Reagovanje Ministarstva unutrašnjih poslova povodom teksta pod nazivom “VIŠE SLUŽBENIKA UPRAVE POLICIJE SUSPENDOVANO NA OSNOVU NEPROVJERENIH TVRDNJI: Reforme ili selektivni pristup”

Povodom teksta Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore, pod naslovom „VIŠE SLUŽBENIKA UPRAVE POLICIJE SUSPENDOVANO NA OSNOVU NEPROVJERENIH TVRDNJI: Reforme ili selektivni pristup“, koji je prenio Nezavisni dnevnik „Vijesti“ pod naslovom „Reformski ili selektivno čiste policiju“, koji je objavljen 26. januara 2026. godine, a koji su prenijeli i drugi mediji,  u cilju zaštite integriteta institucije dužni smo da reagujemo na pomenuti članak u kojem je iznijet niz netačnih, nepotpunih paušalnih i pogrešno intrepretiranih navoda. Dijelovi navedenog teksta ne odražavaju činjenično stanje, tekst se zasniva na neprovjerenim podacima i navodnim svjedočenjima policijskih službenika kojima su utvrđene bezbjednosne smetnje, a koji umjesto da svoju odbranu iznose pred nadležnim istancama, istu temelje na neistinama plasiranim u medijima.  

Imajući u vidu značaj teme i odgovornost institucije da javnost informiše na osnovu utemeljenih činjenica u nastavku dajemo precizna pojašnjenja i ispravke ključnih neistinitih navoda radi potpunog i objektivnog sagledavanja okolnosti:

U tekstu CIN-CG dominantno se insistira na tezi da se postupci utvrđivanja bezbjednosnih smetnji u Ministarstvu unutrašnjih poslova zasnivaju na „neprovjerenim informacijama“, „tračevima“ i „neprocijenjenim izvorima“, te da kao takvi ne mogu biti osnov za suspenziju i disciplinske postupke. Takva kvalifikacija, iako zvučno privlačna, počiva na pogrešnom razumijevanju pravne prirode i svrhe bezbjednosne provjere.

Prije svega, potrebno je razjasniti ono što se u javnom diskursu uporno prećutkuje: bezbjednosna smetnja nije krivično djelo, već procjena bezbjednosnog rizika u kontekstu obavljanja policijske funkcije. Drugim riječima, ona ne služi da bi se neko „proglasio krivim“, već da bi se procijenilo da li postoje okolnosti koje mogu ugroziti integritet službe, povjerljivost podataka ili operativnu bezbjednost, sada ili u budućnosti.

Dakle, bezbjednosne smetnje su precizno rečeno oblici statusne nespojivosti sa vršenjem policijske profesije, oblici ozbiljnih integritetskih prestupa, zasnovani na kršenju načela profesionalnog morala i etičnosti koji podrivaju sistem u osnovi i koji daju prostora infiltraciji organizovanog kriminala u policijsku službu.

Duboka infiltracija organizovanog kriminala u sektor bezbjednosti ili teške bezbejdnosne smetnje su potvrđene dostavljanjem dokaza od strane Evropske obavještane agencije – Europol-a,  na osnovu čega je u daljim policijko tužilačkim aktivnosti procesuirano preko 45 policijskih službenika za krivična djela sa elementima organizovanog kriminala i korupcije, čime je i potvrđena osnovanost sprovođenja postupka utvrđivanja bezbjednosnih smetnji i zaštite integriteta, a naročito u odnosu na policijske službenike povezane sa članovima organizovanih kriminalnih grupa, te je samo u 2025. godini procesuirano 18 policijskih službenika, gdje su za većinu prije procesuiranja utvrđene bezbjednosne smetnje.

I ovaj tekst možemo smatrati nastavkom hibirdnog djelovanja, kroz pokušaj deprofesionalizacije postupanja i manipulisanja kroz plasiranje dezinformacija i dezavuisanjem javnosti i šire društvene zajednice, a o ispravnosti sprovedenih postupaka dovoljno govori i ponovo uspostavljeno povjerenje međunarodne obavještajne zajednice i status respektabilnog partnera koji smo stekli insistiranjem na bezuslovnoj primjeni načela integriteta policijske profesije.

