Razočarani brutalnošću, bijedom i opresijom Islamske države, neki od boraca sa Balkana, koji su u Siriji ratovali na strani ove terorističke organizacije su se svojski potrudili da napuste Bliski Istok i vrate se svojim kućama.

Šesnaest mjeseci nakon što je otišao u ISIS-ov kalifat u Siriji – verujući u idealan život u potpunom vjerskom okruženju – Hilmi, Bošnjak, pobjegao je nazad na Balkan, razočaran onime što je tamo vidio.

,,Tamo nije bilo ničega, nema struje, nemaš knjigu, nemaš internet, ništa,“ Hilmi je rekao za BIRN.

,,Imao sam kod sebe 400 eura koji su brzo potrošeni na hranu i osnovne potrepštine. Prijavio sam se u mekteb [ured] za bolesne gdje sam dobijao 50 dolara mjesečno. Moja supruga je pomagala starijim ženama pa su joj one nekad davale skromnu nadoknadu. A ja sam ludio sve vrijeme i gledao kako da spasim porodicu i pobjegnem odatle,“ sjeća se Hilmi.

,,Evo vidi,“ nastavlja, otvarajući svoj laptop i pokazujući video snimak.

,,Tu nema prirode, nema trave, sve uvelo, napušteno; vidi ove tobože ovce kako su mršave...sve što smo mogli raditi je prošetati malo okolo,“ kaže Hilmi, a onda pokazuje i fotografije svoje porodice i prijatelja.

Neki od njih nisu nikada uspjeli pobjeci iz Sirije.

Sa druge strane tvrdi da neki koji su propagirali i strogo implementirali rigidna vjerska pravila su sebe izuzeli od istih i uživali u svim dozvoljenim i nedozvoljenim ovozemaljskim blagodetima.

Hilmi, koji ima i bosansko i crnogorsko državljanstvo, samo je jedan od 250 ljudi koji su se vratili na Balkan nakon što su neko vreme proveli u ratnim zonama Sirije i Iraka. Poput Hilmija, mnogi su riješili da napuste Bliski Istok jer su se razočarali ISIS-om.

Iako mnogi povratnici tvrde da u Siriju nisu odlazili da bi ratovali, države na Balkanu ih tretiraju kao teroriste i to na osnovu niza zakona koji su usvojeni 2015. godine i koji kažnjavaju učesnike u stranim konfliktima.

Neki od povratnika su čak i završili na sudu po povratku na Balkan. I pored toga, oni su počeli da ubjeđuju ostale muslimane da ne prave njihove greške odlazeći na bliskoistočna ratišta.

Život u kalifatu

Kada je Hilmi, koji je vjernik čitav svoj život, čuo da je Islamska država proglasila kalifat, bio je riješen da ode i vidi da li je život tamo zaista u skladu sa šerijatskim principima idealnog islamskog drustva.

Hilmijeva destinacija je bila provincija Alepo gdje se već nalazio njegov prijatelj iz Podgorice. On ga je ubedio da u kalifatu ništa ne nedostaje, da su borbe daleko od mjesta gdje oni žive i da Hilmi i njegova porodica tamo mogu da ostanu kao njegovi gosti. Takodje ga je ubijedio da se ne traži od njega da priđe mudžahedinima, što kako tvrdi, nikako nije ni želio ni mogao zbog svojih ubjeđenja i lošeg zdravstvenog stanja.

,,Moj plan je bio da odem i provjerim, i ako je to sve tako, ja bih se poslije nekoliko sedmica vratio u zemlju, prodao kuću i stalno se preselio u Siriju“ kaže Hilmi.

Ali kada je stigao u Siriju u februaru 2015. godine, sačekale su ga loše vesti: njegov prijatelj je poginuo u borbama kod Kobanija.

Kako su se borbe oko Kobanija intenzivirale i ISIS-ove snage pocele gubiti bitku, Islamska država je uvela vanredno stanje, oduzela pasoše svim novopridoslim strancima i obavijestila ih da ne mogu napustiti kalifat jer su ,,vec stigli u savršeno društvo.“

Jedan Bošnjak koji je takođe živeo u kalifatu je garantovao za Hilmija i njegovu porodicu, pa su prebačeni u kuću zajedno sa još nekim arapskim izbjeglicama iz Kobanija. Nekoliko meseci kasnije Hilmi je dobio ruinirano imanje na periferiji grada na turskoj granici, gde su on i njegova porodica živeli više od godinu dana.

Hilmi kaže da je u Siriji sreo mnogo ljudi sa Balkana.

„Došlo je puno naših ljudi, Bosanaca najviše, bilo ih je iz Srbije, iz Crne Gore. Ali bilo je svakakvih. Bilo je pravih vjernika i dobrih ljudi ali i kriminalaca koji su bježali od zakona. Gledao sam neke kako snimaju video klipove, poziraju sa oružjem, pričaju svasta, a nijesu bili u ratu niti jedan sekund“ kaže Hilmi.

Kako su se napadi režima Bašara el Asada i njegovih ruskih prijatelja intenzivirali, tako se i situacija u gradu brzo promijenila. Mjesto je postalo neprepoznatljivo – ulice su bile prazne, zgrade uništene, a mnogo ljudi je poginulo.

,,Jednostavno si bespomoćan, odeš u podrum ili ispod stepenica, zagrliš dijete i moliš Boga da te spasi,“ kaže Hilmi.

Shvativši odmah po dolasku da kalifat Islamske države nije to što je on mislio, počeo je tražiti opcije za bjekstvo da spasi porodicu. Jednom je uspio da stigne noću do granice sa Turskom, ali su ih turske granične trupe vratile natrag pucajuci im iznad glava. Kasnije je uspio pronaći Sirijca koji se ponudio da mu pomogne da pobjegne u Tursku za 1.500 dolara.

,,Uspio sam se čuti sa mojima kući i rekao im da prodaju sve što imam u stanu, tepih, bojler, sto... i da mi šalju novac,“ seća se Hilmi.

Kako bi pobjegao sa teritorije koju je kontrolisao ISIS, Hilmi se morao iskrasti i prijeci preko minskog polja i ograde sa bodljikavom žicom. Uspio je da preživi zahvaljujući lokalnom vodiču.

Međutim, kada je ušao u Tursku, bio je uhapšen i proveo je dva i po meseca u pritvoru za izbeglice iz Sirije i Iraka.

„Iz jednoga zatvora sam prešao u drugi, i samo mi je jedna misao tad bila u glavi- šta napravih svom djetetu,“ sjeća se Hilmi.

Turske vlasti su ponudile ili da ga pošalju nazad u njegovu zemlju ili da ode u neku od država koja je voljna da ga primi. Hilmi je odlučio da se vrati kući (izbrisao sam Bosnu) gdje je ubrzo bio uhapšen zbog optužbi za terorizam.

Najamnici ubijaju za ISIS

Međutim, za razliku od Hilmija, koji tvrdi da je u Siriju otišao da bi ispovjedao svoju vjeru i živio u pravednom za sve kalifatu, mnogi ljudi sa Balkana su na Bliski Istok otišli zbog novca.

Sa bogatim iskustvom stečenim u ratovima devedesetih godina, postali su vredno oruđe u redovima islamističkih snaga.

,,Neka oni pričaju o Bogu i hurijama [device sa kojima pravednici uživaju u raju] drugima. Ja znam da meni Bog nikada neće reći da ubijem drugo živo biće zbog njega,“ Fisnik, borac rodom iz Makedonije, rekao je za BIRN.

,,Da se ne lažemo- mene zanima novac. Bio sam u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, radio sam oružane pljačke po Zapadu, bio sam u zatvorima,“ dodaje Fisnik.

Živeo je u Srbiji, Makedoniji, Crnog Gori, Turskoj i Nemačkoj, što mu je pomoglo da stupi u kontakt sa onima koji šalju ljude na bliskoistočna ratišta.

,,Naši ljudi po džamijama u Evropi se lako povežu i znaju ko je kakav i za šta može poslužiti,“ kaže Fisnik.

U leto 2014. godine Fisnik se pridružio Al Nusri zajedno sa prijateljima sa Balkana i Kavkaza koji su živeli u Nemačkoj i Austriji.

Tvrdi da mu je obećano 2.000 dolara mjesečno plus ono što mu dopuste da uzme na terenu nakon borbi.

„Bašarova vojska je bila lošeg morala i slabe motivacije tako da smo par puta imali znatne uspjehe oko Alepa u uništavanju utvrđenja i čulo se za nas,“ seća se Fisnik.

Dodaje da je brutalnost koju je viđao u Siriji daleko ekstremnija od svega što je vidio tokom ratova na Balkanu.

,,Gledao sam poslije druge bitke kako [Asadovim zarobljenim] vojnicima kidaju glave. Bilo je grozno u početku jer to nisam gledao ni u Jugoslaviji. Poslije se navikneš i na to,“ kaže Fisnik.

Poslije dva mjeseca u Al Nusri, Fisniku je njegov lokalni komandant rekao da će se on i njegova jedinica pridružiti ISIS-u.

,,Nas nije bilo briga za prisegu dok god nas taj plaća,“ kaže Fisnik.

,,U međuvremenu jedinica se obnavlja novim plaćenicima među kojima ima čak i hrišćana kojima je stalo do adrenalina i brze zarade“.

,,Čak i nakon povratka sa linije stalno se išlo u nekakve racije i pretrese, obični ljudi su sumnjičeni da su ili špijuni, ili da piju alkohol, da su narkomani. To je bio odličan izgovor nekima da iz zabave muče ljude, pljačkaju, pale, siluju,“ objašnjava Fisnik.

On kaže da je najviše para zaradio kada je transportovao umetnine do turske granice. ,,To su bile statue i razne te stvari koje su oni navodno uništavali pred kamerama jer su te stvari smatrali za idolopoklonstvo.“

Posle skoro tri meseca ratovanja pod zastavom Islamske države, Fisnikov komandant je nestao – jedinica nikada nije saznala da li je ubijen ili ne. Fisnikovi novi nadređeni su od njega zahtevali da vrsi egzekucije civila, na šta on nije bio spreman.

