Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) sprovodi istraživanje o radu notara u Crnoj Gori, dostupnosti i cijenama notarskih usluga, transparentnosti naplate, kvalitetu usluge i povjerenju građana u notarski sistem. Podaci prikupljeni ovim upitnikom biće korišćeni isključivo za potrebe novinarskog istraživanja.
Upitnik je anoniman, osim ukoliko sami odlučite da ostavite kontakt kako bi vas novinari mogli pozvati radi dodatnog razgovora o vašem iskustvu.

Najveće povlastice gradske vlasti Podgorice i Budve daju Mitropoliji crnogorsko primorskoj, koja intezivno gradi, ne samo hramove, već i projekte koji donose veliki profit, a nerijetko se oslobađaju dažbina

Maja Boričić/Predrag Nikolić

U Podgorici i Budvi su vjerske zajednice postale važni investitori: grade škole, crkve, džamije, kulturne centre, solarne elektrane, trafostanice, ali i stambene i poslovne objekte.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) je za ovaj članak dobio podatke iz Glavnog grada i Budve, gdje se izvodi i planira gradnja vjerskih objekata, ali i drugih investicija povezanih sa vjerskim zajednicama.  Međutim, ni budvanska, ni podgorička opština nijesu odgovorile na brojna pitanja, značajna za istraživanje- kakav je odnos lokalnih samouprava prema religijskim institucijama. 

Ostao je bez odgovora naš upit da li se prema svim vjerskim zajednicama postupa na isti način, koliko su vjerski projekti u protekloj deceniji koštali lokalne budžete kroz oslobađanja, umanjenja, ustupanje zemljišta, infrastrukturne zahvate i druge pogodnosti i da li su građani ikada bili uključeni u javnu raspravu o uticaju projekata vjerskih zajednica na gradski prostor, infrastrukturu i budžet.

Podgorica

U Podgorici, sudeći po dokumentaciji Sekretarijata za planiranje prostora i održivi razvoj, vjerske zajednice bile su korisnici budžetskih davanja, investitori stambenih i komercijalnih sadržaja, nosioci projekata od opšteg interesa i subjekti različitih komunalnih režima. Ono što nedostaje jeste jasan odgovor države i Glavnog grada: po kojim pravilima, za koga i zašto.

Dokumentacija do koje je došao CIN-CG pokazuje da su postupci formalno vođeni kroz zakonom propisane procedure, ali da vjerske zajednice u Podgorici nijesu u istom režimu kada je riječ o komunalnim obavezama. 

Najupadljiviji primjer razlika u tretmanu vidi se na slučaju Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve (Mitropolija). Za kompleks na Starom aerodromu, koji obuhvata vjersku gimnaziju Sveti Sava od 4.451 kvadrata i istoimeni hram od 309 kvadrata, čiji je ktitor Risto Drekalović, vlasnik KIPS-a, prvobitni obračun komunalne naknade iznosio je više od 260.000 eura. Nakon intervencije tadašnjeg Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma 2023. godine, na čijem je čulu bila Ana Novaković Đurović, gimnazija je u potpunosti oslobođena plaćanja komunalija, dok je za crkvu primijenjeno umanjenje od 80 odsto. Uz oslobađanje i umanjenje poreza platili su, samo za crkvu, svega 6.048,18 eura. 

Istovremeno, Jevrejskoj zajednici je 2024. godine za znatno manji objekat, kulturni centar od dva sprata, utvrđena naknada preko 46.000 eura, bez oslobađanja. 

Mitropolija gradila i višespratnicu u najatraktivnijem dijelu grada

Dokumenti ukazuju da uloga Mitropolije u glavnom gradu nije ograničena na izgradnju crkava, parohijskih domova ili pomoćnih vjerskih sadržaja, već je i učesnik u značajnim stambeno-poslovnim zahvatima, ali i poljoprivrednoj proizvodnji.

Dokumentacija pokazuje da je Mitropolija u Podgorici bila i suinvestitor u tržišnoj stambenoj gradnji u najužem centru grada. Mitropolija je zajedno sa privatnom firmom Volvox inženjering suinvestitor luksuzne stambene zgrade pored crkve Svetog Đorđa u Podgorici, u najatraktivnijem dijelu grada.

Mitropolija gradi na još jednoj parceli u luksuznijem dijelu grada, u zahvatu DUP-a ,,Poslovni centar Kruševac- zona B”, planiran je poslovni objekat površine od oko 4.277 kvadrata, sa garažama, poslovnim prostorima i poslovnim apartmanima. 

U Zagoriču je takođe ova vjerska organizacija dobila urbanističko-tehničke uslove za gradnju objekta manje spratnosti, sa mogućnošću poslovanja u prizemlju. Na Koniku joj je odobrena i izgradnja trafostanice ,,MCP Gimnazija” kao lokalnog objekta od opšteg interesa. 

Na katastarskim parcelama u KO Cerovice, u Piperima, koje su evidentirane kao šuma pete klase i koje su u vlasništvo Mitropolije prenesene po osnovu poklona, planirana je izgradnja objekta u zoni namjene „poljoprivreda-stanovanje u poljoprivredi“. Iako plan formalno dozvoljava do 150 m² stambenog i 350 m² ekonomskog prostora, riječ je o području bez detaljnog urbanističkog plana i bez osnovne komunalne infrastrukture. Dokumentacija pokazuje da se objekat planira u zoni čija je primarna funkcija poljoprivredna proizvodnja.

Takođe, urbanističko-tehnički uslovi za gradnju na više od hektara poljoprivrednog zemljišta u Matagužima izdati su Mitropoliji, iako podnosilac zahtjeva nije dostavio dokaz o ispunjenju jednog od osnovnih uslova iz plana - da u vlasništvu nema drugo neobrađeno poljoprivredno zemljište. 

U dokumentaciji nema ni podataka o registrovanom poljoprivrednom gazdinstvu, što otvara pitanje da li se poljoprivredna namjena koristi kao formalni osnov za izgradnju u prostoru koji nije urbanizovan.

Dokumentacija pokazuje da je, u septembru prošle godine, Mitropolija podnijela i zahtjev za legalizaciju bespravnog objekta u Berima, nadomak Podgorice.

Kompleks Islamske zajednice od 3.430 kvadrata u istorijskom jezgru grada

Urbanističko-tehnički uslovi iz marta 2019. godine otkrivaju da je Islamska zajednica u srcu Stare Varoši planirala kompleks površine 3.430 kvadrata, sa gotovo 100 parking mjesta, podzemnom garažom, restoranom i apartmanskim smještajem. Iako je formalno definisan kao „vjerski objekat“, dokumentacija pokazuje da se ne radi o klasičnom molitvenom prostoru, već o multifunkcionalnom kompleksu sa komercijalnim i administrativnim sadržajima. Sve to planirano je u najstarijem, istorijskom jezgru Podgorice, prostoru koji bi po svojoj ambijentalnoj i kulturnoj vrijednosti morao biti posebno pažljivo tretiran. 

Islamska zajednica je 2022. godine dobila i urbanističko-tehničke uslove za izgradnju džamije na Draču. Riječ je o parceli na kojoj se do sredine prošlog vijeka nalazila Hadrovića džamija iz XVIII vijeka. Međutim, Uprava za zaštitu kulturnih dobara u dopisu iz aprila 2022. konstatuje da ostaci nekadašnje džamije, nijesu prepoznati kao potencijalno kulturno dobro, te da nema osnova za izdavanje konzervatorskih uslova. Time je otvoren put za novu gradnju bez dodatnog režima zaštite.

Međutim, iz dokumentacije za Islamsku zajednicu ne vidi se povlašćen finansijski režim. U Staroj Varoši je plaćeno nešto preko 50.000 eura za komunalije, za izgradnju džamije na Draču oko 6.000 eura, dok je za džamiju na Koniku utvrđena naknada od nešto preko 10.000 eura. U tim predmetima nema oslobađanja ili drastičnih umanjenja komunalnih naknada slična onima koja su evidentirana kod dijela projekata Mitropolije.

Gradnja se nastavlja

Intenziviranje gradnje vjerskih objekata u Podgorici tek predstoji. Najveći broj vjerskih objekata prema  Prostorno urbanističkom planu (PUP) Glavnog grada, njih 18, gradiće Srpska pravoslavna crkva (SPC), jedan katolička, dva objekta planirana su za Islamsku zajednicu i jedan za Evangelističku crkvu.

SPC će graditi dva manastira u naselju Tološi i Kučima, planirana su tri Parohijska doma u Donjoj Gorici i Momišićima, kao i crkve i drugi vjerski objekti na Sadinama, Zagoriču, Veljem Brdu, Ćemovskom polju, Pod Goricom, Koniku… Islamska zajednica će graditi džamiju u naselju Konik i Islamski centar na putu prema Tuzima. Gradnja katoličke crkve je planirana na Fundini, dok će Evangelistička crkva Riječ Božija graditi hram u dijelu grada Preko Morače.

,,U procesu izrade Izmjena i dopuna PUP-a Podgorice, koji se su usvojene prošlog ljeta, primijetili smo - i naveli u komentarima koje smo tada uputili na javnu raspravu - da postoji disproporcija u planiranju vjerskih objekata u odnosu na osnovne javne funkcije. Naime, tada smo uočili da se Nacrtom predviđa 18 novih vjerskih objekata, pri čemu u Nacrtu izmjena i dopuna nije planirana nijedna nova škola, niti povećanje kapaciteta za obrazovne ili zdravstvene ustanove’’, navode za CIN-CG iz organizacije Ko ako ne arhitekta (KANA). 

I pored velike vjerske gradnje koja predstoji u Podgorici, u toku javne rasprave o izmjenama i dopunama PUP-a vjerske organizacije su tražile mogućnost za gradnju dodatnih objekata i sadržaja. Njihovi zahtjevi su uglavnom prihvaćeni, kažu iz KANA.

,,Sve ovo znači veću mogućnost da će, ako planirani sadržaji budu realizovani, značajan dio budućih prostora okupljanja i društvenog života Podgorice nastajati u okviru vjerskih kompleksa. Tačno je da vjerski objekti mogu imati i javnu funkciju i da često nude sadržaje koji služe široj zajednici. Međutim, isto tako je važno reći da oni ne mogu biti zamjena za javne sadržaje koje planira, finansira i obezbjeđuje javna uprava za sve građane i građanke pod jednakim uslovima“, zaključuju iz KANA.

Budva: Za sada neuspjela legalizacija kompleksa od 2.000 m²

Mitropolija i u Budvi ima ambicizne građevinske aktivnosti i planove. Po urbanističko-tehničkim uslovima iz 2016. i 2019. u toj opštini, u Podmainama, dozvoljena je gradnja vjerskog kompleksa od 10.067 kvadrata. Međutim, dokumentacija iz 2022. i 2025. godine pokazuje da je Mitropolija, na susjednoj parceli, bespravno izgradila i dva velika objekta površine oko 2.000 m², čija je legalizacija odbijena. Radi se o „Starom konaku“ i „Novom konaku“ manastira u Podmainama. 

U zahtjevu za legalizaciju je navedeno da su objekti završeni i useljeni. Međutim, rješenjem Sekretarijata za urbanizam i održivi razvoj Opštine Budva od 22. januara 2025. zahtjev je odbijen kao neuredan. 

Mitropolija je od 2022. do 2026. godine vodila i više postupaka vezanih za Crkvu Svete Trojice u zaštićenoj zoni Starog grada u Budvi. Pokretala je postupke za različite zahvate u porti Crkve Svete Trojice: izgradnja česme, elektroinstalacija i osvjetljenja, podizanje palionice svijeća, i zahtjeve za više drugih rekonstrukcija ovog značajnog kulturno istorijskog spomenika, za što su dobijene dozvole.

Iako dokumentacija pokazuje da su postupci vođeni kroz institucije, učestalost i višegodišnje ponavljanje zahtjeva otvara pitanje transparentnosti: da li se radi o jedinstvenom projektu realizovanom u fazama, ili o nizu formalno odvojenih zahvata koji mijenjaju izgled i funkciju prostora unutar kulturnog dobra.

Opština Budva i Mitropolija zaključile su 11. novembra prošle godine sporazum o izgradnji Hrama Svetog Marka. Sporazum su u Cetinjskom manastiru potpisali mitropolit Joanikije i predsjednik Opštine Nikola Jovanović.

Izgradnja pravoslavnog sabornog Hrama Svetog Marka, kako su kazali, predviđena je u skladu sa urbanističkim projektom za kompleks sabornog hrama, ,,a biće realizovana kao vjerski, kulturni i arhitektonski objekat od posebnog značaja za Budvu i njene građane”.

