Postrojenja i oprema u Željezari starija i od pola vijeka i nepouzdana. Predsjednik sindikalne organizacije Željko Rabrenović upozorava da se oprema kojom rade često kvari i da nije bezbjedna. Poseban problem su kranovi u kokilnoj i livnoj hali

Nikšićka Željezara Toščelik, nekada gigant sa sedam hiljada radnika, danas predstavlja jedno je najopasnijih mjesta po radnike u Crnoj Gori, iako je od septembra ove godine proizvodnja, kao i zarade malog broja preostalih zaposlenih, svedena na minimum.

U svega nekoliko pogona, gdje još oko 320 radnika proizvodi specijalne vrste metala i legure, čelik teče samo noću i nedjeljom kada je jeftina struja, ali u posljednje vrijeme često ni u tom periodu zbog nedostataka sirovine, repromaterijala ili zbog kvarova na opremi staroj i pola vijeka i opasnoj za bezbjednost i zdravlje radnika, potvrđeno je Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Turska Tosjali grupa postala je vlasnik Željezare u aprilu 2012. godine kada je iz stečaja kupila cjelokupnu imovinu za 15,1 milion eura. To je bila četvrta privatizacija nekadašnjeg giganta, a ni ona se nije pokazala uspješnom. Novi vlasnik je tada najavio zapošljavanje novih 550 radnika i investicije od 35 miliona eura u prve tri godine. Umjesto toga smanjen je broj radnika, a i zarade.

Ovaj period obilježila su i dva smrtna slučaja na radnom mjestu i više teških povreda.

U Željezarinom pogonu Kovačnica u januaru 2013. godine su povrijeđena dva radnika, a Miljan Jovanović, radnik održavanja, je nakon nekoliko dana podlegao povredama. Osnovno tužilaštvo iz Nikšića je tada podiglo optužnicu protiv direktora ovog pogona Ratka Jovanovića,  zbog krivičnog djela - teško djelo protiv opšte sigurnosti i propusta u organizaciji procesa rada. Iz tog tužilaštva su saopštili za CIN-CG, da je ovaj postupak okončan pravosnažnom oslobađajućom presudom Jovanoviću.

U maju 2014. u Željezari se opet dogodila nesreća. U Kovačnici je  prilikom obavljanja radnih zadataka, poginuo radnik održavanja Milovan Nikolić. Tužilaštvo je tada protiv šefa centralnog održavanja Draška Mušikića, pokrenulo istražni postupak zbog sumnje da je izvršio krivično djelo protiv opšte sigurnosti. Iz tužilaštva kažu da je ovaj postupak kasnije obustavljen zbog „nepostojanja krivične odgovornosti na strani odgovornih lica”.

Željezara Toščelik je jedina kompanija o čijem radu je održano specijalno kontrolno saslušanje u crnogorskom parlamentu u junu 2015. godine, upravo o zaštiti na radu. Tada se saznalo da kompanija nema akt o procjeni rizika na radnom mjestu, kao i da za mnoga postrojenja i opremu nema upotrebne dozvole, odnosno obavezne sertifikate o tome da je rad na njima bezbjedan. Skupštinski odbor zasjedao je nakon protesta radnika Željezare, koju su saopštavali i da neće raditi dok se ne poboljša bezbjednost radnog procesa. Sjednica je zakazana na zahtjev nedavno preminulog poslanika Janka Vučinića. Parlamentarci su tada preporučili inspektorima za zaštitu na radu, da što češće posjećuju Željezaru.

Otkad je Tosjali grupa preuzela fabriku, bilo je i više nesreća sa teškim povredama radnika. U Čeličani su u decembru 2012. godine, usljed havarije, povrijeđena trojica radnika od eksplozije šljake. Milenko Roćenović je zadobio opekotine drugog stepena. Nakon liječenja vratio se na posao i ponovo je u januaru naredne godine povrijeđen na radnom mjestu.

Milun Todorović je u februaru 2015. godine teško povrijeđen na radnom mjestu u Kovačnici, kada se čelični komad dužine oko metar i težak blizu pola tone odlomio i pao sa prese. Todoroviću, koji je bio radnik po ugovoru, polomljene su obje noge ispod koljena.

U istom pogonu je par dana ranije Ratku Gardaševiću, vozaču u Saobraćaju, mašina otkinula pola kažiprsta.

Posljednja nesreća sa teškom povredom desila se u oktobru prošle godine kada je Zlatko Šarović pao sa kranske staze.

Uprava Željezare nije bila voljna da omogući ekipi Centra za istraživačko novinarstvo posjetu fabrici, kao ni da odgovori na pitanja o preduzetim mjerama zaštite na radu. Opravdanje je bilo da zbog smanjenja proizvodnje, usljed pada cijena metala na tržištu, nijesu u mogućnosti da daju odgovore za CIN-CG, koji analizirajući stanje u privatizovanim kompanijama, radi na podizanjanju svijesti o značaju zaštite na radu.

Iz Uprave za inspekcijske poslove, čiji dio je i inspekcija zaštite i zdravlja na radu, za CIN-CG su potvrdili da je od trenutka kada je Toščelik preuzeo Željezaru “u početku došlo do značajnijeg zastoja u poštovanju normi zaštite i zdravlja na radu, a što je kao posljedicu imalo i povećanje povreda na radu među kojima teških i smrtnih”.

“Ovakvo stanje dalo je povoda za pojačani nadzor od ove inspekcije, zbog čega je u narednom periodu poslodavac oblast zaštite na radu unaprijedio, ali je i dalje izražen problem sa ‘starim postrojenjima’, naročito elektro-mosnim dizalicama (kranovi), koje su jedan od ključnih sredstava za rad u Željezari. Zbog neisplativosti ili amortizovanosti opreme, veliki dio postrojenja koja su u prethodnom periodu bila osnov u proizvodnji, prestao je sa radom”, naveli su iz ove inspekcije.

I inspekcijski nadzor u Željezari je, kako su naveli specifičan, jer se obavlja po proizvodnim cjelinama, s obzirom na njihovu veličinu.

“Riječ je o specifičnoj proizvodnji koja se odvija samo noću u periodu od 23 do sedam, časova, zbog ekonomičnosti potrošnje električne energije”, potvrdili su iz inspekcije.

Predsjednik Sindikata Željezare Toščelik Željko Rabrenović kazao je za CIN-CG da su radnici veoma nezadovoljni zaštitom na radu u fabrici i da postoje veliki problemi.

“Oprema sa kojom radimo je stara i po nekoliko decenija, često se kvari i nije bezbjedna za rad. Naročito su opasni kranovi u kokilnoj i livnoj hali, gdje se obavlja izlivanje tečnog metala u kalupe. Jedan kran i ne radi, jer mu je istekla upotrebna dozvola, a problem su i podesti i livne ploče. Problema imamo i sa starim kazanima u Energani zbog pucanja cijevi”, kazao je Rabrenović.

On kaže da imaju dobru saradnju sa Inspekcijom zaštite na radu i podsjeća da je još teže bilo prije pet godina, kada se za kratko vrijeme desio veliki broj nesreća, jer su tada i na opasnim mjestima radili po 14 sati dnevno više dana zaredom.

Posljednje smanjenje zarada imali su u septembru, kada im je najavljeno da će zbog pada cijena metala na tržištu tako primati do januara naredne godine. “Čekamo da vidimo da li će nam vratiti zarade na prethodni nivo. Sada su oko 300 do 350 eura i za ova teška i opasna radna mjesta za redovnih 186 radnih sati tokom 22 radna dana mjesečno”, kazao je Rabrenović.

Da su stara postrojenja i oprema problem za bezbjedan, ali i ekonomičan rad Željezare priča se već decenijama. Prethodni vlasnik, firma MNSS na of-šor adresi u Holandiji, kupila je Željezaru 2006. godine za 5,2 miliona eura i obavezu investiranja 118 miliona.

Ko su bili stvarni vlasnici ove kompanije nikada se nije saznalo, ali su njeni predstavnici u prvom Upravnom odboru bili Radomir Vukčević, Oleg Obradović, Branko Čavor, Blagoje i Želimir Cerović, Miodrag-Daka Davidović, Andrija Racković i Greg Kuenzel. Nešto kasnije i Ana Đukanović, tada Kolarević.

Stečajna uprava je kasnije tvrdila da je MNSS u kompaniju investirao svega 15 od obaveznih 118 miliona eura. Međutim, ova firma je sa partnerom iz stečajne mase tražila 50 miliona na ime investicija. Ovaj zahtjev stečajna uprava je odbila.

Za jedan kredit za investicije od 26,3 miliona eura garancije je dala Vlada Crne Gore. Iz državnog budžeta za ovaj kredit i prispjele kamate kasnije su plaćena 33 miliona eura. Iz stečajne mase država nije mogla da naplati ništa od ove sume.

Tosjali grupa je ranije tvrdila da je od preuzimanja u fabriku investirala više od osam miliona eura. I pored toga, radnici svakodnevno rizikuju život zbog zastarjelih postrojenja i opreme sa kojima rade, a odlučna akcija nadležnih očigledno izostaje. Željezara prikazuje gubitke u poslovanju od preuzimanja 2012. godine. Minus je lani bio 4,2 miliona eura, a godinu ranije sedam miliona eura. Nagomilani gubici veći su od ukupne vrijednosti kapitala kompanije za 37 miliona eura. Kratkoročne i dugoročne obaveze kompanije na kraju prošle godine iznosile su 58,8 miliona eura. Iz fabrike, koja je nekada zapošljavala više nego što sada ima ukupno radnika u industrijskom sektoru u Crnoj Gori, ne naziru se ljepše vijesti.

Nekada deset, a sada jedan

Iz Inspekcije kažu da je veoma teško porediti sprovođenja propise o zaštiti na radu u Željezari prije 20 i više godina, kada je fabrika bila državna i imala i do 7.000 radnika, i danas.

“Velike su razlike u broj zaposlenih, profitnim centrima koji su bili tada u funkciji, vrsti proizvoda, važećim propisima u tom periodu. Zaštitom na radu u Željezari Nikšić tada se bavila služba gdje je radilo više od 10 zaposlenih. U fabrici je bilo obezbijeđeno prisustvo stručnih lica zaštite na radu 24 sata. Danas u Željezari Toščelik sa znatno manjim brojem zaposlenih, zaposleno je jedno stručno lice sa visokom stručnom spremom za poslove zaštite na radu”, naveli su iz inspekcije.

Inspekcija: Najopasnije u Kovačnici

Iz Uprave za inspekcijske poslove navode da se povrede u Željezari najčešće dešavaju u Kovačnici, “gdje su se u kratkom vremenskom periodu desile teške povrede na radu sa smrtnim posledicama (09.01.2013.godine, pad sa viljuškara i 08.05.2014.godine,pad sa kranske staze) o čemu je dostavljena dokumentacija tužilaštvu koje je vodilo postupak”.

“Za sve smrtne, teške povrede ili incidentne situacije, za koje je bila obaviještena Inspekcija rada za oblast zaštite i zdravlja na radu, u saradnji sa predstavnicima tužilaštva i MUP-a, izvršen je uviđaj, na osnovu čega su sačinjeni zapisnici od strane ove inspekcije i proslijeđeni nadležnim državnim organima. U slučajevima kada su utvrđene nepravilnosti u vezi sa primjenom propisa iz zaštite na radu inspektori su preduzimali mjere i radnje za njihovo otklanjanje”, rekli su iz Inspekcije.

Goran KAPOR

Iskustvo dosadašnjih zviždača obeshrabruje nove koji bi mogli da prijave korupciju i druge anomalije u društvu. Umjesto da jača, svijest o značaju ovih ljudi opada, pokazuju istraživanja javnog mnjenja

“Ne treba se kajati zbog toga što radiš ispravne stvari u životu, koliko god da je teško, jer čemu život bez obraza i pognute glave.”

Patricija Pobrić, u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) tako gleda na golgotu kroz koju prolazi zato što je poslaniku Mladenu Bojaniću 2016. godine ukazala kako je dva partijska skupa Socijaldemokrata (SD) u hotelu Ramada, gdje je bila menadžerka, platila Direkcija za željeznice novcem iz državnog budžeta. 

Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) nije zaštitila Pobrićevu od progona koji je nastao, uz ocjenu da ona nije zviždač, već asistent zviždača, jer nije direktno otišla kod njih, nego je svoja saznanja podijelila sa poslanikom. U ASK i danas kažu da nijesu pogriješili i sve prebacuju na manjkavost Zakona o sprečavanju korupcije, koji nije predvidio zaštitu za povezana lica, što bi Pobrićeva, navodno, bila.

“Agencija kao preventivno tijelo ima dovoljno nadležnosti, mislim da nema potrebe za mijenjanjem zakona, osim u smislu davanja zaštite i za povezano lice, što je jedina neophodnost po nama”, istakla je za CIN-CG šefica Odsjeka za prijem zviždača u Agenciji Kristina Braletić.

U posljednje četiri godine, kako je Zakon stupio na snagu, Agenciji se obratilo oko 330 zviždača, 13 je tražilo zaštitu, a samo u četiri slučaja ASK je utvrdio da je to osnovano. 