,,Makar znam da ako sam došao zbog para da nisam došao da koljem nevine ljude,“ tvrdi Fisnik.

Ipak, kako bi uopšte mogao da napusti Islamsku državu i vrati se kući, Fisnik i četvoro drugih boraca su morali ubiti petoro ,,špijuna“ među kojima su bile i dvije žene.

,,Alternativa je bila da naše glave završe na trgu umjesto njihovih.“

Bivši borac u borbi protiv ekstremizma

Razočaranje u Islamsku državu navelo je Alberta Berišu da po povratku iz Sirije osnuje nevladinu organizaciju koja pomaže bivšim borcima da se ponovo uključe u društvo, i da se otrgnu od radikalne ideologije koja ih je odvela na strana ratišta.

,,Država nikad nije shvatila da nama nije bio cilj da budemo teroristi,“ Beriša je rekao za BIRN, aludirajući na oko 300 Kosovara za koje se vjeruje da su poslednjih godina učestvovali u ratovima na Bliskom Istoku.

,,Svako je imao svoju sopstvenu istoriju i ciljeve. Ali jedna važna stvar o onima koji su se vratili jeste da njihov povratak znači da su razočarani onime što su videli,“ kaže Beriša.

Beriša nije tipičan džihadista. Završio je političke nauke na Univerzitetu u Prištini i master studije na Univerzitetu u Tirani.

On kaže da je u Siriji bio od 6. do 20. oktobra 2013. godine kako bi pomogao sirijskoj opoziciji u borbi protiv Asadovih snaga – ali tvrdi da on sam nikada nije ratovao.

Beriša kaže da je razlog zbog koga je otišao to što je bio razočaran u društvo na Kosovu i što je hteo da pomogne svojoj muslimanskoj braći u borbi protiv diktatora.

Po dolasku u Siriju, Beriša je tražio da se pridruži grupama u kojima se govorio albanski jezik ,,da bi izbegao jezičke barijere.“ Onda su ga odveli kod Lavdrima Mudžaherija, komandanta Islamske države koji je komandovao albanskim borcima.

,,Kunem se bogom da nikada pre toga nisam čuo za njega i da ga nikada pre toga nisam vidio,“ Beriša je rekao na suđenju u Prištini.

Tvrdio je da je pretraživao Internet, pokušavajući da shvati gdje se nalazi i da je tada je i naišao na snimak na kome se nalazi Mudžaheri.

Pošto je od ISIS-a bilo gotovo nemoguće pobjeći, Beriša kaže da je pomoću Fejsbuka kontaktirao prijatelja sa Kosova kako bi mu pomogao da se vrati kući.

,,Onda mi je poslao SMS u kome kaže da je jedan moj rođak bolestan i da moram da se vratim kući, a ja sam to iskoristio kao opravdanje da se vratim na Kosovo,“ Beriša je rekao na sudu.

Sud na Kosovu ga je zbog terorizma osudio na tri i po godine. Njegov slučaj je trenutno na apelaciji, a Beriša odluku čeka na slobodi.

,,Za mene su najteže stvari bile društvene predrasude, sumnje i konstantani pritisci od svih [državnih] institucija – njihova tendencija da ispune svoje političke ili institucionalne agende kroz nas,“ kaže Beriša.

,,Još teže mi je palo to vreme kad sam pušten iz pritvora. Do tada, mi [džihadisti povratnici] smo već postali poznati javnosti na Kosovu i ljudi su počeli da nas stigmatizuju još više,“ dodaje Beriša.

,,Veoma je teško za ljude koji se nalaze između dve vatre, kada više ne znaš gde pripadaš,“ kaže Beriša.

Njegova NVO, INSTID, bori se protiv verskog ekstremizma na Kosovu i ima za cilj da deradikalizuje ljude koji se se vratili sa bliskoistočnih ratišta.

,,Pošto znam da su većina njih žrtve, mislio sam da njihovo dalje viktimiziranje nije rešenje, i da bi ih to još više radikalizovalo,“ objašnjava Beriša.

,,I tako sam odlučio da osnujem instituciju koja će se baviti samo ovime, kako bi ovakvi ljudi ponovo postali korisni u društvu i kako im njihova sloboda ne bi bila oduzeta, jer to stvara mogućnost za veću radikalizaciju i čak i za radikalizaciju drugih u zatvoru,“ kaže Beriša.

Jovo MARTINOVIĆ

Mlade Romkinje su podređene i često zarobljene običajima, uskraćuje im se pravo na sopstvenu volju i mišljenje, a njihovim životom upravljaju muški članovi familije. Život udate i neudate Romkinje je u mnogo čemu sličan, sveden je na zatvorena romska naselja, podrazumijeva rano ustajanje i cijelodnevno obavljanje različitih kućnih poslova.

Anita Beriša (29), jedna od rijetkih obrazovanih Romkinja, kaže da se u poslijednjih desetak godina stanje promjenilo nabolje u skoro svim sferama života romske zajednice, ali da je položaj Romkinja i dalje na nezavidnom nivou.

„Do prije nekoliko godina, romskih djevojčica je bilo vrlo malo u završnim razredima osnovne škole dok su samo rijetke išle u srednju školu. Kasnije, za razliku od muškaraca, Romkinje, zbog porodičnih obaveza i nedovoljnog obrazovanja nijesu u mogućnosti da traže posao. Često se dešava da one koje traže posao budu diskriminisane“, objašnjava Anita.

Podizanje djece u romskim porodicama nije samo obaveza udatih žena, već i djevojčica koje često već sa 11 godina počinju da brinu o mlađoj braći i sestrama. „U romskoj porodici postoji osporavanje prava na školovanje ženskoj djeci, a razlozi se nalaze u tradicionalnim očekivanjima koja nalažu da se Romkinja mora udati mlada“, kaže Anita dodajući da je ona zahvaljujući svojim roditeljima ipak uspjela da se odupre ovakvim običajima.

Ona je rođena u Podgorici gdje je završila osnovnu i srednju medicinsku školu. Diplomirala je na Fakultetu za poslovni menadžment u Baru, dok je specijalističke studije završila na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Prva je Romkinja koja je upisala magistarske studije na Univerztetu Donja Gorica. Od diplome master studija dijeli je samo korak. Jedna je od osnivača Romske organizacije mladih Koračajte sa nama - Phiren Amenca, a od 2011. godine zaposlena je u Ministarstvu vanjskih poslova.

,,Veoma je važno insistirati na što bržem usvajanju Akcionih planova za Romkinje i sprovođenju aktivnosti u pravcu osnaživanja Romkinja da se uključe u javni život, jer je broj društveno aktivnih žena u romskoj zajednici veoma mali“, poručuje Anita.

Uključivanje mladih u društveni život, posebno mladih Romkinja je od velikog značaja za romsku zajednicu i njihovu integraciju u crnogorsko društvo. „Mi mladi, posebno Romkinje, mijenjamo sliku o Romima. Naše životne priče i slike utiču na rušenje predrasuda”, objašnjava Anita.

Uticaj organizacija i romskih aktivista raste, te se stoga smanjuje broj Romkinja koje se udaju prije 18 godine, a sve više ih nastavlja školovanje. Ipak, iako se položaj Romkinja u Crnoj Gori popravlja i stereotipi razbijaju, predstoji još mnogo posla za institucije i nevladine organizacije.

U Izvještaju za sprovođenje Strategije za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana u Crnoj Gori 2016-2020 navodi se da je u 2016/17 godini iz ove populacije upisano 20 studenata na fakultete. Međutim, samo 76% romske djece ide u osnovnu školu. Podaci ukazuju da djevojčice u odnosu na dječake više odustaju od školovanja za čak 13,8%. Kako se navodi, razlozi su nepovoljni socijalni uslovi, siromaštvo, socijalna segregacija, nedostatak porodične podrške, kao i rano stupanje u brak. Prema istraživanju višestrukih pokazatelja MICS 5, procenat ukupno obrazovanih Romkinja je manji u odnosu na muškarce za 23%. Ovaj postotak je još viši kod mladih žena u dobi 20-24 godina (50%).

,,Romkinje, su na dnu društvenih margina, ali kada im se pruži mogućnost, pokazuju da mogu baš kao i drugi da postižu dobre rezultate“, kaže Anita. Ona smatra da je posebno važno da se pripadnici romske i egipćanske zajednice obrazuju, da tako dođu do posla, i iz začaranog kruga siromaštva. Dodaje da obrazovana žеna vodi ka еkonomski nezavisnoj žеni, koja ima snagе da sе suprotstavi nasilju i diskriminaciji.

Da se mlade Romkinje uče da budu povučene, tihe, da malo govore, pomažu u brizi oko domaćinstva i mlađe djece i da često ne izlaze iz naselje gdje obično zbog svega toga imaju i strahove kada krenu u školu, potvrđuje i Hikmeta Beriša (30). Ona je ipak uspjela da se bavi poslom koji voli. Od svoje devetnaeste godine se bavi frizerskim zanatom.

Hikmeta je rođena u Podgorici i živi u četrnaestočlanoj porodici. Opismenila se, kaže, sa 19 godina, kada je upisala prvi razred zahvaljujući projektu Druga šansa, Fondacije za stipendiranje Roma i Egipćana. Preko tog projekta završila je prva četiri razreda osnovne škole.

,,Nakon toga sam otišla da radim na primorje. Tamo sam upoznala profesora iz Rožaja, koji mi je pomogao da završim vanredno cijelu osnovnu školu", priča Hikmeta i ističe da joj je obrazovanje donijelo slobodu.

