„Prema važećem pravilniku o konkursima, konflikt interesa je prepoznat jedino u odnosu između učesnika i raspisivača konkursa, ali ne i između učesnika i člana žirija. Tako, učesniku, na primjer, u žiriju može biti i uža porodica, a to se po pravilniku ne tumači kao sukob interesa“, kaže arhitektica Milica Vujošević.

Konkurs za najbolje idejno rješenje za urbanizaciju prostora Sadina u Podgorici, koji je građane koštao 170 hiljada eura, nije bio dovoljno transparentan, a propisima je omogućen i potencijalni sukob interesa između kandidata i članova žirija.

Dio stručne javnosti smatra da je konflikt interesa to što se u prvonagrađenom timu, koji je dobio 50.000 eura, nalazi i profesorica Arhitektonskog fakulteta Svetlana Perović, koja je bliska saradnica dekana te univerzitetske jedinice Svetislava Popovića, šefa katedre za urbanizam i - člana žirija.

Propisi, međutim, ne poznaju konflikt interesa između kandidata i članova žirija, koji vrednuju i biraju najbolje radove. Tako je, na primjer, moglo da se dogodi da učesnici konkursa i članovi žirija budu i najbliži srodnici. To, prema važećem Pravilniku o načinu i postupku sprovođenja javnog konkursa, ne bi bio konflikt interesa. Kod nas, očigledno, još nije zaživjela ni praksa EU, da se osobe koje se nalaze u procesu odlučivanja ili konkurisanja i same prijave, ili izuzmu, ako osjećaju da postoji mogućnost konflikta interesa.

Iz Glavnog grada, koji je sa Ministarstvom održivog razvoja i turizma početkom januara raspisao ovaj međunarodni konkurs, Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) odgovorili su da sukob interesa nije postojao.

Gradska administracija pozvala se na član 20 Pravilnika, kojim je definisano da učesnici konkursa ne mogu biti lica neposredno angažovana na pripremi i sprovođenju konkretnog konkursa, lica u najužem srodstvu sa njima, kao i oni koji su zaposleni na neodređeno vrijeme kod raspisivača konkursa.

Arhitektica Milica Vujošević, iz nevladine organizacije KANA, ipak, smatra da bi važeći pravilnik trebalo mijenjati, jer je sa pravne strane sve pokriveno, ali u moralnom i etičkom smislu ostavlja prostor za diskusiju o konfliktu interesa.

„Prema važećem pravilniku o konkursima, konflikt interesa je prepoznat jedino u odnosu između učesnika i raspisivača konkursa, ali ne i između učesnika i člana žirija, tako da učesniku, na primjer, u žiriju može biti i uža porodica, a to se po pravilniku ne tumači kao sukob interesa“, ocijenila je Vujošević.

Na konkurs, koji je trajao od 30. januara do 4. juna, pristiglo je 18 radova, od kojih je 12 ispunilo formalne uslove, dok je šest diskvalifikovano.

Pored profesorice Perović, u prvonagrađenom timu su Đorđe Nedeljković, Aleksandar Nedeljković, Radoš Pešić, Marija Ćaćić, Bojana Raspopović i Bojana Cerović. Autori drugonagrađenog rada su Petar Arsić, Mladen Đurović, Danilo Arsić, Jovanka Đorđević - Ciganović, Mirka Đurović, Dragan Tasić, Nevenka Rajković, Ana Virijević, Milica Nikolić, Ana Simić, Aleksandar Simonović. Treći autorski rad činili su Lucija Ažman Momirski, Sara Biščak, Maks Rojec, Peter Sovinc, Andreas Cesarini i Predrag Bulajić.

Prvonagrađeni tim dobio je nagradu od 50 hiljada eura, drugonagrađeni 35 hiljada, dok je za treće mjesto izdvojen iznos od 20 hiljada.

Iz Glavnog grada kazali su da  je za otkup još tri rada  opredijeljeno po deset hiljada eura. Članovi žirija, kao naknadu za rad na vrednovanju konkursnih radova, podijelili su 35 hiljada eura.

U konkursu za najbolje idejno rješenje za urbanizaciju Sadina, Glavni grad i Ministarstvo naveli su da se njihova vizija zasniva na principu održivosti budućeg prostora, od kojeg se očekuje da bude „integralan dio urbanog tkiva Podgorice“.

Prostor Sadine nalazi se u dijelu Podgorice u blizini nekadašnje fabrike Elastik i okružen je Bulevarom SKOJ-a, Ulicom dr Blaža Raičkovića, Knjaza Danila, Rusa Radulovića i Radničkom ulicom. Za to područje, prema ranijem pisanju medija, vlada veliko interesovanje investitora.

Naselje je ranije bilo u privatnom vlasništvu, nakon čega je tim prostorom gazdovalo preduzeće „13. jul – Plantaže“. Potom je zemlja vraćena starim vlasnicima. Prema Generalnom urbanističkom planu Titograda iz 1990. godine, kako su ranije objavili mediji, Sadine su imale namjenu poljoprivrednog zemljišta, kao dio grada sa visokim potencijalnom za razvoj te grane.

Važećim Prostorno-urbanističkim planom (PUP) promijenjena je namjena u mješovito građevinsko zemljište. Vlasnici imanja nekoliko puta su protestovali tražeći urbanizaciju za to područje, kako bi mogli da valorizuju svoju imovinu.

Pobjedničkim konkursnim rješenjem predviđeno je da se u Sadinama izgrade višespratnice od 12 do 17 spratova, urbani park sa trgom, agro park sa poljoprivrednim paviljonima... U obrazloženju žirija piše da suštinski kvalitet ovog rješenja leži u „originalnom prostornom konceptu blokova koji se ne ponavljaju, a karakteriše ih naglašena dinamika i bogatstvo vizuelnih sekvencija koje se mogu sresti u krivudavim ulicama Stare Varoši“.

„Tako se duh stare Podgorice seli preko Morače na jedan nov i savremen način“, ocijenio je žiri.

Autori ovog tima, smatra žiri, imali su u vidu da urbani razvoj Podgorice počinje sa orijentalnim spontanitetom Stare Varoši, da bi se preko Mirkove varoši, modernih blokova i Bloka V, nastavio u Sadinama.

Drugonagrađeni rad zasnovan je na distriktima, koji sadrže programski i tehnološki park, mini sportski centar, kompleks bazena, inovativni dječji centar...

„Urbano - morfološko rješenje razvija se strukturom u 36 blokova sa dominantnom stanogradnjom, spratnosti pet do šest etaža u zelenim međuprostorima gdje se lociraju škole, vrtići i slično“, navodi se u obrazloženju žirija. Stručnjaci su ocijenili da je dobar i interesantan predlog da se saobraćajno povežu bulevari (SKOJ i Cetinjski), uz istočni obod Sadina.

Glavni motiv trećenagrađenog koncepta je „zeleni bulevar“, u pravcu istok - zapad, koji povezuje sve značajne sadržaje, dok se u centru naselja nalazi „mediteransko oblikovani trg“.  Taj rad predviđa da se u južnom dijelu definiše zona mješovite namjene (pretežno stanovanje), dok bi na sjeveru bili objekti od javnog značaja i parkovi.

„Veći dio južnog dijela lokacije Sadina predviđen je za uređenje Sportskog parka Univerziteta. Pojas elitne gradnje (ambasadorska četvrt), definiše južni rub parka, a sjeverni centar naselja. Na sjevernom dijelu lokacije predviđen je Poljoprivredni park, Poslovna zona, zona naučnih instituta i školstvo, te zona stanovanja (za mlađe porodice i starije stanovnike)“, piše u dokumentaciji konkursa.

U nevladinoj organizaciji KANA smatraju da konkurs za Sadine, koji je čak bio međunarodnog karaktera, nije bio dovoljno transparentno predstavljen, posebno kada je riječ o rezultatima.

„Osim šturih novinskih natpisa koji su nas obavijestili o pobjedniku, međunarodna javnost, a naročito struka, nema mogućnost da se na valjan način upozna sa ishodom konkursa i kvalitetom pristiglih radova. Izložba koja je organizovana u zgradi Glavnog grada nije dovoljna za prezentaciju tako značajnih radova, dok na sajtu raspisivača nedostaju izvještaji žirija“, smatra Milica Vujošević.

U NVO KANA ocjenjuju  i da izbor najboljih konkursnih rješenja ne čudi, s obzirom na „veoma homogen sastav žirija“ za konkurs velikog značaja i visokog iznosa naknada.

„Uz obavezne članove žirija iz inostranstva i predstavnike raspisivača, svi stručni članovi iz Crne Gore su primarno predstavnici Arhitektonskog i Građevinskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, stoga ne čudi njihov izbor. U sastav žirija je trebalo uključiti i predstavnike Inženjerske komore ili Komore arhitekata, ili drugog relevantnog stručnjaka koji je javno dokazao sposobnost i brigu za održivi razvoj našeg prostora“, ocijenila je Milica Vujošević.

Iz Glavnog grada nijesu odgovorili na pitanje CIN-CG o tome ko je u žiriju bio predstavnik stručnih komora. Umjesto toga, naveli su da su, od ukupno šest, u žiriju bila četiri „stručna člana“. Predsjednik žirija i stručni član bio je Dimitrije Mladenović. Stručni članovi su još Kaliopa Dimitrovska Andrews, Svetislav Popović, Rifat Alihodžić i Biljana Ivanović, dok su predstavnici Ministarstva i Glavnog grada Dragana Čenić i Zorica Rakčević.

Investitori mogu da mijenjanju

Vujošević tvrdi kako je čest slučaj da odabrano rješenje na konkursu doživi izmjene od investitora, a nauštrb javnih sadržaja i funkcija. Zato bi trebalo pratiti šta će da se dešava u nastavku procesa urbanizacije Sadina.

Ona je podsjetila da je produžen rok za usvajanje detaljnih urbanističkih planova po starom zakonu o planiranju i izgradnji, što ostavlja mogućnost za eventualno usvajanje planova i projekata kao što su Kasarna Morača, Nova Varoš (Njegošev park) i slično.

„Postoji mogućnost da se do tada usvoji i DUP Sadine koji je u izradi, a čijom odlukom o izradi je predviđeno da usvojeno urbanističko-arhitektonsko rješenje putem javnog konkursa čini sastavni dio DUP-a. Ukoliko to ne bude slučaj, a do donošenja plana generalne regulacije, odabrano rješenje bi se eventualno moglo primijeniti u vidu urbanističkog projekta“, naglasila je Vujošević.

Arhitekte gube povjerenje u konkurse
U nevladinoj organizaciji KANA smatraju da su konkursi, po pravilu, najbolji alat za pronalaženje dobrih arhitektonskih rješenja, pod uslovom da se sprovode kvalitetno i transparentno, bez ikakvih sumnji u regularnost postupka, te da omogućavaju struci da zajedničkim učešćem dođe do najboljeg rješenja. To, tvrde, u Crnoj Gori nije slučaj, pa je institucija konkursa u posljednje vrijeme izgubila povjerenje arhitekata.
„Novim zakonom konkursi su predviđeni obavezno za javne objekte u državnoj svojini, za razliku od prethodnog propisa, kada su se odnosili na lokacije od izuzetnog značaja. Ovim je instituciji konkursa umanjen značaj“, smatraju u ovoj organizaciji.

Ana KOMATINA

Od početka godine već  je zabilježeno pet smrtnih slučajeva na radnom mjestu. „Dok je ranije uzrok pada sa visine bilo neobezbjeđenje kolektivnih mjera zaštite - nepropisno postavljene skele, nedostatak zaštitnih ograda na njima ili na prolazima i prilazima - u posljednje vrijeme sve češći uzrok je ljudski faktor. Odnosno, zaposleni ne koriste sredstva i opremu lične zaštite na radu“, kaže glavni inspektor Zlatko Popović

Bio je topao majski dan u Podgorici. Mladi građevinski radnik trebalo je da skida oplatu sa betonske ploče na šestom spratu. Dan ranije uspio je da to uradi bez šljema, pojasa za vezivanje i „dosadne“ sajle koju je stalno morao da kači i pomjera po vrućini. Uvjeren u svoju mladost i snagu, držao se samo jednom rukom za armature, dok je drugom gurao oplate. Jedna je bila malo više prijenula za beton. Nagnuo se i gurnuo jače. Oplata se odvojila, ali je i on izgubio ravnotežu i poletio za njom.

Istraga je i u ovoj priči sa crnogorskih gradilišta potvrdila da je uzrok ljudski faktor. Mladić je izgubio život,  jer se nije pridržavao pravila zaštite na radu i nije koristio „dosadnu“ zaštitnu opremu.

U periodu od 2012. do 2017. godine u Crnoj Gori ukupno je registrovano 230 povreda na radu, od kojih 37 sa smrtnim ishodom i 184 sa teškim posljedicama po zdravlje. U toku prošle godine bilo je 27 povreda na radu, od čega pet sa smrtnim posljedicama. Od početka godine već je zabilježeno pet smrtnih slučajeva na radnom mjestu.

Od ukupnog broja nesreća na radu, 82 odsto se 2007. godine dogodilo u građevinarstvu,  dok je, prema podacima Uprave za inspekcijske poslove, u 2017. godini taj udio opao na 39 procenata. U građevinarstvu, kao i na mnogim drugim radnim mjestima, ne postoje samo opasnosti od direktnih povreda, već i od oboljenja koja nastaju zbog nošenja teških tereta, duge izloženosti prašini, štetnim hemijskim supstancama, zračenju sunca i drugim okolnostima u radnom okruženju, ali o njima institucije nemaju zvanične podatke.

Ustavom Crne Gore propisano je da zaposleni imaju pravo na zaštitu na radu i da im je niko ne može uskratiti. Ustanovljeno je i da omladina, žene i invalidi uživaju posebnu zaštitu. Radnik ima pravo i da odbije izvršenje radnog zadatka ako nema zaštitnu opremu i ako mu taj posao ugrožava zdravlje i za to ne može biti kažnjen.

Pored Zakona o zaštiti i zdravlju na radu u Crnoj Gori na snazi je i 50 podzakonskih akata iz ove oblasti. U okviru Ministarstva rada i socijalnog staranja 2013. godine osnovana je Direkcija za poslove zaštite i zdravlja na radu koja prati, proučava i podstiče razvoj zaštite i zdravlja na radu, priprema propise iz ove oblasti, prati i primjenjuje ratifikovane konvencije i direktive EU, prikuplja i analizira podatke, organizuje polaganje stručnih ispita za sticanje zvanja stručnog lica za zaštitu na radu. Direktorica ove Direkcije Danijela Šuković kaže da su pripremljene  izmjene Zakona o zaštiti na radu, koje se najviše odnose na oblast građevinarstva, kako bi se unaprijedila zakonska regulativa i implementirale direktive Savjeta Evrope i preporuke Međunarodne organizacije rada, a time smanjila mogućnost za nezgode.