Preciznosti radi, poznato vam je da je policijska akcija sprovedena u saradnji sa Specijalnim državnim tužilaštvom, kodnog naziva „IUSTITIA“ potpuno demistifikovala  i razobličila spregu organizovanog kriminala i visokorangiranih pojedinaca iz bezbjednosnog sektora i tužilaštva, uspostavljenu sa ciljem uticaja kriminalne organizacije na političku vlast, izvršnu vlast i sredstva javnog informisanja.

Insistiranje da se bezbjednosne smetnje moraju zasnivati isključivo na „dokazima o izvršenom djelu“, u krivično-pravnom smislu, paradoksalno. Kada bi policija, ili bilo koja bezbjednosna služba, reagovala tek onda kada se rizik pretvori u dokazano krivično djelo, onda se više ne bi radilo o prevenciji, već o zakašnjeloj konstataciji neuspjeha sistema.

*Svaka bezbjednosna smetnja potkrijepljena je dokazima da je policijski službenik kojem se utvrđuju bezbjednosne smetnje učinio težu povredu službene dužnosti –iz člana 173 stav  1 tačka 28 Zakona o unutrašnjim poslovima:

„Smatra se da postoje bezbjednosne smetnje za dalji rad u policijskom zvanju, odnosno za nastavak pripravničkog staža, obrazovanja, obuke, kao i posebnog stručnog osposobljavanja ili usavršavanja u skladu sa ovim zakonom ako, pored osnova za prestanak radnog odnosa po sili zakona, u skladu sa ovim zakonom, policijski službenik, odnosno lice za vrijeme pripravničkog staža, obrazovanja, obuke, kao i posebnog stručnog osposobljavanja ili usavršavanja:

1) bude registrovano u evidenciji uživaoca opojnih droga, koju vodi organ državne uprave nadležan za poslove zdravlja; i

2) održava veze sa licima koja neovlašćeno prikupljaju tajne i druge podatke, teroristima, saboterima, članovima organizovanih kriminalnih grupa ili licima za koja se osnovano sumnja da pripadaju takvim grupama.“

Posebno je problematično što se u tekstu termin „neprovjerena informacija“ tretira kao sinonim za proizvoljnost ili glasinu. U profesionalnoj bezbjednosnoj praksi informacija i dokaz nijesu isto, niti se bezbjednosne procjene svode na binarnu logiku „istinito–neistinito“. Postoje nivoi pouzdanosti, kontekst, kumulativni efekti više saznanja i procjena vjerovatnoće rizika. Upravo zato zakon i predviđa Komisiju, a ne sud.

Drugim riječima, tvrdnja da je informacija „neprovjerena“ ne znači da je besmislena, izmišljena ili irelevantna, već da u tom trenutku nije potvrđena do stepena procesnog dokaza. To, međutim, ne isključuje njenu bezbjednosnu relevantnost, naročito kada se radi o kontaktima sa kriminalnim strukturama, mogućnosti ucjene, kompromitacije ili sukoba interesa.

Takođe, postavlja se opravdano pitanje na osnovu čega je CIN-CG imao uvid u, kako se navodi, više tajnih izvještaja Komisije za utvrđivanje postojanja bezbjednosnih smetnji policijskih službenika, imajući u vidu da je riječ o dokumentima koji su, u skladu sa zakonom, označeni stepenom tajnosti, te davanje na uvid tajne dokumentacije trećim licima predstavlja krivično djelo. Posebno zabrinjava činjenica da su u medijima objavljeni fotografisani djelovi dokumentacije označene stepenom tajnosti, čime se otvara osnovana sumnja da je došlo do povrede Zakona o tajnosti podataka, ali i do krivičnopravne odgovornosti, što će u konkretnom slučaju biti predmet postupanja i utvrđivanja od strane nadležnog državnog tužilaštva. Objavljivanjem fotografisanih dokumenata označenih stepenom tajnosti, autorka teksta je faktički inkriminisala policijske službenike i/ili njihove punomoćnike kao potencijalne izvore neovlašćenog odavanja tajnih podataka.

U tekstu se dalje navodi: „Službenici protiv kojih su pokrenuti postupci, kao i njihovi advokati, morali su da potpišu izjavu o tajnosti, što ih onemogućava da u javnosti iznesu ove podatke.“ Ovakva formulacija predstavlja novinarsku interpretaciju kojom se zakonska obaveza propisana Zakonom o tajnosti podataka pokušava prikazati kao sporna ili represivna mjera. Takvo tumačenje je ili rezultat elementarnog nepoznavanja važećeg pravnog okvira ili svjesnog dovođenja javnosti u zabludu.

