Povodom teksta "Rusiji s ljubavlju"  (http://www.cin-cg.me/novi-medijski-blok-rusiji-sa-ljubavlju/), koji je napisan u okviru  projekta  "Istražujem za M(e)NE  i EU", reagovao je urednik portala Sedmica Donko Rakočević.

Reagovanje Rakočevića prenosimo u cjelosti:

Јуче се на порталу „Вијести“ појавио текст под насловом „Нови медијски блок у Црној Гори: Русији с љубављу“ и наднасловом: „У Подгорици ове године покренуто пет проруских сајтова“. Тај текст је настао, како на његовом крају пише, у склопу пројекта „Istražujem za M(e)NE i EU, koji realizuje Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) u saradnji sa BIRN (Balcan Investigative Reporting Network) Srbija, uz finansijsku podršku EU“.

У припреми тог истраживања, контактирала ме је Душица Томовић која се представила као новинар BIRN Srbija, са неколико питања о утицају Русије на медијски простор у Црној Гори, те о уређивачкој политици „Седмице“. Од цијеле моје исписане странице, објавила је једну једину реченицу: „Више смо култоролошки оријентисани ка Русији и генерално ка Истоку, али у политичком смислу подједнако смо критични и према Москви и према ЕУ и САД.“

Цензурисан је наставак те реченице, гдје сам аргументовао оно што сам рекао, а то је: „Имали смо више коментара у којима смо изнијели негативан однос према гајењу култа личности, мислећи прије свега на љубав према Путину, а критиковали смо и скорашње постављање, у центру Москве, споменика Стаљину, Лењину и другим аутократама из руске историје, те посебно петокраку која је и даље један од омиљених симбола у Русији.“

Дакле, електронски магазин ‘Седмица’ не може се сматрати проруским, посебно не у смислу како ово истраживање подмеће, стављајући у исти кош све портале који нијесу по укусу еуроатлантских плаћеника у црногорским и србијанским медијима.

‘Седмица’ се прије свега ослања на темеље историјске Црне Горе (православље, ћирилицу, Црнојевиће, Његоша, Стефана Митрова Љубишу, Марка Миљанова…), али и на културно наслеђе свеколиког православног свијета, посебно Византије на чијим вриједностима је до скора почивала и Европа.

У духу најгоре комунистичке пропаганде из 1948. године, ауторка Душица Томовић направила је тенденциозан текст, боље рећи памфлет, у којем се бавила наводним проруским медијима у Црној Гори, гдје је стрпала и ‘Седмицу’. Водила се Брозовом резоном из времена Информбироа: „Ко није с нама, тај мора да је за Русију…“

А једини прави одговор на главно питање из њиховог истраживање је да је руски утицај на медије у Црној Гори – миноран, и ни у ком смислу се не може мјерити са западним који је материјализован у различитим облицима, о чему и сами најбоље знате.

Донко Ракочевић

Уредник портала Седмица

Samo ove godine u Podgorici je pokrenuto najmanje pet proruski orijentisanih veb-sajtova, od kojih posljednji Ujedinjenje, iako je zemlja pristupila NATO-u u junu.

Možda Rusija ulaže značajna sredstva u armiju „botova“ i hakera da bi uticala na izbore od Amerike do Njemačke, ali u Crnoj Gori za tim nema potrebe.

Osnivači tih veb-sajtova kažu da nemaju mnogo zaposlenih i da nerijetko imaju problema da plate saradnike, ali ipak na Rusiju gledaju kao na velikog spasioca. Insistiraju na tome da apsolutno nikakav ruski novac ne pristiže u njihovu kasu.

Ovi sajtovi - sve popularniji, aktivni na društvenim mrežama i citirani u vodećim medijima u Crnoj Gori – prenose sadržaje koji promovišu zvaničnu politiku Kremlja protiv NATO-a i crnogorskih vlasti, te podržavaju neku od opozicionih partija Srba u Crnoj Gori.

Istraživanje CIN-CG/BIRN-a je pokazalo da osnivači tih sajtova nijesu ruski medijski magnati ili zvaničnici zaduženi za širenje ruske propaganda, već lokalni novinari, predstavnici proruskih organizacija ili simpatizeri crnogorske opozicije. Prošle godine nijedan medij u ruskom vlasništvu nije registrovan u Crnoj Gori.

Vlasnik veb-sajta Ujedinjenje i bivši crnogorski poslanik Dobrilo Dedeić kaže: „Od Rusa nikada nijesmo tražili niti smo ikada primili novac. Radimo uz veoma skromna sredstva, nekolicina ljudi i ja, dijelimo ista uvjerenja. Nekada apsolutno bez ikakvog novca.“

Uređivačka politika Ujedinjenja podržava jedinstvo Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, koje oni vide kao jedan etnički prostor koji bi trebalo da ima još tješnje veze sa Rusijom.

Tu ideju promoviše i desetak sličnih desničarskih sajtova koji su tokom 2015. i 2016. pokrenuti u Beogradu. Crnogorski i srpski sajtovi redovno razmjenjuju sadržaje, a isti saradnici često pišu za njih.

Svi ovi sajtovi svesrdno koriste sadržaje koje na srpskom jeziku prave vodeći ruski mediji - agencija Sputnjik, onlajn mediji NewsFront i Russia Beyond.

Ruski mediji su pristigli u region prije dvije godine kada je Crna Gora pregovarala o svom putu u NATO, otvorili su kancelarije u Beogradu i angažovali dopisnike iz Podgorice. Političari iz vladajuće koalicije u Srbiji često daju intervjue ovim medijima, koji se kasnije citiraju, ne samo na lokalnim sajtovima, nego i u svim vodećim medijima u regionu.

Neki analitičari tvrde da je medijska strategija Rusije uspjela da postigne uspjeh u Crnoj Gori i regionu, preko svojih medija,  a da pritom u lokalne medije nije uložila ni jedan jedini dinar. Drugi pak kažu da su novi sajtovi u manjoj mjeri dio ruskog strateškog plana, a više autentična lokalna reakcija na oštre unutrašnje podjele.

Posljednje istraživanje, iz juna mjeseca ove godine, koje je sproveo Centar za demokratiju i ljudska prava - CEDEM, pokazuje da se 39,8 odsto ljudi u Crnoj Gori i dalje protivi činjenici da je zemlja pristupila NATO-u.

Sve popularniji

Ujedinjenje, Sedmica, Princip, Nova Riječ i Magazin su novajlije u crnogorskoj onlajn zajednici koje su se pridružile prethodno osnovanom, a sada već veoma popularnom prosrpskom i proruskom IN4S.

Većina ima svoje naloge na društvenoj mreži VKontakte, verziji Fejsbuka koju koristi većina Rusa. Tu se sadržaj dijeli i promoviše na srpskom jeziku.

Crnogorski zakon ne predviđa registraciju veb-sajtova, dok na sajtovima nema imena osnivača. Moguće ih je identifikovati ili kroz prisutvo na društvenim mrežama ili tako što ih citiraju glavni mediji, kada prenose njihov sadržaj.

Mada je prerano govoriti o tome kakav uticaj sajtovi Nova riječ i Magazin imaju, Sedmica, Ujedinjenje i Princip postaju sve popularniji.

Sedmicu je prije osam mjeseci pokrenuo crnogorski novinar Donko Rakočević. Zahvaljujući intervjuima sa srpskim i ruskim političarima, akademicima i umjetnicima, ovaj sajt je veoma brzo postao popularan među članovima srpske zajednice i političarima i pristalicama Demokratskog fronta.

Rakočević je lično napisao većinu komentara i intervjua sa opozicionim liderima.

„Više smo kulturološki orijentisani ka Rusiji i generalno ka Istoku, ali u političkom smislu podjednako smo kritični i prema Moskvi i prema EU i SAD“, kaže Rakočević.

Prije deset godina u Crnu Goru je stigao značajan ruski kapital, ali on tvrdi da ni jedan jedini dolar nije otišao u medije.

Rakočević je iznenađen uspjehom sajta, za koji kaže da ga mjesečno posjećuje hiljade ljudi.

Veb-sajt Ujedinjenje počeo je sa radom u julu, promovišući nacionalističke stavove svojih osnivača, Roberta Žižića i Dobrila Dedeića.

Žižić je bivši član crnogorskog ogranka Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, dok je Dedeić bivši član Srpske narodne stranke u Crnoj Gori.

Jedan od razloga za pokretanje sajta bilo je Dedeićevo nezadovoljstvo ruskom ambasadom u Crnoj Gori za koju kaže da nije dovoljno promovisala ruske interese i anti-NATO i prosrpske stavove.

Robert Žižić je visoki oficir tvrdolinijaške Balkanske kozačke vojske, ogranka ruskog tradicionalnog vojnog pokreta. Takođe je osnovao i ultranacionalistički pokret Srpski odbor Zavjetnici u Crnoj Gori. Mišljenja je „da je Rusija jedini pravi, prirodni saveznik Crne Gore“. (link za intervju http://www.balkaninsight.com/en/article/montenegro-s-right-wingers-call-for-closer-ties-with-russia-03-15-2016.)

Sajt su u nekoliko puta citirali provladini mediji zbog kritika na račun Demokratskog fronta (link: http://portalanalitika.me/clanak/264256/srpska-kuca-u-podgorici-fiinansijska-injekcija-za-stranacke-funkcionere-i-nvo).

Dedeić objašnjava: „Imamo velike planove, samo kada bismo mogli da obezbijedimo sredstva. Za sada smo samo onlajn i planiramo da pokrenemo TV Ujedinjenje“.

Pišu o Rusiji iz „čistog entuzijazma“

„Na čelu informativnog portala Princip (https://www.princip.me/crna-gora/) nalazi se Vladimir Vuković, crnogorski novinar i saradnik nekolicine proruskih onlajn publikacija u Beogradu. Redovno piše o „diskriminaciji srpske zajednice u Crnoj Gori“, o NATO-u i o odnosima između Rusije i Crne Gore.

On kaže da njegov sajt funkcioniše zahvaljujući „čistom entuzijazmu“ njega i njegovih prijatelja.

„Da sam ikad dobio pare od Rusije to bih svima rekao i bila bi mi čast, ali nijesam,“ kaže Vuković.

„To je ono što ljudi sa zapada ne razumiju...da mi nešto radimo bez novca i za ideju“, kazao je Vuković koji navodi da mu je čast što ga prepoznaju kao rusofila.

Sa posebnom stranicom koja je posvećena vijestima i analizama iz Rusije, Princip pretežno obrađuje anti-NATO teme i poručuje: „Princip govori ono što drugi prećutkuju!“.

Pored vijesti o aktivnostima crnogorskih opozicionih partija, anti-NATO grupa i ruskih analitičara, ovaj sajt takođe redovno citira ultradesničarske organizacije iz Srbije, poput Zavetnika.

Jedan od najbrže rastućih informativnih portala u Crnoj Gori je IN4S. Smatra se da je ovaj medij blizak Demokratskom frontu zato što su neki od njegovih saradnika članovi ili pristalice ove koalicije.

Urednik i osnivač veb-sajta IN4S, Gojko Raičević, kaže za CIN-CG/BIRN da je ovo glasilo napravljeno iz potrebe da se promovišu i zaštite srpski interesi u Crnoj Gori kao i da se odgovori na „agresivnu propagandu SAD koja se širi preko crnogorskih medija“.

Raičević se takođe nalazi i na čelu anti-NATO koalicije nekolicine nevladinih organizacija pod nazivom „Ne u rat, ne u NATO“. Tokom predsjedničkih izbora u SAD prošle godine njegov sajt IN4S pokrenuo je kampanju pozivajući Srbe da glasaju za Donalda Trampa zato što je on „prijatelj Rusa i Srba“.

IN4S je postao jedan od vodećih elektronskih medija, objavljujući insajderske informacije iz proruskih stranaka.

Njegove tekstove i istraživanja vezano za navodni pokušaj državnog udara često citiraju drugi lokalni i regionalni mediji; u proteklih nekoliko mjeseci objavio je na desetine intervjua sa moskovskim akademicima i zvaničnicima Kremlja.

Intervjui i tekstovi IN4S često se pominju na suđenju za pokušaj državnog udara koje je počelo u maju ove godine, dok advokati odbrane zahtijevaju od tužilaštva i suda da istraže nalaze i tvrdnje veb-sajta o ulozi države u onome za šta oni tvrde da je „lažni slučaj“.

Opozicioni lider Nebojša Medojević, kao i mnogi drugi poslanici iz redova Demokratskog fronta, redovno dijele na društvenim mrežama i promovišu sadržaje koje objavljuje IN4S.

Proruske poruke dolaze i iz Beograda

Mada osnovani u Srbiji, proruski i desničarski sajtovi kao što su Vostok, Fakti, Kremlin.rs, SrbinINFO, Veseljenska, Nacional.rs i mnogi drugi popularni su kod proruske publike u Crnoj Gori.

„Njihove redakcije su malene, svega nekoliko ljudi i prijateljski nastrojeni saradnici, uglavnom pišu besplatno. Protiv su srpskog predsjednika Aleksandra Vučića koga vide kao prijatelja Zapada i smatraju da bi mogao da izda Kosovo“, jedan od saradnika beogradskih sajtova koji je insistirao na anonimnosti je kazao CIN-CG/BIRN-u.

Njihove publikacije cirkulišu društvenim mrežama gdje se i komentarišu, prenose ih lokalni crnogorski sajtovi, a takođe objavljuju i sadržaje crnogorskih sajtova i ruskih medija na srpskom čija se sjedišta nalaze u Beogradu.

Dedeić iz Ujedinjenja kaže: „Naše tekstove redovno prenose svi patriotski sajtovi u Srbiji i na sjeveru Kosova, poput SerbINFO, Vaseljenske, Srbi na okupu ... koji su takođe kritički nastrojeni prema srpskim vlastima“.

Sajtovi Fakti i Vostok u Srbiji imaju prorusku uređivačku politiku.

Vostok, koji sebe opisuje kao „vijesti iz Rusije na srpskom jeziku“, detaljno pokriva događaje iz Crne Gore u svojoj rubrici „Region“ i te vijesti se najviše tiču Srpske pravoslavne crkve u zemlji i opozicionog Demokratskog fronta.