„Veoma važna novina je uvođenje pojma koordinator za zaštitu i zdravlje na radu u fazi izrade projekta i koordinator za zaštitu i zdravlje na radu u fazi izvođenja radova. Takođe, novina je i proširivanje obaveza i odgovornosti investitora, koja se prije svega ogleda u obavezi da odredi jednog ili više koordinatora za zaštitu i zdravlje na radu kada radove izvode, ili je predviđeno da ih izvode dva ili više izvođača“, navela je Šuković.

Ona kaže da je zdrava, motivisana i zadovoljna radna snaga važna za poslodavca, ali i za socijalnu i ekonomsku dobrobit svake države. „Zaštita i zdravlje na radu doprinose većem zadovoljstvu zaposlenih, većoj produktivnosti i većoj zainteresovanosti za ostvarivanje organizacionih ciljeva i interesa. Nizak nivo zaštite i zdravlja na radu utiče na sniženje motivacije, smanjenje radnog učinka, povećanje fluktuacije, povećanje broja povreda na radu i rast stope bolovanja i invaliditeta. Povrede na radu, profesionalne bolesti i bolesti u vezi sa radom smanjuju i bruto domaći proizvod“, navela je Šuković.

Svaka povreda i profesionalna bolest koju stekne zaposleni na radnom mjestu za poslodavca su, kako je kazala, veliki trošak. „Umorni, demotivisani i nezadovoljni zaposleni nijesu produktivni, efikasni i kreativni pri radu, a iz toga proizlaze najveći gubici za poslodavca. Procjenom rizika i preduzimanjem odgovarajućih mjera zaštite i zdravlja na radu, poslodavci mogu da poboljšaju svoju produktivnost, a time i da povećaju svoju zaradu. Poslodavac koji je svjestan važnosti zaštite i zdravlja na radu, investiraće više od propisanog minimuma i na taj način obezbijediti odgovarajući nivo dugoročne zaštite i zdravlja na radu svojih zaposlenih“, kazala je Šuković.

Da bi se ovaj zakon primjenjivao u praksi zadužena je inspekcija za zaštitu i zdravlje na radu, koja je u sastavu Uprave za inspekcijske poslove. Glavni inspektor Zlatko Popović kaže da je, prema globalnoj statistici, kao i kod nas, najčešći uzrok povrede na radu na gradilištama pad sa visine.

„Dok je ranije uzrok pada sa visine bilo neobezbjeđenje kolektivnih mjera zaštite - nepropisno postavljene skele, nedostatak zaštitnih ograda na njima ili na prolazima i prilazima, u posljednje vrijeme sve češći uzrok je ljudski faktor. Odnosno, zaposleni ne koriste sredstava i opremu lične zaštite na radu“, naveo je Popović.

Novim zakonom se, prema njegovim riječima, pored obaveze uvođenja više koordinatora  za zaštitu i zdravlje na radu, što je usklađivanje sa praksom EU, predviđaju i novčane kazne od 500 do 15.000 eura.

„Nakon donošenja podzakonskih akata koji će se odnositi na sektor građevinarstva, stvoriće se pravne pretpostavke za bolju primjenu mjera zaštite i zdravlja na radu u ovoj djelatnosti, a samim tim očekuje se i smanjenje broja povreda na radu“, kazao je Popović.

Inspekcija za ovu oblast ima osam zaposlenih, iako je sistematizacijom predviđeno da ih bude šesnaest. Na posljednja tri oglasa za popunjavanje tri upražnjena mjesta nije bilo zainteresovanih kandidata, što govori o nepopularnosti, težini i velikoj odgovornosti ovog posla.

Predsjednik odbora za građevinarstvo Privredne komore Mile Gujić kazao je da su građevinari uglavnom upoznati sa izmjenama Zakona. „Nova zakonska rješenja će povećati troškove investitorima, ali ne i izvođačima radova. Ali, dugoročno, veća primjena mjera zaštite i zdravlja na radu će dovesti do poštovanja standarda koji se primjenjuju u EU i smanjenja troškova po osnovu kazni inspektora i povreda na radu“, smatra Gujić.

On potvrđuje da je uzrok povreda najčešće bio to što izvođači radova nijesu poštovali mjere zaštite i zdravlja na radu, ali i da je u posljednjih par godina u značajnoj mjeri došlo do poboljšanja primjene propisa.

„Sada je više došlo do izražaja to što zaposleni ne poštuju mjere zaštite“, naveo je Gujić.

Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu, nevladine organizacije koja okuplja stručnjake iz ove oblasti, kaže da Zakon jasno propisuje da zaposleni, ukoliko nijesu primijenjene sve mjere zaštite na radu, može da odbije da radi na takvom radnom mjestu, ali da se u praksi to veoma rijetko dešava. Prema njihovim iskustvima najčešći uzroci povreda na gradilištima su neobezbijeđen rad na visini i nekorišćenje sredstava za zaštitu.

„Veoma se često dešava da, iako poslodavac obezbijedi kolektivne mjere zaštite, ipak dolazi do pada zbog toga što zaposleni nije koristio predviđenu zaštitnu opremu. Veliki problem u Crnoj Gori je to što poslodavci na gradilištima često angažuju osobe bez ugovora o radu (rad na crno), koje su podložnije povredama i spadaju u rizičniju grupu. Takvi slučajevi se ne evidentiraju kao povreda na radu i zbog toga podaci kojima raspolažemo nijesu u potpunosti relevantni“, upozorava Janković.

Iz Saveza sindikata (SSCG) saopštili su da je njihovo istraživanje pokazalo da i pored određenog poboljšanja i smanjenja broja smrtnih slučajeva, ne mogu biti zadovoljni poštovanjem propisa i mjera o zaštiti i zdravlju na radu i to ne samo u građevinarstvu.

„Podaci o povredama se često prikrivaju, odnosno ne saopštavaju, osim u slučajevima kada se radi o težim povredama koje su obično sa smrtnim ishodom. Poslodavci nijesu spremni na saradnju sa sindikatom. Saradnja sa Udruženjem zaštite na radu i Inspekcijom zaštite na radu je na zadovoljavajućem nivou. Najčešći uzroci nezgoda na gradilištu su, pored nepridržavanja mjera zaštite na radu i nekorišćenja zaštitne opreme, prekovremeni rad i premor zaposlenih, posebno kada se žuri sa završetkom radova, a često i vremenski uslovi, odnosno rad na visokim temperaturama“, ocjenjuju iz SSCG.

Oni navode da je evidentan veliki broj nesreća, ali i ozbiljnih oboljenja.

„Predložene izmjene Zakona unapređuju već postavljene principe i harmonizuju ovu oblast sa pravnom tekovinom EU, pa je za očekivati da će predložene izmjene, ukoliko zažive, podići nivo bezbjednosti i očuvanja zdravlja na radu“, ocjenjuju u SSCG.

Za njih su od posebnog značaja i predložene odredbe koje obavezuju i podstiču sindikate i poslodavce na veću saradnju i kolektivno pregovaranje.

Predsjednik Sindikata građevine pri Uniji slobodnih sindikata Nenad Marković kazao je da nijesu zadovoljni saradnjom sa poslodavcima, jer većina još nije u dovoljnoj mjeri shvatila značaj zaštite i zdravlja na radu, kao jednog od bitnih faktora za uspješno poslovanje privrednog društva. Oni nijesu zadovoljni ni odnosom državnih službi koje su odbile da pomognu u organizaciji seminara za edukaciju sindikalnih predstavnika o ovoj temi.

„Bitne izmjene Zakona o zaštiti i zdravlju na radu odnose se na uvođenje koordinatora u fazi izrade projeka i kordinatora u fazi izvođenja radova. Oni imaju značajna ovlašćenja,  tako da svi na gradilištu moraju poštovati njihove naloge. Ako ovaj sistem zaživi doći će do veće usklađenosti u radu izvođača i manjim mogućnostima za povrede“, kazao je Marković.

Četiri smrti na autoputu, izvođač bez krivice

Na gradilištu autoputa Podgorica - Smokovac od početka gradnje desila su se četiri smrtna slučaja.

Prvi kineski radnik poginuo je na autoputu početkom oktobra prošle godine u tunelu Klopot, kada se na njega i još jednog radnika koji je povrijeđen, obrušila zemlja zbog, kako je saopšteno, nepredvidivih geoloških problema. Drugi smrtni slučaj desio se u decembru prošle godine, a 27-godišnji radnik je preminuo od povreda zadobijenih nakon pada sa stuba visokog šest metara. Na Jabučkom kršu u februaru ove godine poginuo je treći kineski radnik, kada ga je pregazila građevinska mašina. U ova tri slučaja utvrđeno je da su radnici imali zaštitnu opremu i da je investitor poštovao sva pravila o zaštiti na radu.

Četvrta nesreća na gradilištu autoputa sa smrtnim ishodom desila se 26. aprila, kada je kineski radnik pao sa visine od 140 metara dok je uklanjao skelu sa stope mosta. Iz inspekcije je saopšteno da se vezao pojasom za dio ograde i oplate sa kojom je pao. Uviđaj o ovoj nesreći zvanično nije okončan do pisanja ovog teksta.

„Na ovom gradilištu se redovno, u skladu sa planom nadzora, obavlja inspekcijski nadzor sa stanovišta primjene mjera zaštite i zdravlja na radu i preduzimaju se sve mjere i radnje u skladu sa propisima“, saopštili su iz Uprave za inspekcijske poslove.

Iz kompanije CRBC, glavnog izvođača na autoputu, kažu da u potpunosti primjenjuju Zakon o zaštiti i zdravlju na radu, kao i sve pravilnike i uredbe iz ove oblasti.

„Potvrde pune primjene mjera zaštite na radu dobili smo mnogo puta prilikom inspekcijskih kontrola, u kojim inspektori kontrolišu svaki detalj koji proističe iz zakonskih zahtjeva i u Zapisniku navode činjenično stanje. Nažalost, od početka izgradnje autoputa desila su se ukupno četiri incidenta sa smrtnim ishodom. O svakom slučaju povrede na radu urađeni su službeni izvještaji, u kojima se jasno navodi da se izvođač oslobođa odgovornosti“, naveli su iz CRBC.

Iz obje sindikalne centrale saopštili su da kod izvođača i podizvođača koji rade na autoputu nema registrovanih sindikalnih organizacija, kao i da su iz CRBC-a odbili saradnju. Prema informacijama SSCG, radnici angažovani na autoputu imaju ugovore koji im se produžavaju svakog mjeseca, a često rade i prekovremeno.

Bez podataka o oboljelima na građevini

Problem o kojem se veoma malo govori u Crnoj Gori, prema riječima Đine Janković, jesu profesionalne bolesti.

„Uslovi rada, u brojnim profesijama, bitno doprinose nastanku različitih oboljenja, a kod nas se dijagnoza „profesionalna bolest“, relativno rijetko postavlja. Medicinski, stvari su jasne. Ova oboljenja nastaju zbog djelovanja uslova i procesa rada na zaposlenog. Bolesti „izazvane radom“, javljaju se, međutim, u mnogo većem broju od onog koji se registruje i koje država priznaje kao takve“, navodi Janković.

Crnogorsko Udruženje zaštite na radu učestvuje u kampanji Instituta za zaštitu i zdravlje na radu iz Velike Britanije „No Time to Lose“ - „Nema vremena za gubitak“.

„Kampanja je zasnovana na podizanju javne svijesti o prevenciji profesionalnog kancera i ostalih profesionalnih oboljenja, kao i o štetnosti azbesta, silicijumske prašine, solarnog zračenja – to su sve rizici kojima su izloženi zaposleni u sektoru građevine. Jedina zemlja u kampanji koja nema nekakvih podataka o navedenim problemima je naša. Dakle, nije pad sa visine jedini rizik u građevinarstvu – postoje mnogi drugi koji imaju dugoročne posljedice, a o kojima se ne govori, jer je svijest o tome nerazvijena“, upozorila je Janković.

Ona očekuje da će izmjene zakona uticati da dođe do kvalitetnije primjene mjera zaštite i zdravlja na radu u građevinarstvu, a samim tim i smanjenja broja povreda na radu.

Država gubi četiri odsto BDP-a

Dolazak stranih investitora u Crnu Goru, posljednjih godina, prema riječima Đine Janković, donio je neku novu radnu kulturu i doprinio je podizanju svijesti poslodavaca u oblasti zaštite zdravlja na građevini.

„Kada je riječ o drugim sektorima rada, situacija se nije mnogo promijenila. Smanjen broj povreda ne daje realnu sliku za oblast industrije, na primjer. Nikome ne pada na pamet da je broj smanjen samo zahvaljujući  manjem broju zaposlenih u industriji. Poslodavci još mjere zaštite smatraju troškom i nerijetko biznis barijerom. Nijesu svjesni da istraživanja u svijetu pokazuju, a to ističe i Međunarodna organizacija rada (MOR) da, zbog povreda na radu i profesionalnih bolesti, država gubi oko četiri odsto bruto nacionalnog dohotka, što  je ogroman novac“, navela je Janković.

Goran KAPOR

„Čim migrant za pare predaje svoj pasoš u velikom je riziku da postane žrtva trgovine ljudima. Primjere imamo na ruti nezakonitih kretanja migranata Grčka – Makedonija i  Makedonija – Srbija, ali mi za sada nemamo tih slučajeva“, tvrdi šef granične policije Vojislav Dragović

“Prošli smo kroz mnogo zemalja u želji da spasimo svoju djecu. Išli smo kroz Tursku, Grčku, Albaniju i evo nas u Crnoj Gori. Prije tri dana smo pokušali da pređemo u Bosnu, ali su nas na granici njihovi policajci pretukli. Spavali smo u toaletu i vraćeni smo ovdje. Jedino u Crnoj Gori su moja djeca tretirana kao ljudska bića. Ne znamo gdje ćemo dalje”, ispričao je  jedan od izbjeglica iz Sirije koji boravi u Sigurnoj kući “Bona Fide” u Pljevljima.

Dolaze iz ratom razorene zemlje, većinom su obrazovani ljudi koji ne žele da ratuju, već spas za sebe i djecu traže u nekoj od evropskih zemalja.  Iz nevolje u goru, ulaze pristajući i na nedostojne zahtjeve onih koje pokušavaju da zarade na njihovoj muci. Prihvataju da ih tretiraju i samo kao običnu robu koju valja prošvercovati, pa se zato kasnije često i u zvaničnoj verziji kasnije trafiking zamjenjuje “pristojnijim” opisom krivičnog djela – krijumčarenjem ljudi.

