Ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Janko Odović je poručio da će staviti veto na izgradnju u velikom dijelu prostora, ograničiti gradnju na primorju, ali i sjeveru, na okruglom stolu "Prostorno planiranje i evropske integracije: Kako do održivog plana", koji je juče organizovao Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Ministar je ocijenio i da se mora više poštovati mišljenje Agencije za zaštitu životne sredine.

"Moramo napraviti rez, a temelj treba da bude PPCG. Apelujem da u javnoj raspravi koja će biti ubrzo na nacrt dokumenta svi daju suštinske komentare i kritike", istakao je Odović.

Prostorno planiranje pretvorilo se u praonicu novca kriminalnim krugovima, a uništeni su najljepši prostori u zemlji od Budve do Durmitora, ocijenila je direktorica CIN-CG Milka Tadić Mijović.

Zaključeno je da se mora prekinuti sa trodecenijskom praksom uništavanja prostora.

"Sva naša istraživanja su pokazala da je sve u planiranom haosu koji je nekome odgovarao. Ni Vlade nakon DPS nisu uradile dovoljno da zaštite prostor i prirodu. Mijenjaju se vlasti, ali se devastacija nastavlja", istakla je Tadić Mijović.

Zamjenica šefa Sektora za saradnju u Delegaciji EU Liselotte Isaksson je ocijenila da je

veoma važno ne samo planirati, već i pratiti planove.

Direktor Agencije za zaštitu životne sredine Milan Gazdić je podsjetio da je PPCG najvažniji dokument nakon Ustava i ako smo ekološka država i PPCG bi trebao da ide u tom pravcu.

"Moramo prekinuti sa fantonskim javnim raspravama, učiti na greškama, da više ne bi iz jednog UNESCO područja u drugo prelazili preko miniranih terena i gradili u zaštićenim područjima".

Arhitektica Biljana Gligorić iz EXPEDITIO podsjeća da od 2002. dobijamo upozorenja da je status Kotora ugrožen.

"Donosioci odluka su ti koji zaista utiču na naš prostor, a mi imamo pogrešne politike i vizije razvoja", ocijenila je Gligorić.

Aktivistkinja i arhitektica Zenepa Lika je takođe ocijenila da zloupotrebljavamo naš Ustav i uništavamo prostore koji su javno dobro.

Arhitektice iz KANE Sonja Dragović i Jelena Rabrenović su predstavile publikaciju o devastaciji Kolašina, navodeći da je uništavanje tog grada krenulo od 2008, a doživjelo ekspanziju programom ekonomskog državljanstva.

"Od 12 infrastrukturnih projekata, 7 je u Kolašinu, infrastruktura to ne može da podrži".

Okrugli sto je organizovan u sklopu projekta Ima li plana? Prostorno (ne)planiranje, urbanizam i infrastrukturni projekti u Crnoj Gori, koji CIN-CG realizuje uz podršku Evropske unije i Ministarstva javne uprave, u okviru programa: OCD u Crnoj Gori - od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M'BASE, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO).

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) održao je krajem oktobra u Budvi trening: „Odgovorno izveštavanje o problemima i posljedicama korišćenja droga u Crnoj Gori“. Trening je dio istoimenog projekta, podžanog kroz subgranting šemu programa: “Kompetentno, transparentno, efikasno i odgovorno civilno društvo koje pruža usluge osobama koje koriste droge u Crnoj Gori”, koji implementiraju NVO Juventas i Crnogorska mreža za smanjenje štete Link, a finansira Evropska unija posredstvom Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori.

Trening su vodili iskusni predavači/ce iz zemlje i regiona. Oni su novinarima približili ovu važnu temu, koja nije dovoljno istražena. Govorili su i o metodama  i tehnikama istraživanja i izvještavanju o socijalnim, psihološkim, ekonomskim i društvenim posljedicama konzumacije droga, pravima ranjivih grupa, ključnim izazovima sa kojima se susreću pojedinci, ali i institucije koje se bave ovim problemom.  Poseban akcenat stavljen je na pitanja vezana za terminologiju i etiku izvještavanja kada su ove teme u pitanju, te o specifičnostima intervjuisanja korisnika droga, prikupljanja podataka, dokumenata i tako dalje.  

