Warning: usort() [function.usort]: Array was modified by the user comparison function in /home/content/96/12044996/html/wp-content/plugins/custom-sidebars/inc/class-custom-sidebars.php on line 773

EKSPLOATACIJOM ŠLJUNKA UGROŽENI VODOTOCI I ŽIVI SVIJET U NJIMA: Bageri ubijaju rijeke

Otkako je Vlada konstatovala da su „rijeke uništene“, uvela moratorijum na eksploataciju šljunka i najavila rigorozne kontrole, pod izgovorom regulacije korita, situacija je postala još gora. Od eksploatacije iz Morače građevinski lobi zarađuje milione, a Podgorica je 2016. godine inkasirala manje od – četiri eura

 

Obala rijeke Morače, kod sela Botun nadomak Kombinata aluminijuma (KAP), izgleda apokaliptično, kao iz nekog naučno-fantastičnog filma o „danu poslije“. Od ograde KAP-a, pa par kilometara prema Skadarskom jezeru, duž sela Botun, zetska strana Morače više nema karakteristični izgled sa pećinama i stijenama. Zatrpana je naslagama smeća i građevinskog šuta.

Od postrojenja firme Čelebić, nižu se i separacije drugih kompanija i ulazi u dine pijeska i šljunka, od kojih se ne vidi rijeka. Oteto od vodotoka rasuto je i po okolnom poljoprivrednom zemljištu. Šljunak je i po asfaltu. I tako kilometrima. Kad smo posjetili ovaj kraj, bila je nedjelja, neradni dan, ali na svakih stotinjak metara teška mehanizacija bageri i šleperi vadili su materijal iz rijeke, iako je na snazi Vladin moratorijum na eksploataciju šljunka i pijeska.

Odluka vlasti da uvede zabranu vađenja šljunka očigledno nije popravila stanje, korita crnogorskih rijeka uništena su do neprepoznatljivosti, živom svijetu u njima prijeti uništenje. Pod izgovorom regulacije vodotoka, iz rijeka šljunak i dalje ne nose bujice, već bageri u mutnim poslovima kroz koje se pojedinci i kompanije bogate, a društvu se, pored nemjerljive ekološke, nanosi i milionska ekonomska šteta – pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Monitora.

Iako je i sam ministar poljoprivrede Milutin Simović priznao „rijeke su uništene, krećemo sa rigoroznim kontrolama“, te upozorio da će onaj ko prkosi državi dobiti odgovor, to se nije desilo. Stanje na najvećim rijekama i njihovim pritokama kontrolišu samo tri inspektora, kazne su malobrojne i simbolične, a pred kriminalnim poslovima i alarmantnim upozorenjima građana i nevladinih organizacija žmuri i državno tužilaštvo, koje još nije pokrenulo čak ni izviđaj.

„Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja 7. aprila 2017. godine uvelo je moratorijum na eksploataciju šljunka i pijeska iz riječnih korita. Odluka o zabrani dalje eksploatacije šljunka i pijeska donijeta je zbog isteka koncesionih ugovora, pojave nelegalne i neplanske eksploatacije, a kao dodatni uslov koji je uticao na uvođenje moratorijuma bio je i nepostojanje projekata regulacije vodotoka“, kazali su za CIN-CG/Monitor iz Uprave za vode.

Nacionalni savjet za održivi razvoj, klimatske promjene i integralno upravljanje obalnim područjima, na sjednici krajem septembra, obilježavajući datum proglašenja Crne Gore ekološkom državom, ocijenio je zadovoljavajućim progres u sprovođenju moratorijuma na eksploataciju šljunka u Crnoj Gori i izradi projekta regulacije riječnih slivova.

Međutim, apokaliptično kao na Morači, je i na Tari, Cijevni, Limu… i ostalim rijekama na kojima je ostvaren „zadovoljavajući progres“.