U avgustu ove godine Vostok je objavio komentar opozicionog lidera Andrije Mandića (http://www.vostok.rs/index.php?option=btg_novosti&catnovosti=5&idnovost=103292&Polozaj-Srba-u-Crnoj-Gori-%E2%80%93-aktuelni-trenutak-i-predlog-buduceg-djelovanja) koji je ustvrdio da je u Crnoj Gori prisutna etnička, vjerska i jezička diskriminacija Srba.

Kada je u pitanju Crna Gora i njena „anti-ruska vlada“, veb-sajt Fakti ima sličnu uređivačku politiku.

Sudeći po početnoj stranici ovog sajta, Fakti se u Crnoj Gori pretežno bave pokrivanjem anti-NATO tema i onih koje se tiču pravoslavne crkve.

Sputnjik, Russia beyond i Ruska reč – glavni izvor informacija

Ruski disident Marat Guelman, nezvanični lider ruske dijaspore koja živi u Crnoj Gori, trgovac nekretninama i organizator kulturnih događaja, u intervjuu za CIN-CG/BIRN kaže: „Mediji na ruskom jeziku, koji su se godinama štampali u Crnoj Gori zatvoreni su ili se samo periodično štampaju. Pravi uticaj, međutim stiže preko ruskih medija i veb-sajtova čija se lokalna sjedišta nalaze u Beogradu“.

Prema izvještaju Evropskog parlamenta iz jula mjeseca (http://www.europarl.europa.eu/RegData/etudes/ATAG/2017/608627/EPRS_ATA(2017)608627_EN.pdf), ruska novinska agencija Sputnjik došla je u Beograd 2015. godine i od tada je postala vodeći izvor za medije u Srbiji i Crnoj Gori koja isporučuje često izrazito antizapadni sadržaj.

Te iste godine u Beograd je stigla i Rossiyskaya Gazeta, visoko uticajna moskovska novina. Ovu novinu, pod nazivom Ruska reč štampaju u Beogradu uticajni dnevni list Politika i magazin Nedeljnik, a poslednjih godinu dana i najtiražniji crnogorski dnevni list Dan.

Obrazlažući odluku da se izdanje Ruska reč štampa na srpskom, glavni i odgovorni urednik Dana, Nikola Marković, kaže da je ruska strana inicirala partnerski projekat u okviru koga Ruska reč obezbjeđuje sadržaj, a crnogorske novine štampanje i distribuciju.

„Kao i u većini zemalja u regionu, i u desetinama zemalja na svijetu, Dan je odlučio da pokrene projekat“, rekao je Marković.

Rossiyskaya Gazeta pokrenula je u 2016.  godini srpsko izdanje veb-sajta Russia beyond. Tokom proteklih mjeseci ovo izdanje je intenziviralo izveštavanje iz Crne Gore i angažovalo dodatne saradike. (https //rs.rbth.com/).

Zamjenik direktora dnevnih novina Rossijskaja Gazeta, Jevgeni Abov, izjavio je u intervju za hrvatski dnevnik Večernji list u julu ove godine da je projekat pokrenut sa ciljem da se poboljša „slika Rusije u svijetu i na Balkanu“.

Istraživanje Fondacije za odbranu demokratije sa sedištem u SAD iz februara ove godine, koje se bavilo ruskim informativnim aktivnostima na Zapadnom Balkanu (http://www.defenddemocracy.org/media-hit/john-cappello-russian-information-operations-in-the-western-balkans/), kaže da su Rusi „očigledno prepoznali priliku“, te pokrenuli medije na srpskom jeziku iz operativnog centra u Beogradu. Sadržaje iz izvora poput novinskih agencija Sputnjik i Russia Beyond Headlines skoro svakodnevno prenose vodeći srpski, crnogorski i bosansko-srpski mediji.

„Ton je izrazito anti-NATO i anti-EU. Takođe, istinitost je često, u najboljem slučaju, sumnjive prirode“, stoji u izvještaju.

Još jedno istraživanje, ovoga puta Centra za međunarodnu medijsku pomoć iz 2016. godine, koje se bavilo prodiranjem Rusije u medijski prostor, pokazalo je da je broj medija registrovanih lokalno u Crnoj Gori i Srbiji u porastu, kao i sadržaj sponzorisan od strane Rusije u lokalnoj štampi.(http://www.cima.ned.org/blog/serbia-and-montenegro/)

„Mediji pod uticajem Rusije doprinose fragmentarnoj slici svijeta u kom se vijesti kroje po mjeri ruskih političkih i ekonomskih interesa, a ljudi u Srbiji i Crnoj Gori dobijaju sve manje pouzdane informacije“, kaže se u izveštaju.

Analitičar i bivši zamjenik gradonačelnika Budve Ljubomir Filipović navodi da „Rusi nisu odustali od ovog područja, već su samo shvatili da centralizacija napora i pomaganje onlajn medija poput Sputnjika može pomoći da se izvrši uticaj na različite grupe ljudi u bivšoj Jugosaviji gde mogu da vrše propagandu“.

Međutim, neki tvrde da su, ipak, lokalni mediji uticajniji od ruskih.

Bugarski akademik sa sjedištem u SAD i autor knjige „Rivalska sila: Uticaj Rusije u jugoistočnoj Evropi“( https://www.amazon.com/Rival-Power-Russia-Southeast-Europe/dp/030021913X), Dimitar Bečev, izjavio je za CIN-CG/BIRN  da lokalni mediji na Balkanu ponekad jednostavno samoinicijativno u povoljnom svjetlu reprodukuju ili recikliraju teme i stavove koji potiču iz Rusije, te da to ne čine na osnovu nekih direktnih naređenja iz Moskve.

„Naravno, tu su ruski mediji kao Sputnjik ali nijesu tako uticajni kao lokalni proruski,“ dodaje on.

Marat Guelman, koji je otišao iz Moskve zbog nesuglasica sa Putinom te pronašao svoj drugi dom u Budvi, nije mogao da pobjegne i od lokalnih rasprava oko medijskog uticaja Moskve i navodnog državnog udara.

Komentarišući članstvo Crne Gore u NATO-u i interne podjele oko toga, Guelman je rekao:

„Kremlj nije baš bio srećan zbog onoga što se dogodilo u Crnoj Gori, ali je imao netačne informacije. Oslonili su se na pogrešne ljude i mislili su da je Crna Gora poput Krima... gdje je 90 posto ljudi proruski orijentisano. U Crnoj Gori stvari su mnogo složenije.“

„Ne vjerujem da će Rusija napustiti ovaj region ali mislim da će medijsko prisustvo biti manje agresivno i da će više ići preko lokalnih medija“, zaključuje Guelman.

Novine za rusku dijasporu

Prema zvaničnim podacima Ministarstva kulture, u Crnoj Gori je od 2006. godine registrovano 15 štampanih medija na ruskom jeziku. U većini ovih medijskih kuća osnivači su ruski državljani, a njihova sjedišta se nalaze u Budvi.

Ovi mediji se ne bave politikom već prije pitanjima koja se tiču života ruske dijaspore u ovoj zemlji. Na vrhuncu ruskog poslovnog procvata u periodu od 2008-2012, izdanja najuticajnijih ruskih novina, Komsomolskaya Pravda i Argumenty i Fakty, takođe su štampana i u Crnoj Gori ali su oba izdanja ugašena 2015. godine.

Istorija odnosa

Po etničkoj pripadnosti pretežno slovenska i po vjeri većinski pravoslavna, Crna Gora ima dugu istoriju bliskih odnosa sa Moskvom koja datira još iz vremena vladavine cara Petra Velikog.

Rusija je u to vrijeme ovu malu pravoslavnu kneževinu uzela pod svoju zaštitu. Moskva je u više navrata izjavljivala da su ambicije Crne Gore da pristupi NATO-u u suprotnosti sa vjekovnim „bratskim odnosima“ između dva naroda.

Podaci organizacija ruske dijaspore pokazuju da u Crnoj Gori ima oko 12,000 stalno nastanjenih Rusa. Prema podacima Zavoda za statistiku Crne Gore, MONSTAT, skoro 30 posto stranih kompanija u zemlji nalazi se u vlasništvu ruskih državljana.

Kao omiljena destinacija ruskih oligarha, Crna Gora je godinama nazivana „ruskim VIP odmaralištem“.

Rusi su i danas najbrojniji turisti u zemlji. Svake godine otprilike 300.000 Rusa posjeti zemlju sa preko milion noćenja.

Neka istraživanja sugerišu da se preko 40 posto nekretnina u Crnoj Gori sada nalazi u svojini Rusa, uglavnom političara i milijardera.

Dugi niz godina Rusija je takođe bila i najveći pojedinačni izvor direktnih stranih investicija koje čine skoro trećinu ukupnih stranih direktnih investicija u Crnoj Gori.

Pravoslavno onlajn bratstvo

Složnim lokalnim glasovima koji veličaju i slave sveslovensko bratstvo doprinosi i Katehon, veb-sajt ruskog tajkuna Konstantina Malofjeva. Vođen iz Moskve, sajt nudi srpski prevod izabranih tekstova a ciljna grupa su mu Srbi u Crnoj Gori i Srbiji.

Zapadni mediji ovog 42-godišnjeg osnivača investicionog fonda opisuju kao anti-evropski orijentisanog pravoslavca koji je povezan sa Ruskom crkvom i blizak sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Malofjev je navodno uspostavio i jake veze sa Crnom Gorom i njenom opozicijom.

U septembru 2014. godine Malofjev je sponzorisao međunarodni skup u Moskvi posvećen „tradicionalnim porodičnim vrijednostima“ a jedan od učesnika skupa je bio i crnogorski poslanik iz redova Demokratskog fronta, Strahinja Bulajić.

Tokom ove i prošle godine njegova televizija TV Carigrad emitovala je u Moskvi intervjue sa političarima Demokratskog fronta, između ostalog i sa Andrijom Mandićem, jednim od lidera ove koalicije.

Mada mu je 2015. zabranjen ulazak u Crnu Goru zbog toga što se našao na spisku ruskih državljana pod sankcijama EU zbog aneksije Krima, Malofjev je 2015. godine finansirao i podržao vjersku ceremoniju donošenje bladogetnog ognja koji je donešen iz Moskve u manastir Srpske pravoslavne crkve na Cetinju. Malofjev je zbog ovoga dobio blagoslov od Mitropolita SPC u Crnoj Gori, Amfilohija.

U upravnom odboru ovog portala sjede i bivši direktor kremljinskog Ruskog instituta za strateške studije, Leonid Rešetnjikov, kao i Aleksandar Dugin, samoproklamovani ideolog novog svjetskog poretka po kome bi Rusija trebalo da povrati teritoriju Istočnog rimskog carstva.

U centru medijske pažnje

• Interesovanje ruskih i proruskih medija za Crnu Goru počelo u drugoj polovini 2015. godine kada je najjači opozicioni savez, Demokratski front, organizovao proteste širom zemlje, zahtijevajući ostavku vlade na čelu sa Milom Đukanovićem, veteranom na premijerskom mjestu.
• Ovo se nastavilo i 2016. godine, nakon oktobarskih izbora i događaja na dan izbora za koje su crnogorske vlasti tvrdile da predstavljaju pokušaj državnog udara sa podrškom Rusije a čiji je cilj bio da se ubije Đukanović, spriječi ulazak u NATO i dovede na vlast proruski Demokratski front.
• Tokom sljedećih nekoliko mjeseci Crna Gora je bila među glavnim temama u većini državnih i prokremljinskih medija u Moskvi, ali je takođe privukla pažnju i zapadnih medija.
• Nakon što je prošlog oktobra dvadeset, uglavnom srpskih državljana, uhapšeno pod optužbama za terorizam i pokušaj državnog udara, crnogorsko tužilaštvo označilo je dvojicu Rusa, za koje se vjeruje da su članovi vojno-obavještajne agencije GRU, kao glavne osumnjičene u ovom slučaju.
• Dvojica opozicionih vođa iz Demokratskog fronta, Andrija Mandić i Milan Kneževć, optuženi su za učešće u navodnoj zavjeri i njihovo suđenje je u toku.

  Dušica TOMOVIĆ

Uprkos tome što u Ministarstvu javne uprave tvrde da jačaju kapacitete upravne inspekcije, na meti kontrola prošle, ali i ove godine, uglavnom su opštine u kojima je na vlasti opozicija sa državnog nivoa.

U Ministarstvu smatraju da nema govora o političkom uticaju i odgovaraju da su planom inspekcijskog nadzora za ovu godinu obuhvaćene gradske opštine Tuzi i Golubovci, Petnjica, Gusinje, Pljevlja i Herceg Novi.

U tim opštinama inspektori će, kako kažu kontrolisati primjenu Zakona o upravnom postupku, Zakona o državnim službenicima i namještenicima, Zakona o slobodnom pristupu informacijama i drugih propisa.

“Istim planom inspekcijskog nadzora predviđena je kontrola službeničkih odnosa u Ministarstvu finansija - područnih jedinica Uprave za nekretnine”, naglasili su iz Ministarstva javne uprave.

Upravna inspekcija lani je izvršila nadzor kod 107 subjekata, od čega 82 kod organa i službi lokalne uprave, 25 nadzora u područnim jedinicama i filijalama Direktorata za upravne unutrašnje poslove MUP-a.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) imao je uvid u zapisnike o inspekcijskom nadzoru za prošlu godinu, koji pokazuju da je više od polovine kontrola obavljeno u lokalnim samoupravama, a da se skoro petina kontrola u periodu od januara do novembra odnosi na Opštinu Kolašin.

Iz Ministarstva su odbacili optužbe da se preko upravne inspekcije vrši nesrazmjeran uticaj na opštine, kojima upravljaju partije koje na nacionalnom nivou nijesu na vlasti.

“U navedenim slučajevima, koji su bili pod posebnom pažnjom javnosti, upravna inspekcija je reagovala vanrednim nadzorom na inicijativu zaposlenih i građana koji su zatražili kontrolu, pa se ne može govoriti o političkom uticaju“, piše u odgovoru Ministarstva.

Institut alternativa (IA) u analizi stanja reforme javne uprave ukazao je  da su kapaciteti Upravne inspekcije početkom 2017. bili na najnižim nivou u posljednjih nekoliko godina.