Jedan od ciljeva treninga bio je jačanje saradnje među novinarima i ekspertima, u cilju zajedničkog djelovanja. Ta saradnja je ovim treningom već počela, a dogovorene su i buduće aktivnosti.

 

Molimo vas da popunite upitnik koji se tiče upotreba anaboličkih steorida i drugih sličnih supstanci u Crnoj Gori u svrhe sporta, poboljšanja fizičke snage i izgleda. Upitnik je u potpunosti anoniman, a odgovori će biti korišćeni isključivo u svrhe istraživanja koje sprovodi Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) će u periodu od 1. oktobra 2023. do 30. septembra 2025. godine sprovesti projekat Promovisanje odgovornosti putem onlajn medija.

Cilj projekta je jačanje finansijske transparentnosti i odgovornosti političkih i ekonomskih elita. CIN-CG će istraživati najvažnije aspekte pojedinih stranih investicija u Crnoj Gori, njihov uticaj na politiku i upravljanje, al i moguće zloupotrebe koje mogu ugroziti javni interes.

Predviđeno je da se tokom projekta sprovede i objavi više dubinskih istraživanja i tekstova, i organizuje obuka za novinare i saradnike CIN-CG-a radi jačanja kapaciteta organizacije.

CIN-CG će nastojati da kroz ovaj projekat uključi u istraživanja i najznačajnije stručnjake iz zemlje i okruženja, kako bi odgovorili na ključne nedoumice koje prate proces investicija u Crnoj Gori.

Projekat se realizuje uz podršku National Endowment for Democracy (NED).

Molimo vas da popunite upitnik koji se tiče Emerald područja u Crnoj Gori - Ćemovskog polja i Velike Plaže. Upitnik je u potpunosti anoniman, a odgovori će biti korišćeni isključivo u svrhe istraživanja.

Novinarka Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Đurđa Radulović dobitnica je prve nagrade Evropske Unije za istraživačko novinarstvo. Radulović je dobila nagradu za tekst “Nasilje o kojem se ćuti- Porodilišta u Crnoj Gori uglavnom krše preporuke SZO”, u kome se detaljno istražuje kako ljekari u našoj državi koriste nasilne metode prilikom porođaja, što ostavlja ozbiljne fizičke i psihičke traume na žene.

Novinarka portala “Libertas” Olivera Lakić osvojila je dva druga mjesta za serijal priča o visokoj korupciji u policiji i pravosuđu.

Dodijeljene su i dvije treće nagrade- timu autora Vladimiru Otaševiću, Jovu Martinoviću, Marku Vešoviću i Andrasu Kiraly za serijal priča o E-gemblingu.

Treće mjesto je osvojio i direktor Istraživačkog centra Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Dejan Milovac za serijal priča o Pandora papirima.

Radulović je, na dodjeli nagrada, istakla da će CIN-CG nastaviti da se bavi i ovim temama, koje obično nijesu u fokusu, kako bi unaprijedili prava žena u Crnoj Gori i kako bi se uticalo na ljekare,medicinsko osoblje i nadležne institucije da prestanu sa štetnim praksama prilikom porođaja.

“ Nastavićemo da pratimo ovu temu i nadamo se da ćemo uticati da porođaj postane lijepo iskustvo za žene”, rekla je Radulović, prilikom dodjele nagrade.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), počeo je realizaciju petomjesečnog projekta "Odgovorno izvještavanje o problemima i posljedicama korišćenja droga u Crnoj Gori”, kako bi doprinijeli smanjenju korišćenja droga u Crnoj Gori, uz jačanje kapaciteta i edukativne uloge medija kada je u pitanju borba protiv problema koje nosi korištenje droga u Crnoj Gori.

Projektom je predviđeno da se sprovedu i objave istraživački tekstovi o ključnim izazovima u ovoj oblasti, uz kontinuiranu kampanju podizanja svijesti opšte javnosti, najvažnijih institucija i građana/ki Crne Gore o potrebi veće društvene kohezije i adekvatnijeg pristupa rješavanju problema koje nosi korišćenje droga, a naročito među mladima i ženama.