Regulacija kao izgovor za nastavak prakse

Ugovori o eksploataciji šljunka sa više koncesionara na 25 lokacija u koritima Morače, Lima, Tare, Ibra, Grnčara i Gračanice, istekli su tokom 2016. Iako Ministarstvo kao razloge za moratorijum navodi potrebu revitalizacije životne sredine u riječnim koritima, zaštitu, očuvanje biodiverziteta, a posebno ribljih staništa, ribljeg fonda i kvaliteta vode, iz ovog resora nijesu odgovorili na pitanje o tome da li je iko od koncesionara zaista popravio lokacije koje je eksploatisao. Duž Morače je vidljivo kako taj sistem funkcioniše – na par lokacija su krateri koji sada služe za odlaganje smeća.

„Gotovo da nema vodotoka na kom je vađen rječni materijal, da nije došlo do ugrožavanja ekosistema i promjene izgleda i trase korita. Nemamo nijedan primjer koji bi mogao poslužiti kao pozitivna praksa, jer se koncesionari ponašaju bahato i jedino žele što veći profit, ne vodeći računa o održivom korišćenju šljunka i pijeska“, konstatuje za CIN-CG/Monitor Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta Ozon.

Iza ove ekološke katastrofe na koritima crnogorskih rijeka, stoje interesi privilegovanih krugova koji su imali koncesije na vađenje šljunka. Oni su, eksploatišući nemilice prirodno bogatstvo, dobra od opšteg interesa, zaradili milione. A državi i lokalnim samoupravama ostale su mrvice. Još 2014. na skupštinskom Odboru za ekonomiju, finansije i budžet, svi  članovi su se složili da je ukupna oblast koncesija (uključujući i vodotoke)  neuređena i da su štete po budžet države veće od 10 miliona eura. U posljednjoj godini legalne eksploatacije šljunka i pijeska – 2016, po osnovu koncesione naknade prihod države bio je svega 25.217 eura i 76 centi.

Zbog dugova koncesionara, najviše su trpjele lokalne uprave, kojima je pripadalo 70 odsto od naplaćenih koncesija, dok se u državni budžet slivalo 30 odsto. U praksi je to izgledalo ovako – Podgorica je u 2016. godini, od naknade za korišćenje šljunka imala prihod od 3,91 eura.

Mještani zetskog sela Botun, sa kojima je CIN-CG/Monitor razgovarao, nijesu željeli da javno istupe. Ali, nezvanično kažu da od moratorijuma nakon godinu i po ne vide boljitak: šljunak se i dalje vadi, separacija ih truje, ribe nema. Ovaj dio Morače je bio omiljena destinacija za ribolovce, a sada niko ne dolazi. Plaže duž rijeke su uništene.

Da bi sve bilo apsurdnije, protiv ekološke katastrofe buni se dio  priobalnog stanovništva, dok ostalima smeta jedino to što i njima nije dozvoljeno da i oni zahvate iz rijeke. Na nedavnom protestu u Botunu zaprijećeno je da će, ukoliko im država ne omogući da i oni vade šljunak, radikalizovati proteste i blokirati puteve.

Nakon protesta, iz Uprave za vode su odgovorili da se na tom dijelu Morače sprovodi projekat regulacije, da su potpisani ugovori sa tri izvođača radova, sa nadzornim organom koji sve to prati, te da cilj nije eksploatacija, već regulacija rijeke Morače, a sav izvučeni višak materijala evidentira se i na njega se plaća zakonom utvrđena naknada.

Uprava za vode potpisala je ugovore sa Cijevnom Komerc, Beton Montenegro i Bemax, koji u skladu sa Glavnim projektom regulacije rijeke Morače izvode radove na dionici od ušća rijeke Sitnice u Botunu do Ponara. Visina naknade za otkup viška materijala, rekli su nam u Upravi,  data je u ponudi izvršioca: za Cijevnu Komerc – 2,75 €/m3, za Beton Montenegro – 2,76 €/m3, dok je za kompaniju Bemax ona 2,78 €/m3.