Zaštitu su dobili tada zaposleni u Željeznici Milisav Dragojević i Dragomir Minić, bivši šef javnih garaža budvanskom Parking servisu Radomir Glendža i jedan profesor istorije i geografije koji je želio da ostane anoniman.

Dragojević i Minić su ukazivali na brojne nepravilnosti u radu Željeznice i na neispravnost vozova, Glendža na malverzacije u Parking servisu i višemilionsku krađu u projektu izgradnje javne garaže u Rafailovićima, a profesor na nezakonito zapošljavanje u školi u kojoj je radio.

Dragojević za CIN-CG ističe da ga Agencija, ali ni ostale institucije, suštinski nijesu zaštitile.

 “Zlostavljanje i progon su nastavljeni i nakon mog obraćanja Agenciji, tužilaštvu, policiji... Zviždači su potpuno nezaštićeni”, zaključuje on.

Zviždač je, zakonski, svako ko podnosi prijavu o ugrožavanju javnog interesa koje upućuje na postojanje korupcije. Braletić objašnjava da Agencija ne dodjeljuje taj status, već da oni koji misle da im zbog prijave nepravilnosti prijeti odmazda, mogu od nje tražiti zaštitu. Agencija može da preporuči da se određeno ponašanje prema zviždaču otkloni. Ali, preporuka nije obavezujuća i ukoliko se ne realizuje, ASK obavještava nadležni organ koji je iznad onog koji ugrožava zviždača i na kraju podnosi izvještaj Skupštini.

Zakonom su predviđene i novčane kazne od hiljadu do 20 hiljada eura za pravno, 500 do 2.000 za odgovorno lice, a za preduzetnika od 500 do 6.000 eura.

Malo odvažnih da prijavi korupciju 

Istraživanja Centra za razvoj nevladinih organizacija CRNVO pokazuju da iako 88 odsto građana misli da je korupcija u Crnoj Gori danas uglavnom ili veoma rasprostranjena u društvu, mali je broj onih koji bi je prijavili. Većina ne zna ko su zviždači. Dvije trećine građana ne zna kome bi se obratili za zaštitu od odmazde. Agenciju uglavnom ne prepoznaju kao pravu adresu. 

Istraživanja su rađena terenskim upitnikom u martu 2017. i junu 2019. godine u 17 crnogorskih gradova na uzorku od 1017 odnosno 1024 ispitanika, a trendovi su obeshrabrujući. Umjesto da raste svijest o značaju zviždača, on čak i opada.

"Najviše zabrinjava činjenica da se utrostručio broj onih koji neprijavljivanje korupcije opravdavaju mišljenjem da "ljudi moraju nekako da se snađu i prežive", piše u zaključcima istraživanja. 

Broj onih koji misle da crnogorskom društvu nijesu potrebni zviždači za dvije godine porastao je za pet procenata, pa sada svaki četvrti građanin ima takvo mišljenje. Raste i udio onih koji misle da se zviždači prevashodno vode sopstvenim interesima. 

Oba ova povećanja se bilježe kod mlađe populacije - od 18 do 29 godina.

"Zabrinjavajući je podatak da samo 11 odsto od onih koji su uočili nepravilnosti je ove nezakonitosti i prijavilo, a kao najčešći razlog se spominje strah da će biti kažnjeni - gubitkom posla ili ugrožavanjem bezbjednosti", zaključuje CRNVO.

Programski asistent CRNVO Zorana Marković ocjenjuje da zviždače ne ohrabruje ovako postavljen sistem. Potrebno je, kaže ona, raditi na podizanju svijesti javnosti o tome da zviždače gledamo kao hrabre ljude koji su ukazali na anomalije u sistemu, a ne kao špijune i slično.

Interna prijava je besmislena

U istraživanju CRNVO se ističe i da 99 odsto građana ne zna da li je njihov poslodavac odredio osobu za prijem zviždača u firmi. Od preostalog procenta, svaki deseti zna ko je ta osoba – zapravo jedan od hiljadu. Poslodavac je, prema zakonu, dužan da odredi lice koje bi moglo da pokuša da interno riješi prijavljeni problem. Zviždač, ipak, ne mora da se obrati toj osobi, već direktno Agenciji.

Sagovornici CIN-CG-a, osim iz ASK, ocjenjuju da je u postojećem sistemu besmisleno podnositi internu prijavu. Zorana Marković objašnjava da preduzetnik, prema sadašnjem zakonskom rješenju, može da odredi samog sebe, ili da u NVO, koja ima tri člana, jedno od njih može da bude zaduženo za prijave svojih par kolega. Direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković ističe da bi to imalo smisla u nekom sistemu gdje postoji korporativna kultura i gdje se zaposleni ohrabruju da prijavljuju nepravilnosti.

„U praksi to samo doprinosi tome da se zviždač na neki način targetira i da se pokaže menadžmentu odakle dolaze optužbe“, ocijenila je ona.

I Pobrić vjeruje da bi ta osoba morala da bude potpuno nezavisna od firme, te da nema smisla da menadžment postavlja zaposlenog da radi taj posao. Dragojević kaže da nije ni pomišljao da se za pomoć obrati toj osobi u Željeznici, jer je upravo ona pripremala progon protiv njega.

„Menadžment na to mjesto postavlja osobu koja je poslušna, ne može niko imati povjerenja u nju, jer tek tada vam puče pogibija“, ocijenio je on.

Braletić kaže da menadžment uopšte ne mora da odredi da je to neko zaposlen u firmi, iako je u praksi, priznaje, najčešće tako. 

"Intencija je bila da ono što može da se spriječi i otkloni bude riješeno unutar kuće, a ako ne može, da se podigne na viši nivo", kazala je Braletić. Agencija zna za samo četiri interne prijave, mada kompanije nemaju zakonsku obavezu da ih obavještavaju o tome. 

U javnom i privatnom sektoru određene su 884 osobe za prijem zviždača.

"Upoznati smo da su svi organi vlasti odredili lica za prijem, dok je u privatnom sektoru to urađeno u 186 slučajeva i dostavili su nam odluke. Sve najveće kompanije su odredile ta lica", navela je ona.

Za one koji to nijesu uradili - nikom ništa, što je još jedan zakonski apsurd. Prekršajni postupak zastarijeva za 60 dana, a Zakon je stupio na snagu u januaru 2016. godine. "Agenciji je bilo prioritetnije da dođemo do tih lica, nego da ih kažnjavamo. Već u martu 2016. godine su svi bili u prekršaju, što je bilo nerealno sprovesti, a nije nam ni bio cilj", kaže Braletić.

Garantovan samo progon

Vanja Ćalović Marković ističe za CIN-CG da su zviždači u Crnoj Gori samo formalno zaštićeni, a ustvari su progonjeni na ovaj ili onaj način.

„Što je veći javni interes o kome zvižde i što je veća korupcija posljedice po zvizdače su veće, jer to poprima i dodatnu političku dimenziju, gdje se mora poslati poruka da njihove prljave tajne ne smiju da cure i da zato zviždači moraju snositi posljedice“, ocijenila je Ćalović Marković.

Ona podsjeća da su novinare i civilne aktiviste, kada su prijavljivali korupciju, saslušavali i tražili informacije o izvorima, oduzimali im mobilne telefone i slično, te da je to jasna poruka i za zviždače na nižim nivoima da se ne usuđuju da prijave korupciju.

„Recimo, u slučaju finansijskog izvještaja Prve banke, za tadašnju vrhovnu državnu tužiteljku Ranku Čarapić je bilo ključno da utvrdi od koga je taj izvještaj procurio, a ne šta se u njemu nalazi i da li se pere novac stečen od narkotika“, podsjeća Ćalović.

Zviždače bi, kaže ona, ohrabrila jasna politička volja države i tužilaštva koje procesuira svakoga.

„Svakome je jasno da treba da pođe kod korumpiranog činovnika ili funkcionera da mu prijavi korupciju i da takvi ljudi to neće procesuirati. Jasno im je i šta ih čeka u Agenciji u liku (direktora) Sretena Radonjića koji je tu postavljen da bi štitio interese korumpiranih funkcionera, kao i za treću instancu - tužilaštvo koje je i do sada pokazalo da je vrlo spremno da goni one koji prijave korupciju, a ne korumpirane“, zaključila je Ćalović Marković.

Niko nije tražio sudsku zaštitu

Predstavnica ASK Kristina Braletić, međutim, tvrdi da ne možemo da govorimo o tome koliko je zaštita zviždača efikasna u Crnoj Gori, kada nijesu iscrpljeni svi mehanizmi.

"Mi imamo kulturološki problem, izražavamo otpornost prema bilo kojem novom institutu. Pitanje je, da li je period od nepune četiri godine dovoljan da se govori o efikasnosti", kaže Braletić. 

Ne postoji, do sada, nijedan slučaj sudske zaštite, iako zakon predviđa i tu mogućnost.

"Sudska zaštita bi možda bila efektnija da ste, recimo, ostali bez posla zbog zviždanja. Sud bi mogao u najkraćem roku privremenom mjerom da vas vrati na posao do okončanja spora i da odredi da mora da vam se isplaćuje zarada", kaže Braletić.

Manji broj zahtjeva za zaštitu, prema njenom tumačenju može da znači i da ostali nijesu trpjeli neki vid odmazde.

Braletić navodi da broj prijava Agenciji raste, pa su tako 2016. imali 56, sljedeće 69, prošle 110, a ove godine do 11. novembra više od 85 zviždača. Agencija, ili drugi organi, najčešće inspekcijski u 25 odsto prijava utvrdili su ugrožavanje javnog interesa. Nepravilnosti u radnim odnosima prijavljene su u 30 odsto slučajeva, 20 odsto se odnosilo  na rad državnih organa, na javne nabavke šest odsto (u zemljama regiona ova oblast se više prijavljuje), na lokalnom nivou 13 odsto i na privatni sektor 15 procenata. Od ukupnog broja prijava, trećina je anonimna.

Agencija je dala više od 500 preporuka, od čega je, kako kaže Braletić, 95 odsto realizovano. Zbog nedostavljanja izvještaja o realizaciji preporuka Agencije pokrenuto je 19 postupaka i izrečene kazne u iznosu 9.700 eura. 

Pobrić: Posljedice do kraja života

“Pored stresa koji smo ja i moja porodica doživljavali svakodnevno zbog prijetnji i praćenja, ja i danas trpim posljedice, nezapošljiva sam, nemam šanse da dobijem projekat u kome učestvuje država na bilo koji način. Posljedica će biti do kraja života”, nastavlja Pobrić svoju priču.

Podgorički Viši sud je zbog zviždanja Pobrićeve, osudio direktora Direkcije Nebojšu Obradovića na tri mjeseca zatvora, a Apelacioni sud je to preinačio u uslovnu kaznu. Obradović je poslije presude podnio ostavku, ali je ubrzo dobio posao u okviru istog Ministarstva saobraćaja.

Pobrić kaže da dodatno obeshrabruje i to što je tadašnji premijer Milo Đukanović otvoreno stao na stranu menadžmenta Ramade, navodeći da niko ne želi takvog radnika.

Zorana Marković naglašava da upravo to što niko ne želi zaposlenog poput Pobrićeve ukazuje na stanje svijesti u društvu.

"A baš bi trebalo da je želi upravo državni organ, jer je zaštitila državni budžet, uz svijest o tome da je to osoba koja ima integritet, koja će biti dobar zaposleni. Ali mi imamo društveni problem, jer nas je strah takvih ljudi vjerovatno zato što znamo na koji način poslujemo", ocijenila je Marković.

I Dragojević kaže da bi i pored svega što je preživio, sve ponovio, ali da se ovaj put ne bi obraćao institucijama, jer ne vidi svrhu.

“Kad bi bilo političke volje da se suzbije korupcija, našao bi se i način da se podstaknu zviždači”, uvjeren je Dragojević.

Za direktivu EU rok dvije godine

Evropski parlament je u aprilu ove godine usvojio Direktivu, radi usklađivanja oblasti zaštite zviždača u zemljama EU.

“Na nivou EU zaštita zviždača pruža se samo u određenim sektorima i u različitoj mjeri”, piše u razlozima za donošenje direktive. Njome se, između ostalog, predviđa zaštita i za povezana lica sa zviždačima, te pojačanje mehanizama sudske zaštite. Predviđeno je i da firme sa manje od 50 zaposlenih ne moraju imati lica za prijem zviždača, osim onih koje pružaju finansijske usluge ili su ranjive na pranje novca i finansiranje terorizma.

Crna Gora je ovu direktivu usvojila u oktobru i ima dvije godine da je sprovede.

Evropska komisija je u posljednjem izvještaju o Crnoj Gori konstatovala da rezultati u zaštiti zviždača ostaju ograničeni, naglašavajući dalji pad u broju zahtjeva za zaštitom pojedinaca koji prijavljuju ugrožavanje javnog interesa.