U Sigurnoj kući boravi i tročlana porodica iz Sirije, koja takođe ne uspijeva da pređe crnogorsko-bosansku granicu.  Trogodišnja djevojčica na put je krenula sa roditeljima. Otac je bio pilot, a majka je radila u banci.  Nakon što su ostali bez svega, odlučili su da napuste svoju državu i krenu na put, pun neizvjesnosti i patnje. U razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), potvrđuju i oni da s pokušali da pređu granicu, ne navodeći gdje, ali da ih je pretukla bosanska policija, nakon čega su bili prinuđeni da se vrate u Pljevlja. Planiraju da nastave putovanje, ali zbog teških uslova i brutalnih napada policije teško se odlučuju da ponovo pokušaju.

Na putu za zapadnu Evropu veliki broj migranata prolazi kroz Pljevlja. Za prelazak u BiH, prema nezvaničnim saznanjima, uglavnom koriste dva granična prelaza, na Metaljci i prelaz nedaleko od rudarskog naselja Šula, koji je manje prometan i manje štićen. Većina uspije da ilegalno pređe granicu, ali ima i onih koji preživljavaju pravu golgotu pokušavajući da dođu do Zapada.

Preko granice, noću kroz šume

U proteklih nekoliko mjeseci kroz Centar u Pljevljima prošlo preko 650 migranata. Direktorica Sabina Talović kazala je da u prostorijama Sigurne kuće izbjeglice dobijaju neophodnu pomoć i tu borave dok ne odluče da nastave putovanje.

“ Oni dolaze gladni, umorni, povrijeđeni, sa malom djecom, prljave odjeće, bez ičega. Kod nas imaju kupanje,  šišanje,  hranu, odjeću, spavanje”, kazala je Talović.

Jedan od migranata sa kojim smo razgovarali rekao je da do  Pljevalja dolaze iz Podgorice redovnim autobuskim linijama, ne želeći da saopšte na koji način nastavljaju put prema Bosni, niti ko im je veza za ilegalan prelazak. Kažu da uglavnom noću prelaze granicu na sjeveru Crne Gore, krećući se šumom. Većinom su opremljeni savremenim telefonima, pomoću kojih međusobno komuniciraju i razmjenjuju savjete o mjestima na kojima je najbolje preći granicu. Zahvaljujući satelitskim snimcima, dobro su upoznati i sa terenom u Pljevljima.

Nekoliko taksista ispričalo je za CIN-CG, da su u početku prevozili migrante kao i sve druge putnike, ali da im je u međuvremenu to policija zabranila, iako, kažu oni, samo rade posao od kojeg žive. Tvrde i da su uslugu prevoza do Metaljke i Šula naplaćivali oko trideset eura, a da imaju saznanja da pojedine grupe to rade i za 200 eura po turi. Sumnjaju i  da je u posao ilegalnog prevoza migranata umješana i policija, ne nudeći ni jedan dokaz za svoje tvrdnje.

Polazna tačka - sela blizu granice

Tihi su i ne pričaju ni sa kim. Nose ruksake i samo hodaju naprijed kao da znaju kuda će- tako je susret sa nekoliko migranata prošle godine, doživio Ahmet Aljoši iz sela Donji Kravari, na jednoj od najjužnijih tačaka Crne Gore. U policijskim dosijeima, to selo, u blizini graničnog prelaza Sukobin, slovi kao jedno od mjesta na koje migranti prvo naiđu nakon što ilegalno pređu granicu između Albanije i Crne Gore na ulcinjskoj teritoriji.

Aljoši kaže da ove godine nije primijetio nijednog migranta. Od njegove kuće u blizini džamije, do granice vode dva seoska putića. U dvorištu ima dva psa koji ne vole nepoznate ljude, a nenamjernik iz susjedne zemlje, ne bi ih mogao zaobići.

„ Ne laju noću. Mislim da su ti ljudi našli druge pravce“, kazao je Aljoši.

Naspram Donjih Kravara, samo nekoliko kilometara udaljena, smještena su živopisna albanska sela Murićani i Dodaj.  Za one koji hoće ilegalno preko Ulcinja i Crne Gore i dalje preko Bosne i Hrvatske u zapadnu Evropu, to je uglavnom polazna tačka.

U Albaniji, prihvatilište za migrante nalazi se u Tirani.  U Skadru, kako je kazao naš sagovornik iz policije, organizovani su na nekoliko lokacija po periferiji, koje često mijenjaju u strahu od racije sve dok ne dogovore prelazak.

„ To su uglavnom grupe od četiri do pet ljudi. Njihovo je da dođu do magistrale prema Baru, ili da probiju policijski punkt u Vladimirskim Krutama. Tu ih čeka organizovan prevoz do granice sa Bosnom. Uglavnom, nije riječ o malim sumama novca“, tvrdi naš sagovornik.

Kopnenu granicu ilegalno prelaze uglavnom „slobodni strijelci“, dok se veće grupe ljudi organizovano prebacuju preko jezera, nerijetko i preko Bojane, ali i morem. U poslednje vrijeme, tvrde u policiji, omiljeno mjesto za ilegalno probijanje granice je na teritoriji Ostrosa, na pristaništu Skal, do koga se može i kopnenim i vodenim putem.

Crnogorska policija pokušava da vrati migrante Albaniji ukoliko kod njih pronađe dokaz da su prethodno boravili u toj zemlji, poput novca ili sim kartice. Ukoliko ne, nakon saslušanja odvoze ih u prihvatilište u Podgorici.

Naš sagovornik tvrdi da su u posao prebacivanja migranata do granice, umiješani i neki albanski policajci.

„ Sirijac, koga smo uhapsili, pokazao nam je tajno snimljen video, na kome se vidi kako mu albanski policajac uzima sto eura“, tvrdio je on. Aljoši koji je zaposlen u Opštini, kaže da migranti sada izbjegavaju Donje Kravare zbog blizine policije.

„ Oni su do džamije za tri minuta kad im se javi. Kako će pobjeći? Logično je da granicu ilegalno pređu iznad Gornjih Kravara i Postegvaša, gdje je i magistrala blizu”, objašnjava Aljoši.

“Prošle godine, jedan moj komšija vraćao se noću iz Ostrosa sa familijom. Ispred njegovog kombija, odjednom su se isprečila dva džipa albanskih registarskih oznaka. Pitali su ga gdje je Posetgvaš i „zamolili“ ga da se pravi kao da ih nije vidio. To je bio šok za njega i familiju“, ispričao je Aljoši.

Pet puta više migranata nego prošle godine

Šef granične policije Vojislav Dragović kazao je da se u posljednje vrijeme bilježi povećan broj migranata koji prolaze kroz Crnu Goru, ali da taj broj za sada nije zabrinjavajući.

Dragović pojašnjava da migranti u Crnu Goru ulaze najčešće preko nepristupačnih predjela i uglavnom na kopnu, oko graničnog prelaza Božaj, u nekoliko kilometara iznad tog prelaza.

U toku ove godine oko 1500 migranata, prema podacima policije, prošlo je kroz teritoriju Crne Gore.

U prosjeku trenutno, kako kaže, ima oko 20, 30 migranata dnevno, dok su prije godinu dana imali pet ljudi dnevno.

„Migranti nisu prisutni na graničnim prelazima, jer između ostalog naši službenici tu vrše pojačane kontrole. Shodno informacijama koje posjedujemo, pojačali smo prisustvo granične  policije u pojasu blizu granice sa Albanijom kod Božaja, u kopnenom dijelu. Oko 70 odsto to područje je uz željezničku prugu", naveo je on.

Dodao je da je proteklih osam do devet mjeseci povećan broj migranata koji ulaze iz Albanije.

„ Oni Crnu Goru doživljavaju kao tranzitnu, žele da što prije prođu kroz našu zemlju i nastave kretanje preko Bosne i Hercegovine najčešće u zemlje Zapadne Evrope“, naveo je on.

Dragović tvrdi da se crnogorska policija veoma humano odnosi prema migrantima i da nije umiješana u njihove ilegalne prelaske.

Dodaje da će svakako, ukoliko utvrde bilo kakvo nedozvoljeno ponašanje policije, protiv nesavjesnih službenika pokrenuti krivične i disciplinske postupke.

„Policijski službenici se prema migrantima odnose shodno zakonu, a prije svega humano. Nemamo saznanja ni zabilježene situacije da policajci na migrante, kako ste pitali, fizički nasrću na našoj teritoriji, ali ni da učestvuju u njihovom ilegalnom prelasku. Nemamo nikakve pritužbe na ponašanje policajaca, već samo pohvale“, rekao je on.

Dodao je da su i od nekoliko međunarodnih nevladinih organizacija koja prati njihovo kretanje dobili sve pohvale kada je odnos prema migrantima u pitanju.

„Među migrantima je do sada bilo i žena sa bebama i malom djecom i ljudi sa zdravstvenim problemima. Trudimo se da im pomognemo kad god i na koji god način možemo“, tvrdi šef Odsjeka za nadzor državne granice.

Dva slučaja krijumčarenja od početka godine

Dragović kaže da postoji umiješanost kriminalnih grupa u njihovo ilegalno prebacivanje, navodeći da su prema njihovim iskustvima, u najvećem broju, u pitanju državljani onih zemalja iz kojih dolaze i sami migranti ili sa trase kojom se kreću.

„Migranti koji prolaze kroz Tursku, Grčku i Albaniju, u dijelu kojima prolaze, imaju pomagače i iz te zemlje kojom prolaze. Mi smo u nekoliko slučajeva imali i crnogorske državljane u tome i oni su do sada bili lica koja prevoze migrante i ta lica su lišena slobode i procesuirana“, naveo je on.

Naveo je i da još nemamo procesuirane slučajeve trafikinga, ističući da migranti svakako jesu podložna grupacija za izvršenje tih krivičnih djela.

„Čim migrant za pare predaje svoj pasoš u velikom je riziku da postane žrtva trgovine ljudima. Primjere imamo na ruti nezakonitih kretanja migranata Grčka – Makedonija i  Makedonija – Srbija, ali mi za sada nemamo tih slučajeva“, tvrdi Dragović.

Imali smo u februaru pokušaj prebacivanja 17 migranata na moru, podsjetio je on.

„Registrovan je i slučaj taksiste iz Bara koji je uspio da migrante prebaci iz Albanije u Crnu Goru, zaobilazeći GP Sukobin, da bi ga naša patrola u dubini teritorije zaustavila i preduzela prema njemu odgovarajuće mjere i postupke u smislu krivične odgovornosti. Bilo je nekoliko lica, migranata, u vozilu, a vozač je priznao izvršenje krivičnog djela i on je lišen slobode i procesuiran “, naveo je Dragović.

Dodaje da su postupci su u toku, te da se oni terete za krivična djela krijumčarenje ljudi.

U ova dva slučaja, dodao je Dragović, utvrđeno je da su migrantima lica koja ih prevoze za prevoz uzimali od 100 do 300 eura.

On dodaje da u proteklo vrijeme nijesmo imali migrante na graničnim prelazima.

„Naše kolege u regionu su imali dosta otkrivanja migranata i na granici koji su bili sakriveni u kamionima i vozilima, dok mi nijesmo imali zabilježenih takvih slučajeva“, kazao je on.

Ocijenio je i da naša policija ima dosta kvalitetan elektronski nadzor granice na Skadarskom jezeru.

„Možemo da vidimo pokrete plovila, povećali smo i broj ljudi koji rade na ovim poslovima. Teško se može desiti da je neko od policajaca, kako ste pitali, uključen u nelegalne radnje u vezi transporta migranata, jer bi morala da bude uključena cijela grupa službenika, jer ih sjedi više na tom mjestu i prati situaciju a i sve se snima. Takva saznanja ne postoje i policija preduzima zakonite mjere i radnje na otkrivanju slučajeva nelegalnog prelaska migranata i vodenim putem“, rekao je Dragović.

Bila je, kako kaže, jedna grupa od desetak migranata koju su spriječili, zahvaljujući elektronskom nadzoru, da uđe preko prevoja blizu Ulcinja.

„Oni su prešli rijeku Bojanu na teritoriji Albanije i kopnenim putem su pokušali da izađu prema prostoru Stegmaš“, naveo je on.

U Vladimirskim krutama imamo patrole koje stalno mijenjaju mjesto, dodao je on.

On negira da su taksistima zabranili da ih voze, ali je istakao da od njih očekuju saradnju u situacijama kada prevoze strane državljane koji idu ka granici.

„ Mi ih ne želimo spriječiti da obavljaju usluge taksi prevoza, ali očekujemo saradnju odnosno da nam jave kad prevoze sumnjiva lica, da bismo mogli da ih iskontrolišemo“, naveo je on.

Na pitanje da li su time otvorili put ljudima da ih voze ilegalno za mnogo veći novac, Dragović odgovara da ne može taksisti niko da zabrani da radi svoj posao, ali da u ovim slučajevima treba da im budu partneri, jer bi trebalo da svi zajedno rade u interesu građana.

Objašnjava i da u 90 odsto slučajeva migranti podnesu zahtjev za azil Direkciji za azil MUP-a, te da su time oni slobodni građani koji mogu slobodno da se kreću dok se rješava njihov zahtjev, pa i voze redovnim autobuskim linijama.

„Mi smo u obavezi da ih, po Sporazumu o readmisiji sa državama regiona, prihvatimo nazad kada podnesu zahtjev za azil i nakon toga izađu iz države, a imamo nekoliko stotina tih lica koji su vraćeni sa granice iz Bosne i Hercegovine“, kazao je Dragović.

Dragović je zaključio da situacija nije alarmantna, ali da je svakako potrebno pratiti situaciju, kako bi se kretanje migranata držalo pod kontrolom.

“ Crna Gora ima poseban plan u slučaju masovnog priliva migranata, a postoji i Operativni tim koji je stavljen u funkciju u tu svrhu i koji prati situaciju u ovoj oblasti”, zaključio je on.

Žica još nije stigla

Hrvatska, Bosna i Srbija su u prošloj godini vratili ukupno 458 migranata u Crnu Gporu, a do aprila ove godine još 36. Crna Gora je tokom prošle godine vratili Srbiji i Kosovu 52 migranta. Do aprila ove godine istim susjedima vraćena je 21 osoba.

Prema podacima Uprave policije, jedino Albanija ne poštuje Sporazum o readmisiji, prema kome svaka zemlja mora da prihvati vraćanje onih migranata koji su došli iz te zemlje i evidentirani su u njoj.

Albanija ni u prošloj, ni u ovoj godini nije prihvatila nijednog migranta koji je došao sa njene teritorije.

Dragović je pojasnio da kolege iz Albanije nijesu najbolje razumjele da su sva ta lica došla iz Albanije kod nas i da su po međunarodnim sporazumima u obavezi da ih prihvate.

„ Mislimo da smo uspjeli da se dogovorimo i da bi saradnja po ovom pitanju sa kolegama iz Albanije trebalo da bude bolja u budućnosti“, rekao je on.

Dodao je da je postavljanje bodljikave žice krajnja mjera, a to je opcija za koju ne bismo željeli da bude realizovana.