Direktor Ekološkog pokreta Ozon Aleksandar Perović, tvrdi da je „Vlada, odnosno Ministarstvo poljoprivrede, od samog starta obesmislila odluku o moratorijumu, jer je ostavila mogućnost da se eksploatacija nastavi kroz takozvanu regulaciju korita“.

„Jasno je da je na takav način ostavljena otvorena opcija za povlašćene koncesionare. Potpuno je logično da se ovakvim nepotpunim odlukama otvara prostor i za koruptivne i druge nezakonite aktivnosti i to je trebalo da bude razlog da se i pravosudni organi zainteresuju za ovu oblast“, kaže Perović. On ističe da njegova NVO najupečatljivije apokaliptične prizore, ipak, vezuje za rijeku Gračanicu u Nikšiću, „koja je doživljela ekološku katastrofu i čije korito više ne podsjeća na vodotok već na pokretnu deponiju“.

Profit se množi šest puta

Milutin Mićović, predsjednik Sportsko ribolovnog kluba Lim iz Berana, kaže da je na početku, u par mjeseci 2017. godine, moratorijum dao rezultate, kad je uz veliku medijsku pažnju, kontrole i inspekcije na terenu zaustavljena eksploatacija kojom se posljednjih 15 godina nelegalno bavilo nekoliko firmi.

On, međutim, ističe da je „u 2018. godini, pod plaštom sanacije i regulacije, nastavljena nemilosrdna eksploatacija“. Ovog puta, kaže, uz olakšice, profit stiču zahvaljujući zvaničnom izgovoru da saniraju opustošene rijeke.

Mićović objašnjava da su oni koji su već bili u ovom poslu dobili dvije vrste rješenja. Manji, koji su prethodnih godina bez kontrole uništavali rječne ekosisteme, dobili su dozvole da na sedam lokacija na teritoriji opštine Berane, uz minimalnu i neadekvatnu kontrolu uklone sprudove, od krupnog prosijanog kamena urade dio vodoodbrane u vidu nasipa, a prosijani šljunak odvezu i državi plate 3,05 eura za kubik.

Prema podacima Uprave, na Limu ovaj posao rade kompanije Gradnja, KOP-CO, Šukurica, Zlajić, Matador CO, Fineco i Agencija za izgradnju i razvoj Berana.

Veći „koncesionari“ su dobili rješenja na tri lokacije na teritoriji opštine Berane da izvrše tzv. regulaciju – neophodnu sanaciju, zaštitu obala, naselja, turističkih objekata, iako, kaže Mićović, nije imalo potrebe za tim. Pod tim izgovorom, kaže, uzeli su stotine hiljada kubika šljunka i pijeska.

Iz Uprave za vode su nam kazali da su za regulaciju dali saglasnost preduzeću DOO Beton Group – Popović, za izvođenje hitnih interventnih radova u koritu rijeke Lim na gradskom području Berana od mosta Nike Strugara pa uzvodno u dužini od 500 metara.

Damir Gutić, direktor Uprave za vode, za CIN-CG/Monitor kaže da je i pored moratorijuma, u skladu sa zakonom omogućeno izvođenje interventnih radova u svrhu regulacije vodotoka, kako bi se spriječile potencijalne štetne posljedice kao što su formiranje sprudova, meandriranje vodotoka, rušenje obala, plavljenje i erodiranje poljoprivrednog zemljišta na priobalnom prostoru.

Od uvođenja moratorijuma, a u skladu sa izvještajima i koordinacijom sa opštinama, Uprava za vode izdala je saglasnosti za izvođenje hitnih interventnih mjera za šest opština na čijim teritorijama gravitiraju rijeke Grnčar, Lim, Tara i Morača.

Te „hitne interventne mjere“, prema podacima Uprave, obavljalo je 13 preduzeća (vidi tabelu). Nakon što je Ekološki pokret Ozon, sredinom oktobra, uputio prijavu za nelegalnu eksploataciju šljunka i pijeska na Morači, mjesto Potoci – Bioče, pojavila se još jedna. Inspektor za vode je izašao na teren i konstatovao da tamo radi i firma Avio Petrol koja je imala saglasnost Uprave za vode.