Opština Budva se sporazumom obavezala da finansira izradu kompletne projektno-tehničke dokumentacije, komunalno opremanje lokacije, kao i da Mitropoliji crnogorsko-primorskoj dodijeli donaciju u iznosu od milion eura, koja će biti planirana u budžetu Opštine za 2026. godinu. Takođe, lokalna samouprava će učestvovati u finansiranju i izgradnji podzemnih garaža u okviru kompleksa budućeg hrama.

Nacrt urbanističkog projekta za kompleks pravoslavnog sabornog hrama u Budvi, početkom decembra 2023. utvrdila je Vlada na sjednici kojom je predsjedavao premijer Milojko Spajić.

Jedna od ključnih prigovora koji je na javnoj raspravi prihvaćen je da prilikom izmještanja kapele, koja je vrijedno arhitektonsko djelo poznatog budvanskog arhitekte Slobodana Mitrovića, treba raditi na osnovu projekta postojećeg stanja kapele. 

Arhitekta Mitrović se još prije pet godina pismom obratio mitropolitu Joanikiju i tadašnjem glavnom državnom arhitekti Vladanu Stevoviću. Odgovore nije dobio. 

Mitrović u pismu navodi da je projektom gradske kapele iz 1986. pobijedio na konkursu, ali da njegovo obraćanje nije motivisano time da se kapela spasi, već da se dobije bolje i kvalitetnije rješenje za taj prostor. 

On navodi da je bolja lokacija za planirani hram, crkveno zemljište na uzvišenju u Bečićima. Problematizovao je i činjenicu da Sv. Stefan Štiljanović, koji je jedini svetac iz Budve, nema crkvu njemu posvećenu, iako je u posljednih tri decenije u Crnoj Gori izgrađeno 750 crkava. 

,,Predviđeni velelepni Hram je stiješnjen između parohijskog doma i samoposluge i kako god ga postavili (istok-zapad) samo jednu stranu ima otvorenu prema putu i prolazu, a sa tri strane je zatvoren, nepristupačan i nevidljiv.Na sve ovo još da dodam da veleleprnom hramu nije mjesto uz groblje, a crkva Sv. Petke i manastir Podmaine, na razmaku od 500 metara su prilično formirali navike okolnog stanovništva za liturgije neđeljom i praznicima'', navodi se u obraćanju Mitrovića. 

Prema posljednjim informacijama gradnja sabornog hrama u Budvi ipak neće početi ove godine, jer u planovima još uvijek nije riješeno pitanje izmještanja gradske kapele. 

I dok oba grada kubure sa nedostatkom škola, vrtića, zdravstvenih i kulturnih  ustanova, izgleda da prostora ne fali za vjerske zajednice.

„Ako se u procesu planiranja, prostor lakše nađe za vjerske objekte, nego za škole, vrtiće, domove zdravlja, sportske i kulturne sadržaje, onda se dio onoga što bi trebalo da bude univerzalno dostupan javni prostor postepeno prepušta organizacijama koje, i kada djeluju u opštem interesu, ipak djeluju izvan sistema javnih usluga i nijesu jednako otvorene za sve građane i građanke’’, ocjenjuju iz KANA.

Prenamjena zemljišta iz “sporta i rekreaciju“ u “stanovanje velike gustine“ koju je tražio rektor Univerziteta Crne Gore Vladimir Božović donijela je veliku korist firmi LD Group iz Nikšića, koja je, neposredno prije usvajanja Izmjena i dopuna Prostorno-urbanističkog plana (PUP) Podgorice, počela da kupuje zemljište na ovom prostoru, gdje nije bila planirala stambena gradnja 

Andrea PERIŠIĆ

Rektor Univerziteta Crne Gore (UCG) Vladimir Božović tražio je od Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine (MPPUDI) i tadašnjeg ministra Janka Odovića da se izvrši prenamjena urbanističke parcele (UP) 37 u Podgorici, u Ulici Baku, iz “sporta i rekreacije“ u “stanovanje velike gustine“. To je uradio samo dan nakon što je firma Društvo za proizvodnju, promet i usluge LD Group D.O.O. Nikšić (u nastavku: LD Group), čiji je vlasnik Luka Nikčević, sedmog marta 2024. ugovorom o poklonu, dobila 1/70 dio vlasništva nad parcelom 1386/1, od koje je, između ostalog, sastavljena UP 37. 

Detaljni urbanistički plan (DUP) “Univerzitetski centar - izmjene i dopune“ (DUP - Univerzitetski centar) predviđao je na prostoru UP 37, koja je ukupne površine od oko šest hiljada kvadrata, izgradnju zatvorenog bazena, spratnosti G+P i maksimalne površine od 3 600 metara kvadratnih. Time je trebalo da se zaokruži sportski kompleks UCG-a, koji je u neposrednoj blizini planirane srednje škole i Tološke šume.

Iz Rektorata UCG-a za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) kažu da su inicijativu za prenamjenu zemljišta pokrenuli da bi obezbijedili stambeni fond za svoje zaposlene. ,,Posljednja raspodjela stanova na UCG-u vršena je prije skoro 15 godina, pa je interesovanje, broj zahtjeva i očekivanja za rješavanje ovog važnog pitanja ogromno, što je i pokazala anketa koju je sproveo Sindikat UCG-a”, kažu i ističu da su u prethodnom periodu bili “suočeni sa neopravdanim moratorijumom na urbanističkoj parceli na kojoj se očekivala izgradnja zgrade za zaposlene“. 

,,UCG je u prethodnih par godina uspio da više od 40 hiljada kvadrata u okolini zgrade Tehničkih fakulteta, nekad neuređene površine, pretvori u parkovsku zonu za potrebe sporta i rekreacije, uz prateće i odgovarajuće sadržaje. Takođe, prema važećem DUP-u, u blizini predmetne lokacije planirane su ili već realizovane površine za sport i rekreaciju (sportske dvorane i otvoreni tereni Sportsko-kulturnog centra), pejzažno uređenje uz rekreativni i aktivni sport (Tološka šuma, stari i novi dio) i školstvo (gimnazija sa fiskulturnom salom). Te činjenice su, zajedno, vjerujemo vrlo ubjedljiv dokaz da su potrebe ovog područja za sportskim i rekreativnim sadržajima u potpunosti zadovoljene“, kažu iz Rektorata UCG-a za CIN-CG. 

Ipak, rektor Božović u dopisu kojim od MPPUDI traži planske izmjene ne objašnjava da to čini zarad rješavanja stambenog pitanja zaposlenih, već da bi “prenamjena ovog zemljišta za stanovanje velike gustine doprinijela usklađivanju funkcija i zaokruživanju urbanog bloka“.

Iz MPPUDI za CIN-CG su kazali da planirana izgradnja zatvorenog bazena na toj lokaciji nije prikladna, jer takav objekat treba da se nalazi u većem sportskom kompleksu koji ima odgovarajuću infrastrukturu i kapacitete. Istakli su još i da taj prostor ne ispunjava potrebne urbanističke i arhitektonske uslove i da bi gradnja bazena uticala na okolni ambijent. ,,UCG se oplemenjivanjem nekoliko zelenih površina odrekao gradnje od oko BGP 56 848 kvadratnih metara, koje su važećim prostorno-planskim dokumentom dozvoljene za gradnju“, navode iz ovog Vladinog resora.  

Zemljištu enormno skočila cijena 

Ali, jasno je da je prenamjena zemljišta donijela veliku korist firmi LD Group, koja je, i prije usvajanja Izmjena i dopuna Prostorno-urbanističkog plana (PUP) Podgorice, u septembru 2023. godine počela da kupuje livade treće klase, koje su bile privatna svojina više osoba, gdje nije bila planirala stambena gradnja. Pošto je firma LD Group kupila prvu parcelu u drugoj polovini 2023, 1386/2, od nešto manje od 800 kvadratnih metara, za 454 799 49 eura, nastavila je da širi svoju imovinu, preuzimajući od drugih vlasnika i susjednu parcelu 1386/1, od 3250 kvadratnih metara, koju je platila skoro milion eura -  973 984 eura. Dio ove veće parcele je preuzet ugovorom o poklonu, a ostatak je kupljen, što se vidi iz kupoprodajnih ugovora koje posjeduje CIN-CG.

Koja poslovna logika je ovu kompaniju vodila da plati parcele gotovo milion i po, ako se na njima u momentu kupovine nijesu mogli graditi poslovno stambeni objekti? Može li biti da su znali da će to zemljište biti prenamijenjeno i donijeti veliki profit? CIN-CG je kontaktirao LD Group, ali smo ostali bez odgovora.

Jasno: prenamjenom koju je tražio rektor Božović, ovom je zemljištu enormno skočila cijena. Nedaleko od ove parcele, ova ista firma već je realizovala projekat Green Level, u elitnoj podgoričkoj ulici Baku, nadomak univerzitetskog centra, na rubu Tološke šume. Na mjestu gdje su ranije bile livade, niklo je naselje. Kompleks se na oficijalnom sajtu ove firme opisuje kao “savršeno mjesto za prijatan život“.

Izmjenama i dopunama PUP-a, LD Group je omogućeno da širi  poslovno carstvo i da novim projektom, na parceli od oko četiri hiljade kvadrata, gradi objekte za posao i stanovanje velike gustine. Riječ je o dijelu grada gdje se cijene kvadrata u novogradnji kreću preko tri hiljade eura, a dosežu i pet hiljada. UCG ima 14 odsto udjela u vlasništvu nad urbanističkom parcelom 37, gdje sada gradi nikšićka firma. 

Cijela hronologija otvara sumnju u proces planiranja prostora, odnosno, u to da su izmjene i dopune PUP-a Podgorice, najvažnijeg planskog dokumenta na lokalnom nivou, mijenjane kako bi pogodovale investitoru, a ne javnom interesu.

Zanimljivo je da je, za razliku od rektora Božovića, služba Glavne gradske arhitektice tražila da se prenamjena ukine, jer nije u tom kompleksu nadomještena lokacija za sport i rekreaciju. To piše u Izvještaju o javnoj raspravi o Nacrtu izmjena i dopuna PUP-a Podgorice (Izvještaj) iz marta 2025. ,,S obzirom na to da uklonjena lokacija za sport i rekreaciju nije nadomještena, a pritom je od značaja za univerzitetski kompleks, potrebno je predmetnoj lokaciji vratiti namjenu sport i rekreacija”, naveli su tada iz ove službe Glavnog grada. 

Na te primjedbe su, kako se može vidjeti iz Izvještaja, iz resornog ministarstva odgovorili pozitivno, da će “predmetne parcele preispitati i korigovati u skladu sa mogućim”.  

I predstavnica Glavnog grada u Savjetu za reviziju planske dokumentacije Zorica Rakčević je neposredno prije usvajanja konačne verzije PUP-a istakla da je uslov za izradu konačnog PUP-a da se “prihvate primjedbe i ispoštuju sugestije i predlozi institucija”. 

Uprkos ovakvom stavu Glavnog grada i mišljenju njegove predstavnice u Savjetu za reviziju planske dokumentacije, u konačnim izmjenama i dopunama PUP-a koje su usvojene u avgustu 2025. namjena ove lokacije je ipak ostala stambena. 

Pogazili Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata

Na ovaj način je prekršen član 36 Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata koji se odnosi na izradu predloga planskog dokumenta, a kojim je precizirano da se predlog plana sačinjava na osnovu Izvještaja. 

Osim što je na ovoj lokaciji izmijenjena namjena zemljišta kroz izmjene i dopune PUP-a, u dokumentu je dodatno navedeno da se gradnja može odmah sprovesti direktno po tom planu, iako je na snazi DUP - Univerzitetski centar.

To znači da će investitor moći da gradi i bez razrade preciznijim planom nižeg reda, što je u praksi neuobičajeno i sporno, posebno jer se ne radi o projektu od javnog značaja, već o stambeno-poslovnom kompleksu.

Na taj način preskaču se ključni koraci koje podrazumijeva izrada detaljnog plana, koji bi inače bili obavezni, poput javne rasprave, stručne revizije i dobijanja saglasnosti nadležnih institucija. Time se izbjegava i provjera važnih elemenata: kakva je povezanost sa saobraćajem, koliko će biti gusto stanovanje, kako će se novi objekti uklopiti uz školu, Tološku šumu i okolne blokove.

Prema Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata Crne Gore, planiranje mora da se zasniva na javnom interesu, očuvanju javnih površina i transparentnosti postupka. Član tri tog zakona jasno kaže da pojedinačni interesi ne smiju štetiti javnom interesu. 