Nagrada samo na papiru

Bivši i sadašnji budvanski odbornici Božidar Vujičić i Stevan Džaković su od budvanske opštine tražili nagradu za prijavljivanje korupcije u slučaju izgradnje i rentiranja poslovnog centra TQ Plaza u tom gradu. Na osnovu njihove krivične prijave za to je osuđena kriminalna grupa na čelu sa Svetozarom Marovićem.

Kako su odbornici prijavu podnijeli 2013. godine, a Zakon je počeo da se primjenjuje tek od januara 2016. godine, upućeni u postupak pred Upravnim sudom kažu da bi njihov zahtjev mogao biti odbijen.

Osim njih nije poznato da su neki zviždači tražili nagradu. Prema Zakonu, poslodavac može da nagradi zviždača kada je doprinijeo sprečavanju ugrožavanja javnog interesa. Zviždač ima pravo i na nagradu od poslodavca koji je ostvario neku dobit od prijave. Ako poslodavac odbije, zviždač može da je traži preko Upravnog suda.

Iz Agencije kažu da nagrade nijesu u njihovoj nadležnosti, ne postoji obaveza da ih o tome neko obavijesti, te da nemaju podatke da li je neko uopšte nagrađen.

ASK u anketama dobija lijepo mišljenje o sebi  

Iako kaže da u ASK uvažavaju podatke civilnog sektora, Braletić se poziva na sopstvena godišnja istraživanja Agencije koja rade preko agencija Defacto i Damar plus, kojim dobijaju drugačije rezultate: "U posljednje tri godine Agencija je uvijek bila na prvom mjestu prepoznata kao neko kome bi građani podnijeli takvu prijavu”.

Više od 70 odsto ispitanika u istraživanjima tokom prethodne tri godine se, kaže ona, izjasnilo da ih kampanja koju vodi Agencija ohrabruje da prijave korupciju i da joj se suprostave. Posljednje je rađeno u novembru prošle godine na uzorku od 1.010 ispitanika u devet crnogorskih opština.

"Gotovo 80 odsto je izjavilo da nikad nije ponudilo neku vrstu poklona ili novca kako bi ostvarili svoja zakonska prava, a čak 91,6 odsto ispitanika smatra da nikad nije u redu dati novac službeniku u javnom sektoru kako bi se ostvarila prava koja građanima po zakonu pripadaju", rekla je Braletić za CIN-CG.

Uprkos ovih društveno poželjnih odgovora, i u istraživanju za ASK, građani u najvećem procentu ocjenjuju da je razlog zbog koga ne bi prijavili korupciju nedostatak povjerenja da bi nadležni organi postupili po prijavi.

Maja BORIČIĆ

U četiri veće eksplozije troje je ljudi poginulo, a 15 povrijeđeno za posljednjih pet godina. Inspekcija zaštite na radu je uočavala propuste i novčano kažnjavala poslovodstvo. Tužilaštvo je u svim predmetima smatralo da ti propusti nijesu bili uzrok nesreća

Mašinski inženjer Marinko Medojević, bivši šef sindikata fabrike oružja Tara u Mojkovcu, četiri godine pokušava da dokaže da je bio žrtva progona i nezakonito otpušten, jer je upozoravao na nepravilnosti u radu, opasne po sigurnost i zdravlje radnika.

Tri puta je dobijao otkaz. Sud ga je dva puta vraćao na posao. Treći put, proglašen je za tehnološki višak. Vrhovni sud je i to poništio. Prvostepeni sud u Bijelom Polju, onda, mijenja odluku i presuđuje u korist uprave. Presuda je na provjeri u Višem sudu.

Medojević kaže kako je spreman da ide do Strazbura, dokazujući da je platio visoku cijenu zato što je pokušavao da promijeni stvari.

U razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), on tvrdi da je, dok je bio šef pogona mehaničko tehničke obrade od 2002. do 2015. godine, kasnila nabavka opreme, da je unošeno više eksploziva nego što je dozvoljeno, a zaštita radnika na opasnim mjestima nije bila na potrebnom nivou. Ljudi su imali samo internu obuku, radili su prekovremeno, a on se zgražavao i zbog načina na koji se postupalo sa opasnim materijama.

Iz uprave mojkovačke fabrike su za CIN-CG odlučno demantovali i ove i navode drugih bivših radnika.

U fabrici Tara su se u posljednjih pet godina dogodile četiri veće eksplozije u kojima je troje ljudi poginulo, a 15 povrijeđeno. Inspekcija zaštite na radu je tim povodom uočavala propuste i novčano kažnjavala poslovodstvo. Tužilaštvo je smatralo da ti propusti nijesu bili uzrok nesreća. Radnici fabrike, koji su ostali živi u eksplozijama su, osim u jednom slučaju, sami preuzimali krivicu. Dva puta su poginuli radnici označeni kao krivci, a tužilaštvo je obustavljalo postupak.

Fabrika u Mojkovcu proizvodi pištolje, puške, raketne motore, avio-katapulte...

U Tari kažu da “godinama unazad poštuju sva pravila zaštite na radu i obezbjeđuju radnicima bezbjedan rad”. Oni, ipak, nijesu dozvolili da novinarka CIN-CG posjeti fabriku, uz obrazloženje da “imaju takav stav vezano za novinarske ekipe”.

Izvor CIN CG-a, stručnjak za oblast zaštite od požara, tvrdi da problem sa zaštitom na radu u toj fabrici postoji odavno - da oprema nije zaduživana na vrijeme, da se sa opasnim materijama radilo u kancelariji, unosilo više eksploziva nego što je bilo dozvoljeno...

Još jedan od bivših radnika fabrike, inženjer Dragoslav Negoicić za nesreće u fabrici krivi neadekvatnu tehnologiju, nekvalitetne sirovine i loše uslove i nebezbjednost na radu. U jedinoj nesreći koja je dobila sudski epilog on je oglašen krivim da je izazvao jednu od eksplozija 2014. godine u kojoj je i sam povrijeđen, zajedno sa još pet radnika. Osuđen je uslovno na pola godine zatvora.

Negoicić tvrdi da su uzrok nesreće bili igličasti kristali koji se formiraju usljed neadekvatne tehnologije i nekvalitetnih sirovina. Tužilaštvo je, međutim, zaključilo da je nesreću izazvalo to što je on prebacio eksploziv iz pogona u neuslovnu laboratoriju. Na sudu, Negoicić je tvrdio da je, uz blagoslov šefova, proces filtracije u to vrijeme rađen u laboratoriji, jer je u pogonu bilo određenih kvarova, te da je sreća što su bili u toj prostoriji, jer u pogonu ne bi ostali živi.

Inspekcija zaštite na radu je, prema uvidu CIN-CG-a u dokument te službe, nakon eksplozije utvrdila da fabrika nije obezbijedila ljekarsko uvjerenje o osposobljenosti Negoicića za bezbjedan rad, da mu nije obezbijedila zdravstveni pregled, zbog čega su fabriku kaznili 530 eura. Utvrđeno i da povrijeđeni radnici nijesu koristili svu zaštitnu opremu, iako su je zadužili.

U razgovoru za CIN-CG Negoicić kaže da je tada fabrika švercovala sirovine i bez dozvole proizvodila inicijalni eksploziv, čijim rukovanjem se i desilo više eksplozija. On je to prijavio, ali na pitanje CIN-CG-a, iz Osnovnog tužilaštva u Bijelom Polju su odgovorili da nije bilo osnova za pokretanje krivičnog postupka. Isto tužilaštvo odbacilo je zbog zastare i prijavu Negoicića za falsifikovanje isprava u fabrici. Iz Tare su rekli da su i ti navodi neistiniti i zlonamjerni, te da ih plasiraju radnici „od kojih su neki od njih pravosnažno osuđeni zbog grubog kršenja pravila o zaštiti i bezbjednosti na radu”.

Iz Specijalnog tužilaštva, gdje je završila jedna od prijava Negoicića nijesmo dobili odgovor o njenoj sudbini. U njoj, Negoicić je tužiteljku optužio za falsifikovanje dokaza u istrazi eksplozije zbog koje je osuđen.

Sadašnji predsjednik Sindikata Goran Krgović na više poziva i poruka o tome zbog čega ga novinarka zove, nije odgovarao. Radnici fabrike sa kojima je novinarka CIN-CG razgovarala, pod uslovom da ostanu anonimni, tvrde da se situacija sada znatno poboljšala, da se koristi savremenija tehnologija i poštuju principi zaštite na radu i bezbjednosti.

Plate su u trenutku razgovora kasnile nekoliko mjeseci, ali ni to im nije bio problem. U međuvremenu, dok je trajala prepiska novinarke sa menadžmentom fabrike, njima su isplaćene dvije plate, a duguju im se još dvije. Uprava za kašnjenje krivi stečaj u Atlas banci.

Bivši radnici ove fabrike za CIN-CG kažu da se zaposleni boje da progovore, u strahu da će izgubiti posao. Iz Vlade, koja je vlasnik 12,5 odsto akcija u fabrici, za CIN-CG ocjenjuju da je TARA kompanija koja radi zakonito, bez subvencija, te da ostvaruje dobit.

“Samo u prošloj godini, TARA je imala prihod od 6,23 miliona eura, a od preuzimanja fabrike investirano je oko 12 miliona eura, od čega preko 300.000 eura u zaštitu na radu”, navode iz Vlade, ističući da je prosječna plata zaposlenih 595 eura.

Služba za odnose s javnošću Vlade Crne Gore, kategorično je demantovala i tvrdnje pojedinih sagovornika CIN-CG da iza TARE stoji visoki funkioner iz Vlade, čak i sami premijer Duško Marković, pa zbog toga, navodno, radi što hoće . Ona je nazvala to neistinitim i zlonamjernim navodima, ističući da fabrika ni po jednom osnovu nije izuzeta od odgovornosti za propuste, o čemu, svjedoče inspekcijske kontrole i postupanja tužilaštva: “ Tvrdnje bivših zaposlenih nećemo komentarisati, već ih pozivamo da svoja saznanja procesuiraju nadležnim organima”.

Da je sve kako treba, ljudi ne bi stradali

Negoicić tvrdi da je oprema zaštite na radu bila sumnjivog porijekla i kvaliteta. “Kupovali su je od Kineza, da bi prošli jeftinije”

Bivši šef pogona pirotehnike u mojkovačkoj fabrici oružja kaže i da nije tačno da su radnici bili nemarni, tvrdeći da je na njih vršen strahovit pritisak.

“Radilo se danonoćno, prekovremeno, nesreće su se često događale vikendom, kada nije trebalo, ali poslovodstvu je bio samo jedan cilj u glavi -  da se što više proizvodi u kratkim rokovima - i tu je moralo dolaziti do nesreća”, zaključio je on.

U jednom od izvještaja, u koji je CIN-CG imao uvid, Negoicić je upozorio menadžment fabrike, neposredno prije incidenta zbog kog je osuđen, da zaposleni u pogonu već duže rade bez zaštitnih maski, rukavica i naočara.

“Moram da napomenem da kad se i nabave one su lošeg kvaliteta i vrlo brzo se cijepaju i postaju neupotrebljive”, piše u tom izvještaju.

U drugom izvještaju, šef pogona takođe opominje da novi radnici, uključujući i njega, nemaju obezbijeđene pirotehničke cipele, bez kojih ne bi smjeli da uđu u pogon.

U izvještaju iz aprila 2014. godine se navodi da od zaštitne opreme još nisu dobijene maske,  tako da radnici rade bez njih, ali ni gumene rukavice pa zaposleni koriste pocijepane.

„Kada smo zadužili nova radna odijela, radnica Jušković Beba primijetila je da na etiketi piše 50 odsto pamuk 50 odsto polyester. Kad je to reklamirala poslata je na prinudni odmor i zaprijećeno joj da će ona platiti naknadno vještačenje, a da su odijela ispravna samo je greška na etiketi. Kasnije su ta odijela povučena i upotrijebljena kao krpe, a Jušković Bebi se niko nije ni izvinio“, navodi Negoicić u jednoj od primjedbi na vještačenje u sudskom postupku vođenom protiv njega.

On kaže i da je bilo previše radnika u malim prostorijama, te da su se u pogone nekontrolisano unošene zabranjene stvari.

“Na svemu se gledalo da se uštedi, švercovane su eksplozivne materije preko granice, to je kriminal što se radilo”, tvrdi Negoicić.

I njemu su zabranili ulazak u fabriku, a radnicima navodno zaprijetili da će onaj koji razgovara sa njim dobiti otkaz. Iz menadžmenta fabrike i ove tvrdnje bivših radnika negiraju, tvrdeći da se nad njima ustvari već deceniju vrši neosnovani progon.

U februaru 2014. godine povrijeđena je tadašnja šefica pirotehničkog sektora Gordana Bošković. Ona je preuzela odgovornost za eksploziju, koja nije nikada vještačena.

Negoicić tvrdi kako je u fabrici tada utvrđeno da sirovina sa kojom je radila nije bila dobrog kvaliteta, ali da je menadžment fabrike navodno naredio da se rezultati ispitivanja unište. Iz menadžmenta fabrike i ovo negiraju.