U igri je ogroman novac. Kubik izvađenog šljunka plaćen 3,05 eura, na tržištu košta skoro šest puta više. Samo prošle godine kada je počeo moratorijum, „izvođači radova“ su zvanično, kroz navodnu regulaciju korita iz crnogorskih rijeka izvadili 26.847 kubika korisnog materijala. Prezentovani podaci se ne poklapaju sa onim što su mještani Zete javno saopštili na protestu, o tome da je „samo jedan od većih koncesionara iz Morače izvadio 70 hiljada kubika materijala i još kaže da ima odobrenje Glavnog grada“. Mještani, sa kojima smo razgovarali, tvrde da je riječ o kompaniji Čelebić, kojoj je Glavni grad povjerio posao uklanjanja spruda i nagomilanog materijala iz korita Morače, na lokaciji Mišurica, u dužini od 300 metara.

Nakon pritužbi Zećana o tome da je nastavljena eksploatacija šljunka, formiran je nadzorni odbor, ali na naše pitanje o rezultatima njegovog rada gradske vlasti nijesu odgovorile. Otćutala je i kompanija Čelebić na interesovanje CIN-CG/Monitor o tome da li im je ove godine produžavana dozvola za uklanjanje riječnog spruda. I kompanije Bemaks i Cijevna komerc nijesu odgovorili na tvrdnje da nastavljaju sa eksploatacijom šljunka.

U Upravi za vode su nam kazali da su tokom ove godine potpisali 23 ugovora za nastavak projekata regulacije rijeka, ali nijesu naveli sa kojim kompanijama. Rekli su da „budući da projekti regulacije rijeka nijesu završeni, postojala je potreba da se interventni radovi nastave i u ovoj godini“ i to na Tari, Limu i rijeci Grnčar. Uprava za vode još nema potpune podatke o količini izvađenog materijala iz vodotoka u  2018, niti su donijeta rješenja o privremenom obračunu i uplati naknade, kazao nam je direktor Uprave Gutić.

Kako to izgleda na terenu objašnjava Mićović: „Uprava za vode dala je rješenje da se ukloni dio obale oko mosta ‘Nike Strugara’ u samom centru Berana, području Fly fishing rivera, na kojem će se u 2019. održati dio Evropskog prvenstva u fly fishing-u. Nijesu vodili računa ni o tome da je riječ o mostu i da su po svim zakonima zabranjeni bilo kakvi radovi 100 metara iznad i ispod njega“.

Problematično je i rješenje dato za dvije kompanije na području sela Bioče na Limu, gdje se uliva rijeka Lješnica koja je prirodno mrijestilište posljednjih 20 godina i pod najstrožom zaštitom države. „Na ovoj lokaciji se desio pravi ekocid jer je rijeka Lim totalno pomjerena uz lijevu obalu prema selu Štitari u dužini od hiljadu metara i odvojena od Lješnice koja je pregrađena betonskim cijevima kako bi teška mehanizacija nesmetano eksploatisala na stotine hiljada kubika materijala“, ističe Mićović.

Morača od Botuna do ušća Cijevne

Vlasti su opet „zabrinute“

Nije pomoglo ni to što je nakon uvođenja moratorijuma formiran Koordinacioni tim i izrađen akcioni plan. Članovi Koordinacionog tima su predstavnici Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja, Uprave za vode, Uprave za inspekcijske poslove, Uprave policije, kao i predstavnici Glavnog grada Podgorica i opština Bijelo Polje, Berane, Mojkovac, Kolašin, Nikšić, Gusinje i Rožaje.

„Koordinacioni tim će u narednom periodu pojačati kontrolu vodotoka, kako bi sagledali stanje na terenu. Svaki nelegalni pokušaj eksploatacije biće sankcionisan“, obećavaju sada iz Uprave za vode.

