there is a “right” way to sell publicly owned vessels.

“Standard practice in the purchase and sale of ships, due to the high value and complexity of domestic and international maritime regulations, is to engage a law firm with experience and references in maritime law to represent clients in second-hand vessel transactions,” Captain Janko Milutin told CIN-CG. .

“However, the Ministry of Maritime Affairs engaged a domestic law firm with no experience or references in this field, which issued a pro forma invoice for its services…in the amount of EUR 135,000 - an exceptionally high fee for this type of work. This raises questions about how the amount was determined, whether it reflects the actual scope and complexity of the services provided, and whether public funds were used appropriately.”

In an open letter, the Maritime Captains also suggested the sale may have violated the Companies Act, which holds that the liquidation of high value assets falls exclusively within the authority of the Shareholders’ Assembly.  The shareholders' Assembly did approve the sale of both vessels in July, but it was the Montenegrin government that ultimately decided on the price and conditions– constituting a “possible overstepping of authority by the government,” the letter stated.

As the company spiraled toward bankruptcy, Crnogorska Plovidba and Ministry officials also overlooked the Montenegrin Association for Maritime Law, up to and including the asset liquidation. As the main professional body representing Montenegrin seafarers and maritime experts, the Association was intimately aware of the industry’s operational realities and had previously taken part in discussions on sector reforms. The group reasonably expected to be consulted on decisions affecting the future of a state-owned shipping company.

“Neither the Montenegrin Association for Maritime Law, nor myself as its legal representative, nor any other bodies of the Association, received any official request, invitation for cooperation, or any initiative whatsoever from the competent authorities regarding the sale of the vessels,” Maja Radunović-Ćulafić, President of the Association, told the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG). She emphasized that the Association was not involved in the sales process, nor did it receive any inquiry that would have enabled it to form an expert opinion on the specific circumstances of the transaction.

“As a professional association dealing with maritime law, we stress that the sale of vessels is a legally and technically complex process, requiring knowledge and experience in the application of specific maritime law institutes, as well as an understanding of market mechanisms in the maritime industry. Thorough preparation and legal precision in such procedures are essential for safeguarding the interests of all parties involved,” Radunović-Ćulafić said.

The sale also drew harsh public criticism from financial analyst Miloš Vuković, CEO of Fidelity Consulting, who voiced his opinion at a parliamentary hearing on the matter in mid-November 2025. Vuković said the transaction displayed  “a disastrous combination of systemic ignorance of the subject matter by individuals holding high state offices, an incompetent law firm that appears to have been selected in advance, and possible corrupt actions by all or some of the actors involved — for which there are grounds to suspect that the state of Montenegro was damaged by several million euros.”

Vuković concluded that “state assets with a book value exceeding EUR 30 million were sold below [market] price, while at the same time enormous sums were paid to a law firm with no experience in complex maritime law procedures, which may have led to an unfavorable and costly complication of the situation for Crnogorska Plovidba, while the public was — consciously or unconsciously — misled.”    

This figure corresponds to the value recorded in the company’s 2024 audit report, which estimated that the two vessels, Kotor and 21. maj, were worth EUR 30.4 million as of 31 December 2024 after depreciation. Despite that valuation, the Government later approved their sale for about EUR 11.2 million, roughly 37 percent of their accounting value, according to reporting by Vijesti.

VRD LEGAL’S EXPANDING ROLE

Crnogorska Plovidba’s Executive Director told CIN-CG that the company initially hired VRD Legal in 2025 to help prepare documents pertaining to a mortgage, at an hourly rate. But as the company’s legal and financial troubles escalated– problems that had already become public– management kept turning back to the same attorneys for help.

There was a second mortgage; a dispute with a chartererleading to the Kotor’s seizure in UK waters; and then Prva Banka dropped the company’s credit line. Crnogorska Plovidba also ran afoul of the International Transport Forum when crewmembers filed complaints over nonpayment.

     “After that, the company required broader expert support in corporate, organizational, and governance matters within the competence of management and the Board of Directors,” Tadić told CIN-CG. “For reasons of continuity, familiarity with the case, and satisfaction with the cooperation to date, Crnogorska Plovidba decided to continue its engagement with VRD Legal in this area as well.”

The company continued to pay VRD Legal an hourly fee, according to Tadić. When asked to oversee the sale of the vessels, the firm again requested the same fee structure due to the scope and nature of the work. Given the company’s dire financial situation, Tadić said, management had negotiated the firm’s proposed fee down from EUR 200 to EUR 150 an hour. When it came to liquidation, the lawyers agreed to receive payment only after the sale was concluded.    

In reference to the vessel sale, Tadić noted that company management had conducted due diligence on the going rates for similar legal work, and that the minimum hourly fee put forth by Montenegro’s Bar Association is EUR 125. They “concluded that the proposed price was fair, especially given the complexity of the case, the expertise involved, and the attorneys’ willingness to work continuously throughout the summer months,” Tadić told CIN-CG.

Based on the above and the need for urgent, continuous, and reliable expert engagement, Crnogorska Plovidba continued to engage the VRD Legal team.  

The question remains whether it was bad legal advice, slow reactions, or insufficient experience which led the first buyer– and higher bidder–  to withdraw from the sale. In September, the Turkish EOS Group was ready to purchase the vessels for USD 16 million. However, the deal failed, while each side publicly blamed the other.

Both Crnogorska Plovidba and Vučelić-Radunović reject claims that Montenegro suffered multimillion-euro damage.

Vučelić-Radunović emphasized that lawyers are not responsible for the price of vessels because “a lawyer does not make commercial decisions for the client,” and refused to comment on potential “lost revenue” because the transaction was still technically incomplete– one sales contract was still unsigned, and the vessels had not been delivered yet.

As for the necessity of the sale, she continued, the firm never advised its client that it was impossible to take out another mortgage in August.

VRD Legal attorneys also deny responsibility for the fact that Prva Banka blocked Crnogorska Plovidba’s account, worth EUR 300,000. They state that they were engaged only after the bank had already activated contract termination and threatened enforcement, and that the company “simply did not have the funds” to prevent the account freeze.

While VRD Legal claims that it protected the client’s interests, it is unclear why Crnogorska Plovidba did not engage in a minimally transparent procedure for such a high-value transaction.

It is also uncertain whether “urgency” was a valid reason for Crnogorska Plovidba to engage a small firm with no verifiable experience in maritime law, when the company’s legal and financial pressures did not arise overnight. Crnogorska Plovidba had been struggling for years with mounting debt, liquidity problems, prior mortgage arrangements over its vessels, disputes with charterers, and repeated warnings about potential asset seizures. 

THE EUROPEAN UNION AND BEYOND

The sale of high-value public assets “is fundamentally different in Japan and in international practice,” Časlav Pejović, an expert in international law with a particular focus on maritime law, told CIN-CG. In those jurisdictions, “it is customary for the decision to be made by the board of directors, after which company management engages a specialized broker for the sale of second-hand vessels, who then seeks potential buyers.”

Pejović explained that brokers provide indicative vessel valuations based on factors such as year of build, class, vessel type, market conditions, and operational status, while the final price is negotiated by the parties.

“The broker usually prepares a form of preliminary agreement. After that, the parties negotiate the final terms and price. These contracts are usually concluded in the form of a Memorandum of Agreement, as the decision to buy or sell is typically made after a vessel inspection,” Pejović said.

According to the OECD Guidelines on Corporate Governance of State-Owned Enterprises, vessel sales should be conducted through public calls, open tenders, or qualification procedures, with mandatory engagement of external legal and financial advisors who have proven experience in maritime law and ship transactions.

EU directives on public procurement and state asset management provide similar rules: even when it is not a ‘procurement’ but a sale of state assets, the state must ensure competition, public transparency, and verifiable references of engaged advisors.

In practice, this can be seen in countries such as Croatia, Slovenia, Cyprus, and Greece, where vessel sales are published on public platforms and the selection of law firms is conducted through formal calls or tenders with at least several competing offers. Legal advisors in such processes do not work exclusively on hourly rates, but under predefined models — fixed fees, capped amounts, or partial payment through success fees — allowing for greater financial predictability and control.

In many European countries, the state-owned company would be legally obliged to publish vessel valuations, conduct independent due diligence of their technical and legal condition, and prepare risk assessments and negotiation records. The sale of vessels owned by state-owned companies almost never depends on ad hoc legal interpretations or the “urgency of the moment,” but on institutional mechanisms.

Greece, a global maritime hub, places the sale of vessels owned by state-owned companies under the supervision of the Hellenic Asset Development Fund, which publicly publishes tender documentation, including technical inspection reports, risk analyses, and financial evaluations.

In Cyprus, every high-value transaction is accompanied by independent due diligence and a best-value assessment to determine whether withdrawal of the first bidder or a price reduction constitutes a management failure.

There are also good examples within the former Yugoslavian region. Croatia conducts sales of vessels belonging to Jadrolinija and other state-owned companies through public calls published in official gazettes and international shipping platforms. Slovenia applies a “multi-layer approval” system: the Slovenian Companies Act (ZGD-1) requires that all significant decisions exceeding ordinary business operations be approved by the supervisory board or shareholders’ assembly, which in state-owned and majority state-owned enterprises must approve all “high-value transactions,” including the engagement of external advisors. Slovenia also has a Corporate Governance Code for public enterprises and listed companies, which serves as a standard of good practice and obliges such companies to publish advisor selection policies and engagement criteria.

SHIPS GONE, LIABILITIES REMAIN

The vessels Kotor and 21. maj were purchased in 2012 through a loan from China’s Exim Bank. They cost USD 55 million, with interest of USD 12 million, bringing the total to USD 67 million. The loan repayment period was 15 years, with a five-year grace period starting from the time of construction. The government issued guarantees for this purchase.

“The loan taken from Exim Bank for the purchase of the first two vessels was not repaid by Crnogorska Plovidba, but largely by the state as guarantor, on the basis of which Crnogorska Plovidba owes approximately EUR 37 million to the state of Montenegro,” the Ministry of Maritime Affairs announced this week.

Crnogorska Plovidba is now on the brink of closure, while the state is left with enormous liabilities. The question remains why Crnogorska Plovidba was allowed to fail in such a way- without input from stakeholders, and before repaying the debt that ultimately fell on the shoulders of citizens.

ASSOCIATION OF MARITIME CAPTAINS

Chronology of Wrong Decisions

Full statement of the Association of Maritime Captains.

“The decision to sell the vessels of Crnogorska Plovidba (CP) was, in our opinion, wrong, while the manner in which the sale was conducted is suspicious and potentially unlawful,” representatives of the Association of Maritime Captains told the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG).

“In the second half of last year, the Minister of Maritime Affairs, Filip Radulović, announced the sale of the vessels of ‘Crnogorska Plovidba,’ effectively signaling the shutdown of the company, which had a negative impact on both [the shipmanagement and employed seafarers. It appears to us that an unofficial decision to shut down ‘Crnogorska Plovidba’ had already been made at that time, instead of determining a realistic survival plan for the company after repayment of the final installment of the Chinese loan in January of this year.

After the repayment of the final installment of the Chinese loan, the debt of ‘Crnogorska Plovidba’ to the budget of Montenegro amounted to approximately EUR 36 million. The Association proposed that, given the importance of preserving maritime shipping in the Bay of Kotor and Montenegro as a whole, this debt be converted into equity, followed by a change in ownership structure (public–private partnership) and the engagement of a professional and proven management team. The Ministry responded that this would be considered state aid and would not be permitted by the Agency for the Protection of Competition.

If that is the case, we ask why the Government, in September of last year, at the proposal of the Minister of Maritime Affairs, adopted a decision granting state aid in the amount of EUR 5,250,000 to support the organization of the ‘Ocean Race’ regatta.

Regarding the remaining debt to the state budget in the amount of approximately EUR 25 million, we ask the Minister of Maritime Affairs who will now repay it, given that the vessels have been sold. Why was it not made possible for ‘Crnogorska Plovidba’ to survive and continue repaying its debt at a time when the maritime market is recovering and when profit could realistically have been achieved? A good example is ‘Barska Plovidba,’ which has been generating profits for some time now.”

The Association of Maritime Captains further states that, according to available data from the Information prepared by the Ministry for the Government session held on 10 July 2025, both vessels were sold for USD 13,250,000, despite their market value, according to reports by reputable brokerage houses, being approximately USD 20,000,000. The same Information confirms that the vessels are worth at least USD 19,000,000.

“The sale of the vessels was not conducted through recognized shipbrokers, which is the standard and transparent procedure, but rather through a direct sale based on negotiations with interested buyers. The chosen method of sale raises suspicion of possible malpractice. Finally, there is an indication of a possible overstepping of authority by the government.

Pursuant to Article 133 of the Companies Act, the decision on the disposal of assets of great value may be adopted exclusively by the Shareholders’Assembly. In this case, however, that decision was reportedly made by the Government of Montenegro. It is important to note that the Shareholders’ Assembly, at its extraordinary session held on 16 July 2025, adopted a decision on the sale of the vessels Kotor and 21. maj, but that decision does not contain the conditions of sale nor the purchase price — the most essential element of a sale agreement — nor does it specify the sale contract on the basis of which the high-value assets are being disposed of.