U analizi se navodi da su, po formiranju Ministarstva javne uprave, dva upravna inspektora raspoređena na druga radna mjesta, iako su, kao lica u mandatu, posebno zaštićena i ne bi trebalo da se prmještaju na druge poslove.

Podsjetili su i na slučaj bivše glavne upravne inspektorke Dragice Anđelić, čije je razrješenje predmet upravnog spora. Podsjetimo Anđelić je smijenjena odlukom Vlade, a ona je tvrdila ad se radi o političkoj odmazdi.

CIN-CG pitao je Ministarstvo šta je obrazloženje i osnov za nepopunjavanje radnih mjesta za upravne inspektore,  s obzirom na to da ta mjesta nijesu ukinuta i da se insistira na jačanju kapaciteta.

„Svjesni smo činjenice da se reforma ne može sprovoditi bez kvalitetno uspostavljenog nadzornog mehanizma... U tom kontekstu, poseban akcenat se stavlja na jačanje kapaciteta upravne inspekcije, što podrazumijeva ne samo novo zapošljavanje inspektora, već i jačanje kadrovskih kapaciteta postojećih...“, odgovorili su.

U Ministarstvu tvrde da je i Anđelić, bivša glavna upravna inspektorka, razriješena jer u prethodnom periodu nije realizovano više obaveza u skladu sa rokovima i stručno, čime je, navodno, narušena efikasnost tog organa.

Oko 40 odsto inicijativa iz prošle godine upravna inspekcija nije razmatrala. Ali, u Ministarstvu naglašavaju da će ih razmatrati u ovoj godini, te da na taj način funkcionišu i ostale inspekcije.

U Ministarstvu kažu da su inspektori od januara do sredine avgusta sproveli 238 kontrola, što je više za 20 odsto u odnosu na isti periodu prošle godine.

Izvještaj (ni)je ispunio očekivanja

U resoru Suzane Pribilović kažu i da je, u dijelu političke koordinacije reformskim procesima, prepoznat Savjet za reformu javne uprave, koji je obrazovan u septembru 2016, a koji čine članovi Vlade, Zajednice opština i dva člana iz nevladinog sektora.

Savjet je nedavno razmatrao Izvještaj o realizaciji Strategije reforme javne uprave za period jul 2016. godine - jul 2017. Izvještaj nije podržao Stevo Muk, član Savjeta, ispred IA. „Savjet je prećutao u Izvještaju, koji dostavlja Evropskoj komisiji, da ja nijesam podržao usvajanje tog dokumenta“, kaže Muk za CIN-CG. Navodi i da, uprkos obećanju potpredsjednika Zorana Pažina, nije bilo informacije da Muk nije podržao usvajanje izvještaja.

U obraćanju javnosti, Muk je kazao da je Ministarstvo javne uprave realizovalo samo pet od 15 dospjelih mjera, te da je tražio da se individualizuje odgovornost za neispunjavanje obaveza.

Prema njegovim riječima, izvještaj tek na nekoliko mjesta govori o razlozima i uzrocima slabe realizacije i da je nije jasno dokle se stiglo u realizaciji obaveza u oblasti razvoja i koordinacije javnih politika. Tvrdi da postoje i netačni navodi poput onog da Vlada nije mogla da usvoji dva godišnja izvještaja o primjeni uredbe o saradnji državne uprave i NVO u javnim raspravama, navodeći kao argument da Savjet za razvoj NVO ne funkcioniše, pa bez njihovog mišljenja i nijesu mogli da usvoje ta dokumenta.

Za Muka je sporno što izvještaj ne sadrži ni najnovije informacije iz oblasti upravljanja javnim finansijama, niti zašto Crna Gora nema registar državne imovine.

U izvještaju koji je usvojio Savjet, navodi se da je Crna Gora ostvarila napredak koji se odnosi na e-participaciju.

„UNPACS studija Ujedinjenih nacija, pokazala je da je po indeksu razvijenosti eParticipacije Crna Gora u 2016. godini na 17. mjestu sa indeksom 0,8305. Crna Gora je u 2014. godini bila pozicionirana na 49. mjestu, dok u 2016. godini Crna Gora bilježi skok od 32 mjesta i pozicionirana je na 17. mjesto)“, piše u izvještaju.

Muk je, međutim, rekao da zabrinjava to što je informacija nekritički uzima u izvještaju, sa tvrdnjom da se nalazimo u 25 najbolje ocijenjenih zemalja na svijetu zbog korišćenja online javnih konsultacija, posebno jer „znamo da e-konsultacije u Crnoj Gori ne postoje“.

Iako je Ministarstvo saopštilo da je Savjet konstatovao da izvještaj predstavlja unaprijeđeni i kvalitetniji način izvještavanja u postizanju rezultata, Muk ističe da taj dokument nije dovoljno objektivan.

„Ključna mana izvještaja je formalistički, birokratski rječnik i stil koji ne govori dovoljno otvoreno o razlozima i uzrocima slabih rezultata. Nadalje, što na mnogim mjestima nekritički uzima pozitivne informacije, a prećutkuje negativne...“, kazao je.

Muk je odgovorio CIN-CG i da Savjet ima obavezu po aktu kojim je osnovan da proces učini transparentnim, a do sada nije ništa urađeno.

„Savjet mora da mijenja dokumenta koja usvaja, uvažavajući kritike i doprinos civilnog društva, a ne da ih prećutkuje i odlučuje većinom Vladinih članova. U suprotnom, ubrzo će i ovaj Savjet da bude obesmišljen“, naglasio je Muk.

 Koliko je Zakon o SPI doprinio reformi?

Strategijom za reformu javne uprave predviđene su bile i izmjene Zakona o slobodnom pristupu informacijama, koje su prilikom, ali i nakon usvajanja, bile na meti kritika NVO sektora.

Lideri pet opozicionih partija podnijeli su i Predlog za ocjenu ustavnosti odredbe Zakona, kojim se, kako tvrde, ograničava pravo pristupa javnim podacima više nego je to predviđeno Ustavom. Ustavni sud još nije razmatrao ovu inicijativu.

Iz Ministarstva javne uprave, koje je od Ministarstva kulture preuzelo nadzor nad primjenom tog zakona, nijesu direktno odgovorili na ove optužbe.

„ Stav Ministarstva je da treba pratiti primjenu postojećih zakonskim rješenja u praksi, i u skladu sa tim, raditi na njegovom unapređenju“, piše u odgovoru CIN-CG.

Agencija za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama nije odgovarila na pitanja CIN-CG u vezi sa kritikom dijela javnosti da je Zakon o SPI korak unazad.

Iz Agencija za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama nijesu odgovorili u kojoj je fazi donošenje podzakonskih akata koji treba da urede nove oblasti koje se uvode Zakonom o SPI, a odnose se na regulisanje ponovne upotrebe informacija.

Rok za usvajanje ovih akata je bio je sredina avgusta.

Agencija nije odgovorila ni na koji način će ti podzakonski akti razraditi oblast ponovne upotrebe i pristupa informacijama i koliko će građane koštati troškovi tih postupaka.

Na sajtu Agencije nije objavljen ni novi Zakon o SPI, tu je samo prethodni, iz 2012. godine. Internet stranica Agencije ne sadrži ni novi vodič za pristup informacijama u posjedu te institucije, koji je trebalo sačiniti i objaviti u roku od 30 dana od početka primjene novog Zakona.

Ovaj članak je nastao uz pomoć Evropske unije u okviru projekta “Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!”, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo. Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije.

“If it had been a girl, I don’t know what I would have done,” says Amela as she recalls waiting to find out the sex of her unborn baby.

Ten years ago, Amela, who is now a 43-year-old mother of three in Bijelo Polje, in northern Montenegro, was hoping for her first son.

Keen to know if she really was carrying a boy and not another girl, Amela took the road that many women from Montenegro follow.

In the first weeks of her pregnancy, she went to the Serbian capital Belgrade to take a genetic test at a private clinic to determine the baby’s sex.

“Luckily, it was a son. I wanted a son to please my husband,” she says.

Giving birth to a son to avoid criticism and even condemnation from both family and society is an obligation that many women in Montenegro have faced for centuries.

“I know women who had several abortions after the chorionic villus sampling [CVS] test, having learned they were carrying a girl,” says Amela.

While in ancient times, women tended to resort to fortune-tellers, now they look to genetic medicine for a sign.

Away from the public gaze, some gynecologists in Montenegro are addressing this need in league with private clinics in Serbia.

Women undergo a painful CVS test so they can learn the sex of their child before the expiry of the legal deadline for an abortion, which is ten weeks in Montenegro.

The average price of the procedure is about 350 euros.

The law in both Serbia and Montenegro bans genetic testing to learn a baby’s sex.

In Montenegro, such tests are only allowed if serious genetic disorders are suspected and may only be done at the Clinical Centre in Podgorica, which is why many women travel to Belgrade to have the tests done.

The women who were interviewed for this article by BIRN and CIN-CG did not want to give their own names, or name their gynecologists, or the clinics in Belgrade where the doctors did the genetic tests.

An informal code of silence is upheld by the women, who do not want anyone to know what they did, and the doctors, who prefer their activities to remain unpublicised.

But despite this, there is no doubt that genetic tests are easily available.

When the author of this article, posing as a pregnant woman from Montenegro, called three private clinics in Belgrade and asked about taking a test to learn her baby’s sex, all invited her to “come on in, and everything will work out”.

As well as taking the CVS tests in Belgrade, some women are also resorting to the Nifty test, which allows them to learn their baby’s sex from a blood test.

However, the results of the Nifty test are only accurate if it is done at the 12th week of pregnancy – which is two weeks after the legal deadline for an abortion expires.

Some private gynecologists in Montenegro are ready to perform illegal abortions at this point, according to sources, some of whom wanted to remain anonymous.

The genetic tests to learn a baby’s sex may be illegal and pricey, but it appears that they are yielding results in terms of a higher birthrate of male children.

Over the past 20 years, 109 boys to every 100 girls have been born each year on average, according to the Statistics Institute of Montenegro, Monstat.

In 2010, 113 boys were born for every 100 girls. The natural proportion is closer to 102-103 boys per 100 girls.

According to UN Population Fund data from 2012, Montenegro is near the top of the list of countries with the sharpest imbalance between male and female newborns in the world. It shares this distinction with Albania, Azerbaijan and Armenia.

Montenegrin MPs have tried to deal with this problem by passing several laws to regulate the use of genetic science to detect a child’s sex, as well as limiting abortion.

A report entitled ‘Protect Girls from Sex-Selective Abortion’, by the American Population Research Institute, which covers the period from 2000 to 2014, estimates that 50 female babies are aborted for this reason each year in Montenegro. This figure comes from a comparison of the actual number of girls born with the expected number.

The exact number of sex-selective abortions in Montenegro remains unknown, however, and the informal code of silence means that there are no reports about women terminating pregnancies after getting the results of genetic tests.

In Podgorica and Belgrade, doctors collaborate

Amela had already given birth to two daughters when she decided to make sure that this time, she would be carrying a boy.

Before she got pregnant for the third time, she visited her gynecologist to agree what she should do.

“I already heard from the women around me that a bunch of them were going to Belgrade to get the CVS done. My doctor told me not to worry and to come back when I was pregnant and we would arrange everything,” she recalls.

The CVS test involves a chorion biopsy, during which a sample of the placenta is taken. Results are obtained in a few days, leaving women time to spare to have an abortion before the legal deadline expires.

Amela was eight weeks pregnant when her gynecologist in Montenegro scheduled the procedure at a private clinic in Belgrade.

“Many women I met in the [gynecologist’s] waiting room were there to get advice on how to get a son, and he was scheduling tests for them in Belgrade,” Amela says.

In Berane, in the north of Montenegro, Dr Svetlana Balac confirms that women often seek her advice about prodecures which will help them to “get a son” because they are considered less worthy if they have only girls.

Some face threats or punishment if they cannot produce a boy.

Balac recalls one woman from Rozaja whose husband told her that if she did not give him a son, he would divorce her.

She explains that when a woman comes to her clinic, she usually knows what procedure she is looking for.

“She more or less knows what she wants and the doctors are simply there to resolve some of her uncertainties,” she says.

“In that case, I can only [help] with advice, to explain where [to do it] it, how [to do] it,” she adds.

Dr Dusan Protic, who owns a private gynaecological practice in Belgrade, says that compared to other countries in the region, the majority of his clinic’s female patients come from Montenegro.

“Many women hide why they are coming. They are looking for a CVS but they always invent a story, such as there being some anomalies in the family. Mostly, when they hear [that the baby is a girl], they ask for an abortion,” Protic says.

“In the hospitals, when they want to abort, when they don’t like the sex [of the unborn child], they cite social and economic reasons,” he adds.

Protic insists that there is a risk of damaging the foetus if a CVS test is performed early, in the eighth or ninth week of pregnancy.

Meanwhile Amela says that she now regrets doing the test because her son had serious health problems after he was born, which she blames on the invasive procedure.

Medical ethics put to the test

Ivana, who lives in the Montenegrin capital Podgorica, also journeyed to Belgrade for a CVS test.

Now 45, she is the mother of two adult daughters. She says she underwent the CVS ten years ago, at an early stage of her pregnancy, because she feared that her baby might be born with a genetic disorder.

She says her gynecologist advised her to go to a clinic in Belgrade, “where they will quickly take care of everything, because the doctor from that hospital often comes to Podgorica”.

She remembers arriving in the waiting room of the clinic and finding it full of other women from Montenegro. She and her husband signed a waiver in case something unforeseen happened.

She also remembers the hook-shaped needle that the gynecologist inserted into her stomach next to her belly button.

“To this day, I shiver when I remember the sampling process and the ripping pain,” she said.

“I watched the entire procedure on a large screen. But what is engraved on my memory is the doctor saying with a laugh: ‘We know why you Montenegrin women come here.’”

She said the test showed she had an 87 per cent chance of her baby having a genetic anomaly. It was also a girl.

She had an abortion on returning to Podgorica.

None of the three private clinics in Belgrade contacted by BIRN and CIN CG for this article in June and September asked for referrals from doctors in Montenegro indicating suspicions of a genetic anomaly. No previous tests were deemed necessary before the clients arrived.

