Iz  državnog budžeta je u 2017. godini izdvojeno gotovo dva miliona eura za jednokratnu socijalnu pomoć. Od toga je samo 700.000 eura dodijeljeno najugroženijim slučajevima. Skoro dvostruko više je kroz netransparatne procedure otišlo zaposlenima u državnim institucijama i ministarstvima. Socijalni slučajevi, pritom, mogu da računaju na jednokratnu pomoć preko centara za socijalni rad od pet, deset ili dvadeset eura, dok zaposleni u državnoj upravi dobijaju 500, ili čak nekoliko hiljada eura.

Još oko četiri miliona podijeljeno je za razne oblike pomoći odlukama Vladinog užeg kabineta i Komisije za raspodjelu sredstava rezervi, a dokumentacija o tome je proglašena tajnom.

I budžetom za 2018. godinu predviđena je slična suma za dodjelu jednokratnih pomoći zaposlenima u državnoj upravi. Stručnjaci traže da se sa ovom praksom prekine.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja je potvrdilo za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da je prethodne godine predložilo 700.000 eura za isplatu jednokratnih novčanih pomoći za najugroženije kategorije stanovništva i da je to prihvaćeno. Za preostalu sumu peru ruke.

„ U nadležnosti Ministarstva rada i socijalnog staranja nije određivanje koji državni organi mogu isplaćivati jednokratne novčane pomoći, kao ni određivanje visine iznosa za jednokratne pomoći zaposlenima“, naveli su iz tog resora.

Više sagovornika CIN-CG ističe da su mogućnosti zloupotrebe ovog novca velike, te da se dodjeljuje bez adekvatne kontrole i netransparentno. Eksperti stoga kažu da bi fondovi ove vrste trebalo da se ukinu, sistem centralizuje, da se poštuje Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti, a novac preusmjeri onima koji su zaista u teškoj situaciji.

Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti propisuje da se posredstvom centara za socijalni rad jednokratna socijalna pomoć dodjeljuje ugroženima zbog teškog materijalnog, stambenog ili zdravstvenog stanja. Zakonom o budžetu, međutim, predviđa se i novac za ove vrste pomoći zaposlenima u državnim institucijama i ministarstvima.

U državnoj upravi i institucijama koje su na budžetu je 39.300 zaposlenih, sa prosječnom platom koja je u novembru iznosila 593 eura. Granskim kolektivnim ugovorima je predviđeno da se novac jednokratno daje isključivo za smrt zaposlenog ili člana uže familije, za duže i teže bolesti, nabavke ljekova, zdravstvene rehabilitacije i otklanjanje posljedica elementarnih nepogoda. Svako ministarstvo i organ državne uprave bi trebalo da donesu podzakonske akte, pravilnike kojima regulišu ovu oblast, ali, prema nalazima CIN-CG, nerijetko rukovodioci sebi daju za pravo da odlučuju kome je od zaposlenih potreban novac.

Problem je i to što su ministarstva i institucije slobodni u procjeni o tome šta smatraju socijalnim davanjem, pa je za nekoga to i usavršavanje u inostranstvu, štampanje knjiga, zimnica... Sporno je i što sve te institucije same sebe kontrolišu kako troše ovaj novac.“Utvrđivanje prioriteta iz određenih oblasti, način i zakonitost trošenja budžetskih sredstava je isključivo u nadležnosti budžetskog korisnika”, saopšteno je za CIN-CG iz Ministarstva finansija.

Pregledom budžeta uočljivo je i da je Ministarstvo rada i socijalnog staranja koje bi trebalo da bude krovno za dodjelu ovih vrsta pomoći, prethodnih godina imalo u budžetu neuporedivo manje novca za te namjene od, recimo, Ministarstva prosvjete, Fonda PIO i MUP-a. Tako je Ministarstvo prosvjete u 2015. i 2016. godini imalo na raspolaganju više od milion eura za te svrhe, dok je Ministarstvo rada u istom periodu raspolagalo sa svega 345.000 eura.

Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo rada nijesu dostavili podatke, prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, o tome kako su trošili ovaj novac. Ova tajnovitost u suprotnosti je sa proklamovanim strateškim opredjeljenjem Vlade za većom transparentnošću upravljanja javnim finansijama. U takvim slučajevima, vjerovatno, leži i razlog što, prema istraživanju rađenom prošle godine za potrebe Instituta aleternativa, 57 odsto građana smatra da se javni novac uopšte ili uglavnom ne troši u prave svrhe.

Iz Akcije za ljudska prava (HRA), koja je doprinijela ovom istraživanju, ranije su apelovali da se pomogne djeci u socijalnoj potrebi, iznemoglim i bolesnim ljudima koji u Crnoj Gori žive na ulici, ili u uslovima siromaštva nedostojnim čovjeka. Prema UNICEF-u, više od 15.000 djece u Crnoj Gori živi u siromaštvu. Po podacima MONSTAT-a, oko 60.000 ljudi u Crnoj Gori živi ispod linije siromaštva, koja iznosi 186 eura mjesečno po osobi. Fond PIO registruje da 29,5 hiljada penzionera prima ispod 180 eura, a više od 3.500 penzionera ni po 100 eura. Crna Gora ima oko 22 hiljade korisnika socijalne pomoći, kao i više od 50 hiljada nezaposlenih. Podaci Poreske uprave govore o tome da je 12.000 zaposlenih osigurano na minimalnu zaradu od 193 eura.

Iz HRA podsjećaju da minimalni iznosi socijalne pomoći nisu dovoljni za preživljavanje:,”Materijalno obezbjeđenje porodice – MOP, osnovno davanje iz socijalne pomoći za porodicu sa pet i više članova od 2010. godine do danas je poraslo samo za nepunih 7 eura i iznosi 120,7 eura, dok je, prema poslednjoj računici MONSTAT-a, minimalna potrošačka korpa prešla 800 eura još 2015. godine, od kada se više i ne računa”. Martina Markolović, socijalna radnica iz HRA upozorava da time nije primijenjena preporuka UN Komiteta iz 2014. godine da se povećaju iznosi socijalnih davanja da bi se obezbijedio odgovarajući životni standard socijalno ugroženima i kaže da će se to sigurno konstatovati kada se taj komitet ponovo bude bavio Crnom Gorom ove godine.

Ivana Bogojević iz Instituta alternativa objašnjava da se u državnim organima jednokratna socijalna pomoć ne dodjeljuje iz sredstava socijalne zaštite, već iz novca namijenjenih pojedincima, u skladu sa pravilnikom o jedinstvenoj klasifikaciji računa za državni i opštinske budžete. Ovakva budžetska klasifikacija, zaključuje ona, u koliziji je sa odredbama Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti, koji kao oblike materijalne pomoći definiše: materijalno obezbjeđenje, ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć, troškove sahrane, zdravstvenu zaštitu i jednokratnu novčanu pomoć. Bogojević ističe da je i na lokalnom nivou situacija slična, pa dodjela pomoći podliježe slabijoj kontroli i volji pojedinaca.

" Svi opštinski pravilnici, kojima se uređuju dodjele jednokratnih socijalnih pomoći, u hitnim situacijama garantuju diskreciono pravo predsjednika opštine da dodjeljuje ova sredstva", pojašnjava ona.

Ovakva evidencija, i na nacionalnom i na lokalnim nivou, zaključuje Bogojević, za posljedicu ima neistinito finansijsko izvještavanje, skrivanje stvarne potrošnje za socijalnu pomoć i nerealno sagledavanje potreba za socijalno ugrožene kategorije stanovništva.

Nekadašnji ministar rada i socijalnog staranja u Vladi izbornog povjerenja Boris Marić je za CIN-CG ocijenio je da bi praksu dodjeljivanja jednokratne socijalne pomoći mogli okarakterisati kao zakonski problematičnu, neefektivnu i sa nepristojnim nivoom diskrecije, što stvara prostor za manipulacije. On ističe da Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti, predviđa centralizovanje ove pomoći u okviru državne uprave.

„ To znači da bi opredjeljena sredstva za ovu namjenu trebalo da postoje samo u dijelu budžeta resornog ministarstva, koje bi donijelo podzakonski akt i bliže uredilo kriterijume dodjele jednokratne novčane pomoći. Kompletna raspodjela bi trebalo da ide preko jedino osposobljenih subjekata, a to su centri za socijalni rad”, pojašnjava Marić.

On tvrdi da je svojevremeno u Ministarstvu rada i socijalnog staranja zatekao prilično haotično stanje i pokušao da uradi sve što je bilo moguće da sistem jednokratne novčane pomoći ne bude prikriveni oblik finansiranja političkih partija.

" Postavlja se pitanje, da li je kolizija samo promakla neopreznim donosiocima odluka, ili se radi o sistemski postavljenoj korisnoj nejasnoći u korist višedecenijskih vršilaca vlasti? Kako smo imali prilike da se upoznamo na koji način i za koje potrebe su dijeljena sredstva u formi jednokratne novčane pomoći, nemam dileme da se radi o mehanizmu kojim se hrani klijentelistička mreža i na taj način ubiraju politički poeni, pardon glasovi", rekao je bivši ministar rada.

I advokat Sergej Sekulović je za CIN-CG ocijenio da na centralizaciju sistema jednokratne pomoći upućuju rješenja iz Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti.

“ Član 37 stav 2 jasno propisuje da se ovo pravo (na jednokratnu socijalnu pomoć) ostvaruje u skladu sa kriterijumima i po postupku koje propisuje nadležni organ državne uprave; dok se u trećem stavu kaže da visinu pomoći određuje centar za socijalni rad zavisno od potrebe pojedinca , odnosno porodice i materijalnih mogućnosti države”, pojašnjava advokat.

To bi trebalo da znači da Ministarstvo rada podzakonskim aktom (pravilnikom) utvrđuje kriterijume i postupak, a centri za socijalni rad utvrđuju činjenice, donose odluku i određuju visinu pomoći.

I iz HRA su ranije apelovali da se preispita javni interes za postojanje paralelnih fondova kojima se pojedinim građanima omogućava poboljšanje materijalne situacije, liječenje i štampanje knjiga.

Ta nevladina organizacija je u januaru prošle godine tražila od premijera Duška Markovića i vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića da ispitaju zakonitost trošenja 4,25 miliona eura na ime "jednokratnih socijalnih pomoći", koje su Vlada i drugi budžetski korisnici isplatili kao pomoći za liječenje, školovanje ili poboljšanje materijalne situacije od januara 2014. godine do danas.

Nije im odgovoreno na te zahtjeve.

Socijala za crkvu, putovanja, izložbe…

Dvije državne institucije, Fond za manjine i Narodni muzej Crne Gore su, tokom 2015. i 2016. godine dale zaposlenima više od 70.000 eura na ime jednokratnih socijalnih pomoći, za poboljšanje materijalne situacije, kupovinu u marketima, za Osmi mart, Novu godinu, za prevoz, zimnicu, adaptaciju stambenog prostora...

To se može zaključiti iz podataka koje je CIN-CG u saradnji sa HRA dobio na osnovu zahtjeva za slobodan pristup informacijama.

Fond za manjine je, u 2015. i 2016. godini zaposlenima dijelio jednokratne socijalne pomoći na ime poboljšanja materijalne situacije, s tim da je u 2016. iz te odluke bio izuzet samo direktor Fonda Safet Kurtagić. Za zimnice su dali jednokratnu pomoć od 1.500 eura za osmoro zaposlenih, dok je svega 3.000 eura, u dva slučaja, dato za liječenje članova uže porodice zaposlenih.

Narodni muzej je, osim zaposlenima za adaptaciju stambenog prostora, prevoz, zimnicu, trgovinu u marketima i praznike, novac na ime jednokratne socijalne pomoći davao i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, pojedincima za putovanja, troškove izložbi i slično.

Ni jedna od ove dvije institucije, na zahtjev HRA nije dostavila interne akte na osnovu kojih dijele jednokratnu socijalnu pomoć, a obje se, u spornim odlukama pozivaju, između ostalog, na statute.

Iz odredbi njihovih statuta jedino je uočljivo diskreciono pravo direktora da dodjeljuje novac po sopstvenoj, ili procjeni Upravnog odbora (Savjeta) institucije.

Fond za manjine na zahtjev CIN-CG-a nije pojasnio na osnovu čega su svim zaposlenima davali jednokratne socijalne pomoći za poboljšanje materijalne situacije.

Direktor Narodnog muzeja Pavle Pejović tvrdi za CIN-CG da su sporne isplate za jednokratne socijalne pomoći obavljane iz sopstvenih sredstava Muzeja, a ne od novca iz budžeta.

" Tih 100.000 eura koje zaradimo preko onoga što je predviđeno budžetom, odlukama Savjeta raspoređujemo tako što nastojimo da pomognemo nekome iz kolektiva", rekao je Pejović.

Uprkos ovakvoj logici, da se svi troškovi pokriju iz državne kase, a da je eventualna zarada čist višak koji se može trošiti kako kome padne na um, podaci do kojih je prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama došao CIN-CG, govore da Pejovićevo objašnjenje ne stoji. Novac koji je, recimo, dat crkvi, za prevoz, izložbe, Osmi mart, sportskim klubovima i slično, prema ovim odlukama, isplaćen je iz budžeta i to kao jednokratna socijalna pomoć.

Pejović je potvrdio za CIN-CG da nemaju poseban pravilnik, ali i da su tek od prošle godine obavezani kolektivnim ugovorom da novac isplaćuju samo zaposlenima, dok su ranije mogli da ih daju bilo kome za koga procijene da bi trebalo.

Budžetska rezerva pod velom tajne

Iz budžetskih rezervi, prema izvještaju DRI, za period od oktobra 2016. do oktobra 2017. odlukama užeg kabineta Vlade i Komisije za raspodjelu dijela sredstava rezervi isplaćeno je još oko četiri miolina eura pomoći za poboljšanje materijalne situacije, liječenje, školovanje i za ostale oblike pomoći.

Za poboljšanje materijalne situacije komisija je dodijelila 2.089.000 eura, a uži kabinet 621.850 eura.  Odlukama užeg kabineta za pomoć fizičkim licima za liječenje isplaćeno je 463.817 eura, a Komisija za raspodjelu budžetske reserve dodijelila je još 43.100 eura. Za pomoć za školovanje uži kabinet je odobrio 45.250 eura a Komisija 22.200 eura.