Therefore, the Shareholders’ Assembly adopted a merely declaratory decision, which has no legal value in terms of the application of the Companies Act, nor in terms of the seller’s obligations arising from the relevant Sale and Purchase Agreement, i.e., the Memorandum of Understanding dated 15 September 2025.

All of the above indicates serious doubts regarding the legality of the vessel sale agreements and requires the involvement of all competent authorities to determine responsibility, possible abuse or overstepping of authority, and the lawfulness of the decisions reportedly adopted by the Government of Montenegro.

We demand that all circumstances that led to the sale of the vessels below market value — including the elimination of a competing offer from Turkey — be examined by the competent authorities. In this regard, we welcome the latest decision of the Special State Prosecutor’s Office (SDT) to investigate the actions of the Ministry and the Board of Directors of ‘Crnogorska Plovidba’ in connection with the sale of the vessels,” the Association of Maritime Captains concluded.

Two thousand tons of waste bound for Libya left the Port of Bar in 2024 without proper documentation or inspection by government officials, on a vessel flying under one of the most sanctioned flags in maritime law, according to a CIN-CG investigation. The shipment, which was diverted to Turkey at the port, raises questions about how often Montenegro still allows poorly documented waste to cross borders without the environmental oversight and traceability required under European Union standards.

Tijana Lekić

In April 2024, Montenegro’s Environmental Protection Agency granted Budva-based import-export company Eko Modus a permit to transfer 1,000 tons of non-hazardous metal waste from Bosnia and Herzegovina through Montenegro to the Port of Bar, where it would be loaded onto cargo vessels and deposited somewhere in Libya.

The permit did not identify a final recipient, nor was the shipment inspected by the environmental authority responsible for verifying the type of waste. Moreover, official records later showed that only 350 tons of metal waste entered Montenegro– while nearly 2,000 tons left the Port of Bar on a Tanzanian-flagged vessel bound for Turkey.

These gaps in oversight are not only a sign of regulatory weakness; they pose an immediate risk to public health and the environment. Presently, Bosnia and Herzegovina is preparing to sell and export surplus weapons and ammunition from the 1995 war, increasing the danger that metal waste could be used to conceal illegal shipments of weapons. And in 2019, under a similar EPA permit, Montenegro allowed thousands of tons of toxic waste to be sent to Ukraine and Spain under false documentation.  

According to the 2024 Eko Modus EPA permit, which is published on the agency’s website, the Libya shipment consisted of non-hazardous metal materials made of iron and steel from exporter M.Z. Company d.o.o., a scrap dealer from Mostar, BiH; while the waste importer is listed as an intermediary company in Libya called “Beaini General Trading Co srl.”

A CIN-CG analysis of waste transit records over the past three years shows that permits usually contain precise information about the companies that are the final importers. In an unusual omission, however, the Eko Modus permit only identifies the final importer as “Libya”-- a country with two rival governments. 

Furthermore, the transit record that Eko Modus submitted to the EPA in its permit application identifies the company as Lebanese, not Libyan; with a slight difference in the spelling of its name (“Beaini General Trading Co s.a.r.l.)”.  It lists the Lebanese company as an intermediary, but not the final recipient of the waste. Again, the final importer is simply  “Libya.” This document, obtained by CIN-CG under the Law on Free Access to Information (FAI), accompanies the cargo through Montenegro for inspection by customs officials.   

Libya is a country divided between two administrations, which occasionally engage in armed conflict. Under the Waste Management Act, Montenegro allows the transit of waste to that country without precise information about which administration is the final recipient, which company takes over the cargo, and how the waste will be treated after entering Libya.

350 TONS OF METAL ENTERED MONTENEGRO, NEARLY 2,000 TONS LEFT THE COUNTRY FOR PARTS UNKNOWN

While Eko Modus had a permit to transport 1,000 tons of waste from BiH through Montenegro, customs officials at the Vraćenovići border crossing only recorded 350 tons of waste entering the country in 2024, according to an email statement from the Montenegrin Customs Administration (CU).

This would correspond to approximately 15 standard trucks. However, a significantly larger amount of cargo — as much as 2,000 tons — was loaded at the Port of Bar.

Once at the port, “the goods were stored at an appropriate terminal — the open storage area of Obala Volujice AD,” the statement continued. “Nearly 2,000 tons of scrap iron were shipped by vessel, which the free zone user placed within the free zone area.”

The agency confirmed that Beaini General Trading has been operating in the Port of Bar Free Zone since 2020, when it first obtained permission to carry out activities relating to the storage, trade and export of scrap metal, according to CU.

Citing the export declaration, CU then revealed that the metal waste had been loaded onto the Lebanese-owned Star Light, which was flying the Tanzanian flag. The port of discharge is recorded as Hekere, Turkey. An invoice in the amount of EUR 573,763.20 was attached to the export declaration.

NO EXPLANATION

The Customs Administration (UC) did not answer CIN-CG’s question as to how the 350-ton shipment of metal waste grew to nearly 2,000 tons under the same permit.

Neither the EPA nor the Customs administration knew who received the waste in Turkey, or whether the cargo ended up in Libya as stated in the permit and shipping documents. Eko Modus and Beani General Trading Co. refused to answer CIN-CG’s questions.

The Customs Administration denied CIN-CG’s request to view the export declaration signed at the Port of Bar, citing the Customs Service Act. According to the agency, declarations and information on the value of goods constitute an official secret under the Customs Service Act.

The missing information regarding this shipment — along with its diversion on a high-risk Tanzanian vessel, mystery waste, and lack of inspection by port officials — raises questions about the transparency and safety of this cargo.

NOT POSSIBLE IN THE EUROPEAN UNION

A combination of regulatory gaps, legislation not yet aligned with European Union rules on waste transport, as well as the specific regime of the Free Zone at the Port of Bar, allowed such documentation to be treated as formally acceptable. Under stricter standards, such as those applied in the European Union, a permit without the signature of the final recipient would not be considered valid.

The EPA was unaware that the waste ended up in Turkey, according to Danilo Veljić, an independent advisor in the agency’s permitting department. Based on the Eko Modus permit application, Veljić told CIN-CG, the agency believed the waste would end up in Libya.

Since Montenegro is a transit country, Veljić continued, the EPA does not have jurisdiction to verify the final recipient of the waste in Libya, nor the procedures for processing and disposal of the waste in the destination country. He says the permit was issued in accordance with the Waste Management Act that was in force at the time.

EU regulations pertaining to waste transit are stricter. Since Libya is not a member of the Organisation for Economic Co-operation and Development (OECD), cross-border shipments of waste to that country are subject to additional rules.

According to Regulation (EC) No 1013/2006 and the new EU Regulation 2024/1157, waste cannot be shipped to non-OECD countries without completing a full prior notification procedure and obtaining written consent from the importing country, known as Prior Informed Consent (PIC).

Furthermore, ships flying the Tanzanian flag are on the Black List of the Paris Memorandum of Understanding on Port State Control (Paris MoU) and are classified as “very high risk” due to persistent safety and labor issues, as well as fraudulent vessel registration. When they enter any port within the Paris MoU region (which includes almost all European countries), these ships are automatically subject to enhanced inspections — and are frequently detained due to non-compliance. 

In this case, however, such controls were absent. This is not unusual in Montenegro. According to the Customs Administration, once officials at the Port of Bar Free Trade Zone verify that the vessel is a client of the zone, they do not consult the blacklist or perform additional inspections. The country whose flag the ship flies is responsible for the vessel’s technical and safety oversight.

Montenegro's Ministry of Ecology, Sustainable Development and Northern Region Development (MERS) is responsible for harmonizing domestic legislation with European Union (EU) directives in the area of cross-border waste shipments.

When asked when they plan to introduce EU directives, MERS responded that by-laws are being prepared that will fully transpose EU legislation in the field of cross-border movement of waste.

“MERS considers the permit to be legal and legitimate, since Montenegro is a transit country and the shipment is accompanied by a form signed by the final recipient of the waste,” the department headed by Damjan Ćulafić told CIN-CG.

However, the permit was not signed by a final recipient; only Saša Vučetić, director of the Montenegrin import-export company Eko Modus.

As for the shipment’s diversion to Turkey, MERS told CIN-CG that customs authorities at the Port of Bar are responsible for confirming that waste leaves Montenegro for the country listed in the permit as the next destination.

Star Light source Marine Traffic author Babur Haluluport security officer, SPS Code. https://www.marinetraffic.com

CONTROLS BELOW MINIMUM STANDARDS: WHAT IS HAPPENING WITH THE TRANSIT OF METAL WASTE?

Business registers in Bosnia and Herzegovina show that the Bosnian scrap dealer M.Z. Company is owned by Merhid Zlomušica. According to its website, the company specializes in the purchase and recycling of secondary raw materials of metal origin.  

Zlomušica’s company is registered under the laws of Bosnia and Herzegovina as an authorized operator for secondary raw materials of metal origin. The BiH Rulebook on Waste Categories defines the methods for classifying hazardous and unidentified waste, and places the obligation of classification on the waste producer. In international trade, the role of the producer is assumed by the exporter — in this case, M.Z. Company.

As an authorized operator, the company is entitled to export metal waste classified as non-hazardous under significantly simplified conditions, without the need for an export permit from the Federation of BiH. The key condition for using this simplified regime, however, is the existence of evidence on the origin and properties of the material.

M.Z. Company refused to answer numerous questions from CIN-CG, including those concerning the origin and properties of the metal.  

Montenegro’s Department for Environmental Inspection, which is responsible for controlling this type of waste, did not inspect this shipment.

In Montenegro, Environmental Inspection is legally responsible for verifying the type of waste and overseeing the handling of waste. However, there are only eight environmental inspectors in the entire country; as a result, there is no automatic mechanism that ensures every waste shipment in transit is physically inspected by the Environmental Inspection.

Instead, according to the department’s chief coordinator, Vesna Bigović, inspection of cross-border waste movement is carried out exclusively at the request of the border police or officers of the Customs Administration.

“The Environmental Inspection is not present at border crossings and does not carry out controls at the crossings themselves,” Bigovic explained.  

After the trucks departed Bosnia and Herzegovina, the shipment passed through two customs controls — at the Vraćenovići crossing, and at the Port of Bar. The Customs Administration explained to CIN-CG that at the Vraćenovići border crossing, clearance was conducted on the basis of the Eko Modus transit documents.

“When entering the free zone of the Port of Bar, the trucks carrying scrap metal were weighed on the weighbridge of Port of Bar AD, and certificates of completed weighings on the truck scale were issued. No irregularities were observed in the declared weight of the goods. The goods were in bulk form. It was observed that the cargo consisted of metals classified as scrap iron.”

INTERMEDIARY COMPANIES WITH NO FUNCTIONAL COMMUNICATION CHANNELS

During the investigation, CIN-CG unsuccessfully attempted to contact the user of the Port of Bar Free Zone from Lebanon, Beaini General Trading Co. No company email address could be found online, while the EPA permit contains a Montenegrin phone number which is currently out of service, and an email address from which messages are returned undelivered.

Under the current Free Zone Act, zone users are not required to have a registered company in Montenegro. Regardless, Nidal Beaini also registered a company in Podgorica called “Beaini General Trading Co” in 2019, which engaged in recycling sorted waste. The company has no contact email or authorized representative listed in public registers, nor could CIN-CG locate this information in a subscription-based business directory. There is one active Montenegrin phone number; CIN-CG placed numerous calls to this number over the course of a week, leaving messages, but never received a response. Through the public directory, CIN-CG established that the number is registered to an individual from Nikšić.

Beaini’s Podgorica-based company has been financially blocked since 2022 with an outstanding debt of EUR 1,577. No business activity has been recorded on the “Business Network” platform over the past three years.

The permit application was signed by Eko Modus director Saša Vučetić, and the phone number listed on the form belongs to Danijela Vučetić, an authorized company representative. When contacted by CIN-CG, Vučetić provided two email addresses for the Lebanese company.

CIN-CG received no response to messages sent to either of these email addresses.

Although “Eko Modus” is listed in the EPA register of waste transporters for 2024, the transit documentation accompanying the shipment identifies another company, “Loyal d.o.o.”, as the company responsible for transporting the waste from Bosnia and Herzegovina to the Port of Bar.

At the time of first publication, Loyal d.o.o. had not responded to CIN-CG’s questions. Afterwards, the company reached out to CIN-CG emphasising that they were not the EPA permit-holders– and had only carried out transport for Eko Modus on one occasion, involving a shipment of only approximately 25–26 tons on the Bosnia and Herzegovina – Port of Bar route.

WHAT ARE THE RISKS?

In October 2025, in the Italian port city of La Spezia, employees at a recycling facility uncovered remnants of explosive devices while sorting bales of plastic and metal waste which had been misclassified as “non-hazardous waste.” This is just one of the most recent cases in a country where there is extensive discussion about problematic waste smuggling.