Radnica Slobodanka Ćorić poginula je u julu 2015. godine, dok je sedam njenih kolega tada lakše povrijeđeno. Riječ je o nesreći u rukovanju istom vrstom eksploziva, kao i u slučaju Negoicića.

Tužilaštvo je ocijenilo da je pokojna Ćorić izazvala eksploziju, jer nije pravilno odvajala smješu i da je nosila brushalter od sintetike. Negoicić tvrdi da je i ovdje, ustvari, problem bila neadekvatna tehnologija i sirovine.

Od posljedica eksplozije u januaru 2018. godine, poginuli su radnici Radovan Čobeljić i Maksim Vujičić. Do eksplozije je došlo upravo u pogonu kojim je ranije šefovao Negoicić.

Tužilaštvo je i u ovom slučaju ocijenilo da je poginuli Čobeljić kriv za tragediju i obustavilo postupak.

Negoicić na ovo kaže: „Da na tom radnom mjestu nije bilo bar 50 kilograma eksplozivnih materija ne bi posledice bile takve. Znam da je na ovom mestu bilo i po više od 200 kilograma- o tome se u fabrici uopšte nije vodilo računa.“

Opremi istekao rok, prekovremeno radili

U izvještaju parlamentarnog Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje, koji je zasijedao u julu 2015. godine, neposredno nakon nesreće u kojoj je Ćorić poginula, piše da je Inspekcija novčano sankcionisala poslodavce fabrike zbog isteka opreme od gotovo tri mjeseca koju je koristila ona i povrijeđeni kolega Veselin Smolović.

Radnici u ovoj fabrici moraju da nose pamučnu garderobu koja ne stvara elektricitet i koja se obnavlja na 24 mjeseca.

Inspekcija za zaštitu na radu je zbog toga kaznila fabriku sa 530 eura, a još toliko jer akt o procjeni rizika nije bio propisno izmijenjen.

Zbog toga što su stručni nalazi o pregledu ispitivanja u elektro i gromobranskim instalacijama bili stariji od zakonom predviđenih 24 mjeseca, odnosno rok im je istekao gotovo tri mjeseca prije eksplozije, izrečena je još jedna kazna od 530 eura.

Inspektorka rada izrekla je i novčanu kaznu od 2.200 eura zbog prekovremenog rada.

„Inspekcija nije bila obaviještena o uvođenju prekovremenog rada ni jedan put iako se tu radilo o prekovremenom radu koji je trajao duže od 10 časova nedeljno“, piše u izvještaju Odbora.

Na sjednici Odbora se moglo čuti i da radnici koji rade na najrizičnijim mjestima u fabrici primaju plate od 250 eura.

Tužilaštvo je ocijenilo da ovi propusti u sistemu zaštite na radu nijesu uticali na tragediju, već da je pokojna sama kriva.

Inspekcija sada ne vidi problem

Zakonom o zaštiti i zdravlju na radu za nepoštovanje propisa su predviđene novčane kazne od 500 do 15.000 eura za pravno lice, za odgovorno 30 do 1000 eura, dok preduzetnik može biti kažnjen od 250 do 10.000 eura.

U Upravi za inspekcijske poslove sada tvrde da fabrika poštuje propisane mjere zaštite na radu i da se redovni nadzor obavlja jednom godišnje, da posjeduje akt o procjeni rizika i dokaze o nabavci i zaduženjima opreme, kao i o osposobljenosti za bezbjedan rad, a redovno se mjeri statički elektricitet. Poslodavac je, ističu, upozorio na opasna mjesta ili na štetnosti po zdravlje koje se javljaju u tehnološkom procesu, kao i na mjere zaštite koje se moraju primijeniti i usmjerio na bezbjedne zone za kretanje.

I u fabrici tvrde da su ispunjene sve mjere i uslovi zaštite na radu i pozivaju se na inspekcijske nadzore i kontrole.

„Odnedavno je uvedeno i mjerenje statičkog elektriciteta u samim radnim prostorijama“, navode iz fabrike.

Švajcarska firma BT International, u vlasništvu kontroverznog biznismena Hajnriha Tometa je udio u bivšoj fabrici “4. novembar” kupila 2007. godine. To je bilo bivše preduzeće Saveznog ministarstva odbrane koje je 2003. preuzela crnogorska Vlada i izvela ga iz stečaja. Od vojnog dijela fabrike formirana je “Tara Aerospace and Defence Products”, a od civilnog dijela “Tara Precision Works”. Kompanije su spojene 2015. godine.

Vlasnik fabrike Tomet je godinama u svjetskim medijima i organizacijama povezivan sa sumnjivim i nelegalnim radnjama na tržištu proizvodnje i prodaje oružja.

Iz fabrike za CIN-CG kažu da je Tomet u Švajcarskoj od medija dobio odštetu zbog povrede časti i ugleda, te da ni van te zemlje nijesu pokretani bilo kakvi postupci protiv njega.

“Gospodin Thomet nikada nije procesuiran za bilo koje djelo u Švajcarskoj ili inostranstvu, niti postoje bilo kakve indicije u tom smislu”, odgovoreno je za CIN-CG  iz fabrike.

Milion vraćaju na rate

U izvještaju Poreske uprave, iz juna ove godine, fabrika Tara se nalazi među 100 najvećih dužnika za poreze i doprinose na lična primanja.

“Tara aerospece and defence products” nalazi na 15. mjestu sa dugom od 541.760 eura, a četiri mjesta iza “Tara precisions works”, sa kojom se spojila 2015. godine, duguje 428.688 eura. Dug je ušao u sistem reprograma Poreske uprave i plaćanja na rate.

Prema podacima Centralne depozitarne agencije, švajcarskoj firmi pripada oko 34 odsto vlasništva u fabrici, povezana kompanija iz Austrije “Kandussi Beteiligungs-und Handels-GmbH” ima više od 25 odsto, a još jedna Tometova firma BTI Montenegro 15 procenata.

Otkud dozvola?

Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP), u dokumentu u koji je CIN-CG imao uvid kaže da fabrika nije ni tražila tu dozvolu od njih. Na pitanje novinarke o tome, rekli su da proizvodnja i promet vojne opreme nijesu u njihovoj nadležnosti i uputili na Ministarstvo odbrane (MO). Iz MO su, međutim, odgovorili da namjenska proizvodnja nije u njihovoj nadležnosti. Iz Ministarstva ekonomije su takođe uputili na MO.

U Zakonu o proizvodnji naoružanja i vojne opreme predviđeno je da dozvolu izdaje organ nadležan za poslove odbrane. Odgovor iz MO, na insistiranje CIN-CG-a da objasne ovu vrtešku, nije stigao do objavljivanja teksta, a ćutanjem su uzvratili i iz Mojkovca.

Maja BORIČIĆ

Watch full documentary "Silk Road or Silken Rope".

Greška je sistemska i odavno je uočena. Naime, Zakon o radu zabranjuje raskid ugovora o radu sa zaposlenom koja ostane u drugom stanju ili planira trudnoću, ali ne štiti one koje su ugovor zaključile na određeno vrijeme, što poslodavci u velikom broju slučajeva koriste da ga ne produže

,,Svaka tri mjeseca produžavali su mi ugovor na određeno vrijeme. Nakon godinu i po takvog rada, kada sam poslodavca obavijestila da sam trudna odmah mi je rečeno da nema više posla za mene u toj firmi'', priča za Monitor Podgoričanka kojoj dijete sada ima dvije godine i koja mjesecima ne može da nađe posao jer jedno od glavnih pitanja na tzv. intervjuima za zaposlenje je da li planira da ima još djece.

,,Šta da odgovorim na takvo pitanje? Uvijek me bude stid i njih i sebe. Prinude te da biraš između majčinstva i zaposlenja. Ne bi se odrekla materinstva, pa da mi nude platu od 3.000, a ne bijednih 300 eura. I da te mršnu kad im se prohtije'', priča.

Poslodavac je otpustio 53 odsto ispitanica zbog trudnoće, pokazalo je istraživanje Centra za ženska prava koje je obuhvatilo 143 ispitanice koje su bile trudne barem jednom od 2008. Ovo istraživanje, koje je prezentovano prije nekoliko mjeseci, pokazalo je i da svaka treća žena koja je u prethodnih deset godina bila trudna nije bila plaćena tokom porodiljskog odustva, odnosno nije primala državne beneficije.

Greška je sistemska i odavno je uočena. Naime, Zakon o radu zabranjuje raskid ugovora o radu sa zaposlenom koja ostane u drugom stanju ili planira trudnoću, ali ne štiti one koje su ugovor zaključile na određeno vrijeme, što poslodavci u velikom broju slučajeva koriste da ga ne produže.

,,Jedna od najčešćih pritužbi naših koleginica, koja je u potpunosti opravdana, odnosi na činjenicu da Zakonom o radu nije propisana apsolutna zabrana davanja otkaza zaposlenoj ženi dok je trudna, ukoliko je zaposlena na određeno vrijeme’’, kaže za Monitor  Ivana Mihajlović, savjetnica za pravna pitanja u Uniji slobodnih sindikata CG.

Objašnjava da ,,samo žena kojoj u toku trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme otpočne porodiljsko bolovanje, ima privremenu zaštitu od otkaza do povratka sa porodiljskog bolovanja, dok zaposlena žena koja otpočne trudiničko bolovanje u toku trajanja ugovora o radu ne uživa ovakav tretman. Ovaj i ovakav izuzetak govori kako o odnosu zakonodavca prema materinstvu i natalitetu, tako i o činjenici da ugovor o radu na određeno vrijeme predstavlja klasičan primjer prekarnog ugovora koji u potpunosti zaposlene stavlja u podređen i nesiuran položaj’’.

Statistika govori da je od 100 zaključenih ugovora o radu preko 90 onih koji su zaključeni na određeni vremenski period.

Mihajlović kaže da sindikat insistira na ,,propisivanju zakonske obaveze da poslodavci ne smiju raskinuti radni odnos sa ženama koje su angažovane na određeno vrijeme, a nalaze se na trudničkom bolovanju, s tim da država preuzme obavezu da poslodavcu preko centra za socijalni rad refundira naknadu zarade za vrijeme tog odsustva’’.

Velika su očekivanja od novog zakona o radu, koji bi ovo pitanje trebao da reguliše. Advokatica Maja Živković koja se udruženju Roditelji bavi ovom tematikom za Monitor kaže da su trudnice potpuno nezaštićene:  ,,Svi željno isčekujemo novi Zakon o radu kojim je predviđeno da trudnice ubuduće budu zaštićene na isti način kao i porodilje, ali se čekanje odužilo i više od dvije godine. Dešava se da zaposlene trudnice odu na trudničko bolovanje i shvate da im nije produžen ugovor o radu tek onda kada odu da produže trudničko’’.

Koordinatorka radne grupe za izradu nacrta zakona doc. dr Vesna Simović-Zvicer najavila je da će novim zakonom biti predviđeno da će ženi kojoj ugovor o radu ističe za vrijeme odsustva sa rada zbog održavanja trudnoće, radni odnos produžiti dok koristi to pravo, a nakon toga i dok traje poroditeljko i roditeljsko odsustvo. Produženje ugovora o radu predviđeno je i za oca djeteta koji koristi roditeljsko odsustvo.

,,Do sada smo u radu uglavnom imali pritužbe žena koje su zaposlene u privatnom sektoru, na određeno vrijeme i koje su tražile zaštitu od diskriminacije. Njihovi zahtjevi odnosili su se na problem neuplaćivanja doprinosa za socijalno osiguranje, kao i na izostanak produžavanja ugovora o radu zaključenog na određeno vrijeme, zbog trudnoće’’, kazali su za Monitor iz Institucije zaštitnika ljudskih prava I sloboda.

Iz kancelarije Obudsmana ukazuju na nekoliko slučajeva u kojima su reagovali. U jednom je radnica nakon isteka ugovora na određeno dobila otkaz u sedmom mjesecu trudnoće, nakon pet godina rada, u drugom slučaju je radnici, nakon sedam godina rada na istom mjestu, rečeno da nema pravo na trudničko i porodiljsko odsustvo.

I za naš list iz kancelarije Ombudsmana su ponovili da je prvenstveno neophodno  pojačati ulogu inspekcijskih službi. A druge strane iz Inspekcije rada su više puta priznali da  su nemoćni, ili njihovim rječnikom kazano ,,nemaju mehanizme’’ da zaštite trudnice, pa im preporučuju da se obrate nadležnom sudu.

Iz udruženja Roditelji problematizuju i pitanje iznosa nadoknade, odnosno plate u toku trudničkog ali i porodiljskog. ,,Dio poslodavaca isplaćuje samo dio zarade preko žiro računa, a ostatak na ruke, pa u toku odsustava samo taj prijavljeni iznos daje trudnici/porodilji jer mu se on samo i refundira od države. Često zbog toga žene povezuju pravo na refundaciju sa sobom, ne shvatajući da je to pravo poslodavca i da bez obzira na refundaciju one treba da dobijaju zaradu kao i prije odlaska na odsustvo’’, kaže Živković.