„Puno Romkinja ne radi, već ostaju kod kuće i čuvaju djecu, a to nije dobro ni za njih ni za brak“, kaže Hikmeta i dodaje da kada bi imala prilike da savjetuje mlade Romkinje, rekla bi im da budu samostalne, čvrste, da imaju stav i da ne dozvoljavaju da sa njima manipulišu porodica i njihovi partneri. „Neudata djevojka od dvadeset godina se u našoj zajednici smatra starom. Tako da kada se djevojke približavaju punoljetstvu razmišljaju što će familija i okolina reći ako se do tada nijesu udale. Od rođenja se vaspitavaju da se prije osamnaeste godine udaju. ne razmišljaju šta one žele, nego šta drugi očekuju od njih“, objašnjava ova tridesetogodišnja Romkinja.

Po romskim običajima se djevojčice udaju i prije svoje 15. godine i to je razlog zbog čega odustaju od školovanja. Hikmeta objašnjava da posljedice romskih običaja dovode do toga da je mlađa, slabo pismena žena u podređenom položaju čitavog života.

„Međutim, starije žene imaju veće poštovanje i tek se u tim odnosima vidi tradicija. Osobito ih poštuju njihova djeca i snahe koje preuzimaju njihove poslove u domaćinstvu“, ističe Hikmeta. Ona smatra da se mlade Romkinje moraju suprostaviti običajima i uz podršku društva izboriti za bolji položaj u porodici i u zajednici.

Kada je 2013. godine Centar za romske inicijative (CRI) organizovao radionice za mlade Romkinje i Egipćanke, kako iz te organizacije kažu, učesnicama je trebao pratilac da bi pohađale određene aktivnosti. Ocjenjuju da ima pomaka kada je u pitanju pozicija Romkinja i Egipćanki. Sve je više djevojčica koje završavaju osnovno i srednje obrazovanje, pa čak i djevojaka koje upisuju fakultete. To pokazuje da je proces dugoročan, ali i da daje rezulate. Ističu da je bitno da se u tom pravcu kontinuirano radi.

,,Kad govorimo o siromaštvu, tu se nije napravio pomak. I dalje imamo Romkinje i Egipćanke koje su nezaposlene i koje zavise od muških članova porodica“, kaže izvršna koordinatorka organizacije Centra za romske inicijative (CRI) Fana Delija.

CRI najviše djeluje na području Opštine Nikšić, i posebno su se istakli u borbi protiv dječijih ugovorenih brakova. U zadnjih šest godina uspjeli su u saradnji sa institucijama da pomjere grancu do onih 16 godina kada zakon dozvoljava da se uz saglasnost roditelja i zdravstvene potvrde sklopi bračna zajednica.

,,Na žalost, javlja nam se novi problem. Roditelji im ugovore brak sa 14 ili 15 godina i onda čekaju da napune 16. godinu. To je problem koji dodatno ugrožava same djevojčice, one su dakle, bukvalno zarobljene, svuda ih prate i tako dvije do tri godine dok ne napune 16 godina“, objašnjava Delija. CRI kontinuirano ukazuje na važnost obrazovanja.

Sporo, ali ipak mijenjaju se stvari. Više nije nezamislivo da Romkinje uče i idu u školu. Ali, dug je put pred njima.

Enis EMINOVIĆ

 Elvis Beriša, autor emisije "U lavirintu", gostovao je u jutarnjem programu "Boje jutra", na TV Vijesti

Šetalište u Petrovcu je i ovu sezonu dočekalo turiste nedovršeno. Radovi koji su otpočeli 2009. još nijesu finiširani uprkos činjenici da je umjesto planiranih 2,4 miliona, do sada na šetalište potrošeno tri puta više - osam miliona eura.

Za jedan od najskupljih nedovršenih projekata na primorju u međuvremenu se zainteresovalo i Specijalno tužilaštvo.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                          Iz tužilaštva su najavili da ovaj slučaj ulazi u svoju završnicu. Početkom juna tužilaštvu je predat nalaz vještaka građevinske i ekonomske struke. Zbog ovog slučaja saslušavan  je bivši gradonačelnik Budve Lazar Rađenović, za koga istražitelji sumnjaju da je najodgovorniji u ovoj malverzaciji.  Pored Rađenovića, koji je u zatvoru od maja 2016, istragom su obuhvaćeni i Dragan Marović, tadašnji šef Sekretarijata za investricije i bivši potpredsjednik Opštine Milenko Medigović.

U avgustu prošle godine i u vezi šetališta saslušavan je Rajko Kuljača, nekada prvi čovjek Budve koji ima status svjedoka saradnika Specijalnog tužilaštva. Tužilaštvo je tada od Opštine Budva zatražilo da im dostavi svu dokumentaciju o gradnji šetališta. Krajem marta ove godine novi gradonačelnik Budve Dragan Krapović je potvrdio da je Specijalno tužilaštvo izuzelo dokumentaciju o brojnim poslovima u kojima je učestvovala opština, među njima i o ovom.

Mijomir Pejović iz Demokrata smatra da ti poslovi nijesu mogli da  prođu bez političke saglasnosti tadašnjeg predsjednika OO DPS-a Budva Svetozara Marovića.

,,Izgradnja šetališta u Petrovcu je rađena po uobičajenoj šemi budvanske organizovane kriminalne grupe, na način da se isisivanje novca iz opštinskog budžeta radilo po nekoliko puta većim  iznosima od realnih’’, kaže Pejović za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

On je dok je kao član SNP-a bio odbornik u SO Budva došao do specifkacije o izvršenim radovima iz kojih je saznao da je samo javni toalet plaćen  278.000 eura!

,,Cijelo šetalište, još uvijek nezavršeno, zajedno sa ulaganjima Morskog dobra uveliko je prešlo iznos od 8.000.000 evra. Podatak da je hotel Avala prodat za cijenu od 3,2 miliona evra, a da je jedno šetalište od 800 metara plaćeno preko osam milona eura najbolji je pokazatelj o kakvoj količini zloupotreba se tu radi’’, ističe Pejović.

Tender za šetalište u Petrovcu je raspisan 2008. godine, a radovi su ustupljeni nikšićkoj firmi Udarnik, čiji je osnivač, prema CRPS-u, Dragan Lučić. Radovi su započeti 2009. godine i više puta su obustvaljani jer je Opština Budva kasnila sa isplatom ugovorenih obaveza, koji su se iz godinu u godinu uvećavali. Izgradnja šetališta trajala je punih šest godina, završena je tek 2015.

Prema zvaničnim podacima opštinskog Sekretarijata za investije, izgradnja šetališta bez popločavanja koštala je 6.063.286,45 eura. Kako se navodi u izvještaju Sekretarijata, pripremni radovi na šetalištu koštali su 425.000, a zemljani 1.600.000 eura.

Za gornji sloj - postvaljenje tampona i betona, potrošeno je 324.000, zidovi i pločasti propusti koštali su 854.000, a vodvodna, fekalna i atmosferska kanalizacija 1,8 miliona eura. Prema istim navodima, za izgradnju elektroinstalacija dato je 479.000.

Za primjer neracionalne potrošnje - izgradnja javnog toaleta od preko 270.000 eura, iz Opštine su se ranije vlasti branili tvrdnjama da je riječ o objektu površine 382 kvadrata, u kome se osim javnog toaleta nalaze i dva poslovna prostora, prostor za plažni moblijar, natkriveni plato i terasa.

Radovi na popločavanju šetališta koštali su dodatnih 1,45 miliona. Popločavanje, 15 hiljada kvadrata šetališta, započeto je uoči lokalnih izbora 2012. Novac su, po pola, izdvojili Opština i JP Morsko dobro.

Radovi su povjereni nikšićkoj kompaniji Flemer stone, čiji je vlasnik Božidar Vučinić, koja je do kraja 2012. trebala da okonča posao. Međutim, u toku radova došlo je do nesuglasica između Opštine i ove firme. Iz Opštine su tvrdili da su sav novac plaćen, čak i ,,preplaćen'', a da posao nije gotov, dok su iz nikšićke firme tvrdili suprotno. Rok za završetak radova bio je dobrano probijen i kada su prije početka turističke sezone 2014, radnici ove firme napustili radove na šetalištu. Iz opštine su tada prijetili raskidom ugovora.

Prvobitnim projektom bila je predviđena temeljna rekonstrukcija donjeg i gornjeg stroja šetališta, popločavanje čitave trase novim materijalom. Planirana je bila i rekonstrukcija infrastrukturnih sistema, atmosferska kanalizacija, vodovod, elektroinstalacije, javna rasvjeta. I dalje se čeka na završetak svega planiranog.

Tužilaštvu je dugo trebalo da se aktivira povodom ovog slučaja. Još od 2011, tada najjača opoziciona stranka u Budvi SNP poziva tadašnje tužiteljke Ranku Čarapić i Đurđinu Ivanović da hitno procesuiraju odgovorne za ,,isisavanje novca’’ preko projekta šetalište u Petrovcu. Bezuspješno.

,,Dosadašnju nezainteresovanost tužilaštva za pomenuti predmet mogu tumačiti samo time da je u cijeloj priči učestvovao i neko iz vrha podgoričkog DPS-a, jer nema drugog logičkog opravdanja za nepreduzimanje zakonom propisanih radnji od strane SDT-a’’, smatra Pejović.

A najviši funkcioneri iz Podgorice se nisu libili da se kite ,,sjajem’’ petrovačke  promenade. Tako je Filip Vujanović u predizbornoj predsjedničkoj kampanji 2013. obišao i ,,otvorio’’ nezavršeno šetalište.

Praksa je bila da pred početak turističke sezone opštinski funkcioneri najavljuju završetak radova i otvaranje za iduću sezonu. Tadašnji potpredsjednik Opštine Milenko Medigović u martu 2010. objašnjava da se radi o velikom projektu koji se radi jednom u 50 godina i tvrdi ,,sigurno je da će šetalište biti spremno u sezoni 2011. godine’’.