BIRN and CIN CG has not named these private clinics because it was not possible to prove that they did carry out tests to determine a baby’s sex.

Professor Olivera Miljanovic, director of the Centre for Medical Immunology at the Clinical Centre of Montenegro, says that genetic testing is a risky area that is open to abuse.

“Genetic research is used solely for medical purposes, when the genetic status of the baby must be determined to confirm the risk of a serious genetic illness. Everything else is abuse,” Miljanovic argues.

Pain-free test misses the deadline

Since 2014, parents in Montenegro have also been able to non-invasive prenatal tests to find out the sex of their babies.

In the 12th week of pregnancy, the foetus’s DNA can be analysed from the mother’s blood.

At least four laboratories and gynecologists’ offices in Montenegro offer such tests, the most popular being the Nifty test.

They send a sample of 10ml of blood to large worldwide-accredited laboratories for analysis. The In Vitro laboratory in Podgorica alone sends about 2,000 blood samples a year, while Bona-Lab Prima sends 700.

Laboratories in Montenegro offer two types of the Nifty test, which differ in terms of the number of parameters they analyse.

One checks for only three syndromes - Down’s, Edwards and Patau.

The more advanced ‘Plus’ version offers a wider analysis, including sex chromosomes, and is precise in determining the baby’s sex. The Nifty Plus test is also more expensive, costing 650 euros.

Bona-Lab Prima told BIRN and CIN CG that “99 per cent of women” using its services want the Nifty Plus.

The lab’s owner, Dragan Nikolic, says the tests were introduced in 2014 and enable mothers to learn whether their foetus is healthy, but are also used by women who are desperate to have a male child.

“We have had requests from women who have two or several daughters and who want a son - and they want to see what sex the baby is,” Nikolic says.

“Few women will say openly, ‘I’d like a boy or a girl.’ It’s up to you, when you ask them how many children they have, to deduce that they most probably want a boy,” he adds.

Authorities powerless to stop selective abortions

No cases of selective abortions have been proven in Montenegro, although the phenomenon clearly exists.

Since they often learn the sex of their children through genetic testing early on, women can decide to abort the pregnancy if they are carrying a girl, either legally or illegally.

Up to the tenth week, women are not required to state their reasons for wanting an abortion.

That means the number of selective abortions remains hidden in broader data on the total number of abortions recorded by the Public Health Institute of Montenegro.

The law also allows a woman to have an abortion up to the 20th week if she faces the risk of “personal or family hardship during pregnancy or after giving birth”.

However, this needs to be approved by a panel of doctors or special ethics committee.

Visnja Orban, deputy director of the Ministry of Health’s Inspection Administration, says that some women mislead the authorities in order to get a termination approved.

“Patients do the tests, and see that they don’t like the sex and then file a legal request [to abort],” Orban says.

“But to protect themselves … the patients write that they cannot [give birth] because of their social status, or something else, while they are really doing this because of the [child’s] sex,” she adds.

If they want to avoid detailed checks and tests, women can seek illegal abortions from private gynecologists who do not have permits for such procedures, but will keep it a secret.

Montenegro’s Ministry of Health permits only the Clinical Centre of Montenegro, state hospitals in most municipalities and one private clinic, Codra in Podgorica, to carry out abortions.

But two private gynecologists’ offices in Podgorica, contacted in September by the author of this article posing as a pregnant woman, said they could do an abortion, although they are not on the list of offices licensed by the Ministry of Health.

In one of those offices, the author was asked how far along the pregnancy was. When she said that the pregnancy was in week ten, the office said: “Just come in, we will agree on everything.”

Ivana from Podgorica, who took a CVS test in Belgrade and subsequently had a termination, says that she took a friend who was five months’ pregnant to a private clinic in Podgorica for an abortion.

“The price is known. For each extra month [beyond the legal deadline], you pay an additional 100 euros,” she says.

According to the Public Health Institute, the number of legal abortions rose from 1,141 in 2013 to 1,582 in 2015.

Gynecologist Svetlana Balac says she has no doubt that a large number of illegal abortions take place in private gynecologists’ offices.

“If you look at the official statistics, the number of terminated pregnancies is so low that it is shameful to refer to this as data,” she says.

Montenegrin law envisages fines ranging from 500 to 2,000 euros for terminating a pregnancy because of the baby’s sex or for performing genetic testing for sex selection purposes for non-medical reasons.

But Orban says that in the past two years, not one doctor has paid this fine. She says she does not have data for the years before that.

In 2013, after 113 boys were born for every 100 girls that year in Montenegro, the Council of Europe warned the Podgorica authorities to pay more attention to the situation, bearing in mind that Montenegro has signed the Convention on Human Rights and Biomedicine, which aims to prevent the misuse of medical techniques.

Montenegro’s Ministry of Health could offer no explanation for the discrepancy in the number of boys and girls being born, however.

“We do not have any reports of confirmed, established or indicated abuse with reference to some concrete person or concrete health institution,” says Slavojka Sukovic, head of the Directorate for Harmonisation of Regulations and International Cooperation at the ministry.

“Suspicion is not proof,” she adds.

Health inspectors say they are powerless to intervene because they can only do so if a patient files a report, which none of them ever does.

However, based on the suspicions that have been raised, the ministry’s inspectorate has said it will intensify checks on gynecologists’ offices.

In the meantime, a combination of patriarchal tradition and modern medicine seems to be having a damaging impact on Montenegro - the number of women of reproductive age in the country is falling.

According to Professor Miljanovic, the least populated state in the Balkans now has 3,000 fewer women of reproductive age than should be expected.

Only sons count

Asked how many children they have, older men in socially conservative northern Montenegro still often only talk about their sons. Daughters are not taken into account.
Ranka Bozovic, a psychologist, explains that in Montenegro, the birth of a male child was traditionally a cause for celebration.

This is because a son is an heir who will extend the life of the family name, protect the home and defend the country in times of war.

“A husband certainly expects a son and when a woman does not give birth to a male child, she is less worthy, and so, in time, he may start to belittle, even torture her,” Bozovic says.

She herself witnessed the post-birth trauma of a woman with whom she shared a room who had just given birth to a daughter.

“She did not want to breastfeed her, though the baby was lying by her feet, because she was… her fourth girl.”

What the law says

Montenegro’s Law on Protection of Genetic Information says genetic testing of a foetus may be done for medical reasons but only on the advice of a doctor from a specialised genetics clinic.

The law governing the treatment of infertility prohibits selecting the sex of the fertilising cells and says the selection must be random.

A third law prescribes when a pregnancy may be terminated for non-medical and medical reasons.

An abortion may be done up to the tenth week of pregnancy on the request of the pregnant woman and with the approval of a gynaecology and obstetrics specialist.

Abortion remains possible up the 20th week based on an opinion of a special committee of a health institution.

Termination may be approved also if this is to prevent adverse effects on the life and health of the woman, or to prevent the birth of a child with psychological and physical deficiencies.

It may also take place if conception is the result of a criminal act, or if the woman will face particular socio-economic and family hardship after giving birth.

Between the 20th and 32nd weeks, termination is allowed only based on medical indications and with the approval of the Ethics Committee of the Clinical Centre of Montenegro.

An abortion cannot be done in any circumstances after the 32nd week of pregnancy.

Protekle nedjelje potpisan je ugovor za projekat izgradnje Postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) u Podgorici. Projekat koji je već kršten kao opštinski posao vijeka, koštaće 50 miliona eura. Ugovore o kreditu sa Njemačkom bankom za obnovu i razvoj od 35 miliona eura i donaciju EU od 10 miliona, potpisali su sa sa crnogorske strane ministar finansija Darko Radunović, ministar održivog razvoja i turizma Pavle Radulović, gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović i direktor Vodovoda Vladan Vučeljić.

Takođe prošle nedjelje mještani Botuna, sela u čijoj blizini je predviđena izgradnja kolektora, formirali su Odbor za zaštitu životne sredine. Oni već duže od deceniju protestuju protiv namjere Glavnog grada da u njihovoj neposrednoj blizini grade PPOV.

Peticije, protesti, upozorenja, do sada,  nijesu pomogli. Iz Glavnog grada nikako da im otklone sumnje u to da će kolektor dodatno pogoršati životnu sredinu u kojoj žive. A njihovo iskustvo sa KAP-om, koji je tik pored ovog naselja,  je ono što ih opominje.

,,Očigledno da život na ovom lokalitetu nema nikakvu perspektivu’’, zaključak je Centra za ekotoksikološka ispitivanja iz 2004. o kvalitetu zemljišta u Botunu. Od tada se situacija dodatno pogoršala.

Mještani Botuna, sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), kažu da su svjesni da je Podgorici neophodan kolektor i da nijesu protiv napretka grada, ali da apeluju na nadležne da se on ne gradi u blizini njihovog naselja već da se nađe neka druga lokacija.

Postojeći kolektor, kod Krivog mosta, sagrađen je 1978. godine, sa kapacitetom za 55 hiljada stanovnika, a sada prečišćava vodu za duplo više stanovnika, preko 100.000. Novo postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda projektovano je za 275.000 stanovnika, što bi trebalo da zadovolji potrebe glavnog grada u narednih 30 godina.

Iz preduzeća Vodovod i kanalizacija za CIN-CG su kazali da im nije potrebna saglasnost građana Botuna za planiranu izgradnju. Objašnjavaju da je lokacija potvrđena planskim dokumentima PUP-om iz 2013.  i DUP-om iz 2008. godine. Navode za naše istraživanje i da se ova lokacija: ,,nalazi  na najnižoj visinskoj tački na kojoj se može izgraditi cjelokupan sistem, što znači da će se sve komunalne otpadne vode glavnog grada na postrojenje dovoditi gravitaciono; ispuštene prečišćene vode će ići gravitaciono u recipijent tj, rijeku Moraču, kanalom ne dužim od 200 m; novo postrojenje u bilo kakvim hidrološkim uslovima ne može biti poplavljeno''.

Međutim, tokom prošle i ove godine mašinski inženjer Milorad Micko Vukotić više puta je u javnosti iznosio tezu po kojoj je isplativije kolektor izgraditi pored postojećeg na Kruševcu, za znatno manje pare.

Vukotić za CING-CG kaže da je ,,potpisima  na kredit od  35  miliona,  Podgorica legalizovala  zagađivanje  Zetske ravnice, preko rijeke  Morače, Skadarskog jezera, Bojane, izvorišta Bolje sestre, za narednih četiri do pet godina, koliko je potrebno za izgradnju, a možda i više''.

Objašnjava da bi se ovaj ,,ekološki požar” mogao  ugasiti  za 12 mjeseci,  izgradnjom još jednog uređaja, pored postojećeg, kapaciteta 75.000 ekvivalent stanovnika. ,,Za ovaj uređaj, Podgorica je dobila namjenskih  devet miliona  eura  bespovratnih sredstava od EU. To je dovoljno za izgradnju  uređaja pored sadašnjeg kolektora, koji bi prečišćavao sve otpadne vode koje sada prispijevaju i ulaze u Moraču neprečišćene''.

Kao jedan od razloga što opšinski planeri hoće da po svaku cijenu grade  kolektor u Botun, Vukotić navodi interese građevinskog lobija. Na atraktivnoj obali

Morače, gdje je sada kolektor, predviđena je izgradnja osam zgrada (vidi boks).

I Demokrate su još prošle godine javno uputile pismo gradonačelniku i pitali ga koji ga argumenti navode da favorizuje izgradnju kolektora u Botunu,  koji je više desetina miliona skuplji od onog na postojećoj lokaciji.

Iz Vodovoda za CIN-CG odgovorili su da ,,U javnosti, posebno stručnoj, nema nikakve dileme oko odabrane lokacije, osim plasiranja teza od strane pojedinih nekompetentnih ljudi iz ove oblasti koji saopštavaju notorne gluposti da je izgradnja novog postrojenja isplativija na već postojećoj lokaciji''.

Oni tvrde da gradnja kolektora na postojećoj lokaciji nije moguća, zbog otežanog gravitacionog prihvata otpadnih voda iz pojedinih djelova grada. Navode iz Vodovoda i da na postojećoj lokaciji nema dovoljno prostora za izgradnju kolektora koji bi opsluživao 275.000 stanovnika. Objašnjavaju da je kod Botuna predviđen puni tretman prečišćavanja otpadnih voda, kanalizacionog mulja i ostatka  mulja kroz proces insineracije (spaljivanja).

Spaljivanje je baš ono što plaši mještane Botuna. Oni strahuju da će spaljivanje mulja u blizini njihovog naselja dodatno ugroziti ionako zatrovanu životnu sredinu. Ističu da iz Glavnog grada, za sve ove godine, nijesu otklonili njihove sumnje. Čak su, ističu, godinama od njih tajili da će kolektor imati i spalionicu.

,,Po našoj procjeni postoje brojni razlozi za zabrinutost građana Botuna od posljedica koje sa sobom nosi izgradnja PPOV'', kaže za CIN-CG Zdenka Popović, potpredsjednica Demokrata i odbornica u SO Glavnog grada. Ona se slaže da će sistem PPOV značajno poboljšati kvalitet vode, ali ono što je za brigu su nus proizvodi takvog procesa. ,,Ono što posebno brine građane Botuna je hazardni otpad štetan po zdravlje ljudi koji bi se zbog malih količina deponovao na lice mjesta i jednom godišnje izvozio u neku od zapadnih zemalja'', navodi Popović.

U Vodovodu tvrde da imaju rješenje za opasni otpad koji će nastajati u procesu spaljivanja mulja: ,,Ukupna količina hazardnog otpada koja će se stvarati na filterima insineratora u vidu prašine će se izvoziti u Njemačku, obzirom da u Crnoj Gori ne postoji deponija hazardnog otpada’’. Napominju da se radi o malim količinama ovog otpada na godišnjem nivou. ,,Takođe, u procesu sagorijevanja postojaće izduvni gasovi koji će se kretati u strogim granicama koje propisuje Evropska unija'', naglašavaju iz Vodovoda.

Demokrate ističu da je zamjerka naučnih krugova da je u ,,cijelom procesu trebalo koristiti zakon, znanje i nove tehnologije. Ovo što danas imamo po kazivanju profesora Mihaila Burića je 'tumaranje pojedinih eksperata, lokalnih zajednica i nadležnih organa a što nas je dovelo u ovakvu situaciju".