„To je krajnja varijanta odnosno krajnja mjera, u slučaju kada bi se granice drugih država prema Crnoj Gori zatvorile usljed masovnog priliva migranata. U tom slučaju nadležno tijelo Vlade bi donijelo odluku o tome. Žica još uvijek nije stigla u Crnu Goru, a donacija je već potpisana. Žicu je donirala Vlada Mađarske, da bi je crnogorska policija imala u slučaju da je zaista neophodno njeno postavljanje “, naveo je on.

Za sada nema radikalnih struja

Dragović je rekao i da za sada u Crnoj Gori nema krivičnih djela koje su počinili migranti.

„ Mi od tih lica za sada nemamo narušavanje javnog reda i mira, nema teških krivičnih djela, ali ni bilo što drugo što bi ukazivalo da ima radikalnih struja“, naveo je on.

Šef granične policije kaže da su migranti koji se trenutno nalaze u našoj zemlji iz Maroka, Alžira, Pakistana, Sirije i Irana.

„Znamo da postoji novi talas migranata u Turskoj iz pravca Avganistana i Sirije. Dio njih je u većem obimu prešao u Grčku, jedan dio se kreće prema Makedoniji, drugi prema Albaniji, što znači da će najvjerovatnije jedan broj njih stići i do Crne Gore“, rekao je Dragović

Cjelokupnu situaciju u regionu, pa i do Turske, dodao je, prate kroz saradnju sa graničnim policijama zemalja koje se bore sa izazovom nezakonitih migracija, kao i uz podršku predstavnika međunarodnih organizacija kao što su IOM i UNHCR.

Ulama: Tanka nit između trafikinga i migracija

Šef Kancelarije za borbu protiv trafikinga Zoran Ulama objasnio je za CIN-CG da u slučajevima koji su procesuirani u Crnoj Gori nijesu mogli dokazati prisilu, što je osnova za postojanje krivičnog djela trafikinga. On pojašnjava da migranti obično na dobrovoljnoj bazi ilegalno prelaze granice, pa se zato ne može reći da je to trgovina ljudima.

" Ipak je tanka nit između ilegalnih migracija i trafikinga, pa mi svakako pažljivo pratimo te slučajeve", kazao je on.

Ulama je ranije naglasio da se posebno prate migranti, jer je u drugim zemljama zabilježeno da čak daju recimo organe kako bi prešli granicu.

Goran Malidžan, Samir Adrović, Maja Boričić

Maloljetnici često voze “moćne” automobile i motocikle, nekada i pod dejstvom alkohola i bez znanja roditelja, pa izazivaju saobraćajne nesreće, upozorava Goran  Čarapić, vještak mašinsko saobraćajne struke.

Osamnaestogodišnjak iz Podgorice u blizini tunela Sozina vozio je “audi” 162 kilometra na sat, magistralom gdje je ograničenje brzine 60 kilometara. Tri godine stariji mladić iz Bijelog Polja u mjestu Ulići na cetinjskom putu, gdje je ograničenje 70, uhvaćen je kako vozi brzinom 186 kilometara na čas. U mjestu Gospoština, 23-godišnji Cetinjanin “pasatom” je vozio 173 kilometra na sat, iako je ograničenje svega 70 kilometara na sat. Zakonom o bezbjednosti saobraćaja na putevima, za mlade vozače i početnike propisana je, inače, maksimalna dozvoljena brzina od 70 kilometara na sat.

Za trojicu mladića, junaka policijskih biltena prethodnih dana, još se može i reći da su odlično prošli, bez obzira što su im privremeno oduzete dozvole i što će ići kod sudije za prekršaje. Možda im je upravo to ovom prilikom sačuvalo glave i još nekoj nedužnoj žrtvi u saobraćaju. Mogao bi to da bude i alarm za roditelje koji su im dali volan u ruke. Nažalost, nijesu svi takve sreće, a ove priče i nadolazeće ljeto snažno opominju. Tim prije, što je sličnih avanturista još na crnogorskim cestama. Policija se još nije oglašavala o tome da li je pronađen i kažnjen, za sada nepoznati vozač, koji je vozio 220 kilometara na sat, pjevao u mraku i snimao kontrolnu tablu, kako su to objavili mediji, pozivajući se na video snimak objavljen na društvenim mrežama.

Posebna priča su i maloljetnici za volanom. I oni često voze “moćne” automobile i motocikle, nekada i pod dejstvom alkohola i bez znanja roditelja, pa izazivaju saobraćajne nezgode na crnogorskim putevima. Broj saobraćajnih nezgoda u kojima učestvuju mlađi od 18 godina nije veliki, ali je alarmantan, upravo zbog uzroka i posljedica, tvrdi u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Goran Čarapić, vještak mašinsko saobraćajne struke.

On kaže da se saobraćajne nezgode, u kojima učestvuju maloljetnici, obično dešavaju noću i u danima vikenda. Tada, tvrdi, najčešće izlazi na uviđaj, a saobraćajne nezgode ponekad su sa težim, čak i smrtnim ishodom.

Čarapić objašnjava da su uzroci takvih saobraćajnih nezgoda uglavnom znatno uvećane brzine u odnosu na propisane za te dionice, zatim uticaj alkohola koji izaziva još veću agresivnost pri vožnji i smanjuje kontrolu nad upravljačem.

On tvrdi da maloljetnici najčešće voze “moćne” automobile ili motore, vrlo opasne za upravljanje, s obzirom na njihove vučno-brzinske karakteristike.

“U takvim saobraćajnim nezgodama, gdje učestvuju maloljetnici, dolazi u određenom broju do stradanja pješaka i ostalih učesnika u saobraćaju, koji u većini slučajeva ničim ne doprinose nastanku saobraćajne nezgode, već je uzrok najčešće kod maloljetnih vozača”, upozorava Čarapić.

Takve saobraćajne nezgode se, prema njegovim  riječima, najčešće dešavaju u naseljima na periferiji gradova, na mjestima gdje postoji i slabija kontrola policije, što maloljetnici koriste,

“Maloljetne osobe vrlo često koriste brze motocikle, tako da ih je teško identifikovati i ako bi htjela da se radi kontrola. Ti motocikli su teško dostupni zbog brzine i karakteristika. Takvim vozilima mogu brzo da napuste mjesto, a da se ne sazna ko je vozač. Oni su potencijalni izazivači saobraćajnih nezgoda, jer u određenom broju nije mogućeo da se sankcionišu. Voze bez registarskih tablica i velikom brzinom”, objasnio je Čarapić.

Vještak tvrdi da su automobili koje voze maloljetnici, izazivači saobraćajnih nezgoda, nekada ukradeni, da adolescenti uzimaju ključeve od roditelja, sa ili bez njihovog znanja. Nakon saobraćajnih nezgoda, češće se, kaže, dešava da roditelji tvrde kako su mladići sami uzeli ključeve. Kod lakših prekršaja, obično govore da su im oni dali automobil.

Iz Uprave policije, do obvjavljivanja teksta,  nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG o tome koliko su maloljetnici i mladi vozači akteri saobraćajnih nezgoda i nesreća i da li se često dešava da ih saobraćajna policija kažnjava zbog brze i vožnje u alkoholisanom stanju, ili zbog toga što nemaju vozačke dozvole.

Statistika Uprave policije za 2017. godinu pokazuje da je uzrok najvećeg broja saobraćajnih nezgoda ljudski faktor, zatim put i stanje kolovoza, dok je na trećem mjestu tehnička neispravnost vozila. U izvještaju o stanju bezbjednosti na putevima za prošlu godinu maloljetnici se ne spominju, ali postoji podatak da je policija lani na putevima pronašla 11.187 vozača koji su bili pod dejstvom alkohola. To je za čak 15 odsto više u odnosu na 2016. godinu.

Zvanična statistika, inače, pokazuje da u Crnoj Gori ima oko 30.000 zavisnika od alkohola. Evropsko istraživanje ESPAD pokazuje da ni mladi nijesu imuni na alkohol, jer je 30 odsto adolescenata uzrasta 16 godina u Crnoj Gori potvrdilo da su u jednoj prilici ispili pet ili više pića, dakle više od 10 mililitara čistog alkohola.

Za alkohol djeci – pečat na bravi

Odjeljenje za maloljetničku delikvenciju Uprave policije, zajedno sa turističkom inspekcijom, kontroliše točenje alkoholnih pića maloljetnicima. Od 2011. do ove godine Turistička inspekcija je zatvorila 46 objekata zbog tog prekršaja.

Iz Turističke inspekcije su za CIN-CG kazali da su u toku prošle godine u šest ugostiteljskih objekata utvrdili da su točili piće mlađima od 18 godina.

Po tom osnovu izdali su pet prekršajnih naloga u iznosu od 5.750 eura, pokrenuli jedan zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i zatvorili pet objekata.

“Naši podaci iz nadzora pokazuju trend opadanja ovih prekršaja, u odnosu na prethodne godine, medjutim, problem i dalje postoji kada su u pitanju adolescentna lica i njihovo konzumiranje alkoholnih pića”, kazali su iz Turističke inspekcije.

Saopšteno je i da su u Budvi prošle godine dva puta u istom ugostiteljskom objektu utvrdili da se toči alkohol maloljetnicima.

“Djelatnost je obavljalo pravno lice, a shodno starom Zakonu o turizmu dva puta je izrečena novčana kazna u iznosu od po 1.150 eura i u oba slučaja izvršeno je pečaćenje objekta. Novim Zakonom o turizmu i ugostiteljstvu, ukoliko se ponovi pomenuti prekršaj, predviđena je mjera pečaćenja objekta u trajanju od 15 dana”, pojasnili su iz Turističke inspekcije.

Ana KOMATINA

Djeca i tinejdžeri uzrasta od osam do 18 godina, kako se procjenjuje, sedmično provode oko 44 sata ispred digitalnih ekrana. Takođe, 23 odsto djece prijavila su da osjećaju zavisnost od video igrica - kaže psihijatar Kliničkog centra Irena Jakovljević.

Telefoni novijih generacija se nazivaju pametnim, ali stručnjaci sve više upozoravaju da mogu biti i opasni, ako njihovo korišćenje zamijeni sve ostale aktivnosti. Djeca u starijim razredima osnovnih škola i srednjoškolci dnevno pred ekranima pametnih telefona, tableta i računara provedu i više od šest sati, što pored ostalog vodi i u zavisnost i zahtijeva pomoć stručnjaka.

Brojne su tegobe koje se mogu javiti kod djece koja prekomjerno sjede ispred ekrana, u virtuelnom svijetu - od gojaznosti, deformiteta kičme, poremećaja vida, pa sve do anksioznosti i depresije.

Psihijatar Kliničkog centra Irena Ljutica kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da je zastrašujuće to što se starosna granica korisnika interneta značajno spustila.

„Veliki procenat djece u nižim razredima osnovne škole i po nekoliko sati dnevno koriste mobilne telefone i tablete. Nije rijedak slučaj vidjeti malo dijete u kolicima sa telefonom u rukama. Roditelji sve češće posežu za ovom ‘čudesnom spravom’, kako bi dobili ‘svojih pet minuta. Međutim, u određenom momentu, roditelji širom svijeta počinju da brinu zbog prekomjerenog korišćenja interneta“, izjavila je Ljutica za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Prema saopštenjima američkog Nacionalnog zdravstvenog instituta (National Institut of Health – NIH), „vrijeme ekrana“ je u cjelini problem. Ljutica pojašnjava da je „vrijeme ekrana“ bilo koje vrijeme provedeno ispred digitalnog ekrana bilo koje vrste – uključujući televizore, video igre, mobilne telefone i, naravno, računare.

Ona kaže da se procjenjuje da djeca i tinejdžeri uzrasta između osam i 18 godina svake nedjelje provode oko 44,5 sati ispred digitalnih ekrana. Takođe, 23 odsto djece prijavila su da osjećaju zavisnost od video igrica.

Ljutica ističe da prekomjerno korištenje interneta može da dovede do brojnih negativnih efekata. Najčešće u „ekranskom vremenu“ nema fizičkog kretanja, djeca nemaju vremena da pojedu nešto zdravo, pa se obroci svode na visokokaloričnu brzu hranu u kombinaciji sa gaziranim sokovima, što dovodi do gojaznosti. Takođe, neprirodan položaj dovodi do deformiteta kičmenog stuba kod djece.

Ljutica naglašava da djeca koja su često na internetu ili pred ekranom odlaze kasnije u krevet i imaju problem sa uspavljivanjem, pojavljuje se oštećenje vida, česte glavobolje i razdražljivost. Kod takve djece, tvrdi ljekarka, povećava se i vjerovatnoća pojave anksioznosti, depresije, poremećaja pažnje, uključujuči Attention Deficit Disorder (ADD), odnosno smanjenje pažnje i Attention Deficit and Hyperactivity Disorder (ADHD) – poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću.

Ona kaže da previše vremena provedenog pred ekranima i na internetu može uništiti ravnotežu interesa i aktivnosti djeteta, kao i da se može pojaviti kompulzivno ponašanje.

Ljutica ističe da su neki od znakova zavisnosti od ekranskog vremena to što djeca ostaju online mnogo duže nego ranije, koriste tajno internet, počinju da lažu o vremenu provedenom na globalnoj mreži, često ostaju online čitavu noć, ne poštuju pravila postavljena u vezi vremenskog ograničenja.

Nerijetko se, tvrdi, javljaju i promjene na emocionalnom polju. Tako djeca postaju bijesna ili uznemirena ako ih neko prekine dok su online, razdražljiva su kad ne mogu da pristupe web-u, depreisvna kad im se uskrati internet na neko vrijeme i preokupirana virtuelnim svijetom.

„Prevelika okupiranost online životom znači da djeca daju prednost internetu, na uštrb vremenu provedenom u društvu roditelja, rođaka i prijatelja. Kada nijesu online, često razmišljaju o povratku na internet. Provjeravaju društvene mreže, poštu, popuštaju u školi, ne rade domaće zadatke, ne obavljaju kućne poslove, prave nova poznanstva sa ljudima na webu“, ističe Ljutica.

Ona poručuje da su roditelji ti koji moraju da regulišu vrijeme provedeno ispred ekrana i da posebno vode računa da dijete mora da ima vremena za druge vanškolske aktivnosti, trening, sport, čitanje, domaće zadatke i druženje sa vršnjacima, ali i da naročito treba obratiti pažnju na zdrav način ishrane.

A da su roditelji sve više zabrinuti za vrijeme koje njihova djeca provode ispred ekrana i da često traže savjet kako ograničiti to vrijeme, potvrđuje i iskustvo tima roditeljske SOS linije Udruženja Roditelji.

Oni za CIN-CG kažu da je, u nekim slučajevima, ta navika već dostigla nivo kada ozbiljno ugrožava uobičajeno životno funkcionisanje djeteta ili mlade osobe, pa su primorani da roditeljima preporuče pomoć stručnjaka.