Rađenović, u martu 2015.  najavljuje da će šetalište biti otvoreno 1. maja. Kada je taj rok prošao, iz Opštine obećavaju da će radovi biti završeni najkasnije do 10. juna.  U avgustu Rađenović, i ostali opštinski funkcioneri Milena Marović-Bogdanović, Dragan Marović, Rajko Kuljača, Aleksandar Tičić, Milenko Medigović i ostali su uhapšeni zbog slučaja TQ Plaza.

I od tada Petrovčani i njihovi gosti čekaju da šetalište konačno bude gotovo. Predsjednik Mjesne zajednice Petrovac Ilija Kaloštrović, iz DPS-a, ističe da je Petrovac dobio jednu modernu promenadu i da neće da ulazi u to da li je ono koštalo mnogo ili malo, te da je sada to stvar tužilaštva.

,,Ono što je problem za stanovnike Petrovca je to da šetalište nije završeno. Nedostaju slivnici za atmosferske vode (urađeni su samo u prvih 15 metar), nema poklopaca na šahtama pa su ih improvizovali mještani i vlasnici kafića, nedostaju žardinjere, neke od terasa nijesu popločane...’’, navodi Kaloštrović za CIN-CG. Pored ovog problem je i održavanje šetališta. ,,Kamene ploče su počele da otpadaju, a fleke od žvaka, na primjer, niko ne skida. Komunalno iz Budve odnosi samo smeće, a za ploče, klupe, čišćenje prosutog ulja po pločama, to niko ne radi. Komunalno neće da se prihvati tog posla’’, kaže Kaloštrović.

Opštini Budva smo više puta poslali pitanje o tome kada planiraju da počnu radove na završetku šetališta. Odgovore nijesmo dobili. Nezvanično, problem je dug opštine prema jednom od izvođača od 150.000 eura, oko kojeg se vodi spor jer je volšebno porastao na 450.000, a i čeka se da se završi izviđaj tužilaštva da bi mogao da se planira završetak radova.

Predrag NIKOLIĆ

Brat bivšeg premijera Aco Đukanović dobijaće naredne dvije godine 13,5 hiljada mjesečno od Zavoda za metrologiju, za izdavanje poslovnog prostora tom državnom organu. To je za skoro 3000 eura više u odnosu na cijenu koju je Đukanović mjesečno dobijao od Zavoda.

Đukanović se, kao fizičko lice, javio na tender Zavoda, koji je tražio poslovni prostor koji mora da ima površinu oko 1.100 kvadrata, sa recepcijom i dva sprata i to u užem centru Podgorice.

Stručnjaci koji se bave javnim nabavkama, a koji su insistirali na anonimnosti, tvrde da je Zavod “nacrtao” tenderske specifikacije za Đukanovića.

Naime, Zavod je tražio podrumski dio sa šest prostorija za laboratorije, od kojih dvije moraju imati vještačku ventilaciju, jednom tehničkom prostorijom, prostorijom za ostavu i centralnim holom.

U tenderskim specifikacijama je definisano da u poslovnom prostoru na prvom spratu moraju postojati tačno petnaest prostorija za kancelarije, čajna kuhinja sa pripadajućom ostavom, kancelarija direktora sa pretprostorom za sekretaricu i jedna prostorija za laboratoriju sa vještačkom ventilacijom.

Zavod je u tenderu naveo da je ukupna procijenjena vrijednost zakupa za vrijeme trajanja okvirnog sporazuma od dvije godine 328.000 eura, sa uračunatim PDV-om.

Direktorica Zavoda Vanja Asanović je odgovorila da ne smatra da su nacrtali uslove za Đukanovića. Ona je dodala da su traženi uslovi “u skladu sa potrebom obezbjeđenja radnih uslova za zaposlene, čuvanja, održavanja i usavršavanja državnih etalona, smještaja opreme, kao i uspostavljanja neophodnih uslova radne okoline u laboratorijama, ali i specifičnosti vršenja stručnih poslova iz nadležnosti Zavoda...”.

“Imajući u vidu administrativne, kadrovske i tehničke potrebe Zavoda, sa stanovišta javnih nabavki ne smatram spornim uslove navedene u Tenderskoj dokumentaciji za otvoreni postupak javne nabavke za nabavku usluga zakupa poslovnog prostora “, piše u odgovoru.

Đukanović godinama unazad iznajmljuje prostor Zavodu. On je sa tim državnim organom u julu 2013. godine potpisao ugovor na četiri godine, na osnovu okvirnog sporazuma. Mjesečni zakup koštao je Zavod 10.720 eura, što je oko 3000 manje nego što je predviđeno rješenjem iz prošlog mjeseca. Od izdavanja tog prostora, Đukanović je za četiri godine zaradio 514.560 eura.

Prostorije koje iznajmljuje Zavod nalaze se u Ulici Kralja Nikole u Podgorici, u zgradi nekadašnje direkcije Pošte. Tu zgradu je prije 10 godina kupila Đukanovićeva firma Monte nova, za oko milion eura, prema pisanju medija. U Đukanovićevoj zgradi se nalaze i prostorije Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama.

Javio se samo Đukanović, u pitanju je štamparska greška

U rješenju o izboru najpovoljnije ponude od 11. maja ove godine, u koji je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) imao uvid, piše da su se na tender javila dva ponuđača. U rješenju se cijeni da je Đukanovićeva ponuda “ispravna, vrednovana kao prvorangirana, pa je i najpovoljnija”. Međutim, nije navedeno ko je bio drugi ponuđač i zbog čega je odbijen. Direktorica Vanja Asanović tvrdi da se javio samo jedan ponuđač (Đukanović), ali da je u rješenju napravljena štamparska greška, koja će da bude ispravljena.

Ana KOMATINA

Brat bivšeg premijera Aco Đukanović dobijaće naredne dvije godine 13,5 hiljada mjesečno od Zavoda za metrologiju, za izdavanje poslovnog prostora tom državnom organu. To je za skoro 3000 eura više u odnosu na cijenu koju je Đukanović mjesečno dobijao od Zavoda.

Đukanović se, kao fizičko lice, javio na tender Zavoda, koji je tražio poslovni prostor koji mora da ima površinu oko 1.100 kvadrata, sa recepcijom i dva sprata i to u užem centru Podgorice.

Stručnjaci koji se bave javnim nabavkama, a koji su insistirali na anonimnosti, tvrde da je Zavod “nacrtao” tenderske specifikacije za Đukanovića.

Naime, Zavod je tražio podrumski dio sa šest prostorija za laboratorije, od kojih dvije moraju imati vještačku ventilaciju, jednom tehničkom prostorijom, prostorijom za ostavu i centralnim holom.

U tenderskim specifikacijama je definisano da u poslovnom prostoru na prvom spratu moraju postojati tačno petnaest prostorija za kancelarije, čajna kuhinja sa pripadajućom ostavom, kancelarija direktora sa pretprostorom za sekretaricu i jedna prostorija za laboratoriju sa vještačkom ventilacijom.

Zavod je u tenderu naveo da je ukupna procijenjena vrijednost zakupa za vrijeme trajanja okvirnog sporazuma od dvije godine 328.000 eura, sa uračunatim PDV-om.

Direktorica Zavoda Vanja Asanović je odgovorila da ne smatra da su nacrtali uslove za Đukanovića. Ona je dodala da su traženi uslovi “u skladu sa potrebom obezbjeđenja radnih uslova za zaposlene, čuvanja, održavanja i usavršavanja državnih etalona, smještaja opreme, kao i uspostavljanja neophodnih uslova radne okoline u laboratorijama, ali i specifičnosti vršenja stručnih poslova iz nadležnosti Zavoda...”.

“Imajući u vidu administrativne, kadrovske i tehničke potrebe Zavoda, sa stanovišta javnih nabavki ne smatram spornim uslove navedene u Tenderskoj dokumentaciji za otvoreni postupak javne nabavke za nabavku usluga zakupa poslovnog prostora “, piše u odgovoru.

Đukanović godinama unazad iznajmljuje prostor Zavodu. On je sa tim državnim organom u julu 2013. godine potpisao ugovor na četiri godine, na osnovu okvirnog sporazuma. Mjesečni zakup koštao je Zavod 10.720 eura, što je oko 3000 manje nego što je predviđeno rješenjem iz prošlog mjeseca. Od izdavanja tog prostora, Đukanović je za četiri godine zaradio 514.560 eura.

Prostorije koje iznajmljuje Zavod nalaze se u Ulici Kralja Nikole u Podgorici, u zgradi nekadašnje direkcije Pošte. Tu zgradu je prije 10 godina kupila Đukanovićeva firma Monte nova, za oko milion eura, prema pisanju medija. U Đukanovićevoj zgradi se nalaze i prostorije Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama.

Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju je prošle godine šest advokata sa spiska Advokatske komore postavilo dva ili tri puta za odbrane po službenoj dužnosti, dok 20 advokata nije nijednom izabrano za branioce.

Takođe u prvih pola godine 2017. dva advokata su postavljena po dva ili tri puta za branioce po službenoj dužnosti, dok njih 20 takođe još nijednom nije postavljeno u ovoj godini.

Prema Zakonu o krivičnom postupku od avgusta 2015. godine rukovodilac tužilaštva okrivljenom postavlja branioca po službenoj dužnosti, po redosljedu sa spiska Advokatske komore. Bijelo Polje na spisku ima 33 advokata.

Tužilaštvo u Bijelo Polju nije odgovorilo na pitanja Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore da pojasni kako je ovo moguće.

Na spisku u koji je CIN CG imao uvid piše da su advokati Fikret Kurgaš i Dragoslav Kljajević po tri puta prošle godine izabrani za branioce po službenoj dužnosti, dok su Milovan Miljić, Danilo Mrdak, Ranislav Popović i Muamer Suljević izabrani po dva puta prošle godine, dok je još sedam advokata po jednom bilo birano za odbrane po službenoj dužnosti.

Dvije trećine advokata međutim nije izabrano nijednom prošle godine.

Takođe u prvoj polovini 2017., advokat Danilo Mrdak je biran već tri puta, advokat Rešad Muzurović dva puta, dok je za sada još 11 advokata dobilo šansu da po jednom brani po službenoj dužnosti.