Ovaj projekat je podržan kroz subgranting šemu programa “Kompetentno, transparentno, efikasno i odgovorno civilno društvo koje pruža usluge osobama koje koriste droge u Crnoj Gori" koji implementiraju NVO Juventas i Crnogorska mreža za smanjenje štete Link, a finansira Evropska unija posredstvom Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori.

Koalicija za zaštitu zviždača u jugoistočnoj Evropi raspisala je poziv za prijedloge novinarskih priča o zviždačima/cama i njihovom djelovanju u  Albaniji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Hrvatskoj, Češkoj Republici, Grčkoj, Mađarskoj, Kosovu, Moldaviji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Rumiji, Srbiji, Slovačkoj, Sloveniji i Ukrajini.

Cilj poziva je da se podstaknu novinari/ke i zviždači/ce na partnerstvo u zajedničkoj borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije.

Najbolje priče Koalicija za zaštitu zviždača jugoistočne Evrope odabraće za podršku.

Više o pozivu na https://see-whistleblowing.org/call-for-pitches/

Karakteristike instituta sporazuma o priznanju krivice u pravosudnom sistemu Crne Gore

Različiti oblici konsenzualnih postupaka usmjerenih na ubrzanje kaznenog postupka i rasterećenje pravosudnog sistema od velikog broja predmeta razvili su se i postoje u brojnim evropskim kontinentalnim sistemima.

U Crnoj Gori je institut sporazuma o priznanju krivice uveden 2009. godine Zakonikom o krivičnom postupku, kao instrument koji omogućava okrivljenima da priznaju krivicu u zamjenu za potencijalne olakšavajuće okolnosti. Uspostavljen je kako bi se poboljšala efikasnost i brzina okončanja krivičnih postupaka, brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova. Počeo se primjenjivati 2010. i prvobitnim rješenjem je mogao biti zaključen za sva krivična djela za koja je maksimalna zaprijećena kazna bila do 10 godina zatvora. Međutim, izmjenama iz 2015. godine proširen je krug krivičnih djela, te se sada može primijeniti na sva krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti, osim za djela terorizma i ratnih zločina.

Propisano je da sporazumom o priznanju krivice okrivljeni u potpunosti priznaje krivično djelo za koje se tereti, te se odriče prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivice
kad je sud u potpunosti prihvatio sporazum.
Zaključenje sporazuma o priznanju krivice mogu inicirati obje strane u postupku – okrivljeni, odnosno njegov branilac i državni tužilac koji postupa u predmetu. Državni tužilac pribjegava ovom institutu kako bi izbjegao kontradiktorni dokazni postupak i ulagao dodatne napore da dokaže krivicu, a u cilju efikasnosti postupka. Nadalje, interes tužilaštva je i dokazivanje krivice eventualno drugih saizvršilaca u kontradiktornom dokaznom postupku koji nijesu priznali krivično djelo, što im je olakšano ukoliko postoji priznanje jednog izvršioca krivičnog djela. Svakako, interes je i odbrane, odnosno okrivljenog, jer se ide do ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma.
U smislu kaznene politike, nakon postignutog sporazuma, sankciju ne odmjerava sud shodno pravilima o individualizaciji kazne, već je stranke same ugovaraju. Priznanje krivičnog djela podrazumijeva priznanje svih navoda optužnice, te se stoga stepen krivice, okolnosti izvršenja djela i druge činjenice iz optužnice smatraju nespornim i ne podliježu daljem dokazivanju. Sud može odbiti sporazum ukoliko smatra da je predložena kazna zakonita, ali da je neprimjerena konkretnom slučaju, odnosno, da ne ispunjava svrhu zbog koje se izriče.
Preduslovi koje je potrebno ispuniti da bi sud usvojio sporazum su definisani Zakonom o krivičnom postupku. Propisano je da će sud rješenjem usvojiti sporazum o priznanju krivice i donijeti odluku koja odgovara sadržini sporazuma, ako utvrdi:

1. da je okrivljeni svjesno i dobrovoljno priznao krivično djelo, odnosno krivična djela koja su predmet optužbe, da je priznanje u skladu sa dokazima sadržanim u spisima predmeta i da je isključena mogućnost priznanja okrivljenog u zabludi;
2. da je sporazum zaključen u skladu sa članom 301 Zakonika kojim se određuje predmet sporazuma;
3. da okrivljeni potpuno razumije posljedice zaključenog sporazuma, a naročito da se odriče prava na suđenje i prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma;
4. da sporazumom nijesu povrijeđena prava oštećenog;
5. da je sporazum u skladu sa interesima pravičnosti, a sankcija odgovara svrsi izricanja krivičnih sankcija.

Primjena sporazuma o priznanju krivice u praksi

Primjena instituta sporazumnog priznanja krivice u stalnom je rastu, od uvođenja u pravni sistem Crne Gore, od 2010. godine. Nakon više od trinaest godina primjene, može se konstatovati da se ovaj vid skraćenog postupka sve češće primjenjuje u praksi crnogorskih pravosudnih organa.

U periodu od 2010. godine do kraja 2021. godine, zaključeno je ukupno 2048 sporazuma o priznanju krivice, prema podacima iz izvještaja o radu Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva. Od 2010. godine do 2016. godine taj broj je bio značajno manji što je ukazivalo na nedovoljnu spremnost i interesovanje tužilaca, optuženih i njihovih branilaca da iniciraju pregovore o zaključivanju sporazuma o priznanju krivice.
U kasnijem periodu, broj zaključenih sporazuma se značajno uvećao, a u najvećem obimu sporazume su zaključivali tužioci Osnovnog državnog tužilaštva Podgorica, Vrhovnog državnog tužilaštva i Specijalnog državnog tužilaštva.

Slijedi uporedni pregled ukupnog broja zaključenih sporazuma o priznanju krivice po godinama, od 2010. godine do kraja 2021. godine, po podacima Tužilačkog savjeta, kao i po tužilaštvu za 2019., 2020. i 2021.

2010	3
2011	14
2012	24
2013	14
2014	15
2015	53
2016	167
2017	240
2018	298
2019	371
2020	559
2021	290
UKUPNO	2048

Državno tužilaštvo	2019	2020	2021
ODT Bar	2	4	7
ODT Berane	0	0	2
ODT Bijelo Polje	42	8	11
ODT Cetinje	10	2	15
ODT Herceg Novi	20	9	14
ODT Kolašin	1	0	2
ODT Kotor	6	10	1
ODT Nikšić	9	6	6
ODT Plav	0	0	0
ODT Pljevlja	1	0	0
ODT Podgorica	100	247	81
ODT Rožaje	11	1	0
ODT Ulcinj	6	2	6
VDT Bijelo Polje	3	7	12
VDT Podgorica	110	151	74
SDT	50	112	65
UKUPNO	371	559	296

Analizom podataka iz godišnjih izvještaja Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva, uočeno je da postoji neujednačenost u pogledu načina izvještavanja od strane državnih tužilaštava, pa s tim u vezi dovodi se u pitanje relevantnost konačnog broja zaključenih sporazuma i lica. U izvještaju o radu Sudskog savjeta nema podataka o broju presuda na osnovu sporazuma o priznanju krivice na nivou svih sudova, zbog čega ti podaci neće biti obrađeni.

Podaci su takođe nedostupni i kada su u pitanju žalbe i imovinsko pravni zahtjevi u kojima su sudovi odlučivali u sklopu sporazuma.

U odnosu na najveći broj zaključenih sporazuma po tužilaštvu, podaci pokazuju da prednjače ODT Podgorica, ODT Bijelo Polje, VDT i SDT.

Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici
U periodu od 2010. do 2013. godine, ODT Podgorica nije zaključivalo sporazume sa okrivljenima. Od 2014. do 2021. godine zaključeno je ukupno 650 sporazuma. Od ovog broja, na predlog branitelja zaključeno je 548, a na predlog tužioca 102 sporazuma. Od sporazuma koji su zaključeni na predlog tužioca, svi su zaključeni 2017. godine. Svih ostalih godina su svi sporazumi zaključeni isključivo na predlog branioca.