Ona ističe i da je ,,problem siva ekonomija i uslovljavanja žena refundacijom, a za to je potrebna mnogo veća promjena sistema, koju ni ne znamo koliko je realno očekivati. Siva ekonomija i u ovoj oblasti pokazuje koliko šteti građaninu, u ovom slučaju majkama’’.

Prema podacima Ministarstva rada i socijalnog staranja u Crnoj Gori je u januaru prošle godine bilo 2.106 porodilja koje su u radnom odnosu, a u decembru 1.462. Nezaposlenih porodilja, registrovanih u Zavod za zapošljavanje, bilo je ukupno u januaru 3.782, a u decembru 3.275.

Iz kancelarije Ombudsmana ističu: ,,Zabrinjavajuće je da u ovim spornim situacijama žene uglavnom nisu imale neki problem u vidu propusta u radu, nediscipline ili drugih vrsta nepoštovanja radnih obaveza, ali im jednostavno dalje nije bio zaključivan ugovor na određeno, što je nedopustivo’’. Za ,,grijeh’’ im je uzeto što su trudne.

Sve ovo se dešava u zemlji koju već deceniju mori bijela kuga i iz koje mladi bježe ne osvrćući se.

Predrag NIKOLIĆ

Posljednja povreda na radu bila je prije 462 dana, kada je radnik zbog kvara na liftu istegao mišić. Praksa i procedure primjenjuju se iznad zakonskih zahtjeva, u skladu sa standardima poznatog svjetskog konzorcijuma 

Radnik obezbjeđenja pokazuje rukom na ulaz u zgradu pored kapije. Put vodi do kraja hodnika i vrata iza kojih se ukazuje prostorija, poput male, ali moderne učionice. Na zidu je veliki ekran, a na osam stolova postavljeni su tablet uređaji.

Sa ekrana kreće film od sedam i po minuta o tome kako bi se trebalo ponašati unutar fabričkog kruga i u pogonima, o standardima zaštite na radu i čuvanja životne okoline.

Sljedeći korak je test. Potrebno je na tabletu odgovoriti na šest pitanja koja se odnose na informacije iz filma. Najmanje četiri tačna su neophodna da bi informacioni sistem odobrio elektronsku propusnicu, inače ništa od posjete.

Tako se već godinu i po ulazi u nikšićku pivaru. Standardi vlasnika, internacionalne kompanije “Molson Coors“, koji važe u desetinama poznatih pivara širom svijeta, preseljeni su i pod Trebjesu.

Opisani ulazak je dio lakše procedure i važi za posjetioce, poput ekipe Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Vijesti, koja u okviru projekta “Zdravi i sigurni u privatnim i stranim preduzećima”, uz podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja, istražuje kako se realizuju zakonske mjere zaštite na radu u bivšim državnim kompanijama nakon privatizacije.

Radnici drugih kompanija koje izvode radove u pivari ili pružaju neke usluge, moraju pogledati film od 24 minuta i odgovoriti na 18 pitanja. Položeni test, važi 12 mjeseci.

Nikšićka Pivara je privatizovana 1997. godine. Za 22 godine, usljed kretanja na globalnom tržištu, bilo je više preprodaja. “Molson Coors” je peti vlasnik. Nasuprot brojnim sumnjivim, burazerskim i ofšorskim transakcijama, Trebjesa je rijedak primjer crnogorske privatizacije kojom su stigli i nova poslovna kultura i standardi, uključujući i mjere zaštite na radu. Činjenice o tome pomalo asociraju na tekuću reklamnu kampanju, parodiju francuskog filma “Putnici”, kojom se sugeriše da su moderna vremena, a jedino je pivo istog kvaliteta.

Trebjesa je prošle godine imala poslovni prihod od 31 miliona eura i neto profit od 3,2 miliona eura. Ima 230 zaposlenih, a prosječna neto zarada je 850 eura, što je za 65 odsto više od crnogorskoj prosjeka od 510 eura. Na svako oglašeno slobodno radno mjesto dobijaju desetine prijava.

Broje dane bez povreda

Zaposlene i posjetioce pored ulazne kapije dočekuje i bilbord na kojem, pored osnovnog gesla kompanije “Bezbjednost na prvom mjestu”, piše koliko je dana proteklo od posljednjeg incidenta na radu sa povredom zaposlenih, ili posjetilaca i radnika podizvođača. Naveden je i najbolji rezultat, najduži period između dva incidenta i u tome se takmiče sa ostalim pivarama iz grupe.

Na dan posjete novinara CIN-CG, pisalo je da su protekla 462 dana od posljednjeg incidenta, kada se pokvario teretni lift, greškom firme koja ga je održavala, a radnik u njemu istegao mišić. Najduži period bez povrede na radu u pogonima fabrike je 837 dana. Posljednji incident u kojem je učestvovao posjetilac, ili radnik strane firme desio se prije 5.688 dana ili 15 i po godina, zbog nepažnje u saobraćaju.

Posljednji teži incident desio se prije pet godina kada je eksplodirao ventil pod pritiskom i ozbiljno povrijedio radnika. Inspekcija zaštite na bilježi i da je 2016. godine, prilikom otpreme piva, viljuškarom jednom radniku povrijeđena noga. U svim slučajevima inspektori su utvrdili da nije bilo propusta poslodavca.

“Trebjesa, kao dio velike svjetske pivarske porodice, ogromnu pažnju, energiju, resurse i novac poklanja bezbjednosti i zdravlju zaposlenih. U tu svrhu, stvorena je i deviza koja nas sve podsjeća na poštovanje procedura”. Ponosni smo na činjenicu nema povrede od juna prošle godine”, kazao je za CIN-CG menadžer zaštite okoline, zdravlja i sigurnosti Milan Kilibarda.

Izazova koje bi trebalo savladati nije malo. Intenzivan je saobraćaj kamiona, viljuškara i drugih vozila, u krugu i unutar pogona, rad za linijom koja u minuti puni stotine boca, ili u blizini hemikalija i uređaja pod visokim pritiskom i temperaturom nosi rizike i traži koncentraciju. Tu je i prenošenje tereta, električni napon, obavljanje poslova na visini, potencijalni lom stakla, klizav pod...

Ne samo za svako radno mjesto, već i za svaki radni potez na njemu propisana su pravila i potrebna zaštitna oprema. Propisi o zaštiti na radu grupe “Molson Coors“, kažu sagovornici CIN-CG, često su stroži od onih koji su zakonski obavezni u Crnoj Gori, jer kao internacionalna kompanija prate i primjenjuju najzahtjevnije svjetske i evropske norme.

Niko ne rizikuje da bude kažnjen

“Primjenjujemo najbolje operativne prakse upravljanja i usklađenost sa zakonskim zahtjevima, kao i sa internim politikama, standardima i procedurama. Sprovodimo redovne kontrole naših operacija radi ocjene usklađenosti. Nastojimo da stvorimo bezbjedno i zdravo okruženje za sve kupce, komšije, posjetioce i izvođače radova, sprečavajući oboljenja ili povrede, gdje god je to moguće”, tvrdi Kilibarda.

Predsjednik jedinog sindikata “Trebjese” Boro Delibašić kaže za CIN-CG da su zadovoljni odnosom uprave prema zaštiti na radu i zdravlju zaposlenih i da je cijeli sistem postavljen mnogo bolje nego prije 22 godine, kada je kompanija bila u državnom vlasništvu.

“Nema mnogo radnika iz tog perioda. Tehnologija je napredovala, kao i kvalitet zaštitne opreme, a propisi su usavršavani. Nekada se u pogonima moglo raditi i u papučama, a sada moramo da budemo u propisanoj opremi koja obuhvata od specijalne obuće, odjeće, fluorescentnih prsluka, do šljema, zaštitnih naočala i čepića za uši u pogonima gdje je buka”, kazao je Delibašić. On tvrdi da uprava još nije odbila neki zahtjev u vezi zaštite na radu, niti štedi na kvalitetu i obimu opreme.

Na pitanje, o tome da li je radnicima teško da se pridržavaju strogih propisa, on kaže da je disciplina na visokom nivou “ne samo zbog mogućih kazni, već zbog toga što je to u našem interesu”.

Kršenje propisa o zaštiti na radu, prema kolektivnom ugovoru, smatra se težom povredom radne discipline. Propisane su novčane kazne, a najblaža je tromjesečno umanjenje zarade 20 odsto. Najstroža je - otkaz. U protekle četiri godine samo je jedan radnik novčano kažnjen, jer nije nosio svu propisanu zaštitnu opremu.

Kada se novi radnik zapošljava u “Trebjesi”, prve dane provodi na predavanjima i obuci o zaštiti na radu, a zatim polaže testove u za to licenciranoj kompaniji. Nakon toga ima i internu obuku u fabrici. Tek, ako sve položi dobija ugovor o radu. Znanje se provjerava nakon 12 mjeseci, a ukoliko promijeni radno mjesto “polaže razliku predmeta”.

“Obezbjeđujemo treninge i razvijamo svijest zaposlenih kako bismo izgradili kulturu odgovornosti na svim organizacionim nivoima. Linijski menadžeri su odgovorni za bezbjednost i zdravlje svojih zaposlenih, kao i da osiguraju da su mašine i oprema sigurni. Svaki zaposleni odgovoran je, da zbog zaštite svoga zdravlja i bezbjednosti radi u skladu sa zakonskim zahtjevima i ustanovljenim procedurama. Svi zaposleni, izvođači radova iz drugih kompanija i posjetioci Trebjese moraju biti apsolutno svjesni i upoznati sa potencijalnim rizicima sa kojima se mogu susresti u raznim oblastima fabrike. Kao aktivni član Udruženja zaštite na radu Crne Gore, predvodimo talas podizanja svijesnosti o zaštiti na radu, u čemu ćemo, čvrsto vjerujemo, i uspjeti”, istakao je Kilibarda.

Pozitivne ocjene inspekcije zaštite na radu, kako je kazao Kilibarda, dodatno motivišu. Profesionalnu i pozitivnu saradnju sa Pivarom u odgovorima na pitanja CIN-CG,  potvrdili su i iz Inspekcije zaštite na radu. Višednevni nadzor jednom godišnje, pokazuje da je kompanija ispunila sve zakonske obaveze.

Uz podsjećanje da je Pivara i prije privatizacije dobijala priznanja za primjenu mjera zaštite na radu, iz inspekcije kažu da je, usklađivanjem nacionalnog zakonodavstva sa propisima EU, novim zakonom i podzakonskim aktima propisan veći nivo zaštite “koji kod ovog i drugih poslodavca mora da se sprovodi".

“Kada se promijeni neka norma iz zaštite na radu imamo sastanke i nove obuke. Ako se u bilo kojoj pivari iz grupe “Molson Coors“ desi neki incident i mi odmah dobijemo informaciju o tome i šta bi trebalo uraditi da se slično eventualno preduprijedi u našim pogonima. Obavještenja o tome postavljaju se na svim ulazima. Imamo neformalno takmičenje ko će duže biti bez nekog incidenta”, kaže Delibašić.

Od 18 kompanija “Molson Coorsa“ u Evropi na dan posjete novinara CIN-CG, duže bez povrede na radu od nikšićke pivare bile su samo češke kompanije  “Ostrava” sa 703 i “Smichov” sa 473 dana. U izvještaju na oglasnoj tabli detaljno je navedeno da se posljednji incident u ovoj poslovnoj grupi desio u pivari “Borsodi” u Mađarskoj, kada je vozač viljuškara prilikom silaska za vozila zakoračio u malo udubljenje na podu, izgubio ravnotežu i pao. Doktor je konstatovao iščašenje nožnog zgloba.

U posljednjem periodičnom izvještaju istaknutom u pogonima, navedena je i pohvala centrale predstavništvu za prodaju u distribuciju u Velikoj Britaniji koja je prešla 1.000 dana bez povrede radnika, kao i pivari “Ostrava” u Češkoj za 700 dana.

Cilj je - nula

Pivara “Trebjesa” je, kao članica “Molson Coors” grupe, u oktobru 2017. godine usvojila novu politiku zaštite životne sredine, bezbjednosti i zdravlja na radu, kojom su utvrđena tri glavna cilja – preventivnim djelovanjem svođenje broja povreda na nulu, podizanje svijesti o bezbjednosti, smanjenje uticaja na okolinu i sprečavanje zagađenja i umanjenje količine otpada koji odlažu na deponiju.

U maju 2018. usvojena je nova politika nabavke lične zaštitne opreme, kao rezultat dogovora menadžera zaštite i zdravlja na radu, rukovodstva kompanije, odjeljenja za ljudske resurse i sindikata.

“Velika novina bila je zamjena viljuškara koji su radili na gas novim na električni pogon. Kako su bešumni ugradili smo na njih zvučne i svjetlosne oglašivače. Vozač i radnici imaju na privjesku posebne uređaje veličine ključa za automobil, koji su povezani u sistem. Kada vozač viljuškarom ulazi u pogon pritisne dugme i svi radnici znaju da je tu. Ako se radnik nalazi na putanji viljuškara, takođe, sistem ga locira i vozilo samo usporava nekoliko metara ranije”, kaže Kilibarda.