Furthermore, lack of controls around metal waste originating from Bosnia and Herzegovina is particularly concerning given the country’s preparations for the sale and export of surplus weapons, ammunition and land mines dating back to the 1995 war.

CIN-CG noted that tenders related to weapons are not publicly available. Additionally, CIN-CG did not receive responses from the relevant BiH ministries regarding the export procedures.

M.Z. Company is registered as a metal collector, but nowhere is it stated whether it holds a license for processing weapons. CIN-CG sent this company questions regarding the origin of the metal, possible permits, and other related issues, but M.Z. Company did not provide any answers.

The lack of public oversight shown in this Eko Modus shipment also recalls a disastrous 2019 case in which thousands of tons of toxic waste materials were shipped from Montenegro to Ukraine and Spain, after being cleared by the EPA under documentation declaring them as non-hazardous waste. In that case, according to testing by Ukraine’s Ecological Ministry, the heaps of toxic waste shipped to the Black Sea port contained known carcinogens as well as chemicals that lead to birth defects.

CIN-CG spoke with PolieCo, the Italian national consortium responsible for the collection, monitoring, and proper management of polyethylene-based plastic waste, particularly that reused in industry. The consortium’s goal is to prevent waste from being misclassified and illegally diverted, and to ensure environmental protection by controlling the entire lifecycle.

“I would like to emphasize two important points. In the Mediterranean, it is necessary to harmonize the work of all institutions,” Claudia Salvestrini, consortium Director,  told CIN-CG. She stressed that shipments of waste in particular are most likely to evade controls, especially during periods of international tension and conflict, to the serious detriment of public health and the environment. 

“This [Eko Modus] case confirms that, while there appears to be strong control at the borders, a great deal still slips through — perhaps too much.”

PolieCo has access to system data and issues — statistics, reports, and examples of abuse. PolieCo maintains internal records of companies, shipment patterns, and past cases of waste misclassification and irregular cross-border movements. This database allows the consortium to recognize recurring actors, and to place new violations within a broader pattern of previously documented abuses.

She also stressed that it is important for institutions in Montenegro to act transparently, as everything is happening right next to Italy’s borders — practically just around the corner.

Osoblje na crnogorskim univerzitetima, među kojima su bivši i aktuelni funkcioneri, često dobijaju zvanja na osnovu radova objavljenih u časopisima koje ozbiljne međunarodne akademske institucije smatraju problematičnim 

Đurđa Radulović

Ministarka nauke, prosvjete i inovacija, Anđela Jakšić Stojanović, vanredna profesorica na Univerzitetu Donja Gorica (UDG), objavila je većinu svojih naučnih radova za izbor u akademska zvanja u časopisima koji se nalaze na crnim listama međunarodnih akademskih zajednica. 

Visoka akademska zvanja stiču se objavljivanjem radova u međunarodnim naučnim časopisima koji su indeksirani na bazi Web of Science (WOS). Ova baza predstavlja  svjetski standard kvaliteta u nauci, već duže od jednog vijeka.

Međutim, kredibilitet jednog broja izdavača ovih časopisa je dramatično narušen, zbog spremnosti da za novac objavljuju radove upitnog kvaliteta, bez ozbiljne recenzije i time omogućavaju pojedincima/kama izbore u viša akademska zvanja.

Većina značajnih univeziteta objavljivanje kod ovih izdavača  smatra sramotom za profesiju. Kod nas nije tako.

U časopisima sa ,,crnih listi’’ svjetske akademske zajednice objavljivali su i gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, bivša predsjednica Socijaldemokratske partije Crne Gore (SDP) Draginja Vuksanović Stanković, bivši premijer Crne Gore, Zdravko Krivokapić; poslanik Pokreta Evropa sad (PES), Vladimir Bakrač - svi profesori na Univerzitetu Crne Gore (UCG). Tu su i crnogorske naučnice Aleksandra Klisić i Aleksandra Martinović, nagrađivane od Ministarstva prosvjete nauka i inovacija (MPNI) u poslednje dvije godine.  

Takozvani ,,predatorski’’ časopisi ugrožavaju naučni integritet kroz objavljivanje nekvalitetnih istraživanja, a broj ovih publikacija, kao i obim objavljenih upitnih radova, stalno raste.

 Prepoznajući tu opasnost, UCG od 2023. godine ne boduje u internom sistemu nagrađivanja i mjerenja naučnog doprinosa radove objavljene kod izdavača MDPI i Frontiers, imajući u vidu dugotrajne i međunarodno prisutne rasprave o standardima i transparentnosti njihovih izdavačkih praksi. 

Međutim, prema crnogorskom Zakonu o visokom obrazovanju, preko radova objavljenim u ovim časopisisma,  profesori i dalje mogu biti izabrani u zvanje, jer je dovoljno što se te publikacije nalaze na citatnim listama.

Iz UCG za CIN-CG objašnjavaju da nemaju ovlašćenje da ograniče slobodu izbora časopisa, ali kroz sugestije ukazuju na ugrožavanje  kvaliteta  naučnih radova. ,,To se prije svega odnosi na praksu brzog i lakog publikovanja kod pojedinih izdavača, uz izuzetno kratak recenzentski postupak, ponekad kraći od dvije sedmice. Primjera radi, izdavač MDPI ima gotovo 500 časopisa iz različitih oblasti, uz obaveznu naknadu za objavljivanje’’, kažu iz UCG u dopisu za CIN-CG. 

Privatni univerziteti u Crnoj Gori, Univerziteta Mediteran, Univerziteta Donja Gorica (UDG) i Univerzitet Adriatik cijene međutim radove u spornim časopisima kao i one objavljenih kod uglednih izdavača.

Slučaj Jakšić Stojanović 

U dokumentaciji  za izbor u zvanje docenta za oblast marketinga na Univerzitetu Mediteran 2015. navodi se da se Anđela Jakšić Stojanović prijavila sa radom u oblasti turzima objavljenim u ozloglašenom rumunskom časopisu Metalurgia International, 2013. Ovaj časopis, koji više nije indeksiran u međunarodnoj bazi,  u početku je bio namijenjen metalurgiji, a  postao je simbol zloupotrebe akademskih kriterijuma, jer su tu masovno objavljivani radovi iz svih oblasti, za novac, bez stvarne provjere naučne vrijednosti. 

Rad objavljen u tom časopisu bio je ključni i donio je Jakšić Stojanović neophodan broj bodova za izbor u zvanje docentkinje,   jer je tada bio indeksiran na međunarodnim  listama, iako je bio predatorski.  Ostali radovi koje je priložila za izbor u zvanje docentkinje, objavljeni su u neindeksiranim časopisima, što nije bilo dovoljno za izbor u zvanje. 

Metalurgia International postao je poznat kao primjer zloupotrebe nakon eksperimenta koji su sproveli profesori organizacionih nauka sa Univerziteta u Beogradu.

Oni su tom časopisu poslali rad “Evaluacija transformativnih hermeneutičkih heuristika za procesuiranje slučajnih podataka”, koji je namjerno ispunjen besmislenim tvrdnjama, očiglednim metodološkim greškama i gotovo u potpunosti izmišljenom bibliografijom. Kao reference navođeni su Diznijevi junaci Miki Maus i Šilja, pjevač Majkl Džekson, Slobodan Milošević, Ron Džeremi i druge stvarne ili izmišljene ličnosti, kao i “referentne naučne publikacije” poput „Mikijevog zabavnika“. Uprkos tome, članak je prihvaćen i objavljen,  što je bio  jasan dokaz izostanka bilo kakve kontrole kvaliteta. 

Rad Jakšić Stojanović pojavio se u istom tom broju časopisa- NO. 6 – 2013.

 ,,Rad koji pominjete objavljen je 2013. godine u časopisu koji je u tom periodu bio indeksiran u relevantnim međunarodnim bazama podataka. U vrijeme predaje rada informacije o eventualnim reputacionim ili uređivačkim problemima nijesu bile javno dostupne’’, odgovorila je Jakšić Stojanović na pitanja CIN-CG u vezi sa ovim radom. Ona nije objasnila zbog čega se odlučila da rad objavi baš u rumunskom časopisu formalno profilisanom za metalurgiju.

Iako je zbog eksperimenta profesora sa FON-a, časopis brzo postao široko ozloglašen u akademskoj zajednici, komisija Univerziteta Mediteran prihvatila je  rad Jakšić Stojanović dvije godine kasnije- 2015. Nijesu se ni zapitala zašto je za izbor u zvanje iz oblasti marketing menadžmenta  rad objavljen u časopisu koji se zvanično bavio metalurgijom.  

I to nije sve: koautorka rada u spornom časopisu uz Jakšić Stojanović bila je Jelena Žugić. A Žugić je, kao članica recenzentske komisije na Univerzitetu Mediteran  ocjenjivala izbor u zvanje Jakšić Stojanović i na osnvu njihovog zajedničkog rada. 

Jakšić Stojanović ističe da  Crna Gora ima relativno malu naučno-istraživačku zajednicu i stoga ograničen broj potencijalnih recenzenata za odgovarajuću oblast, pa su zato česte situacije da je recenzent ujedno i koautor rada sa nekim ko se tek bira u zvanje.

Osim Jelene Žugić, u komisiji su bili profesorica Dragica Žugić i profesor Darko Lacmanović.

Generalna sekretarka Univeziteta Mediteran, Dijana Mitrović  kazala je za CIN-CG da je izbor u zvanje u nadležnosti recenzentske komisije. ,,Oni su najkompetentniji da daju zvaničan odgovor na pitanja u vezi sa kriterijumima izbora i evaluacijom rada profesorice dr Anđele Jakšić Stojanović’’, kazala je Mitrović.

Članovi ove komisije, kojima se CIN-CG obratio, Darko Lacmanović i Jelena Žugić, nijesu odgovarali na naša pitanja.

Napredak preko ,,MDPI ’’

Od šest radova objavljenih na citatnim listama, navedenih na stranici Jakšić- Stojanović na sajtu UDG-a, četiri su objavljena u časopisima izdavača MDPI, na koje je UCG upozorio svoje članove da su predatorski 2023. 

Među sumnjivim časopisima MDPI izdavača ističe se i Sustainability (Održivost), koji zbog izuzetno širokog tematskog okvira omogućava velikom broju pojedinaca sticanje akademskih referenci.

Ovaj, ali i drugi časopisi izdavača MDPI, poznati su po ,,specijalnim’’ brojevima u kojima se za kratak period objavi veliki broj radova, uz znatno blažu kontrolu. Za specijalna izdanja veliko je interesovanje akademskog osoblja, naročito iz istočne Evrope.  

Jakšić Stojanović je tri rada objavila u specijalnim brojevima Sustainability, a jedan u specijalom izdanju časopisa Enivornemntal Research and Public Health  (Istraživanja životne sredine i javnog zdravlja).  Svi radovi objavljeni su najkasnije mjesec dana nakon slanja- a standardna akademska procedura u relevantnim časopisima je da od slanja rada do objavljivanja prođe oko godinu dana, a nekad i duže,  dok se ne urade temeljne recenzije. 

Jedan rad koji je Jakšić Stojanović predala 4. oktobra za specijalni broj Sustainability,  objavljen je 22. oktobra 2022, samo  nakon 18 dana. 

,,Veći dio mojih naučnih radova objavljen je u publikacijama, koje prema važećim međunarodnim kriterijumima, pripadaju krugu renomiranih izdavača i indeksiranih časopisa. Sve svoje akademske aktivnosti realizovala sam transparentno i u skladu sa važećim pravilima i procedurama’’, navodi Jakšić Stojanović.

Trajanje recenzentskog postupka samo po sebi ne predstavlja indikator kvaliteta ili izostanka recenzije, budući da brzina procesa zavisi od više faktora, kaže aktuelna ministarka prosvjete, nauke i obrazovanja. 

,,Brojni časopisi izdavača MDPI indeksirani su u međunarodnim citatnim bazama  a među njima postoje publikacije različitog profila i kvaliteta, uključujući i one sa značajnim ‘’impakt faktorom’’ i visokom citiranošću’’ navodi Jakšić Stojanović u svom odgovoru. 

Sagovornici CIN-CG navode da citiranost i impakt faktor nijesu pouzdano mjerilo kvaliteta, jer ih predatorski izdavači vještački podižu.

Dekleracija iz San Franciska o procjeni vrijednosti naučnog istraživanja (DORA) nastala je 2013, između ostalog, kao odgovor američkih naučnika na pretjeranu korišćenje impakt faktora kao indikatora vrijednosti naučnih radova i časopisa. ,,DORA naglašava da se naučni rad treba mjeriti na osnovu njegovog stvarnog značaja i promjena koje donosi u nauci i društvu, a ne na osnovu broja citata i drugih parametara na koje moćni izdavači mogu uticati na različite načine’’, objašnjava za CIN-CG Luka Vučinić, docent na univerzitetu Glasgow Caledonian University u Londonu, koji je na tom Univerzitetu i član odbora za istraživačku etiku i integritet. On je i urednik dva međunarodna naučna časopisa visoke reputacije. 