LD Group trenutno razvija projekat Green city u Siti kvartu, gdje je cijena stanova po metru kvadratnom između 2 500 i 2 600 eura, dok garažno mjesto košta 15 hiljada eura.  

U martu 2025. godine LD Gradnja, sestrinska firma LD Group-a, čiji je vlasnik takođe Luka Nikčević, najavila je zajednički projekat sa Univerzitetom Crne Gore i Glavnim gradom - rekonstrukciju i uređenje dijela Tološke šume. 

Novi stambeno-poslovni komleks, koji će nići umjesto sportskih sadržaja, uveliko će uticati na okolne objekte i promijeniti uslove života građana koji tu već imaju stanove. ,,Saznali smo sasvim slučajno, tek prije nekoliko nedjelja, da će se ovdje graditi nova zgrada, umjesto bazena, što će potpuno promijeniti ambijent. Da smo znali da će tik uz naše stanove nići nova zgrada ogromnih gabarita, mi ne bismo ovdje ni došli. Niko od nas nije znao ništa o izmjenama u planovima, niti je bilo ikakvog obavještenja. Tek kad smo malo istražili, ispostavilo se da je zgrada zaista ucrtana u PUP-u”, kaže za CIN-CG jedna sagovornica iz ovog naselja. 

,,Ulica Baku je već sada zakrčena, nema dovoljno parking mjesta, saobraćajne gužve su velike, a svaka nova zgrada znači još automobila i još manje prostora. Zgrada koja se planira bukvalno bi nam zatvorila pogled i uzela jedini slobodan prostor koji nam je ostao. Planiramo da se obratimo gradonačelniku Mujoviću, kao i resornom ministru, i tražimo da nam objasne na osnovu čega je ta zgrada uopšte ucrtana. Ako bude trebalo, organizovaćemo i potpisivanje peticije, jer ne želimo da nam se preko noći promijene a gore uslovi u kvartu”, kaže CIN-CG-ova sagovornica. 

Ovo nije jedini primjer spornog planiranja u izmjenama i dopunama PUP-u Podgorice. Pri njihovoj izradi izvršen je veliki broj tzv. “tačkastih” izmjena namjene površina, po zahtjevima raznih investitora i vlasnika zemljišta. Ova metodologija je žestoko kritikovana od strane stručne javnosti zbog činjenice da se radi o ad-hoc izmjenama, koje se vrše netransparentno i bez prethodno izvršenih analiza. Gotovo da ne postoji naselje u Podgorici gdje nijesu izvršene takve izmjene. Dodatno problematično je i to što se takve, značajne, izmjene vrše kroz postupak izrade izmjena i dopuna plana, koji bi trebao da podrazumijeva samo određene korekcije i unapređenje planskih rješenja u važećem planu.

Tako je slučaj Beogradske ulice, u samom srcu najstarijeg gradskog jezgra, primjer kako vlasti interese pojedinaca stavljaju ispred javnog. U tom dijelu grada je, prethodnim planskim dokumentima, bila predviđena izgradnja Prirodnjačkog muzeja, a sada se tu planira stambena zgrada. Posebno je problematično što se to dešava u trenutku kada stanovnici okolnih zgrada već mjesecima protestuju protiv novih urbanističkih rješenja i intenzivne gradnje u tom kvartu, koji je infrastrukturno i saobraćajno već preopterećen. 

I u naselju Zabjelo izvršena je prenamjena iz parkovskih površina u centralne djelatnosti na površini od 2 500 kvadratnih metara i pored činjenice da je Glavni grad vršio aktivne pregovore sa vlasnicima zemljišta oko eksproprijacije, u cilju širenja parkovske površine, za, ovo, veoma gusto naseljeno područje. 

U zahvatu DUP-a “Blok 35 i 36” umjesto garaže iz važećeg DUP-a data je mogućnost direktne izgradnje šestospratnice. Ugostiteljski objekat je planiran u dijelu Tološke šume, dok su uz obalu Morače u Zagoriču planirane površine za turizam. I u naselju Donji Kokoti se može direktno graditi, na površini od čak 50 hektara, u okviru područja gdje se planira vrlo intezivna gradnja poslovnih i komercijalnih objekta. 

Molimo Vas da popunite ovaj kratki upitnik koji bi nam ukazao kakav sadržaj građani Crne Gore žele da slušaju na podkastima. Time biste nam pomogli da kreiramo kvalitetan sadržaj od javnog interesa, i uputili nas da otvaramo teme o kojima se dovoljno ne govori:

Konverzivne prakse, o kojima se rijetko govori u Crnoj Gori, opasne su po pripadnike LGBTIQ+ zajednice, a sprovode ih vjerski predstavnici, ponekad i psiholozi. Ispovjesti sagovornika CIN-CG, koji su prošli kroz te prakse, pokazuju da su se one sprovodile u Crnoj Gori. Civilni sektor ukazuje da nema adekvatnih istraživanja o tom problemu. Istovremeno, ne postoji zakon koji bi regulisao rad psihologa, niti institucija koja bi ih kontrolisala i izdavala licence

Jovana Damjanović

Rajko, (ime sagovornika poznato je redakciji) dolazi iz malog grada na sjeveru Crne Gore. Kada je svojoj porodici povjerio svoje seksualno opredjeljenje, roditelji su ga odveli kod ljekara kako bi ga „izliječio“. Pregled je obavljen u privatnoj kući. 

„Sve je počelo razgovorom a završilo se pregledanjem mog tijela, samim tim i polnog organa. Nije dugo trajalo, jedna izrazito neprijatna seansa“, kaže Rajko za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG). 

Pošto je prijetio da će se odseliti od kuće, u slučaju da ga porodica ponovo natjera da ode kod tog ljekara, na tome se završilo.

Konverzija ili takozvana „reparativna terapija“ je pseudoterapija koja se sprovodi nad LGBTIQ+ osobama u cilju promjene njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.

Tea Dakić, specijalistkinja psihijatrije i magistarka bioetike na Klinici za psihijatriju u Kliničkom centru Crne Gore (KCCG), ističe da se prakse konverzije, koje polaze od stanovišta da su istopolna orijentacija i rodni identitet drugačiji od cisrodnog patološki i bolesni, najstrože se osuđuju u psihijatriji, kako to jasno saopštava i Svjetska psihijatrijska asocijacija.

„Medicina zasnovana na dokazima danas zna da biti lezbejka, gej, biseksualna ili transrodna osoba, predstavlja prirodne varijacije ljudske seksualnosti i rodnog identiteta, i da ove varijacije ne predstavljaju poremećaj ili bolest koji bi zahtijevali liječenje. Samim tim, svi pokušaji da se to učini, suprotni su medicinskoj etici“, pojašnjava Dakić. 

Konverzija je pogrešna i ni na čemu utemeljena patologizacija LGBTIQ+ identiteta, navodi Dakić, i dodaje da ona u konzervativnim i patrijarhalnim sredinama, ove osobe može izložiti riziku da budu primorani na takozvane “konverzivne” ili “reparativne” procedure.

„Ove opasne i neetične prakse, sprovode se u pokušajima da se promijeni nečija seksualna orijentacija i/ili rodni identitet, kako bi se iste uklopile u heteronormativna očekivanja društva“, objašnjava ona.

O konverziji se rijetko govori

Uroša, nije pravo ime sagovornika, je porodica vodila na „istjerivanje đavola“, odnosno egzorcizam. Kaže da su njegovim roditeljima vjerski predstavnici rekli da je u njemu „nešto demonsko“. Pokušavali su da ga „izliječe“ od njegovog rodnog identiteta. 

„Bio sam za stolom gdje me je sveštenik prskao vodom i izgovarao molitve. Osjećao sam se kao lud“, kaže Uroš za CIN-CG. 

On se zauzeo za sebe i napustio porodično okruženje kao još uvijek maloljetan. Uroš je doživio ovo iskustvo prije sedam godina, a par godina kasnije pomirio se sa porodicom, kada su uvidjeli svoju grešku.

Marica Vlahović, iz Kancelarije za LGBTIQ+ lica Glavnog grada, potvrđuje da jeste čula za slučajeve pokušaja konverzije, starije ili skorije, ali nijedan trenutno aktuelan. O njima saznaje na radionicama u organizaciji Kancelarije za LGBTIQ+ lica, ili iz prethodnog iskustva dok je radila u nevladinom sektoru. 

„Bez namjere da kopamo po starim slučajevima, ne znam ni koliko je relevantno niti da li je taj psiholog i dalje u praksi, ali pamtim jedan slučaj od ranije kada je jedna djevojka govorila da joj je psihološkinja davala kontakt momka koji je gej u pokušaju da ih spoji. Slične stvari su se dešavale drugim ljudima kod tog psihologa“, navodi Vlahović. 

Češće se, ipak, dešavalo da joj ispričaju da su ih bliski srodnici vodili u vjerske organizacije, na „istjerivanje đavola“, ili da se prosto okrenu vjeri. 

Ona tvrdi da je ova oblast nasilja nad LGBTIQ+ osobama neispitana i potpuno nekontrolisana, kao i da nemamo adekvatna istraživanja kojima su u fokusu ova pitanja. 

„Znam za slučaj da su bili kod psihologa, pa neko kaže da je biseksualan, pa mu oni kažu „to je faza, ti se tražiš, ne znaš šta hoćeš od života“. Ne kažem da su oni praktikovali konverzivnu terapiju, ali ipak ima dijela da su nesenzibilisani“, kaže Vlahović.

Dakić nema saznanja da se konverzija sprovodi u Crnoj Gori, i nada se da zaista jeste tako. Ona naglašava da se praksa takozvane konverzije ne može i ne smije nazvati terapijom, jer niti je naučno niti etički utemeljena, a pri tom je veoma štetna.

„Iako mi nije poznato da postoji domaća legislativa koja eksplicitno zabranjuje ove prakse, moramo znati da se u drugim zakonskim rješenjima koja se odnose na zabranu diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, ali i onima koji se odnose na prava pacijenata, nalaze valjane zaštite od diskriminatornog tretmana po osnovu ličnih svojstava osoba, kao i zaštite od neželjenih procedura u okviru zdravstvenog sistema. Nadam se da će se i zakon o psihološkoj djelatnosti kada bude usvojen baviti tim temama“, poručuje Dakić.

Crna Gora je punopravna članica brojnih međunarodnih tijela, od Ujedinjenih nacija (UN), Savjeta Evrope, preko Svjetske medicinske asocijacije do Svjetske zdravstvene organizacije, što obavezuje Crnu Goru da se pridržava deklaracija, konvencija i stavova ovih entiteta, a to je da prakse „konverzije“ treba odbaciti, odnosno sankcionisati. 

„Kada se radi o medicinskim radnicima, Etički kodeksi ovih svjetskih organizacija, koji se i u Crnoj Gori primjenjuju, dodatno podsjećaju i nedvosmisleno naglašavaju da je neetično je da ljekari učestvuju u bilo kom obliku bilo koje “konverzivne” ili “reparativne” procedure. Tako da su stvari tu prilično jasne“, dodaje Dakić.

Šteta nastala konverzijom ispravlja se adekvatnom psihološkom terapijom

Vlahović ističe činjenicu da sa velikim dijelom LGBTIQ+ zajednice, Kancelarija, pa ni nevladin sektor nema direktan kontakt, što ih čini teško dostupnim za pružanje bilo kakve vrste pomoći ili prostog saznanja o konkretnim problemima.

Takve prakse i principi i dalje se, nažalost, dešavaju u bližoj porodici, smatra Vlahović, što ih čini vrlo osjetljivom oblašću i za razgovor i za potencijalne prijave.

„Ljudi koji i dođu kod nas na neku aktivnost, opet su donekle i osviješćene i osnažene da bi i prepoznale i reagovale na nasilje, ali šta se dešava sa onim dijelom zajednice koji ne vidimo ili zajednici na sjeveru, ili u manjim sredinama, na sjeveru. Jednostavno u neke stvari nemamo uvid. Ja vjerujem da mi imamo sada i osviješćeni stručni kadar, da se o tome priča otvoreno, e sad šta se dešava sa nekim pseudo terapeutima to nam je nepoznato, jer nemamo zakon o psihološkoj djelatnosti i teško je uspostaviti kontrolu“, pojašnjava Vlahović.

U slučajevima kada učesnici radionica spomenu da prolaze ili su prolazili kroz konverziju, ali i neku drugu vrstu nasilja, iz Kancelarije za LGBTIQ+ lica, upućuju ih na organizacije koje pružaju usluge pravne i psihološke pomoći, naglase na koji način mogu prijaviti, ali taj dio ostane na pojedincima da odluče da li će tako postupiti. 