Pregledi su obavezni

Zdravstveni pregledi u Trebjesi obavezni su jednom godišnje za zaposlene raspoređene na radnim mjestima sa povećanim rizikom i na tri godine za ostale. Sanitarni pregledi obavezni su svakih šest mjeseci za zaposlene koji dolaze u direktnu vezu sa proizvodom. U medicinskim kartonima zaposlenih nema profesionalnih oboljenja.

“Imamo dobru dugogodišnju saradnju sa Domom zdravlja iz Nikšića koji prati ovaj bitan proces”, naveo je Kilibarda.

Pravilnicima su predviđena i periodična ispitivanja sredstava za rad, opreme lične zaštite na radu i uslova radne sredine.

Burna istorija u 123 godine

Prvu pivaru u Nikšiću „Onogošt”, uz dozvolu knjaza Nikole, osnovao je 1896. godine Vuko Krivokapić, koji je iskustvo u pivarstvu stekao prilikom boravka u Sarajevu. Kasnije mu se pridružuju novi akcionari i pivara se širi. Nova pivara, pod imenom „Trebjesa”, izgrađena je 1908. Godine. Fabrika je tokom Prvog svjetskog rata izgorjela, a podrume je Austro-Ugarska pretvorila u zatvor. Obnova je nakon rata potrajala, pa je proizvodnja nastavljena tek 1931. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je ponovo oštećena, fabrika je nacionalizovana, a obnova i rekonstrukcija je trajala do 1956. godine. Nakon toga postala jedan od najznačajnijih pivskih brendova u bivšoj Jugoslaviji. Prodata je 1997. godine belgijskoj kompaniji InterBrew za tadašnjih 25 miliona maraka. U trenutku privatizacije imala je 650 zaposlenih. Novi vlasnici su, usljed racionalizacije, uz otpremnine postepeno smanjivali broj zaposlenih.

InterBrew se 2004. godine spojio sa brazilskom pivarskom grupom AmBev, pa je Trebjesa postala dio nove grupe InBev. Investicioni fond CVC Kapital 2009. godine od InBeva kupuje sve njegove pivare u centralnoj i jugoistočnoj Evropi, uključujući i Trebjesu, za 2,3 milijarde eura. Naredne godine ova grupa postaje StarBrev.

Američko kanadska kompanija Molson Coors 2012. godine kupila je StarBrev za 2,3 milijarde dolara. Naredne godine novi vlasnik je otkupio sve manjinske akcije i postao jedini vlasnik, te Trebjesu iz akcionarskog transformisao u društvo sa ograničenom odgovornošću.

U okviru Molson Coors grupe postoji više od 90 brendova piva, a najpoznatiji su Coors Light, Molson Canadian, Carling, Staroplamen,... kao i regionalni Nikšićko, Ožujsko, Jelen i Apatinsko.

Goran KAPOR

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub'' često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je''.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni - od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

Iz Unije poslodavaca Vijestima su kazali da smatraju da je ovaj član zakona nesaglasan sa članom 59 Ustava Crne Gore koji jamči slobodu preduzetništva koja se može ograničiti samo ako je to neophodno radi zaštite zdravlja ljudi, životne sredine, prirodnih bogatstava, kulturne baštine ili bezbjednosti i odbrane Crne Gore. Kako procedura odlučivanja Ustavnog suda traje od pola do dvije godine, radnici u trgovinama će bar neko vrijeme koristiti blagodeti novih zakonskih normi.

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija... garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije.

,,Formalno se garantuju jednake šanse i mogućnosti za oba pola, ali u realnosti su još uvijek vrlo jake tradicionalne pozicije i  uloge žena u porodici i društvu. Negativno utiču na sve aspekte života žena kako u javnoj tako i u privatnoj sferi. Posledično utiču i na zapošljavanje’’, kaže za Monitor Nada Koprivica, iz SOS telefona Nikšić.

Ona kaže da su pojedine korisnice SOS telefona Nikšić svjedočile da su na razgovorima za posao bile ispitivane o bračnom statusu, da li su trudne, planiraju li djecu...

Monitor je pisao o ,,standardnoj’’ proceduri prilikom intervjua za posao: ,,Prvo se gleda fizički izgled. Kad to zadovoljite slijedi kanonada pitanja: godine, da li ste u braku, imate li djece, planirate li djecu… Ako prođete taj test, onda se čude što ste sami, pa opet krene: planirate li brak, djecu…”, ispričala je jedna nezaposlena Podgoričanka.

Ljiljana Raičević iz Sigurne ženske kuće za Monitor kaže da žene koje se njima obrate uglavnom rade po nekoliko poslova: ,,Nikada to nijesu poslovi iz struke. Rade najteže poslove, ne biraju. A imamo profesorica, pravnica, arhitekticu, tehnologa... Dolaze nam i žene koje pokrivaju neka visoka radna mjesta i sve one pričaju da svojim šefovima pripremaju sve – od izveštaja do govora. Teško se izbore za bolju poziciju''.

Koprivica ističe da poseban problem predstavlja činjenica da su poslovi u domaćinstvu i dalje u najvećoj mjeri obaveza žena: ,,Država nema adekvatno razvijene servise za podršku (briga o djeci, briga o starima) što ženama onemogućava da na isti način kao muškarci učestvuju u društvenim i socijalnim aktivnostima koje su izuzetno značajne za lični razvoj i posledično utiču na mogućnost zapošljavanja i napredovanje na poslu’’.

Ljiljana Raičević kaže da kako na poslu, tako se i u porodici često dešava da žene ne mogu da se izbore za ravnopravam tretman: ,,Ipak, možda se nešto i počelo mijenjati prije deset godina. Ključni problem je što država ne preduzima ništa po ovom pitanju. Organizuju se s vremena na vrijeme neke konferencije o ovoj temi i  na tome se sve završava’’.

Posljednje istraživanje koje je rađeno o socio-ekonomskom statusu žena 2013. godine pokazalo je da su žene nakon dolaska sa posla čak do osam sati provodile u obavljanju kućnih obaveza. Istraživanje je pokazalo da se gotovo potpuno neuključivanje muškaraca u kućne obaveze, uz istovremeno poziciju donosioca odluka u porodici, prvenstveno percipira kao posljedica tradicije, patrijarhalnosti crnogorskog društva i vaspitanja.

Načelnica Odjeljenja za poslove rodne ravnopravnosti u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Biljana Pejović kazala je, početkom godine, za Pobjedu da nijesu imali dovoljno finansijskih sredstava da se intenzivnije bave pitanjem rodne ravnopravnosti u privatnom životu muškarca i žena, ali da će se ta situacija promijeniti.

Istraživanje koje je, uz podršku Ministarstva za ljudska i manjinska prava, SOS telefon Nikšić sproveo prije par mjesec sa mladima srednjoškolskog uzrasta (15 do 18 godina) u četiri grada - Nikšću, Šavniku, Žabljaku i Plužinama pokazalo je da njih dvije trećine smatra da postoje razlicita zanimanja za dječake i djevojčice. Obrazloženja su bila stereotipna, npr. zanimanja za dječake su, po njima, doktor, advokat, političar, a za djevojčice bolničarka, učiteljica, kozmetičarka, frizerka.

„Moj muž ne radi ništa. Gdje da ga vidi majka da nešto radi. Odmah bi mu rekla da je slabić“, jedna je od izjava u pomenutom istraživanju iz 2013. Međutim i tada su zabilježeni pozitivni trendovi, pa su žene mlađe generacije, do 35 godina, istakle borbu protiv patrijarhalnih odnosa i vrijednosti najznačajnijom za rodnu ravnopravnost. Navele su i da je za njih ova borba individualna i zavisi isključivo od žene - „svaka žena može da se izbori da bude ravnopravna“.

Da se stvari mijenjaju, govori i podatak da je prošle godine više od 400 muškaraca iskoristilo pravo na roditeljsko odsustvo.

,,Tradicionalne uloge koje su nametnute ženama nanose ogromnu štetu cjelokupnoj zajednici jer nijesu u dovoljnoj mjeri iskorišteni potencijali više od polovine stanovništva u Crnoj Gori. Sve dok se to ne desi neće biti moguće riješiti društvene, ekonomske i političke probleme i napredak za sve u Crnoj Gori’’, ističe Koprivica.

Bez Indeksa rodne ravnopravnosti 

Crna Gora još uvijek nema Indeks rodne ravnopravnosti, koji se obavezan u zemljama EU, u kojoj je ravnopravnost žena i muškaraca jedna od osnovnih vrijednosti. Indeks se sastoji od šest ključnih domena – rad, novac, znanje, vrijeme, moć i zdravlje, uz dva prateća – nailaženje na neravnopravnost i nasilje.

Iako su sporazum o saradnji za izradu Indeksa Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i Monstat potpisali septembra 2016. još uvijek nije urađen, iako Monstat već četiri godine objavljuje publikaciju Žene i muškarci u Crnoj Gori.

Načelnica Odjeljenja za poslove rodne ravnopravnosti u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Biljana Pejović je početkom godine za Pobjedu izjavila da bi Monstat trebao da indeks rodne ravnopravnosti objavi do kraja ove godine: ,,Krenućemo u taj proces i mjerićemo gdje je po tom pitanju mjesto Crne Gore među razvijenim zemljama. Evropski institute za rodnu ravnopravnost se bavi tom statistikom’’, kazala je Pejović.

Možda je jedan od razloga zašto još nemamo ovaj Indeks činjenica da bi on otkrio ne samo rodnu neravnopravnost. Zamislite pravi indeks u kome je sve transparentno u domenu novac, pa da se objelodane podaci o sistemu zarada, dodacima, bonusima, nagradama, službenim putovanjima, radu u odborima, dodjeli stanova...

Predrag NIKOLIĆ

Za deset godina u Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida prikupljeno oko 73 miliona eura, a namjenski utrošeno tek dvadesetak.  Nevladine organizacije traže promjenu zakona, poseban račun i formiranje specijalizovanih radionica i centara   

Ambroz Nikač je grafički dizajner sa tridesetogodišnjim iskustvom, zavidnom informatičkom pismenošću i odlično govori engleski. Uzalud čekajući stalni posao, vrijeme provodi baveći se streljaštvom, igra stoni tenis i izrađuje suvenire od kože.

Pored brojnih vještina u njegovom CV-ju, kao i u još 11 hiljada drugih na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), stoji podatak koji odbija poslodavce - osoba sa invaliditetom (OSI).

"Diskriminacija i predrasude prema OSI su jače od znanja, vještina i sposobnosti. I u Zavodu za zapošljavanje vjerovatno smatraju da mi posao nije potreban, pa nijesu ni zvali da mi nešto ponude. I kad bi me pozvali, mogao bih doći samo do portira, jer lift za OSI već godinama nije u funkciji", kaže Ambroz u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Predrasude nijesu jedini problem ovih osoba. Nikač i ostali na birou rada žrtve su i Vladinog nenamjenskog trošenja novca koji se posebnim zakonom prikuplja za OSI. U posljednjoj deceniji, kako su izračunali u Udruženje mladih sa hendikepom (UMHCG) i Savezu udruženja paraplegičara Crne Gore, umjesto za invalide, oko 53,8 miliona eura završilo je u budžetskim ponornicama. Na svako pitanje o sudbini tog novca iz Vladinih resora uzvraćaju - ćutanjem.

Milionske sume koje se svake godine zakonski prikupe od poslodavaca koji ne zapošljavaju osobe sa invaliditetom, trebalo bi da posluže i za profesionalnu rehabilitaciju OSI, za specijalizovane radionice i centre, ali i za brojne pogodnosti i beneficije preduzetnicima koji otvore takva radna mjesta. Ali, sve što se u tekućoj godini ne utroši u ove svrhe, Vlada jednostavno uzme.

Sagovornici CIN-CG, smatraju da se moraju precizirati zakonska rješenja kako bi se sačuvao namjenski prikupljen novac i promijenila praksa koju vrijeme nije potvrdilo. Kada je 2008.godine usvojen Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI, na birou rada bilo je 2.536 takvih osoba, a sada ih je gotovo četiri puta više. Za 10 godina primjene zakona, koji je obavezao poslodavce na plaćanje posebnog doprinosa ukoliko ne zaposle propisani broj osoba sa invaliditetom, prikupljeno je 73,3 miliona eura. Od te sume za invalide utrošeno je svega dvadesetak miliona.

„Poseban doprinos iz člana 22 Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, strogo je namjenski. Međutim, na kraju kalendarske godine dolazi do storniranja prikupljenih budžetskih sredstava. Nepotrošeni novac se ne prebacuje u sljedeću godinu, već se povlači i kalendarska godina počinje po novom planu potrošnje za tekuću godinu“, kažu iz Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore.

Direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore Marina Vujačić ocjenjuje da je problem u dijelu nadležnosti institucija koje koordiniraju procesom profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja ovih osoba, ali da je „najveća odgovornost na Vladi, odnosno Ministarstvu rada i socijalnog staranja koje bi trebalo da osigura kvalitetno zakonsko rješenje i njegovu primjenu, dok bi Ministarstvo finansija trebalo da brine za namjensko korišćenje novca”.