U kategoriji “ostali oblici pomoći” po odlukama užeg kabineta Vlade isplaćeno je 490.800 eura naknade štete od elementarnih nepogoda, a 212.692 eura građanima za rješavanje stambenih potreba, izdavanje knjiga i slično. Komisije za raspodjelu dijela sredstava budžetske rezerve u ovoj kategoriji dodijelila je 19.800 eura.

U većini slučajeva, nije poznato kome i gdje je otišao novac. U odgovoru na zahtjev Instituta alternativa da dobije ovu dokumentaciju, Generalni sekretarijat Vlade navodi  da ona “sadrže informacije koje se smatraju zaštićenim podacima koji se mogu objelodaniti samo za namjenu koja je zakonom  propisana ili uz prethodnu saglasnost lica čiji se lični podatak traži“. Uži kabinet Vlade, po pravilu, čine premijer, potredsjednici i po potrebi ministri iz resora o kojem se donosi neka odluka. I u sastavu Komisije za raspodjelu dijela sredstava budžetske rezerve nalaze se sva tri potpredsjednika vlade Rafet Husović (predsjednik Komisije), Milutin Simović i Zoran Pažin, ministri unutrašnjih poslova i zdravlja Mevludin Nuhodžić i Kenan Hrapović, ministarka bez portfelja Marija Vučinović i zamjenik generalnog sekretara Vlade Nikola Dedeić.

Tužilaštvo ispituje samo Ministarstvo prosvjete

Državno tužilaštvo za sada nema u fokusu način trošenja novca namijenjen jednokratnoj pomoći. Osnovno tužilaštvo u Podgorici na pitanja CIN-CG potvrdilo je da se vodi samo jedan postupak i to u cilju utvrđivanja da li su u toku 2014. godine službenici Ministarstva prosvjete odobravali nezakonite isplate.

“U navedenom predmetu izviđaj je u toku i u ovom trenutku ne možemo dati više podataka”, rečeno je iz tužilaštva.

Nova srpska demokratija je, u januaru prošle godine, objavila dokumentaciju koja pokazuje da je Ministarstvo prosvjete na čelu sa Slavoljubom Stijepovićem u 2014. godini dodijelilo od 300 do 1.000 eura pojedincima, uz obrazloženje da je u pitanju jednokratna pomoć zbog teške materijalne situacije.

Tako je jednokratnu materijalnu pomoć, između ostalih, dobio i bivši glavni ekonomista Centralne banke Nikola Fabris, koji je saopštio da je novac bio namijenjen za štampanje knjige, te da nije riječ o primanju socijale.

Stijepović je tada rekao da je u pitanju „tehnička greška, jer je bilo nekoliko rješenja u kojima obrazloženje nije usklađeno sa namjenom i primjenom pomoći, jer ih nijesu radili pravnici“. Nedavno su objavljeni i primjeri zloupotreba fondova lokalnih centara za socijalni rad. Prema podacima koalicije „Zdravo Berane,“ Milijana Vučeljić, supruga bivšeg predsjednika opštine Berane Vuke Golubovića, dobila je 2012 godine od Centra za socijalni rad pomoć od 350 eura za hranu, iako je njena mjesečna zarada bila 1.071 euro.

 Socijalni karton ne obuhvata jednokratnu pomoć

Socijalni karton je informacioni sistem socijalnog staranja, koji je umrežavanjem devet državnih registara sa centrima za socijalni rad, trebalo da rastereti građane obaveze prikupljanja hrpe potvrda za ostvarivanje socijalnih prava, ali i da osigura da pomoć dobiju oni kojima je zaista potrebna.

Međutim, Institut alternativa je na predstavljanju analize o socijalnom kartonu prošle godine upozorio da ovaj informacioni sistem nije obuhvatio dodjelu jednokratnih socijalnih pomoći. To znači, da ne postoji objedinjena evidencija primalaca ove pomoći ni u socijalnom kartonu, pa uvođenjem sistema nijesu spriječene zloupotrebe u najmanje transparentnoj oblasti socijalnih davanja, zaključuju u Institutu alternativa.  Na ovo je upozorio i bivši ministar rada i socijalnog staranja u Vladi izbornog povjerenja Boris Marić, zaključujući da  kompletan sistem jednokratne pomoći mora da završi pod kišobranom informacionog sistema u Ministarstvu rada i socijalnog staranja.

Prema informacijama sa početka novembra, kroz socijalni karton izdato je oko 350 hiljada rješenja.

Maja BORIČIĆ, Ana KOMATINA

Ovaj članak je nastao u okviru projekta “Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!”, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a podržavaju Evropska unija i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije i Balkanskog fonda za demokratiju (BTD).

U toku samo tri dana, koliko je trebalo da se obori jedan, a raspiše drugi tender za izgradnju vojnih stanova, Ministarstvo odbrane Crne Gore je ostalo bez 1.500 kvadrata stambenog prostora na ekskluzivnoj lokaciji Tološi u Podgorici.

Vrijednost izgubljenih kvadrata se procjenjuje na najmanje 1, 6 miliona eura, jer je u trenutku raspisivanja tendera, prosječna cijena kvadrata u izgradnji u tom dijelu Podgorice iznosila 1.100 eura.

Istraživanje CIN-CG/BIRN je pokazalo da je Ministarstvo odbrane 26. decembra 2008. godine poništilo tender, jer izabrana firma nije mogla da ponudi bankarsku garanciju, da bi istoj firmi, na tenderu raspisanom 29.decembra iste godine, dodijelilo posao izgradnje stanova, kao jedinom ponuđaču.

Dobitnik u ovom tenderskom poduhvatu je kompanija “Cijevna komerc” iz Podgorice, u vlasništvu Danila Petrovića, koji je u tom trenutku bio pod krivičnom istragom zbog sumnje u izazivanje opšte opasnosti. Ova građevinska firma je umjesto 4.999 kvadrata, koliko je ponudila Ministarstvu da izgradi na prvom tenderu, isporučila 3.500, koliko se obavezala na drugom.

Cijenu ove tenderske akrobatike koju ispituje od jula prošle godine Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal i korupciju, platili su brojni oficiri i podofiiciri, još podstanari. Ministarstvo odbrane je dobilo 46 stanova, umjesto mogućih 70, ali je samo 31 zaposleni dobio stan na konkursu, dok su ostali stanovi podijeljeni po drugim osnovama, pa i licima izvan odbrambenog resora.

Veliki broj zaposlenih u Vojsci nema riješeno stambeno pitanje, a procjenjuje se u Sindikatu vojske da je najmanje 20 porodica ostalo bez stana.

U Ministarstvu odbrane ne vide ništa sporno u poslu sa građevinskom firmom “Cijevna komerc”. U pisanom odgovoru stoji da Ministarstvo nije moglo da utiče na nepredvidive uslove na bankarskom i tržištu nekretnina, koje krive za gubitak 1.500 kvadrata.

Predsjednik Sindikata odbrane i vojske Crne Gore, Nenad Čobeljić misli drugačije. On je poslao prijavu u maju prošle godine Specijalnom tužilaštvu sumnjajući na korupciju i zloupotrebu službenog položaja. Prijava Sindikata Vojske

“Ko su učesnici u svemu tome i ko je koliki kolač dobio ja ne znam i nije moje da znam, to treba da provjeri Specijalno i Vrhovno tužilaštvo kojima sam podnio krivičnu prijavu i tražio da utvrde činjenično stanje”, kaže on u razgovoru za CIN-CG/BIRN.

Specijalno tužilaštvo, na čelu sa Milivojem Katnićem, potvrdilo je za CIN-CG/BIRN da su primili prijavu Sindikata odbrane i vojske, zatražili i dobili potrebnu dokumentaciju, te da je u toku analiza. Detalje izviđaja, kako se u tužilaštvu nazivaju predistražne radnje, nije bilo moguće dobiti.

Od tendera do tendera

Koliko je dramatičan problem stambenog zbrinjavanja u Vojsci Crne Gore, pokazuju podaci Ministarstva odbrane za 2016. godinu. Od ukupno 2.000 zaposlenih u Ministarstvu i vojsci, 1.159 uopšte nema stan, a 244 nema odgovarajući stambeni prostor. Na krov nad glavom čeka još najmanje 250 vojnih penzionera koji su karijeru završili kao podstanari.

Da bi problem vojnih podstanara bar djelimično riješila, crnogorska Vlada je 3. jula 2008, dvije godine nakon što je Vojska osnovana, zadužila Ministarstvo odbrane da na javnom konkursu izabere najpovoljnijeg suinvestitora za izgradnju stambeno-poslovnih objekata u Bloku 15 u Tološima. Po toj odluci, Vlada je precizirala da suinvestitor mora da obezbjedi da najmanje 3.200 kvadrata pripadne Ministarstvu odbrane.

Nisu rijetki primjeri da država uđe u partnerski odnos sa građevinskom firmom, koju izabere na javnom konkursu, da bi obezbijedila stanove za svoje uposlenike. U tom partnerstvu, država obezbijedi lokaciju za izgradnju, dok se ugovorom između državne institucije i prvorangirane kompanije precizira koliko stambenih kvadrata dobija svaka strana u partnerstvu.

Na tenderu se uglavnom izabere građevinska firma koja ponudi državi najveći broj kvadrata.

U slučaju Tološa Ministarstvo odbrane je priložilo parcelu na kojoj je nekad bilo vojno skladište.

Tadašnji ministar odbrane Boro Vučinić je 30. jula 2008. godine potpisao rješenje o imenovanju Komisije za otvaranje i vrednovanje ponuda na čijem čelu je bio viceadmiral i tadašnji načelnik Generalštaba Dragan Samardžić. Dan nakon formiranja komisije raspisan je javni poziv za suinvestitora.

Prema pozivu za tender, svaki suinvestitor-ponuđač je bio dužan da uz ponudu dostavi i garanciju banke, naplativu na prvi poziv, na iznos od 100.000 eura.

Izabrana kompanija na tenderu bila je dužna da pri zaključenju ugovora o suinvestiranju dostavi bankarsku garanciju naplativu na prvi poziv na iznos od 5.120.000 eura – navodi se u pozivu za tender. Poziv za tender

Ponude su se predavale do 1. septembra 2008. i na tender su se javile tri kompanije, i to „Zetagradnja“ i „Gradnja promet“ za koje je u zapisniku o javnom otvaranju ponuda navedeno da „nemaju nedostataka“, dok je treća bila „Cijevna komerc“ za koju je navedeno da „nema bitnih nedostataka, osim što je jedan broj atesta dostavljen u jednom primjerku, odnosno nema dvije kopije pored dostavljenog originala“.

Na otvaranju ponuda je konstatovano da „Zetagradnja “državi nudi 4.410 kvadrata stambenog prostora i da posao završi za 14 mjeseci, „Gradnja promet“ nudila je 4.000 kvadratnih metara i procijenila da zgradu može sagraditi za godinu i po dana. Treći ponuđač, odnosno jedini koji nije imao kompletnu dokumentaciju na tenderu, „Cijevna komerc“, ponudila je čak 4.999 kvadrata stambenog i rok od 13 mjeseci u kom bi bila zgrada sagrađena. Zapisnik 18.09.2008.

Tenderska komisija Ministarstva odbrane utvrđuje 18. septembra da su sve tri ponude ispravne, iako je tokom otvaranja ponuda „Zetagradnja“ upozorila da “Cijevna komerc” nije dostavila kopije nekih originalnih dokumenata, ali ni potvrdu iz Osnovnog suda u Podgorici da se protiv odgovornog lica ne vodi krivični postupak.

“Zetagradnja” ipak nije uložila formalni prigovor Komisiji za kontrolu postupaka javnih nabavki, koja ima ovlaštenje i da poništi tender ukoliko utvrdi nezakonitosti.

Danas, Ministarstvo odbrane u pisanom odgovoru kaže da je Komisija za otvaranje i vrednovanje ponuda ocijenila da je ponuda „Cijevna komerc“ sadržala “manja odstupanja, odnosno nedostatke koji nijesu od bitnog uticaja na ponudu.”

Takođe, Ministarstvo kaže da nije bila od značaja činjenica da se u tom trenutku vodio krivični postupak protiv Petrovića pošto je uslov za tender bio da odgovorno lice nije osuđivano. Petrović je 2012, kako je potvrdio Opštinski sud u Podgorici, oslobođen optužbe.

Bankarske garancije nema…pa ima

Odluka da se izabere “Cijevna komerc” donijeta je 22. septembra, ali već u novembru 2008. godine dolazi do obrta. Prema tvrdnjama Ministarstva odbrane, “Cijevna komerc” je 28. novembra obavijestila ministarstvo da Podgorička banka, zbog uslova nastalih na bankarsko-finansijskom tržištu nije u mogućnosti da joj izda činidbenu garanciju na 5.120.000 eura.

Ministarstvo odbrane 26. decembra 2008. godine donosi odluku o poništavanju javnog nadmetanja, a „Cijevna komerc” je kažnjena sa 100.000 eura, zbog dostavljanja ponude koja nije bila u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama. Odluka o ponistavanju prvog tendera

Na novom konkursu rapisanom tri dana kasnije “Zetagradnja” i “Gradnja komerc” se ne prijavljuju na tender, pa se “Cijevna komerc” pojavljuje kao jedini ponuđač i nudi da izgradi 1.500 kvadrata manje.

Odluka o dodjeli ugovora Cijevni komerc donijeta je 6. februara 2009.godine. Odluka o dodjeli ugovora 06.02.2009

Ines Mrdović, iz Mreže za afirmaciju nevladinog sektora ( MANS), kaže da je višegodišnje iskustvo ove organizacije u praćenju javnih nabavki pokazalo da se “nerijetko dešava da se više povezanih ponuđača pojavi na tenderu, od kojih pojedini tu figuriraju bez stvarne namjere da dobiju posao”.

Kako pojašnjava, firma koja je već određena za neki posao daje ponudu koju je teško odbiti, dok ostali je samo prate i kasnije odustanu.

Da li se i u ovom slučaju desilo nešto slično, nije bilo moguće nezavisno potvrditi, jer vlasnik “Cijevne komerc”, nije odgovarao na brojne telefonske pozive novinara, kao ni na pitanja poslata u mejlu početkom i krajem decembra prošle godine.