Vukotić ukazuje da nove tehnologije predviđaju za tretman mulja biohemijski postupak (digestiju), bez neprijatnih mirisa. Te da se u Njemačkoj koristi  tehnologija koja je samoodrživa, jer  fekalni  mulj tretira  kao  sirovinu, od koje se proizvodi: električna energija, topla voda, organsko đubrivo i brikete.

,,EU zabranjuje spalionice, koje je projektovao Vaš konsultant, jer Vaša     tehnologija  proizvodi hazardni otpad, što je dr Petar Živković saopštio na prezentaciji. Tom prilikom nije pokazao  ekološku  saglasnost  za  primjenu ove tehnologije'', upozorava Vukotić nadležne u Vodovodu.

Bazeni crvenog mulja, kade za piralen i teške metale, kaustična soda, silosi glinice, fabrika za preradu šljunka, sve se to nalazi u blizini Botuna. Kolektor bi bio kap koja preliva čašu, kažu mještani Botuna. Najavljuju da će se za svoje pravo da žive u zdravoj životnoj sredini boriti svim demokratskim sredstvima. Ako izgube tu bitku, mnogi najavljuju da im jedino preostaje da se isele iz Botuna, uz tužbu protiv države zbog decenijskog trovanja.

Morače, gdje je sada kolektor, predviđena je izgradnja osam zgrada (vidi boks).

I Demokrate su još prošle godine javno uputile pismo gradonačelniku i pitali ga koji ga argumenti navode da favorizuje izgradnju kolektora u Botunu,  koji je više desetina miliona skuplji od onog na postojećoj lokaciji.

Iz Vodovoda za CIN-CG odgovorili su da ,,U javnosti, posebno stručnoj, nema nikakve dileme oko odabrane lokacije, osim plasiranja teza od strane pojedinih nekompetentnih ljudi iz ove oblasti koji saopštavaju notorne gluposti da je izgradnja novog postrojenja isplativija na već postojećoj lokaciji''.

Oni tvrde da gradnja kolektora na postojećoj lokaciji nije moguća, zbog otežanog gravitacionog prihvata otpadnih voda iz pojedinih djelova grada. Navode iz Vodovoda i da na postojećoj lokaciji nema dovoljno prostora za izgradnju kolektora koji bi opsluživao 275.000 stanovnika. Objašnjavaju da je kod Botuna predviđen puni tretman prečišćavanja otpadnih voda, kanalizacionog mulja i ostatka  mulja kroz proces insineracije (spaljivanja).

Spaljivanje je baš ono što plaši mještane Botuna. Oni strahuju da će spaljivanje mulja u blizini njihovog naselja dodatno ugroziti ionako zatrovanu životnu sredinu. Ističu da iz Glavnog grada, za sve ove godine, nijesu otklonili njihove sumnje. Čak su, ističu, godinama od njih tajili da će kolektor imati i spalionicu.

,,Po našoj procjeni postoje brojni razlozi za zabrinutost građana Botuna od posljedica koje sa sobom nosi izgradnja PPOV'', kaže za CIN-CG Zdenka Popović, potpredsjednica Demokrata i odbornica u SO Glavnog grada. Ona se slaže da će sistem PPOV značajno poboljšati kvalitet vode, ali ono što je za brigu su nus proizvodi takvog procesa. ,,Ono što posebno brine građane Botuna je hazardni otpad štetan po zdravlje ljudi koji bi se zbog malih količina deponovao na lice mjesta i jednom godišnje izvozio u neku od zapadnih zemalja'', navodi Popović.

U Vodovodu tvrde da imaju rješenje za opasni otpad koji će nastajati u procesu spaljivanja mulja: ,,Ukupna količina hazardnog otpada koja će se stvarati na filterima insineratora u vidu prašine će se izvoziti u Njemačku, obzirom da u Crnoj Gori ne postoji deponija hazardnog otpada’’. Napominju da se radi o malim količinama ovog otpada na godišnjem nivou. ,,Takođe, u procesu sagorijevanja postojaće izduvni gasovi koji će se kretati u strogim granicama koje propisuje Evropska unija'', naglašavaju iz Vodovoda.

Demokrate ističu da je zamjerka naučnih krugova da je u ,,cijelom procesu trebalo koristiti zakon, znanje i nove tehnologije. Ovo što danas imamo po kazivanju profesora Mihaila Burića je 'tumaranje pojedinih eksperata, lokalnih zajednica i nadležnih organa a što nas je dovelo u ovakvu situaciju".

Vukotić ukazuje da nove tehnologije predviđaju za tretman mulja biohemijski postupak (digestiju), bez neprijatnih mirisa. Te da se u Njemačkoj koristi  tehnologija koja je samoodrživa, jer  fekalni  mulj tretira  kao  sirovinu, od koje se proizvodi: električna energija, topla voda, organsko đubrivo i brikete.

,,EU zabranjuje spalionice, koje je projektovao Vaš konsultant, jer Vaša     tehnologija  proizvodi hazardni otpad, što je dr Petar Živković saopštio na prezentaciji. Tom prilikom nije pokazao  ekološku  saglasnost  za  primjenu ove tehnologije'', upozorava Vukotić nadležne u Vodovodu.

Bazeni crvenog mulja, kade za piralen i teške metale, kaustična soda, silosi glinice, fabrika za preradu šljunka, sve se to nalazi u blizini Botuna. Kolektor bi bio kap koja preliva čašu, kažu mještani Botuna. Najavljuju da će se za svoje pravo da žive u zdravoj životnoj sredini boriti svim demokratskim sredstvima. Ako izgube tu bitku, mnogi najavljuju da im jedino preostaje da se isele iz Botuna, uz tužbu protiv države zbog decenijskog trovanja.

Završavaju posao bez studije

Da je potpisivanja ugovora o obezbjeđenju sredstava za izgradnju PPOV samo još jedna predizborna predstava strahuje Zdenka Popović.

Nakon što su iz Vodovoda i Glavnog grada izjavili da je studija koja se odnosi na PPOV Podgorice završena u decembru 2016, Demokrate su u aprilu ove godine tražile da im se dostavi primjerak te studije. Iz Vodovoda im je odgovoreno da je na studiju iz 2016. ,,reviziona komisija krajem januara 2017. obrađivačima uputila određene prigovore što znači da studija nema svoju konačnu verziju''.

,,Dakle, prema informacijama odgovornih iz Vodovoda cio posao je u završnoj fazi i punom zamahu, iako studija još uvijek nema svoju konačnu verziju, pa zato i nije javno prezentovana'', zaključuje Popovićeva.

Sve za građevinski lobi

,,Od kada je  građevinskom lobiju, 2013, zapala za oko lokacija na kojoj se sada nalazi uređaj  za prečišćavanje  otpadnih voda, vlasti Podgorice su promijenile urbanistički plan. Ta lokacija, na  68.440 m² državne zemlje, je prvobitno bila namijenjena za izgradnju još jednog uređaja za prečišćavanje otpadnih voda'', kaže Milorad Vukotić.

Aktuelna vlast je usvojila novi plan sa deset stambenih zgrada sa osam i više etaža i još puno zgrada manje spratnosti. Ukupno: 58.646  m² stambenog prostora  ili  775 stanova, i  18.000 m² poslovnog prostora.

,,Nadam se da je sada građanima Zete jasno, da su kolateralna šteta  Mugoše, Vučelića, odbornika iz Zete i građevinskog lobija, koji su im ugrozili zdravlje i egzistenciju'', naglašava Vukotić.

Predrag NIKOLIĆ

ZAPOSLENI U INSTITUCIJI OMBUDSMANA ŽALIO SE NA MOBING

Perović tvrdi da nije zlostavljala Radovića

Savjetnik  Ombudsmana Dragan Radović žalio se na zlostavljanje u toj instituciji, optuživši zamjenicu Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Zdenku Perović da nad njim vrši mobing.
Prema informacijama Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), Perović je podnio zahtjev za zaštitu od zlostavljanja i postupak u instituciji Ombudsmana je u toku. On nije želio da komentariše ovaj slučaj i objasni javnosti zašto se nadležnima žalio na mobing.
Međutim, zamjenica Ombudsmana Zdenka Perović u razgovoru za CIN-CG kazala je da nema govora o mobingu, potvrdivši da je kolega, shodno Zakonu o zabrani zlostavljanja na radu,  podnio zahtjev za zaštitu.

“Ništa što je naveo Radović nije tačno. Nema nikakvog govora o mobingu. Više od godinu dana imam samo pisanu komunikaciju sa njim- zbog njegovog ponašanja odlučila sam da situaciju stavim pod kontrolu”, kazala je Perović.
Ona je istakla da ne želi ništa ružno da kaže o Radoviću, dodavši da se zaposleni u instituciji Ombusmana bave plemenitom profesijom i da je spremna da podnese više nego običan građanin.
“Žalosno je kad se bavite ovakvim poslom i zaštitom ljudskih prava da doživite tako nešto”, rekla je Perović naglasivši da je postupak mirenja u toku.
Perović je istakla i da zahtijevanje tačnog i kvalitetnog ispunjavanja obaveza nije mobing. Ona je poručila da je, uprkos uvredama, spremna da u interesu institucije podrži Perovićeve predloge na koje je ukazao, ako budu osnovani.
Ombudsman Šućko Baković prije dva dana odgovorio da je postupak u toku i da ne mogu da saopšte više informacija o tome na šta se Radović žalio.
“Zaštitniku ljudskih prava i sloboda Crne Gore zahtjev za zaštitu od navodnog mobinga podnio je savjetnik Dragan Radović. Zaštitnik je, shodno obavezi koju ima kao starješina organa u tom slučaju, zahtjev proslijedio posredniku za zaštitu od mobinga koji je određen u skladu sa članom 9 stav 1 Zakona o zabrani od zlostavljanja na radu”, piše u odgovoru Bakovića.

Radović u instituciji Zaštitnika pokriva mjesto savjetnika, dok je Perovićeva zamjenica Ombudsmana i pokriva poslove nacionalnog preventivnog mehanizma, zaštitu od torture i pravo na suđenje u razumnom roku

.
Iako nezvanični izvori tvrde da je i savjetnica Jelena Nedović podnijela tužbu za mobing protiv Perovićeve, ona je to demantovala.
“Ne znam zašto me ljudi vežu za taj slučaj”, kazala je Nedović. Ona je naglasila da nije pokretala nikakve zahtjeve ni tužbe, te da glasine da je i ona pokrenula postupak nijesu tačne.

Ana KOMATINA

Iako je počela četvrta nedelja školske godine, dvoje mladih učenika romske i egipćanske nacionalnosti nakon završene osnovne škole ostala su neupisana u srednju školu. Njima nije omogućen upis na željene smjerove, iako je zakonima predviđena afirmativna akcija, odnosno  olakšice za upis u škole Romima i Egipćanima.

Erdi Beriša završio je OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin“ sa dobrim uspjehom. Živi u sedmočlanoj porodici na Koniku i naglašava da se u njihovoj kući, kao i kod većine njihovih sunarodnika, priča romskim jezikom.

,,S obzirom da mi je maternji jezik romski, na početku školovanja nijesam dovoljno dobro poznavao  crnogorski jezik pa mi je to otežavalo da savladam gradivo. Ali, zahvaljujući porodici koja me je podržavala, poslednja tri razreda završio sam sa dobrim uspjehom“, priča petnaestogodišnji Erdi.

Nakon završene osnovne škole javila se, kaže, želja da nastavi školovanje te se prijavljuje u Srednju trgovinsku školu ,,Sergije Stanić“.

,,Vidim sebe kao tehničara prodaje i iz tog razloga sam se prijavio za ovaj smjer kako bih se u budućnosti bavio tim poslom. Kada sam vidio da me nema na spisku, nijesam gubio nadu. Očekivao sam da ću na osnovu afirmativne akcije ipak biti primljen u školu, iako moj uspjeh u osnovnoj nije bio dovoljno dobar za ovaj smjer“, priča Erdi.

Javljao se Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, Međunarodnoj nevladinoj organizaciji Romski edukativni fond kao i Zavodu za školstvo za pomoć oko upisa, ali kako kaže, ni oni nijesu uspjeli da mu pomognu.

,,Predložili su mi da upišem jedan od trogodišnjih smjerova, za konobara ili kuvara. Ja, međutim, ne želim da se bavim tim poslovima, jer se ne pronalazim u tome“, priča ovaj mladić.

,,Volio bih da, ukoliko mi se omogući, upišem smjer koji volim. Ukoliko mi se ta mogućnost ne ostvari, biću prinuđen da upišem neki drugi smjer samo da ne izgubim godinu“, ističe Beriša ne krijući razočaranje.

Erdi nije jedini Rom koji je ostao neupisan. Propisi o afirmativnoj akciji nisu pomogli ni Sebastijanu Baftijariju koji se u istoj školi prijavio na smjer za turističkog tehničara, gdje je dva puta odbijen.

,,I prije nego što sam završio osnovnu školu, planirao sam da upišem smjer za turističkog tehničara. Trudio sam se tokom školovanja da postignem što bolji uspjeh, baš zbog te moje želje da nastavim sa školom koju volim. Nije bilo lako,

imao sam dosta problema jer je moj maternji jezik romski, na kraju smatram da sam uspio, bio sam vrlodobar đak“, kaže Baftijari i nastavlja sa pričom:

,,U osnovnoj školi, nažalost, nisam postigao odličan uspjeh. Kazali su mi u školi da sa vrlo dobrom uspjehom ne mogu da upišem smjer turističkog tehničara“, priča razočarano.

Sebastijan ima 16 godina, završio je OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin“ i jedan je od aktivnih mladih Roma. Živi u osmočlanoj porodici u Kampu na Koniku. Želja za dalje školovanje se, kaže, pojavila kako bi bio i primjer svojim vršnjacima u zajednici.

I Sebastijan smatra da bi po afirmativnoj akciji škola trebala da ga upiše na smjer koji želi, jer im je tako ranije objašnjeno od strane različitih nevladinih organizacija i državnih institucija.  On smatra da bi bio izvanredan za posao u turizmu, zna više jezika, a engleski mu je među omiljenima.