CIN-CG je nadavno objavio i da su tri advokata iz Podgorice za prethodne dvije godine zaradili preko 100.000 eura, samo na odbranama po službenoj dužnosti u kojima ih je angažovao podgorički Viši sud.

Sa druge strane, najveći broj branilaca sa spiska Advokatske komore u tom periodu nijednom nije biran po službenoj dužnosti.
Iz podgoričkog Višeg suda, kao i predsjednik advokatske komore Zdravko Begović su objašnjavali da se to odnosi na period prije avgusta 2015, kada su osumnjičeni i okrivljeni sami birali advokate po službenoj dužnosti.

“To nije tačno, ne postoji nijedan sud, nijedno tužilaštvo koje ne poštuje spisak i redosljed po kome se biraju branioci“, tvrdio je Begović nedavno.

Prema saznanjima CIN-CG, u 2015. i 2016. godini, Begović je izabran u podgoričkom Višem sudu osam puta za branioca po službenoj dužnosti, od čega je zaradio nešto više od 41.000 eura.

Advokat Hamid Ganjola biran je šest puta i od toga je zaradio skoro 34.000 eura.

U istom sudu advokat Branko Anđelić postavljen je tri puta i zaradio preko 26.000 eura.

Iz istraživanja CEMI-ja može se zaključiti i da je u 2015. najviše novca od odbrana po službenoj dužnosti uzeo advokat iz Bijelog Polja Fikret Kurgaš - gotovo 24.000 eura, dok je u 2016. godini najplaćeniji bio Zdravko Begović sa skoro 36.500 eura.

Autor izvještaja i direktor nevladine organizacije CEMI Zlatko Vujović, u istraživanju navodi da od 781 advokata spiska Advokatske komore, njih 743 (95,1%) ni jednom u 2015. i 2016. nijesu postavljeni kao branioci po službenoj dužnosti u predmetima Specijalnog tužilaštva i Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju.

Takođe, Viši sudovi u te dvije godine, nijesu nijednom postavili njih 673 (82,2%) za odbrane po službenoj dužnosti.Njih 661 (84,6%) nije postavljeno u tom periodu ni pred osnovnim tužilaštvima, sa izuzetkom tužilaštva u Baru, koje nije dostavilo podatke.

Ni u osnovnim sudovima, sa izuzetkom suda u Podgorici i Cetinju, koji nijesu dostavili podatke, nijednom nije postavljen 571 (73%) advokat.

Jedino su osnovni sudovi u Beranama i Bijelom Polju postavili svakog branioca po jednom u toku godine.

“Rezultati istraživanja pokazuju da se u praksi ne poštuje pravilo ZKP-a o postavljanju branilaca po redosljedu sa spiska Advokatske komore. Uočen je neravnomjeran odnos među advokatima po pitanju raspodjele službenih odbrana. Postoji određeni broj advokata koji je tokom izvještajnog perioda postavljan preko dvadeset puta”, zaključio je nedavno Vujović za CIN-CG.

U dva viša suda prošle godine nijednom nije branilo po službenoj dužnosti 94,1% advokata

Prema istraživanju Centra za istraživanje i monitoring (CEMI), u 2016.godini pred Višim sudovima u Podgorici i Bijelom Polju, od 802 advokata njih 755 (94,1%) nije nijednom izabrano za odbrane po službenoj dužnosti.

Iz Višeg suda u Podgorici su nedavno tvrdili da novo zakonsko određenje eliminiše mogućnost da jedan advokat više puta bude postavljen za branioca po službenoj dužnosti, prije nego se postave ostali advokati prema redosljedu, te da predsjednik suda striktno poštuje spisak.

U izvještaju CEMI-ja piše da je Viši sud u Podgorici u 2015. i 2016. godini dao nešto malo manje od pola miliona eura za službene odbrane, od čega je petina tog novca data Begoviću, Ganjoli i Anđeliću.

Maja BORIČIĆ

Tri advokata za prethodne dvije godine, samo na odbranama po službenoj dužnosti u kojima ih je angažovao Viši sud u Podgorici, zaradili su preko 100.000 eura.

Sa druge strane, najveći broj branilaca sa spiska Advokatske komore u tom periodu nije ni jednom biran po službenoj dužnosti.
To se vidi i iz istraživanja „Odbrana po službenoj dužnosti-domino efekat zaobilaženja zakonske procedure“, koju je uradio Centar za monitoring i istraživanje (CEMI).

U 2015. i 2016. godini, prema saznanjima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) advokat Zdravko Begović izabran je u podgoričkom Višem sudu osam puta za branioca po službenoj dužnosti, od čega je zaradio nešto više od 41.000 eura.

Advokata Hamid Ganjola biran je šest puta i od toga je zaradio skoro 34.000 eura.

U istom sudu advokat Branko Anđelić postavljen je tri puta i zaradio preko 26.000 eura.

Iz istraživanja koje je sproveo CEMI se može zaključiti i da je u 2015. najviše novca od odbrana po službenoj dužnosti uzeo advokat iz Bijelog Polja Fikret Kurgaš - skoro 24.000 eura, dok je u 2016. godini najplaćeniji bio Zdravko Begović sa skoro 36.500 eura.

Portparolka Višeg suda Aida Muzurović je za CIN-CG navela da je ranijim Zakonikom o krivičnom postupku Crne Gore, koji se primjenjivao do 26.07.2015.godine, bila predviđena mogućnost da okrivljeni u slučajevima obavezne odbrane sam izabere sa spiska Advokatske komore branioca koji će ga zastupati u postupku.

Dodala je, međutim, da je novim, sada važećim, ZKP-om propisano je da u slučajevima obavezne odbrane predsjednik suda okrivljenom postavlja branioca po službenoj dužnosti po redosljedu sa spiska Advokatske komore. Ona tvrdi da prilikom postavljanja branioca po službenoj dužnosti predsjednik suda strogo poštuje redosljed advokata prema spisku koji sudu dostavlja Advokatska komora.

„Dakle, imajući u vidu da je ranijim zakonskim određenjem bila predviđena mogućnost da okrivljeni sami izaberu branioca po službenoj dužnosti, nije začuđujuća činjenica da su neki advokati više puta postavljani za branioca po službenoj dužnosti. Takva situacija nastala je kao rezultat zakonskog određenja, a ne rezultat samovolje predsjednika suda. Novo zakonsko određenje eliminiše mogućnost da jedan advokat više puta bude postavljen za branioca po službenoj dužnosti, prije nego se postave ostali advokati prema redosljedu”, zaključila je ona.

Prema podacima iz istraživanja, međutim, ova tri branioca su najviše novca uzeli upravo u 2016.godini, kada je na snazi bio novi ZKP.
Takođe, u izvještaju CEMI-ja piše da je Viši sud u Podgorici za te dvije godine dao nešto malo manje od pola miliona eura za službene odbrane, od čega je znači petina tog novca data Begoviću, Ganjoli i Anđeliću.

Viši sudovi nijesu nijednom postavili preko 82 odsto advokata

U istraživanju, autor izvještaja Zlatko Vujović, direktor CEMI navodi da, od 781 advokata koji se nalazi na spisku Advokatske komore, njih 743 (95,1%) ni jednom u 2015. i 2016. godine nije postavljeno kao branioci po službenoj dužnosti u predmetima Specijalnog tužilaštva i Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju.

Takođe, viši sudovi, u ove dvije godine, nijesu nijednom postavili njih 673 (82,2%) za odbrane po službenoj dužnosti.
Njih 661 (84,6%) nije postavljen u tom periodu ni pred osnovnim tužilaštvima, sa izuzetkom tužilaštva u Baru, koje nije dostavilo podatke.

Ni u osnovnim sudovima, sa izuzetkom suda u Podgorici i Cetinju, koji nijesu dostavili podatke, nijednom nije postavljen 571 (73%) advokat. Jedino su osnovni sudovi u Beranama i Bijelom Polju postavili svakog branioca po jednom u toku godine.

“ Rezultati istraživanja pokazuju da se u praksi ne poštuje pravilo ZKP-a o postavljanju branilaca po redosledu sa spiska Advokatske komore. Uočen je neravnomjeran odnos među advokatima po pitanju raspodjele službenih odbrana. Postoji određeni broj advokata koji je tokom izvještajnog perioda postavljan preko dvadeset puta”, zaključio je Vujović za CIN-CG.

On tvrdi da zbog nepostojanja transparentne procedure prilikom postavljanja branilaca dolazi do raznih zloupotreba.
“ Ne postoje javno objavljeni podaci o pozivanju, postavljanju branilaca, razlozima odbijanja dužnosti. Ova praksa dovodi do favorizovanja pojedinih advokata i do neravnomjerne raspodjele službenih odbrana među advokatima”, rekao je Vujović.

U izvještaju napominje i da praksa telefonskog kontaktiranja branilaca nije dovoljno jasna i ostavlja mogućnosti za zloupotrebe, odnosno da pojedini tužioci, žargonski rečeno, „cimnu“ advokata na telefon, pa ako se ne javi u narednih minut, dva, zovu narednog ili, češće, nekog po svom nahođenju.
“ Advokat koji se nije javio, najčešće iz razloga što nije bio u mogućnosti da se javi, biva preskočen i mora da čeka da se okrene cio krug, što je cijelih godinu dana”, piše u istraživanju.

Napominje se takođe da spisak advokata zaduženih za zastupanje po službenoj odbrani nije javno objavljen.
Ispitani advokati (njih 45 %) takođe smatra da se Zakon ne primjenjuje kako je propisano, da se u praksi ne poštuje redosled sa spiska koji sačinjava Advokatska komora, jer samo određeni "privilegovani" advokati stiču mogućnost da budu postavljeni za branioce po službenoj dužnosti, i na taj način dolazi do unapred postignutog dogovora izmedju sudije i postavljenog branioca koji, po njihovom misljenju može biti na štetu okrivljenog.