Postavljanje granica, tvrde, muči veliki broj roditelja, koji se obraćaju za savjet kako da postupe u slučajevima kada dijete provodi više vremena u korišćenju pametnih uređaja, nego u igri ili učenju, druženju i sportskim aktivnostima.
„Jedan adolescent u prosjeku svakodnevno provede oko dva sata aktivno koristeći telefon, računar ili odgovarajući na poruke na društvenim mrežama. Sa druge strane, kako i na djecu, tako i na roditelje utiče vrijeme provedeno ispred ekrana. Čak umjerena, ali svakodnevna upotreba može prouzrokovati stanja razdraženosti, slabije kontrole impulsa, rasutu pažnju… Sve ovo za posljedicu može imati teškoće u uspostavljanju discipline i određivanju granica u vremenu provedenom pred ekranima“, piše u odgovoru stručnog tima roditeljske SOS linije.

U Udruženju Roditelji smatraju da su djeca sklona da se brzo prilagode ponašanju roditelja, odnosno odraslih, pa tako vrlo brzo mogu da se usmjere na sopstvene pametne telefone, ako u okruženju ne vide alternative takvim navikama.
„Osim što je važno da roditelji postave granice ili neka pravila o vremenu provedenom ispred ekrana i da se toga dosljedno pridržavaju, važno je da i oni sami sebi ograniče upotrebu pametnih uređaja i to vrijeme organizuju, na primjer, za neke zajedničke porodične aktivnosti. Ekrani odvlače pažnju i smanjuju naš kontakt sa okruženjem. To može dovesti do problema u komunikaciji sa bliskim osobama i posljedično do narušavanja odnosa“, kažu u Udruženju Roditelji.

Stručni tim ima i smjernice za roditelje - predlažu im da ograniče upotrebu telefona, tablet računara, pronađu druge načine za zabavu, ne koriste uređaje kod kuće i tokom vremena provedenog uz djecu, odrede tačno doba dana kada se uređaji koriste ili odrede vrijeme nakon kojeg njihova upotreba potpuno prestaje. Neophodno je, smatraju, da se roditelji dosljedno pridržavaju smjernica i da dozvole djeci ili partneru da opomene onoga ko krši pravila.

Djeci najčešće kradu profile

Izvještaj UNICEF-a, objavljen krajem prošle godine, pokazao je da se 45 odsto djece u Crnoj Gori, odnosno svako drugo, ne osjeća bezbjedno na internetu. Prema podacima iz izvještaja, 38 odsto djece imalo je makar jedno neprijatno iskustvo tokom 2016. godine, dok 27 odsto ne zna šta bi uradilo, ukoliko bi ga neko uznemiravao preko interneta.

U Udruženju Roditelji kažu da su iskustva različita. Postoje roditelji koji su protiv toga da njihova djeca imaju profile na društvenim mrežama, ali ima i onih koji su i sami korisnici i ne vide problem u tome. Dio roditelja, iako su korisnici, ipak strepi od mogućih opasnosti ili zloupotreba na internetu.

„Najčešći slučajevi zloupotrebe odnose se na takozvanu ‘krađu profila’, kada postoji povreda ličnih podataka, šifre i korisničkog imena. U tim situacijama obično se dešava da neko ko zloupotrebljava profil druge osobe, odnosno djeteta, objavljuje neprimjerene sadržaje u njeno ili njegovo ime. Takvi slučajevi iz prakse obično se rješavaju brisanjem profila i dodatnom edukacijom roditelja i djeteta o tome kako mogu bolje da se zaštite na internetu”, pojašnjavaju u Udruženju.

Kao dobar primjer, navode da su mnoge škole podržale projekat „Surfuj pametno“, u okviru koga su u više navrata za osnovce priređivane radionice o pametnom i sigurnom korišćenju interneta i društvenih mreža.

Vide od nastavnika

„Po zakonu, u školi je zabranjena upotreba telefona tokom trajanja nastave. Svaka škola i nastavni kolektiv se na svoj način nosi sa slučajevima kada dođe do nepoštovanja ovog pravila. Nažalost, nekada se dešava da i sami nastavnici koriste telefon u toku časa, pa ne možemo očekivati da se onda djeca dosljedno pridržavaju pravila. Koliko god se priča o štetnosti ekrana i posljedicama pretjeranog korišćenja svih pametnih uređaja, činjenica je da živimo u digitalnom dobu i da često ne možemo da se odupremo pritiscima i trendovima društva“, kažu iz Udruženja Roditelji.

Ana KOMATINA

Inspekciji promiču brojni slučajevi, poput žena kojima gazde ne isplaćuju zarade, tjeraju ih da rade dodatne poslove i ucjenjuju ih oduzetim ličnim dokumentima

Iako međunarodne organizacije opominju zbog pojave prisilnog rada i radne eksploatacije, Crna Gora u posljednjih 13 godina nema nijedan procesuiran slučaj tog oblika trafikinga.

U izvještajima međunarodnih institucija piše da su uglavnom muškarci i dječaci iz inostranstva bili podvrgnuti prinudnom radu u sektoru građevinarstva, romska djeca prinuđena da prose, te da su žene iz inostranstva često primorane da rade u Crnoj Gori.

Prema pravosnažnim presudama, Crna Gora ima registrovana samo dva slučaja radne eksploatacije i to procesuirana 2004. i 2005. godine. Obje presude postale su pravosnažne 2010. godine, kada je sedam lica osuđeno zbog radne eksploatacije, a dosuđene kazne su se kretale od dvije do tri i po godine zatvora. Tada su osuđena četiri Crnogorca, jedan državljanin Srbije i jedna Ukrajinka. Žrtve su šest lica iz Ukrajine i 23 osobe iz Bangladeša.

Crna Gora zabranjuje trgovinu ljudima radi radne eksploatacije članom 444 Krivičnog zakonika, koji propisuje zatvorske kazne do 10 godina, odnosno 12 godina. Šef kancelarije za borbu protiv trafikinga Zoran Ulama je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) ocijenio da nema opravdanja za ovako loše rezultate u borbi protiv trafikinga.

“ Svi imamo dužnost i obavezu da budemo bolji. Očekujemo od policije i tužilaštva prvenstveno bolju identifikaciju žrtava u narednom periodu”, rekao je Ulama. On je istakao da djeluje kao da smo najgori u regionu u borbi protiv trafikinga zato što se drugačije vodi statistika.

“ U regionu je mnogo veći broj potencijalnih žrtava koje se evidentiraju kao žrtve trafikinga, što mi ne radimo, iako na isti način postupamo i sa potencijalnim žrtvama, odnosno pružamo im svu potrebnu pomoć”, pojasnio je Ulama.

Direktorka Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević za CIN CG je ocijenila da imamo samo dvije presude zato što nema institucija koje se na pravi način bave tim problemom.

„ Kada se otvori novi hotel, na primjer, inspekcija mora da provjeri da li su svi radnici prijavljeni, da li im se isplaćuju plate i slično, jer od toga sve počinje. To oni mogu i moraju da urade. Ali, oni to ne čine. Tu su često uključeni i mito i korupcija. Novi vlasnik hotela ih dočeka, ugosti, oni se prošetaju i na tome se završi”, navela je ona.

Raičević kaže da je bila prisutna kada je u jednom novootvorenom hotelu na primorju inspektor uočio da nema tople vode, da je supa hladna, ali nije primijetio da su svi radnici iz Bosne i nije ih pitao jesu li prijavljeni i da li ih plaćaju. “Najveća odgovornost je na inspekcijama, posebno inspekciji rada koja ne otkriva ove slučajeve”, ocijenila je Raičević.

Ujedinjene nacije (UN), podsjetila je Raičević, prepoznale  su upravo ovu vrstu eksploatacije kao jednu od težih kada je riječ o ženskoj populaciji. Potencijalne žrtve su, obično, radno sposobne žene.

„ Razni su oblici radne eksploatacije, od rada u kući, na njivi, u hotelima ili bilo gdje kod privatnika koji ih ne osiguravaju, ne isplaćuju im plate, odbijaju da potpišu ugovord i mogu sa njima da rade što hoće”, objasnila je ona.

Raičević  je navela i kako se manipuliše sa žrtvama:

„ Nakon prvog mjeseca, kad treba da isplati zaradu, privatnik kaže: bolje ti je da imaš ovdje besplatnu hranu i spavanje, pa ćemo ti posle tri mjeseca platiti najedno, a ti živi od napojnica. Tu žene naprave grešku, a najčešće posle dva ili dva i po mjeseca budu istjerane bez plate”.

Ono što je primijećeno kod nas, kaže Raičević, jeste i da se često pred praznike pojavljuju oglasi za potražnjom radne snage, za pravljenje kolača, u pekarama i slično. Žrtve su dodatno ugrožene jer, pogotovo ako su iz inostranstva, najčešće iz Srbije, uplašene ne pokušavaju da se nekom žale, jer su im dokumenta kod gazde, a prinuđene su da rade i druge poslove osim onih zbog kojih su zaposlene.

Radna eksploatacija, kako ističe direktorica SŽK, manje je uočljiva od ostalih oblika trgovine ljudima i zahtijeva dodatne napore da se otkrije.

„ Jedino inspekcija rada može da dopre do takvih ljudi. Ali je neophodno uključiti i sve ostale institucije. Rano otkrivanje neprijavljenog rada je ključno”, zaključila je ona.

Iz inspekcije rada, međutim, do pisanja članka, nijesu stigli odgovori na  pitanja o problemu radne eksploatacije. Ni iz Unije sindikata nijesu željeli da govore o tom problemu, navodeći da im je šef na putu, te da nemaju dovoljno podataka o ovoj temi.

Daju organe da bi prešli granicu

Ulama je naglasio da se posebno prate migranti, jer je u drugim zemljama zabilježeno da daju, recimo, organe da bi prešli granicu.

“ Mi za sada nemamo saznanja da je bilo takvih slučajeva kod nas, ali policija intenzivno radi na nekim slučajevima, pa ćemo vidjeti rezultat”, rekao je on.

Raičević takođe smatra da je uzimanje u obzir migrantske perspektive obaveza kada je riječ o radnoj eksploataciji.

„ Radnici migranti, njih ima kod nas čitavo ljeto, migriraju zbog zaposlenja. Prelaze granicu ilegalno ili ostaju duže nego što je predviđeno zakonima i oni su više izloženi riziku, jer im se uzimaju dokumenta“, ocijenila je ona.

Radnu eksploataciju često prati i seksualna

Djevojka iz Beograda radila je u Krašićima u lokalu gdje je vlasnik doveo 12-13 žena iz Srbije, Makedonije i Bosne, a samo je dvije prijavio.

Radila je dvije smjene i očekivala je da će joj biti veća plata zbog toga. Poslije mjesec dana on joj je rekao da nema novca da joj plati, ali će joj sljedeći put dati duplo.

„ Sljedećeg mjeseca doveo je dva svoja druga i predložio joj seks sa njima, obećavajući da će joj i to platiti. Tu je vidjela da je đavo odnio šalu, nekako se branila 15-ak dana, a onda je pobjegla“, ispričala je za CIN CG Raičević slučaj jedne od mnogih radno eksploatisanih djevojaka.

Raičević je ovaj slučaj prijavila tivatskoj policiji, ali je sjutradan kad je djevojka trebalo da svjedoči, samo rečeno da je otišla i da ne znaju gdje je.

„ Pretpostavljam da su do nje doprli i da su je ucijenili ili joj zaprijetili, ili joj neko dao pare da se vrati. Te žene jedva čekaju da idu kući, pa se teško odlučuju da svjedoče“, navela je Raičević.

Ona je istakla i da vrlo često radnu eksploataciju žena prati i seksualna. „Kada si zarobljena sa svim dokumentima, on ti kaže vratiću ti, ako uradiš to i to, a bude vrlo često i fizički napadnuta, pretučena“, navela je Raičević.

Maja BORIČIĆ

Koristeći rupe u zakonu, osuđenima u aferi “Snimak” u Pljevljima pronađeno novo uhljebljenje, uz uporno nastojanje da se obesmisli inspekcijski nalaz. Institut alternativa upozorava i na „potencijalni politički uticaj” nad odlukama Upravne inspekcije

Ministarstvo javne uprave poništilo je zaključak Upravne inspekcije koja je utvrdila da su osobe osuđene za aferu “Snimak” nedostojne da rade kao rukovodioci u pljevaljskim opštinskim službama.

U Ministarstvu su, odlučujući po žalbi predsjednika pljevaljske opštine Mirka Đačića, krajem prošle godine utvrdili kako je “nejasno upuštanje upravne inspektorke” u ocjenu o tome da li osuđeni Sead Vesnić i Joka Đačić , kao i njihov kolega Goran Čavić ispunjavaju uslove za vršioce dužnosti opštinskih sekretarijata i službi.

U obrazloženju rješenja, u koje je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) imao uvid, piše da institut vršioca dužnosti na lokalnom nivou ne prepoznaje nijedan propis. To znači da Ministarstvo nije dovelo u pitanje to što su pravosnažno osuđena lica imenovana za vršioce dužnosti, iako oni, prema ovakvom tumačenju, ne bi trebalo ni da se imenuju jer ih zakon nije prepoznao.

Ipak, iz Ministarstva javne uprave sada tvrde za CIN-CG da je u postupku, taj resor kao drugostepeni organ odbio žalbu predsjednika opštine kao neosnovanu. Oni, međutim, nijesu pomenuli u zvaničnim odgovorima da su Đačićevu žalbu prethodno usvojili, niti šta se u međuvremenu desilo, iako je CIN-CG imao uvid i u to njihovo rješenje.

Iz Ministarstva su istakli i da je predsjednik pljevaljske opštine, nakon što su mu odbili žalbu, tužbom pokrenuo spor kod Upravnog suda protiv njihovog rješenja i da je spor u toku.

Joka Đačić, koja je imenovana za vršioca dužnosti rukovodioca Građanskog biroa, osuđena je na kaznu zatvora od šest mjeseci uslovno zbog kupovine glasova uoči lokalnih izbora 2014. godine. Vesnić, izabran za vršioca dužnosti Sekretara sekretarijata za opštu upravu, osuđen je na istu kaznu zbog zloupotrebe jednokratnih novčanih pomoći Centra za socijalni rad uoči parlamentarnih izbora dvije godine ranije.

Čavić je, sa druge strane, upravnoj inspekciji bio sporan, zato što nije imao položen stručni ispit za rukovođenje Službom zaštite.

Inspekcija je u vanrednu kontrolu opštine pošla krajem 2016. godine, po prijavi Demokratskog fronta.

To je, ujedno, bila i jedina potpuno usvojena žalba na rješenje upravne inspekcije, koju je tokom prošle godine u jednom trenutku, kao drugostepeni organ, usvojilo Ministarstvo javne uprave, na čijem je čelu Suzana Pribilović. Nevladina organizacija Institut alternativa (IA) u izvještaju “Ka boljoj upravi u Crnoj Gori”, tim povodom upozorava na potencijalni politički uticaj nad odlukama Upravne inspekcije.