I Sebastijanu je predloženo da upiše trogodišnji smjer, ali njemu to ne odgovara. Hoće da kroz četvorogodišnji smjer stekne bolje znanje, koje će mu pomoći kasnije na studijama.

,,Teče četvrta nedelja od kako je škola počela, a ja sam još uvijek neupisan’’, žali se Baftijari.

Ako već nije mogao da se upiše na smjer turističkog tehničara, Sebastijan kaže da je njegov drugi izbor medicinska škola, smjer za farmaceuta.

,,Iz Ministarstva prosvjete, međutim rečeno mi je da ne mogu da upišem ni taj smjer, već samo hemijsku školu i to da učim za tehničara metalurgije, hemijskog laboranta, poljoprivrednog tehničara ili smjer šumarstvo“, priča nezadovoljan i obeshrabren.

Iz Romskog edukativnog fonda (REF) saopšteno je da je u ovoj školskoj godini upisano 132 učenika i učenica iz romske i egipćanske populacije u srednje škole u Crnoj Gori. Od tog broja u prvi razred srednjih škola krenulo je njih 62, dok je 70 učenika i učenica koji su nastavili sa obrazovanjem i upisani su u drugi, treći i četvrti razred.

,,Konačan broj učenika će se znati krajem septembra mjeseca, ali prema iskustvima iz prethodnih godina pomjeranja nijesu veća od  pet odsto“, priča koordinator REF-a Andrija Đukanović.

Prema njegovim riječima u akademskoj 2017-2018. godini ukupno ima 27 studenata i studentkinja romske i egipćanske populacije, od kojih je sedam novoupisanih u prvu godinu studija.

Na pitanje, koliko je romskih i egipćanskih srednjoškolaca upisano na osnovu afirmativne akcije i koliki je broj onih koji su morali da izaberu alternativne opcije, odnosno smjerove zbog nemogućnosti primjene afirmativne akcije, koordinator REF-ovog programa odgovara da su gotovo svi upisani srednjoškolci i studenti primljeni na osnovu afirmativne akcije.

Đukanović je ranije u emisiji o obrazovanju Roma na televiziji Vijesti kazao da je broj učenika koji se upisuju na osnovu afirmativne akcije sve manji i manji.

No, iako u srednjim školama još uvijek ne postoji jasno propisana kvota odnosno broj učenika, učenica iz romske i egipćanske populacije koji se mogu upisati, Đukanović ističe da se svim učenicima izlazi u susret i u  većini slučajeva ostvare upis na smjerove koje žele da pohađaju.

,,U slučajevima kada upis nije moguć na smjerove koje su učenici željeli da pohađaju, sa školom i porodicama učenika ili učenica se traži alternativno rješenje i razmatraju mogućnosti upisa na neki drugi smjer”, priča Đukanović za CIN-CG.

U samo nekoliko slučajeva morali su, kaže Đukanović, da izaberu alternativna rješenja odnosno smjerove. Navodi i da trenutno pokušavaju da riješe problem pet neupisanih učenika.

,,Ti učenici nijesu bili zainteresovani da se upišu na smjerove koji su im  ponuđeni, shodno procedurama, već samo na one za koje su konkurisali”, ističe Đukanović, navodeći da oni nijesu upisani samo zato što njihov uspjeh tokom školovanaj u osnovnoj školi nije bio na onom nivou koji se zahtijeva.

Đukanović kaže da je tim učenicima i njihovim roditeljima ponuđeno da se upišu na neki od smjerova na kojima ima mjesta ili da se upišu u neku drugu školu.

Serđan Baftijari, bivši obrazovni medijator i aktivista za prava Roma smatra da se afirmativna akcija ne primjenjuje u praksi i da ona stoji samo na papiru.

,,Upravo u ovim slučajevima kada romski učenici ne mogu da upišu željene smjerove zbog slabog uspjeha u osnovnoj školi, treba uzeti u obzir afirmativnu akciju i omogućiti im upis. U suprotnom desiće se ono što se desilo. Imamo dvoje neupisanih u srednju školu i veliki broj onih koji su morali da upišu smjerove gdje će steći manji nivo znanja”, priča Baftijari i dodaje da se time povećava mogućnost odustajanja ove djece od škole  zbog manje motivisanosti.

Vlada je još prošle godine usvojila Strategiju prema kojoj je trebalo da se uvedu kvote za upis romskih učenika u srednje škole.

,,Da su uvedene kvote i da se poštuje princip afirmativne akcije ne bismo imali neupisanu djecu u srednje škole i imali bismo veći broj onih sa završenom četvorogišnjom srednjom školom, a samim tim i novoupisanih na fakultetima”, kaže Baftijari za naš list.

Ministarstvo prosvjete i srednja stručna škola ,,Sergije Stanić” nijesu odgovorili na naša pitanja vezana za neupisanu djecu i primjenu afirmativne akcije u pomenutim slučajevima.

Enis EMINOVIĆ

 

Genetsko testiranje zbog biranja pola je zabranjeno, ali se ipak dešava, jer crnogorske žene ne odolijevaju pritisku sredine da rode sina, abortiraju djevojčicu. Za neke privatne klinike u Srbiji to je profitabilan posao.

 

Amela živi na sjeveru Crne Gore, u Bijelom Polju, i majka je troje dece. Ima 43 godine, a prije deceniju pošla je komplikovanim putem, kao i mnoge druge žene iz Crne Gore, da bi dobila sina. Podvrgla se u prvim nedjeljama trudnoće rizičnom genetskom testu u privatnoj klinici u Beogradu, da bi utvrdila pol djeteta.

„Da je bila djevojčica, ne znam šta bih uradila. Srećom, bio je sin. Željela sam sina da bih udovoljila mužu… Znam žene koje su radile više abortusa, nakon što su uradile biopsiju horionskih čupica i otkrile da nose djevojčicu“, kaže ona.

Roditi sina, izbjeći svakodnevno prebacivanje i osudu porodice i tradicionalnog društva - pritisak je pod kojim vjekovima žive crnogorske žene. U davna vremena se u očaju posezalo za vračarama, a već godinama se zloupotrebljava genetska medicina.

Daleko od javnosti traje uhodana šema između crnogorskih ginekologa i njihovih kolega u privatnim klinikama u Beogradu, koji „pomažu“ ženama da urade bolan i skup test horionskih čupica i tako saznaju pol prije isteka zakonskog roka za abortus koji je deset nedjelja. Cijena ove intervencije je oko 350 eura.

Genetsko testiranje u svrhu saznavanja pola zabranjuje i srpski i crnogorski zakon, ali je Beograd, sa velikim brojem privatnih klinika, postao prirodna destinacija. U Crnoj Gori takvo testiranje je moguće uraditi samo u Kliničkom centru, i to isključivo ako postoje ozbiljne sumnje na genetske poremećaje.

Zavjera ćutanja je takva da su žene koje su se podvrgle ovom testu, a koje su CIN-CG/BIRN intervjuisali, odbile da govore pod svojim imenom, ali i da imenuju svog ginekologa, kao i kliniku u Beogradu gdje su obavile testiranje.

Ipak, kada je autorka teksta, predstavljajući se kao trudnica iz Crne Gore, nazvala tri nasumično odabrane privatne klinike u Beogradu i pitala da li može zbog pola da uradi ovaj test, dobila je poziv „da dodje, pa će se sve srediti“.

Osim invazivnog testiranja u Beogradu, sve ćešće se pribjegava i skupom Nifty testu, kojim se iz krvi majke saznaje pol djeteta. Rezultati testa su precizni tek u 12. nedjelji trudnoće, po isteku zakonskog roka za abortus. Tada na scenu stupaju privatne ginekološke ordinacije u Crnoj Gori, spremne da izvedu ilegalni abortus, kažu izvori CIN-CG/BIRN-a, od kojih su neki željeli da ostanu anonimni.

Metode odabira pola daju rezultate. Na 109 dječaka se u posljednjih dvadeset godina u prosjeku godišnje rađa samo 100 djevojčica, prema podacima Zavoda za statistiku Crne Gore, Monstat. Samo u 2009. godini, rodilo se 113 dječaka na 100 djevojčica. Prirodan omjer je obično 102 ili 103 dječaka na 100 djevojčica.

To, po nalazima Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija iz 2012. godine, Crnu Goru , uz Albaniju, Azerbejdžan i Jermeniju, svrstava u svjetski vrh na listi zemalja sa najvećim disbalansom među djecom muškog i ženskog pola. Na Balkanu, sličan fenomen postoji i na Kosovu, u Albaniji, Makedoniji, a u manjoj mjeri i u Bosni i Hercegovini.

Crnogorski zakonodavci su pokušali da se izbore sa tim problemom donoseći nekoliko zakona koji regulišu ovu oblast, ali abortusi kojima se uklanjaju djevojčice ostaju ispod radara statistike. Zakon ćutanja je i ovjde jači od postojećih zakona, pa prijavljenih slučajeva nema.

Američki Institut za istraživanje populacije posmatrao je od 2000. do 2014. godine, brojeve rođene ženske djece, u odnosu na mušku, i uporedio ih sa prirodno očekivanim brojevima. Procjenio je da se godišnje u Crnoj Gori namjerno abortira oko 50 djevojčica (LINK https://www.pop.org/project/stop-sex-selective-abortion. ).

Ljekarske veze Podgorica-Beograd

Amela je već imala dvije ćerke kada je odlučila da uzme sudbinu u svoje ruke.

I prije nego što je zatrudnjela sa trećim djetetom, posjetila je svog ginekologa da dogovori naredne korake.

„Već sam čula od žena u mom okruženju da odlaze masovno u Beograd na test horionskih čupica. Ljekar mi je rekao da ne brinem, već da dođem kod njega kad ostanem trudna pa ćemo se dogovoriti“, sjeća se ona.

Tokom biopsije horionskih čupica, uzima se uzorak posteljice, a rezultati se dobijaju za nekoliko dana, što ostavlja vremena da se u legalnom roku obavi abortus.

Amela je bila tek osam nedjelja trudna kada je njen ginekolog zakazao intervenciju u jednoj privatnoj klinici u Beogradu.

„Mnoge žene koje sam sretala u čekaonici dolazile su kod njega po savjet kako da dobiju sina, a on im je zakazivao testove u Beogradu“, kaže Amela.

U Beranama, na sjeveru Crne Gore, doktorka Svetlana Balać svjedoči da joj često žene traže savjet kako da rode muško dijete jer se nakon rođenja dvije, tri ili četiri djevojčice smatraju manje vrijednim, a ponekad im se prijeti da će na ovaj ili onaj način biti kažnjene. Sjeća se slučaja žene iz Rožaja kojoj je muž postavio uslov da rodi sina, ili će se od nje razvesti.

„Žena kad dođe u ambulantu već se najčešće obavijestila putem interneta ili joj kažu prijateljice, komšinice. Ona uglavnom zna šta hoće a prosto ljekari su tu da jednostavno probaju da riješe te neke nedoumice s kojima ona dolazi“, kaže Balać.

„Ja u tom slučaju mogu jedino (da pomognem) savjetom, da objasnim gdje (da se) radi, kako (da se) radi“, dodaje ona.

Dr Dušan Protić, koji ima privatnu ordinaciju u Beogradu, a u kojoj je moguće obaviti ovu intervenciju, kaže da u poređenju sa drugim zemljama, najveći broj žena dolazi iz Crne Gore.

„Mnoge žene kriju zašto dolaze. Traže da urade horionske čupice, uvijek izmisle priču da u porodici postoje anomalije. I uglavnom, kada čuju (da je djevočica), traže prekid trudnoće“, kaže on.

„Kad hoće da abortiraju, kad im se ne svidi pol, onda u bolnicama navode socijalne i ekonomske razloge. Moje opredeljenje je rađanje. Ja sam protiv abortusa jer je svako dijete, dijete“.

Dr Protić kaže da postoji velika vjerovatnoća da se ošteti plod, ako se ovaj test radi u osmoj ili devetoj nedjelji trudnoće.

Ljekarska etika na testu

I Ivanu, iz Podgorice, put je vodio u Beograd. Ona sada ima 45 godina, majka je dvije odrasle ćerke, a tvrdi da je test horionskih čupica uradila prije deset godina u ranoj fazi treće trudnoće, zbog straha od genetskih poremećaja. Njen ginekolog joj je savjetovao da ode u kliniku u Beogradu „gdje će sve brzo završiti, jer ljekar iz te bolnice često dolazi u Podgoricu“.

Ivana se sjeća da je stigla u čekaonicu te klinike oko podneva i da je već bila puna žena iz Crne Gore. Sa mužem je potpisala izjavu da preuzima odgovornost ukoliko se desi nešto nepredviđeno.

Sjeća se i igle u obliku male kuke koju je ginekolog pored pupka počeo da uvlači u njen stomak.

„I danas zadrhtim kada se sjetim uzimanja uzorka i bola koji kida. Cijelu intervenciju posmatrala sam na velikom ekranu. Ipak, urezano u sjećanje ostao mi je smjeh ljekara koji govori: „Znamo mi zašto vi Crnogorke dolazite“.

Ona kaže da je nalaz pokazao da je bilo 87 odsto mogućnosti da beba ima genetsku anomaliju - a i bila je djevojčica. Abortirala je po povratku u Podgoricu.

Nijedna od tri privatne klinike u Beogradu koje smo kontaktirali u junu i septembru, nije zahtijevala upute ljekara iz Crne Gore, u kojima bi se izražavala bojazan da postoji neka genetska anomalija.

Imena ovih klinika su poznata CIN-CG/BIRN-u, ali ostaju izvan domašaja šire javnosti, jer osim iskazane namjere, nije bilo moguće dokazati da bi ove klinike i obavile testove sa namjerom da se rano utvrdi pol djeteta.

Test horionih čupica nije bezazlen, kaže doktorka Balać: „Mi u Beranama imamo slučaj gdje je rođen dječak poslije tri djevojčice, pol je otkriven biopsijom horiona. Dječak je, međutim, rođen bez jedne ruke.“

I Amela se sada kaje što je uopšte radila takav test, jer je njen sin po rođenju imao ozbiljne zdravstvene probleme, što ona pripisuje ovom invazivnom testu.