Begović: Ne postoji teorijska šansa da neko bude postavljen mimo reda

Predsjednik Advokatske komore Zdravko Begović tvrdi da se radi o periodu do jula 2015. kad su isključivo osumnjičeni i okrivljeni imali pravo da po sopstvenom izboru biraju advokata,objašnjavajući da su to predmeti koji su započeti u tom periodu i koji mogu trajati godinama.

Dodaje da je potpuno normalno da su ljudi birali advokate koji su prepoznati kao krivičari.
" To su legalno prijavljeni prihodi i državi je redovno plaćan porez", istakao je Begović.

On kaže da je u svim drugim slučajevima angažovan jednom godišnje ili ni toliko. Odbacio je mogućnost da bilo koji advokat može biti postavljen mimo reda.
" To nije tačno, ne postoji nijedan sud, nijedno tužilaštvo koje ne poštuje spisak i redosljed po kome se biraju branioci", naglasio je Begović.

On pojašnjava da i kod njega često dolaze pojedini advokati koji govore da nijesu izabrani po godinu ili dvije,ali da se ispostavi da recimo advokatu bude isključen telefon, pa se to računa kao da je biran.
" Taj spisak ja kontrolišem i nijedan advokat ne može biti izostavljen sa tog spiska, to je prazna priča. Ne postoji teorijska šansa da neko može biti postavljen mimo reda, ja redovno komuniciram sa predsjednicima sudova i rukovodiocima tužilaštava da se ti spiskovi poštuju", zaključio je Begović.

Za dvije godine više dva miliona za službene odbrane

Sudovi i tužilaštva su, u te dvije godine, po osnovu odbrana po službenoj dužnosti isplatili skoro dva miliona eura.
Za 2015. je isplaćeno 1.002.774 eura, dok je za 2016. iznos nešto manji- 893.218 eura.

“ Bitno je napomenuti da ovdje nedostaju podaci o ukupnim troškovima na nivou Višeg državnog tužilaštva u Podgorici i Osnovnog državnog tužilaštva u Baru, tako da je u praksi ukupan iznos islaćenih novčanih sredstava bio i veći”, piše u istraživanju.

Specijalno državno tužilaštvo tokom 2015. godine nije imalo troškova za odbrane po službenoj dužnosti, dok su troškovi za postavljenje 12 branilaca po službenoj dužnosti za 2016. godinu iznosili 20.520,97.

Osnovni sudovi su u 2015. isplatili 434.659 eura, a u 2016. su za službene odbrane dali 443.095 eura.

Viši sudovi su u 2015.potrošili 389.908, a u 2016.godini 309.097 eura. Osnovna tužilaštva su potrošila nešto preko 170.000 eura za te dvije godine, dok podgoričko Više državno tužilaštvo nije dostavilo podatke.
Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju je potrošilo oko 130.000 eura za obje godine.

Neophodna javna evedencija

U dokumentu CEMI-ja su date i preporuke među kojima je uspostavljanje javne evidencije o postavljanju advokata, koja bi učinila vidljivim sve podatke vezane za cjelokupnu proceduru, uključujući podatke o telefonskom pozivanju branilaca, tačnom vremenom pozivanja, broju upućenih poziva, kao i razlozima odbijanja.

“ Na ovaj način izvršila bi se izvršila kontrola poštovanja redoleda sa liste Advokatske komore; Ovu kontrolu rada sudova i tužilaštava bi mogla da se vrši preko Ministarstva pravde”, predlaže se u dokumentu.

Dodaje se da bi trebalo razmotriti i mogućnost uspostavljanja posebne liste na kojoj bi se nalazili samo oni advokati koji žele da se bave službenom odbranom, posebno imajući u vidu da postoje advokati koji se bave isključivo građanskim pravom.

“ Sudovi i državna tužilaštva treba da prate rad branilaca i da ukazuju na propuste u njihovom radu, i da ukoliko je potrebno iniciraju razrješenje postavljenog branioca koji neuredno vrši svoju dužnost, što je jedna od mogućnosti predviđenih ZKP-om. Tako bi se uticalo na kvalitet ove vrste odbrane”, zaključuje se u istraživanju.

Maja BORIČIĆ

Crna Gora je, za posljednjih osam godina, isplatila gotovo 800.000 eura po presudama i poravnanjima Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (ESLJP).

Uz to, još oko 60.000 eura biće isplaćeno za dvije neizvršene presude tog suda.

Ali to je tek početak plaćanja greški domaćih sudova. Milionske odštete mogu se očekivati samo u postupcima bivših radnika “Radoja Dakića”, koji u Strazburu vode proces protiv Crne Gore zbog neisplaćenih otpremnina. I to nije sve.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) je došao do podatka da je vlasnik KIPS-a Risto Drakulović pokrenuo postupak pred Evropskim sudom zato što mu je bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša 2005. stopirao gradnju velikog trgovačkog centra na Starom Aerodromu. I tu bi, ako Drakulović dobije, odšteta mogla biti milionska.

Neki predmeti tek čekaju Strazbur. Veliki broj bivših radnika KAP-a potražuje od Vlade milione eura otpremnina, da li će i ovaj slučaj stići do Strazbura ostaje da se vidi. Do sada je u 25 predmeta pred Sudom u Strazburu konstatovana povreda nekog prava od strane državnih organa Crne Gore. U najvećem broju predmeta, njih 16, ustanovljeno je kršenje prava na pravično suđenje.

U tim presudama je utvrđeno da su postupci trajali predugo, u nekoliko njih nijesu izvršene pravosnažne presude od prije 20 godina, a u par slučajeva utvrđeno je i kršenje prava pristupa sudu. Ostale presude se odnose na kršenje prava na zabranu mučenja, nezakonitog pritvora, kršenje pretpostavke nevinosti, nepoštovanje privatnog i porodičnog života, zaštite imovine, kršenje prava na
slobodu izražavanja i nedjelotvornost domaćih sudova.

Većinu prihvaćenih predstavki Suda u Strazburu, odbacile su najviše crnogorske sudske istance - Ustavni i Vrhovni sud!

Sud u Strazburu je, od 2014.godine, odbacio više od 1000 predstavki protiv naše države, a pred Sudom je trenutno 133 predmeta, koji se uglavnom odnose na navodna kršenja prava na pravično suđenje,  poštovanje privatnog i porodičnog života i slobodu izražavanja.Većina odbačenih predstavki se ne uzima u razmatranje zato što podnosioci ne iskoriste sve mogućnosti pred našim sudovima, prije obraćanja sudu u Strazburu.

Sud u Strazburu može odlučivati u predmetu tek kada se iscrpe svi domaći pravni ljekovi i ukoliko se predstavka podnese u roku od šest mjeseci od kada je donijeta konačna odluka pred domaćim sudovima. Postupak pred Evropskim sudom je besplatan.

 Ne dozvoliti ponovno kršenje prava

Naši sagovornici se slažu da država mora odgovorno da se ponaša prema praksi Evropskog suda za ljudska prava tako što će obezbijediti da se nijedno isto kršenje prava ne ponovi.

„Pojedine presude domaćih sudova su nedovoljno obrazložene i djelimično protivurječne“, ocijenio je za CIN-CG sudija suda u Strazburu Nebojša Vučinić.

On ukazuje na nedovoljnu i neadekvatnu primjenu medjunarodnog prava od strane crnogorskih sudova, bilo da je riječ o standardima Evropske konvencije, bilo da su u pitanju opšta pravila medjunarodnog prava.

Kao primjer navodi pitanje određivanja pritvora, gdje naši sudovi još uvijek ne vode dovoljno računa o "individualizacij konkretizaciji" pritvora u skladu sa okolnostima svakog pojedinačnog slučaja i osobinama osumnjičenog, što je, zaključuje, suprotno i domaćem ZKP-u i standardima Konvencije.

„ Dešava se da domaći sudovi, recimo, ne sprovedu sve neophodne procesne radnje, ne saslušaju neke svjedoke ili vještake i tako propuste da utvrde šta se stvarno dogodilo u konkretnom slučaju“, ocijenio je Vučinić.

On ipak zaključuje da je situacija Crnoj Gori pred sudom u Strazburu na nivou prosjeka većine ostalih članica Savjeta Evrope (sa izuzetkom skandinavskih država protiv kojih je veoma mali broj predstavki i kršenja). Ističe da do sada nijesmo imali ni jedan slučaj masovnog i sistematskog kršenja ljudskih prava, ni jedan sistemski problem povezan sa izvršenjem presuda, ni jednu 'pilot presudu', i ni jedan slučaj pred  Velikim vijećem od sedamnestorice sudija.

„ Ono što je bitno je da se Ustavni i Vrhovni sud CG što bolje osposobe da tumače i primjenjuju Konvenciju u skladu sa veoma bogatom sudskom praksom, u čemu je ostvaren napredak, a i neki niži sudovi, posebno Osnovni sud u Podgorici, su takođe počeli da primjenjuju Konvenciju na unutrašnjem planu“, kaže Vučinić.

On navodi da je suštinski važno da se naše sudije i pravnici adekvatno obuče.  Ističe da su u našoj zemlji neophodne radikalne izmjene u sistemu školovanja pravnika i obuke sudija.

Pavličić: Brže završavati hitne predmete i upravne postupke

Domaći sudovi su u posljednjih par godina mnogo uradili na ažurnosti, ipak, to i dalje treba unapređivati, kaže za CIN-CG Valentina Pavličić, zastupnica Crne Gore pred ESLJP. Ovo je, kako kaže, naročito bitno u predmetima „hitne prirode“, kao i u predmetima koji su u radu kod javne uprave.

Pojedini upravni postupci, upozorava ona, traju i po nekoliko godina, „što neminovno vodi povredi konvencijskih prava u pogledu trajanja dužine postupka." Pavličić ne vidi ništa sporno u podatku da je u odnosu na Crnu Goru u 25 predmeta konstatovana povreda nekog prava od strane državnih organa.