Dakić naglašava da konverzivne metode nemaju utemeljenje u nauci i medicini, one su i direktno u koliziji sa osnovnim postulatima ljudskih prava u smislu prava na autonomiju, na poštovanje dostojanstva kao i prava na tjelesni integritet.

„Brojna istraživanja, a što potvrđuju i stavovi Svjetske zdravstvene ogranizacije (SZO) i Svjetske medicinske asocijacije, potvrdila su da osim što prakse “konverzije” nemaju efekta u onome čemu teže, one su i ozbiljno štetne po zdravlje osoba koje su im podvrgnute, s obzirom da je dokazano da mogu dovesti do niskog samopoštovanja, zloupotrebe supstanci, anksioznosti, post-traumatskog stresnog poremećaja, depresije, osjećanja krivice, beznadežnosti i bezizlaznosti, pa i do suicidalnosti i suicida“, ističe ona.

Sprovođenje konverzije ili sličnih praksi, negativno utiče i na povjerenja pacijenata u zdravstveni sistem, pa mogu dovesti do toga da LGBTIQ+ osobe izbjegavaju pristup zdravstvenoj zaštiti iako im ona, iz bilo kog razloga, može biti potrebna.

„Nije manje važno ni da tamo gdje ove prakse postoje i gdje nisu zabranjene, društveni kontekst je takav da je dodatno hostilan prema LGBTIQ+ osobama, i dozvoljava rasprostranjenost negativnih stavova prema varijetetima seksualnosti i roda, što može dodatno povećati rizike po bezbjednost, zdravlje i ljudska prava LGBTIQ+ osoba koje u takvim sredinama žive“, naglašava Dakić.

U radu sa osobama koje su doživjele neku vrstu traumatizacije zbog njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, fokus se stavlja na podržavajući i prihvatajući odnos. Ističe se, pojašnjava Dakić, da njihovo opredjeljenje i identitet ne mogu biti pogrešni ili patološki, već je način na koji su tretirani od strane okruženja bio pogrešan i patološki, i da oni za takva iskustva nijesu niti mogu biti odgovorni.

„Ovakav trauma-informisani pristup ima za cilj da podstakne oporavak, rezilijentnost i lični rast LGBTIQ+ osoba i zajednica“, zaključuje ona.

U Crnoj Gori trenutno ne postoji zakon koji bi regulisao rad psihologa niti institucija koja bi ih kontrolisala i izdavala licence. Skupština Crne Gore je trebalo da do kraja prošle godine usvoji Zakon o psihološkoj djelatnosti, koji će, između ostalog, odrediti uslove i način obavljanja psihološke djelatnosti i uspostaviti kontrolu kvaliteta rada psihologa.

Pripadnici zajednice često primorani da sami objašnjavaju zdravstvenim radnicima kako da im pomognu...

Đurđa RADULOVIĆ

Tranziciju u ženski pol započela sam uz injekcije lijeka Neofolina - hormonske terapije za trans žene, koju sam dobila u Kliničkom centru Crne Gore (KCCG). Na taj način pokrila sam prva dva mjeseca tranzicije, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Iskra Đurišić, mlada trans žena i aktivistkinja zaposlena u NVO Spektra.

Iako joj je država isprva omogućila pristup odgovarajućoj hormonskoj supstituciji, tvrdi da nakon dva mjeseca terapija više nije bila dostupna.

“Doktor koji me je pratio rekao je da ne brinem, da će terapija stići, ali to se nije desilo”, kaže Đurišić.

Nakon toga započinje njena borba za pristup hormonskoj terapiji.

“Na svoju ruku prešla sam na tablete i tako funkcionisala dvije i po godine, uz stalne prekide, jer ih je bilo potrebno nabavljati iz inostranstva, često na crnom tržištu. Osim toga, bila sam nezaposlena, a moja majka nije uvijek mogla da izdvoji novac za terapiju. U jednom trenutku, nabavka je postala finansijski neizdrživa”, kaže Đurišić.

U međuvremenu su u KCCG postale dostupne ampule, jer je Ministarstvo zdravlja sistemski riješilo problem nedostatka hormonske terapije i uvrstilo ljekove na obaveznu listu za nabavku. Do ovoga je došlo nakon osam godina napora civilnog sektora da se ovo pitanje riješi.

“Kontinuirana primjena hormonske terapije je neizostavan dio rodno afirmativne zdravstvene njege, a za to je neophodna redovna aplikacija i dostupnost ovih lijekova. Sporadično i nesistematsko pribavljanje hormonske terapije osim što ne ispunjava potrebe transrodnih osoba za afirmacijom roda, može imati brojne štetne posljedice po zdravlje transrodne osobe”, kaže za CIN-CG Tea Dakić, psihijatrica i jedina članica Svjetskog udruženja profesionalaca za zdravlje transrodnih osoba u Crnoj Gori.

Međutim, uprkos dostupnoj terapiji za trans žene i muškarce, ostaju brojni izazovi, jer je zdravstvena zaštita transrodnih osoba mnogo složenija od same primjene hormona i obuhvata više grana medicine, objašnjavaju sagovornici CIN-CG.

“Neki ljekovi i medicinski tretmani ne smiju se koristiti uz hormonsku terapiju, ali dešavalo se da nam ih prepišu, a da nas pritom ni ne pitaju da li koristimo terapiju. Takođe, često nailazimo na čuđenje kada, na primjer, trans muškarac ode na pregled dojki ili kada trans žene zbog terapije posjećuju kardiologa”, kaže Đurišić.

Navodi i da se suočavaju sa “nepristojnim pitanjima”, poput: “Jesi li se operisala dolje”?

“Najčešće smo mi ti koji doktorima objašnjavamo šta nam treba, veze između hormonsketerapije i pojedinih ljekova, intervencija”, kaže Đurišić.

U crnogorskom društvu, a tako je uglavnom i globalno, ne postoji dovoljno informacija o zdravstvenim aspektima transrondosti, objašnjava za CIN-CG endokrinolog Aleksandar Đogo.

“Polnost nije uvijek jasno definisana, ona nema samo primarne i sekundarne seksualne karakteristike. Moglo bi se reći da je polnost nekada fluidan identitet, a princip prilagođavanja rodnog identiteta u endokrinološkoj nauci pretpostavlja hormonsku supstituciju koja se odnosi na pol koji osoba osjeća kao svoj”, objašnjava Đogo.

Zbog toga je važno da transrodne osobe koje koriste hormone vrše periodične provjere zdravstvenog stanja, pri čemu se ističu uloga urologa, ginekologa, endokrinologa, kaže Đogo.

Za sada je u Crnoj Gori moguće izvršiti samo neke medicinske intervencije afirmacije pola. Osim hormonske terapije, tu je i uklanjanje grudi za trans muškarce, dok urološke i genitalne operacije nijesu moguće. Zbog toga Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore (FZOCG) pokriva troškove ovih operacija u Srbiji.

“Do sada su se tri crnogorska građanina operisala u Srbiji na taj način”, kazali su iz FZOCG za CIN-CG.

NEPRIJATAN SUSRET SA LJEKARIMA

“Doktori koji su me liječili govorili su mi da mi čine uslugu jer niko drugi ‘to ne bi radio’; dobijao sam neetičan i štetan tretman; komentarisali su moje genitalije i pravili grimase na iste; obraćali su mi se u pogrešnom rodu; urađen mi je tip operacije koji je suprotan od onoga što smo dogovorili prije operacije, uz izgovor da ‘mi je tako bolje’”, navodi se u publikaciji Društvo jednakih ili ipak ne iz 2023. godine, čiji je izdavač Spektra.

Za potrebe ove publikacije sprovedeno je istraživanje o socioekonomskom položaju transrodnih, interpolnih i rodno varijantnih (TIRV) osoba u Crnoj Gori. Oko 90 odsto ispitanika i ispitanica ocijenilo je dostupnost zdravstvene zaštite najnižim ocjenama, odnosno kao “lošu” i “veoma lošu”. Niko od ispitanika nije dao visoke ocjene. Paradoksalno je što su gotovo svi ispitanici bili korisnici zdravstvenog osiguranja, neki državnog, a pojedini privatnog, navodi se u istraživanju. Gotovo pedeset odsto ispitanika/ca susrelo se s diskriminacijom u zdravstvenom sistemu, navodi se u publikaciji.

“To znači da postoje sistemske prepreke kojima se negiraju potrebe TIRV osoba, iako većina ispitanih ima pristup uslugama iz sistema zdravstvene zaštite”, navodi se.

“U domu zdravlja, izabrana ljekarka mi je rekla da imam poremećene hormone i da zato mislim da nisam muško”, jedan je od odgovora u ovom istraživanju.

Drugom ispitaniku ili ispitanici izabrani doktor je, nakon što je izrazio/la želju da uđe u proces tranzicije, kazao “da ne izgleda trans”.

U jednom slučaju, koji se takođe navodi u publikaciji, ljekar je otvoreno odbio da izda uput za specijalistu kada je osoba poželjela da započne proces tranzicije.

Rezultati drugog istraživanja iz 2022. godine, sprovedenog za potrebe publikacije koju je takođe objavila Spektra, pod nazivom Osnaživanje transrodnih, rodno varijantnih i interpolnih (TIRV) žrtava nasilja, takođe su poražavajući. Čak 75 ispitanika/ca smatra da bi im, kao transrodnoj, interpolnoj ili rodno varijantnoj osobi, bilo neprijatno da se obrate za pomoć zdravstvenim službama, navodi se u ovoj publikaciji.

Obrazlažući razloge za osjećaj neprijatnosti u odnosu na zdravstvene službe, većina ispitanika opisuje svoja i tuđa prethodna negativna iskustva sa ovim institucijama i njihovim osobljem. Takođe, izražavaju strah od autovanja, diskriminacije, nepovjerenje u poštovanje medicinske tajne, utisak da su zdravstveni radnici i radnice nedovoljno senzibilisani za potrebe i prava TIRV osoba, te da LGBT osobe generalno ne tretiraju na poštujući način, navodi se u istraživanju.

Manje od polovine ispitanika/ca ovog istraživanja, njih oko 43 odsto, prijavilo je da su ih medicinski radnici tretirali sa poštovanjem, dok je oko 31 odsto navelo da su bili tretirani bez poštovanja od strane zaposlenih u zdravstvenim ustanovama, da su ih oslovljavali pogrešnim imenom ili pogrešnim zamjenicama. Oko 6,3 odsto je izjavilo da su ih medicinski radnici maltretirali, odbili da im pruže pomoć i potpuno zanemarili njihov rodni identitet. Čak polovina ispitanika/ca smatra da medicinski radnici nemaju dovoljno znanja o zdravlju transrodnih osoba.

LJEKARI NEDOVOLJNO INFORMISANI

Većina profesionalaca u oblasti zdravlja ne posjeduje adekvatne vještine neophodne za komunikaciju i rad sa transrodnim osobama, kaže za CIN-CG Dakić.

“Iako ljekari i ljekarke prolaze kroz niz godina edukacije o svim pitanjima ljudskog tijela i uma, ipak se temama o širokom spektru rodnih identiteta nedovoljno posvećuju, a tokom školovanja uglavnom dobijaju neadekvatno i nepotpuno obrazovanje o zdravstvenoj zaštiti transrodnih i rodno različitih osoba”, kaže Dakić.

Svjetsko udruženje profesionalaca za zdravlje transrodnih osoba, čija je Dakić članica, krovna je organizacija koja kreira i izdaje Standarde zdravstvene njege transrodnih i rodno različitih osoba, koji predstavljaju najpouzdaniji vodič dobre prakse u radu sa transrodnim osobama. Ovi standardi podržavaju ljudska prava transrodnih osoba i medicinsku praksu zasnovanu na dokazima, objašnjava Dakić.

Ljekari u Crnoj Gori uglavnom osjećaju nelagodu i nevješti su u praćenju ovih pacijenata, iako zapravo, kao endokrinolozi, posjeduju sva neophodna znanja, objašnjava Dakić.

“Hormonski tretman, koji je ključan za transrodne osobe, ne razlikuje se značajno od bilo koje druge hormonske terapije i praćenja njenih efekata s medicinske strane”, kaže Dakić.

Sa druge strane, hirurški tretmani u rodno afirmativnom smislu ipak iziskuju dodatnu edukaciju, kao i značajnu praksu u ovoj oblasti, kako bi transrodnim osobama omogućili najbolje zdravstvene ishode u skladu s njihovim potrebama.