Sustainability je u 2020. imao čak 788 specijalna broja, dok ozbiljan časopis  obajavi do dva broja godišnje, a nekada i preskoče cijelu godinu, upozoravaju stručnjaci.  Broj radova objavljenih u Sustainability je eskalirao sa 78 godišnje 2009. na skoro 17.000, 2022. godine, što je pratio i značajan pad kvaliteta. Svi časopisi izdavača MDPI su 2021. imali čak  40.000 specijalnih izdanja, odnosno oko 500 po regularnom broju časopisa. Preko 95 odsto časopisa MDPI imali su specijalna izdanja više puta nedeljno u 2021.  

I Krivokapić u spornim časopisima

Zdravko Krivokapić je 2013. objavio rad, kao koautor, u istom broju časopisa Metalurgia International u kojem je i rad Jakšić Stojanović, ali i onaj šaljivi u kojem je Miki Maus jedna od referenci. 

 Krivokapić je od 2019. do 2020. učestvovao u čak pet naučnih radova, od čega su tri u časopisima MDPI-ja: Sustainability, Journal of Marine Science and Engineering (Časopis za pomorske nauke i inženjerstvo) i Metals (Metali).

Na pitanje CIN-CG povodom radova u ovim publikacijama, Krivokapić je odgovorio da je u  penziji, te da smatra da ne bi bilo primjereno da se oglašava. 

Krivkokapić je jedan od osnivača i  urednika međunarodnog časopisa International Journal for Quality Research (Međunarodni časopis za kvalitetna istraživanja), u kojem je objavio 14 radova. Ovakav način objavljivanja može predstavljati konflikt interesa, i zbog sličnih primjera, dolazilo je do skandala u akademskim zajednicama. Tako je početkom 2026,  naučni izdavač Elsevier povukao 12 radova profesora Briana Luceyja jer su objavljeni u časopisima koje je sam uređivao, što je ocijenjeno kao sukob interesa. 

Iako se gradonačelnik, Saša Mujović dokazao objavljivanjem u časopisima kod uglednih izdavača, on je od 2019 do 2022. potpisao četiri rada objavljena u časopisu Energies, MDPI-ja.  Sva četiri rada objavljena su u specijalnim brojevima ovog časopisa.

Mujović nije odgovorio na pitanja CIN-CG na ovu temu.  

I Bakrač preko MDPI do zvanja

Vladimir Bakrač, vanredni profesor na Filosofskom fakultetu UCG, stekao je presudni broj bodova – 15, za zvanje vanrednog profesora, na osnovu rada objavljenog 2020, u časopisu Religions, spornog izdavača MDPI. U razgovoru za CIN-CG kazao je da je tada, 2020, platio traženi iznos, ne sjeća se koliki. Kako kaže, ne isključuje mogućnost da su neki drugi radovi objavljeni kod MDPI problematični, ali je on imao pozitivno iskustvo. ,,Imao sam tri recenzije koje su rad učinjele boljim, i cijeli postupak trajao je oko godinu dana'', kaže Bakrač. 

Pokušavao je da rad objavi i kod prestižnog izdavača u svojoj oblasti. ,,Stiglo mi je pismo urednika koji je kazao da rad nije loš, ali da prihvataju samo oko sedam odsto radova godišnje’’. objašnjava Bakrač. ,,Od toga nama zavisi zvanje, a od izbora u zvanje zadržavanje posla, '', objašnajva Bakrač.

,,U sredinama gdje takvi izdavači nijesu formalno izbačeni iz evaluacija ili jako slabo bodovani, često postoje neformalne akademske norme. Na primjer, akademska zajednica zna koliko je teško objaviti rad u dobrim časopisima, kako recenzija funkcioniše kroz iskustva, kakav je 'signal kvaliteta' i slično’’, objašnjava Vučinić. 

Vučinić je nedavno odustao od saradnje na naučno-istraživačkom radu, kada su  kolege iz Crne Gore predložile da budu objavljeni u časopisu izdavača MDPI. ,,Tada mi je postalo jasno koliko su kriterijumi u Crnoj Gori niski, i da su nekim ljudima bitniji bodovi koje bi tako dobili nego naučni doprinos i kvalitet rada’’, kaže on, dodajući da bi za njega MDPI referenca bila velika sramota i mogla bi ugroziti njegovu reputaciju kod kolega u svijetu. 

Istraživanje „Trenutno stanje MDPI publikacija: nalazi iz država članica EU-27“, sprovedeno u Mađarskoj pokazuje da se MDPI masovno koristi u akademskim krugovima zemalja Istočne Evrope,  gdje akademsko osoblje rjeđe objavljuje kod uglednih svjetskih  izdavača, koji sprovode rigoroznu kontrolu kvaliteta. Navodi se da u sumnjivim časopsima veliki broj radova stiže iz dvije članice Evropske unije (EU) - Bugarske i Rumunije. 

Vuksanović Stanković predaje oblasti iz kojih nema radove na listama 

U Sustainability objavljuju profesori iz najrazličitijih oblasti tu je i rad Vuksanović Stanković. Ona je 2024. stekla akademsko zvanje za građansko-pravnu oblast  na osnovu četiri rada na citatnim listama, od kojih je dobila najviše bodova, 12, za onaj objavljen u Sustainability, koji se tiče pravnih anti-doping regulacija.

Za dva rada objavljena u iranskoj publikaciji koja se bavi zdravstvom, Iranian Journal of Public Health (Iranski časopis za javno zdravlje), dobila je po devet bodova. Ovi radovi bili su iz oblasti zdravstva i ljudskih prava, te socio-ekonomskih faktora koji utiču na nasilje u porodici.  Za rad objavljen u časopisu međunarodno visokorangiranog izdavača Springer, koji se  bavi pravnom medicinom stekla je svega 3,75 bodova, jer nije bila vodeći autor.  

Prema  Zakonu o visokom obrazovanju kandidat ,,mora ispunjavati uslove za odgovarajuću naučnu, odnosno umjetničku disciplinu koji su međunarodno uporedivi’’, i u skladu sa time imati objavljene radove na citatnim listama.   

Vuksanović Stanković je na UCG profesorica na predmetima: nasljednog, autorskog, građanskog i obligacionog prava, i stvarnopravne i obligacionopravne klinike.  

 Ona nije odgovorila na pitanja CIN-CG. 

,,Profesori na ozbiljnim univerzitetima  imaju jasno definisan istraživački profil i istraživačke programe, a ne zbir tematski nepovezanih radova. To su ujedno i oblasti koje predaju studentima. Svako napuštanje zone lične ekspertize ili svaštarenje ukazuje da cilj nije unapređenje znanja već lako prikupljanje bodova radi napredovanja u sledeće akademsko zvanje’’, kaže  za CIN-CG jedan član UCG koji je htio da ostane anoniman. 

Da univerzitetski profesori predaju stručne predmete u kojima se nijesu dokazali radovima na međunarodnim listama nije rijetkost u Crnoj Gori. Prvi rad na citatnim listama bivšeg dekana Pravnog fakulteta UCG, Velimira Rakočevića, je rad objavljen u medicinskom časopisu Acta Clinica Croatia pod nazivom „Učestalost kardiovaskularnih faktora rizika kod gojazne djece’’, koji je potpisao sa svojom suprugom, ljekarkom. Još jedan njegov rad, naveden na sajtu UCG, objavljen je u  Srpskom arhivu lekarstva,  pod nazivom „Klinički i obdukcijski nalazi u populaciji beskućnika’’. 

Tamo gdje postoji rigorozna kontrola kvaliteta nastave i osoblja, profesori uglavnom ne objavlju u spornim časopisima. „Oni koji se ne dokažu radovima u prestižnim publikacijama u svojoj struci, najčešće ne dobiju priliku da predaju na univerzitetu,’’objašnjava za CIN-CG Luka Vučinić,

Upravo ovi odbori, koje u Velikoj Britaniji ima svaki univerzitet, kao i posebne komisije, obezbjeđuju akademski integritet i da se naučno-istraživački procesi odvijaju na etički način. Naučne radove provjerava komisija nacionalnog Okvira za izvrsnost u istraživanju (REF), objašnjava Vučinić. 

Ozbiljni kriterijumi sprečavaju profesore da objavljuju kod spornih izdavača 

REF naglašava da se ocjenjivanje ne zasniva na broju radova, već na stručnoj recenziji, što znači da publikacije iz predatorskih ili kontroverznih časopisa ne mogu ostvariti zapažene ocjene i uglavnom se ne prijavljuju u REF ciklus, objašnjava Vučinić. ,, Radovi objavljeni u sumnjivim časopisima predstavljaju reputacioni i finansijski rizik za instituciju.   Zato su naučnici motivisani da objavljuju rjeđe, ali kvalitetne radove u ozbiljnim i provjerenim časopisima.  Brzo i slabo recenzirane publikacije mogu potencijalno diskreditovati autora’’, kaže ovaj stručnjak. 

U pojedinim državama, poput Finske i Norveške, objavljivanjem kod ovih izdavača profesori ni na jednom univerzitetu ne mogu ostvariti bodove. 

UCG: Kroz podzakonski akt omogući izuzimanje časopisa sumnjivog kvaliteta 

Obaveza svake zdrave, produktivne i uspješne akademske zajednice je da spriječi devijacije struke  i da usmjerava svoje rezultate ka provjerenim i nesumnjivim naučnim časopisima, objašnajvaju za CIN-CG iz UCG.     

 ,,Ono što bi bilo od posebnog značaja je da se kroz podzakonski akt kojim se definišu kriterijumi za izbor u akademska i naučna zvanja, omogući izuzimanje časopisa koji su sumnjive reputacije i kvaliteta bez obzira što su indeksirani na međunarodnim listama koje su relevantne za zadovoljenje minimalnih kriterijuma’’, navode iz UCG.    

,,Ukoliko se u budućem periodu ukaže potreba da se ovo pitanje dodatno normativno uredi radi očuvanja kvaliteta i integriteta naučnoistraživačkog sistema, Ministarstvo će tom procesu pristupiti u saradnji sa univerzitetima i svim relevantnim akterima’’, kazali su iz MPNI za CIN-CG. 

Veoma je  važno da na nivou društva imamo jasne kriterijume za sva napredovanja, izbore, nagrade i priznanja, pri čemu ti kriterijumi treba da budu međunarodno uporedivi i da se dostignuća kandidata analiziraju sa više kritičnosti i transparentnosti, objašnjavu iz UCG.

 ,,Proces publikovanja naučnih rezultata je vrlo zahtjevan - potrebno je mnogo vjere u kvalitet onoga što je kreirano, mnogo strpljenja i istrajnosti. U cijelom tom procesu, istraživač sazrijeva u naučnom smislu, a kroz iscrpni recenzentski postupak i popravke početnih istraživanja, sami rezultati bivaju bogatiji i kvalitetniji, a kasnije i opšteprihvaćeni, odnosno citirani u drugim relevantnim publikacijama’’, navode iz UCG. 

,,Ovi postupci najčešće traju od šest mjeseci do nekoliko godina. S druge strane, ukoliko čitav ovaj postupak ide lako, brzo, bez prepreka, možemo samo da dobijamo na kvanititetu, a veoma teško na kvalitetu publikacija’’, objasnili su u dopisu.     

U međunarodnim okvirima, crnogorsko visoko obrazovanje ostaje marginalno i naučno slabo vidljivo.

Univerziteti iz Crne Gore ne zauzimaju značajno mjesto ni na jednoj relevantnoj svjetskoj rang-listi. Državni Univerzitet Crne Gore nije prisutan na Šangajskoj listi, niti među prvih 1000, dok se na listi Times Higher Education pojavljuje tek u najnižoj kategoriji “1501+”, bez preciznog ranga. Privatni univerziteti iz Crne Gore uopšte nisu rangirani na vodećim globalnim listama.

I za naučnike nagrade zbog objava kod predatora

U Crnoj Gori, pak, objavljivanje u časopisima sumnjivog kvaliteta može donijeti i druge beneficije, poput godišnje nagrade za najveća ostvarenja u nauci, koju dodjeljuje MPNI. Jedan od kriterijuma za nagradu je objavljivanje radova u časopisima na citatnim listama. 

 Međutim u kriterijumima se ne novodi selekcija izdavača.  U praksi to znači da se rad objavljen u časopisu Sustainability koji objavi oko 17.000 radova godišnje jedanko vrednuje kao rad iz srodne oblasti u časopisu  izdavača Elsevier, koji zbog rigorozne selekcije objavi tek par desetina radova godišnje. 

Prošle godine na čelu komisije MPNI bila je ministarka Jakšić Stojanović.