Ni “Zetagradnja” ni “Gradnja komerc”, nisu odgovorili na pitanje zašto nisu konkurisali na novom tenderu, iako su pitanja upućena mejlom na adrese ovih kompanija takođe u decembru.

Čobeljić iz Sindikata vojske kaže: “Nevjerovatno je i neprihvatljivo da građevinska kompanija pobijedi na tenderu sa ponudom od 4.999 kvadrata stambene površine…a da se taj tender poništi jer nije bilo garancija banke. Poslije toga, na drugom tenderu učestvuje samo ta kompanija i nudi 3.500 kvadrata i pobjeđuje. Pitanje je kako je banka dala činidbene garancije na drugom tenderu, ali nije na prvom”, navodi Čobeljić.

“Nije problem plaćati kaznu 100.000 eura, ako kroz naredni tender dobijate oko 1,5 milion vrijednosti”, komentariše Čobeljić. On smatra da je Dragan Samardžić trebalo da spriječi zloupotrebu, kao načelnik Generalštaba i predsjednik tenderske komisije.

Dragan Samardžić i ministar odbrane u vrijeme raspisivanja tendera Boro Vučinić, odbili su da daju odgovore na pitanja CIN-CG/BIRN, upućujući na Ministarstvo odbrane koje raspolaže sa svim podacima.

Istrage bez epiloga

Zgrada u Tološima je umesto za 13 meseci, kako je početno obećala “Cijevna komerc”, završena je tek 2012. godine. Ima ukupno 18.000 kvadrata, od kojih je 14,5 hiljada pripalo “Cijevni komerc”, što uključuje stanove, poslovni prostor i garaže. Kvadrat stana u zgradi sada dostiže cijenu od 1.400 eura.

Čobeljiću su oči sada uprte u Specijalno tužilaštvo za koje se nada da će brzo riješiti ovaj slučaj, ali ovu nadu ne dijele predstavnici civilnog društva, pozivajući se na brojne istrage koje rijetko rezultiraju optužnicama.

Isto tužilaštvo je u junu 2013. otvorilo istragu sumnjivih ugovora države i “Cijevne komerc” za rekontruckiju i gradnju u Zavodu za izvršenje kaznenih sankcija (ZIKS). Policija je u svom saopštenju od 18. juna 2013. godine, obavjestila da su inspektori za privredni kriminal po nalogu tužioca izuzeli dokumentaciju o poslovanju uprave ZIKS-a sa “Cijevnom komerc”. Epilog te istrage nije poznat.

MANS je do sada državnim tužilaštvima podnio oko 600 krivičnih prijava, a predmet jedne prijave je bio i posao u koji je uključena “Cijevna komerc”. Ta prijava nije rezultirala optužnicom.

MANS je redovni kritičar rada tužilaštava koja, po njihovim nalazima, imaju 80 odsto neriješenih slučajeva, a pojedine prijave koje im je podnijela ova organizacija stoje u fiokama deset godina.

U međuvremenu, sekretar Udruženja vojnih penzionera Radivoje Zdravković žali se da je 2012. kada je zgrada u Tološima napokon završena, Ministarstvo potpuno isključilo njihove članove iz raspodjele, iako su ranije imali nezvanična usmena obećanja da će i oni biti uključeni.

“Mi imamo mnogo ljudi koji čekaju 20 godina na stan, neki i 30. Dodatna je tuga kada vojnog penzionera ispraćamo na vječni počinak iz tuđe kuće,” rekao je Zdravković.

 

Milionski poslovi države sa firmom “Cijevna komerc

„Cijevna komerc“ često dobija milionske poslove od države. Gradila je Sportsku halu Zeta, prilazne puteve za tunel Sozinu, most Milenijum, lokalni parlament u Podgorici, Gradsku biblioteku Podgorice.

Rekonstruisala je Dom vojske i sanirala jalovište u Mojkovcu.

Prema MANS-ovoj publikaciji “Urbanizam zarobljen korupcijom”, objavljenoj u januaru 2013, posao države sa “Cijevnom komerc” za gradnju gradske biblioteke u Podgorici je označen kao jedan od primjera izirgravanja propisa (link na publikaciju http://www.mans.co.me/urbanizam-zarobljen-korupcijom/).

Kompanija se nalazi na crnoj listi Poreske uprave. Ona duguje 1.375.116 miliona eura državi prema listi iz oktobra 2017, od čega 203.679 eura na ime poreza i doprinosa zaposlenima.

 

Šta se desilo sa raspodjelom stanova?

Prema ugovoru između Ministarstva odbrane i “Cijevne komerc” vojni resor je trebalo da dobije 46 stana, od čega 14 trosobnih, 25 dvosobnih i sedam jednosobnih.

Sindikat vojske se žali da je na kraju za raspodjelu bio na raspologanju samo 31 stan. Preostalih petanest su dodijeljeni bez javnog konkursa, a neki su dati i drugim vladinim resorima.

Ministarstvo je u odgovorima za CIN-CG/BIRN, pojasnilo da je petnaest stanova dodelio na sledeći način:

Četitiri stana bez oglašavanja, u skladu sa pravilnikom i to tri porodicama poginulih pripadnika Vazduhoplovstva Vojske Crne Gore i jedan stan profesionalnom vojnom licu na komandnoj dužnosti položaja najmanje komandanta brigade.

Četiri stana dodijeljena su odlukama Komisije za stambena pitanja Vlade Crne Gore: dva stana rukovodećim licima u Ministarstvu odbrane, jedan stan Direkciji za zaštitu tajnih podataka i jedan Ministarstvu finansija.

Dva stana, kaže Ministarstvo odbrane, dodijeljena su u postupku izvršenja pravosnažnih presuda Osnovnog suda u Podgorici.

Pet jednosobnih stanova dodeljena su naslednicima Petra Boljevića, na ime pravične naknade za oduzeta svojinska prava na zemljištu koje je bilo u njegovom vlasništvo, prije nego što je pripalo vojsci u postupku nacionalizacije.

Milan SEKULOVIĆ

Kako raste broj obrazovanih Roma, koji polako preuzimaju ulogu stubova svoje zajednice, sve su glasniji i zahtjevi da se i ova manjina direktno uključi u politički život Crne Gore. Mladi emancipovani Romi, sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), vjeruju da bi njihovi politički predstavnici bolje tumačili interese romske zajednice od vladajuće i drugih stranaka, koje ih se sjete uglavnom kao izborni resurs uoči glasanja. Za to je, smatraju, u Zakonu o izboru poslanika i odbornika potrebno i za ovu manjinu konačno obezbijediti povlastice kroz takozvani institut afirmativne akcije.

Recept već postoji, u slučaju hrvatske manjine kojoj je za direktno predstavljanje u parlamentu dovoljno 0,35 odsto glasova. Prema popisu stanovništva, ukupan broj Roma i Hrvata je približan, ukazuju naši sagovornici. Roma u Crnoj Gori ima 6.251 (1,01 odsto), nešto više od hrvatske nacionalne manjine (0,97 odsto). Dostupnih podataka o broju Roma koji imaju biračko pravo, međutim, nema. Prema istraživanju CEDEM-a, čak 57 odsto pripadnika ove manjine nema crnogorsko državljanstvo, dok 91 odsto živi u odvojenim naseljima.

,,Ukoliko Romi žele da riješe svoje hronične probleme i omoguće sopstveni razvoj na održivi način, neophodno je da se uključe u politički život Crne Gore”, kaže za CIN Sokolj Beganaj, jedini magistar iz romske zajednice i službenik u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava. On tvrdi da je na djelu diskriminacija u svim sferama života Roma, pa i kada je riječ o političkoj participaciji.

„U preambuli Ustava Crne Gore Romi nijesu prepoznati kao nacionalna manjina, već su navedeni kao 'druge manjinske zajednice'. Zakon o izboru odbornika i poslanika ne tretira jednako romsku i hrvatsku zajednicu, iako u ukupnom stanovništvu učestvujemo sa 1,01 odsto“, objašnjava Beganaj.

Sve dok ne bude političke volje i većinske podrške da se romska zajednica uključi u politički sistem romska zajednica će, dodaje, biti isključena iz političkog života.

„I dalje ćemo tapkati u mraku i bićemo najdiskriminisanija zajednica. Sve dok se bude  živjelo pored Roma, a ne sa Romima, situacija se neće promjeniti“, ocijenio je Beganaj.

„Obezbijediti sistemsko rješenje za autentično predstavljanje Roma u crnogorskom parlamentu i na lokalnom nivou, preduslov je za istinsku integraciju“, ocjenjuje i  Isen Gaši, predsjednik Romskog nacionalnog savjeta.

„Neshvatljivo  je da romska zajednica mora da obezbijedi duplo više glasova za jedan poslanički mandat u odnosu na hrvatsku zajednicu. To nije koncept građanskog društva, to je tipičan primjer dvostrukih aršina“ poručuje Gaši.

Pozivajući se na dosadašnje iskustvo, on ističe kako nije siguran da bi Romi imali podršku DPS-a i ostalih stranaka za svoje zahtjeve.

„Naročito, ako se prisjetimo inicijative Pozitivne Crne Gore, koja je svojevremeno podnijela amandman da se romskoj zajednici obezbijedi zagarantovani mandat u crnogorskom parlamentu, što su odbili svi ostali. Čak i manjinske stranke su se usprotivile takvom zahtjevu“, ističe Gaši.

U Romskom savjetu nemaju preciznu bazu podataka, ali procjenjuju da pravo glasa ima od dvije hiljade do dvije hiljade i petsto Roma.

„Nije dobro da u jednoj državi koja propagira demokratske vrijednosti i teži priključenju Evropskoj uniji, koja je članica NATO saveza, postoji zajednica koja broji jedan odsto društva, a koja je sistemski politički marginalizovana“, zaključuje Gaši.

Student međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih nauka Serđan Baftijari, smatra da značajna podrška koju DPS ima unutar biračkog tijela romske zajednice, ne izražava njihov slobodan izbor, već da im je to nametnuto.

„Nejasno mi je da moji sugrađani i dalje glasaju aktuelnu Vladu, iako je prošlo više od decenije od kada je počeo proces inkluzije Roma u Crnoj Gori, a oni i dalje žive na rubu egzistencije i pritom etnička distanca prema ovoj zajednici raste“, kaže Baftijari.

Veliki problem romske zajednice, prema njegovim riječima, jeste u tome, što se njen glas ne čuje tamo gdje bi trebalo. On ocjenjuje poražavajućom činjenicu da je Crna Gora jedina postkomunistička država u kojoj ne postoji romska politička partija.

„Najlakše je manipulisati ljudima koji ne znaju svoja prava i koji nijesu obrazovani, bez obzira iz koje zajednice dolaze“, kaže Baftijari. Njega, ipak, raduje rast broja obrazovanih Roma, jer se nazire nova generacija koja će raditi na stvaranju uslova za veću društvenu i političku participaciju  zajednice.

U Crnoj Gori ne postoji partija koja se programski bavi položajem i pitanjima vezanim za Rome. Na pitanja CIN-a o nejednakom tretiranju Roma u Zakonu o izboru odbornika i poslanika, odazvale su se samo Liberalna partija i Pokret za promjene.

„Liberali se od početka svog djelovanja zalažu za princip afirmativne akcije prema svim manje zastupljenim grupama. Taj princip je prepoznat i Ustavom kao manjinsko pravo, no procedura prepoznaje ograničenja u smislu značajnog učešća u ukupnoj populaciji, što može biti prepreka za Rome“, kaže Ammar Borančić, portparol Liberalne partije.

On smatra, da romska zajednica treba da bude istrajna i objedinjena u borbi za ostvarivanje svojih prava, jer je to put da se i na nju primijeni princip afirmativne akcije.

„Uvjeravamo vas da će liberali uvijek biti saveznici na tom putu. Među našim simpatizerima i članstvom ima i Roma i Egipćana. Međutim, još niko od njih nema visoku partijsku funkciju”, kazao je Borančić.

Branka Bošnjak, potpredsjednica Pokreta za promjene (PZP) i poslanica Demokratskog fronta (DF), ocijenila je da problemi Roma ostaju neprimijećeni, usljed nemogućnosti da na pravi način artikulišu svoje političke interese.

„Osim zakonske regulative, koja je u skladu sa evropskim standardima, u svakodnevnom životu Roma nema značajnih promjena. Potpuno su getoizirani, i dalje su jedna od najčešće diskriminisanih grupa u društvu, zbog toga što kod građana Crne Gore nije dovoljno razvijena svijest o njihovim pravima”, objašnjava Bošnjak.

Ona vjeruje  da bi formiranje romske partije bio dobar korak na putu političke emancipacije Roma.

„Bitno je ko bi bio na čelu te partije, jer ukoliko bi to pripalo nekom ko bi bio lako izmanipulisan od vlasti, onda problem nije riješen, već bi DPS dobio još jedan jeftin mandat, a šira romska zajednica ne bi imala nikakve benefite“, smatra Bošnjak.

Prema sadašnjem zakonskom rješenju, takva bi se partija našla pred velikim izazovom. Njoj bi za cenzus, prema riječima Branke Bošnjak, bilo potrebno 1.333 glasa, ukoliko bi  Zakon o izboru odbornika i poslanika romsku zajednicu tretirao kao hrvatsku nacionalnu manjinu kroz zagarantovane mandate. Međutim, ovaj Zakon trenutno zahtijeva od romske zajednice da obezbjedi duplo više glasova.

„Ukoliko bi uzeli podatke sa parlamentarnih izbora održanih u oktobru 2016. godine uz izlaznost od 73,2 odsto i uz pretpostavku da je 1,6 odsto nevažećih glasova, romskoj partiji kao predstavnicima manjina za cenzus bi bilo potrebno 2666 glasova“.

Vlast, prema njenim riječima,  smišljeno izoluje i drži na ivici bijede romsku zajednicu da bi lakše mogla manipulisati njima, ,,a kontrolišu ih preko kriminalnih predstavnika koje je lako ucijeniti”.

"Za Demokratsku partiju socijalista je bolje da imaju nekoliko potkupljenih predstavnika Roma, koje mogu kontrolisati i koje će iskoristiti za manipulaciju romske zajednice, nego da imaju političku zajednicu Roma, koja bi samostalno mogla da se bori za svoja prava i poboljšanje položaja u crnogorskom društvu“, objašnjava Bošnjak.