Zakon o državnim službenicima i namještenicima, koji se primjenjuje i za lokalni nivo, kako navodi IA, propisuje kriterijum da u organu ne mogu zasnovati radni odnos lica osuđena za krivična djela koja ih čine nedostojnim za obavljanje tih poslova.

“Upravna inspekcija je prepoznala nepravilnosti imenovanja na rukovodeće pozicije osoba koja ne ispunjavaju uslove, jer su osuđena za krivična djela. Međutim, nakon što je predsjednik opštine izjavio žalbu, Ministarstvo je utvrdilo da institut vršilaca dužnosti nije uređen Zakonom o lokalnoj samoupravi i da se Zakon o državnim službenicima i namještenicima shodno primjenjuje samo na prava i obaveze lokalnih službenika. U skladu sa tim, Ministarstvo je smatralo da nijesu pravilno utvrđene nepravilnosti u datom slučaju i poništilo rješenje Upravne inspekcije”, pojašnjavaju u IA.

Iz te NVO tvrde da je ovaj slučaj ilustrativan iz nekoliko razloga. Prvo, navode da je utvrđena nepravilnost relativizovana činjenicom da imenovana lica nijesu službenici, već vršioci dužnosti, a primjena propisa sa državnog na lokalni nivo moguća je samo u odnosu na službenike. Iz IA kažu da je Ministarstvo utvrdilo da institut vršioca dužnosti kao takav na lokalnom nivou uopšte ne postoji, a ne određujući se u odnosu na to i niz drugih nepravilnosti.

Institut alternativa, u svom izvještaju, zaključuje da kapaciteti Upravne inspekcije i dalje nijesu u potpunosti ostvareni, što se odražava i na ažurnost u radu. U prilog tome, tvrde da se u pojedinim slučajevima, a prema prikupljenim podacima, zapisnici sačinjavaju i od četiri do sedam mjeseci nakon izvršenog inspekcijskog nadzora.

“Jačanje kapaciteta Upravne inspekcije je prioritet ne samo reforme javne uprave, već i direktna obaveza Vlade u okviru poglavlja 23 (pravosuđe i temeljna prava) pregovora sa Evropskom unijom. U izvještajnom periodu, broj upravnih inspektora je povećan sa rekordno niskog broja od četiri upravna inspektora (početkom 2017. godine) na osam, koliko je bilo zaposleno u martu 2018. godine prema posljednjem objavljenom spisku zaposlenih u Ministarstvu.  To i dalje predstavlja tek nešto više od polovine od broja predviđenog aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Ministarstva”, stoji u izvještaju IA.

Ova NVO, međutim, navodi da je nakon razrješenja glavne upravne inspektorke Dragice Anđelić u martu prošle godine,  rukovodeće mjesto u ovom odjeljenju ostalo upražnjeno, što potvrđuje i spisak zaposlenih na sajtu Ministarstva.

Prema nalazima IA, izvještavanje o radu Upravne inspekcije je šturo, pa je nemoguće procijeniti koliko je ona stvarno učinkovita na terenu.

Statistika Ministarstva pokazuje da je prošle godine bilo 438 izvršenih inspekcijskih nadzora, od čega redovnih 69, vanrednih 293 i kontrolnih 76.

U tom periodu, podsjeća IA, utvrđeno je 266 nepravilnosti. To, smatraju, potencijalno ukazuje na visok udio nepravilnosti koje inspektori utvrde prilikom kontrola. Prema mjesečnim izvještajima o radu inspekcije, dostavljenim IA, skoro je tri puta više neotklonjenih, nego otklonjenih nepravilnosti.

IA ostvarila je uvid u 15 žalbi na rješenje upravne inspekcije. U izvještaju Ministarstva piše da je pripremljeno 27 rješenja po žalbama na mjere i aktivnosti koje preduzimaju upravni inspektori, a izrađeno je 53 odgovora na tužbe u prošloj godini.

Većinu su uložile opštine Rožaje i Kolašin, koja je tokom 2016. godine bila najčešće kontrolisana opština, o čemu je CIN-CG ranije pisao.

U Opštini Rožaje prošle godine je utvrđeno 46 nepravilnosti, obavljeno je 24 kontrolna nadzora, a nepravilnosti nijesu uklonjene u 23 slučaja. Iz te Opštine, nijesu odgovorili CIN-CG u kojoj mjeri su primijenili naredbe Upravne inspekcije, kao ni kakav je ishod sporova koje su vodili protiv tog tijela. Iz službe  predsjednice Opštine Kolašin kazali su da su izvršili svaku na zakonu utemljenu i opravdanu naredbu Upravne inspekcije.

“Protiv onih za koje smo smatrali da za njih nema utemeljenja u zakonu pokrenuti su odgovarajući postupci. Tako je pokrenut upravni spor protiv sedam naredbi za otklanjanje nepravilnosti od kojih su do sada završena tri spora, sva tri u korist Opštine Kolašin. Takođe, pokrenuti su upravni sporovi protiv sedam zaključaka o kažnjavanju od kojih su završena dva , takođe u korist Opštine Kolašin”, piše u odgovoru.

Iz Opštine Kolašin su naglasili da je Upravna inspekcija prihvatila njihove zahtjeve o odlaganju izvršenja zaključaka o kažnjavanju do okončanja postupka, tako da kazne koje su “pale” kod Upravnog suda nijesu plaćane.

Ministri se žale i na simbolične kazne 

Osim pljevaljskog slučaja, Ministarstvo javne uprave poništilo je, ali djelimično, rješenje Upravne inspekcije nakon žalbe ministra saobraćaja i pomorstva Osmana Nurkovića.

Inspekcija je još sredinom 2016. godine ukazala tadašnjem ministru saobraćaja i pomorstva Ivanu Brajoviću na nepravilnosti povodom razrješenja Mladena Lučića, bliskog Socijaldemokratskoj partiji (SDP), dužnosti direktora Lučke uprave i popune tog radnog mjesta po osnovu javnog konkursa.

Na Lučićevo mjesto tada je došao Vladimir Stjepčević (Socijaldemokrate), za koga je inspekcija utvrdila da je dobio rješenje o imenovanju četiri dana nakon sjednice Vlade, ne čekajući sljedeću sjednicu i verifikaciju zapisnika sa prethodne i počeo da obavlja poslove direktora Lučke uprave “prije sticanja svojstva izvršnosti rješenja”.

Kako je ministarstvo saobraćaja i pomorstva nije obavijestilo o mjerama i radnjama koje su preduzeli da bi otklonili nepravilnosti, inspekcija je taj resor kaznila sa 500, a Brajovića sa 50 eura. Upravna inspekcija je, zbog neizvršavanja mjera  iz 2016, u septembru 2017. godine ponovo izrekla novčane kazne, ovaj put novoizabranom ministru Osmanu Nurkoviću i, ponovo, Ministarstvu saobraćaja i pomorstva. Kažnjeni su sa 100, odnosno 1000 eura.

Nurković se Ministarstvu javne uprave žalio da je inspekcija mogla i na drugačiji način da utiče na otklanjanje nepravilnosti, iako ih, prema stavu Vladinog resora koji vodi, nije ni bilo. On je naveo i da u trenutku donošenja rješenja 2016. godine nije bio ministar i da su se mogle primijeniti blaže, minimalne mjere. Nurković je ukazao da inspekcija nije išla na minimalnu kaznu od 50 eura za fizičko i 500 za pravno lice, “već je zakonom propisani minimum duplo uvećala iako Osman Nurković do sada nije kažnjavan”.

Ministarstvo javne uprave, odlučujući po žalbi, djelimično je poništilo rješenje Upravne inspekcije u dijelu visine novčane kazne od 100 eura, koja je izrečena Nurkoviću.

Iz Upravne inspekcije su kazali da su u ponovljenom postupku umanjili kaznu Nurkoviću na iznos od 50 eura.

Sporno bilo i zapošljavanje u Rožajama

Upravna inspekcija je 2016. godine utvrdila nepravilnosti u Službi Komunalne policije u Opštini Rožaje. Tada je, između ostalog, utvrđeno da je, rješenjem načelnika, petoro inspektora, komunalnih policajaca i nadzornika zaposleno na neodređeno vrijeme, bez prethodno sprovedenog postupka zasnivanja radnog odnosa po osnovu javnog oglasa.Dio njih se na rješenje žalilo Ministarstvu javne uprave, ali je taj resor odbio njihovu žalbu krajem prošle godine.

CIN-CG ranije je objavio da je Opština Rožaje od 2014. do 2017. godine zaposlila 189 osoba, uprkos tome što su potpisali ugovor o reprogramu poreskog duga, a plate kasne gotovo pola godine.

Ana KOMATINA

Ovaj članak je nastao u okviru projekta “Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!”, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a podržavaju Evropska unija i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije i Balkanskog fonda za demokratiju (BTD).

The relevant international institutions assess every year that begging in Montenegro is the most widespread type of economic exploitation of children. This problem is mostly ignored in Montenegro

A young man of Roma nationality holds his hand to the drivers who stop at the crossroads. He stands with blank expression and a scotch tape over his mouth, leaving passers-by without reply.

Roma Youth Organization “Walk With Us - Phiren Amenca”, has recently organized a performance in the centre of Podgorica, hoping that silence will produce the effect of a scream, which should raise awareness of the problem of child begging in Montenegro and its possible terrible consequences that are ignored.

“Some were indifferent, others stopped their cars to give them money, others tried to talk to the performers and get some information from them, and some were even ready to stand next to young activists and beg with them”, Elvis Beriša, Director of this organization, told CIN-CG.

According to the United Nations, the European Commission and the US State Department, begging is the most widespread aspect of economic exploitation of children both in the region, and in Montenegro.

In their reports, these international institutions state that Montenegro is still a country of source, transit, and destination for men, women, and children subjected to sex trafficking and forced labour, and that children, mostly Roma, are forced to beg. By adopting the Convention on the Rights of the Child Montenegro committed itself to protecting and securing the rights of the child, and to ensuring that domestic laws do not allow the involvement of children in prostitution, pornography and forced labour, under any circumstances.

However, the situation is different in practice, and the impression is that neither Montenegrin institution nor the citizens care much about a great number of children who can be seen begging on the streets every day.

A report by Center for Democracy and Human Rights (CEDEM) and the Montenegrin Women’s Lobby from last February highlights that a special problem is the lack of precise statistical data on the child begging, as well as the number of victims for whom it is very difficult to find a way out of a “vicious circle” of begging.

According to the data of the Office For Fight Against Trafficking In Human Beings, only one potential victim of trafficking in human beings - forced begging was placed at the Shelter for Victims of Trafficking in Human Beings in 2016.

The police administration previously announced that about 60 misdemeanour reports were filed last year for begging, most often against parents who force their children to beg. For almost a month, this administration ignored CIN-CG’s request to provide us with an interlocutor on the subject of begging.

The shelter would be better than the centre for offenders

In an interview with the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG), Elvis Beriša says that, according to their findings, there is no organized begging in our country. So far, they have not received any answer from the police as to whether they have knowledge about organized begging. On the other hand, the Center for Social Work told them that most parents are luring their children into begging because of poor living conditions. During 2016 and at the beginning of 2017, Phiren Amenca identified 20 children on the territory of Podgorica, who regularly beg in the streets of the capital.

“We are sure there are more of them, especially on the coast during the summer season. The age of these children ranges from two to 17 years. The number of children living and working on the street is constantly increasing”, Beriša said.

He pointed out that during 2017, when he spoke to Roma families and representatives of elementary schools in Podgorica, he found that more than 50 children were out of school. There is a fear that another 50 can leave school soon.

“They claim that the weakest link in the chain of school institutions is the Center for Social Work, which, according to their allegations, does not react adequately, and sometimes even not at all, and because of that children are still on the street”, Beriša said.

He also estimates that the problem is in the lack of coordination of institutions to adequately address this phenomenon, insufficient sensitivity of most officers to deal with child begging, inadequate legal and legislative framework, and institutions waiting for someone else to do their job instead of them.

Also, the fact that institutions do not do much to prevent children from begging is an encouragement for them to stay on the streets.

“There are also stereotypes and prejudices about begging being the style and tradition of the lives of Roma”, Beriša said.

According to him, this problem would be solved by establishing or securing a shelter where all children, victims of violence and street, would be taken care of and which would work simultaneously on the strengthening of their families. It often happens that a child caught in begging is placed in the Juvenile Centre with peers who are in conflict with law. When these children leave the Centre and go back to their families, they can be seen the same day on the street.

“Even workers in this Juvenile Centre say that these children do not belong in the Centre and that they do not have the possibilities and conditions to work with them”, Beriša says.

Milić: You don’t help them by giving them money

Jelena Milić, Co-ordinator of Defendology Center in Nikšić, told CIN-CG that children who live and work in the street are at high risk of becoming victims of trafficking. She points out that there have been three cases of sexual abuse of these children this year, and that the proceedings are ongoing.

“All these cases show that these children survive the most horrible forms of violence, torture, and that they are often beaten by both their families and citizens”, she explained. According to their experience, these children most often belong to Roma and Egyptian community and are exposed to numerous forms of violence, with their families most often as their exploiters.

“Citizens should be aware that giving money to children does not help them. In fact, the money from begging is going to the hands of children’s exploiters, often parents or guardians who are just using them”, Milić explained to CIN-CG.

According to her, children are exposed to violence if they do not bring money. They also noticed that these children are often sent to seaside during the season, and that mostly people from the region come during summer, so the range of begging is expanding.

“All these kinds of exploitation that take place in coastal cities can be associated with trafficking,  because they are subject to abuse and forced labour, they do heavy jobs, carry bags in front of cafes, clean snow in winter from roofs for five Euros”, Milić explains .

She says that girls are mostly vulnerable, multiple discriminated and in great danger of becoming victims of trafficking.

“These girls often survive the most terrible fate, abuse, and neglect. They do not choose their destiny, but it depends on others, usually their parents”, Milić explains.

“There are also families that go from town to town and consider begging as their primary job. There was also a situation when they would pick up ten children in the van, and leave them at crossroads to beg. There are some cases where parents come after a few hours and explain that they sent children to the store and they got lost, but they actually left the children on the street to beg”, the coordinator of the Centre said.

There are often situations with parents forcing children to bring them alcohol, cigarettes, fuel, and if they do not get enough money from begging they cannot come home.

“The repressive way of work is not always welcome and different methods have to be applied to some families in order to improve the situation”, she said. She explains that these families are usually dysfunctional and these children often become perpetrators and victims of crimes.

She adds that the big problem is the abuse of babies.

“We suspect parents abuse babies, and even give them a variety of substances to keep them calm. It is illogical that a child sleeps all day”, Milić pointed out.