Većina pacijenata iz Crne Gore se za potrebe genitalne hirurgije upućuje u Srbiju, u Beograd, gdje rade neki od najvećih svjetskih stručnjaka u ovoj oblasti, iako, recimo, druge oblasti zdravstvene zaštite transrodnih osoba nisu ni tamo tako dobro pokrivene, objašnjava Dakić.

U Crnoj Gori ne postoje zvanične smjernice za zdravstvenu zaštitu transrodnih osoba. NVO Spektra je izdala publikaciju Rod, pol i zdravlje: Smjernice za zdravstvene radnike za afirmativno postupanje sa transrodnim i interpolnim osobama još 2019. godine.

KRŠE SE OSNOVNA PRAVA

“Najveći zdravstveni rizici za transrodne osobe u Crnoj Gori su prije svega oni koje nosi sredina, a ne striktno medicinski. Zdravlje je neodvojivo od društvenog konteksta”, objašnjava Dakić.

Zbog brojnih predrasuda, hostilne društvene sredine, nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, stigmatizacije, marginalizacije i posljedica takozvanog manjinskog stresa, transrodne, odnosno rodno inkongruentne osobe, mogu se naći u povišenom riziku od anksioznosti, depresije, suicidalnosti i drugih psihijatrijskih simptoma, navodi Dakić.

Kako ističe, ovi simptomi nijesu karakteristični za transrodnost ili rodnu različitost samu po sebi, već su posljedica tretmana društva prema ovim osobama.

“Vjerovatno bi svaki čovjek u sličnoj situaciji osjećao slične posljedice po zdravlje. Tek kada se eliminišu stigma i diskriminacija, omogućićemo bolje zdravstvene ishode za transrodne osobe”, kaže Dakić.

Nadalje, problem je što još nije donesen Zakon o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja, koji bi adekvatno podržao osnovna ljudska prava transrodnih osoba, navodi Dakić.

“Aktuelna pravna praksa o promjeni oznake pola u dokumentima za transrodne i rodno različite osobe podrazumijeva obavljanje medicinskih procedura takozvane kompletne tranzicije, odnosno potpunog prilagođavanja pola rodnom identitetu, što podrazumijeva i sterilizaciju”.

Svjetska medicinska asocijacija (WMA), čija je Crna Gora punopravna članica, smatra da bez obzira na rod, ni jedna osoba ne smije biti podvrgnuta prinudnoj sterilizaciji, što uključuje i sterilizaciju kao preduslov za promjenu oznake pola u zvaničnim dokumentima.

I prema načelima Ujedinjenih nacija, ovakvi oblici prinudne sterilizacije predstavljaju kršenje osnovnih ljudskih prava: na zdravlje, privatnost, kao i na zaštitu od mučenja i drugog okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, objašnjava Dakić.

“Sramota je da Crna Gora i dalje podržava ovakve prakse, koje su beskrajno štetne po zdravlje transrodnih osoba. Neophodno je da se Zakon što prije donese, kako bi se ukinuo krajnje nehuman tretman osoba čiji rodni identitet i pol, pripisan na rođenju, nisu usklađeni”, ističe Dakić.

Evropska komisija upozorila je Crnu Goru u poslednjem izvještaju iz 2024. godine, da što prije usvoji Zakon o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja.

“Evropski sud za ljudska prava je više puta zaključio da uslovljavanje priznavanja rodnog identiteta transrodnih osoba sterilizacijom ili tretmanom koji dovodi do sterilnosti predstavlja kršenje njihovog prava na poštovanje privatnog života prema Članu osam iz Evropske konvencije za ljudska prava i prava na fizički integritet prema Članu tri iste konvencije”, upozorili su iz Akcije za ljudska prava (HRA) krajem prošle godine, u saopštenju za medije povodom stopiranja usvajanja ovog Zakona.

MEDICINSKI TIM PRUŽA PODRŠKU, ODLUKA O TRANZICIJI LIČNA

Stručni razgovor između transrodne osobe i profesionalca u oblasti mentalnog zdravlja je veoma važan korak kako bi se na najbolji način donijela odluka o podršci koja je osobi potrebna, baš kao i za sve druge pacijente, objašnjava Dakić.

“Važno je naglastiti da nema opšteg procesa procjene koji će odgovarati svakoj osobi ili situaciji, ističe ONA.

“Većina transrodnih osoba će zahtijevati samo kratku procjenu, i lako pristupiti daljim procedurama, bilo da su one hormonske i hirurške, po modelu informisanog pristanka, kakav se koristi i u drugim oblastima medicine”, kaže Dakić.

Osobe koje imaju kompleksniju prezentaciju slučaja ili manje uobičajene zahtjeve po pravilu iziskuju detaljniju procjenu i uključivanje multidisciplinarnog tima, objašnjava Dakić.

“Međutim, uopšteno gledano, za većinu transrodnih osoba nije neophodna niti psihološka eksploracija, niti psihoterapija. To se ne zahtijeva ni od drugih pacijenata kada ih upućujemo na planirane intervencije”, kaže Dakić.

Svakako, konačna odluka o rodno afirmativnim tretmanima je ekskluzivno pravo izbora transrodne osobe, baš kao i bilo koja druga odluka koja se tiče njihovog zdravlja i tijela.

Na koje vrste medicinskih afirmativnih tretmana će se transrodna osoba odlučiti stvar je ličnih želja, toga kako se ona osjeća, objašnjava Đurišić.

“Neko želi hormone, neko samo operacije, neko i jedno i drugo, a neko ništa od toga. Nažalost, ljudi koji ne žele ništa od toga, i ne ‘prolaze’ dovoljno ni kao muškarci ni kao žene, imaju jako surov tretman od strane društva”, objašnjava ona.

“Spektra i organizacije sa kojima sarađujemo često organizuju obuke za ljekare, posebno se to odnosti na psihologe i psihijatre, ali i za ostatak zdravstvenog kadra. Smatram da zdravstveni sistem treba biti informisan o transrodnim osobama, na koji način raditi sa njima, jer ipak je u pitanju zdravlje. Napredak je vidljiv u odnosu na prethodne godine svakako, ali može i mora još mnogo na tome da se radi”, kaže Đurišić.

MALTA, ZEMLJA ZA PRIMJER

Istraživanja pokazuju da je Malta, već punu deceniju, zemlja sa najvišim standardima zdravstvene njege i ljudskih prava transrodnih osoba na svijetu, ističe Dakić.

“Malta je bila prva država u Evropi koja je uključila rodni identitet u svoj ustav, kao osnov zaštite, i prva država koja je zabranila takozvanu konverzivnu terapiju, odnosno pseudonaučne pokušaje da se promijene nečiji rodni identitet ili seksualna orijentacija. Zakonodavstvo Malte, u smislu zaštite prava transrodnih osoba, predstavlja model kojem i druge zemlje treba da teže. Nedavno su predložili i kompletno pokrivanje troškova svih rodno afirmativnih procedura, uključujući i hirurške, u okviru osnovnog paketa zdravstvenog osiguranja, odnosno bez dodatnih troškova za pacijente”, naglašava Dakić.

Trenutna procedura priznavanja roda u Crnoj Gori zahtijeva obaveznu sterilizaciju maloljetnih i punoljetnih osoba, što je u suprotnosti sa međunarodnim i evropskim standardima ljudskih prava. Ovu dehumanizujuću praksu može promijeniti  Nacrt Zakona o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja, ali se na njegovo usvajanje još čeka

Milena RADONJIĆ

„Momenat u kom sam shvatio da sam slobodan roda koji mi se nametao, postao sam slobodan svih drugih okova, kaže za CIN NCG  transmuškarac i građanski aktivista Nikola Ilić.

“Osjećaš se kao da si korak bliže autentičnosti i svojoj suštini. Otvara se prostor za iskustva koja priželjkujemo, umjesto onih na koja smo primorani”, objašnjava Ilić i dodaje da „nakon prilagođavanja pola, u odrazu vidi sebe“.  Kaže da veoma raduje količina empatije koju ljudi umiju pokazati i prihvatiti transrodne osobe.

Transrodna zajednica, međutim, još čeka na Zakon o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta, koji bi olakšao institucijama da ih jasnije vide, a koji je trenutno u formi Nacrta.

Iz Asocijacije Spektra za CIN-CG objašnjavaju da procedure trenutno definišu da je promjena oznake pola u dokumentima moguća nakon izvršene tranzicije, što Ministarstvo unutrašnjih poslova tumači tako što zahtjeva prinudnu sterilizaciju.

“Tranzicija može biti socijalna, hormonska ili medicinska. MUP ovu odredbu tumači tako što zahtijeva prinudnu sterilizaciju kako bi osoba imala pravo na promjenu oznake pola”, pojašnjava aktivista ove organizacijeAleksa Radonjić.

Radonjić kaže da je zbog toga važno usvajanje Zakona o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja, koji je na čekanju, jer bi trenutnu “dehumanizujuću” praksu konačno izbacio iz upotrebe.

Akcija za ljudska prava (HRA) tu praku nazvala je okrutnom i u suprotnosti sa međunarodnim i evropskim standardima ljudskih prava.

„Usvajanje ovog zakona omogućiće transrodnim osobama promjenu oznake pola i matičnog broja u ličnim dokumentima bez obaveze da podnose medicinsku dokumentaciju ili dokaze o obavljenim medicinskim procedurama, kao što su operacije ili hormonske terapije“, kaže za CIN - CG načelnica Odjeljenja za poslove rodne ravnopravnosti u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, Biljana Pejović.

Prema njenim riječima , ovaj Zakon predstavlja značajan korak ka unapređenju ljudskih prava u Crnoj Gori, između ostalog, jer smanjuje i administrativne barijere i nasilje u vezi sa promjenom integriteta.

Administrativne barijere

„Lična dokumenta nisu samo papir, imaju široku primjenu u svakodnevnom životu, poput prelaska granice, odlaska u poštu, banku, ili bilo koju drugu ustanovu ili instituciju. Kada sistem primorava trans osobe da prođu kroz proces gentialne rekonstrukcije kako bi uskladile dokumenta sa svojim identitetom, on zapravo primorava na autovanje svaki put kada dođe do upotrebe dokumenata. Identiteti trans osoba koje iz raznih razloga – ličnih, medicinskih ili drugih – ne žele ili ne mogu da prolaze kroz genitalnu rekonstrukciju nije ništa manje stvaran“, objašnjava Nikola Ilić.

On ističe  da sterilizacija kao preduslov za promjenu oznake pola u dokumentima predstavlja primoravanje onih koji ne žele da prolaze genitalnu rekonstrukciju da to učine ne bi li imali jednak tretman u društvu.

“Oni koji iz medicinskih ili drugih razloga nisu prošli kroz proces sterilizacije i promijenili oznaku pola u dokumentima, trpe svakodnevno nasilje kada se njihova dokumenta, izgled i rodni identitet preispituju. To se dešava svaki put kada pođete u neku instituciju, kada uđete u banku ili svratite do pošte da pokupite paket. Svaka situacija u kojoj morate da predate identifikacioni dokument, a takvih je mnogo, dovodi do preispitivanja, pogotovo kada se vaš izgled možda ne poklapa sa oznakom u dokumentima i onime što drugi "očekuju”, navode iz Spektre.

Aktivista Spektrea Marko Vukčević kaže za CIN- CG da novi Zakon očekuju na sjednici Vlade i u Parlamentu, te da su kompromisi morali biti napravljeni, kako bi samoodređenje ostalo princip koji je temelj ovog zakona.

Kompromis zarad samoodređenja

“Jedno od ograničenja novog Zakona je činjenica da osoba ne može biti ni u braku ni u životnom partnerstvu kako bi pristupila ovom pravu, što znači da će osobe koje jesu u ovim zajednicama morati da se razvedu kako bi pristupili pravu”, objašnjav Vukčević.

Posebno ih je, kako je naveo, pogodio kompromis da se podigne granica sa 15 na 18 godina. Smatraju da to nanosi nemjerljivu štetu mladima koji imaju podržavajuće roditelje i kojima bi život bio značajno kvalitetniji da mogu da pristupe ovom pravu.

“Ovaj kompromis suštinski znači da ostaje norma da djeca između 16 i 18 godine i dalje moraju prolaziti sterilizaciju kako bi pristupili ovom pravu, tako da argument da je kompromis napravljen zbog dobrobiti djece ne stoji”, ocijenjuje  Vukčević.

Ograničenje je, dodaje on, da pravu mogu pristupiti samo crnogorski državljani, što je, kako kaže, regresivnije od svih evropskih zemalja koje imaju ovakve zakone, a koje dozvoljavaju i rezidentima.