Dvanaest puta ,,zaboravili” jedno ime

Od 1998. godine 12 puta se mijenjao i dopunjavao osnovni tekst Zakona o izboru odbornika i poslanika, a zakonodavac nijednom nije prepoznao nužnost uvođenja izborne povlastice prema romskoj zajednici.

Institut afirmativne akcije u početku je primijenjen samo na pripadnike albanske etničke grupe. Nakon primjedbi i preporuka upućenih od OSCE, reformom izbornog zakona povlastice su omogućene svim etničkim zajednicama u Crnoj Gori, osim Romima.

Tako su uspostavljene cenzusne povlastice od 0,7 odsto i za bošnjačku manjinu sa 8,65 odsto udjela u ukupnom stanovništvu, albansku (4,91 odsto) i muslimansku (3,31odsto). To su manjine čiji udio u demografskoj strukturi prevazilazi opšti izborni cenzus od tri odsto, i koje svoje političke predstavnike imaju ne samo u nacionalnim partijama, već i u poslaničkim i odborničkim klubovima i partijskim organima i u vlasti i u opoziciji. Propisano je da, u slučaju kada nijedna od lista nije ispunila opšti cenzus od tri odsto, a pojedinačno dobiju najmanje 0,7 odsto važećih glasova, stiču pravo na učešće u raspodjeli mandata kao jedna - zbirna izborna lista sa ukupno dobijenim brojem važećih glasova. Dodatno, zakon predviđa izuzetak po kojem, ukoliko nijedna od izbornih lista za izbor poslanika hrvatskog naroda u Crnoj Gori ne ispuni uslove ovog zakona, najuspješnija od njih, sa najmanje 0,35 odsto važećih glasova, stiče pravo na jedan poslanički mandat.

Elvis BERIŠA

Uprava za imovinu tvrdila je u odgovoru na naša pitanja da je nakon isteka ugovora sa Acom Đukanovićem nastavila da  plaća zakup prostorija.

U odgovorima na pitanja, od 13. novembra, Uprava za imovinu je saopštila da je Agencija za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama smještena u prostorijama koje su u vlasništvu fizičkog lica.

“Produžetak ugovora se plaća aneksom”, odgovorili su tog dana iz Uprave za imovinu.

S obzirom na to da je gospodin Đukanović  sa Upravom za imovinu potpisao 2013. godine okvirni sporazum na četiri godine, te da je pravno-formalno bilo nemoguće da se renta plaća prema aneksu, toj državnoj instituciji poslala sam dodatna pitanja.

Upravu za imovinu pitala sam, na osnovu koje zakonske odredbe se plaća produžetak ugovora za zakup i na koji način planiraju da riješe problem zakupa prostorija Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama.

Iz Uprave za imovinu odgovorili su krajem novembra da se “zakup poslovnog prostora za Agenciju za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama plaća shodno odredbi člana 624 tačka 1 Zakona o obligacionim odnosima”.

U toj odredbi, pod nazivom “prećutno obnavljanje zakupa”, u stavu 1, piše:
“Kada po protoku vremena za koje je ugovor o zakupu bio zaključen, zakupac produži da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome ne protivi, smatra se da je zaključen nov ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uslovima kao i prethodni”.

Posjedujem, naravno, dokumentaciju o ovoj prepisci.

U odgovorima Uprave za imovinu nije bilo naznaka da sa zakupodavcem ima nesporazuma. Fokus u objavljenom tekstu nije bio na gospodinu Đukanoviću, niti na bilo kom drugom zakupodavcu, već na lošoj praksi državne institucije koja za posljedicu može da ima obesmišljavanje sistema javnih nabavki.

Smatram i da ne bi trebalo da se g. Đukanović prepozna među potencijalnim fizičkim i pravnim licima kojima će Uprava, mimo očiju javnosti, a u zakonitom pregovaračkom postupku, eventualno dodijeliti posao i isplaćivati novac na ime zakupa prostorija za Agenciju niti u naznakama o “crtanju tendera”. Iz objavljenog teksta jasno se vidi da se on nije javilo ni na prvi, ni na drugi tender Uprave za imovinu od jula do septembra ove godine.

Podaci koje je saopštio gospodin Aco Đukanović, u svakom slučaju, traže pozornost javnosti i upozoravaju na jednu drugu, takođe lošu praksu, zbog koje se, krivicom državnih organa i institucija može proizvesti prilična finansijska šteta po budžet i sve građane, što ne bi bilo prvi put. Zato ćemo to pratiti sa dužnom novinarskom pažnjom.

U izdanju vašeg dnevnog lista od 17. decembra, na str. 4 i 5, objavili ste tekst „REFORMA JAVNE UPRAVE (9): Skup podstanarski život državnih institucija - Đukanoviću Uprava plaća i bez tendera“, sa najavom na naslovnoj strani. Isti tekst ste objavili i na Portalu „Vijesti“. Tu o meni navodite netačne podatke i konstatacije i stavljate me u kontekst nekakvih mutnih poslova. To ne radite prvi put. Shodno članu 26, 27 i 28 Zakona o medijima, tražim da, na istim stranama u vašem listu, str. 4-5, sa najavom na str. 1, kao i na vašem Portalu, objavite, u cjelini i bez skraćenja, sljedeću ispravku i odgovor na vaš predmetni tekst.

U tekstu koji ste objavili, pišete, između ostalog, da je „četvorogodišnji ugovor“, između Uprave za imovinu i mene kao zakupodavca poslovnog prostora u Ulici kralja Nikole u Podgorici, kako navodite „istekao u julu (2017)“, ali već u prvoj rečenici teksta tvrdite: „Agencija za zaštitu podataka i slobodan pristup informacijama i nakon isteka ugovora ostala je po(d)stanar u zgradi Aca Đukanovića, a Uprava za imovinu je prećutno nastavila da mu plaća rentu za taj prostor“.

Vaša tvrdnja je NETAČNA.

Nikakvo plaćanje rente, prećutno ili na drukčiji način, nakon 8. jula 2017, sa Upravom za imovinu nijesam ni ugovorio ni dogovorio. NIKAKVU RENTU, PO TOM OSNOVU I PREKO OVOG ROKA, OD UPRAVE ZA IMOVINU NITI SAM TRAŽIO, NITI SAM INKASIRAO.

Ugovore o zakupu mojih poslovnih prostora, zaključio sam izričito nakon transparentnog i za svakog otvorenog postupka javnih nabavki, bez sprovođenja bilo kakvog pregovaračkog postupka, a po uslovima koje sam javno ponudio i ugovore zaključio kao najpovoljniji ponuđač. Sve činjenice o tome su javno dostupne i provjerljive za svakog građanina ove zemlje.

Kao vlasnik, zakupodavac, uredno sam, prije isteka ugovora o zakupu, obavijestio dopisom 30. juna 2017. zakupca, Upravu za imovinu da, zbog njenog nepridržavanja ugovornih obaveza, ne želim da Agencija za zaštitu podataka i slobodan pristup informacijama po bilo kojem osnovu ostane u prostorijama koje su bile predmet zakupa. U skladu sa preciznim odredbama ugovora o zakupu, ovjerenog u skladu sa zakonom u sudu, određen je krajnji rok za iseljenje – 7. jul 2017. godine. Upozorio sam Upravu za imovinu i da nijesam saglasan sa primjenom člana 624 Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, uprkos brojnim mojim upozorenjima, Agencija za zaštitu podataka i slobodan pristup informacijama se do danas nije iselila.

Poslije isteka ugovora o zakupu, dakle od bespravnog korišćenja moje predmetne imovine od 8. jula 2017. do danas nijesam imao nikakve koristi. Ovakvo postupanje Uprave za imovinu uporno pokušavam da spriječim, obraćajući se više puta Upravi za imovinu, te Ministarstvu finansija kao nadzornom organu Uprave za imovinu. Što drugo da uradim?

Pregovaranje mimo zakona nijesam ni inicirao, ni vodio, NIKADA. Molim da mi se vrati moja imovina koju nezakonito koristi Uprava za imovinu (Agencija za zaštitu podataka i slobodan pristup informacijama). Trpim zbog toga materijalnu štetu. A sada i štetu povrede mog ličnog i profesionalnog ugleda uslijed javnog iznošenja netačnih tvrdnji „Vijesti“.

Bez ikakvih dokaza, stavljate me u kontekst korupcije oko postupaka javnih nabavki, kako kažete „crtanjem” tendera i pregovaranjem mimo očiju javnosti. Nikada u takvim rabotama nijesam učestvovao!

Da su se pridržavale elementarnih standarda novinarske profesije, da se čuje i „druga strana“ u cilju nepristrasnog, tačnog i objektivnog izvještavanja javnosti – što je i zakonska obaveza medija – „Vijesti“ su mogle od mene dobiti sve ove informacije. Nijeste mi se obratili, nijeste mi postavili nikakva pitanja. Zbog čega to nijeste uradili?

U mom poslovnom prostoru od 8. jula 2017. nezakonito boravi Agencija za zaštitu podataka i slobodan pristup informacijama. Po tom osnovu od naznačenog datuma, 8. jula 2017, ne prihodujem ni cent. U interpretaciji „Vijesti“, naprotiv, još uvije mi se od tog datuma „prećutno“ plaća nekakva renta, tvrdite: „Uprava plaća Đukanoviću i bez tendera“! Šta čitaocima nudite kao dokaz tih tvrdnji osim mojih fotografija? Ništa.

Poštovani, obmanjujete javnost! To vam, rekoh, nije prvi put. Godinama po istom kalupu pišete o meni: neistina na neistinu, „afera“ na „aferu“ – jedna velika neistina i jedna velika „afera“. Sve mi to, bez ikakvih činjenica, pripisujete. To radite zlonamjerno. Dokle?

Nema smisla da i dalje bezrazložno trpim štetu i povredu mog dostojanstva i ugleda i da očekujem da ćete se, tek tako, sami od sebe, bez snošenja zakonskih posljedica, dozvati profesionalnim standardima novinarstva i manuti ove prakse da bezbroj puta ponovljene neistine o meni postaju – „istina“. Ja, naprotiv, vjerujem da neistine nikada neće postati istina. Tužiću vas sudu.

Aco Đukanović

Ako na zemaljskom šaru postoji rajski kutak, on bi morao imati tri spavaće sobe i dnevnu, bogami i kupatilo sa puno tople vode…

Tako, bar, izgleda ono što je dosanjao tridesetosmogodišnji Halil Misini. Dok sjedi na fotelji, prekrštenih nogu, kao nekad pored ognjišta, i odbija dimove cigarete prema plafonu, pogled mu prati dječiju igru i jurnjavu kroz hodnik i širom otvorena vrata prostorija u koje su tek unijeli stvari.

Halil je jedan od 120 raseljenjih Roma i Egipćana koji su u okviru Regionalnog stambenog programa dobili stanove u novoj zgradi na Koniku, nedaleko od izbjegličkog kampa gdje borave još od 1999. godine.  Na svečanosti prilikom uručenja ključeva, najavljeno je da će se uskoro graditi još 51 stan za preostale izbjeglice. Regionalni stambeni projekat sprovodi se u 13 crnogorskih opština. Glavni donator je Evropska unija koja je izdvojila oko šest miliona eura, a značajnu podršku osigurale su vlade SAD, Italije, Njemačke, Norveške, Švajcarske, Danske i Turske. Snažnu podršku programu pružili su Visoki komesarijat ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) i Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE).

,,Biće potrebno vremena da se nabavi kompletan namještaj”, kaže Halil. Za sada, obezbijedio je najosnovnije. Crno-siva ugaona garnitura prati dezen tepiha u dnevnoj sobi, na sredini drveni sto, malo dalje kod kuhinje trpezarijski sto sa šest stolica. Jeste desetočlana porodica, ali tijesno nije, pogotovo ako se uporedi sa mjestom gdje su živjeli. Stari i polovni namještaj namijenio je komšijama, kojima je potreban.

Riječ koju najčešće pominje je – sreća.

,,Živio sam za dan da djecu učinim srećnom.  Imam u planu još dosta toga da nabavim, ali je za sada dovoljno. Srećni smo i sa ovim što imamo”, priča Halil.

Pored toga što prima socijalnu pomoć, da bi prehranio desetočlanu porodicu, on već desetak godina sakuplja i kupuje polovnu garderobu, i potom je preprodaje na stočnoj pijaci. Od osmoro njegove djece Ardijan (13), Valentina (10) i Samir (7) redovni su učenici Osnovne škole ,,Vladimir Nazor”, Bajram (12) i Denis (10) su takođe upisani, ali zbog zdravstvenih problema, kako kaže, neredovno pohađaju nastavu, Mejrema (4) i Lumturija (2) idu u vrtić, a najmlađa desetomjesečna Ajša uživa u ulozi mezimice.

Oduševljeni dječiji glasovi, koji iz kupatila nadjačavaju šum vode iz odvrnutih česmi, vraćaju Halilu slike iz ne tako davne turobne prošlosti.

,,Grijali smo vodu na šporetu i kupali se u plastičnim koritima. Napokon imamo kupatilo. Ne moramo da čekamo ispred zajedničkih česmi i toaleta, kao nekad”.

Sve to sada odlazi u sjećanje i komšijske priče uz kafu. Uređena dvorišta i asfalt brišu tragove višedecenijske muke. Ispred zgrade, na klupama, kroz hodnike, na balkonima osmijeh sa lica presretao je čestitke. Atmosferu nije kvarilo ni to što sav uneseni namještaj nije prekriven celofanom i ne miriše na lijepak. Nijesu svi mogli da kupe novo, poslužiće za početak i ono što ima, što su razmijenili sa komšijama, nabavili od poznanika.

Duh zajedništva useljavao je i u novi prostor.  Majke su čuvale djecu. Dio uređenog dvorišta, pretvoren je u kutak za igru. Najupornijim mališanima nije smetalo ni što je kiša, koja je padala prethodnih dana, uništila dio travnjaka. Uživanje na vrtešci bio je dovoljan izazov da se savlada i blatnjava prepreka. Grupa muškaraca organizovala se da očisti trotoare.

,,Sa smećem smo imali problema dok smo živjeli u kampu. Ne želimo to ovdje. Bolje je zbog nas da operemo, a i ljepše će da izgleda”, kaže stariji muškarac  koji je kazao da se zove Muharem.