Zakonom je definisano je da se doprinos poslodavaca uplaćuje na poseban račun budžeta, Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI. U stvarnosti, taj poseban račun ne postoji. Milioni eura tako nestanu, jer Ministarstvo finansija koristi zakonsko opravdanje da se novac opredjeljuje u skladu s planom i da utrošak zavisi od izvršenja. Apsurd na koji podsjeća Vujačić je da i to Ministarstvo finansija prethodno uplaćuje novac u ovaj fond, jer ne ispunjava zakonsku obavezu o zapošljavanju OSI.

I poslanik u Skupštini Crne Gore i bivši predsjednik Odbora za ekonomiju, finansije i budžet Aleksandar Damjanović problem vidi u tome što Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom nije samostalan, pa se sav neutrošeni novac, na kraju godine jednostavno prelije u tekuću budžetsku rezervu. Zato je potrebno raditi na tome da se Fond izdvoji kao poseban organ. “Jedino tako bi se omogućilo da novac ide onima kojima je i namijenjen", smatra Damjanović.

On kaže da je u Skupštini bilo inicijativa da se ovo stanje promijeni, ali predlozi nijesu prošli.

"Ne radi se o maloj sumi. Međutim, Ministarstvo finansija ne dostavlja informacije iz kojih bi se vidjelo kako i gdje preusmjerava novac. U završnom računu nema evidencije o tome koliko je iz ovog izvora otišlo u tekuću rezervu", kaže Damjanović.

Ministarstvo finansija nije odgovorilo ni na pitanje CIN-CG o tome gdje je završio novac zakonski namijenjen profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI.

Zahvaljujući, između ostalog i aktivnostima UMHCG, kroz projekat "Naš je budžet naša stvar" pokrenuta je inicijativa da Državna revizorska institucija (DRI) u svoj plan  za ovu godinu uvrsti i kontrolu uplate i raspodjele posebnih doprinosa za zapošljavanje OSI, koja je u nadležnost Poreske uprave i Ministarstva finansija. Prethodna revizija odnosila se samo na nadležnosti Zavoda za zapošljavanje i Ministarstva rada.

U UMHCG odgovornost vide u Ministarstvu rada i socijalnog staranja zato što nije donijelo ključni podzakonski akt, kako bi se uredilo osnivanje i rad posebnih organizacija za zapošljavanj  predviđenih zakonom - zaštitni pogoni, radionice i centri u kojima bi se angažovale OSI teško zapošljive na otvorenom tržištu rada. Nije definisalo ni uslove i kriterijume, pa ni sprovelo stipendiranje, kao mjeru aktivne politike zapošljavanja ovih osoba.

Zavod za zapošljavanje je tek u posljednje dvije godine nešto efikasniji u potrošnji ovog novca, ali opet nedovoljno i uz taktiku da projekte za finansiranje takozvanih grant šema za osposobljavanje OSI raspisuje u drugoj polovini godine. Tako se novac po konkursima za tekuću godinu isplaćuje iz budžeta za narednu.

I saradnja UMHCG sa Savezom slijepih Crne Gore, kako kaže Vujačić, doprinijela je da se iz budžeta Zavoda za zapošljavanje poveća iznos namijenjen za mjere profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI.

"Ovo ne znači da smo zadovoljni. I nećemo biti dok sve institucije ne rade u potpunosti svoj dio posla, odnosno dok se Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI ne izdvoji kao posebno pravno lice i ne osigura njegova efiikasnost i namjena. Redovno se i u Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori nalazila rečenica o nenamjenskom trošenju sredstava i politici zapošljavanja OSI, a i Delegacija EU u Podgorici je zainteresovana za ovu temu", napominje Vujačić.

Značajnu sumu iz posebnog doprinosa, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje utroši na finansiranje grantova, projekata za zapošljavanje OSI. Suštinski, to ne povećava zapošljivost ovih osoba, jer se najveći broj njih nakon okončanog projekta vrati u evidenciju Zavoda.

"Grant šeme bi trebalo da se koriste za podizanje kapaciteta OSI, pripremu za zapošljavanje, dokvalifikaciju i prekvalifikaciju, a ne kao isključivi i obavezni model zapošljavanja, koji nema adekvatne i dugoročne ishode u velikom procentu slučajeva", smatra Vujačić.

Vlada sa rukom na srcu i drugom u kasi

Marina Vujačić kaže da su poražavajući podaci koje je UMHCG dobio od Vlade Crne Gore, kabineta predsjednika i Generalnog sekretarijata kao i od ministarstava o broju zaposlenih OSI i iznosu posebnog doprinosa koji su uplatili u skladu sa Zakonom. Najveći broj resora nema ni jedno zaposleno lice sa invaliditetom, tek poneko ima jedno ili dvoje. Mnogi resori opredijelili su se da obračunavaju značajne iznose na ime posebnog doprinosa, umjesto da zaposle osobe sa invaliditetom.

"Izjava premijera na sjednici Vlade 28.marta 2019.godine, kojom je pozvao ministre da zapošljavaju OSI i najavio da će on prvi to učiniti, ne djeluje ohrabrujuće. Porazno je da premijer poziva svoju Vladu na poštovanje Zakona, i da se zapošljavanje sprovodi na osnovu izjava i apela a ne propisa i sistemske politike", kaže Vujačić.

Zakon nudi subvencije

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI nudi mogućnost da poslodavci ostvare značajne benefite uključujući i subvencioniranje bruto zarade ovih osoba čak do 75 odsto. Umjesto toga, poslodavci obično biraju plaćanje posebnog doprinosa.

Član 21 Zakona precizira da je poslodavac koji ima od 20 do 50 zaposlenih dužan da zaposli najmanje jedno lice sa invaliditetom. Ako ima više od 50 zaposlenih, dužan je da zaposli najmanje pet odsto osoba sa invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih.

Stopa posebnog doprinosa koju su poslodavci dužni da uplaćuju ako ne zaposle OSI iznosi i do 20 odsto prosječne mjesečne zarade u Crnoj Gori.

Na drugoj strani, poslodavac koji zaposli osobu sa  invaliditetom ima pravo i na subvencije za prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada, pokriće ličnih troškova asistenata – pomagača, kao i na povoljne kredite za kupovine mašina prilagođenih ovim osobama.

Ranko VOJVODIĆ

Viši sud je oslobodio optužene, a Apelacioni i Vrhovni su zaključili da čak nije bilo krivičnog djela. Vlada je mnogo godina nakon zločina, da bi se iskupila, uložila milione u izgradnju novih kuća u Bukovici u koje se niko ne vraća, osim pred izbore. Veselin Veljović, aktuelni direktor Uprave policije, bio je u centru cijele priče, kao tadašnji prvi policajac Pljevalja. Njegova uloga u zločinu nije do kraja rasvijetljena, a svjedočenja su kontroverzna

Šestoro ubijenih, dva samoubistva zbog zlostavljanja, protjerivanje više stotina mještana muslimanske vjeroispovijesti i pljačkanje kuća, činjenice su o zločinima počinjenim u rejonu Bukovice u pljevaljskom kraju, u prvoj polovini devedesetih  godina prošlog vijeka, sa kojima crnogorska država i njeni zvaničnici, ni danas nijesu spremni da se suoče na način kojim bi pravda bila zadovoljena.

Mali broj onih koje je tužilaštvo označilo kao krivce sud je oslobodio, a najviše pravne instance su zaključile da nije ni bilo krivičnog djela. Zbog oprečnih svjedočenja, nijesu razjašnjene ni kontroverze o stvarnoj ulozi sadašnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, koji je tada komandovao pljevaljskim policajcima, uprkos njegovoj tvrdnji da je radio po zakonu.

Kao i u sličnim slučajevima, vlasti su zlodjela pokušali da prekriju – novcem. Uloženo je 4,5 miliona eura i u tom području posljednjih godina izgrađeno 110 kuća i oko 60 pomoćnih objekata, kako bi se navodno revitalizovao kraj. Tamo je sada samo šest porodica. Na pitanje Centra za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) iz Vlade nijesu odgovorili kako su zadovoljni projektom i rezultatima.

Predstavnik Udruženja Bukovčana Jakup Durgut ocjenjuje da “Vlada ništa nije postigla”.

"Ljudi se ne vraćaju, dobar dio nije ni preuzeo ključeve. Od osam porodica koje su se vratile, dvije su ponovo napustile kraj. Nema podrške tom narodu, otkupa poljoprivrednih proizvoda, održavanja puteva. Ljudi tu ne mogu da žive", kazao je Durgut za CIN-CG.

U početku je bilo optimizma, kaže on, ali kako je vrijeme odmicalo shvatili su da su to su bačene pare." Ako su i potrošili toliko, za dosta objekata nijesu ni struju doveli, sve je urađeno prilično netransparentno i aljkavo", svjedoči Durgut.

U njegovoj knjizi „Bukovica 1992 – 1995. Etničko čišćenje, zločini i nasilja“, Bukovica je označena kao jedina teritorija u Crnoj Gori koja je devedesetih godina bila meta etničkog čišćenja. Navedeno je da su početkom 1992. godine raseljena 24 sela. Od 1992. do 1995. godine ubijeno je šest civila: Hajro (75) i Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70), Džafer Đogo (57) i Bijela Džaka (70). Oteto je i odvedeno u zatvor u Čajniče 11 ljudi, a zbog posljedica torture, kako tvrdi, samoubistvo su izvršili Himzo Stovrag (67) i Hamed Bavčić (75). Gotovo svo muško stanovništvo više puta je pretučeno, zapaljeno je najmanje osam kuća i seoska džamija, a imovina opljačkana. Ostale kuće su uništene. Raseljeno je oko 125 porodica sa 330 članova.

Samo je stradanje radnika na održavanju lokalnog puta Džafera Đoga stiglo do suda, ali kao ubistvo, a ne ratni zločin. Pravosnažno je osuđen Majoš Vrećo, dok je saučesnik Dragomir Krvavac oslobođen zbog neuračunljivosti. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio jer Vreću na 4,5 godine zatvora, a bjelopoljski Viši sud to preinačio na 14 godina. Kaznu je izdržavao u Spužu i u fočanskom zatvoru. Dok je bio na robiji, dva puta su mu smanjivali kaznu odlukama o amnestiji – tadašnji predsjednik Republike Srpske Nikola Poplašen za deset mjeseci, a predsjednik Crne Gore Milo Đukanović za nešto više od dvije godine.

Misterija o ulozi šefa policije

“Ne znam koliko je učestvovao, ali je znao i mogao to da spriječi”, zaključuje Durgut o ulozi tadašnjeg šefa pljevaljske policije Veselina Veljovića u dešavanjima u Bukovici. Interpretacije o ulozi Veljovića su kontradiktorne, iako dolaze upravo od Bošnjaka. Prema nekim svjedočenjima pred sudom, Veljović je predvodio pretrese kuća, a Durgut u knjizi citira osobu koja je tvrdila da joj je prijetio kidanjem ušiju. S druge strane, u januaru 2006. godine, kada je dio javnosti problematizovao ulogu Veljovića, nakon što je započeo prvi mandat direktora Uprave policije, tadašnji predsjednik pljevaljskog Odbora Islamske vjerske zajednice Smail Hakija Ajanović obratio se javnosti tvrdnjom da je upravo šef pljevaljskih policajaca najviše “doprinio očuvanju mira i dostojanstva ljudi u Pljevljima”.

“Preduzimane su isključivo zakonite mjere i radnje na očuvanju stabilnog javnog reda i mira koje su, zbog specifičnosti sredine, bile usmjerene i na očuvanje međuvjerskog i multietničkog sklada”, odgovorili su iz Uprave policije, na pitanja koja je CIN-CG poslao Veljoviću o tome kako gleda na svoju ulogu u ovim događanjima, da li se osjeća odgovornim za mučenje i iseljavanje, je li lično učestvovao u tome, da li je nekoga kroz svoj operativni rad smatrao odgovornim za zločine, te da li smatra da je pravda zadovoljena. Umjesto konkretnih odgovora, iz UP su se pozivali i na pismo Ajanovića, koji je, tvrde, „demantovao kasnije pokušaje da se ime i profesionalni integritet direktora Uprave policije Veselina Veljovića potpuno neopravdano stave u negativni kontekst dešavanja u Bukovici i koji je objasnio kakvu je zapravo ulogu u očuvanju mira pljevaljska policija sa direktorom Veljovićem na čelu odigrala u tim osjetljivim vremenima“.

„Informacije i saznanja o dešavanjima u Bukovici direktor Uprave policije Veselin Veljović saopštio je u sudskom postupku u kojem su optuženi oslobođeni krivične odgovornosti“, navodi se u odgovoru.

Veljović je bio komandir pljevaljske policije od sredine oktobra 1992. do kraja 1995. godine. Svjedočeći pred sudom, u decembru 2010. godine, naveo je da je zbog blizine Bosne i Republike Srpske i ratnih dejstava na tom području bila ugrožena sigurnost kako Muslimana-Bošnjaka tako i pravoslavaca. Rekao je i da je bilo dosta paravojnih formacija, pa je i strah mještana bio opravdan, a zadatak policije je bio da smiri situaciju. On nije isključio mogućnost pojedinačnih prekoračenja službene dužnosti nekog policajca, ali je tvrdio da je policija bila „faktor stabilnosti, mira i reda i intervenisala u svim slučajevima gdje je bio pretres kuća oko nelegalnog držanja oružja ili vezano za prijavu drugih izvršenih krivičnih djela“.