Dvostruka dobitnica nagrade MPNI, za 2023. i 2024. Aleksandra Klisić, tih godina objavila je brojne radove upravo kod izdavača MDPI i Frontiers.  Druga prošlogodišnja dobitnica nagrade za najveća dostignuća u nauci, Dr. Aleksandra Martinović, profesorica na Fakultetu za kulturu i turizam na UDG objavila je, prema evidenciji iz Google Scholar-a dva rada prošle godine, od kojih je jedan spornog izdavača MDPI, dok je drugi kod prestižnog izdavača Elesevier. Klisić je nagrađena, između ostalog, i za izuzetno veliki broj recenzija, 150 2024. i 200 naučnih recenzija 2023. 

Relevantne studije iz oblasti izdavačke etike, poput rada Research Integrity and Peer Review, navode da prosječan recenzent godišnje uradi oko pet recenzija, dok Publishing Research Consortium govori o prosjeku od osam. Kada se ove procjene prevedu u radno vrijeme, brojka od 150 recenzija godišnje znači da bi nagrađena gotovo dvije trećine standardne radne godine morala posvetiti isključivo na recenzentskom radu.

Sustainability- sigurna adresa za arhitekte na UCG

Akademsko osoblje Arhitektonskog fakulteta UCG u većem broju objavljivalo je u časopisu Sustainability, što se vidi iz biografija objavljenih na sajtu ove institucije.

Od devet objavljenih radova dekanice Arhitektonskog fakulteta, Svetlane Perović na citatnim listama, četiri su objavljena u Sustanability, od čega tri u specijalnim izdanjima. Od tri prodekana za nastavu, njih dvije, Marija Bojović i Irena Rajković navode među izabranim radovima samo dva zajednička naučna rada, oba objavljena u specijalnim izdanjima Sustainabilitija.

One nijesu odgovarale na pitanja CIN-CG u vezi sa ovom temom.

U praksi razvijenih zemalja prodaja brodova državnih preduzeća vrši se po tačno utvrđenim procedurama, obično preko međunarodnih brokera, uz punu transparentnost. U slučaju Crnogorske plovidbe, sve je to izostalo, imovina je prodata ispod cijene, pitanje je kome je to koristilo

Andrea Perišić/Predrag Nikolić

Iako su iz Crnogorske plovidbe a.d. (CP) i nadležnih institucija više puta tvrdili da je postupak prodaje brodova Kotor i 21. maj sproveden transparentno, zakonito i u najboljem interesu države, međunarodna praksa pokazuje da ovakve transakcije u uređenim pomorskim i evropskim državama izgledaju bitno drugačije. 

Brodovi Kotor i 21. maj prodati su danskoj kompaniji K/S Navision Group za 13,2 miliona dolara (5,75 miliona za Kotor i 7,5 miliona za 21. maj) u septembru 2025. godine, što je, kako tvrde kritičari ove prodaje, za najmanje oko trećinu niže od tržišne vrijednosti ova dva plovila, što se moglo izbjeći da je proces bio transparentan i po regulama uređenih zemalja.

„Ministar pomorstva i državni sekretari su se duže vrijeme trudili da prikažu Crnogorsku plovidbu i brodove u što gorem svjetlu... Time su, nažalost, željeli i uspjeli da brodovi budu prodati što prije i to ispod tržišne cijene. Takvo ponašanje odgovornih, koliko nam je poznato, nije zabilježeno u pomorskom poslovnom svijetu“ kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) kapetan Janko Milutin, predsjednik Udruženja pomorskih kapetana. 

Prodaja flote državnih preduzeća, naročito više milionske vrijednosti, u zemljama koje vode računa o svojoj imovini gotovo bez izuzetka prolazi kroz otvorene procedure, uz angažovanje savjetnika sa dokazivim iskustvom u pomorskom pravu i brodskim transakcijama. 

Ovakve prakse postoje upravo da bi se spriječile štete, što se dogodilo  u slučaju prodaje brodova Crnogorske plovidbe. Postupak izbora pravnog savjetnika za ovaj posao nije izvršen putem javnog poziva, a ni sama prodaja nije sprovedena transparentno. 

Advokatica Vera Vučelić-Radunović iz kancelarije VRD Legal, koja je bila pravni savjetnik Crnogorske plovidbe u postupku prodaje brodova i za taj posao dobila 135 hiljada eura, za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) kaže da u ovom slučaju nije bilo pravno obavezujuće sprovesti bilo kakav tender ili javnu nabavku. ,,Ne nabavlja se ništa, već se prodaje, pa se stoga Zakon o javnim nabavkama ne može primijeniti, niti je kompanija imala obavezu da raspisuje javni poziv ili prikuplja konkurentske ponude. Ni Zakon o državnoj imovini ne odnosi se na ovaj slučaj, jer, iako je država praktično jedini vlasnik Crnogorske plovidbe, brodovi Kotor i Dvadesetprvi maj nijesu državna imovina u formalnom smislu, već imovina akcionarskog društva, koje posluje po pravilima privrednih subjekata”, navodi Vučelić- Radunović.

Iz Crnogorske plovidbe za CIN-CG kažu da su, kada im je u julu 2025. godine stiglo upozorenje da bi brod Kotor mogao biti zadržan u vodama SAD-a zbog duga prema američkim povjeriocima, odlučili hitno da angažuju advokate. ,,Umjesto javnog poziva, tendera ili bilo kakvog konkurentskog postupka, kontaktirano je više advokata od kojih su svi, osim advokatice Vere Vučelić-Radunović iz kancelarije VRD Legal, odbili posao zbog godišnjih odmora i kratkih rokova”, tvrdi za CIN-CG izvršni direktor Crnogorske plovidbe Vladimir Tadić. 

Crnogorski Zakon o javnim nabavkama u članu 14 izuzima samo usko definisane pravne usluge - zastupanje pred sudovima i arbitražama i u mirnim sporovima, savjetovanje neposredno vezano za takvo zastupanje, notarske usluge i pravne usluge u postupku privatizacije privrede. 

O VRD Legalu mediji su već pisali, navodeći da se radi o advokatskoj kancelariji koja formalno ne postoji u registru advokatskih društava i čije ranije iskustvo u pomorskom pravu nije bilo moguće provjeriti kroz objavljene reference. ,,Advokatima to inače nije praksa, niti smo dužni objavljivati za koga smo sve do sada radili”, navodi za CIN-CG Vera Vučelić-Radunović. 

,,Uobičajena praksa pri kupovini i prodaji broda, zbog visoke vrijednosti i složenosti domaćih i međunarodnih pomorskih propisa, jeste angažovanje advokatske kancelarije s iskustvom i referencama u pomorskom pravu, koja zastupa klijente pri kupovini i prodaji polovnih brodova. Međutim, Ministarstvo pomorstva je angažovalo domaću advokatsku kancelariju bez bilo kakvog iskustva i referenci u ovoj oblasti, koja je izdala predračun za svoje usluge - po našem uvidu u iznosu od 135 hiljada eura, što je enormna suma. Postavlja se pitanje koliko su zaista plaćene te advokatske usluge i kako je moguće da je fakturisan toliki iznos'“, kaže za CIN-CG kapetan Janko Milutin.

Iz ovog strukovnog udruženja kritikovali su ovakav način prodaje: ,,Niko nas iz ministarstva, niti iz drugih institucija nije kontaktirao, niti tražio stručnu pomoć u vezi problema Crnogorske plovidbe. Kao strukovno udruženje, u dva navrata na sastancima sa ministrom smo, između ostalog, predlagali da ministarstvo angažuje stručnu i referentnu kuću za izradu analize poslovanja Crnogorske plovidbe i Barske plovidbe“, rekao je on. 

U vezi sa nagomilanim problemima Crnogorske plovidbe nije kontaktirano ni Crnogorsko udruženje za pomorsko pravo. ,,Ni Crnogorsko udruženje za pomorsko pravo, niti ja kao njegova zakonska zastupnica, niti drugi organi udruženja, nijesu primili zvaničan zahtjev, poziv za saradnju, niti bilo kakvu inicijativu od strane nadležnih organa u vezi sa prodajom brodova“, ističe za CIN-CG Maja Radunović-Ćulafić, predsjednica udruženja i napominje da nijesu bili uključeni u postupak prodaje, niti su dobili bilo kakav upit koji bi omogućio formiranje stručnog stava o konkretnim okolnostima transakcije. ,,Kao strukovno udruženje koje se bavi pomorskim pravom, ističemo da je prodaja brodova pravno i tehnički složen proces, koji zahtijeva poznavanje i iskustvo u primjeni specifičnih instituta pomorskog prava, kao i razumijevanje tržišnih mehanizama u pomorskoj industriji. Kvalitetna priprema i pravna preciznost u takvim postupcima od suštinskog su značaja za očuvanje interesa svih uključenih strana“, kaže Radunović-Ćulafić. 

Na skupštinskom saslušanju u vezi sa prodajom brodova “Crnogorske plovidbe“, koje se desilo sredinom novembra 2025. godine govorio je i ekonomski analitičar iz Fidelity Consulting-a Miloš Vuković koji je istakao da se radi o primjeru ,,pogubnog spoja sistemskog nepoznavanja materije od strane ljudi koji vrše visoke državne funkcije, nekompetentne advokatske kancelarije koja je, sve su prilike, unaprijed odabrana i mogućeg koruptivnog djelovanja svih ili određenih aktera u ovom poslu za što postoji osnovi sumnje da je država Crne Gora oštećena za više miliona eura“.

Vuković je zaključio i da je ,,državna imovina knjigovodstvene vrijednosti preko 30 miliona eura prodata ispod cijene, da su istovremeno ogromni iznosi isplaćivani u advokatskoj kancelariji koja nema iskustva u kompleksnim procesima pomorskog prava, a što je moguće dovelo do nepovoljnog usložnjavanja situacije po Crnogorsku plovidbu za ogromne iznose, a javnost je svjesno ili ne, dovođena u zabludu“.

Iz Crnogorske plovidbe za CIN-CG objašnjavaju da se procijenjeni obim posla za advokatsku kancelariju VRD Legal prvobitno odnosio samo na komentarisanje i usaglašavanje dokumentacije za jedan hipotekarni aranžman u korist povjerilaca iz SAD. ,,Zatim je dogovoreno da se radi obezbjeđenja potraživanja Barske plovidbe upiše hipoteka narednog reda u njihovu korist, a radi obezbjeđenja potraživanja iz Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji. Kako su advokatice već angažovane za raniju hipoteku, dato im je i ovo u rad. One su objasnile da je, imajući u vidu promjenjiv obim i trajanje posla, jedini prihvatljiv model naplate obračun po utrošenom satu. Početna ponuđena satnica iznosila je 200 eura, ali je, uzimajući u obzir finansijsku situaciju kompanije, korigovana na 150 eura”, kaže Tadić i napominje da advokatice nijesu zahtijevale avansno, niti mjesečno plaćanje, već su prihvatile da se naplata izvrši tek nakon mogućeg zaključenja prodaje brodova, ,,što je u datom trenutku bilo od značaja za likvidnost kompanije”. 

Menadžment kompanije je, kaže još Tadić, pored postojećeg poznavanja cijena na tržištu, dodatno izvršio provjere i upoznao se sa najavljenom tarifom Advokatske komore, prema kojoj je minimalna satnica 125 eura. ,,Zaključeno je da je ponuđena cijena fer, naročito u odnosu na kompleksnost predmeta, ekspertizu i spremnost advokatica da rade u kontinuitetu tokom ljetnjih mjeseci. Na osnovu navedenog i potrebe za hitnim, kontinuiranim i pouzdanim stručnim angažmanom, Crnogorska plovidba je donijela odluku o angažovanju tima advokatica VRD Legal. Zakonski okvir ne propisuje obavezu sprovođenja javnog poziva za angažovanje advokata”. 

Nakon ovih problema, navodi još Tadić, pojavili su se dodatni izazovi u vezi sa brodom Kotor, uključujući spor sa unajmiteljem, raskid kreditnog aranžmana od strane Prve banke AD, kao i pitanja u vezi sa ITF-om i posadom. ,,Nakon toga je kompaniji bila potrebna šira stručna podrška u pogledu korporativnih, organizacionih i upravljačkih pitanja iz nadležnosti menadžmenta i Odbora direktora. Zbog kontinuiteta rada, poznavanja predmeta i zadovoljstva dosadašnjom saradnjom, Crnogorska plovidba je odlučila da angažman sa VRD Legal nastavi i u tom dijelu”. 

Vučelić-Radunović kaže da Crnogorsku plovidbu nijesu savjetovali da je upis hipoteke nemoguć u avgustu 2025. godine, iako je Privredni sud kasnije demantovao tu informaciju. Iz Crnogorske plovidbe kažu da takav savjet nijesu ni tražili. 

Posebno je pitanje da li su pogrešno savjetovanje, sporo reagovanje ili nedovoljno iskustvo doprinijeli tome da prvi ponuđač, turska EOS grupa, odustane od kupovine brodova za koje su bili prethodno ponudili 16 miliona dolara, nakon čega je država, prema različitim procjenama, ostala bez više miliona eura. 