Argument da su pojedini službenici prethodno dobijali visoke ocjene rada, pa potom bili obuhvaćeni bezbjednosnim provjerama, dodatno ilustruje nerazumijevanje suštine postupka. Ocjena radne uspješnosti i bezbjednosna podobnost nijesu ista kategorija.

Poseban nivo ironije sadrži insistiranje da se Komisiji zamjera što u svojim izvještajima koristi formulacije koje ukazuju na stepen pouzdanosti izvora. Upravo takva terminologija pokazuje metodološku disciplinu, a ne proizvoljnost. Da je Komisija zaista radila na osnovu „tračeva“, kako se sugeriše, tada bi izvještaji bili lišeni bilo kakve kvalifikacije izvora i stepena pouzdanosti, što ovdje očigledno nije slučaj.

Takođe, važno je naglasiti da Komisija ne suspenduje službenike, ne vodi disciplinske postupke i ne izriče sankcije. Ona daje mišljenje o postojanju ili nepostojanju bezbjednosnih smetnji. Odluku o pokretanju disciplinskog postupka donosi disciplinski tužilac, dok konačnu odluku donose Disciplinska komisija u zakonom propisanom postupku.

Predstavljanje Komisije kao nekakvog „paralelnog suda“ nije samo netačno, već i pravno neodrživo.

Konačno, insistiranje da se bezbjednosne provjere ograniče isključivo na „dokazane činjenice“, uz paralelno pozivanje na evropske standarde, zvuči posebno neuvjerljivo. Upravo evropski i međunarodni dokumenti (OSCE, GRECO, Evropska komisija) preporučuju preventivne i kontinuirane provjere, a ne čekanje da se šteta već desi.

Ako je kriterijum da policijski sistem reaguje tek kada sve postane dokazivo pred sudom, onda se ne radi o reformi, već o formalnom samozavaravanju. Najveća bezbjednosna smetnja za policiju nije informacija niskog stepena pouzdanosti, već institucionalna nespremnost da se sa rizikom suoči na vrijeme.

U tekstu se kontinuirano sugeriše da se disciplinski postupci vode „bez dokaza“, čime se u javnosti stvara pogrešan utisak da se disciplinska odgovornost u MUP-u izjednačava sa krivičnom odgovornošću. Takvo poistovjećivanje nije utemeljeno ni u pravu ni u praksi.

Izjava aktuelnog predsjednika skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu, Miodraga Lakovića, da se disciplinski postupci pokreću na osnovu informacija različitog stepena pouzdanosti čiju je relevantnost tek potrebno potkrijepiti dokazima, netačna je ukoliko je integralno prenesena. Disciplinski postupci se, naime, ne pokreću proizvoljno niti na osnovu neprovjerenih informacija, već isključivo na osnovu predloga neposrednog rukovodioca, koji je dužan da uz predlog dostavi dokaze disciplinskom tužiocu, nakon čega disciplinski tužilac, svojom odlukom, pokreće disciplinski postupak.

Policijskom službeniku protiv kojeg je pokrenut disciplinski postupak, kao i njegovom punomoćniku, obezbjeđuje se uvid u dokaze koji su poslužili kao osnov za donošenje odluke o pokretanju disciplinskog postupka, dok tokom same rasprave imaju pravo da se izjasne o predloženim dokazima, da na iste ulože prigovore, kao i da predlažu nove dokazne predloge, čime su u potpunosti obezbijeđena prava na odbranu i pravičan postupak.

Disciplinski postupak je autonomni upravni postupak, sa sopstvenim pravilima, standardima dokazivanja i svrhom, koji ne pretpostavlja postojanje krivične prijave, optužnice ili presude. Činjenica da protiv određenog službenika nije pokrenut ili okončan krivični postupak ne znači da ne postoje elementi za disciplinsku odgovornost, niti da je postupanje MUP-a protivpravno.

Takođe, navodi Miodraga Lakovića da MUP raspolaže mehanizmima za provjeru policijskih službenika, poput provjere imovine i primjene mjera tajnog nadzora, koje navodno ne koristi, mogu se tumačiti isključivo kao rezultat pogrešne interpretacije novinarskog teksta. Teško je povjerovati da predsjednik Odbora za bezbjednost i odbranu nije upoznat sa činjenicom da Odbor ima potpuni uvid u kompletne predmete sprovedenih bezbjednosnih provjera, koji se tom tijelu dostavljaju integralno i u skladu sa zakonom.