Osnovno državno tužilaštvo u Bijelom Polju
Ukupan broj zaključenih sporazuma je 151 i svi sporazumi zaključeni su na predlog tužilaštva. Najviši broj zaključenih sporazuma po godini bio je 2018. i to 41, odnosno 2019. godine i to 45 sporazuma.

Više državno tužilaštvo u Podgorici
Za period od 2010. do 2022. godine, VDT je zaključio 442 sporazuma o priznanju krivice. Svi sporazumi su zaključeni na predlog branioca okrivljenih lica, dok nije bilo predloga od strane tužilaštva. Isto tako, najveći broj sporazuma zaključen je 2019. i 2020. godine sa 112, odnosno 177 zaključenih sporazuma.
Specijalno državno tužilaštvo
U periodu od 2010. do 2021. godine, ukupan broj zaključenih sporazuma bio je 314, za 810 lica, od čega 6 pravnih, kada broj zaključenih sporazuma drastično opada. Imajući u vidu kontinuirane i precizne kritike Evropske komsije, kao i promjene u tužilačkoj organizaciji, posebno izbor novog Specijalnog državnog tužioca, može se zaključiti da su upravo ova dva elementa uticala na značajno smanjenje zaključenih sporazuma. Nijedan od zaključenih sporazuma nije zaključen na predlog SDT-a.
Praksa pokazuje visoku zastupljenost sporazuma o priznanju krivice u radu SDT-a, kod krivičnih djela organizovanog kriminala i koruptivnih krivičnih djela.

SDT preduzima brojne aktivnosti na polju otkrivanja i procesuiranja počinioca krivičnih djela sa elementima korupcije i organizovanog kriminala. Prema raspoloživim podacima, sporazume o priznanju krivice najčešće su potpisivali predstavnici velike i srednje privrede, kao i lokalni funkcioneri, ali uz konfiskaciju nižih iznosa imovinske koristi u odnosu na visinu pretpostavljene koristi koju su kriminalne organizacije i njihovi članovi stekli kriminalnim aktivnostima, kao i uz izricanje nižih kazni od onih koje se, u pravilu, izriču u sudskom postupku. Na ovaj problem je ukazala i Evropska komisija u nedavno objavljenom Radnom dokumentu o stanju u poglavljima 23 i 24, u kojem je navedeno da kazne obezbijeđene kroz sporazume o priznanju krivice, podrazumijevaju nekoliko mjeseci zatvora i nekoliko hiljada eura novčane kazne.1 Tako su primjenom ovog instituta okončani neki od najkompleksnijih slučajeva, poput tzv. slučaja ’’Budva’’. To što se mnogi takvi predmeti završavaju u ranoj fazi krivičnog postupka, može negativno uticati na izgradnju još uvijek nedovoljno razvijene sudske prakse u oblasti koruptivnih krivičnih djela, posebno u korelaciji sa malim brojem pravosnažnih osuđujućih presuda za krivična djela korupcije na koji je nedavno ukazala Evropska komisija.2

Posmatrajući period od 2010. do 2021. godine, te broj zaključenih i od strane sudova prihvaćenih sporazuma o priznanju krivice, evidentno je da je broj sporazuma na nivou svih tužilaštava i sudova u konstantnom porastu. Svi osnovni sudovi, osim suda u Pljevljima, imaju zaključene sporazume o priznanju krivice.

1 Radni dokument Evropske komisije o stanju u poglavljima 23 i 24, novembar 2019. godine, op.cit. str. 7.
2 Ibid, str. 7.

Efekti i izazovi u primjeni
Istraživanje efekata primjene sporazuma o priznanja krivice nakon 13 godina aktivne primjene, koje su sproveli CIN CG i CEGAS od 2019. do 2022. godine, ukazuje na to da su se definisane prednosti sporazuma o priznanju krivice u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost.