“Ovo je posebno problematično zbog velikog broja ljudi koji danas bježe od rata i koji ovo pravo nikad neće moći da ostvare u matičnim državama. Zakonsko rješenje ograničava i one koji su na izdržavanju krivične kazne ili dok traju pravne posljedice, pa ne možemo govoriti da je pravo na samoodređenje dostupno baš svima jednako uzevši u obzir ova sva ograničenja”, rekao je Vukčević.

Ipak, smatra on, veliki korak će se napraviti ako se zakon usvoji, kako na praktičnom nivou za živote svih ljudi koji i dalje moraju prolaziti sterilizaciju, tako i na vrijednosnom.

Biljana Pejović ističe da se obezbjeđivanjem prava na identifikuju u skladu sa osjećajem priznaje dostojanstvo i autonomija.

Pravo da budeš ono što jesi

„Promjena počinje osnovnim poštovanjem i razumijevanjem da niko ne traži više od prava da bude ono što jeste“, jasan je Nikola Ilić.

Društvo koje to omogućava je, kako kaže, društvo koje je bolje za sve, ne samo za trans zajednicu.

Ilić navodi da je želja da bude ono što jeste eliminisala sve opcije osim prilagođavanje pola, te dodaje da bi svaki drugi izbor koji bi napravio značio „gubljenje sopstva“.

„Volio bih da ljudi u Crnoj Gori shvate da trans osobe nijesu nešto što treba tolerisati već smo ljudi kao svi drugi, koji žele živjeti dostojanstveno, bez objašnjavanja i pravdanja svojih identiteta. Diskriminacija i nasilje su nešto što utiče na svaki aspekt naših života, ljudi moraju postati svjesni posljedica svojih djela“, kaže. Ilić naglašava da je važno da se njihove potrebe uzmu u obzir, da bi bez straha bili dio društva.

Dostupnost Neofolina obradovala trans zajednicu

Iz Spektre su krajem novembra ove godine saopštili da je, nakon osam godina, riješen problem nestašice hormonske terapije estradiol u injekcionom obliku.

“Prema zvaničnoj informaciji dobijenoj od strane Montefarma, na osnovu našeg zahtjeva za slobodnim pristupom informacijama, obaviješteni smo da se Neofolin nalazi na stanju, te da će biti i u buduće čime je ovaj problem sistemski riješen. Napominjemo da smo zajedno sa našim saveznicima iz civilnog sektora uložili osam godina aktivnog truda u rješavanje ovog problema”, kazali su oni.

Ilić kaže da je vijest o ponovnoj dostupnosti Neofolina veoma obradovala trans zajednicu, te da je on od životnog značaja za žene, naročito one trans.

Biljana Pejović iz Ministarstva ljudskih i manjinskih prava, naglašava da je upravo pružanje pravne, medicnske i socijalne podrške osobama koje žele živjeti u skladu sa svojim rodnim identitetom ključno za osiguravanje njihove dobrobiti i integracije u društvo.

“Važno je naglasiti da prihvatanje novog zakona ne znači nužno odricanje od tradicionalnih vrijednosti, već predstavlja napredak ka izgradnji društva koje cijeni različitost i poštuje prava svih svojih građana i građanki”, zaključila je Pejović.

Rasprava o Zakonu na čekanju

Ono što brine transrodnu zajednicu jeste odlaganje rasprave o Zakonu o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja.

Komisija za politički sistem, unutrašnju i vanjsku politiku raspravu nije uvrstila u Dnevni red za sjednicu Vlade 19. decembra što su iz Spektre kritikovali.

„Podsjećamo da rad na ovom zakonu traje punih osam godina, da su zakonski tekst pažljivo razmatrali svi relevantni akteri i da su usvojene sugestije svih učesnika u procesu.  Nacrt je dobio pozitivnu ocjenu Evropske komisije, čime su se stekli uslovi da se nađe na Dnevnom redu Vlade Crne Gore“, saopštili su.

Ukzali su i da ovaj postupak Vlade nije u skladu sa obavezujućim zaključcima relevatnih tijela UN, niti sa praksom Evropskog suda za ljudska prava.

„ Podsjećamo da je u nedavno usvojenom Privremenom izvještaju Evropske Unije o mjerilima za poglavlje 23, navedeno da se ono može zatvoriti tek kada Crna Gora "obezbijedi efikasnu primjenu i sprovođenje prava i sloboda utvrđenih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, njenim protokolima i praksom Evropskog suda za ljudska prava“, upozorili su iz te organizacije.

Vedat, a Roma boy from Gjakova, Kosovo, was born in 1994 and was just five years old when the war erupted in his homeland. He was born with a severe infection in his leg, and due to the immense pain he was experiencing, his father, Fadil Behluli, decided to take him to the hospital one day. A few hours post-surgery, as he rested in his father’s lap, he witnessed three uniformed individuals dragging his dad away and shooting him in the hospital's backyard. He recalls the moment with great clarity even now. That was the final moment he shared with his father. Unbeknownst to Fadil, sending his son, who was suffering immensely, to the hospital would lead to a heartbreaking, tragic outcome—he would never return to his wife Hatem and their other children.

“The thing that I remember during the war in Kosovo is this: I was four and a half years old, five perhaps. It’s very vivid, I remember people being tense, and I know that I was sick because of my leg, I had it swollen or something like that, so my dad took me to the hospital, my mom wanted [to come] too, but my dad decided that she shouldn’t, so my dad took me to the hospital, and they fixed my leg. And after that, after the surgery was done and stuff, he put me to his lap. And he was trying to make me feel better even though I’m in pain. And there’s two or three guys walking down the hallway of the hospital with masks on. The views are vivid when I think about it sometimes, even when I see dreams everything is vivid. I can see a full picture, but when I talk about it it’s blurry. So, yeah, they walk into the hospital, they accidentally bump into my leg, I start crying, my dad tried to calm me down, but you know he got aggravated and he wants to be the hero, he gets up and says to them “hey watch where you’re going and bla bla bla”. So, they grab my dad, take us behind the hospital, and they shoot him. And are about to shoot me as well but one of the nurses comes into my rescue, she grabs me from them and the on this way she got a scratch on her arm, she puts me into her car and drives all the way to our house and takes me home and tells my mom what happened,” says Vedat who now is 30, for Center for Investigative Journalism in Crna Gora (CIN CG).

Shortly after, five years old Vedat and his mom Hatem who was five months pregnant with her fourth child at the time, left Kosovo to come to Montenegro and seek refugee and they haven’t gone back to live in Gjakova since. When asked how his life has been in Montenegro as a person with special needs he responded as follow:

“My life in Montenegro hasn’t been that great as a child because I got bullied, mistreated and all this stuff not only from friends and kids from school but…”, Vedat stops for a moment.

“Not so comfortable to say it but not only from friends or school [did I get bullied] but also from family side, trying to turn me down and make fun of me and whatnot”, told Vedat.

Beginning teenage years, Vedat got to go to the US through an international program that facilitated him by providing help with a very delicate process, which is getting a passport, in order for him to leave Montenegro and go to the United State for a few years.

“I didn’t live my teenage years here in Montenegro, I lived in the United States, so yeah. And the reason why I went to the United States is back in 2005 my aunt in United Kingdom she found some missionaries that work anywhere in United States and other countries. There’s this missionary, his name was Bob Hitchen, bless his soul he passed away a few months ago, I just found out. He came to my country, in Montenegro in 2005, they took pictures of me, they were asking questions, they were explaining to my mom and they stayed with me about a year to get the documents, because I had no documents. I didn’t have any Kosovo documents, I didn’t have any Montenegro documents, they did help me. And then in 2006 I got my Serbian passport and then I was able to go to the United States in March of 2006”, ended by saying Vedat.

Countless stories of horror, pain, and loss are behind thousands of Roma people who came to Montenegro from Kosovo’s war. What distinguishes the sufferings of this community from others? The emphasis they (did not) get. Indeed, every year and anniversary, along with numerous conferences and diplomatic visits overseas, we acknowledge and strive for justice for the Albanian civilians slain and massacred. However, this justice does not extend to the victims from minority communities, who, despite their existence, still bear the sorrow of their loss in their hearts. People rarely, if at all, remember them, nor do they construct stone memorials for them as there are for Albanian victims. In one instance, the Serb regime threw a grenade into Mitrovica's Green Market, killing civilians. That day, the grenade claimed the lives of seven people. The victims included six Albanians and a five-year-old Roma girl. The municipality raised a memorial in which they wrote the names of the victims after the war ended, but it only consisted of six names. Guess whose name was missing? Yes, that of the Roma child. Without this picture, which was taken on the exact day of the child's death, we wouldn't have found out of the child's existence in the first place.

People in Kosovo, especially the majority community there persecute and discriminate against this community, accusing some of them of siding with the occupier, specifically the Serbian forces, during the war. In Montenegro, the same community encounters various challenges, which we will explore further in this article.

The CIN CG managed to contact Siniša Nadaždin (a picture of him on top of the article), a pastor at a local Protestant evangelical church who is one of the most renowned people who has worked, especially with the Roma community who have come to Montenegro after the war in Kosovo that took place in 1999. Nadaždin shared with us not only his experience in the past and how things progressed in the meanwhile but also how he regards the situation to be these days concerning this community in Montenegro.  

“We need to talk about the way things were at the beginning, the way things were in the middle, and the way things are now. There was a process of 20 years. When they first arrived, they were definitely not welcomed. In the first couple of years, a lot of them migrated to Italy, going on these rafts. There was a catastrophe at some point. A lot of people died. I know people who personally went across the Adriatic that way. So, after a couple of years, thousand remained in Montenegro. I would say probably half of them, were here in Podgorica, in these two refugee camps, and around the refugee camps. How were they treated? They were treated awfully”.

Nadaždin claimed that once these refugees arrived on their new lands, no one wanted to assume responsibility for their well-being. He told us that everyone was more than happy to see them leave as soon as possible, which, to quite some degree, never happened.

“There were a lot of these legal loopholes. For example, the Camp Konik II that I mentioned, at some point ended up on no man's land. It didn't belong to UNHCR. The local government didn't want to accept it as their responsibility. So, there was some electricity over there, but then people started stealing electricity. So that whole place was out of any sort of norms, out of any sort of regulations. There was a community of 300 plus people where they were just left on their own. They had a landfill right across the wall. The Konik II camp was leaning against the wall of the landfill, so they were going to the landfill. The whole families dig overnight to get scrap metals. It is a very complicated story. But after it was obvious they were not welcomed, they were not embraced. And I want to say, probably nobody has ever said it out loud, but everybody was waiting for them just to go back home or move further, and they didn't. Several thousand stayed,” told Nadaždin for CIN CG.

Obtaining residency permits

Nadaždin told us about the help that the church staff gave to the Roma people who came from Kosovo while also mentioning how difficult the process of registering and applying for permanent or temporary residency permit was for them as well as how back then they tried to facilitate in this aspect too, other than in the “essential needs” such as food, clothing and medications. He told us that other than the process being too costly, too complicated and the procedures being too bureaucratic these people could apply for the residency only if they were in the refugee database, after bringing their Kosovar or Serbian documents, which they had to go and take in both respective countries. 

This community lived in tents for almost a year

While looking towards their current situation and living conditions is important, it is as much important to remember that no other refugee from any country or any other ethnicity was put to live in the conditions that these Roma people were faced with upon arrival.

Nadaždin recalls his memories by noting “They lived in tents for almost a year. Nobody else. No other refugees were placed in, living conditions where they had no toilet facilities. They had to share all these toilets. They had to share water taps”.

He also remembers how for the conditions of the area in which they were put no one wanted to take responsibility, that at that point that land belonged to nobody, it was a nobody’s land. And Kosovo didn’t bother much and continues to be reluctant and avoidant about its once citizens, and the government of Montenegro including the local governance didn’t bother much, those Romani at that point were treated as nobody’s people.

The housing provided:

In 2019, two housing units were provided for the Roma and Egyptian population funded by the Regional Housing Program, but the apartment’s state seems not to be a success story. For this Nadaždin blames the lack of the law enforcement by institutional bodies of the state.

“But now, after obtaining their permanent residency, things have changed. Since 2015, 2016, 2017, they gave them these new apartments. There's almost like 250 apartments over there in that complex. I'm not sure how many people, at least 1,500 people live there. And they got these apartments cheap, almost for free. They were supposed to pay some tiny bit of rent, well, sort of a rent to the government, they don't do that. They don't pay a lot of other things, so the condition of these apartments is deteriorating”, described Nadaždin.

When asked what the government should do, the pastor said that there isn’t much affirmative action that the government can do. Instead, he said that the law enforcement can be an effective solution upon those who case the deteriorating state of these buildings and the damage of the lives of the other members of the community who are responsible citizens.