Provjera imovine policijskih službenika sprovodi se u skladu sa važećim zakonskim okvirom i podzakonskim aktom donijetim u formi Pravilnika tokom 2024. godine. Iako je zakonska mogućnost za sprovođenje ovih provjera postojala i ranije, odgovarajući podzakonski akt donijet je tek stupanjem na dužnost sadašnjeg menadžmenta Ministarstva, i to u skladu sa najvišim međunarodnim standardima.

Mehanizam provjere putem primjene mjera tajnog nadzora jasno je i precizno uređen normama Zakona o krivičnom postupku, te bi kao takav morao biti poznat gospodinu Lakoviću, imajući u vidu njegovo prethodno profesionalno iskustvo u policijskoj službi.

Koristimo priliku, imajući u vidu da je Miodrag Laković bio visokopozicionirani službenik Uprave policije u organizacionoj jedinici koja se bavila suzbijanjem krijumčarenja narkotika, a koju je napustio 2016. godine kada je trgovina narkotika bila na vrhuncu, neosporno je da je sam bio svjedok složenih bezbjednosnih izazova i mehanizama rada policije, da kao predsjednik Odbora za bezbjednost i odbranu, koji ima uvid u kompletne i integralne dokumente o izvršenim provjerama, u javnim istupima koristi svoje znanje i iskustvo kako bi podržao zakonite procedure i integritet postupaka, umjesto da ih pogrešno interpretira ili narativno kompromituje. Ukoliko je pak po srijedi loša novinarska interpretacija onda vjerujemo da će gospodin Laković adekvatno reagovati na netačno prenešene sopstvene navode.

Posebno je neprecizna tvrdnja da „najveći broj službenika nije krivično procesuiran“, jer zakon ne uslovljava disciplinski postupak krivičnim gonjenjem, niti obrnuto. Suprotno tumačenje bi faktički paralizovalo disciplinski sistem i svelo odgovornost policijskih službenika isključivo na krivično-pravni minimum.

U dijelu teksta u kojem se navodi da su sva ročišta do sada odlagana te da policijski službenik nije imao mogućnost da iznese svoju odbranu, iznose se ponovo netačne tvrdnje. Odlaganja postupaka nijesu isključivo posljedica postupanja nadležnih organa, već u značajnoj mjeri proizilaze iz postupanja samih policijskih službenika, koji odugovlače postupke dostavljanjem medicinske dokumentacije, angažovanjem novih branilaca uz promjenu postojećih, kao i zahtjevima za odlaganje rasprava radi navodne adekvatne pripreme odbrane.

Takvim postupanjem se svjesno i nesavjesno produžava trajanje postupka, uz očiglednu namjeru da se izigra zakonski okvir, što kao krajnju posljedicu može imati nastupanje zastarjelosti vođenja postupka.

Navodi o navodnim „pritiscima vrha MUP-a“ na disciplinske tužioce i Komisiju izneseni su bez ijednog provjerljivog podatka, dokaza ili zvanične izjave nadležnih organa, te se zasnivaju isključivo na nezvaničnim izvorima i subjektivnim interpretacijama. Takav pristup ne predstavlja činjenično utvrđivanje, već spekulativni narativ bez ikakve pravne ili dokazne vrijednosti.

U odjeljku „Komisija i disciplinska tužiteljka pod pritiskom“ javnost se dodatno dovodi u zabludu stvaranjem privida nezakonitog uticaja na disciplinske tužioce, čime se neosnovano problematizuje njihovo zakonito i nezavisno postupanje, a istovremeno vrši neprimjeren pritisak na tok i ishod postupaka koji su u toku.

Iako su disciplinskim tužiteljkama dostavljena pitanja, kao odvojena od ove teme, uz najavu da će isti biti objavljeni u posebnom tekstu, u predmetnom članku su iznesena jednostrana tumačenja CIN-CG, kojima se bez činjeničnog osnova sugeriše da same disciplinske tužiteljke smatraju da su izložene pritiscima.

Stoga, u posebnom dokumentu dostavljeni su odgovori disciplinskih tužiteljki, koji jasno i nedvosmisleno demantuju takve navode i potvrđuju da disciplinske tužiteljke postupaju isključivo u skladu sa zakonom i važećim procedurama.