Kod Arijete Tatari u jednosoban stan na čestitku je već stigla najdraža komšinica Leonora. Na stolu u kuhinji, uz šoljice kafe su i dvije čaše žutog soka. Prisjećanje na 15 kvadrata, zdravice za bolji život.

,,Strahujem da se i u mislima vratim u kontejner. Sada imamo krov nad glavom, i na suvom smo. Ovo je za mene i moju djecu najveće bogatstvo. Naš san se pretvorio u stan”, kaže Arijeta. Zahvalna je kaže svima, a posebno ,,Evropskoj uniji koja je pomogla”.

Njena ćerka Fatima, učenica petog razreda, sa kanticom vode i natopljenim krpama odlazi prema kupatilu, uz svečanu objavu da će pomagati majci da održava čistoću. Fatimina braća Junuz (22) i Ljuljzim (20) upravo su se spremali da krenu na posao. Nijesu se školovali i porodici doprinose tako što cijepaju drva.

,,Vraćamo sa prljavi i znojavi, ali sada nas čeka tuš, a ne korito i kazan na šporetu'', kaže Junuz.

Od šporeta ipak stiže miris paprika koje se peku pored šerpe sa pasuljem. Donijele komšije, kaže Ibrahim.

Na moguću nepravdu iz svog ugla ukazuje i Ljatif Ajdezi.

,,Ne mogu da shvatim zašto nijesam na spisku. Neki ljudi su dolazili i pitali me, da  li bih mogao da živim sa majkom, koja je dobila jednosoban stan. Ona je bolesna i potreban joj je mir. Kako da u taj prostor smjestim i moju devetočlanu porodicu. Znaju da sam i ja bolestan. Tri puta sam imao infarkt, a primoran sam da radim kako bih djeci obezbijedio koru hljeba“ žali se Ajdezi. On je mesar, ali kaže da je posla sve manje.

Gorčinu, na kraju, smjenjuje slijeganje ramenima. Naši sagovornici kažu da su primorani da žive i u takvim uslovima, jer nemaju izbora. I da čekaju.

Žagor djevojaka pored česmi, na drugoj strani, slao je poruku o istrajnosti i upornosti. Na prostoru otetom od blata, nekoliko njih pralo je obuću i odjeću ,,na ruke”. Malo dalje, druge su ribale tepihe. Objasnile su da su, uprkos malom prostoru napravile raspored i da to funkcioniše.

Život ide dalje.

U novom domu Gazmenda Garaja još je radno. Dok sklapa ormar u jednoj prostoriji, domaćica u drugoj vješto rukuje džogerom, ostavljajući za sobom sjaj na pločicama.

Mladi bračni par ostavio je dvoje mališana kod strica. Gledaju crtaće, da ne bi smetali.

,,Fenomenalan dan. Radujem se što ću djeci osigurati novi život”, kaže Garaj.

U svakoj sobi je blistavo, čisto i uredno. Prilikom uređenja dnevnog boravka očigledno je Gazmen sebi dao oduška. Ugaona garniture crno-bijele boje, tepih, zavjese takođe. Ni trpezarijski sto i stolice se ne odvajaju od ove kombinacije. Nije teško pogoditi omiljeni klub.

Uz stan, Ramadan Kurteši riješio je još jednu muku. Otkrio je svoje parče podruma i u njega sa sinom počeo da slaže drva za ogrijev. U kontejneru, za to je imao samo jedno malo mjesto pod šporetom.

,,Imam osjećaj kao da sam tek sad otvorio oči i progledao'', kaže Kurteši.

Nedaleko od nove zgrade, još su kontejneri sa nadograđenim prostorijama od raznog materijala. Na javnim toaletima polomljena su vrata, a i ne može im se prići od blata. Okolo su lokve u kojima se igraju djeca uzrasta od četiri do šest godina, u kratkim majicama i šortsevima, sa patikama koje spadaju sa nogu, jer su nekoliko brojeva veće. Pored jednog kontejnera bosonoga grupa mališana skakuće oko vatre, pružajući ručice da se ugriju. Budno oko starice prati ih, da se neko ne opeče.

U ovim nastambama žive porodice, kojima je obećano da će dobiti stanove u sljedećoj raspodjeli. Ispred se nalaze gomile smeća, a od neprijatnog mirisa peku oči. Više žitelja je ipak ispred kućica, čini se, nego unutra.

,,Ne možemo disati, unutra od vlage, a napolju od smrada. Smeće, koje stoji tu već nekoliko dana, trebalo bi da se skloni jer je zarazno. Postaje sve opasnije “, kaže šezdesetogodišnji Barlec Morinaj.

Smeće razbacano po kampu, prema njegovim riječima,  ostavili su oni koji su se uselili u stanove.

,,Morali su da ruše šupe i oslobode kontejnere, kako bi ih vojska Crne Gore preuzela, jer su njeni. Rečeno je da će nadležni organizovati bagere da to počiste, ali ih još nema“, priča naš sagovornik, i jetko zaključuje da se nekom ne žuri, jer misli da su ,,Romi navikli da žive pored smeća”.

Još daleko od novog stana, starac se prisjeća kako su do prije nekoliko godina znatno bolje živjeli u barakama, koje je jedne noći progutao plamen, u požaru koji je zahvatio naselje.

,,Imali smo mnogo više prostora. Nemamo gdje da spavamo. Kćerka boluje od srca, supruga nepokretna, a mene muče bubrezi”, žali se Morinaj.

Pored supruge Fane koja leži na krevetu nalazi se veća prozirna kesa sa ljekovima i flaša vode. Djeca priskaču kada joj zatreba pomoć.

Porodica Morinaj prima socijalnu pomoć. Hrana stiže iz narodne kuhinje, koja im je od velike pomoći. Barlec povremeno, na stočnoj pijaci prodaje polovne stvari, i ono što pronađe u kontejnerima sa smećem.

,,Prijavio sam se na za novi stan, ali su me odbili. Valjda će i za nas biti nešto”, nada se Morinaj.

Strpljenje izdaje pedesetšestogodišnjeg Ibrahima Salihija. Očajem boji glas, dok pokazuje unutrašnjost kontejnera, i dorađene kućice od dasaka koja prokišnjava. Sumnja i u pravednost.

,,U ovim uslovima spavamo ja i moja djeca. Pogledajte, sve je mokro, čak su se i jorgani skvasili. Nemamo čime da se pokrijemo. Hladno nam je. Trebalo je da nadležni podijele stanove po prioritetima, a ne ovako. Star sam i bolestan, žena takođe, djeca isto. Pored nas teče voda iz kanalizacije. Ulazi nam u sobe. Svakog dana je kantama izbacujemo, ali ostaje nesnosan smrad. Šta da radim? Gdje da idem?“, pita se naš sagovornik, dok otvara frižider i pokazuje prazninu.

Enis EMINOVIĆ

Emrah Jefkaj, sa roditeljima i sestrom u porodičnoj kući u Zelenici, nadomak Herceg Novog, živi san brojnih sunarodnika mlađe generacije.

Školovao se redovno, upisao fakultet koji je oduvijek želio, diplomirao psihologiju na Filološkom fakultetu u Nikšiću 2012. godine i relativno brzo se zaposlio.

,,Imao sam podršku Fondacije za stipendiranje Roma, koja mi je plaćala školarinu i mjesečnu stipendiju od 150 eura tokom četvorogodišnjeg studiranja. Bez toga bilo bi mnogo teže, možda i nemoguće. Po završetku studija, godinu dana bio sam na Birou za zapošljavanje. Kada je Centar za socijalni rad u Herceg Novom objavio konkurs za prijem psihologa, javio sam se i primili su me. Niko u porodici, osim mene, ne radi. Sestra Linda je redovna studentkinja na drugoj godini Filološkog fakulteta, na smjeru za njemački jezik i književnost. Nadam se da će i ona ubrzo završiti fakultet i naći stalni posao”, kaže Emrah, u razgovoru sa novinarom Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Svaki od djelova priče o Emrahu, na žalost, u važećem stereotipu mogao bi započeti sa ,,kao jedan od rijetkih Roma…”.

Iako je sve više pripadnika ove populacije koji završavaju srednju školu, nekoliko njih već ima fakultetsku diplomu, a dvadesetak podržanih pristojnim stipendijama studira, njihove šanse za zapošljenje, izvan komunalnih preduzeća i sezonskih radova i dalje nijesu velike. Osjećaj da im se to dešava zbog toga što su Romi je neizbježan, koliko god se crnogorsko društvo dičilo humanizmom i multikulturalnošću.

Glava desetočlane porodice Robert Jašaraj iz Podgorice ponosno ističe da su njegovo dvoje djece Visar i Almedina studenti. I ostala djeca idu u školu pa će njihovim stopama. Brojnu porodicu Jašaraj izdržava prodajom polovne i nove robe na podgoričkim pijacama. Nije lako. I ostali mu pomažu, pa se borba za preživljavanje već odrazila na Visarovo školovanje, On je prije četiri godine završio srednju ekonomsku školu i upisao ekonomiju na Univerzitetu Donja Gorica. Stigao je do druge godine i – zapeo. Bezuspješno je pokušavao da se zaposli, odlazio je i u inostranstvo da povremeno radi.

,,Morao sam da brinem o porodici i da svakog dana izlazim na pijacu. Bio sam prinuđen da zamrznem godinu na studijama. Zbog toga sam izgubio pravo na školarinu koju mi je obezbjeđivalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Moja sestra Almedina je ove godine upisala Ekonomski fakultet i biće na državnom budžetu, zahvaljujući tome što je bila vrlodobra učenica. To je moje roditelje obradovalo, jer bar o njenoj školarini ne moraju da brinu”, objašnjava Visar.

Porodica Abdula Nusreta je, takođe, jedna od brojnih romskih porodica koja ima djecu sa završenom srednjom školom, ali ne i posao. Zato su prinuđeni da rade teške poslove. Ćerim Abdulahi je prije šest godina završio srednju stručnu skolu, smjer – vodoinstalater. Kucao je bezuspješno na mnoga vrata. Na kraju je pokušao da se zaposli u gradskoj čistoći. Uprkos obećanjima, nijesu ga još pozvali.

Na problem, što se znatan broj srednjoškolaca iz ove populacije ne zapošljava u javnom sektoru, ukazuje i Dejvid Sejdović, predstavnik romske NVO Ruka prijateljstva. On upozorava da se ne poštuju i zakonske obaveze, dok Zavod za zapošljavanje uglavnom kritiku preusmjerava na poslodavce.

„I pored poreskih olakšica koje je Vlada predvidjela, poslodavci nijesu spremni da angažuju pripadnike romske populacije“, objasnila je Irena Perić iz Zavoda za zapošljavanje, nedavno na okruglom stolu koji je ta institucija organizovala o ovoj temi.

U odgovoru na pitanja CIN-CG, Zavod podsjeća da ,,poslodavac koji uposli određene kategorije nezaposlenih, za ta lica ne plaća doprinos za obavezno socijalno osiguranje na zarade (doprinos za PIO, doprinos za zdravstveno osiguranje i doprinos za osiguranje od nezaposlenosti) i doprinos za Fond rada i porez na dohodak fizičkih lica“.

Perićeva je navela da je na Birou rada polovinom godine bilo 1847 nezaposlenih Roma i Egipćana, a od tog broja 815, ili 44,12 odsto čine žene. Učešće romske i egipćanske zajednice u ukupnoj nezaposlenosti na nivou Crne Gore iznosi 3,58 procenata“, što je nekoliko puta više od udjela ove populacije u ukupnom stanovništvu.

Predstavnici Zavoda za zapošljavanje naglašavaju da su tokom realizacije projekta Korak bliže ka tržištu rada, koji se finansira iz fondova pretpristupne pomoći (IPA) došli do zaključka da zapošljavanje Roma dodatno otežavaju nizak nivo obrazovanja, kao i predrasude društva. Tako je Nevena Šuković istakla da je veći dio nezaposlenih Roma i Egipćana na evidenciji Zavoda bez škole, te da je samo četiri odsto završilo treći i četvrti stepen stručne spreme, dok jedna petina ima osnovnu školu. Prema njenim riječima, mali broj Roma i Egipćana ima znanja, motivaciju i vještinu za određene poslove, a često se dešava da oni kojima ponude neki posao to odbijaju, jer im je, navodno, isplativije da se bave sekundarnim sirovinama.

Uprkos isticanju takozvanih mjera aktivne politike zapošljavanja, ,,kroz informativne razgovore, intervjue i informativno–motivacione seminare”, Zavod u svoje rezultate posebno ubraja sezonsko zapošljavanje, gdje je u prvih devet mjeseci 2017. godine, na ovaj način, zapošljeno 49 Roma od kojih 26 žena.

Nacionalni savjet za obrazovanje usvojio je u martu program za sticanje stručne kvalifikacije ,,saradnik u socijalnoj inkluziji Roma i Egipćana”. Tako osposobljena osoba bi trebalo da upoznaje Rome i Egipćane sa pravima, procedurama, kao i sa načinom uključivanja u mjere aktivne politike zapošljavanja, zatim da po potrebi prevodi i ostvaruje kontakte sa poslodavcima. Sve to trebalo je da doprinese smanjenju diskriminacije, predrasuda, kao i da podstakne Rome i Egipćane na aktivno traženje posla. Lijepo zvuči, ali ne postoji. Ni poslije sedam mjeseci nije se odmaklo od ideje, jer, kako objašnjavaju iz Zavoda, ,,ne postoji licencirani organizator obrazovanja za navedeno zanimanje”.

Za Visara i brojne sunarodnike termini poput afirmativne akcije, pozitivne diskriminacije i inkluzije ne znače mnogo, jer je stvarnost lakše opisati razumljivim gorkim riječima. Nova generacija koju i on predstavlja se, ipak, ne miri sa tim.

,,Nastaviću studije kada zaradim dovoljno za školovanje. Sada želim da se zaposlim, da mogu sebi i porodici da obezbijedim uslove za život, a posebno da razbijem predrasude o tome da Romi mogu samo da čiste ulice. Nikako ne želim da radim kao čistač ulica, jer sam, ipak, završio srednju školu. Hoću da se i dalje obrazujem, da otvorim privatnu firmu i postanem preduzetnik. Važno je i da moji sunarodnici uče i da se, vremenom, izbore za svoja prava, koja su im Ustavom zagarantovana. Da nas ima što više obrazovanih, jer to je jedini put ka našoj integraciji u društvo”, zaključuje Visar.