The inner dynamics

While commonly it is not stated, dynamics between the Roma community member who came from Kosovo during and after the war and those who were already here did arouse. Most of which, according to members of both parts, because that the latter felt that all the funds as well as the attention went to the first, making the domicile Roma citizens feel neglected and overshadowed.

The language barrier

When asked whether the situation is better with the Roma community in Kosovo or that in Montenegro, the pastor said that due to the language barrier being one of the factors, he sees the case of Kosovo as more promising compared to the situation or the Roma from Kosovo in Montenegro.

Here, there's always a language barrier. For some of them, Serbian is, like, their third language. For some of them, it's their second. So, some speak better, some speak worse. There's always going to be a wall between them and the rest of the population. So, because they came from where they came from, they also tend to self-isolate. When I think of Romani in Kosovo, there's probably less of that, that at some point, the chances for real integration are going to be greater. Here, it's going to be harder”, Siniša said while expressing his opinion.

People on these apartments not paying their fees

Vllaznim Batusha, an Egyptian who migrated from Kosovo after the war and currently resides in these apartments, expressed how challenging it is for these individuals to meet their financial obligations and support their families. He attributed this difficulty to the low employment rate, which results in a single member supporting a whole family, and the relatively low wages these individuals receive. However, he also asserts that maintaining one's space is a matter of personal responsibility. According to him, some families maintain their apartments in a responsible manner, while others cause significant harm to their neighbors by damaging mutual facilities.

CIN CG was there and witnessed very poor maintenance of these buildings.

Nadaždin describes the situation thoroughly while restating that law enforcement and order would’ve prevented this from being the case.

“You know, you see how people get wire from the wall, and then they plug in somehow to get their electricity. I mean, let's go down to the basement and see what happens there. There are frequent wildfires over there. So, when I say law enforcement, that's what I mean. There have to be some law and some order. Were they have to feel it. But now it's just survival. Now it's just getting electricity. To get electricity for their Internet. So, what I'm saying, people choose to pay for their Internet. They will not pay for their water”, said Siniša.

Although many things have progressed since the first days that the Roma community from Kosovo that came after the war was first placed in Montenegro cities, and their story, rather than a black-and-white one, is grey, by no means should it be seen as a success story. And the outside looks of their living areas now—once one digs deeper—are seemingly deceiving of what actually is the case. To this day, this part of the Roma community that lives in Podgorica, especially, is not integrated but rather lives in a ghetto, separated from the rest of the society. And when describing it as a ghetto, one could go further and put the adjective “modern” next to the noun. “Modern” because it looks nice from the outside, “modern” because it doesn’t look even close to the tents in which this community was first placed. And, yet, their living standards, on average, because even there one family differs from the other, are far from being compared to that of an average native Montenegrin family.

Why does this remain the case, and is the government supposed to do anything about it? According to Siniša, it is part of human’s nature to try and find the easiest, cheapest way out; however, it is the government that should not allow people to continue to live in these conditions.

“So, there are these situations where there's also poor management, poor culture of using things. You can't improvise forever. It works for a period of time, but then, people try to hook up this wire with this wire and that wire with that other wire. I've seen some houses over there where they try to save money on everything. So, they get windows from the garbage or they find pieces of wire that they connect together, and those pieces of wire that are poorly connected there, they're inside of the walls. First of all, people shouldn't be allowed to live like that. There has to be government incentive, but also there has to be government regulation. You can't just let people do whatever they want. And people will always try to find easy way out. In this case, cheaper way out”.

The political representation

Shortly put: there isn’t one. The Roma community does not currently hold seats in the Montenegrin parliament. For years now, a quota has guaranteed political representation for most other non-majority communities but not to the Roma and Egyptian communities. 

Writes: Hanmie Lohaj

"This article has been produced with the financial assistance of the European Union. The contents of this document are the sole responsibility of CIN CG and can under no circumstances be regarded as reflecting the position of the European Union."

Po broju maloljetnih kockara prednjačimo u Evropi. Iako zakon zabranjuje objekte za kockanje i igre na sreću u krugu od 250 metara od osnovnih i srednjih škola, u zoni zabrane samo oko podgoričke OŠ "Milorad Musa Burzan" ima ih šest

Tijana Lekić

Aleksej (pravo ime poznato redakciji) prvi susret s kockanjem imao je još u sedmom razredu osnovne škole. Bio je izložen vršnjačkom nasilju, pa je često bježao sa časova. U kockarnicu, nadomak škole.

"Tu sam osjećao kao da pripadam negdje i niko me nije uznemiravao", priča za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Krenuo je s ruletom. Dopala mu se ta zabava.

"Nekad bih i zaradio male pare", prisjeća se.

Kada je napunio 18 godina počeo je intenzivno da kocka. Prvo je uplaćivao tikete po kladionicama, igrao takozvane leptire i voćkice na apartima, kladio se i onlajn.

Igre leptira i voćkica su veoma popularne na slot-mašinama. Ima ih u kazinima, automat klubovima, kafićima koji nude tu vrstu zabave, ali i onlajn. Slot mašine su aparati u koje se ubacuju kovanice od 50 centi do dva eura. Postoje i besplatne verzije tih igara, da bi se igrači navukli učeći pravila.

Nakon što mu je otac preminuo, Aleksej je počeo da se kladi na veće sume novca.

"Uplaćivao sam tikete, nekad i više od 50 eura. Očev odlazak je, vjerovatno, bio okidač. Osjećao sam veliku usamljenost, mučilo me mnogo toga što nijesam mogao da ispričam drugima. Ipak, vjerovanje da ću moći da ostvarim neki dobitak i pobjegnem od realnosti bilo je zabluda", priča s uzdahom.

Danas Aleksej ima 34 godine i jedan je od korisnika programa za rehabilitaciju u Javnoj ustanovi (JU) Kakaricka gora.

Istraživanje Evropskog Centra za monitoring droga i zavisnosti od droga (ESPAD) iz 2019. godine obuhvatilo je omladinu uzrasta od 15 do 16 godina iz 35 država. Najveća stopa učenika s kockarskim iskustvom je u Grčkoj i na Kipru (33 odsto), a odmah potom u Crnoj Gori (32 odsto), dok je najveći procenat adolescenata koji se klade onlajn na Kipru i Kosovu (16 odsto). Crna Gora je i po tom osnovu na trećem mjestu, sa 13 odsto, ali je na prvom mjestu u Evropi po broju studenata koji prekomjerno kockaju - njih je čak 35 odsto.

Igre na sreću tik uz škole, uprkos zakonu

Crnogorski Zakon o igrama na sreću predviđa da objekti s igrama na sreću moraju biti udaljeni najmanje 250 metara od osnovnih i srednjih škola, međutim, to se u praksi ne poštuje.

Novinarka CIN-CG-a je obišla prostor oko četiri osnovne i dvije srednje škole u Podgorici. Međutim, objekti za igre na sreću bili su daleko, ne 250 metara, već svega 250 koraka od tih škola. Najupečatljiviji je primjer OŠ "Milorad Musa Burzan" - u krugu od 250 koraka ima čak šest različitih objekata s igrama na sreću.

U Crnoj Gori nikad niko nije kažnjen što je objekat u kome se priređuju igre na sreću u zakonom nedozvoljenoj blizini škole. Takođe, nije zabilježen slučaj da je zbog nepropisne udaljenosti odbijen zahtijev za koncesiju priređivačima igara na sreću. Inspekcija za igre na sreću prilikom kontrole nije nadležna da mjeri udaljenost ovih objekata od škola. Naime, podrazumijevaju da je uslov neophodne udaljenosti od škole ispunjen ako je data koncesija za igre na sreću.

Uprava za igre na sreću, koja dijeli koncesije, međutim nije nadležna za kontrolu udaljenosti od škola. Uprava i ne zna kako se mjeri udaljenost - vazdušnom linijom ili tlom; od ulaznih vrata škole ili dvorišne ograde...

"Priređivači igara na sreću su u obavezi da uz Zahtjev za dodjelu koncesije, pored potrebne dokumentacije predviđene Zakonom o igrama na sreću, dostave potvrdu udaljenosti objekta u kome će se priređivati igre na sreću od vaspitno-obrazovanih ustanova", kazali su za CIN-CG iz Uprave.

Potvrda o udaljenosti je u nadležnosti geodetskih agencija koje imaju licencu i kojima se potencijalni priređivač igara na sreću obrati. Zakonom, međutim, nije definisan način mjerenja minimalne udaljenosti objekata za igre na sreću od škola, tako da ostaje širi prostor za interpretaciju.

Postojeće nepreciznosti i nelogičnosti, bilo zbog pravnog okvira ili njegovog tumačenja u praksi, ionako složenu situaciju na tržištu igara na sreću još više komplikuju, navodi se u Izvještaju o radu Uprave za inspekcijske poslove za 2022. godinu.

"To doprinosi konfuziji koja vlada u ovoj pravnoj oblasti, pa višegodišnje iskustvo upućuje na zaključak da je uz novi pravni okvir, prijeko potrebna reforma sistema - institucionalnog okvira za priređivanje i kontrolu priređivanja igara na sreću. Očekuje se da će novi zakon odgovoriti na uočene probleme", ističe se u Izvještaju.

Direktorica OŠ "Milorad Musa Burzan" Milica Vuković je za CIN-CG kazala da se njihov posao svodi na rad u školskom prostoru i vremenu, tako da ne mogu da znaju šta djeca rade van škole i nakon nastave.

Kad završe sa časovima, učenike već na izlazu čekaju kazina, automati, kladionice i slični sadržaji.

CIN-CG je slikao i brojio reklame na bilbordima po Podgorici. Krajem maja, samo na potezu od 500 metara u Ulici kralja Nikole, od Sahat-kule do hotela Hilton, bilo je čak pet bilborda na kojima se reklamiraju igre na sreću. Takve reklame imaju i skoro sva autobuska stajališta u gradu, a neki autobusi su pokretne reklame za igre na sreću.

Problem je što oglašivači ne ističu upozorenja o rizicima igara na sreću, kao što je to praksa u većini zemalja Evrope. Naprotiv, ovdje šire pozitivne poruke: "Od sreće se ne može pobjeći"; "Vrti i osvoji svaki dan, 9.000 eura mjesečno"; "Odigraj tiket i osvoj"; "Ti si moj jackpot"; "Uplati depozit, dobitak do 10.000 eura"...

Osim ovakvih obmanjujućih poruka, često ove reklame nemaju ni znak zabrane za maloljetnike.

Desetostruko povećan broj patoloških kockara koji traže pomoć

Aleksej, nakon godina s kockom, kaže da mu se dešavalo da ga djeca od 13 ili 14 godina mole da im uplati tiket. Više puta je vidio da mladi pitaju nekog punoljetnog, druga ili brata, da to urade za njih.

"Posebno je opasno kada stariji šalju djecu da uplaćuju tikete, što nije rijetkost, jer tako se počinje", objašnjava on.

Socijalna radnica Aida Kerović, koja radi u JU Kakaricka gora, kaže da raste broj štićenika koji se obraćaju za pomoć zbog patološkog kockanja.

"Broj klijenata s teškim problemima s kockom porastao je u posljednjih osam godina. Ranije je taj broj od ukupnih korisnika bio dva odsto, a danas je oko 20 odsto", kaže ona.

Porastu broja liječenih od ove bolesti zavisnosti doprinosi i veća svijest o ovoj pošasti. Činjenica je da sve više zavisnika i njihovih porodica prepoznaju ovaj problem, čiji je ključni uzrok upravo dostupnost igara na sreću.

Na liječenje od zavisnosti u JU Kakaricka gora mogu da dođu samo punoljetni građani i građanke Crne Gore. Međutim, ovoj se ustanovi često obraćaju i zbog pomoći maloljetnim osobama.

"Maloljetnike upućujemo u Centar za mentalno zdravlje, gdje postoji servis psiho-socijalne podrške", kaže Kerović.

"To je jedino što možemo da uradimo. Inače, u tom je dobu teško utvrditi da li se radi samo o problematičnom ponašanju ili patologiji", objašnjava ona.

Psihijatrica Branka Purlija iz Centra za mentalno zdravlje kaže za CIN-CG da se maloljetnici najčešće javljaju zbog problema koji su često posljedica njihovog stila života, s psihološkim tegobama poput anksioznosti i suicidalnih misli.

"Najmlađa osoba kod koje je ustanovljeno da ima problem s kockanjem javila se zbog vršnjačkog nasilija. Ta je osoba imala svega 16 godina", ističe Purlija.