Prof. dr Olivera Miljanović, direktorica Centra za medicinsku genetsku imunologiju u Kliničkom centru Crne Gore kaže: „Genetska istraživanja se isključivo koriste u medicinske svrhe kada se mora odrediti genetski status djeteta, da bi se potvrdio rizik teške genetske bolesti, sve drugo je zloupotreba“.

Bez bola do pola

Za rano utvrđivanje pola, u posljednje tri godine u Crnoj Gori nije ni potreban ginekolog. Naime, od 2014. moguće je otkriti pol od 10. nedjelje trudnoće, naprednim tehnologijama analize DNK fetusa iz krvi majke.

U najmanje četiri laboratorije i ginekološke ordinacije u Crnoj Gori dostupan je niz prenatalnih neinvazivnih testova, a najpopularniji je Nifty test. Uzorak od 10 mililitara krvi šalje se u velike svjetske laboratorije. Samo laboratorija In Vitro, godišnje pošalje oko 800 uzoraka krvi, a laboratorija Bona – Lab Prima oko 700.

Laboratorije u Crnoj Gori nude dvije vrste Nifty testa, koje se razlikuju u broju parametara koje analiziraju - osnovni (twins) i plus. Osnovni test analizira samo tri sindroma, Daunov, Edvardsovs i Patauov, a naprednija verzija testa analizira 21 parametar, uključujući i polne hromozome, i precizan je kod utvrđivanja pola djeteta. Takav test je skuplji i košta 650 eura.

U Bona-Lab Prima su kazali da „99 odsto žena isključivo traži Nifty plus“.

Vlasnik Bona-Lab Prime, Dragan Nikolić, kaže da su ovo testiranje uveli 2014. godine da bi majkama omogućili da saznaju da li nose zdrav plod.

„Imali smo zahtjeva i od žena koje imaju, recimo, dvije ili više ćerki pa hoće sina, pa da procijene i vide koji je pol“, kaže Nikolić.

Iako većina traži napredniji Nifty test kojim se utvrđuje pol, on ne može da procjeni koliko žene dolaze isključivo da saznaju da li nose dječaka ili djevojčicu, jer, kako kaže „mali je broj žena koje otvoreno kažu - ja bih voljela muško ili žensko. Jedino je na vama, kada ih pitate koliko imaju djece, da onda zaključite da žele najvjerovatnije muško.“

On vjeruje da žene razloge zašto žele ovo testiranja drže u tajnosti, jer se plaše da informacija ne procuri iz laboratorije, pa da se ne sazna u njihovoj porodici.

Nikolić, upitan da li je moguće uraditi abortus i poslije 12. nedjelje, kad se sazna pol putem Nifty testa, odgovara: „To ne znam. Ne mogu da se izjasnim da li će ginekolog odbiti ili neće, ali mogu da se izjasnim da ona ima vremena da to odradi, sasvim dovoljno“.

Skriveni abortusi

U Crnoj Gori ne postoji nijedan slučaj dokazanog selektivnog abortusa.

Pošto se rano utvrdi pol genetskim testiranjem, žene se odlučuju na prekid trudnoće ako nose djevojčicu, ali broj selektivnih abortusa ostaje skriven i kad se obavljaju u legalnom roku, ili kasnije.

Ako se abortusi obavljaju do 10. nedelje, kada nije potrebno navesti posebne razloge, taj broj ulazi u ukupan broj abortusa o čemu evidenciju vodi Institut za javno zdravlje Crne Gore.

Zakon je takođe ostavio mogućnost ženi da abortus obavi legalno, od 10. do 20. nedelje „ako bi žena u toku trudnoće ili poslije porođaja mogla doći u teške lične ili porodične prilike“, ali ovo mora da odobri konzilijum ili posebne etičke komisije.

Višnja Orban, zamjenica direktora Uprave za inspekcijske poslove, kaže:

„Ljekari koji rade abortuse u bolnici, rade legalno…sad je to problem: pacijentice odrade testove i vide da nije pol koji njima odgovara i onda one podnesu zahtjev regularno… Pacijenti da bi zaštitili sebe… napišu da ne mogu (da rode) zbog socijalng statusa, zbog nečeg drugog, a u stvari vrše abortus zbog pola.“

Da bi izbjegla detaljne provjere i ispitivanje pred komisijom, žene se odlučuju na ilegalne abortuse koji se obavljaju u brojnim privatnim ordinacijama koje nemaju dozvolu za takve intervencije, ali je interes i žene i privatne ordinacije da abortus zadrže u tajnosti.

Ministarstvo zdravlja dozvolilo je samo Kliničkom centru Crne Gore, državnim bolnicama u većini crnogorskih opština i jedinoj privatnoj klinici Codra u Podgorici da obavljaju kiretaže.

U dvije privatne ginekološke ordinacije u Podgorici, koje je autorka teksta nazvala početkom septembra, predstavljajući se kao trudnica, rekli su da se abortus može obaviti kod njih, iako ih nema na spisku licenciranih ordinacija Ministarstva zdravlja.

U jednoj od njih autorku teksta su samo pitali koja je nedjelja trudnoće, i kada je odgovorila da je u pitanju 10. nedjelja, rekli su: „Samo vi dođite, sve ćemo se dogovoriti“.

Ivana, koja je ispričala svoje iskustvo sa testom horionskih čupica, kaže da je prijateljicu u petom mjesecu trudnoće vodila na abortus u privatnu ordinaciju u Podgorici.

„Zna se tačno i cjenovnik. Za svaki mjesec poslije legalnog roka, plaća se po 100 eura više“, kaže.

Crnogorski Zakon o prekidu trudnoće predviđa kaznu od 500 do 2000 evra, ljekaru koji je prekinuo trudnoću zbog pola ili, pak, uradio genetsko ispitivanje zbog selekcije pola iz nemedicinskih razloga.

Višnja Orban tvrdi da u posljednje dvije godine niko nije platio ovu kaznu, a za prethodne godine nije imala podatke.

Za ginekološkinju Svetlanu Balać nema sumnje da se veliki broj abortusa radi po privatnim ordinacijama.

„Vi ako uzmete zvaničnu statistiku, vi ćete vidjeti da je toliko mali broj prekinutih trudnoća, da je sramota da se pozovemo na ove podatke“.

Ipak se, prema podacima Instituta za javno zdravlje, broj abortusa iz godine u godinu povećava. U 2013. ih je bilo 1 141, a dvije godine kasnije, u 2015, broj abortusa porastao je na 1 582.

Nemoćna država

Svjesni da može doći do zloupotrebe nauke i medicinskih dostignuća država je donijela set od tri nova zakona 2009. godine, koje su prilagodili Konvenciji o ljudskim pravima i biomedicini (http://www.coe.int/en/web/conventions/full-list/-/conventions/treaty/164) koju je donio Savjet Evrope 1999. godine. Crna Gora je ratifikovala ovu konvenciju 2010, a istu konvenciju ratifikovala je i Srbija 2011. godine.

Savjet Evrope je upozorio Crnu Goru 2013. godine na alarmantno stanje u ovoj oblasti i zatražio jače kontrole vlasti, ali Ministarstvo zdravlja nema objašnjenje za razliku u rađanju dječaka i djevojčica.

Slavojka Šuković, načelnica Direkcije za harmonizaciju propisa i međunarodnu saradnju u Ministarstvu zdravlja kaže:

„Nemamo nijednu prijavu da je negdje potvrđeno, utvrđeno ili indikovano da postoji zloupotreba u odnosu na neko konkretno lice i na konkretnu zdravstvenu ustanovu… Sumnja nije dokaz“.

U Zdravstvenoj inspekciji tvrde da su nemoćni. Oni mogu da djeluju tek po prijavi pacijentkinje, a tako nešto se ne događa. Ipak, zbog sumnje koja postoji, a na osnovu statističkih podataka, u inspekciji su kazali da će intenzivirati kontrole ginekoloških ordinacija.

Tradicija, udružena sa zloupotrebom medicine u Crnoj Gori, ipak pobjeđuje.

Žena u reproduktivnom dobu sve je manje. Po procjeni profesorke Olivere Miljanović „u Crnoj Gori sada već imamo 3000 žena manje nego što bi trebali da imamo“.

Posljedice ovog poigravanja sa prirodom po natalitet najmanje balkanske države teško je predvidjeti.

 

Ćerka nije dijete

Ako na sjeveru Crne Gore pitate starijeg odraslog muškarca koliko ima djece, on će često reći samo broj sinova. Ćerke se ne računaju.

Psihološkinja Ranka Božović objašnjava da se u Crnoj Gori, kad se rodi muško dijete, sprema veselje. Sin je nasljednik, neko ko produžava prezime, čuva i brani kuću, brani u ratovima državu.

„Muž zasigurno očekuje sina i ako žena na svijet ne donese muško dijete, onda je i ona manje vijedna, i onda može vremenom da je potcjenjuje, da je kinji”.

Ona je i sama, tokom svog porođaja, prisustvala drami kroz koju je prolazila žena sa kojom je dijelila sobu, a koja je rodila ćerku.

„Nije htjela da je podoji, nego je beba ležala na dnu njenih nogu, zbog toga što je bila, čini mi se četvrta djevojčica“.

BOX 2

Šta kaže zakon?

Zakon o zaštiti genetičkih podataka propisuje da se samo iz medicinskih razloga može raditi genetičko ispitivanje fetusa ali uz mišljenje doktora medicine specijalistike kliničke genetike.

Zakonom o liječenju neplodnosti je predviđeno da se posebno ne može birati polna ćelija za oplodnju, nego odabir mora biti spontan.

Treći zakon propisuje prekid trudnoće iz nemedicinskih i medicinskih razloga.

U prvom slučaju abortus se može uraditi do navršenih 10 nedjelja trudnoće od začeća i radi se na osnovu pisanog zahtjeva trudnice i uz odobrenje doktora specijalistike ginekologije i akušerstva.

Abortus je moguć od 10. do 20. nedjelje na osnovu mišljenja posebne komisije zdravstvene ustanove. Prekid trudnoće se može odobriti ukoliko se na taj način sprječavaju štetne posljedice po život i zdravlje žene, kao i rađanje djeteta sa psiho-fizičkim nedostacima, ukoliko je do začeća došlo usljed izvršenja krivičnog djela ili će nakon porođaja žena doći u posebne socio-ekonomske i porodične neprilike.

Od 20. do 32. nedjelje, prekid trudnoće je dozvoljen samo na osnovu medicinskih indikacija i po odobrenju Etičkog komiteta Kliničkog centra Crne Gore. Poslije 32. nedelje ne može se raditi abortus.

 

Abortusom do sina i na Kosovu, u Albaniji i Makedoniji

Izvještaji Savjeta Evrope i nekih drugih međunarodnih organizacija godinama upozoravaju na neravnotežu u broju rođenih dječaka i djevojčica i u drugim zemljama na Balkanu.

Prema podacima prezentovanim u izvještaju za 2016. godinu Svjetskog ekonomskog foruma, sa sjedištem u Švajcarskoj, Albanija je pala za nekoliko mjesta u kategoriji „zdravlje i preživljavanje“ upravo zbog zabrinjavajuće statistike rađanja muške i ženske djece. Podaci za 2016. su pokazali da se rađa 109.5 dječaka na 100 djevojčica.

Slična situacija je na Kosovu gdje se prosječno rađa 110 dječaka na 100 djevojčica, prema izvještaju tima Ujedinjenih nacija u Prištini (link na izvještaj: http://www.unkt.org/wp-content/uploads/2016/09/UNFPA-Gender-bias-report.pdf)

Problem je posebno izražen u zapadnoj Makedoniji, gdje većinski živi albanska populacija. Podaci francuskog Instituta za razvoj iz maja 2015. pokazuju istovjetnu statistiku kao na Kosovu – 110 dječaka na 100 djevojčica. Istraživanje Savjeta Evrope iz 2013. pokazalo je još značajniju razliku. Te godine je rođeno 113 dječaka na 100 djevojčica.

Svetlana SLAVUJEVIĆ

Autorka je novinarka Televizije Crne Gore

Zahvaljujemo se RTCG na saradnji i tehničkoj podršci prilikom izrade ovog istraživanja.

Više pripadnika romske populacije, nakon brisanja sa evidencije Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) zbog navršenih 67 godina života, ostali su bez besplatne zdravstvene zaštite, jer nijesu bili upoznati da i dalje mogu ostvarivati to pravo. Državne institucije se nijesu pobrinule da im predoče prava, pa su tako mnogi još uvijek bez osiguranja, iako besplatnu zdravstvenu zaštitu Ustav Crne Gore garantuje svim građanima, a izdavanje zdravstvenih knjižica je krajnje pojednostavljeno posljednjih mjeseci.

Fadilj Misimović, koji živi na granici siromaštva, kaže da je nakon što je izbrisan iz evidencije ZZZCG bio bez zdravstvenog osiguranja dugih pet godina, što je dodatno otežalo njegov položaj. Zdravstvenu knjižicu dobio je ovih dana nakon što su mu novinari CIN-CG, radeći na ovoj temi, pojasnili da ima prava na besplatno liječenje, kao i procedure kako da dođe do zdravstvene knjižice. Nije vjerovao da je sve tako lako i da je moguće.

Fadilj je više od 30 godina bio na evidenciji ZZZCG. Nikada nije uspio da se zaposli, uprkos želji. Dok je bio mlađi radio je povremene poslove, da bi se prehranio. Sada više ni to ne može. Ima 72 godine. Težak život, bolesti i nemaština njegovu su starost učinile krajnje neizvjesnom. Tvrdi da ga je država ostavila na milost i nemilost, bez ikakvih prihoda. Živi u trošnoj baraci koju je sam sagradio na Vrelima Ribničkim, na uzurpiranom zemljištu. Tako, pored problema koje ima svakodnevno, brine da mu ne sruše i baraku, koja je njegova jedina imovina.

U godinama nakon što je izbrisan sa evidencije Zavoda, vjerovao je da je ostao bez rijetke povlastice koju je imao -  besplatne zdravstvene zaštite. On nije imao novca ni za preživljavanje, a kamoli za plaćanje ljekarskih pregleda.  Tražio je pomoć od nadležnih institucija i pitao kako da riješi problem zdravstvenog osiguranja. „Državni činovnici kojima sam se obraćao su mi govorili da treba da budem strpljiv i da čekam izmjenu zakona kojom ću dobiti zdravstvenu knjižicu. Niko mi nije rekao da već imam pravo na nju“, navodi Fadilj.