Speaking of cooperation with the institutions, she stated that they had previously had problems with the centres for social work.

“It is most often the misunderstanding and the failure to accept that the problem exists. I cannot say that they will not cooperate, but they often deny this phenomenon or reduce its significance by claiming that a small number of children are involved, which does not correspond to reality. You see on a daily basis how many people are begging for money on the street, the problem is widespread to the extent that it is visible to every citizen”, Milić said.

She explains that these children are often not in the registry of births, they are not beneficiaries of the social welfare, so the centres cannot help them. According to her, the cooperation between institutions and citizens must be on a much higher level. Much more attention has to be paid to children who live and work on the street, because it is one of the most vulnerable groups in Montenegro”, Milić highlighted.

Both citizens and the institutions that should be dealing with it almost never report begging.

“Awareness-changing is a long-term process. There is not enough awareness of the harmfulness and problem of begging in our country”, Milić concludes.

Instead of money - coupons

The Co-ordinator of Defendology Center believes that citizens who give money to beggars should be punished too.

“The prescribed regulation is very good, but there is one shortcoming. Every citizen who encourages children and their parents to stay in the street by giving them money should be punished”, Milić explained.

The Center will try to participate with the Ministry of Labour in a project that would provide citizens with alternative ways to help, by enabling purchases of coupons, which would be used by beggars to get food and clothing in some organizations.

“Penal policy is very mild. The problem of begging is viewed through pity, which results in the sentences at the lower level than those prescribed for these acts”, Milić pointed out.

The Law on Public Order and Peace stipulates penalties from 30 to 200 Euros for beggars. Charges against children and juveniles are not filed because they are treated as victims by the Convention on the Rights of the Child and other international acts. The Law on Public Peace and Order also provides for a prison sentence of 30 to 60 days for forcing a minor to beg, while the Criminal Code recognizes the begging of juvenile children through the criminal offenses of neglecting and abuse of a juvenile with a sentence of three to five years in prison and the trafficking in human beings with a three to ten years imprisonment.

First shower

The Defendology Center also deals with children who beg and their relatives through psychological counselling, trips, gatherings of creative workshops, visits to families.

In addition, they provide them with shower, haircuts, laundry, meals and various donations.

“There are cases where the child has never taken a shower, does not know how to use the shower, hair dryer etc”, Milić said.

In Nikšić we have about 30 children who live and work on the street (although this number varies), of which 15 are permanently on the streets. About 90 users are coming to the Center almost daily”, Milić said.

There are children aged 5 to 18 years in the Centre, but very often they bring their younger brothers and sisters too.

Maja BORIČIĆ

Nevladine organizacije ukazuju na apsurd, da se pozivanjem na nova zakonska ograničenja odbijaju i stari zahtjevi, a član savjeta Agencije Radenko Lacmanović  upozorava da podaci mogu biti proglašeni poreskom i poslovnom tajnom na neograničeno vrijeme

Ponovo sve može biti skriveno od javnosti.

To je posljedica prošlogodišnjih izmjena Zakona o slobodnom pristupu informacijama (ZoSPI), na osnovu kojih državni organi, podatke koji se traže od njih, sve češće označavaju poslovnom ili poreskom tajnom i to na neodređeno vrijeme. U stopu ih prati i Agencija za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama, kada odlučuje po žalbama.

Sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) tvrde da se Agencija, odlučujući po žalbama kao drugostepeni organ, poziva na nove odredbe čak i u starim slučajevima započetim prije maja 2017. godine kada je zakon izmijenjen.

Koordinator pravnog programa u MANS-u, Vuk Janković to ilustruje slučajem koji je ova NVO pokrenula još 2014. godine, tražeći od Poreske uprave zapisnike o izvršenim kontrolama "Montenegro Tabaco Company" doo Podgorica.

“U odgovoru, Poreska uprava je ograničila pristup podacima ne pozivajući se na odredbe ZoSPI, već samo na Zakon o poreskoj administraciji. Podnijeli smo žalbu Agenciji, krajem marta 2014. godine, a ona je tek u januru ove godine, nakon isteka svih mogućih zakonskih rokova, donijela odluku i pozvala se na novu odredbu zakonja, koja u momentu podnošenja zahtjeva, odnosno žalbe, nije ni postojala”, objašnjava Janković.

Na taj način, prema njegovim riječima, Agencija je počinila grube povrede, jer posljednje izmjene predviđaju da će se postupci, započeti prije početka ovih promjena, okončati po ranijem zakonu.

“MANS se nakon toga žalio Upravnom sudu, koji je, odlučujući po tužbi, takođe odbio naše navode, zanemarujući činjenicu da je Agencija bila u obavezi donijeti odluku u skladu sa odredbama ranije verzije ZoSPI. Ovaku odluku suda smatramo krajnje skandaloznom, iz razloga što sud među prvima treba da garantuje zaštitu od ovako grubog kršenja zakona. Nezadovoljni ovakvom odlukom, sredinom marta 2018. godine podnijeli smo Zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnom sudu Crne Gore, te postupak još traje”, istakao je Janković.

On kaže da je toj nevladinoj organizaciji (NVO) ograničen pristup brojnim informacijama uz pozivanje na novu odredbu zakona. Među njima su i podaci o svim žiro i deviznim računima političkih partija, carinske deklaracije koje je Uprava carina izdala firmi Uniprom, ili ko je oslobođen plaćanja carine na građevinski materijal, opremu i postrojenja za izgradnju autoputa.

Da su prošlogodišnje izmjene ZoSPI bile korak unazad, za CIN-CG tvrdi i član Savjeta Agencije Radenko Lacmanović.

“Posebno je problematično što su izmjene koje su izazvale najviše “bure” u javnosti predložene I usvojene preko noći, pa čak i bez znanja Vlade, bar je tako saopšteno iz Ministarstva kulture”, rekao je Lacmanović.

On je, tvrdi, ukazivao na spornu odredbu koja se odnosi na poresku i poslovnu tajnu:

“Da apsurd bude veći, predlagači nijesu dopunili član 15, koji se odnosi na rokove u slučaju razloga za ograničenje pristupa informaciji, ili njenom dijelu. Tako je ostalo da poslovna i poreska tajna nemaju rok za isticanje razloga za ograničenje pristupa informacijama, te da ga Agencija teško može preispitivati. Ukazivao sam i da se članom 1 u značajnoj mjeri ograničava pravo javnosti da zna I da ga treba dopuniti”, istakao je Lacmanović. Tom odredbom definisano je da se ZoSPI ne primjenjuje na informacije za koje postoji obaveza čuvanja tajne.

Član Savjeta Agencije odgovorio je da je tačno da se prvostepeni organi prilikom ograničavanja pristupa informaciji ili njenom dijelu često pozivaju upravo na poslovnu i poresku tajnu.

“U više navrata na sjednicama Savjeta sam ukazao da to može biti razlog za neudovoljavanje zahtjevu za slobodan pristup informacijama, ali da ne mora biti tako. Naime, svih šest tačaka stava 1 člana 14, može da bude jedan od razloga, ali nikako ne znači da mora. Zbog toga mi u Savjetu kao drugostepenom organu ne bismo uvijek morali uvažiti odluku organa vlasti koji je zahtjev odbio pozivajući se prije svega na tačku 6. Mi smo valjda i zbog toga organ koji preispituje prvostepena rješenja, a to znači da možemo imati drugačiji stav od prvostepenog organa”, kazao je Lacmanović.

On ocjenjuje da bi praksa Savjeta trebalo da bude korišćenje mogućnosti iz člana 40 zakona  i traženje informacije od državnih organa, kako bi procijenili zašto je određeni dokument ili ugovor proglašen poslovnom, odnosno poreskom tajnom.

Lacmanović, međutim, priznaje da je praksa Savjeta Agencije da u svim slučajevima prihvata prvostepena rješenja, kojima se zahtjev za slobodan pristup informacijama odbija. Njemu nijesu poznati slučajevi, kao što je MANS-ov, da je Agencija odbila žalbe na rješenja, koja su državni organi donijeli prije maja prošle godine, a da je razlog bio poslovna ili poreska tajna. Rekao je da bi to značilo da je napravljen propust.

U posljednjem Izvještaju Evropske komisije o napretku Crne Gore piše da je prošle godine upućeno  5.577 zahtjeva za slobodan pristup informacijama, a da traženi podaci nijesu dostavljeni u 1.951. predmetu.

Agencija za zaštitu podataka i slobodan pristup informacijama primila je 1.086 pritužbi, od kojih je potvrdila 356. Većinom se radilo o žalbama zbog “ćutanja administracije”. U izvještaju piše da zabrinjava to što je je najviše slučajeva u kojima javne ustanove nijesu odgovorile na zahtjeve.

U dokumentu se navodi da je Upravni sud presudio u 12 predmeta protiv odluke javne institucije da ne dopusti pristup informacijama, ali da sudske odluke nijesu učinkovito sprovedene.

Prema izvještaju, javne ustanove trebalo bi hitno da poboljšaju sprovođenje Zakona i da se pridržavaju pristupa zahtjeva za informacijama, posebno gdje postoji rizik od korupcije.
Preduzeća tiho sklonjena van domašaja javnosti

Istraživačica javnih politika u Institutu alternative (IA), Milena Milošević, tvrdi da su izmjene ZoSPI, utvrđene ne samo bez javne rasprave, već i mimo strateškog okvira, koji navodno teži većoj otvorenosti javne uprave.

“Paradoksalno je, medjutim, što ni Vlada ni Agencija za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama ne prate efekte rješenja koja su “provučena” u Skupštini”, ocijenila je Miloševićeva.

Ona je kazala da paralelno u Srbiji teče šira akciju civilnog društva protiv izuzimanja preduzeća sa državnim udjelom u vlasništvu iz domena tamošnjeg zakona. Istakla je da je u Crnoj Gori veliki dio poslovanja takozvanih javnih preduzeća tiho sklonjen van domašaja javnosti, uvođenjem poreske I poslovne tajne.

“Ako ovo sagledamo u kontekstu izmjene Zakona o državnoj upravi, kojim su organi oslobođeni obaveze da sprovode javne rasprave o pitanjima budžeta, umjesto osnaživanja gradjana na djelu je njihovo “razoružavanje”. Osnovno načelo demokratije je vladavina za narod, ali ako narod nema mehanizme da preispita efikasnost vlasti kroz potrošnju javnog novca, onda se nameće pitanje za koga se vlada u Crnoj Gori: za građane ili za one koji imaju interes da svoje “poslovanje” sakriju od javnosti”, zaključila je Milošević.

U nacrtu izvještaja IA “Ka boljoj upravi”, u koji je CIN-CG imao uvid, piše da su negativni efekti spornih odredaba ZoSPI već osjećaju kroz odbijanje pristupa informacijama koje se odnose na upravljanje javnim dugom i na poreske obaveze crnogorskih opština.

Takođe, u izvještaju se navodi da se IA suočio već i sa negativnim efektima odbijanja pristupa informacijama, uz obrazloženje da je riječ o poreskoj tajni.

Tako je toj NVO odbijen uvid u kopije izvještaja o sprovođenju plana Poreske uprave za upravljanje dugom i jačanjem mjera naplate za period 2017-2021. godine i informacije o ispunjavanju obaveza 16 opština iz ugovora o reprogramu poreskog duga, pod izgovorom da je riječ o poreskim tajnama.

Ovakvim tumačenjem, smatraju u IA,  organi uprave koji su prvenstveno u službi građana izjednačavaju se sa privatnim kompanijama, a javnost ostaje uskraćena za podatke koji su vrlo važni za procjenu njihove efikasnosti.

Ana KOMATINA

Ovaj članak je nastao u okviru projekta “Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!”, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a podržavaju Evropska unija i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije i Balkanskog fonda za demokratiju (BTD).

Pod djelatnošću “informacione tehnologije” odvijaju se prometi u desetinama miliona eura, koji izmiču kontroli državnih organa i najvjerovatnije se odnose na onlajn klađenje. Nadležni uglavnom ćute ili se pozivaju na tajnost procedura.

Više desetina firmi preko čijih računa se obavlja milionski promet u Crnoj Gori izmiče kontroli državnih organa. Pod djelatnošću “informacione tehnologije” teku ogromne sume novca, krši se zakon o igrama na sreću i otvara prostor za pranje novca, potvrđeno je istraživanjem Vijesti i Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Samo nekoliko kompanija pronađenih ovim istraživanjem imalo je proteklih godina ukupni promet preko računa veći od 100 miliona eura. To ne mora biti konačna suma, jer mnoge firme iz ove mreže, iako postoje godinama nikada nijesu predale finansijske izvještaje Poreskoj upravi tako da nijesu poznati podaci o njihovom prometu. Podaci o finansijskim izvještajima uzeti su sa zvaničnog sajta Poreske uprave na osnovu PIB brojeva. Poreska uprava ima stav da ne komentariše podatke o firmama, osim ako ne dođe do prijave ili nekog drugog spora.

Prema informacijama CIN-CG i “Vijesti”, jednu banku u Crnoj Gori nedavno je obavijestio zapadnovropski partrner, koji za nju obavlja korespodentske poslove, da ne želi da posreduje u transakciji od oko 50 miliona eura, prema mreži ovih firmi u Crnoj Gori. Crnogorski bankari prisjetili su se da i sami, u skladu sa obavezama o finansijskoj odgovornosti koje su preuzele ugovorom sa evropskim partnerima to ne bi smjeli da urade. Novac je, potom,  našao kanal preko neke druge od 15 banaka koje trenutno posluju u Crnoj Gori, ispričao je izvor “Vijesti” i CIN-CG iz finansijskih krugova.

Firme iz ove mreže registrovane su za „informacione tehnologije”, nijedna nema licencu za organizovanje igara na sreću, a nalaze se na spornim ili nepostojećim adresama u Podgorici, kao što su Cetinjsku put b.b. ili Njegoševa 19. u Podgorici, ulaz koji odavno ne postoji, jer se na njega prije četiri godine proširio hotel “Hemera”. Na ovoj adresi nalazi se najmanje sedam kompanija iz ove grupe.

Najveći promet koji je zvanično prijavljen, imala je firma „Seabet” sa Cetinjskog puta, koja ima jednog zaposlenog, a promet od 60 miliona eura za protekle četiri godine. Firma je aktivna jer je prije nekoliko dana podnijela Poreskoj upravi izvještaj da je u 2017. godini imala prihod od 13,99 miliona eura. Prihod u 2016. bio je 8,6 miliona, u 2015. godini 16,7 miliona, a u 2014. još 21,5 miliona eura. Osnivač je Seabet Limited iz Londona, a direktor je Drago Vukčević. Sa njim novinari nijesu uspjeli da stupe u kontakt, kao ni sa drugim osobama koje se pominju kao direktori sličnih firmi, jer osim imena na sajtovima nema drugih podataka.