 Ljut na Help, a oni kažu da nema razloga

Sa diplomom u džepu, ali bez posla životna je priča i Almira Tahirija, zbog koje u njemu raste bunt. Prošle godine završio je osnovne studije na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, međunarodni smjer. Veliku podršku imao je od mađarske fondacije REF, koja je u saradnji sa Ministarstvom za ljudska i manjinska prava, plaćala školarinu i dodijelila mu stipendiju. Onda se vratio u Herceg Novi i ubrzo, kaže, doživio razočaranje.

,,U aprilu njemačka organizacija Help je objavila konkurs za asistenta na projektu za unapređenje položaja Roma, gdje sam ispunjavao sve kriterijume. Ali, nijesu me primili iako sam bio jedini Rom koji je konkurisao. I pored toga što realizuju milionski projekat sa ciljem unapređenja i zapošljavanja Roma, predstavnik Help- a Klaus Mok i njegovi saradnici nijesu imali razumijevanja za mene. Pretpostavljam da ih Romi, kada je riječ o nekoj višoj poziciji, ne interesuju mnogo. Bez obzira na završenu školu i diplome, prolazimo kroz težak period i jedino nam preostaje da se i dalje zapošljavamo kao čistači. Nekada su govorili da nemamo adekvatno obrazovanje. Sad kada to imamo, čak i fakultetske diplome, opet nas neće'', ispričao je Tahiri.

U Help-u, međutim, na pitanje novinara CIN-CG, drugačije vide ovu situaciju, uz poruku da snažno ohrabruju pripadnike RE da se prijave za bilo koje slobodno radno mjesto, te da je u ovoj organizaciji trenutno zapošljeno osam pripadnika ove populacije.

,,Konačna odluka o zapošljavanju zasniva se isključivo na kvalifikacijama. Gospodin Tahiri je imao priliku da se predstavi na intervjuu za posao u Help-u. Upoznali smo se sa njegovim performansama na ranijim radnim mestima koje je do sada pokrivao. Na osnovu intervjua i naših pitanja, kao i na osnovu intervjua sa ostalim aplikantima koje smo imali, zaključili smo da gospodin Tahiri nije najkvalifikovaniji kandidat. Takođe, željeli bismo dodati da je g. Tahiriju ponuđeno da bude uključen u naš program plaćenog stažiranja, ali u tom  momentu zbog ranije preuzetih obaveza, vezano za putovanje u SAD, on nije bio u mogućnosti da se uključi u taj program'', navodi se u odgovoru Help-a.

,,Ja sam sada u Njemačkoj i istovaram šlepere'', napisao je mladi politikolog u SMS poruci, kao reakciju na objašnjenje Helpa-a.

Maksut BERIŠA

Dok se dva lidera, bivši i sadašnji gradonačelnik, bore za glasove ulcinjskih Albanaca, obojicu istražuje Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal i korupciju.

Bivši gradonačelnik Ulcinja, lider Demokratske partije (DP) Fatmir Đeka mogao bi ponovo sjesti u istu fotelju, ako pobijedi na lokalnim izborima, koji se očekuju u januaru.

Dok puši jednu za drugom cigaretu, u kafiću Piano, u centru Ulcinja, konobar mu donosi za sto piće, kojim ga gosti čašćavaju. On ponosno kaže: „Opšte je poznato, Ulcinjani su za Fatmira Đeku.“

Žali se kako njegovi politički rivali, partija Forca i njen lider sadašnji gradonačelnik Nazif Cungu, ne biraju sredstva da ga kompromituju uoči izbora. Kaže da šalju specijalnom tužiocu materijale o njegovim navodnim zloupotrebama.

„Neka izađe neko i kaže otvoreno ako zna da je Fatmir Đeka nešto uradio... Nijesam radio ništa za moj interes... nego za interes grada... sve je bilo korektno, u skladu sa propisima i zakonima“, pojašnjava za CIN-CG/BIRN.

Specijalno državno tužilaštvo od marta ove godine ispituje trošenje budžetskih para tokom vremena kada je Đeka bio gradonačelnik ove najsiromašnije primorske opštine. On je na toj poziciji bio od februara 2014. do marta 2016. godine, kada je došlo do prekompozicije snaga u lokalnom parlamentu. Đeka je podnio ostavku ali je i nakon toga njegova stranka ostala u vladajućoj koaliciji, doduše sa znatno oslabljenom pozicijom, zbog ulaska Demokatske partije socijalista (DPS) u lokalnu vlast.

Nezavisno istraživanje CIN-CG/BIRN pokazalo je da je Kabinet gradonačelnika Fatmira Đeke, uprkos velikim finansijskim teškoćama i čestim blokadama računa, samo u 2015. godini probio planirani budžet za najmanje 135 hiljada eura. Trošilo se, između ostalog, na parfeme i kožnu galanteriju. Đeka se danas prisjeća da su to bili pokloni raznim delegacijama i zaposlenim u opštini.

Neki računi su obrađivani i u fotošopu. Tako je cijena naručene kožne muške torbe za odbornike sa 179 eura prepravljena na 500 eura, kako bi se ukupni iznos poklopio sa iznosom na uplatnici iz banke.

Na Kabinet predsjednika Opštine fakturisane su kožne garniture, klima uređaji, trpezarijski stolovi i stolice i mnoge druge stvari kojima se ne može ući u trag, po nalazima opštinske komisije koja je obavila popis. Postoje sumnje da je Đeka pridobijao glasače građevinskim materijalom, koji je naručivan uoči parlamentarnih izbora 2009, lokalnih izbora 2010. i parlamentarnih izbora u oktobru 2016. godine.

Dokumenta u posjedu CIN-CG/BIRN ukazuju i na moguće kršenje procedura javnih nabavki.

Tokom intervjua, suočen sa nalazima istraživanja, Fatmir Đeka je prokomentarisao: „Mislim da su sve ovo maliciozna, politička pitanja... Prozivaju me, prozivali su me i prije, a naročito sada kad se približavamo izborima. Mi imamo samo jednu riječ – za dobrim konjem se prašina diže.“

Njegov rival Nazif Cungu ne negira da obavještava tužilaštvo o mogućim prekršajima koje je Đeka počinio dok je upravljao Ulcinjom. Cungu, međutim, tvrdi da iza toga ne stoji politička borba, već se radi o zakonu i procedurama.

„Radi se o normalnoj proceduri. Predsjednika Opštine obavještava nadležni Sekretarijat da nedostaje roba i da nedostaje materijal i onda je sigurno da treba da se obavijesti tužilaštvo da utvrde da li tu ima elemenata krivičnog djela“, kaže Cungu.

Ali i Cungua istražuje Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal i korupciju, kako saznaje CIN-CG/BIRN od dva nezavisna izvora u Specijalnom tužilaštvu. Istraga se, potvrdio je jedan izvor privodi kraju, ali detalji nijesu dostupni.

Cungu kaže da nema informaciju da ga istražuje Specijalno državno tužilaštvo. „Ne znam. Oni su dolazili u Opštinu a što su konkretno uzimali, ja se poslije nijesam puno ni raspitivao, iskreno da vam kažem, nego sam samo bio na usluzi da imaju uslove i da mogu da pribave svaki dokument koji im je trebao.“

Istrage bez sudskog epiloga

Građani Ulcinja, većinom Albanci, kojih je u ovom gradu od 22.000 stanovnika oko 70 odsto, nemaju sreće sa svojim predstavnicima.

U posljednjih deset godina, pod istragom su se nalazili gradonačelnici, direktori javnih preduzeća, lideri partija ali se skoro nijedna istraga nije završila sudskom presudom.

Iako Ulcinj ima jednu od najljepših i najdužih pješčanih plaža na Jadranu, građani žive sve teže. Prosječna plata je 428 eura, za 20 odsto manja nego na državnom nivou. Opštinski račun je često u blokadi, zbog raznih utuženja.

U Ulcinju se za albanske glasove godinama bore DP i Forca. Lideri tih partija smjenjuju se kao gradonačelnici, a stranke zajedno prave vladajuću koaliciju, tokom koje teško sarađuju. Zbog sukoba ove dvije partije 2014. i 2015, kada je Đeka bio gradonačelnik, lokalna skupština nije glasala za završni račun budžeta, a sporenja oko rebalansa budžeta su rezultirali Đekinom ostavkom. Zbog nedostatka većine u lokalnom parlamentu rad skupštine je bio u blokadi kad god bi se na dnevnom redu našle suštinski važne odluke o kojima treba glasati.

Andrija Ćetković, odbornik opozicione Socijalističke narodne partije (SNP), koji često kritikuje nedomaćinsko trošenje para, ovako opisuje stanje u opštini: „Oni se po danu svađaju, a po noći mire. Ta svađa traje samo do onog momenta dok ne uberu dovoljan broj glasova a onda obično prave koaliciju i vladaju. I onda prave rotacije, te jedan je predsjednik, te drugi je predsjednik. Za njima ostaju veliki repovi, ali nikada se do kraja to ne procesuira.”

Državni pravosudni organi već godinama imaju pune ruke posla u Ulcinju.

Gzim Hajdinaga, partijski kolega Fatmira Đeke, nekadašnji ministar u Vladi Crne Gore za ljudska i manjinska prava, bio je gradonačelnik od 2006. do 2011. godine. U skoro istom periodu Đeka je bio sekretar za finansije u opštini.

Hajdinaga je 2012. godine zaključio sporazum sa Vrhovnim državnim tužiocem. Uplatio je lokalnom porodilištu 10.000 eura da bi izbjegao suđenje zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja i omogućavanje bespravne gradnje na štetu opštine.

U toku je i istraga zbog rušenja hotela Galeb prije devet godina, kada je Hajdinaga bio gradonačelnik. Istražuje se ko je investitoru omogućio da sruši hotel, koji je bio jedan od simbola grada, a da ne uloži obećanih 15 miliona eura. Nedavno je postavljen za izvršnog direktora Berze struje, nove energetske kompanije, sa većinskim državnim kapitalom.

Hajdinagu je naslijedio Nazif Cungu i bio je gradonačelnik od 2011. do 2014. godine. Tužilac je 2014. godine počeo istragu protiv njega, zbog mogućih malverzacija u vezi prenamjene državnog zemljišta na lokaciji Šas u Ulcinju. Navodno su usvajani urbanistički planovi koji su omogućili gradnju u tom području gdje je Cungu imao zemlju. U maju te godine Osnovno državno tužilaštvo donosi rješenje kojim odbacuje krivičnu prijavu povodom ovog slučaja.

Izvor iz Specijalnog državnog tužilaštva potvrdio je CIN-CG/BIRN da se istraga vodi povodom slučaja Šas dok drugi nije govorio o specifičnom slučaju ali je naveo da se istraga privodi kraju. Cungu, međutim, kaže da je slučaj Šas okončan. „Mi imamo rješenje. Apsolutno nemam ništa iz Specijalnog tužilaštva. Sumnjam da bi se bavili time. To je čista stvar... Nemam takvu informaciju.“

I Fatmir Đeka se nagodio sa tužilaštvom, koje je istraživalo zloupotrebe dok je bio na čelu javnog preduzeća Vodovod i kanalizacija, od 2010. do 2012. godine. On je, da bi izbjegao suđenje zbog nezakonitog zapošljavanja 79 osoba, morao da plati 1.200 eura ustanovi za djecu sa posebnim potrebama.

DP i njen predsjednik Fatmir Đeka su kažnjeni novčanom kaznom nakon što je Državna revizija ustanovila da je sa računa partije u 2013. i 2014. godini, nedokumentovano podignuta gotovina od 23.430 eura. To je predstavljalo skoro 40 odsto ukupno raspoloživih sredstava partije.

Za propadanje Ulcinja opozicija i nevladine organizacije krive vladajuću DPS Mila Đukanovića.

Za Dritana Abazovića, Ulcinjanina, koji je na čelu opozicione građanske partije Ujedinjena reformska akcija (URA), grad u kojem živi našao se u vrtlogu „političkog dila“ između albanskih nacionalnih stranaka koje su dominantne u opštini Ulcinj i DPS-a. „DPS je prihvatio da zarad podrške koju im oni daju na državnom nivou omogući albanskim nacionalnim strankama da rade bukvalno što god žele u Ulcinju“, on je kazao.

DPS je ovo više puta negirala.

Gdje su nestale kožne garniture?

Tokom 2014. i u prvoj polovini 2015. godine od opštine Ulcinj je prinudno naplaćeno preko 2,5 miliona eura za dugove prema zaposlenima i prema privatnim kompanijama, kao i zbog raznih poreskih obaveza a zbog čega je opštinski račun često bio u blokadi. U 2015. godini, zaposlenima u administraciji i u javnim preduzećima, kasnile su plate od četiri do osam mjeseci.

U toj godini, Kabinet je po nalazima eksternog revizora, potrošio za službena putovanja, telefonske račune i reprezentaciju umjesto odobrenih 75 hiljada više nego duplo - 162.000 eura. Druga budžetska linija označena kao „ostali izdaci“, za koju je bilo namijenjeno oko 15.000 eura, premašena je za 31.000 eura.

Planirani budžet Opštine je na račun komisija, medijskih usluga, reprezentacije, ugovora o djelu, tekućeg održavanja opreme i jednokratne socijalne pomoći premašen za 156.402 eura. Za otplatu duga iz prethodnog perioda je potrošeno million i 158 hiljada, duplo više nego što je planirano.

Te godine, Kabinetu Fatmira Đeke fakturisani su računi iz luksuznog butika Tenero, gdje jakna u prosjeku košta 900 eura, sako 700, a cipele 400.

Ukupan račun za četiri kupovine iznosio je četiri i po hiljada eura. Račun je platio direktno u banci, gradonačelnik. Samo je u jednom danu, 30. aprila 2015, kupljeno sedam parfema.

U intervjuu za CIN-CG/BIRN Fatmir Đeka je kazao da su troškovi ove vrste bili pokloni „raznim delegacijama koje su kroz razne manifestacije“ posjećivale Ulcinj u tom periodu.

„Bilo je puno raznih delegacija. Ne mogu tačno da se sjetim, to su bili pokloni za sve ove ljude koji su bili tu... Ne bih ulazio u priču za parfeme... Bilo je i za službenice koje rade u opštini jer i one imaju ponekad neke praznike, ne pričamo o 8. martu već nešto drugo,“ kaže.