"Samo tokom 2016., Evropski sud za ljudska prava je odbacio preko 180 predstavki protiv naše države. Uz to, ni jedan predmet u odnosu na Crnu Goru ne nalazi se pod pojačanim nadzorom. Nemamo pilot presude, što znači da ne postoji sistemsko kršenje ljudskih prava", ocijenila je Pavličić.

Ona zaključuje da se svakako mora raditi na sistemskom ispravljanju grešaka koje su konstatovane u tim presudama.
Potvrdila je da je, u toku prošle godine, došlo do povećanja broja podnijetih pritužbi Evropskom sudu i u odnosu Crnu Goru.

"To bih pripisala činjenici velikog ugleda, kao i povjerenja koje građani Crne Gore imaju prema Evropskom sudu i samog značaja ovog suda, kao međunarodnog tijela, te činjenici da je sam postupak pred Sudom besplatan", navela je ona.
Institucija zastupnika Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava je ustanovljena 2006. godine, a Kancelarija zastupnika je počela sa radom u maju 2009. godine.

Da li su Evropskom sudu dostavljeni istiniti podaci?

Ustavna žalba u Crnoj Gori je efektivno pravno sredstvo, po ocjeni Evropskog suda, tek od marta 2015. Međutim, Akcija za ljudska prava (HRA) je ukazala da je takva ocjena suda u Strazburu, donijeta na  osnovu neistinitih podataka koje je predočila Crna Gora.
U izvještaju Analiza primjene Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku od 2011. do 2015, koji je sačinila HRA, piše, između ostalog,da je duplo više kontrolnih zahtjeva za ubrzanje postupka u  pojedinim sudovima nego što je dostavljeno Strazburu, a da je odbijenih zahtjeva bilo četiri puta više nego što je predstavljeno Evropskom sudu.

Pavličić, međutim, za CIN-CG ističe da su svi podaci koji su proslijeđeni Evropskom sudu dobijani isključivo od strane Vrhovnog suda Crne Gore i Sudskog savjeta.

Ona je dodala da je nesporan i značajan razvoj sudske prakse kada je u pitanju odlučivanje po zahtjevima za ubrzanje postupka, te da ne smijemo podcjenjivati i nipodaštavati rad domaćih sudova u tom pogledu.

Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica je za CIN-CG Analizu HRA okarakterisala kao neobjektivnu, ponavljajući da sudovi crpe svoju statistiku iz PRIS-a i da je ona pouzdana.

Medenica nije željela da komentariše to što je u presudama Evropskog suda u većini predmeta utvrđena nerazumna dužina trajanja sudskih postupaka.

„Da bi mogli komentarisati odluke ESLJP, mora se sagledati i broj aplikacija po godinama i njihova uspješnost pred Sudom, odnosno, koliko je njih odbačeno kao nedozvoljene. Tek tada se može postaviti pozicija Crne Gore u sistemu utvrđivanja kršenja konvencijskih prava. Kako nijeste prednju činjenicu obrađivali, to izostaje i komentar, jer bi bio nepotpun i paušalan“, zaključila je Medenica.

Direktorka HRA Tea Gorjanc Prelević podsjeća da je obje njihove analize radila advokatica Darka Kisjelica, nekadašnja sudija Osnovnog suda u Herceg-Novom.

Prelević konstatuje da paušalna ocjena da je analiza neobjektivna, nažalost, ne ostavlja prostor za bilo kakvu debatu, te da se nada da će isto pitanje vrhovnoj sudskoj vlasti kad tad postaviti neko kao EU ili Evropski sud za ljudska prava, kome će morati da se daju sadržajniji odgovori.

“ Odbijanje suočavanja sa problemima bez obzira ko na njih ukazuje (NVO, EU, Evropski sud u Strazburu, mediji ili gradjani) i predstavljanje ulepšane slike je već dovelo dotle da reforma pravosuđa traje mnogo duže nego što je trebalo i da se nastavlja u nedogled“, ocijenila je Prelević.

Nedavno je objavljeno da je Crna Gora, u odnosu na broj stanovnika, među pet država sa najviše tužbi pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Pored građana Crne Gore, pravdu u Strazburu najčešće traže i stanovnici Mađarske, Rumunije, Jermenije i Moldavije.

Najmanje tužbi sud u Strazburu je dobio iz Irske, Danske i Velike Britanije.

Samo Dakićevcima država bi mogla da plati oko 80 miliona

Sud u Strazburu je nedavno donio presudu u korist petorice bivših radnika Radoje Dakić i dosudio da im se isplati oko 217.300 eura na ime neisplaćenih 77 mjesečnih zarada, a dobili su i po 2.000 eura kao
naknadu štete.

Sudu u Strazburu obratilo se još 369 radnika te fabrike. Ukoliko bi njihov primjer slijedili i ostali država bi mogla doći u situaciju da isplati preko 80 miliona eura.

Vlasnik KIPS-a Risto Drekalović pokrenuo je postupak pred Evropskim sudom zato što mu je Mugoša 2005. stopirao, kako tvrdi, legalnu gradnju velikog trgovačkog centra na Starom Aerodromu.

“ U ovoj fazi postupka predaja zahtjeva za odštetu je preuranjena”, rekao je Drekalović za CIN-CG.

On traži pravo na neometano uživanje svoje imovine, pravo na pravično suđenje, pravo na poštovanje porodične i privatne svojine i pravo na djelotvoran pravni lijek.

Evropski sud je već donio jednu presudu „Tomić i ostali protiv Crne Gore“, u kojoj je utvrdio nedosljednju praksu domaćih sudova vezano za postupke koje dvanaest bivših radnika KAP-a podnijelo protiv države tražeći naknadu štete koja bi se sastojala od razlike između invalidske penzije koju su primali i plate koju bi primali da nisu proglašeni tehnološkim viškom.

Oni su se žalili da su domaći sudovi odbacili njihove tužbe, a da su u isto vrijeme prihvatili identiĉne tužbe koje su predale njihove kolege.

Prelević: Nema napretka u djelotvornoj istrazi policijske torture

Prelević upozorava da do sada nije učinjeno ništa da se obezbijedi protokol za djelotvornu istragu policijske odnosno zatvorske torture.

“ Ključno je da se obezbijedi da je iz svakog slučaja izvučena pouka i da se sve uradilo - promjenom zakona i prakse - da se isto takvo kršenje više nikad ne ponovi”, istakla je Prelević.

Ona, međutim, dodaje da Evropski sud godišnje donese veliki broj presuda u kojima nađe kršenje Konvencije i kod iskusnih demokratija, sa mnogo većim povjerenjem javnosti u rad pravosuđa.

“ Iako se, naravno, daleko najveći broj i najtežih kršenja ljudskih prava i dalje nalazi u odnosu na Tursku i Rusiju. Tako da sama činjenica da postoje slučajevi u kojima je utvrđeno da su pogrešile i najviše sudske instance u Crnoj Gori, uključujući i državno tužilaštvo u slučaju nedjelotvorne istrage torture ne znači da je sistem loš u cjelini”, zaključila je Prelević.

Treba biti oprezan i sa ubrzanjem postpuka

Nekadašnji kandidat za sudiju Evropskog suda advokat Aleksandar Đurišić smatra da bi ekstremno brzo okončanje postupaka pred domaćim sudovima možda moglo biti i veći problem od dugog trajanja  sudskih procesa.

„ Nerijetko se dešava pod izgovorom da postupak bude efikasan, da se odbijanjem dokaznih predloga ili fingiranjem zapisnika od strane suda i zloupotrebom neukosti stranke podstiče 'efikasnost' na štetu  ostvarivanja prava, pravičnosti,objektivnosti i nepristrasnosti“, istakao je advokat.

Kada se radi o postupcima koji dugo traju, pojašnjava advokat, uvijek je pored ove povrede postojala i ona koja je suštinska za aplikanta: povreda prava svojine ili nekog drugog izvedenog prava.

„ Kršenje prava na suđenje u razumnom roku uvijek treba posmatrati kao vezu sa kršenjem nekog drugog prava. Pa je konačan sud uvijek taj da je prolongiranjem postupka onemogućeno ostvarivanje nekog osnovnog prava. Suđenje u nerazumnom roku otkriva koja su ta osnovna prava koja  su najčešće povrijeđena od strane države. Na njih treba obratiti naročitu paznju“, zaključuje advokat.

Maja BORIČIĆ

Najveći broj krivičnih prijava protiv nepoznatih počinilaca u posljednjih pet godina - odbačen je zbog zastare.  Od  10.231 prijave procesuirane su  samo 2982. Zbog zastare je odbačeno čak 7.047, a iz drugih razloga svega 202.

To se može zaključiti iz izvještaja o radu tužilaštava u posljednjih pet godina. U Vrhovnom državnom tužilaštvu nijesu odgovorili na pitanja Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN- CG) - na koja se krivična djela odnose ove zastare.

Crnogorski sudovi nemaju  obavezu da prikupljaju podatke o predmetima koji su zastarjeli. Propisi ne nalažu vođenje evidencija o zastarelosti u krivičnim predmetima, kažu predstavnici Sudskog savjeta za CIN-CG.  Ističu da se za tu vrstu podataka treba obratiti sudovima pojedinačno. Međutim, najveći sud u zemlji - podgorički Osnovni sud, nema te podatke.  U tom sudu pozivaju se, takođe, na to da ne postoji zakonska obaveza  da vode evidenciju.

U podgoričkom Višem sudu  tvrde da je u posljednjih pet godina  u osam drugostepenih krivičnih predmeta nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, ali ne odgovaraju na pitanje CIN-CG: na koja krivična djela se odnose ti postupci. Sudski savjet odlučuje koji će se podaci objavljivati u izvještajima. Sudovi nemaju ni obavezu da u godišnjim izvještajima objavljuju koliko je predmeta zastarjelo. Jedino se u izvještaju tužilaštva za 2012. pominje da su zbog zastarjelosti državni tužioci odbacili krivične prijave protiv 14 osoba  osumnjičenih za falsifikovanje novca, a da je bilo i 63 odbačaja osumnjičenih za šumske krađe. Te godine, međutim, odbačeno je još 1.357 prijava zbog zastare, ali se ne navodi za koja krivična djela.