Kako živi sam, posljednjih par godina brigu o njemu preuzele su komšije, koje ga svakodnevno obilaze, na čemu im je neizmjerno zahvalan. Ne bi trebalo, kaže, da bude na teretu komšija, već društva i države.  Zdravstvena knjižica, koju je dobio nakon pet godina lutanja, unijela je makar malo nade da može biti bolje.

Imer Hadžaj, sedamdesetdvogodišnji Rom iz Podgorice, ima sličnu priču. I on je došao do zdravstvene knjižice tek nakon što smo ga informisali o proceduri izdavanja i uputili na pravi šalter. U izjavi za CIN-CG Imer ističe da mu država u kojoj je rođen nikada nije pružila šansu da se zaposli, već je morao da prodaje staru robu po buvljacima i na taj način  prehrani brojnu porodicu. Niti mu je neko nakon brisanja sa evidencije ZZZCG pojasnio da može besplatno da se liječi. „Svuda sam išao, izgubio sam godine, a niko mi nije rekao koja prava imam“, kaže Imer. Slabog je zdravstvenog stanja, pa više i ne izlazi na pijacu. Tvrdi da je svakodnevno posjećivao državne ustanove i pisao molbe, ne bi li uspio da ostvari besplatnu zdravstvenu zaštitu....

„Nas Rome život troši nemilice. Kako država nije mislila na moje roditelje, tako nije mislila ni na nas. Zbog uslova u kojim živimo, uglavnom kad navršimo oko 60 godina starosti – umiremo“, navodi za CIN-CG sedamdesetogodišnji Podgoričanin Tahir Beriša, koji je, takođe, bio dugo bez zdravstvenog osiguranja. Ističe da samo Bogu može zahvaliti što je doživio sedamdeset godina. Njegovi roditelji, braća i sestra su relativno mladi umrli, ne samo zbog uslova u kojima su živjeli, već vjeruje i zato što  nijesu imali adekvatnu zdravstvenu zaštitu.

„Crna Gora u 21. vijeku više ne smije da radi ovo što nam je do sada radila. Pod hitno treba promijeniti Zakon o besplatnoj zdravstvenoj zaštiti. Država treba da zbrine stare i bespomoćne osobe bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost“, smatra Beriša.

Tokom istraživanja ove teme, novinari CIN-CG obišli su više državnih institucija, tražeći odgovor na pitanje ko je nadležan za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu za starija lica koja više nijesu na evidenciji ZZZCG.

U Centru za socijalni rad odgovorili su da se oni ne bave tim pitanjima, pa su uputili na Ministarstvo rada i socijalnog staranja Crne Gore.

„Ministarstvo rada i socijalnog staranja nije nadležno za to. Fond za zdravstvo bi mogao nešto konkretnije da vam pomogne, povodom regulisanja zdravstvene zaštite“ – kazao je Rovčanin.

A odgovori na ova pitanja jasni su u Ustavu Crne Gore. Član 69 kaže: „Svako ima pravo na zdravstvenu zaštitu. Dijete, trudnica, staro lice i lice sa invaliditetom imaju pravo na zdravstvenu zaštitu iz javnih prihoda, ako to pravo ne ostvaruju po nekom drugom osnovu“.

U razgovoru sa službenicima ZZZCG pojašnjeno je za CIN-CG da lica koja oni brišu iz svojih evidencija, ipak nijesu ostavljena na milost i nemilost. Do nedavno je one koji su ostvarili izvjesni radni staž preuzimao Fond penzijskog i invalidskog osiguranja Crne Gore (PIO CG), preko kojeg su te osobe osiguravane. Oni koji nijesu ostvarili radni staž, bili su u nadležnosti Centra za socijalni rad, dok su lica koja su koristila neki vid naknade ostajala u nadležnosti ZZZCG. Organizacijskim promjenama, od nedavno, sva lica preuzima Fond zdravstva i ona imaju pravo na korišćenje zdravstvene zaštite preko tog organa.

Procedura za dobijanje zdravstvene knjižice je jednostavna. Potrebno je da lice koje više nije na evidenciji ZZZCG dođe do Fonda zdravstva, gdje će na šalteru za ovjere zdravstvenih knjižica dobiti formular koji treba popuniti i priloži fotokopiju lične karte.

Međutim, naročito među pripadnicima romske populacije, usljed slabog obrazovanja, jezičkih barijera, neupućenosti od strane nadležnih organa, dolazi do problema koje su imali i naši sagovornici, koji godinama nijesu koristili zdravstvenu zaštitu, iako su imali pravo na to. Koliko je još njihovih sunarodnika i sunarodnica, koji zbog nedovoljne informisanosti ne ostvaruju besplatnu zdravstvenu zaštitu, niko ne zna.

Bilo bi od najveće važnosti za ovu zajednicu da se sprovede neki vid edukacije i kampanje kako bi se ukazalo na prava koja jedan dio Roma i Egipćana još uvijek ne koristi, jer živi u uvjerenju da ih zdravstvena zaštita nakon 67 godina života ne sleduje.

Ranko Vojvodić / Maksut Beriša

Iako se i 2014. znala lokacija za ,,posao vijeka’’ - izgradnju kolektora, bivši gradonačelnik Miomir Mugoša je, uz saglasnost Vlade, opštinsko zemljište poklonio kompaniji Uniprom Veselina Pejovića. Sada Mugošin nasljednik Slavoljub Stijepović sa Pejovićem trampi zemljište neophodno za izgradnju kolektora, dajući Unipromu opštinske parcele uz magistralu

Fleš1: Odluku o novoj razmjeni zemljišta potpisao je predsjednik Skupštine Podgorice Đorđe Suhih, koji je poklanjanje opštinskog zemljišta Unipromu 2014. ovako komentarisao:,,Mi možemo sada naše zemljište koje oni koriste i naše zemljište koje mi koristimo da sa njima sjednemo i da se dogovaramo kome će šta da pripadne. Pa i jedno i drugo je naše. Čije je naše zemljište? KAP-ovo?"

TXT: Vještaci koji su po nalogu Specijalnog tužilaštva ispitivali sporni posao ustupanja opštinskog zemljišta novom vlasniku KAP-a Veselinu Pejoviću i njegovom Unipromu, potvrdili su sumnje u nezakonitost ovog posla, kojim je rukovodio Miomir Mugoša, bivši gradonačelnik Podgorice. To je prema izvorima Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) epilog višemjesečne provjere, a pored Mugoše na spisku osumnjičenih mogao bi biti i Veselin Pejović.

Imovina KAP-a je, podsjetimo, u decembru 2012. procijenjena na 183,5 miliona eura. Nakon izlaska ruskog tajkuna Olega Deripaske iz vlasništva nekadašnjeg industrijskog giganta, 2014. stečajna uprava prodaje KAP jedinom ponuđaču kompaniji Uniprom za 28 miliona eura. Taj novac još nije do kraja uplaćen, a osnovna suma je nakon Pejovićevih tužbi umanjena.

U tom periodu KAP je bio samo korisnik, ali ne i vlasnik, gradskog zemljišta u Dajbabama. To je potvrdio čak i gradonačelnik Mugoša objasnivši da je tu lokaciju u vrijeme gradnje fabrike Opština Titograd eksproprisala od privatnih vlasnika i dala samo na korišćenje KAP-u.

No, nakon što je prvi tender za KAP propao, a na drugom se javila samo firma Uniprom, Mugoša mijenja mišljenje. Mnogi smatraju da je presudan bio pritisak iz Vlade Mila Đukanovića koja je bila odlučna da ispuni brojne Pejovićeve zahtjeve. Među njima i onaj o riješavanju imovinskih sporova oko zemljišta.

Odlukom SO Podgorica novom kupcu KAP-a prepisano je čitavih 417.804 kvadrata, koje je Glavni grad, preko javnih oglasa, samo mjesec dana prije toga prodavao po cijenama od 66 do 72 eura po kvadratu. Dakle, ovom odlukom je privatnoj kompaniji poklonjeno zemljište minimalne vrijednosti 26 miliona eura, gotovo onoliko za koliko je KAP prodat Pejoviću.

Ali, tu nije kraj. Drugom odlukom je investitor oslobođen plaćanja naknade za komunalno opremanje zemljišta, koja je na toj lokaciji iznosila 48,80 eura po kvadratu. To je poklon od novih 20 miliona eura, upozoravaju iz opozicije godinama. Ukupno najmanje 40 miliona štete za grad i državu.

Nakon što je dobio opštinsko zemljište, Pejović je na njega upisao hipoteku kod Zapad banke – za kredit, kojim je otplatio polovinu iznosa za kupovinu imovine KAP-a.

Međutim, i novi gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović nastavio je sa Pejovićem kombinacije oko zemljišta koje mu je ustupljeno, a koje je i u ranijim planovima bilo predviđeno za gradnju kolektora za prečišćavanje otpadnih voda. Prema, nedavnim Stijepovićevim najavama, kolektor bi trebalo da se završi tek 2021, iako DPS tu „investiciju vijeka“ vrijednu oko 50 miliona, najavljuje biračima još od 2010.

Izvršni direktor Vodovoda i predsjednik podgoričkog odbora DPS-a Vladan Vučelić kaže da se radi o projektu ,,koji je najbolje tehnološko rješenje ne samo u Crnoj Gori nego u Jugoistočnoj Evropi i najjefitniji projekat".

O kolikoj se jeftinoći radi govori i podatak da je Glavni grad ušao u cijelu priču a da u njegovom vlasništvu nije više parcela u Botunu na kojoj je predviđena gradnja kolektora, jer je Mugoša tu lokaciju poklonio Pejoviću. To je bila jedna od posljednjih Mugošinih poteza pred napuštanje funkcije. Tada je, 30. aprila 2014, u podgoričkom parlamentu izglasana odluka o razgraničenju između Glavnog grada i KAP-a. Suština odluke je da se Opština, zarad novog vlasnika KAP-a, odrekla skoro polovine svoga zemljišta na lokaciji nekadašnjeg industrijskog giganta. Iako se i tada znalo da je u planovima gradskih vlasti kolektor planiran u Botunu!

Zbog toga je glasačka mašinerija DPS-a u podgoričkom parlamentu morala aprila ove godine nanovo da izglasa razmjenu zemljišta između Glavnog grada i Kombinata aluminijuma.

Novom odlukom kompanija Uniprom Glavnom gradu će ustupiti 75.110 kvadrata kod bazena crvenog mulja neophodnih za gradnju kolektora, dok će Uniprom od grada dobiti 99.155 kvadrata na atraktivnim parcelama uz magistralu Podgorica-Petrovac - na kojima je moguća gradnja raznih sadržaja. Uniprom je lokalnoj samoupravi dužan da uplati 978.634 eura na ime razlike u vrijednosti zemljišta, do kraja 2019. godine.

Zanimljivo je da je ovu odluku potpisao predsjednik Skupštine Podgorice Đorđe Suhih, koji je poklanjanje opštinskog zemljišta Unipromu 2014. ovako komentarisao:,,Mi možemo sada naše zemljište koje oni koriste i naše zemljište koje mi koristimo da sa njima sjednemo i da se dogovaramo kome će šta da pripadne. Pa i jedno i drugo je naše. Čije je naše zemljište? KAP-ovo?".

Opozicija već godinama upozorava da su prekršeni mnogi zakoni, među njima i Zakon o zaštiti konkurencije, jer ostali potencijalni ponuđači nijesu znali da će budućem vlasniku KAP-a pripasti zemljište i brojne druge subvencije i pogodnosti.

MANS je još 2014. godine Vrhovnom državnom tužiocu podnio krivičnu prijavu zbog nezakonite prodaje imovine podgoričke fabrike nikšićkoj firmi Uniprom. Između ostalog naveli su i da ,,Uniprom kvadrat zemljišta kupuje po nevjerovatnih 11 eura po metru kvadratnom, dok mu se objekti, fabrička postrojenja, oprema i invetar bukvalno poklanjaju - zaključenjem ugovora sa Unipromom, Crna Gora odmah gubi preko 20 miliona eura samo po osnovu vrijednosti zemljišta, i ko zna još koliko u budućnosti po osnovu subvencija i oprosta poreza i drugih naknada''.

URA je uoči posljednjeg glasanja u podgoričkom parlamentu za trampu između Uniproma i Glavnog grada podnijela inicijativu za poništavanje razgraničenja iz 2014. Inicijativa je odbijena.

Krčmljenjem opštinskog zemljišta od strane bivšeg gradonačelnika bavila se i komisija koju je 2015. formirao Slavoljub Stijepović. Komisija je pola godine ispitivala dva posla - prodaju zemljišta Glavnog grada Carinama i međusobno razgraničenje zemljišta između Glavnog grada i KAP-a. Rezultati ove istrage poslati su vrhovnom državnom tužilaštvu Ivici Stankoviću.

Vladimir Čađenović, šef kluba odbornika Demokratske Crne Gore (Demokrate), nedavno je izjavio da bi razmjena zemljišta iz aprila morala biti predmet istrage tužilaštva. Da se ovom odlukom mora pozabavi tužilaštvo Čađenović je uvjeren nakon što su nalazi vještaka proslijeđeni Specijalnom tužilaštvu potvrdili sumnje da u poslu koji se odnosi na odluku o utvrđivanju zone KAP-a biznis zonom i odluku o davanju saglasnosti za međusobno razgraničenje zemljišta između Glavnog grada i KAP-a iz aprila 2014. godine, ima nezakonitih radnji. 

Miomir Mugoša je u oktobru prošle godine saslušavan u Specijalnom tužilaštvu u okviru istrage o razgraničenju između glavnog grada i KAP-a.

Pokušali smo preko mejla kompanije Uniprom da od Pejovića dobijemo njegovo viđenje ovog slučaja. Javili su nam se neposredno prije zaključenja teksta i kazali da nemaju što da kriju, te da su voljni da, u narednom periodu, dostave svu dokumentaciju o ovom poslu.