Tvrdi i da je Sekretarijat za finansije i budžet trebalo da prati troškove ove vrste, te da on nije nadležan. Ističe i da je deponovani potpis imao i sekretar za finansije.

„Tačno je da sam imao deponovani potpis, ali se on ne nalazi ni na jednom od računa koje ste naveli u svim vašim pitanjima, niti je išta plaćeno mojim potpisom,“ kaže Valdet Adžemović koji je bio na čelu Sekretarijata za finansije i budžet u tom periodu.

Neobično je poslovanje sa firmom Stylos u 2014. godini, od koje se nabavljala poslovna galanterija. Iznos na računu koji je Stylos dostavio za potrebe našeg istraživanja, manji je od računa koji je zaveden u opštinskim finansijama.

Račun iz Opštine na kome stoji Đekin potpis je prepravljan i pokazuje da su poslovne torbe za odbornike na volšeban način od početne cijene 179,19 eura skočile na iznos od 500 eura, a poslovne aktovke sa 114,55 eura na 499,80.

 Istovremeno, račun iz kompanije Stylos pokazuje i sasvim druge artikle.

Saša Femić iz Stylosa, koji je dostavio račun autorki teksta, u mejlu je rekao da je izvjesno da ima neslaganja ali nije mogao da ponudi objašnjenje.

Đeka je kazao da se ne sjeća šta je kupovano u ovoj firmi niti zna zašto je račun izmijenjen. „Ne osporavam ja to ako je moj potpis, ali da li je dobro sabrano, ne treba ja da gledam, nego finansije“.

Valdet Adžemović, bivši sekretar za finansije, ističe da on nije prava adresa te da treba da odgovore oni koji su potpisali prijem i izvršili plaćanje fakture. Na priznaninici iz banke stoji Đekin potpis.

Ne zna se ni gdje su nestali artikli koji su tokom 2014. i 2015. fakturisani na račun Kabineta predsjednika, kao što su 14 klima uređaja, 11 tepiha i itisona, pet kožnih garnitura i isto toliko ormara, 20 trpezarijskih stolica, trpezarijski sto, šest mobilnih telefona, četiri laptopa, dva projektora, sedam štampača, više kancelarijskih stolova, dva usisivača, police i vitrine... Njihovu vrijednost je utvrdila opštinska komisija koja je u junu ove godine obavila popis za 2014, 2015. i 2016. godinu, a manjak iznosi 31,125.80 eura.

Zanimljivo je da je dio vladajuće koalicije, uključujući DPS, nedavno izglasao na sjednici lokalnog parlamenta da se nedostajuće stvari otpišu ali je Forca napustila to zasjedanje. Na sljedećoj sjednici, 26. oktobra, odluka je povučena i donijeta je nova - da se formira parlamentarna komisija koja bi trebalo da istraži šta se dogodilo sa stvarima koje nedostaju.

Đeka kaže da je bio upućen u ove poslove. „Opština kao institucija i kao zgrada ponekad ima potrebu za raznim stvarima... Ali, opet, ponavljam, nijesam ja za to kriv, nijesam ja za to nadležan. Stolovi i stolice nijesu moja nadležnost bez obzira da li sam ja poručio ili nijesam.“

U službi izbora

Uoči vanrednih parlamentarnih izbora 2009. i lokalnih izbora 2010, Đeka je bio opštinski sekretar za finansije a njegov partijski kolega Gzim Hajdinaga gradonačelnik.

U tom dvogodišnjem periodu je naručen građevinski materijal vrijedan više od 65.000 eura, od Ulcinjske firme Građa komerc, pokazuju fakture u posjedu CIN-CG/BIRN.

Nije jasno, međutim, gdje je taj materijal završio, pošto su ga podizali direktno iz Građa komerca građani koji nijesu bili zaposleni u opštini, a po odobrenju Fatmira Đeke, kako se vidi na otpremnicama.

 Politički protivnici optužuju da je ovaj materijal našao put do Đekinih partijskih aktivista da bi se pridobili glasovi.

Odbornik Ćetković, koji je imao uvid u fakture, kaže: „Riječ je većinom o partijskim aktivistima DP. To je uvijek bivalo prije izbora...“

Ćetković procjenjuje da je nabavka građevinskog materijala od Građa komerca dostizala i pola miliona eura, tokom Đekinih različitih funkcija.

„Tu se radi o ogromnim sredstvima koja se ne zna gdje su uložena. Opština nije imala potrebe za tolikim materijalom“, dodaje on.

Aslan Alaj, čije se ime nalazi na nekoliko priznanica iz tog vremena, kaže da je bio zaposlen u opštini samo 120 dana, honorarno, za izvođenje električarskih radova, a da je robu uzimao po odobrenju Fatmira Đeke i „isključivo za potrebe javne rasvjete u seoskim područjima“. Alaj navodi da je bilo slučajeva kada je on potpisivao specifikacije, koje je odobravao Đeka, a da su robu uzimala druga lica. Dodaje i da ne zna sudbinu te robe.

Đeka, međutim, tvrdi drugačije.

„Nijesam imao ovlašćenja... ono što je išlo, išlo je preko nadležnog Sekretarijata i ne bih imao neki drugi odgovor da dam na to jer je već nekoliko godina, da ne kažem decenija, prošlo.“

Veliki broj ovih računa, u ukupnom iznosu od 40.262,33 eura plaćeni su tek nakon četiri godine, kada je Đeka postao predsjednik Opštine i to suprotno Zakonu o obligacionim odnosima po kojem zastara ove vrste duga nastupa nakon tri godine.

Đeka o ovome, kako je kazao, ništa ne zna.

Bivši sekretar Sekretarijata za finansije i budžet Valdet Adžemović, međutim, tvrdi drugačije.

„Nalog za plaćanje je dao predsjednik Opštine.“

Đeka danas nema nijednu drugu funkciju, osim lidera partije. U opštini se, međutim, ne živi mnogo bolje.

Problem sa likvidnošću budžeta je nastavljen, pa je tako opštinski račun bio blokiran poslednji put u avgustu ove godine. Plate u administraciji kasne dva mjeseca.

Šezdesetsedmogodišnji penzioner iz Ulcinja komentariše: „Ne znam šta bi trebalo da urade jedni, drugi ili treći, i da li tu ima kriminala kako neki kažu, ali znam da ovo kako je sad nije dobro. Mislim da je vrijeme za neke nove ljude a ne da se njih trojica, četvorica stalno smjenjuju na funkcijama. Postali smo toliko siromašni da nam ni najljepša plaža i more u ovom dijelu Jadrana ne pomažu“.

Ministarstva zatvaraju oči

Za loše stanje u opštini Ulcinj nadležni na nacionalnom nivou peru ruke i prebacuju odgovornost isključivo na lokalne zvaničnike.

Ministarstvo finansija, čija je Direkcija za praćenja budžeta lokalnih samouprava nadležna za kontrolu trošenja javnih sredstava u Ulcinju, potvrdilo je CIN-CG/BIRN da ta opština nije dostavila na uvid Ministarstvu završne račune za 2014. i 2015. godinu, iako ih Zakon na to obavezuje i to „u roku od 30 dana od dana usvajanja“.

O eventualnim sankcijama za kršenje zakona nijesu govorili ali su u Ministarstvu kazali da ukoliko se nalazom komercijalne revizije utvrde određene nepravilnosti u opštinama „subjekat revizije je nadležan da postupi po tim nalazima“. Predlozi završnog računa ulcinjske opštine za 2014. i 2015. godinu nijesu dobili pozitivno mišljenje revizora.

Ni u drugom državnom resoru, Ministarstvu unutrašnjih poslova, tada nadležnom za nadzor nad radom opštine, nijesu preduzeli ništa. To su potvrdili u Ministarstvu javne uprave, koje je od prošle godine preuzelo nadležnost nad opštinama od MUP-a.

Kritikujući oštro ministarstva finansija i javne uprave zbog nedostatka volje da kontrolišu stanje u Ulcinju, lider partije URA Dritan Abazović je kazao da je Ulcinj u začaranom kruga u kom je administracija potpuno nesposobna, anarhična i gdje su mnoge odluke protivzakonite i štetne po građane.

„Potpuno je nelogično ponašanje Ministarstva finansija“, kaže Abazović. On navodi da je opština Ulcinj već godinama u sanacionom planu i da zbog toga ima dodatnu obavezu da redovno izvještava Ministarstvo finansija i da traži saglasnosti u vezi sa finansijskim poslovanjem.

 

Stubovi za struju – plaćeni a nikad priključeni

U selu Lisna Bori, na brdu iznad Ulcinja, blizu granice sa Albanijom, u uskim uličicama stoje betonski stubovi za struju, ukopani, ali nikad priključeni.

Ovo je samo jedno od nerazvijenih sela u regiji Vladimir, čiji su mještani platili cijenu stranačkih sukoba i Đekinih nabavki uoči parlamentarnih izbora 2016. godine.

Sto takvih stubova, i prateću opremu, u vrijednosti od 41.000 eura, umjesto Sekretarijatu za komunalne poslove, kako je predviđeno pravilnikom, fakturisano je Kabinetu Fatmira Đeke od firme Elektrofer iz Podgorice. Računi u toj vrijednosti su napravljeni u decembru 2015. i prvog radnog dana januara 2016. godine. Većinu tih faktura je potpisao lično Đeka.

Pojedinačno, računi koji su fakturisani na Kabinet su ispod vrijednosti od 5.000 eura. To ukazuje na izigravanje procedure javne nabavke, koja je po tadašnjem zakonu predviđala da se raspiše javni konkurs i prikupe najmanje tri ponude različitih snabdjevača za sume veće od 5.000 eura. Samo u toku jednog dana, firma Elektrofer je izdala tri računa u ukupnom iznosu od 14.000 eura, svaki nešto manji od 5.000 eura.

Đeka tvrdi da je nabavka sprovedena po zakonu, ali u izvještajima koje je opština Ulcinj dostavila Upravi za javne nabavke za 2015. i 2016. godinu nije evidentiran nikakav proces javnih nabavki niti poslovanje sa firmom Elektrofer.

Aleksandar Damjanović, nezavisni poslanik u Skupštini Crne Gore i dugogodišnji predsjednik Odbora za ekonomiju, kazao je u razgovoru za CIN-CG/BIRN: „Ovaj metod se zloupotrebljavao tako što su se veće nabavke dijelile na više malih vrijednosti tokom kalendarske godine, pa su često ostajale ispod radara revizije... Primjer opštine Ulcinj i nabavki za potrebe Kabineta predsjednika Opštine je jedan u nizu, koji je paradigma kako neadekvatnog zakonskog okvira, tako i loše prakse ponašanja odgovornih funkcionera.“

Đeka to vidi drugim očima: „Imali smo neke zahtjeve u pograničnom pojasu. Taj pojas nema urbanističkog plana i mi smo na zahtjev lokalnog stanovništva izašli u susret. Mještani su sami iskopali rupe i postavljali stubove bez ijednog troška.“

Đeka je podnio ostavku 17. marta 2016. godine. Nova administracija morala da je plati stubove, koje nije naručila. Stubovi za struju su počeli da se postavljuju u septembru, mjesec dana pred parlamentarne izbore, a da za to niko nije znao u Opštini.

Potpredsjednica Opštine Hatidža Đoni, iz Demokratske unije Albanaca (DUA), koja je takođe u vladajućoj koaliciji u Ulcinju, kaže da su stizale prijave od građana da je u seoskim naseljima oko Ulcinja pred izbore otpočelo postavljanje stubova za struju. Komunalna policija je izašla na teren i obustavila radove. U selu Lisna Bori niko od mještana nije želio da komentariše ovu promašenu investiciju.

Sanja RAŠOVIĆ

Rukovodilac Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju Rifat Hadrović postavio je početkom oktobra svog dugogodišnjeg prijatelja dr Vukomana Golubovića, advokata iz Podgorice, za branioca po službenoj dužnosti u jednom slučaju u tom tužilaštvu. Golubović je bivši predsjednik Višeg suda u Bijelom Polju i bivši predsjednik Apelacionog suda.
Pored toga što nije praksa da se angažuju branioci iz drugih gradova, jer se znatno povećavaju troškovi, sporno je i to što je advokata Golubovića tužilaštvo izabralo, iako više od trećine advokata iz Bijelog Polja u ovoj godini uopšte nijesu bili angažovani za odbrane po službenoj dužnosti.
Prema podacima do kojih je došao Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) CG, od januara do septembra ove godine od 37 advokata koji se nalaze na spisku sa teritorije Bijelog Polja, ovo tužilaštvo njih 14 nije angažovalo nijednom, dok su petoro advokata u tom periodu angažovani po dva ili tri puta.
Iz bjelopoljskog  tužilaštva CIN-u nije odgovoreno na pitanja o tome zašto su angažovali advokata iz Podgorice, te kako komentarišu to što 14 advokata iz grada pod Obrovom nijesu uopšte pozivali, dok su neke zvali više puta za prvih devet mjeseci ove godine.
Golubović je CIN-u potvrdio da je angažovan 5. oktobra u bjelopoljskom tužilaštvu za odbranu po službenoj dužnosti u predmetu u kome se sudilo za nedozvoljeno držanje i stavljanje u promet opojnih droga, navodeći da to nije zabranjeno.
On je dodao i da je preduzeo samo jednu radnju u tom predmetu, nakon čega je otkazao punomoćje i predmet je preuzeo advokat sa sjevera Crne Gore.
„ Jeste da to nije praksa, ali nije ni zabranjeno“, prokomentarisao je advokat.
Na pitanje novinarke da prokomentariše to što je, prema nezvaničnim saznanjima, on dobar prijatelj sa rukovodiocem tog tužilaštva Rifatom Hadrovićem, advokat je rekao da je on dobar prijatelj sa svim sudijama i tužiocima iz tog grada, jer je dugo radio sa njima.
Upravo je Hadrović bio dežurni tužilac tog dana kada je Golubović izabran za odbranu po službenoj dužnosti.