Ključni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani su za opseg krivičnih djela na koja se ovaj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike. Nije postignut odgovarajući balans između učinjenih krivičnih djela i izrečenih sankcija. Transparentnost postupka je na izuzetno niskom nivou. Sporazumi nijesu dostupni na zvaničnim web stranicama nadležnih institucija. Dodatno, finansijski efekti sporazuma su prisutni, međutim rezultati u finansijskim istragama u slučajevima tzv. visoke korupcije ostali su izuzetno skromni i primjena instituta nije doprinijela unaprijeđenju.

Analiza zaključenih sporazuma o priznanju krivice za posmatrani period pokazuje da se sporazumi zaključuju za najteža krivična djela, kao što su trgovina ljudima, nasilje u porodici, pranje novca, teško ubistvo, krivična djela protiv polne slobode, čak i kada je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica. Takođe, sporazumi se često zaključuju i za krivična djela organizovanog kriminala i visoke korupcije.
Ove sporazume prati neadekvatna kaznena politika koja je u najvećem broju slučajeva ispod zakonskog minimuma. U postupku odmjeravanja kazne, sudovi su u velikom broju predmeta primjenjivali institut ublažavanja kazne i izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Dodatno, u praksi je primijećeno i da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana (neka lica čak i do 12 puta), dok su na drugoj strani sudovi takve sporazume prihvatali, čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svrhe kažnjavanja.
Nepredvidljive zakonske kazne izazov su za sve stranke u postupku. Nepostojanje preciznih smjernica od strane Tužilačkog savjeta o primjeni i preduslovima za zaključivanje sporazuma je značajan nedostatak koji uzrokuje većinu navedenih izazova u primjeni.
Analiza je pokazala da ne postoje ni uputstva kod zaključivanja sporazuma o priznanju krivice za krivična djela organizovanog kriminala i visoke korupcije i pranja novca, kao ni kod naročito osjetljivih krivičnih dijela kod kojih postoje posebno osjetljive žrtve.
U strukturi krivičnih sankcija dominiraju kazne, pri čemu su u značajnom dijelu primijećene kazne koje
se izdržavaju u prostorijama za stanovanje.

Značajnu prepreku u prikupljanju podataka i analizi efekata primjene predstavlja činjenica da se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice ne objavljuju na internet sajtu sudova, a pokazalo se izazovnim prikupiti i statističke podatke o broju zaključenih sporazuma. Problem predstavlja i činjenica da se statistički podaci Tužilačkog i Sudskog savjeta razlikuju, kao i podaci dobijeni ZSPOI putem od strane tužilaštava.

Izvještaji Evropske komisije za Crnu Goru u odnosu na primjenu sporazuma o priznanju krivice