I iz Crnogorske plovidbe i Vučelić-Radunović odbacuju mogućnost da je Crnoj Gori napravljena višemilionska šteta.  

Vučelić-Radunović ističe da advokati nijesu odgovorni za cijenu brodova jer ,,advokat ne donosi komercijalne odluke za klijenta“, te da se o ,,izgubljenom prihodu ne može govoriti sve dok se brodovi zvanično ne prodaju i isporuče”. 

Ni blokada računa Crnogorske plovidbe od strane Prve banke, u iznosu većem od 300 hiljada eura, nije nešto za šta advokatice iz VRD Legal osjećaju odgovornost. Kažu da su angažovane tek kada je banka već aktivirala raskid ugovora i prijetila naplatom, a da kompanija ,,jednostavno nije imala sredstva“ da spreči blokadu.

I dok iz VRD Legal-a tvrde da su zaštitili interese klijenta, ostaje pitanje - zašto za posao ovako velike vrijednosti nije sproveden ni minimalno transparentan postupak i da li je hitnost bila valjan razlog da se za milionski posao angažuje tim čije iskustvo u pomorskom pravu nije dokumentovano.

,,Situacija je bitno drugačija u Japanu i međunarodnoj praksi, gdje je uobičajeno da odluku donosi upravni odbor, nakon čega menadžment kompanije angažuje specijalizovanog brokera za prodaju second-hand brodova, koji traži potencijalne kupce", kaže za CIN-CG Časlav Pejović, stručnjak za međunarodno pravo sa posebnim fokusom na pomorsko pravo.

Pejović objašnjava da brokeri daju orjentacionu procjenu vrijednosti broda, na osnovu faktora kao sto su godište broda, klasa, tip broda, stanje na tržištu, operacioni status broda i slično, dok cijenu na osnovu pregovora dogovaraju stranke. ,,Broker obično priprema neku vrstu preliminarnog sporazuma. Nakon toga, stranke pregovaraju o konačnim uslovima i cijeni. Ovi ugovori se obično zaključuju u formi memoranduma o sporazumu (Memorandum of Agreement), jer se odluka o kupoprodaji obično donosi nakon inspekcije broda“, navodi Pejović. 

Prema Smjernicama o upravljanju državnim preduzećima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), prodaje brodova treba da idu kroz javne pozive, otvorene tendere ili kvalifikacione postupke, uz obavezno angažovanje eksternih pravnih i finansijskih savjetnika koji imaju dokazivo iskustvo u pomorskom pravu i brodskim transakcijama. 

I Evropske direktive o javnim nabavkama i upravljanju državnom imovinom predviđaju slična pravila: i kada se ne radi o ,,nabavci”, već o prodaji državne imovine, država mora obezbijediti konkurentnost i javnost postupka i provjerljive reference angažovanih savjetnika. U praksi se to vidi na primjerima Hrvatske, Slovenije, Kipra ili Grčke, gdje se prodaje brodova objavljuju na javnim platformama, a izbor advokatskih kancelarija ide putem formalnog poziva ili tendera sa najmanje nekoliko ponuda. Pravni savjetnici u takvim procesima ne rade isključivo po satnici, već po unaprijed utvrđenim modelima, fiksnoj cijeni, ograničenom iznosu (cap) ili djelimičnoj naplati kroz ,,success fee”, zato što to omogućava veću finansijsku predvidljivost i kontrolu. 

U mnogim evropskim državama bila bi zakonska obaveza da se objavi i procjena vrijednosti brodova, nezavisni ,,due diligence“  (temeljnu provjeru prije sklapanja velikog posla) njihovog tehničkog i pravnog stanja i izrade izvještaji o rizicima i zapisnici o pregovorima. U praksi razvijenih pomorskih zemalja, prodaja brodova državnih preduzeća gotovo nikada ne zavisi od ad hoc pravnog tumačenja ili ,,hitnosti trenutka”, već od institucionalnog mehanizma.

Grčka, globalno pomorsko čvorište, prodaje brodova državnih preduzeća stavlja pod nadzor Hellenic Asset Development Fund-a, koji tendersku dokumentaciju objavljuje javno, uključujući izvještaje o tehničkoj inspekciji brodova, analize rizika i finansijske evaluacije. Kipar, recimo, zahtijeva da svaku transakciju veće vrijednosti prati nezavisni ,,due diligence“ i ,,best-value assessment” koji određuje da li bi odustajanje prvog ponuđača ili pad cijene bio propust uprave. 

I u regionu takođe postoje dobri primjeri koji pokazuju kako ovakve transakcije treba da izgledaju. Hrvatska sprovodi prodaju brodova Jadrolinije i drugih državnih kompanija  kroz javne pozive objavljene u službenim glasilima i međunarodnim brodarskim platformama. U Sloveniji važi ,,multi-layer approval”. Slovenački Zakon o privrednim društvima (ZGD-1) propisuje da sve bitne odluke koje prelaze granice običnog poslovanja moraju proći kroz nadzorni odbor ili skupštinu, koji, u državnim i većinski državnim preduzećima, mora dati saglasnost za sve “poslove velike vrijednosti”, uključujući i angažovanje eksternih savjetnika. Slovenija ima i Kodeks korporativnog upravljanja za javna poduzeća i liste kompanija (Corporate Governance Code), koji služi kao standard za dobre prakse i prema kom ovakva preduzeća imaju obavezu objave politika izbora savjetnika i kriterijuma njihove angažovanosti. 

Brodovi Kotor i 21. maj su kupljeni 2012. godine,  preko kredita kineske Exim banke. Koštali su 55 miliona dolara, sa kamatom od  12 miliona dolara, što je sve ukupno iznosilo 67 miliona dolara. Rok  otplate kredita je 15 godina, sa grejs periodom od pet godina, počev od  momenta gradnje. Vlada je dala garancije za ovu kupovinu. ,,Ni kredit uzet kod Exim banke za kupovinu prva dva broda, nije vratila Crnogorska ploviba, već je veći dio platila država kao garant po kreditu, po kom osnovu Crnogorska plovidba duguje oko 37 miliona eura državi Crnog Gori'', saopšteno je ove sedmice iz Ministarstva pomorstva.

Crnogorska plovidba je pred gašenjem, a državi je ostao ogromni dug. Pitanje je zašto se nije pomoglo Crnogorkoj plovidbi da nastavi da plovi i vraća dug koji je pao na teret građana. 

UDRUŽENJE POMORSKIH KAPETANA

Hronologija pogrešnih odluka  

,,Odluka o prodaji brodova CP po našem je mišljenju bila pogrešna, a način prodaje sumnjiv i potencijalno nezakonit'', ističu za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) iz Udruženja pomorskih kapetana.

CIN-CG objavljuje detaljno obrazloženje Udruženja pomorskih kapetana. 

„U drugoj polovini prošle godine ministar pomorstva Filip Radulović najavljivao je prodaju brodova 'Crnogorske plovidbe', odnosno gašenje kompanije, što je negativno uticalo na menadžment i zaposlene pomorce. Čini nam se da je tada već nezvanično donesena odluka o gašenju 'Crnogorske plovidbe' umjesto da se utvrdi stvarni plan opstanka kompanije nakon otplate posljednje rate kineskog kredita u januaru ove godine. Nakon otplate posljednje rate kineskog kredita, dug 'Crnogorske plovidbe' prema budžetu Crne Gore iznosio je oko 36 miliona. Udruženje je predlagalo da se, zbog važnosti očuvanja pomorskog brodarstva u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori, taj dug pretvori u kapital, te da se potom pristupi promjeni vlasničke strukture (javno-privatno partnerstvo) i angažovanju stručnog i dokaznog menadžmenta. Ministarstvo je odgovorilo da bi to bilo smatrano državnom pomoći i da Agencija za zaštitu konkurencije to ne dopušta. Ako je tako, zašto je Vlada u septembru prošle godine, na prijedlog ministra pomorstva, donijela odluku o državnoj pomoći za održavanje regate 'Ocean Race' u iznosu od 5 250 000 eura? U vezi s preostalim dugom prema budžetu u iznosu od oko 25 miliona, pitamo ministra pomorstva ko će ga sada vraćati kada su brodovi prodati. Zašto se nije omogućilo da 'Crnogorska plovidba' opstane i da vraća dug sada kada se pomorsko tržište oporavlja i kada bi se mogao ostvariti profit? Dobar primjer je 'Barska plovidba' koja već izvjesno vrijeme ostvaruje profit“. 

Iz Udruženja pomorskih kapetana kažu još da su, prema dostupnim podacima iz Informacije koju je Ministarstvo pripremilo za sjednicu Vlade Crne Gore održanu 10.07.2025, oba broda prodata za 13 250 000 dolara, iako je njihova tržišna vrijednost, prema izvještajima renomiranih brokerskih kuća, iznosila oko 20 000 000 dolara. U istoj Informaciji potvrđeno je da brodovi vrijede najmanje 19 000 000 dolara.

,,Prodaja brodova nije sprovedena preko priznatih brokera, što je standardan i transparentan postupak, već je izvršena direktnom prodajom po dogovoru sa zainteresovanim kupcima. Izabrani način prodaje ostavlja sumnju na moguće malverzacije. Na kraju, postoji indicija mogućeg prekoračenja ovlašćenja od strane Vlade. Prema članu 133 Zakona o privrednim društvima, odluku o raspolaganju imovinom velike vrijednosti može donijeti isključivo Skupština akcionara, a u ovom slučaju tu odluku je, kako je saopšteno, donijela Vlada Crne Gore. Bitno je napomenuti da je Skupština akcionara na vanrednoj sjednici od 16.07.2025. donijela odluku o prodaji brodova 'Kotor' i '21. maj', ali ta odluka ne sadrži uslove prodaje niti kupoprodajnu cijenu, kao najbitniji element ugovora, niti navodi ugovor o kupoprodaji na osnovu kojeg se otuđuje imovina velike vrijednosti. Dakle, Skupština je donijela deklaratornu odluku koja nema bilo kakvu pravnu vrijednost u smislu primjene Zakona o privrednim društvima, ali i samih obaveza prodavca iz odnosnog Ugovora o kupoprodaji, odnosno Memoranduma o razumijevanju 15.09.2025. Sve navedeno ukazuje na sumnju u zakonitost ugovora o prodaji brodova te zahtijeva uključenje svih nadležnih organa radi utvrđivanja odgovornosti, prekoračenja ovlašćenja i zakonitosti odluka koje je, kako se navodi, donijela Vlada Crne Gore. Tražimo da se sve okolnosti koje su dovele do prodaje brodova ispod tržišne vrijednosti, uključujući eliminaciju konkurentske ponude iz Turske, ispita od strane nadležnih organa. S tim u vezi, pozdravljamo najnoviju odluku Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) da istraži postupanje Ministarstva i Odbora direktora 'Crnogorske plovidbe' u vezi s prodajom brodova“, zaključuju iz Udruženja pomorskih kapetana. 

Otpad koji je trebalo da ide za Libiju, na kraju poslat u Tursku, a odatle mu se gubi trag. Kroz Crnu Goru prošlo 350 tona, a u Luci bar utovareno gotovo 2.000, niko nije kontrolisao vrstu otpada

Tijana Lekić

Početkom aprila 2024. godine Agencija za zaštitu životne sredine (EPA) izdala je dozvolu privrednom društvu “Eko modus” iz Budve, organizatoru tranzita, za prolazak 1.000 tona metalnog neopasnog otpada kroz Crnu Goru.

U dozvoli, koja je objavljena na sajtu EPA, je navedeno da je proizvođač otpada privredno društvo “M. Z. Company” d.o.o. iz Mostara, iz Bosne i Hercegovine (BiH), dok se kao uvoznik otpada navodi “Beani General Trading Co srl” iz Libije.

Međutim, u obrascu, dokumentu koji prati ovaj teret kroz Crnu Goru, navodi se nešto drugačiji naziv firme: “Beaini General Trading Co s.a.r.l.”, kao i da je ta kompanija iz Libana. Obrazac je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) dobio od EPA, putem Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI). Obrazac je dokument koji organizator isporuke, u ovom slučaju budvanska “Eko modus”, dostavlja EPA, kako bi se dobilo odobrenje za tranzit kroz Crnu Goru.

U obrascu se navodi da je libanska firma posrednik, ali nije krajnji primalac otpada. Kao krajnji uvoznik u oba dokumenta, ne navodi se kompanija, već samo zemlja - Libija.

Libija je država podijeljena na dvije administracije, između kojih povremeno dolazi do oružanih sukoba. Crna Gora dozvoljava tranzit otpada ka toj zemlji bez precizne informacije o tome koja administracija je krajnji primalac, kao i o tome koja firma preuzima teret i na koji način će otpad biti tretiran nakon ulaska u Libiju.

“Roba je ukrcana na brod pod zastavom Tanzanije, dok je kao iskrcaj deklarisana luka Hereke u Turskoj”, saopštili su iz Uprave carina Crne Gore (UC) za CIN-CG.