Prema Krivičnom zakoniku zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa, u zavisnosti od zaprijećene kazne, u periodu od dvije za lakša, do 25 godina za najteža krivična djela, za koja prijeti kazna i do 40 godina.

Carine, Limenka, Bazar, KAP

Posljednjih godina zastarjelo je više postupaka u kojima su osumnjičeni ili optuženi bili državni službenici i funkcioneri. Tako su zastarjele, između ostalog, krivična prijava MANS-a za hipoteku zemljišta Solane, postupak za masovno prebijanje pritvorenika u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija (ZIKS), nestanak dvoje djece iz Javne ustanove Komanski most, dio prijave za mučenje Aleksandra Pejanovića...

Političar  Velizar Kaluđerović (Demokrate)  za CIN-CG upozorio je da bi se tako nešto vrlo lako moglo  desiti i u postupcima u javnosti poznatim kao Carine, Limenka, izdavanje državnih garancija za KAP i Bazar.

“I pored toga što su u navedenim slučajevima - aferama nastupile štetne posljedice po javni interes i sve građane Crne Gore koje se mjere stotinama miliona eura, a od preduzimanja ovih štetnih aktivnosti od strane odgovornih pojedinaca proteklo  od 5 do 10 godina, nije mi poznato da je nadležno državno tužilaštvo ni u jednom od ovih predmeta preduzelo procesne radnje na osnovu kojih, saglasno zakonu, prestaje da otkucava vrijeme koje se računa u rok zastarjelosti krivičnog gonjenja”, istakao je Kaluđerović.

Podsjetio je  da se slučaj Carina dogodio 2007.  Tada je bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša građevinsko zemljište od 15.205 kvadrata ustupio preduzeću Carine za samo 2,5 miliona u direktnoj nagodbi, iako su prethodno Carine na javnoj licitaciji za isto  zemljište nudili za 13,4 miliona. Kad su od te ponude odustali, parcelu su dobili po cijeni nižoj za 10,9 miliona eura.

“Podsjećanje na datume kada su se preduzimale aktivnosti na štetu Glavnog grada, jasno pokazuju da je od tada proteklo duže od devet godina”, istakao je Kaluđerović.

Slično je i sa slučajem Limenka.  Ugovorom Vlade  sa bratom bivšeg premijera Acom Đukanovićem,  o kupoprodaji zemljišta na lokaciji objekta CB Podgorica, zaključen je 20. maja 2008. godine. Iz tog posla budžet države je direktno oštećen za 10,6 miliona evra.

“Od preduzetih radnji zbog kojih je nastupila ogromna šteta po državu, proteklo je više od osam godina”, podsjetio je funkcioner Demokrata.

Ali, tu nije kraj.  Zastara bi mogla nastupiti i u slučaju državnih garancija za KAP: Vlada je, navodi Kaluđerović, 2009. godine, ne poštujući proceduru, izdala državne garancije za KAP od 132 miliona eura, koje su pale na teret budžeta Crne Gore. “Od izdavanja garancija proteklo je duže od sedam godina”, kaže Kaluđerović.

Ugovor o privatno javnom partnerstvu Glavnog grada Podgorica i preduzeća Čelebić zaključen je 17. decembra 2010. godine, a na osnovu tog Ugovora i njegovih aneksa, preduzeću Čelebić je  pripalo oko 6.000 kvadrata ekskluzivnog poslovnog prostora, a Glavnom gradu samo 930 m2 i to - zelene pijace i parking prostora. Od zaključenja tog ugovora proteklo je duže od šest  godina.

“Volio bih da nadležno državno tužilaštvo iznošenjem konkretnih podataka u vezi sa navedenim predmetima, ali i brojnim drugim koji do sada nijesu procesuirani, odagna sumnje o postojanju rizika zastarjelosti krivičnog gonjenja. Naravno, sumnje će najubjedljivije odagnati ako konačno, pred nadležnim sudovima, pokrene postupak za utvrđivanje krivično - pravne odgovornosti  pojedinaca koji već godinama nekažnjeno građanima Crne Gore nanose ogromnu štetu koja se mjeri desetinama i stotinama miliona eura”, ocijenio je Klađuerović.

Komentarišući činjenicu da u pravosuđu ne vode, niti u  izvještajima daje podatke o zastarjelosti, on je rekao  da to  nije korektno i da predstavlja „trule daske“ u pravosuđu.
“Ima puno razloga za sumnju da se sadašnje crnogorsko pravosuđe prema jednom broju lica, koja su godinama visoko pozicionirana u vlasti, kao i prema jednom broju sa njima povezanih lica, ponaša kao da su ta lica apsolutno krivično neodgovorna. U ovakvom pristupu, vjerovatno se kalkuliše i priziva u pomoć i institut zastarjelosti krivičnog gonjenja”, zaključio je Kaluđerović.

Ko je kriv

Zastarjelost krivičnog gonjenja i izvršenja kazne znači nepopravljiv propust da se pravda sprovede, pa bi država obavezno morala da obezbijedi da se u svakom slučaju utvrđuje da li je do toga došlo zbog nečije namjere, nesavjesnog rada ili zbog zaista objektivnih okolnosti, ocijenila je izvršna direktorka Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc Prelević.

Ona je za CIN-CG navela da ni podaci koje objavljuje tužilaštvo ne govore o tome koliko je sudskih predmeta zastarjelo, odnosno  koliko je predmeta zastarjelo pošto je pokrenut krivični postupak protiv poznatih izvršilaca.

“Državno tužilaštvo ne daje nikakvo obrazloženje u izvještaju za 2016. godinu, za nastupanje zastarjelosti u čak 1.700 slučajeva zastarjevanja krivičnih prijava protiv nepoznatih izvršilaca. Ovakvo obrazloženje je posebno neophodno u slučajevima kada nastupi zastarjelost krivičnog gonjenja ili izvršenja krivične sankcije protiv poznatih izvršilaca, jer je u takvim slučajevima i vjerovatnije da dođe do zloupotreba, tj. korupcije”, konstatovala je direktorka HRA.

Iz nevladinih organizacija HRA i CEMI  nedavno su podsjetili da se podaci o zastarjelosti ne pominju u godišnjim izvještajima sudova i tužilaštava, ističući da Godišnji izvještaj o radu Sudskog savjeta i sudstva sadrži samo informaciju o tome da je zastarjelo 2.286 prekršajnih kazni.

Tražili su  da se evidentira svaki slučaj zastarjelosti predmeta u  sudovima i  tužilaštvima i da se povodom svakog takvog slučaja oformi komisija sa zadatkom da ispita - da li je do takve posljedice došlo zbog propusta u radu državnih tužilaca ili sudija.

“Na ovaj način bi se svaki slučaj zastarijevanja krivičnog gonjenja, koji može da ukaže na ozbiljnu korupciju, ozbiljno i tretirao, a odgovorni za propuste snosili adekvatne posljedice, koje mogu biti i krivična odgovornost i razrješenje”, istakli su iz tih NVO.

Ponovili su  apel da se Krivičnim zakonikom propiše da ubistvo, teško ubistvo, mučenje i druga djela s obilježjima torture ne zastarijevaju, u skladu s izričitom preporukom Komiteta protiv mučenja.

“Praćenje i analiziranje pojave zastarjelosti krivičnog gonjenja, kao i zastarjelosti izvršenja krivičnih sankcija je veoma važno za ocjenu sposobnosti države da obezbijedi vladavinu prava. Zastarjelost krivičnog gonjenja znači da zločin nikada neće biti kažnjen, odnosno da onaj ko ga je izvršio nikada za to neće snositi posljedice. Ova pojava može da ukaže i na zloupotrebu službenog položaja, odnosno korupciju među državnim tužiocima i sudijama, pa je izuzetno važno evidentirati i istražiti svaki takav slučaj”, zaključili su u tim NVO.

I Evropska komisija traži transparentnije podatke
Evropska komisija, u izvještaju o Crnoj Gori za 2016. godinu, konstatuje da podaci o ukupnoj dužini postupaka u Crnoj Gori još nisu dostupni. To se, između ostalog, navodi i u izvještaju HRA i CEMI o realizaciji Strategije reforme pravosuđa 2014-2018, koji će biti predstavljen u ponedeljak.

Dvije nevladine organizacije u izvještaju podsjećaju da nije prihvaćena njihova preporuka iz 2014. godine da Godišnji izvještaj o radu sudova bude dopunjen objavljivanjem podataka o cjelokupnom trajanju postupka, iako je to tražila i EK, a naše pravosuđe prihvatilo.

Takođe dodaje se nije prihvaćena ni preporuka, po uzoru na uporednu praksu, da se godišnji izvještaj dopuni objavljivanjem podataka o zastarjelosti krivičnih predmeta i zastarjelosti izvršenja krivičnih sankcija.

U barskom sudu  22 krivična predmeta zastarjela za 5 godina
Prema podacima koje je CIN-CG-u dostavio predsjednik Osnovnog suda u Baru Goran Šćepanović, u tom sudu su, u posljednjih pet godina, zastarjela 22 krivična predmeta, od koji najviše u prošloj godini, njih 11. Tako je jedino taj sud u cjelini odgovorio na pitanje CIN-CG-a, koliko je krivičnih predmeta zastarjelo u posljednjih pet godina i na koja krivična djela se odnose.

Prema podacima tog suda, okrivljeni su izbjegli kazne za zloupotrebu službenog položaja, teške tjelesne povrede, prevaru, utaju poreza i doprinosa, krađu, falsifikovanje isprava, izazivanje opšte opasnosti, samovlašće, prikrivanje, ugrožavanje sigurnosti, ugrožavanje javnog saobraćaja...

Maja BORIČIĆ