U izvještaju Evropske komisije za Crnu Goru iz 2020. godine navedeno je da Crna Gora treba da poboljša ostvarene rezultate na suzbijanju i sprječavanju korupcije, uključujući i nametanje djelotvornih sankcija i preduzimanje konkretnih mjera da se priznanje krivice ograniči na izuzetne slučajeve, kako bi se poboljšala transparentnost i kredibilitet odgovora pravosuđa na korupciju kroz više odvraćajuću i dosljedniju kaznenu politiku. U oblasti borbe protiv organizovanog kriminala Crna Gora je pozvana da preduzme konkretne mjere za ograničavanje primjene sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve, kako bi se povećala transparentnost i kredibilitet pravosudnog odgovora na organizovani kriminal kroz više odvraćajuću i dosljedniju politiku sankcionisanja.
Identične ocjene su ponovljene i u Izvještaju iz 2021. godine, da bi u posljednjem Izvještaju Evropske komisije (2022) bili notirani konkretniji problemi u vezi primjene instituta sporazuma o priznanju krivice: Korišćenje sporazuma o priznanju krivice mora se primjenjivati s krajnjom pažnjom, u prave svrhe i uz poštovanje svih potrebnih mjera zaštite. Pravna analiza troškova i koristi u interesu pravde treba da se sprovodi sistematski kada se koristi ovaj mehanizam. Ni u kom slučaju sankcije ne mogu biti ispod zakonskog minimuma. Da bi se poboljšala njegova djelotvorna upotreba, potrebno je izraditi smjernice za specijalizovane sudove i tužilaštva.
Sporazumi o priznanju krivice i dalje su bili široko korišćeni u slučajevima organizovanog kriminala i rezultirali su zatvorskim kaznama, novčanim kaznama i oduzimanjem imovine, što su bile nesrazmjerno niske kazne s obzirom na težinu krivičnog djela. Kazne u kontekstu sporazuma o priznanju krivice kretale su se od 2 i po mjeseca do 3 godine i 8 mjeseci zatvora, a novčane kazne od 1 500 do 50 000 eura. Sporazume o priznanju krivice treba koristiti oprezno i treba ih regulisati primjenom smjernica za poboljšanje transparentnosti i kredibiliteta pravosudnog odgovora na organizovani kriminal, kao i za obezbjeđivanje odvraćajuće i dosljednije politike kažnjavanja.
S tim u vezi, zaključeno je da Crna Gora tek treba da riješi neke sistemske nedostatke koji postoje horizontalno u sistemu krivičnog pravosuđa, uključujući način na koji sudovi postupaju po predmetima organizovanog kriminala, što će zahtijevati odvraćajuću politiku određivanja kazni i reviziju korišćenja sporazuma o priznanju krivice u slučajevima organizovanog i teškog kriminala.

ZAKLJUČCI I PREPORUKE

Zaključci
Institut sporazuma o priznanju krivice ima sve veći uticaj na praksu pravosudnih institucija u Crnoj Gori, iz razloga koji su opravdano vezani za povećanje efikasnosti krivičnog postupka, brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova, pod uslovom da je procedura sprovedena u skladu sa zakonom i da se kazne kreću u rasponu koji zakon određuje.
Međutim, prednosti sporazuma o priznanju krivice su se u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost, jer pravosudni organi nisu pronašli način za ograničenje upotrebe sporazuma za određena krivična djela, zaštitu interesa pravičnosti i prava oštećenih. Sporazumi o priznanju krivice se zaključuju za krivična djela koja, imajući u vidu način izvršenja i/ili posljedice, ne bi trebalo da budu predmet sporazuma ili bi trebalo da to bude rijetka praksa opravdana okolnostima svakog konkretnog slučaja.

Prema podacima iz godišnjih izvještaja o radu Tužilačkog savjeta, u periodu od 2010. godine primjećuje se kontinuirani rast zaključenih sporazuma o priznanju krivice sve do 2021. godine, kada broj zaključenih sporazuma drastično opada. Imajući u vidu kontinuirane i precizne kritike Evropske komsije, kao i promjene u tužilačkoj organizaciji, posebno izbor novog Specijalnog državnog tužioca, može se zaključiti da su upravo ova dva elementa uticala na značajno smanjenje zaključenih sporazuma.
Iz dosadašnjeg dijela Izvještaja, i na osnovu prikupljenih i prikazanih podataka, se može zaključiti da su primarni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani za opseg krivičnih djela na koja se ovaj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike. Naime, sporazume o priznanju krivice ne bi trebalo zaključivati za teška krivična djela (poput organizovanog kriminala, visoke korupcije, trgovine drogom, oružjem i ljudima) što je moguće shodno važećem zakonodavstvu i čini visok procenat u ukupnom broju zaključenih sporazuma. Osim toga, Krivičnim zakonikom Crne Gore bi trebalo jasno propisati uslove za smanjenje kazne u određenim granicama u slučaju sporazuma o priznanju krivice, kako bi se postigla koherentnija kaznena politika.
Indikativno je da se kao inicijatori zaključenja sporazuma o priznanju krivice u najvećem broju slučajeva javljaju okrivljeni i branioci. Posebno zabrinjava što u slučajevima VDT i SDT nijedan sporazum nije iniciran od strane tužilaštva.