„Nijedan od policajaca koji su učestvovali u tim pretresima nije tukao, zlostavljao i maltretirao lica kod čijih kuća i objekata je vršen pretres, jer mi se niko od mještana Bukovice nije žalio na rad i ponašanje optuženih policajaca... Za policiju je jasno da se S. H. objesio, ali ne iz straha ili prestrašenosti ili što je tučen od vojske i policije, već i iz njemu znanih razloga“, rekao je tada Veljović.

Svjedočenje Ramiza Šabanovića iz sela Klakorine, jedno od mnogih u knjizi "Bukovica" Fonda za humanitarno pravo, kosi se sa Veljovićevom interpretacijom. On je ispričao kako je u februaru 1993. godine grupa vojnika  i policajaca obilazila muslimanske kuće i maltretirala stanovništvo. Kaže da su u njegovu kuću upali vojnici i policajci, suprugu Hatidžu vukli za kosu i bacali na pod, a njega u drugoj sobi tukli tražeći novac. U vitrini je bilo dinara, u vrijednosti oko 3.000 njemačkih maraka, od prodaje stoke. Policajac je pregledao novac, ali ga nije uzeo.

“Tada mi je prišao jedan vojnik sa psom, mislim da se zove Aco Malinić, i natjerao na mene psa, koji  mi je skočio na grudi i potpuno mi izderao odjeću, a on ga je držao na kaišu da me još više ne povrijedi. Tu sam pretrpio veliki strah. Poslije ovoga, mene i ženu su tjerali da se krstimo i pjevamo četničke pjesme i da ja ližem nož po oštrici. Kad smo sve to izvršili, istjerali su nas iz kuće i gonili do obližnjeg potoka, prijeteći da im damo novac ili će nas klati bodljikavom žicom”, ispričao je Šabanović.

O ulozi šefa policije, poznati novinar TV Vijesti Sead Sadiković, koji je snimio brojne reportaže  i film o Bukovici, za CIN-CG, uz prepoznatljivu ironiju kaže: „Samo Božje proviđenje je početkom devedesetih u Bukovicu poslalo Veselina Veljovića. Dok je on, nakon vojske prije njega, kontrolisao taj teren, većina se Bukovičana iselila i spasila živote. Danas su u Goraždu, Sarajevu, Beču, Njujorku. Dok su se varnice ratnog požara iz Bosne prebacivale ka Bukovici, Veljović je bio svjestan da ne može da zaštiti bošnjački narod. Neću reći da ga je zato protjerao. Biću precizniji i oprezniji: Pomogao mu je da ode na sigurnije i bolje mjesto – u izbjeglištvo. Hvala sadašnjem direktoru crnogorske policije, reći će danas i bukovički Bošnjaci. Ako se i čuje da je pokojem „zavrtao“ uši prilikom racija u navodnoj potrazi za oružjem, to nije bilo zlonamjerno. Kao, kada ti učiteljica zavrće uši. Stroga, ali pravedna. Učiteljica života.”

[youtube v="YwFPY-Xlphc"]

Sudovi slijepi za ratni zločin

Za zbivanja u Bukovici Više tužilaštvo u Bijelom Polju je u decembru 2007. godine pokrenulo  istragu protiv pet vojnika bivše Vojske Jugoslavije: braće Radmila i Radiše Đukovića, Slobodana Cvetkovića, Đorđija Gogića, Milorada Brkovića i dvojice tadašnjih crnogorskih policajaca Slaviše Svrkote i Radomana Šubarića, a nakon tri godine ih i optužilo za ratni zločin protiv čovječnosti. Svi su pravosnažno oslobođeni.

Tužilaštvo ih je teretilo da su, kršeći pravila Međunarodnog prava, prilikom pretresa kuća radi pronalaska i oduzimanja oružja, nehumano postupali prema građanima muslimanske nacionalnosti, primjenjivali torturu i nasilje.

“Provjeravali su da li učestvuju u borbenim okršajima na strani zelenih beretki i da li zelenim beretkama dopremaju hranu i ostale namirnice i kriju pripadnike zelenih beretki u svojim kućama, pa su kod istih nehumanim ponašanjem prouzrokovali teške patnje i ozbiljno im ugrožavali zdravlje i vrijeđali tjelesni integritet, primjenjivali mjere zastrašivanja, stvarali psihozu za prinudno iseljavanje iz sela tog područja, usled kojeg ponašanja je došlo do iseljavanja muslimanskog stanovništva“, piše u optužnici. Policajci su tuženi i da se zbog njihovog maltretiranja Himzo Stovrag objesio.

Vijeće sudija Višeg suda u Bijelom Polju, na čelu sa Šefkijom Đečevićem, oslobodilo ih je zbog nedostatka dokaza. Zaključeno je da se pripadnici muslimanske nacionalnosti nisu iseljavali zbog nehumanog postupanja okrivljenih, nego dobrovoljno, te da su, zbog rata u okruženju, to činili i Srbi i Crnogorci. U obrazloženju presude piše i da pojedini oštećeni nisu podržali navode optužnice, dok su neki govorili dugačije nego u istrazi. Utvrđeno je i da su vojska i policija radile “u skladu sa pravilima službe”, da je pretresanje kuća bilo opravdano, jer su postojale dojave o tome da se u kućama pojedinih osoba krije oružje, koje je i pronađeno, pa su neki za to pravosnažno osuđeni.

Viši sud je zaključio da nije dokazano da je postojao sistematski ili rasprostranjen napad na civilno stanovništvo, što je preduslov za postojanje zločina protiv čovječnosti. Apelacioni sud je dvije godine kasnije preinačio presudu, oslobađajući optužene, ali uz obrazloženje da nije bilo ni krivičnog djela.

“Krivično djelo onako kako je predstavljeno optužnicom nije krivično djelo, jer mu nedostaje jedan bitan element - međunarodni propis protivno kog su optuženi preduzimali djelatnosti za koje se terete”, piše u obrazloženju odluke sudija Radmile Mijušković, Milića Međedovića i SvetlaneVujanović. „Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda, na koji se tužilac pozvao u optužnici, nije takav propis, jer su djela navedena u optužnici izvršena 1992. i 1993. godine, dakle, prije no što je Rimski statut stupio na snagu (2002. godine)“, piše u obrazloženju. I Vrhovni sud je potvrdio takvo mišljenje u januaru 2013. godine.

Sadiković: Našim parama prekrojili istoriju

Sadiković kaže da je istraživanje o Bukovici jedno od najtužnijih koje je radio. „U početku zbog tragičnih ispovijesti žrtava, potom zbog farsičnog sudskog procesa. Konačno, zbog tragikomičnog epiloga: “Žrtva dolazi i glasa za dželata, redovno na svim izborima. Kupljena je vikendicom Bogu iza nogu, u koju nikada niko neće doći. Jedino – na glasanje!“, naveo je Sadiković.

[youtube v="0uz2APaLzBk"]

Našim parama, kaže on, kupljeno je prekrajanje istorije. U Sadikovićevom filmu „Praznina“ može se vidjeti da ljudi čije su porodice mučene i zlostavljane sada dolaze u Pljevlja da glasaju za DPS.

„Država je planirano dala 4,5 miliona eura. Plus sudski proces, što dolazi do pet – šest miliona eura, koje smo svi dali zarad pranja biografije onih „koji su stvorili novu Crnu Goru“. Ovaj slučaj, za vrijeme ovih vlasti, neće nikada biti istražen do kraja“, ocijenio je Sadiković.

On kaže da ga je iznenadilo prilikom boravaka u Bukovici da i jedni i drugi sada stvari posmatraju kao da se ništa nije desilo.

“To je ključna greška! Ponoviće se, strahujem. Istorija je učiteljica života. Pobjednici su ovdje silovali učiteljicu. Njena stigma ne dozvoljava joj slobodu da uči pokoljenja da se ne ponove zločini. Kao ironiju vidim pravnu tvrdnju da „ratni zločini ne zastarijevaju“, zaključio je poznati novinar.

Advokat Velija Murić u razgovoru za CIN-CG ocijenio je da Bukovica predstavlja “endemski slučaj ratnog zločina koji se dogodio na prostoru na kome zvanično nije proglašeno ratno stanje”.

“Preduzimane su brojne radnje koje su de facto podsticale iseljavanje autohtonog naroda. Sva zlodjela nijesu direktno preduzimali pripadnici policije i vojske, već su Bošnjake prepustili samovolji lokalnih komšija Srba, Crnogoraca, od kojih su neki u sudskim postupcima oglašavani krivim za krivična djela protiv života i tijela, a ne i za zločine nad civilnim stanovništvom, vjerskim objektima i imovinom. Raseljavanje građana druge nacionalnosti i konfesije, pljačkanje imovine i ubijanje nedužnih ljudi je ništa drugo do genocidna namjera ili etničko čišćenje”, kazao je Murić.

Činjenica je, ističe on, da je kroz ruke policije toga vremena prošao veliki broj Bošnjaka.

“Zamjeram što Crna Gora, umjesto da istraži i identifikuje personalno ljude koji su doprinijeli ili nijesu spriječili da se u Bukovici dogodi zločin, ono što se desilo mnoge od njih unapređuje na visoke pozicije u policiji, što u krajnjem obeshrabruje moguće povratnike. Bez suočavanja sa prošlošću i osude zločina, investiranje u objekte i revitalizaciju života Bošnjaka je apsurdno”, zaključio je Murić.

Direktorka Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc Prelević ističe da je stanovište Apelacionog suda u slučaju “Bukovica” sporno, te da je greška što je sud propustio da izmijeni pravnu kvalifikaciju državnog tužioca i okrivljene osudi za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Isto je, podsjeća ona, zaključio i pravni ekspert Evropske komisije Mauricio Salustro, u izvještaju koji je procurio u javnost zahvaljujući Vijestima, u decembru 2014. godine.

Analizirajući slučajeve “Bukovica” i “Deportacije”, Salustro je zaključio da je potpuno pogrešan stav Apelacionog suda - da okrivljeni nijesu bili strane u oružanom sukobu pa ne mogu počiniti ratni zločin. Ekspert je tada uvidio i da nijedan slučaj ratnih zločina nije otvoren inicijativom crnogorskih tužilaca, koji reaguju samo na krivične prijave, kad ih podnesu pojedinci ili institucije.

SDT izviđa osam slučajeva

I pored insistiranja CIN-CG, iz Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na pitanja o tome kako realizuju obaveze iz sopstvene Strategije istraživanja ratnih zločina i ima li pomaka u starim i novim slučajevama, kratko su odgovorili da je u toku izviđaj u tim predmetima.

Osim slučajeva “Bukovica”, “Deportacije” i “Kaluđerski laz” koji su završeni oslobađajućim presudama, a “Morinj” simboličnim kaznama, vođeni, po pravilu, protiv nižih pripadnika Vojske i policije, pa su pod pritiskom javnosti i stranih eksperata sada opet otvoreni, pokrenut je izviđaj u još četiri predmeta.

Prema izvještaju Komiteta protiv torture, istražuje se ubistvo na Kosovu, slučaj iz 1991. godine za vrijeme oružanih sukoba na području Hrvatske, sumnja se da je jedan zločin izvršen na teritoriji Bosne, a četvrti predmet formiran je povodom dešavanja na dubrovačkom ratištu 1991. i 1992. godine.

Čeka se da Vlade prihvate REKOM

Osnivačica srpskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić ocjenjuje da su porodice žrtava i dalje u ponižavajućoj situaciji.

“Veliki problem u Crnoj Gori je što nema osuđenih za ratne zločine i vrlo je malo suđenja, a taj trend se javlja i u drugim državama regiona”, navela je Kandić za CIN-CG.

Problem je, ističe, što EU više ne uslovljava države da se suoče sa prošlošću.

“Ako nema uslovljavanja da države pokažu odgovornost, bar da popišu sve te žrtve, kako će biti vladavine prava. Korupcija i organizovani kriminal jesu važni, ali i zločini iz prošlosti”, ocijenila je ona.

Dobra promjena u politici Evropske komisije je dodaje što je u aprilu otvoreno podržala Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima (REKOM). Vlade Bosne i Hrvatske za sada ne žele da podrže ovu inicijativu. REKOM su 2008. osnovale organizacije civilnog društva, sa ciljem regionalnog pomirenja, a prema njihovim podacima u ratnim dešavanjima ubijeno je i nestalo 130.000 osoba.

“Problem je što su uglavnom svugdje u regionu na vlasti oni isti ljudi koji su bili tu i kada je bio rat, pa je tamo gdje je bilo i najviše žrtava, najveća distanca u odnosu na stvaranje regionalne evidencije o žrtvama”, navela je Kandić.

Maja BORIČIĆ