Tvrdnja da je odbrani sistemski onemogućen rad zbog tajnosti postupaka izostavlja ključnu činjenicu: postupci u MUP-u se vode sa dokumentima koji sadrže tajne podatke, čije je ograničenje pristupa zakonska obaveza.

Policijskim službenicima u ovim postupcima dato  je dovoljno prostora i zakonskih mehanizama da ospore navode koji im se stavljaju na teret i da dokažu svoju nevinost.

Smanjenje stepena tajnosti sa „povjerljivo“ na „interno“ pokazuje upravo suprotno od onoga što se tvrdi, postupno usklađivanje prava na odbranu sa obavezom zaštite podataka, a ne namjerno uskraćivanje prava. Pravo na uvid u spise ne znači automatski pravo na uvid u cjelokupnu operativnu dokumentaciju, naročito kada ona sadrži podatke o trećim licima ili metodama rada.

U tekstu se problematizuje i profesionalna biografija pojedinih članova Komisije, uz implicitnu sugestiju da administrativno ili pravno iskustvo diskvalifikuje lice za učešće u radu kolektivnog tijela.

Takav argument zanemaruje činjenicu da je Komisija kolegijalni organ, čiji rad ne zavisi od pojedinačnog člana, već od zajedničkog odlučivanja, zakonom propisanih procedura i obavezujućih pravila rada. Takođe, zakon ne propisuje da svi članovi moraju biti operativni policijski službenici, već da moraju ispunjavati uslove za rad sa povjerljivim podacima i imati odgovarajuće profesionalne kompetencije. Paušalne diskvalifikacije članova Komisije predstavljaju više vrijednosni sud nego pravni argument.

Opis „infostream“ sistema kao mehanizma koji omogućava proizvoljno označavanje lica zanemaruje osnovnu svrhu ovakvih internih alata: evidentiranje operativnih saznanja, uz naknadnu provjeru, filtriranje i procjenu.

Tvrdnje da kandidati za posao u Upravi policije bivaju odbijeni „bez ikakvog obrazloženja“ zanemaruju razliku između prava na obrazloženje upravne odluke i prava na uvid u razloge koji sadrže tajne podatke.

Zakon ne obavezuje organ da kandidatu saopšti sve detalje koji se odnose na procjene podobnosti, naročito kada bi time bila ugrožena prava trećih lica ili javni interes. Odbijanje kandidata ne predstavlja sankciju, već odluku u postupku zapošljavanja, koja podliježe zakonskim pravilima, ali ne i potpunoj transparentnosti u svakom segmentu.

Na kraju, ostaje utisak da predmetni tekst CIN-CG nije rezultat neutralnog istraživačkog pristupa, već da je od samog početka koncipiran na malicioznoj pretpostavci o navodnoj nezakonitosti i selektivnosti postupanja MUP-a, pri čemu se činjenice selektivno biraju, pravni okvir pojednostavljuje, a različiti postupci i standardi svjesno ili nesvjesno miješaju radi postizanja unaprijed formiranog narativa. Obim i sadržaj netačnih i pogrešno interpretiranih navoda, koje je bilo neophodno detaljno demantovati, sami po sebi ukazuju da se ne radi o sporadičnim propustima, već o sistematskom odstupanju od osnovnih pravila profesionalnog i odgovornog novinarstva.

U obradi ovako kompleksnih i osjetljivih tema, davanje instituciji roka od tri dana za odgovor, dok se istovremeno u samom tekstu daje prioritet izjavama pojedinih aktera i anonimnih policijskih službenika, šalje jasnu poruku o selektivnom pristupu i narušenoj ravnoteži u predstavljanju činjenica.

Kritičko preispitivanje rada institucija je legitimno i poželjno u demokratskom društvu. Međutim, ono podrazumijeva obavezu poštovanja činjenica, pravnih procedura i elementarne profesionalne etike, naročito kada se obrađuju teme koje direktno zadiru u bezbjednosni sistem države, integritet institucija i prava pojedinaca.

Zamjena provjerenih informacija sugestijama, a pravnih argumenata paušalnim narativnim konstrukcijama, ne doprinosi ni reformama, ni javnom interesu, već isključivo narušavanju povjerenja u institucije i profesionalne standarde javne komunikacije sa ciljem stvaranja konfuzije u javnosti.

                     TIM ZA ODNOSE S JAVNOŠĆU

Uskoro slijedi odgovor naše novinarke.