Ova firma je ranije upravljala sajtom seabet.com, koji sada ne služi za direktno klađenje ali nudi informacije i prelaze na druge sajtove gdje je to moguće. Na njemu još piše da licencu za klađenje ima od crnogorskih vlasti. Jedini ovlašćeni organ Uprava za igre na sreću toj firmi nije izdala licencu i o tome nema podatka na njenom zvaničnom sajtu.

Uprava za igre na sreću je februaru 2015. potpisala ugovor o koncesiji za priređivanje igara na sreću za 21 sajt sa kompanijom E Gambling Montengro, o kojoj su „Vijesti” već pisale i iza čijeg osnivanje stoje Milovan Maksimović, brat od ujaka bivšeg premijera Mila Đukanovića, kao i mađarski državljani Laslo Šardi, bivši zamjenik direktora CKB banke u Podgorici, i Endri Kodolanji. Jedan od tih sajtova bio je i seabet.com. E Gambling je kasnije te sajtove, ali i još dvadesetak drugih, davao povezanim firmama u Crnoj Gori preko kojih se obavljao promet.

Uprava za igre na sreću je sredinom prošle godine raskinula koncesiju sa E Gamblingom, jer je ta kompanija nije svoje sajtove povezala sa državnim sistemom on-line nadzora.

Šardi je direktor još tri firme za „informacione tehnologije” Web Garden Montenegro, Saipan, Duas, koje su prijavljivale da nemaju prihod. Sjedište Web Garden je u Capital plazi, na mađarskom sajtu te firme navodi se da njome rukovodi Kolodanji kao i da se u upravi nalazi Drago Vukčević.

Iako je koncesija sa E Gamblingom raskinuta, još jedna firma koja je upravljala njegovim sajtovima je aktivna „Multi Index”, čiji je vlasnik i direktor Sukhminder Singh So. Njen sajt mountbet.com je još aktivan. Ona je za prošlu godinu prijavila prihod od svega 433 hiljade. Prihod u 2016. bio je 304 hiljade, ali su prikazali obrtna sredstva od 17,7 miliona eura. Iz izvještaja nije jasno porijeklo tog novca. Ovu firmu je 2016. provjeravala inspekcija za igre na sreću koja je utvrdila da je preko njenih računa tokom 2015. i 2014. godine promet bio 7,7 miliona eura. Zvanično je u 2015. prijavila prihod od jednog eura, a u 2014 - nula eura. Istovremeno su obrtna sredstva za te godine iznosila 5,9 i 4,1 milion eura.

Ovaj primjer pokazuje kako ta i slične kompanije mogu naći način da u zvaničnim izvještajima sakriju stvarni promet preko računa. Inspekcija je tada svoje izvještaje o ovoj i još nekoliko firmi  povezanim sa E Gamblingom predala tužilaštvu i Upravi za spriječavanje pranja novca, koji ih i sada izviđaju.

Firma Maxiwins sa Cetinjskog puta je takođe tada bila pod istragom, jer je priređivala igre na sajtu maxiwins.com  a inspekcija je utvrdila da je preko računa za 2013. imala promet od 2,5 miliona, 2014. godine 16 miliona, a 2015. 1,7 miliona eura. I ova firma je zvanično prikazivala druge cifre, tako je prihod za 2015. bio nula eura, a za 2014. godinu 8,2 miliona. Zvanično je ugašena 2016. godine a njen sajt  maxiwins.com je postao online.casinocity.com. Vlasnik i direktor bio je italijan Lorenco Macchi.

Exclusive Limited sa Cetinjskog puta b.b ranije je imala „ugovor” sa E gamblingom o upravljanju sajtom exbinog.com, sada ta adresa vodi na drugi aktivan sajt za klađenje admiralspot.com. U posljednje dvije godine nije predavala finansijske izvještaje, a prethodni su bili simbolični u 2014. sa 29 hiljada i u 2015. sa 334 eura. Osnivač je WGCDD LLC, a direktor je Ivan Vučinić čiji kontakti su do objavljivanja ovog teksta novinarima bili nedostupni.

Firma Euromirbet sa Cetinjskog puta čije je direktorka Stojka Jakšić, a vlasnik firma Reload, imala je dva sajta od E Gamblinga koji su još aktivni olimp.com i zenitbet.com. Ova firma nije predavala izvještaje Poreskoj upravi. Njen komšija Bet-Football Limited sa Cetinjskog puta bb organizuje klađenje na sajtu bet-football.com. Direktor je Stojan Vučinić, a vlasnik Attila Lakatos. Firma Soft Cube International, sa iste adrese, čiji je direktor Jelena Knežević a vlasnik Cem Kara, upravlja sajtom golden90.com. Ima predat izvještaj samo za 2014. kada je prikazala prihod od 50 hiljada eura. Casinoextreme.eu je u vlasništvu kompanije Wincity , sa Cetinjskog puta, koja nije predavala izvještaje Poreskoj upravi. Direktor je Nikola Milanović a vlasnik druga firma Almond INC, nepoznatog porijekla.

Firma Stone Bet iz Njegoševe ulice upravljala je sajtom stonebet.com koji sada vodi na stonebet24.com. Direktor jer Gabor Menyhart, a vlasnik Black Hill Investment INC. Ni ova firma i pored aktivnog sajta, nije predavala izvještaje Poreskoj upravi. Rummy Party, sa Cetinjskog puta, ima istoimeni sajt rummy-party.com. Prema registru po 25 odsto vlasništva imaju Endre Kodolanyi, Sebestyen Grau, Zoltan Franka i Zsolt Huszak koji je i izvršni direktor. Firma nije predavala izvještaje.

Ima i firmi registrovanih u Podgorici čije ime nose i sajtovi za klađenje, ali sa ne može pouzdano utvrditi da su njeni. Tako je slučaj sa Fenomenbet i Sky Exchange. Obje su iz Njegoševe 19.

Za desetak drugih firmi sa Cetinjskog puta bb i podgoričke Njegoševe ulice je teško otkriti koji su njihovi sajtovi.

Iz Uprave za sprječavanje pranja novca i finansiranje terorizma (USPNFT), na pitanje „Vijesti” da li kontrolišu ove firme i šta se desilo sa ranijom istragom povodom prijave za moguće pranje novca u slučaju E Gamblinga, odgovorili da je to tajna.

„Uprava za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma preduzima sve mjere iz svoje nadležnosti vezano za sva pravna i fizička lica koja se dovode u vezu sa pranjem novca i finansiranjem terorizma, bez obzira da li su podaci o tim licima dobijeni iz sopstvenih izvora, od obveznika, od drugih državnih organa, ili od partnera iz inostranstva putem međunarodne saradnje. U tom kontekstu, podaci sa kojima Uprava raspolaže označeni su odgovarajućim stepenom tajnosti i kao takvi ne smiju se, u skladu sa Zakonom o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorizma, dostavljati trećim licima na uvid”, naveli su iz ove uprave.

Prije dvije i po godine dokumentaciju o slučaju „E gambling” zbog mogućeg nelegalnog priređivanja igara na sreću i pranja novca, Specijalno državno tužilaštvo je nakon pisanja „Vijesti” uzelo od inspekcije i Uprave za igre na sreću, ali se potom ništa novo nije desilo. „U vezi vaših pitanja obavještavamo vas da je predmet koji je formiran u Specijalnom državnom tužilaštvu u vezi sa E Gambling Montenegro i dalje u fazi izviđaja”, naveli su iz tužilištva u svom odgovoru na.

Iz Sudskog savjeta „Vijestima” i CIN-CG je saopšteno da do sada u Crnoj Gori postoji samo jedna pravosnažna presuda za pranje novca i to iz 2005. godine. Iz Uprave za igre na sreću nijesu odgovorili na pitanje da li se bave ovom pojavom i ovim kompanijama.

Jedna adresa, a 12 firmi na Cetinju

Na Cetinju u Njegoševoj 97, na kojoj se donedavno nalazio automat klub Lutrije Crne Gore, registrovano je čak 12 firmi za „informacione tehnologije” od kojih su neke povezane sa firmama koje su ranije zakupljivale sajtove za klađenje od E gamblinga.

Jedna od tih firmi je i Milga, o kojoj su „Vijesti” ranije pisale i koja organizuje igre na sreću na sajtu 1bet2bet.com. U avgustu prošle godine igrač iz Nikšića je kazao „Vijestima” da se kladio na ovom sajtu, ali da mu nijesu isplatili 17.700 eura. Kasnije je provjerio da je novac sa njegove kartice otišao na račun firme Milga London čiji je vlasnik Milga sa Cetinja. Ovaj sajt je i dalje aktivan. Vlasnik Milge sa Cetinja je Richard Kavicsanszki.

On je na ovoj adresi gazda i firme Wiki 770, čiji su sajtovi wikiwins.com i casinocerise.com aktivni. Ova firma je samo 2015. prijavila prihod od 2.900 eura, ostalih godina je on nula ali je i prazan izvještaj o tokovima gotovine preko njenog računa.

Na istoj adresi je i firma Kopikas Enterprises, čiji je vlasnik i direktor Attila Gal, na koju se vodi sajt bitcasino.io, kao i Jconsultancy, Emre Kirdi, koja ima sajt jojobet2.com. Kopikas Enterprises iako osnovan 2014. godine nikada nije predavao Poreskoj upravi finansijske izvještaje.  Jconsultancy ih predaje, ali sa prihodima od nula eura u posljednje dvije godine a 2015. je bio deset hiljada eura.

VIP Online Technology, čiji je vlasnik Zsuzsanna Bari i direktor Ivan Marković, ima sajt exclusivebet.com, a Beluga, čiji je vlasnik Christopher Mark Nagy, drži sajt belugabahis67.com. Ni jedna nije predavala finansijske izvještaje.

Firma Iconsulting, čiji je vlasnik i direktor Seyit Bilali Bilgic, ima aktivan sajt safirbet.com, ali nije predavala izvještaje Poreskoj upravi, kao ni Vconsultancy, čiji je direktor je Emre Nuhoglu a osnivač Emre Kirdi, i koja ima sajt vevobahis418.com.

Zakon zabranjuje, inspektori miruju

Zakon o igrama na sreću zabranjuje učestvovanje u inostranim igrama na sreću za koje se ulozi plaćaju na teritoriji Crne Gore; prikupljanje uloga u Crnoj Gori za učestvovanje u igrama na sreću koje se priređuju u inostranstvu; kao i prodaja, držanje, ustupanje, izdavanje, oglašavanje i svako drugo predstavljanje inostranih srećki i tiketa (listića) za igre na sreću na teritoriji Crne Gore. Za kršenje ovog člana predviđena je novčana kazna od 1.100 eura do 20.000 eura.

Iz Inspekcije za igre na sreću, su po ranijim prijavama Montenegro beta i jednog prevarenog igrača iz Nikšića, saopštavali oni nisu nadležni za sajtove na stranim domenima.

Montenegro bet: I priređivači i država gube veliki novac

U Crnoj Gori sada postoje samo četiri legalna sajta za klađenje domaćih priređivača. Iz Udruženja priređivača igara na sreću Montenegro bet kažu da je „javna tajna da njih ima znatno više, domaćih i inostranih”.

Prema njihovim projekcijama najmanje pet miliona eura sa crnogorskog tržišta se godišnje odlije prema nelegalnim sajtovima za igre na sreću. Koliko od toga gubi država teže je procjeniti jer bi priređivači trebalo da plaćaju mjesečno 10.000 eura po sajtu, kao i 10 odsto na svoju zaradu odnosno razliku između uplata i isplata.

„Taj gubitak pogađa budžet Crne Gore, legalne priređivače i ostale indirektno uključene korisnike. Pored nelegalnih online sajtova veliki problem predstavljaju i nelegalno zemaljsko priređivanje igara na sreću, kao sto je slučaj sa terminalima koji su postavljeni u ugostiteljskm objektima suprotno odluci Ustavnog suda, te nelegalne sportske kladionice i slot klubovi koji se nalaze po periferijama gradova i selima širom države. Ogroman broj nelegalnih priređivača, koji je u stalnom porastu, je nemoguće kontrolisati sa svega nekoliko inspektora za igre na sreću, te se nadamo da će Vlada prenijeti ovlašćenja ili bar kontrolu odobrenja za rad i na ostale inspekcijske službe, kao što je to slučaj i sa drugim djelatnostima”, naveli su iz ovog udruženja.

Na pitanje da li znaju šta se desilo sa njihovom prijavom protiv E Gamblinga od prije tri godine, odgovorili su da informacije o tom slučaju dobijaju samo iz medija i da ih nadležno tužilaštvo nije obavijestilo da li se i kako završio taj slučaj.

Poljska ukinula strane sajtove i povećala prihod za 80 odsto

Rumunija je prva zemlja EU koja je uspjela prije tri godine da na svojoj teritoriji zabrani rad inostranim sajtovima, nakon što je vodila spor sa Maltom gdje je registrovano najviše sajtova za klađenje. Malta je tvrdila da sajt koji ima koncesiju u jednoj zemlji EU može da radi u cijeloj EU. Nakon pobjede Rumunije i ostale države su krenule njenim putem jer su shvatile da gube veliki novac.

Nedavno je to uradila i Poljska, nakon čega je promet kod njenih priređivača igara na sreću i prihod države od toga porastao za 80 odsto. Crna Gora godišnje po osnovu koncesija za igre na sreću sada prihoduje oko 11 miliona eura.

Predsjednik udruženja priređivača u Hrvatskoj Ivo Bagarić kazao je da prema njihovim procjenama iz Hrvatske na strane sajtove za klađenja se godišnje uplati oko tri milijarde kuna, što je oko 400 miliona eura. Njihova kampanja da Vlada Hrvatske krenu u ograničavanje stranih sajtova je počela da daje rezultate.

„Uspjeli smo ostvariti da Ministarstvo finansija napokon počne nešto da radi po blokadi stranih sajtova. Trenutno su fokusirani na pronalazak rješenja, te uskoro očekujemo da će imati neku soluciju. Pošto, da bi išli na pravu IP blokadu moramo mijenjati kompletan zakon o igrama na sreću, pokušaće u sklopu postojećeg zakona naći neko rješenje. Ne znamo kakvo,, ali svakako očekujemo nešto pozitivno za nas napokon”, kazao je Bagarić.

Iz Montenegro beta navode da mjere zabrane unutar EU funkcionišu sa preko 90% uspješnosti i kompletan progres je postignut isključivo administrativnim mjerama.

„Najbolje rezultate su dale mjere u vidu upozorenja, kazni, kreiranjem spiska zabranjenih sajtova, te medijskim upozorenjima firmama koje priređuju igre na sreću bez dozvole. Pokušaji zabrane u vidu tehničkih mjera nijesu davali nikakav rezultat”, naveli su iz ovog udruženja.

Goran KAPOR