Međutim, nijedna od uključenih institucija i firmi nije odgovorila na pitanje koja je firma na kraju preuzela otpad u Turskoj i da li je roba završila u Libiji, kao što je trebalo prema dokumentaciji.

CIN-CG je zatražio od Uprave carina uvid u izvoznu deklaraciju potpisanu u Luci Bar, ali su za UC-a pojasnili da prema Zakonu o carinskoj službi, podaci iz carinskih deklaracija i informacije o vrijednosti robe predstavljaju službenu tajnu.

Analiza dozvola za tranzit otpada u Crnoj Gori za posljednje tri godine sadrže uglavnom precizne podatke o firmama koje su krajnji uvoznik. Izuzetak je ovaj tranzit koji je krenuo iz BiH, što otvara pitanja o transparentnosti i sigurnosti tog tovara.

U EVROPSKOJ UNIJI NE BI BILO MOGUĆE

Iz EPA kažu da ne znaju da je otpad završio u Turskoj.

“Shodno obrascu, zaključeno je da predmetni otpad završava u Libiji”, ističe za CIN-CG Danilo Veljić, samostalni savjetnik sektora za izdavanje dozvola i saglasnosti pri EPA.

Veljić navodi da, kako je Crna Gora zemlja tranzita, EPA nema nadležnost da provjerava konačnog primaoca otpada u Libiji, procedure za preradu i zbrinjavanje otpada u zemlji krajnjeg odredišta. On kaže da je dozvola izdata sa tada važećim Zakonom o upravljanju otpadom.

Međutim, u EU je situacija stroža. Pošto Libija nije članica Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), procedure za prekogranično kretanje otpada prema toj zemlji podliježu dodatnim pravilima.

Prema Regulativi CE 1013/2006 i novoj UE Regulativi 2024/1157, nije dozvoljeno slati otpad u zemlje koje nisu članice OECD-a bez kompletne procedure prethodnog obavještavanja i pismenog odobrenja. Ova procedura poznata je kao Prethodni informisani pristanak (PIC).

Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS) je odgovorno za usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa direktivama Evropske unije (EU) u oblasti prekograničnog prometa otpada.

Upitani kada namjeravaju da uvedu direktive EU, iz MERS-a su odgovorili da su u pripremi podzakonski akti kojim će se u potpunosti transponovati zakonodavstvo EU u oblasti prekograničnog kretanja otpada.

“MERS smatra da je dozvola legalna i legitimna, jer je Crna Gora zemlja tranzita, a pošiljku prati obrazac koji potpisuje krajnji primalac otpada”, navode iz resora Damjana Ćulafića za CIN-CG.

Ipak, u ovom obrazacu nema potpisa krajnjeg primalaca već samo potpis direktora budvanske kompanije “Eko modus” Saše Vučetića.

Iz MERS-a dodaju da u konkretnom slučaju kontrola, da li je otpad napustio Crnu Goru u zemlju koja je navedena u dozvoli kao sljedeća destinacija, je u obavezi carinskih organa.

KONTROLE ISPOD MINIMUMA: ŠTA SE DEŠAVA SA TRANZITOM METALNOG OTPADA

Kao vlasnik bosanske firme koja je izvoznik navodi se u tamošnjim registrima Merhid Zlomušica. Na zvaničnom sajtu preduzeća stoji da se “M. Z. Company” bavi otkupom i reciklažom sekundarnih sirovina metalnog porijekla.

Prema zakonima BiH, Zlomušičina firma posjeduje rješenje ovlašćenog operatera za sekundarne sirovine metalnog porijekla. Pravilnik o kategorijama otpada sa listama BiH definiše načine klasifikacije opasnog i nepoznatog otpada, a obaveza klasifikacije je na proizvođaču otpada. U međunarodnom prometu ulogu proizvođača preuzima izvoznik - u ovom slučaju “M. Z. Company”.

Kao ovlašćeni operater, firma ima pravo da izvozi metalni otpad klasifikovan kao neopasan pod znatno olakšanim uslovima, bez potrebe za izvoznom dozvolom Federacije BiH. Ključni uslov za korišćenje ovog olakšanog režima je, međutim, postojanje dokaza o porijeklu i svojstvu materije.

Iz “M. Z. Company” su odbili da odgovore na brojna pitanja CIN-CG-a, uključujući i ona o porijeklu i svojstvu metala. U obrascu je navedeno da se radi o neopasnim metalnim materijalima od gvožđa i čelika.

Ekološka inspekcija iz Crne Gore, nadležna za kontrolu vrste otpada, ovu pošiljku nije provjeravala.

U Crnu Goru Ekološka inspekcija je nadležna za provjeru vrste otpada.

Koordinatorka Ekološke inspekcije, Vesna Bigović objašnjava za CIN-CG da se kontrola prekograničnog kretanja otpada vrši isključivo na poziv granične policije ili službenika Uprave carina.

“Ekološka inspekcija nije prisutna na graničnim prelazima i ne vrši kontrolu na samim prelazima, ali u slučaju potrebe, i po pozivu granične policije ili carine, sprovodi aktivnosti shodno svojim nadležnostima”, rekla je Bigović.

Od trenutka kretanja kamiona iz BiH ka Luci Bar, pošiljka prolazi kroz dvije carinske kontrole - na Vraćenovićima i u Luci Bar. Uprava carina je za CIN-CG objasnila da je na graničnom prelazu Vraćenovići otprema vršena po tranzitnim dokumentima.

“Prilikom unosa u područje slobodne zone Luka Bar vršena su vaganja kamiona sa otpadnim željezom na vagi Luke Bar AD, o čemu su izdate potvrde o izvršenim vaganjima na kolskoj vagi. Nijesu uočene nepravilnosti u masi deklarisane robe. Roba je bila u rasutom stanju. Uočeno je da se radi o metalima vrste starog željeza.”

U CRNU GORU UŠLO 350 TONA METALA, A IZAŠLO SKORO 2.000 TONA

Iako je budvanska firma zadužena za tranzit kroz našu zemlju tražila dozvolu za prolaz hiljadu tona otpada, prema evidenciji Uprave Carina na graničnom prelazu Vraćenovići ukupna količina bila je oko 350 tona. To bi trebalo da bude oko 15 standardnih kamiona. Međutim, iz Luke Bar utovareno je znatno više tereta, čak dvije hiljade tona.

“Roba je bila smještena na odgovarajućem terminalu - otvoreno skladište Obala Volujice AD. Brodom je otpremljeno gotovo 2.000 tona starog željeza, koji je korisnik slobodne zone smještao na području slobodne zone”, rekli su iz Uprave Carina za CIN-CG.

Iz UC nijesmo dobili odgovor na pitanje kako je pošiljka sa 350 tona u dokumentima porasla na gotovo 2.000 tona. Objasnili su, međutim, da je libanska firma “Beaini General Trading” korisnik Slobodne zone Luka Bar.

Iz Luke Bar su potvrdili da je pomenuta libanska kompanija 2020. godine zaključila ugovor o obavljanju djelatnosti u Slobodnoj zoni, koja se odnosi za skladištenje, trgovinu i izvoz željeznog otpada.

Nakon nedefinisanog perioda na otvorenom skladištu, roba u rasutom stanju je ukrcana na brod koji plovi zastavom Tanzanije), objasnili su iz UC.

Uz izvoznu deklaraciju priložena je faktura u iznosu od 573.763,20 eura.

Iz Uprave carina su odgovorili da je u pitanju brodStar Light. Ovaj brod je registrovan u Tanzaniji od strane libanske kompanije. Zemlja pod čijom zastavom plovi brod je nadležna za tehničku i bezbjednosnu kontrolu broda.

Brodovi koji plove pod zastavom Tanzanije nalaze se na crnoj listi Organizacije evropskih pomorskih vlasti (Paris Mou) i označeni su kao visoko-rizični. Kada uplove u bilo koju luku u regionu Paris MoU-a, (skoro sve evropske države), automatski su predmet pojačanih kontrola (visoka prioritetna stopa inspekcija). Često se zaustavljaju zbog nesaglasnosti. Ovdje je, međutim, ta kontrola izostala.

TEŠKO DOSTUPNI KONTAKTI I NETRANSPARENTNOSTI

CIN-CG je tokom istraživanja bezuspješno pokušavao da stupi u kontakt sa korisnikom Slobodne zone Luka Bar iz Libana. Na internetu nije pronađen kontakt mejl firme, a u obrascu je naveden jedino crnogorski broj telefona, koji je trenutno van funkcije i mejl, sa kojeg se vraćaju poruke.

Iako prema važećem Zakonu o Slobodnoj zoni korisnici zone ne moraju imati registrovanu firmu u Crnoj Gori, vlasnik libanske firme Nidal Beaini je osnovao i u Podgorici kompaniju “Beaini General Trading Co”, koja se bavi recikliranjem sortiranog otpada. Ova firma na sajtu “Poslovna mreža’’ nema kontakt mejl, niti ovlašćenog predstavnika, a jedini crnogorski broj telefona je aktivan i prima poruke, ali ne odgovora ni na poruke ni na pozive. CIN-CG je preko univerzalnog imenika utvrdio da je taj broj upisan na ime jedne osobe iz Nikšića.

Beini je firmu u Podgorici osnovao 1. oktobra 2019. godine, a kompanija je blokirana od 2022. godine i ima dug od 1.577 eura. Na “Poslovnoj mreži” u posljedjne tri godine nema zabilježenih aktivnosti.

U zahtjevu za dozvolu za tranzit otpada, koji je potpisao Saša Vučetić, direktor budvanske kompanije “Eko modus”, navodi se: “Izjavljujem da su prema mojim saznanjima gore navedene informacije tačne. Takođe potvrđujem da su važeće obaveze utvrđene u obliku ugovora zaključenog s primaocem.”

U obrazcu je kao kontakt “Eko modus” naveden broj Danijele Vučetić, ovlašćenog predstavnika, dok je vlasnik firme Nebojša Bojanić. CIN-CG je stupio u kontakt sa Vučetić, koja je dostavila dva kontakt mejla firme iz Libana, ali odgovori na pitanja CIN-CG sa tih mejlova nijesu stigli.

Iako je “Eko modus” upisan u registar prevoznika otpada EPA-e za 2024. godinu, ta firma nije izvršila konkretni tranzit pošiljke iz BiH do Luke Bar. Prevoz je, umjesto njih, obavila druga kompanija - “Loyal d.o.o.”. Ni iz te kompanije nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG.

KOJI SU RIZICI

U oktobru 2025. godine u Italiji, u gradu La Speziji, otkriveno je da se u balama multimaterijala (plastike i metala) koje su se vodile kao “neopasan otpad” nalazili ostaci eksplozivnih naprava. Do otkrića je došlo tek kada je materijal stigao u reciklažni pogon i otvoren radi selekcije i obrade. To je samo jedan od posljednjih slučajeva u zemlji gdje se mnogo govori o problematičnom otpadu, koji se krijumučari.

Poznato je da su 2019. godine iz Crne Gore upućeni opasni otpadni materijali za Ukrajinu i Španiju, koji su bili pokriveni dokumentima o neopasnom otpadu.

“Želim da istaknem dva važna aspekta. Na Mediteranu je potrebno uskladiti rad svih institucija”, ističe za CIN-CG Claudia Salvestrini, direktorica konzorcijuma “Polieco”.

Ona navodi i da slučaj o otpadu izvezenom iz BiH koji smo istraživali, zaslužuje odgovore na brojna otvorena pitanja.

“Ovaj slučaj potvrđuje kako naizgled postoji jaka kontrola na granicama, a ipak mnogo toga izmiče, ako ne i previše.”

Italijanski konzorcijum “Polieco” zadužen je za prikupljanje, praćenje i pravilno zbrinjavanje plastičnog otpada na bazi polietilena, posebno onog koji se ponovo koristi u industriji. Cilj konzorcijuma je da spriječi da otpad završi u ilegalnim tokovima i da se obezbijedi zaštita životne sredine, kroz kontrolu čitavog ciklusa.

“Polieco” ima uvid u podatke i probleme sistema - statistiku, izvještaje, primjere zloupotrebe itd.

“Otpad je nešto što najviše izmiče kontroli, posebno tokom velikih međunarodnih tenzija i sukoba, što može da nanese veliku štetu zdravlju svih nas i životnoj sredini”, upozorava direktorica Salvestrini za CIN-CG.

Ona ističe i da je za njih važno da u Crnoj Gori institucije djeluju transparentno, jer se sve dešava tik uz italijanske granice, praktično tu iza ugla.