Maloljetnici koji se obrate za pomoć Centru zbog problema s prekomjernim kockanjem najčešće se klade i igraju poker onlajn. Kako se ne javljaju s eksplicitnim problemima koje vezuju za kockanje, kroz dalji rad se otkrije da je to često uzrok anksioznosti i drugih psihičkih problema, objašnjava Purlija.

Ona konstatuje da se kockanje u Crnoj Gori još uvijek nedovoljno tretira kao problem društva.

"Rijetko se za pomoć obrate direktno zavisnici", kaže psihoškinja Maja Lješnjak za CIN-CG.

Lješnjak radi u Savjetovalištu Entera, koje je u sklopu NVO Zid, nude servis za psihološku pomoć i podršku osobama s problemom kockanja i članovima njihovih porodica.

Mladi se najčešće klade onlajn na sportske trke, trke pasa, zatim na tombolu i slot-aparate, ističe Lješnjak.

"U posljednje vrijeme starosna granica kada počinju s kockanjem se spušta. Djeca starosti od sedam ili osam godina u prosjeku prvi put dolaze u kontakt s kockom", kaže Lješnjak.

Skoro svaki peti patološki kockar pokušao je samoubistvo

Postoje tri vrste kockanja, kaže Aida Kerović. Prva se odnosi na takozvano društveno-rekreativno kockanje - kada se osoba u društvu kocka, s određenim, obično manjim svotama novca. Taj prvi stepen nema generalno neke ozbiljnije posljedice, više je vid zabave. Većina ljudi se kocka na taj način.

Druga vrsta kockanja je problematično kockanje, tada igrač pravi određene probleme u različitim sferama života - u partnerskim odnosima, finansijama, sa zakonom, ali ne u velikoj mjeri. U toj fazi kocka je problem i osoba se nalazi na ivici da razvije patologiju.

Treća vrsta kockanja je patološko kockanje i to je bolest koju prate različiti osjećaji - napetost i uzbuđenje koje osoba ima dok kocka, te osjećaj zadovoljstva i rasterećenja dok to radi. U klasifikaciji medicinskih bolesti, objašnjava Kerović, patološko kockanje ima posebnu dijagnozu u poremećaju kontrole impulsa, poput kleptomanije.

"Kao prvo, osoba je preokupirana kockanjem, kocka se i postepeno ulaže sve više novca. To je kao kad zavisnik od psihoaktivnih supstanci ima potrebu da uzima više droga. Tako nekome ko je zavisnik od kocke treba sve više i više novca da bi se kockao. U ovim slučajevima primjećuje se pojava nemira i razdražljivosti", upozorava ona na simptome patološkog kockanja.

Posljedice se, ističe psihoterapeutkinja, dijele u nekoliko kategorija. Osoba često pozajmljuje novac, a pozajmice su sve veće i veće. Dolazi do gubitka socijalnog statusa i ugrožava se finansijsko stanje, bez obzira na zaradu koju je ostvarivala prije nego što je počela da se patološki kocka. Gubi se i interesovanje za druge aktivnosti.

Aida Kerović kaže i da patološki kockari obično ostaju bez prijatelja, a u njihovim porodicama dolazi do disfunkcionalnosti.

"Često imamo klijente koji su razvedeni i ne žive s djecom, ostali su bez posla, a porodica je dugo vraćala njihove dugove", objašnjava ona, dodajući da su to često znakovi da osoba pati od patološkog kockanja.

Ona upozorava da je u ovakvim slučajevima često prisutno i nasilje.

"U fazama razdražljivosti, kada osobe nemaju mogućnost da stignu do novca da bi se kockale, mogu i da pribjegnu porodičnom nasilju. Patološki kockari često pate i od kliničke depresije."

Psihijatrica Elvira Kojić u istraživanju "Problematično i patološko kockanje" kaže da je kod kockara povećan rizik od suicida. Između 48 i 70 odsto patoloških kockara razmišlja o suicidu, a od 13 do 20 odsto liječenih od patološkog kockanja pokušalo je samoubistvo.

"Kad sam prokockao 13.500 eura u deset dana, rekao sam sebi: Ti si bolestan!"

Aleksej kaže kako u jednom momentu njegova plata nije više bila dovoljna da bi se kockao, pa je podigao više kredita.

"Na računu sam imao nekih 13.500 eura i to sam prokockao za 10 dana. Kada mi je stigla na telefon poruka od banke da je na računu nula, sam sam sebi rekao, sjećam se kao da je bilo juče - ti si bolestan."

Aleksej je mnogo puta rekao ovo je zadnji put, nikad više. I uvijek bi se vraćao kocki.

"Kada sam tek stigao ovdje na liječenje, još nijesam prihvatao da sam zavisnik. Ali, sad vidim, kada uporedim sebe tada i danas - to su dva različita svijeta", priča smireno.

Između tih svjetova, dugačak je put. Prošlo je mnogo vremena od trenutka kada je postao svjestan problema do priznanja.

"Kada sam napravio dug od 11 hiljada eura, koji sam morao da vratim u roku od mjesec dana, sva vrata oko mene bila su zatvorena. Tada sam se povjerio majci, slomio sam se u 100 komada i priznao sve", prisjeća se on.

To prvo priznanje se desilo kad nije više imao za šta da se uhvati.

"Majka mi je tada uz pomoć rodbine pomogla oko dugova, ali ubrzo nakon toga sam opet upao u problem. Još jednom ista situacija. Nije tako lako čovjeku da prizna da ima problema..., da je bolestan... Sam sebe sam takođe manipulisao. Govorio sam da imam zavisničku ličnost, a kad kažeš da si zavisnik, nekako to prilijepiš za sebe. Nijesam to htio kao etiketu zauvijek", kaže Aleksej s osmjehom, ali i grčem koji imaju samo ljudi koji su mnogo patili.

"Otkad sam bistrog uma kad vidim reklamu za klađenje - osjetim gađenje".

Socijalna radnica u JU Kakaricka gora ističe da je vrlo važno kako izgledaju reklame za igre na sreću.

"Ovdje postoji ozbiljna zamjena teza jer se glorifikuje kockanje kao način života. Plasiranje reklama s pozitivnim porukama, u kojima je dobitak jedina opcija, suprotno je od realnosti i posljedica koji takav način života može da ima", upozorava ona.

Tretman liječenja u JU Kakaricka gora traje godinu dana. Kada se liječenje završi, korisnik izlazi iz izolacije. Ta tranzicija je delikatan period tokom kog bi osoba trebalo da izbjegava bilo šta što je asocira na kockanje. U periodu tranzicije, koji traje još jednu godinu, korisnici mogu bilo kada doći u JU Kakaricka gora kad osjete potrebu za podrškom ili savjetovanjem.

Aleksej uskoro izlazi iz izolacije. Komentariše slike reklama.

"Sada, kad ih vidim iz ove perspektive, i bistrog uma, osjećam gađenje. Sjećam se svojih stanja, koja su bila zaista mračna. Imao sam i suicidalne misli".

I on upozorava da se u crnogorskom društvu promoviše, pa čak i glorifikuje, pogrešan način života. Ima i poznatih umjetnika i umjetnica koje gledamo svaki dan kako reklamiraju igre na sreću.

"Vjerujem da napolju ima mnogo momaka i djevojaka, koji pate i proživljavaju ono što ja prolazim. Bio bih srećan kad bi oni pročitali o mom iskustvu i odlučili da priznaju da su nemoćni pred svojom bolešću i obratili se nekome za pomoć", zaključuje Aleksej.

Bilo bi dobro da njegovu priču čuju u Crnoj Gori i oni koji odlučuju o zakonskim rješenjima i primjeni. Dostupnost igara na sreću već je uništila mnoge mlade živote.

Inspektori ne mogu kazniti ni vlasnike ilegalnih kladionica ako ih ne uhvate na djelu

U Izvještaju o radu Uprave za inspekcijske poslove za 2022. godinu piše da je u Crnoj Gori u toj godini bilo zvanično 1.079 objekata u kojima se priređuju igre na sreću.

Inspekcija za igre na sreću je odradila 555 kontrola u prošloj godini, što je oko 51 odsto od ukupnog broja objekata. Iste godine u Italiji su sprovedene inspekcijske kontrole u samo 20 odsto objekata koji priređuju igre na sreću.

Međutim, dok su u izvještaju iz 2022. u Crnoj Gori utvrđene 32 nepravilnosti (svega 5,7 odsto slučajeva od ukupnog broja kontrola) - u Italiji je taj broj čak 30 odsto.

U ocjeni stanja i predlogu mjera u ovom izvještaju crnogorske Uprave za inspekcijske poslove, uviđa se da je neophodno promijeniti zakonska rješenja, kako bi kontrola bila efikasnija.

"Još nije donesen novi Zakon o igrama na sreću, a činjenica je da nedostatak valjanog zakona i odgovarajućih podzakonskih akata predstavlja limitirajući faktor za efikasniji inspekcijski nadzor", ističe se u Izvještaju.

Iz Inspekcije za igre na sreću navode konkretne primjere slabih mehanizama kontrole.

"Činjenica da je u određenom prostoru prisutno sredstvo (uređaj na kojem se mogu priređivati igre na sreću) - ne predstavlja prekršaj iako za taj uređaj ne postoji saglasnost nadležnog organa, zbog toga jer je Zakonom o igrama na sreću sankcionisano samo priređivanje igara na sreću bez koncesije. To znači da, ako u momentu kontrole uređaj nije u funkciji, ili čak i kada je u funkciji, ali nije moguće dokazati priređivanje igara na sreću na njemu, inspektor ne može preduzeti mjere protiv priređivača, iako taj subjekat za te uređaje ne posjeduje koncesiju."

Čak ni kod internet priređivanja igara na sreću bez saglasnosti nadležnog organa, Inspekcija ne može preduzeti prekršajne mjere, jer to Zakonom o igrama na sreću nije propisano kao prekršaj.

U izvještaju o radu Inspekcije za igre na sreću još piše da se od 32 pronađene neregularnosti najveći broj odnosi na rad bez koncesija, višak automata za igre na sreću u regularnim automat klubovima i učešće maloljetnih lica.

U Engleskoj, Italiji, Monte Karlu ograničenja, u Crnoj Gori sve dozvoljeno

Kada je riječ o igrama na sreću države se mogu podijeliti u tri kategorije - one koje su zabranile igre na sreću, u kojima je sistem poluliberalan i one koje su liberalizovale igre na sreću.

Crna Gora je u ovoj trećoj kategoriji. Međutim, liberalizacija ne znači da ne postoje jasni zakoni i pravila.

Sektor igara na sreću predstavlja jednu vrstu zabave, podstiče turizam, otvara radna mjesta i donosi prihod državi. Ali je takođe važno zaštiti javni interes - kao što je zaštita stanovništva od zavisnosti. U zemlji u kojoj je aktivan kockarski turizam, a takva je Crna Gora, postoji i dodatna odgovornost da se zaštite mladi.

Evropski standardi iz preporuka Evropske komisije iz 2014. godine predviđaju konkretne načine oglašavanja igara na sreću.

U oglašavanjima ne bi trebalo biti neosnovanih izjava o mogućnostima dobitaka, niti bi se smjele prikazivati kao društveno privlačne i sadržati iskaze slavnih osoba kojima se sugeriše da igranje doprinosi društvenom uspjehu. Takođe se ne bi trebalo tvrditi da igre na sreću mogu riješiti društvene, profesionalne ili privatne probleme. Posebno je opasno sugerisati da kockanje može biti alternativa poslu, rješenje za finansijske probleme ili oblik ulaganja.

Države treba da osiguraju da se u oglašavanju uzimaju u obzir i rizici. Natpis "zabranjeno igranje za maloljetnike" morao bi da stoji na svakoj reklami. To važi i za reklamiranje besplatnih igara.

Često se u reklamiranju kockarskog turizma za Crnu Goru kaže da je Montenegro Monte Karlo Balkana. Ali, u Monte Karlu državljani te zemlje ne mogu da uđu u kazino i zabranjene su reklame o kockanju.

U Italiji je od 2018. godine reklamiranje igara na sreću ukinuto. Ta promjena zakona je uvedena baš zbog porasta patoloških kockara.

U Engleskoj su zabranjene reklame koje prikazuju, odobravaju ili podstiču kockarsko ponašanje koje je društveno neodgovorno ili može dovesti do finansijske, društvene ili emocionalne štete.

Po engleskim ulicama bilbordi upozoravaju na rizike kockanja:

"Kockanje me vezivalo u čvor dok nijesam razgovarao s nekim."

"Nisam mogao da se fokusiram ni na šta osim na kockanje dok nijesam progovorio."