Nekoliko advokata potvrdilo je CIN -u da nema propisa kojim je zabranjeno angažovanje advokata iz drugih gradova, ali da se to, po pravilu ne radi, već se postavljaju branioci sa teritorije tog suda ili tužilaštva.
Prema Zakonu o krivičnom postupku, od avgusta 2015. godine, rukovodioci tužilaštava i sudova okrivljenom postavljaju branioce po službenoj dužnosti, po redosljedu sa spiska Advokatske komore.
Sudovi i tužilaštva su, u 2015. i 2016.  godini, po osnovu odbrana po službenoj dužnosti isplatili skoro dva miliona eura, a najviše novca je dato upravo u predmetima koji se vode u višim sudovima i tužilaštvima.

Znaće se ko je angažovan i za koliko para

Sudovi i tužilaštva uskoro će početi da objavljuju na svojim sajtovima ko su advokati koji su sljedeći na spisku da budu angažovani za odbrane po službenoj dužnosti i koliko im se novca za to isplaćuje.
Na to su obavezani Akcionim planom za implementaciju Strategije reforme pravosuđa 2014-2018 (za period 2017-2018. godine), koji je krajem septembra ove godine usvojila Vlada. Do sada su objavljivali jedino ažurirani spisak advokata koji im je dostavljala Advokatska komora.
“Sudovi su dužni da na web stranicama objavljuju rješenja o postavljenju branilaca određenih po službenoj dužnosti, uključujući podatke o iznosima naknada koji su im isplaćeni za zastupanje po službenoj dužnosti, kao i redosljed advokata koji će sledeći biti angažovani po službenoj dužnosti”, odgovorili su iz Vrhovnog suda.
Oni su pojasnili da ta obaveza, osim iz Akcionog plana, proizilazi iz zaključka sa sastanka predsjednika svih sudova od 3. oktobra ove godine.
Najveći broj odbrana po službenoj dužnosti se dodjeljuje u fazi tužilačke istrage. Iz Vrhovnog državnog tužilaštva tvrde da za su pokrenuli proceduru za objavljivanje rješenja o postavljanju branilaca određenih po službenoj dužnosti na sajtovima tužilaštava u skladu sa predlogom akcionog plana.
U Akcionom planu se, između ostalog, navodi da će se kontrolisati poštovanje redosljeda postavljanja branilaca po službenoj dužnosti, da se rješenja o postavljenju moraju javno objavljivati, te da se moraju objavljivati i naknade koje su isplaćene po tom osnovu.
Dodaje se da je potrebno izgraditi i instalirati softver koji može da obezbijedi praćenje angažovanja advokata, te da je spiskove potrebno redovno ažurirati...

 Sud ne priznaje, tužilaštvo ćuti

Centar za istraživačko novinarstvo CG ranije je objavio da su tri advokata iz Podgorice za dvije godine zaradili više od 100.000 eura, samo na odbranama po službenoj dužnosti u kojima ih je angažovao podgorički Viši sud. Sa druge strane, najveći broj branilaca sa spiska Advokatske komore u tom periodu nijednom nije biran po službenoj dužnosti. Iz podgoričkog Višeg suda, kao i predsjednik Advokatske komore advokat Zdravko Begović, tada su objašnjavali da se zarade odnose na period prije avgusta 2015, kada su osumnjičeni i okrivljeni sami birali advokate po službenoj dužnosti. Ranije je objavljeno i da je Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju, prošle godine, šest advokata sa spiska Advokatske komore postavilo dva ili tri puta za odbrane po službenoj dužnosti, dok 20 advokata nije nijednom izabrano za branioce.
Iz tog tužilaštva ni tada nijesu objasnili kako je ovo moguće.

 Begović: Bolje javno, mada mislim da zloupotreba nema

Advokat Begović je rekao da je  dobro što će informacije o postavljenju branilaca ubuduće biti javno dostupne.
“ To je svakako u interesu svih učesnika u postupku. Uvešće sigurnost i omogućiti da advokati znaju kada će biti izabrani, kako bi se izbjegla bilo kakva sumnja u zloupotrebe, kojih svakako mislim da nema”, rekao je Begović.

I Advokatska komora tražila je ljetos od crnogorskih sudova i tužilaštava da na svojim sajtovima objavljuju spisak advokata koji će, u bližoj budućnosti, biti angažovani za odbrane po službenoj dužnosti.
Nekoliko advokata je podnijelo Komori inicijativu da na sajtu sudovi.me bude dostupan online spisak advokata po službenoj dužnosti koji bi se redovno ažurirao. Spisak bi bio sa prezimenom advokata koji je posljednji angažovan ili njegovim početnim slovom kako bi proces postavljenja advokata bio transparentniji.

Maja BORIČIĆ

Kroz jutarnju vrevu probija se dječiji smijeh. Pažnja još pospanih ljudi na početnoj autobuskoj stanici na Vrelima Ribničkim nakratko se usmjerava na kolonu romske djece. Jedanaestogodišnja Minira drži za ruku, više vuče dvogodišnju sestru Leonardu. Za njima slijede još dvije sestre Indira (8) i Arba (7), na začelju je šestogodišnji Daim, musav i bosonog. Iz kontejnera u izbjegličkom kampu, kao i svakog jutra, krenuli su prema centru grada, na rakrsnice gdje će za vrijeme crvenog svjetla na semaforu pokušavati da izmole nešto novca od vozača.

Minira, kao najstarija, pored prosjačenja pokušava i da vodi računa o sestrama i o nestašnom bratu. Nadgleda ih dok trče i poskakuju između automobilskih kolona. Određuje kada će otići “na pauzu”, obično pored samoposluge u centru gdje pokušavaju da i od kupaca dobiju dio kusura i kupe sebi nešto za jelo.

U razgovoru sa novinarom Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), Minira kaže da ih policija i službenici Centra za socijalni rad “ne diraju”.

„Poznaju nas, žao im je kad nas vide ovako. Znaju da nas je majka ostavila, a tata baš i ne vodi računa o nama, voli da popije malo više“, priča djevojčica. Vrtić i školu, kaže, vide na putu prema centru i djecu koja se igraju u dvorištu, ali unutra nijesu bili.

I druge priče o djeci iz izbjegličkih kontejnera i sa periferije grada liče na ovu, bez izgleda da će imati srećan ili bar podnošljiv epilog. Institucije koje bi trebalo da se bave iskorjenjivanjem prosjačenja, zagledane u teoriju po kojoj ekonomski prosperitet, jednom kad ga bude, sam liječi ove društvene boljke, za sada imaju uglavnom statistiku, propise i procedure, kojima se više evidentira nego rješava.

U proteklih godinu dana Centar bezbjednosti (CB) Podgorica registrovao je ukupno 46 slučajeva prosjačenja u kojima je zatečeno 70 djece. Neke od njih policija je zatekla više puta, saopšteno je iz Uprave policije.

Zakonom o javnom redu i miru predviđene su kazne od 30 do 200 eura za osobe koje prosjače. Protiv djece i maloljetnika prekršajne prijave se ne podnose, jer njih Konvencija o pravima djeteta i drugi međunarodni akti tretiraju kao žrtve. Radovan Stijović, načelnik u Upravi policije, kaže da je CB Podgorica  područnom organu za prekršaje podnio 16 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv roditelja zbog zanemarivanja djece, po članu 37. Zakona o zaštiti nasilja u porodici. Policija, prema njegovim riječima, obilazi raskrsnice i mjesta gdje je prosjačenje najčešće. Zbrinjavanje djece zatečene u prosjačenju, dodaje, ipak nije njihov posao.

„Obavještavamo Centar za socijalni rad (CSR) radi preduzimanja odgovarajućih radnji i mjera iz njihove nadležnosti, posebno kada su djeca zatečena bez roditelja i kada ih nije moguće odmah pronaći“, navode iz policije i dodaju da je upravo identifikacija djece i pronalaženje roditelja jedna od teškoća sa kojima se policijski službenici susreću na terenu.

Zakon o javnom redu i miru predviđa kaznu zatvora od 30 do 60 dana za prisiljavanje na prosjačenje maloljetnog lica, dok Krivični zakonik prosjačenje maloljetne djece prepoznaje kroz krivična djela Zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica sa kaznom od tri do pet godina zatvora i Trgovina ljudima  za koju je propisano od tri do deset godina zatvora. Iz policije nijesu odgovorili na pitanje novinara CIN-CG, o tome da li imaju saznanja o organizovanom prosjačenju u glavnom gradu. U Centru za socijalni rad kažu da nemaju informaciju o tome.

U Službi za djecu i mlade podgoričkog Centra za socijalni rad  tokom 2016. godine evidentirano je samo 15 djece zatečene u prošnji, a u periodu od januara do jula 2017. godine četrnaestoro.

„Stručni radnici  pristupaju obradi slučaja i nakon intervjua i obilaska porodice, prave procjenu o daljem radu i pojedinačnim potrebama maloljetnika i porodice“, objasnili su iz Centra za socijalni rad. Moguće je i pokrenuti postupak prema osobama koje navode djecu na prošnju - najčešće prema roditeljima ili starateljima.

„Postupak se pokreće tako što se sav slučajem upoznaje Uprava policije, a nakon toga zahtjev se upućuje Sudu za prekršaje“, kažu za CIN-CG iz Službe za djecu i mlade. Ukoliko roditelj “u kontinuitetu” navodi dijete na prosjačenje, protiv njega se pokreće postupak za ograničavanje ili lišavanje roditeljskog prava.

Uz prevenciju i edukaciju, u Centru za socijalni rad ističu da je posebno važna registracija u matičnim knjigama rođenih i pribavljanje validnih dokumenata koja bi omogućila djeci da se uključe u sistem socijalne zaštite, odnosno prava na materijalnu i drugu pomoć. U Centru vjeruju da bi takozvani multidisciplinarni pristup imao više efekta, jer to što institucije, svaka za sebe, sprovode mjere samo iz svoje nadležnosti ne doprinosi trajnom rješenju. Ocjenjuju i da bi pozitivne rezultate obezbjedili socijalni servisi, kroz specijalizovane ustanove za rad sa ovom kategorijom djece i njihovim porodicama. Za sada je Javna ustanova „Ljubović” jedina u Crnoj Gori koja ima prihvatnu stanicu za smještaj djece zatečene u skitnji i prosjačenju. „Boravak je privremen, dok se ne pronađu roditelji, izvrši procjena ili se djeci obezbijedi drugi vid zaštite“, pojasnili su iz Centra.

Prije dvije godine formiran je Tim za podršku RE zajednici pri Upravi policije sa ciljem sprečavanja i suzbijanja dječijeg prosjačenja i dječijih ugovorenih brakova u koji su ušli predstavnici državnih institucija i nevladinih organizacija. Ovaj tim se, kako nezvanično saznajemo, nije sastajao već godinu dana.

Državne institucije nemaju  adekvatan odgovor za ove probleme, tvrde u nevladinom sektoru.

“Država nije pokazala razumijevanje i dovoljno istinsku želju i volju da se problem dječijeg prosjačenja riješi, iako smo imali više inicijativa“, kaže Dejvid Sejdović, predstavnik NVO “Ruka prijateljstva”. Ova NVO je inicirala kod Centra za socijalni rad da se organizuju sportski treninzi, učenje folklora i modernog plesa i niz drugih aktivnosti koje bi pomogle da se djeca sklone sa ulice, gdje se često, prema riječima Sejdovića, susreću i sa alkoholom, drogama, pa čak i sa prostitucijom. On ocjenjuje neprihvatljivim i što pojedini mediji nemaju dovoljno osjećaja za ovu temu, već u svojim glavnim naslovima ističu da je riječ o dječijim bandama.

„Ne postoje dječije bande. Djeca nijesu kriminalci. To su djeca kojom upravljaju roditelji. Roditelje bi trebalo sankcionisati, ukoliko se utvrdi da konstantno zloupotrebljavaju djecu”, podvlači Sejdović.

S druge strane, Sejdović je, kaže, svjestan da uglavnom prosjače djeca i članovi onih porodica koje nemaju osnovnih sredstava za život i koji godinama preživljavaju isključivo od milostinje. Najčešće, na ulicama su djeca raseljenika sa Kosova, koja imaju status “stalnog nastanjena” u Crnoj Gori.

Istraživač kršenja ljudskih prava i novinar Enis Eminović kaže za CIN-CG da je tokom praćenja i izvještavanja o prosjačenju ukazivao na značajno kršenje dječijih prava. „Očigledan je trend povećavanja broja djece prosjaka u Podgorici, a vjerujem i u ostalim gradovima”, tvrdi Eminović.

„Prosjačenje nije stil života u romskim zajednicama, kako pojedinci, pa čak i socijalni radnici navode. To su porodice koje nemaju osnovnih uslova za normalan život i tu je najbitnija uloga Centra za socijalni rad, koji bi trebalo da adekvatno zbrine tu djecu i porodice, a ne samo da savjetuju kako je prosjačenje društveno neprihvatljivo ponašanje“, poručuje Eminović. Otvaranje specijalizovanih dnevnih centara, prema njegovim riječima, pored zbrinjavanja, imalo bi i druge efekte.

„Time bi se obezbijedila registracija djece što država trenutno nije u stanju da uradi. Zatim, identifikovale bi se porodice koje se bave prosjačenjem i u saradnji sa nadležnim institucijama našlo adekvatno rješenje, a djeca vratila u obrazovni system. Djeca koja prose postaju lak plijen za neki drugi vid eksploatacije, a zapostavljaju i školovanje što kasnije donosi samo probleme njima i cjelokupnom društvu“, ističe Eminović.

Državni sekretarijat SAD u svom Izvještaju o trafikingu ljudi za 2017. godinu, konstatuje da je Crna Gora i dalje zemlja porijekla, tranzita i odredišta za muškarce, žene i djecu koji su žrtve trgovine ljudima u svrhu seksualne eksploatacije i prinudnog rada. Djeca, posebno romska, navodi se u ovom dokumentu, podvrgnuta su prinudnom prosjačenju. I Evropska komisija u svom izvještaju o Crnoj Gori iz novembra 2016. godine ističe da dječija radna snaga i dalje predstavlja problem, posebno dječije prosjačenje. Američki Sekretarijat za rad je kritikovao Vladu Crne Gore povodom nedjelotvornosti baze podataka o djeci koja su uključena u prosjačenje.

I dok domaće nadležne institucije ocjenjuju pozitivne pomake u suzbijanju prosjačenja, na ulicama glavnog grada i ostalim opštinama djeca su i dalje na “radnom zadatku”. Možda neko od njih upravo ovog trenutka postaje žrtve trafikinga.

Elvis Beriša / Maksut Beriša