U postupku odmjeravanja kazne, sudovi su velikom broju predmeta primjenjivali institut ublažavanja kazne i izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma, iako ZKP jasno propisuje da sporazum mora da bude u skladu sa interesima pravičnosti i da sankcija mora odgovorati svrsi zbog koje je izrečena.

Takođe, u praksi je primijećeno i da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana (neka lica čak i do 12 puta), dok su na drugoj strani, sudovi takve sporazume i prihvatali, čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svrhe kažnjavanja iz čl. 32 KZ CG.
Sudovi u visokom procentu potvrđuju sporazume. Praksa pokazuje da je uloga suda formalne prirode, dok sudovi rijetko provjeravaju da li su ispunjeni svi zakonom propisani uslovi za zaključenje sporazuma na strani osumnjičenog/optuženog.
Transparentnost nije na zadovoljavajućem nivou i presude po zaključenim sporazumima nisu dostupne na internet adresi nadležnog suda.

Preporuke
Ograničiti mogućnost zaključenja sporazuma o priznanju krivice za određena krivična djela, kao što su trgovina ljudima, pranje novca, teško ubistvo, krivična djela protiv polne slobode, a naročito ukoliko je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica.

Tužilački savjet i VDT treba da donesu smjernice o radnjama u postupku zaključenja sporazuma o priznanju krivice koji će na detaljan način urediti sprovođenje radnji tužilaca u ovom postupku, čime će se uticati na otklanjanje nekonzistentne prakse kada je riječ o radnjama koje tužioci na nivou osnovnih državnih tužilaštava preduzimaju u procesu pregovora o zaključenju sporazuma o priznanju krivice. Smjernice treba prioritetno da riješe pitanja odmjeravanja kazne, koje ne mogu biti ispod zakonskog minimuma u ovim slučajevima.
U predmetima organizovanog kriminala i visoke korupcije, neophodno je ograničiti primjenu sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve.
Ujednačiti metodologiju pripreme izvještaja državnih tužilaštava u vezi sa zaključenim sporazumima o priznanju krivice. Preispitati uzroke različitih podataka u izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta, u dijelu ukupnog broja zaključenih sporazuma.
Preispitati kaznenu politiku dosadašnjih sporazuma o priznanju krivice, posebno za krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala i visoke korupcije, kako bi se obezbijedila ujednačenost kaznene politike na nivou suda.
Unaprijediti transparentnost pravosudnih organa, na način što će se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice redovno i blagovremeno objavljivati na internet sajtu sudova i uložiti napore na poboljšanju internet portala sudova i državnih tužilaštava.

Avgust 2023.
Istraživanje je podržala Ambasada Kraljevine Holandije u sklopu projekta “Istraživanje istraga”

Ako uzmemo u obzir da smo nezakoniti izbor vd VDT-a opet “ozakonili”, na šta nas je i u poslednjem izvještaju i upozorila Evropska komisija, onda je jasno da se kontinuitet netalasanja i nečinjenja nastavlja. Nasilno prekidanje disciplinskih postupaka, jednak način ocjenjivanja tužilaca i nesvrsishodnost postojanja brojnih komisija unutar Tužilačkog savjeta, uz izbor vd VDT-a na pravno upitan način, može biti jedan od karakteristika prethodnog vd stanja, koje se sada, već je izvjesno, nastavlja narednih 6 mjeseci.

Ohrabruje saznanje da je disciplinska tužiteljka, Nišavić, pokrenula žalbeni postupak protiv odluke Tužilačkog savjeta, kojom je odbijen optužni predlog protiv tužiteljke Lepe Medenice, gdje je i stručna i laička javnost uskraćena za saznanje istine, a o čemu je bilo puno riječi. 

Nastavlja se, sada je i očigledno, jednaka saglasnost jednih nasuprot stavu  predstavnika nevladinog sektora i Ministarstva pravde.

Na to koliko smo spremni za reformu jasno ukazuje činjenica da se i pravilo dobre prakse u dijelu raspisivanja javnog poziva za vd VDT-a prevazilazi, pod velom neophodnog kontinuiteta, koji nam ni u poslednjim primjerima nije dao potreban rezultat.