Prenamjena zemljišta iz “sporta i rekreaciju“ u “stanovanje velike gustine“ koju je tražio rektor Univerziteta Crne Gore Vladimir Božović donijela je veliku korist firmi LD Group iz Nikšića, koja je, neposredno prije usvajanja Izmjena i dopuna Prostorno-urbanističkog plana (PUP) Podgorice, počela da kupuje zemljište na ovom prostoru, gdje nije bila planirala stambena gradnja 

Andrea PERIŠIĆ

Rektor Univerziteta Crne Gore (UCG) Vladimir Božović tražio je od Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine (MPPUDI) i tadašnjeg ministra Janka Odovića da se izvrši prenamjena urbanističke parcele (UP) 37 u Podgorici, u Ulici Baku, iz “sporta i rekreacije“ u “stanovanje velike gustine“. To je uradio samo dan nakon što je firma Društvo za proizvodnju, promet i usluge LD Group D.O.O. Nikšić (u nastavku: LD Group), čiji je vlasnik Luka Nikčević, sedmog marta 2024. ugovorom o poklonu, dobila 1/70 dio vlasništva nad parcelom 1386/1, od koje je, između ostalog, sastavljena UP 37. 

Detaljni urbanistički plan (DUP) “Univerzitetski centar - izmjene i dopune“ (DUP - Univerzitetski centar) predviđao je na prostoru UP 37, koja je ukupne površine od oko šest hiljada kvadrata, izgradnju zatvorenog bazena, spratnosti G+P i maksimalne površine od 3 600 metara kvadratnih. Time je trebalo da se zaokruži sportski kompleks UCG-a, koji je u neposrednoj blizini planirane srednje škole i Tološke šume.

Iz Rektorata UCG-a za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) kažu da su inicijativu za prenamjenu zemljišta pokrenuli da bi obezbijedili stambeni fond za svoje zaposlene. ,,Posljednja raspodjela stanova na UCG-u vršena je prije skoro 15 godina, pa je interesovanje, broj zahtjeva i očekivanja za rješavanje ovog važnog pitanja ogromno, što je i pokazala anketa koju je sproveo Sindikat UCG-a”, kažu i ističu da su u prethodnom periodu bili “suočeni sa neopravdanim moratorijumom na urbanističkoj parceli na kojoj se očekivala izgradnja zgrade za zaposlene“. 

,,UCG je u prethodnih par godina uspio da više od 40 hiljada kvadrata u okolini zgrade Tehničkih fakulteta, nekad neuređene površine, pretvori u parkovsku zonu za potrebe sporta i rekreacije, uz prateće i odgovarajuće sadržaje. Takođe, prema važećem DUP-u, u blizini predmetne lokacije planirane su ili već realizovane površine za sport i rekreaciju (sportske dvorane i otvoreni tereni Sportsko-kulturnog centra), pejzažno uređenje uz rekreativni i aktivni sport (Tološka šuma, stari i novi dio) i školstvo (gimnazija sa fiskulturnom salom). Te činjenice su, zajedno, vjerujemo vrlo ubjedljiv dokaz da su potrebe ovog područja za sportskim i rekreativnim sadržajima u potpunosti zadovoljene“, kažu iz Rektorata UCG-a za CIN-CG. 

Ipak, rektor Božović u dopisu kojim od MPPUDI traži planske izmjene ne objašnjava da to čini zarad rješavanja stambenog pitanja zaposlenih, već da bi “prenamjena ovog zemljišta za stanovanje velike gustine doprinijela usklađivanju funkcija i zaokruživanju urbanog bloka“.

Iz MPPUDI za CIN-CG su kazali da planirana izgradnja zatvorenog bazena na toj lokaciji nije prikladna, jer takav objekat treba da se nalazi u većem sportskom kompleksu koji ima odgovarajuću infrastrukturu i kapacitete. Istakli su još i da taj prostor ne ispunjava potrebne urbanističke i arhitektonske uslove i da bi gradnja bazena uticala na okolni ambijent. ,,UCG se oplemenjivanjem nekoliko zelenih površina odrekao gradnje od oko BGP 56 848 kvadratnih metara, koje su važećim prostorno-planskim dokumentom dozvoljene za gradnju“, navode iz ovog Vladinog resora.  

Zemljištu enormno skočila cijena 

Ali, jasno je da je prenamjena zemljišta donijela veliku korist firmi LD Group, koja je, i prije usvajanja Izmjena i dopuna Prostorno-urbanističkog plana (PUP) Podgorice, u septembru 2023. godine počela da kupuje livade treće klase, koje su bile privatna svojina više osoba, gdje nije bila planirala stambena gradnja. Pošto je firma LD Group kupila prvu parcelu u drugoj polovini 2023, 1386/2, od nešto manje od 800 kvadratnih metara, za 454 799 49 eura, nastavila je da širi svoju imovinu, preuzimajući od drugih vlasnika i susjednu parcelu 1386/1, od 3250 kvadratnih metara, koju je platila skoro milion eura -  973 984 eura. Dio ove veće parcele je preuzet ugovorom o poklonu, a ostatak je kupljen, što se vidi iz kupoprodajnih ugovora koje posjeduje CIN-CG.

Koja poslovna logika je ovu kompaniju vodila da plati parcele gotovo milion i po, ako se na njima u momentu kupovine nijesu mogli graditi poslovno stambeni objekti? Može li biti da su znali da će to zemljište biti prenamijenjeno i donijeti veliki profit? CIN-CG je kontaktirao LD Group, ali smo ostali bez odgovora.

Jasno: prenamjenom koju je tražio rektor Božović, ovom je zemljištu enormno skočila cijena. Nedaleko od ove parcele, ova ista firma već je realizovala projekat Green Level, u elitnoj podgoričkoj ulici Baku, nadomak univerzitetskog centra, na rubu Tološke šume. Na mjestu gdje su ranije bile livade, niklo je naselje. Kompleks se na oficijalnom sajtu ove firme opisuje kao “savršeno mjesto za prijatan život“.

Izmjenama i dopunama PUP-a, LD Group je omogućeno da širi  poslovno carstvo i da novim projektom, na parceli od oko četiri hiljade kvadrata, gradi objekte za posao i stanovanje velike gustine. Riječ je o dijelu grada gdje se cijene kvadrata u novogradnji kreću preko tri hiljade eura, a dosežu i pet hiljada. UCG ima 14 odsto udjela u vlasništvu nad urbanističkom parcelom 37, gdje sada gradi nikšićka firma. 

Cijela hronologija otvara sumnju u proces planiranja prostora, odnosno, u to da su izmjene i dopune PUP-a Podgorice, najvažnijeg planskog dokumenta na lokalnom nivou, mijenjane kako bi pogodovale investitoru, a ne javnom interesu.

Zanimljivo je da je, za razliku od rektora Božovića, služba Glavne gradske arhitektice tražila da se prenamjena ukine, jer nije u tom kompleksu nadomještena lokacija za sport i rekreaciju. To piše u Izvještaju o javnoj raspravi o Nacrtu izmjena i dopuna PUP-a Podgorice (Izvještaj) iz marta 2025. ,,S obzirom na to da uklonjena lokacija za sport i rekreaciju nije nadomještena, a pritom je od značaja za univerzitetski kompleks, potrebno je predmetnoj lokaciji vratiti namjenu sport i rekreacija”, naveli su tada iz ove službe Glavnog grada. 

Na te primjedbe su, kako se može vidjeti iz Izvještaja, iz resornog ministarstva odgovorili pozitivno, da će “predmetne parcele preispitati i korigovati u skladu sa mogućim”.  

I predstavnica Glavnog grada u Savjetu za reviziju planske dokumentacije Zorica Rakčević je neposredno prije usvajanja konačne verzije PUP-a istakla da je uslov za izradu konačnog PUP-a da se “prihvate primjedbe i ispoštuju sugestije i predlozi institucija”. 

Uprkos ovakvom stavu Glavnog grada i mišljenju njegove predstavnice u Savjetu za reviziju planske dokumentacije, u konačnim izmjenama i dopunama PUP-a koje su usvojene u avgustu 2025. namjena ove lokacije je ipak ostala stambena. 

Pogazili Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata

Na ovaj način je prekršen član 36 Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata koji se odnosi na izradu predloga planskog dokumenta, a kojim je precizirano da se predlog plana sačinjava na osnovu Izvještaja. 

Osim što je na ovoj lokaciji izmijenjena namjena zemljišta kroz izmjene i dopune PUP-a, u dokumentu je dodatno navedeno da se gradnja može odmah sprovesti direktno po tom planu, iako je na snazi DUP - Univerzitetski centar.

To znači da će investitor moći da gradi i bez razrade preciznijim planom nižeg reda, što je u praksi neuobičajeno i sporno, posebno jer se ne radi o projektu od javnog značaja, već o stambeno-poslovnom kompleksu.

Na taj način preskaču se ključni koraci koje podrazumijeva izrada detaljnog plana, koji bi inače bili obavezni, poput javne rasprave, stručne revizije i dobijanja saglasnosti nadležnih institucija. Time se izbjegava i provjera važnih elemenata: kakva je povezanost sa saobraćajem, koliko će biti gusto stanovanje, kako će se novi objekti uklopiti uz školu, Tološku šumu i okolne blokove.

Prema Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata Crne Gore, planiranje mora da se zasniva na javnom interesu, očuvanju javnih površina i transparentnosti postupka. Član tri tog zakona jasno kaže da pojedinačni interesi ne smiju štetiti javnom interesu. 

LD Group trenutno razvija projekat Green city u Siti kvartu, gdje je cijena stanova po metru kvadratnom između 2 500 i 2 600 eura, dok garažno mjesto košta 15 hiljada eura.  

U martu 2025. godine LD Gradnja, sestrinska firma LD Group-a, čiji je vlasnik takođe Luka Nikčević, najavila je zajednički projekat sa Univerzitetom Crne Gore i Glavnim gradom - rekonstrukciju i uređenje dijela Tološke šume. 

Novi stambeno-poslovni komleks, koji će nići umjesto sportskih sadržaja, uveliko će uticati na okolne objekte i promijeniti uslove života građana koji tu već imaju stanove. ,,Saznali smo sasvim slučajno, tek prije nekoliko nedjelja, da će se ovdje graditi nova zgrada, umjesto bazena, što će potpuno promijeniti ambijent. Da smo znali da će tik uz naše stanove nići nova zgrada ogromnih gabarita, mi ne bismo ovdje ni došli. Niko od nas nije znao ništa o izmjenama u planovima, niti je bilo ikakvog obavještenja. Tek kad smo malo istražili, ispostavilo se da je zgrada zaista ucrtana u PUP-u”, kaže za CIN-CG jedna sagovornica iz ovog naselja. 

,,Ulica Baku je već sada zakrčena, nema dovoljno parking mjesta, saobraćajne gužve su velike, a svaka nova zgrada znači još automobila i još manje prostora. Zgrada koja se planira bukvalno bi nam zatvorila pogled i uzela jedini slobodan prostor koji nam je ostao. Planiramo da se obratimo gradonačelniku Mujoviću, kao i resornom ministru, i tražimo da nam objasne na osnovu čega je ta zgrada uopšte ucrtana. Ako bude trebalo, organizovaćemo i potpisivanje peticije, jer ne želimo da nam se preko noći promijene a gore uslovi u kvartu”, kaže CIN-CG-ova sagovornica. 

Ovo nije jedini primjer spornog planiranja u izmjenama i dopunama PUP-u Podgorice. Pri njihovoj izradi izvršen je veliki broj tzv. “tačkastih” izmjena namjene površina, po zahtjevima raznih investitora i vlasnika zemljišta. Ova metodologija je žestoko kritikovana od strane stručne javnosti zbog činjenice da se radi o ad-hoc izmjenama, koje se vrše netransparentno i bez prethodno izvršenih analiza. Gotovo da ne postoji naselje u Podgorici gdje nijesu izvršene takve izmjene. Dodatno problematično je i to što se takve, značajne, izmjene vrše kroz postupak izrade izmjena i dopuna plana, koji bi trebao da podrazumijeva samo određene korekcije i unapređenje planskih rješenja u važećem planu.

Tako je slučaj Beogradske ulice, u samom srcu najstarijeg gradskog jezgra, primjer kako vlasti interese pojedinaca stavljaju ispred javnog. U tom dijelu grada je, prethodnim planskim dokumentima, bila predviđena izgradnja Prirodnjačkog muzeja, a sada se tu planira stambena zgrada. Posebno je problematično što se to dešava u trenutku kada stanovnici okolnih zgrada već mjesecima protestuju protiv novih urbanističkih rješenja i intenzivne gradnje u tom kvartu, koji je infrastrukturno i saobraćajno već preopterećen. 

I u naselju Zabjelo izvršena je prenamjena iz parkovskih površina u centralne djelatnosti na površini od 2 500 kvadratnih metara i pored činjenice da je Glavni grad vršio aktivne pregovore sa vlasnicima zemljišta oko eksproprijacije, u cilju širenja parkovske površine, za, ovo, veoma gusto naseljeno područje. 

U zahvatu DUP-a “Blok 35 i 36” umjesto garaže iz važećeg DUP-a data je mogućnost direktne izgradnje šestospratnice. Ugostiteljski objekat je planiran u dijelu Tološke šume, dok su uz obalu Morače u Zagoriču planirane površine za turizam. I u naselju Donji Kokoti se može direktno graditi, na površini od čak 50 hektara, u okviru područja gdje se planira vrlo intezivna gradnja poslovnih i komercijalnih objekta.