Ipak, nakon što su nedavno predstavnici Uprave za vode i inspekcije obišli korito Morače, iz Uprave kažu: „Konstatovano je da je situacija vrlo zabrinjavajuća zbog značajnog broja onih koji su i tom prilikom zatečeni u nelegalnoj eksploataciji. Takođe, stepen degradacije vodnog i poljoprivrednog zemljišta u blizini riječnog korita poprima zabrinjavajuće razmjere“.

Jovana Janjušević, izvršna direktorica NVO Centra za zaštitu i proučavanje prica, za CIN-CG/Monitor kaže da bi najsvrsishodnije bilo odustati od ovakvih projekata regulacije: „Rijeka sa svojim koritom je ekosistem kojem je za prirodno i normalno funkcionisanje najbolje da je čovjek potpuno ostavi na miru, da funkcioniše zdravo, kako je hiljadama godina dok nismo odlučili da joj se umiješamo u ‘posao’“, kaže Janjušević, podsjećajući da se širom EU realizuju projekti vraćanja riječnih korita u prvobitno stanje.

Za Mićovića veliki problem predstavlja minimanlna kontrola na rijekama. „Uprava za vode izdaje rješenja, a kontrolu obavlja inspektor za vode, jedan za čitav sjever. Kontrolu onih koji uklanjaju sprudove obavlja komunalna policija koja nema ovlaštenja, osim da evidentira prekršaj i pošalje zapisnik onom jednom inspektoru za vode“, objašnjava on.

Najavama vlasti da će pojačati kontrolu ne idu u prilog podaci Uprave za inspekcijske poslove – „U Odsjeku za inspekciju za vode zaposlena su samo tri inspektora (glavni inspektor, inspektor sa mjestom rada u Podgorici i jedan u Beranama)“.

Upućeni stručnjaci iz ove oblasti, zapošljeni u državnoj upravi, za CIN-CG/Monitor su, pod uslovom anonimnosti, objasnili da bi država, ako hoće, mogla da riješi ovaj problem angažovanjem više inspektora ili asistencijom policije i postavljanjem kontrole na izlaznim putevima i tačnim uvidom u to koliko se šljunka i pijeska šleperima odnosi iz rijeka. Međutim, zbog stalnog pritiska biznismena koji su proteklu deceniju isisali milione ne samo iz rijeka, kao i njihovih veza sa vlastima, taj problem se samo pogoršava. Ističu i da veliku odgovornost za otimačinu na rijekama ima i MUP, jer saobraćajna policija veoma rijetko kontroliše prevoz šljunka i pored činjenice da je većina vozila kojima se obavlja prevoz neregistrovana, neispravna, a uz to često ne posjeduju ni papire za transport.

Kruna efikasnosti moratorijuma je rješenje Vlade da kineskoj firmi CRBC izda saglasnost da gotovo na samom izvorištu Tare vadi šljunak, pod izgovorom regulacije.

„Oni koji su donijeli odluku o regulaciji korita međunarodno važne rijeke, krše Deklaraciju o njenoj zaštiti, koja je usvojena na Skupštini, dajući prioritet odredbama Zakona o vodama. Upravo iz tog razloga rješenje ovog slučaja treba potražiti na Ustavnom sudu, pokretanjem postupka ocjene ustavnosti i zakonitosti donešene odluke“, navodi Janjušević.

Kazne sitnije od pijeska

Uprava za inspekcijske poslove od početka moratorijuma izdala je 13 prekršajnih naloga (11 za fizička dva za pravna lica) u iznosu od 4.800 eura. Podnijeto je ukupno sedam zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka (šest za fizička i jednu za pravno lice). Podnijeto je ukupno pet krivičnih prijava protiv NN lica (Na Cijevni tri i na Limu i Ibru po jedna).

Skromni su rezultati i Uprave za vode. Oni su nakon uvođenja moratorijuma za prijavu nelegalne eksploatacije oglasili kontakte – telefon 020/224-593  i email adresu: prijavieksploataciju@uzv.gov.me.  Stiglo im je ukupno 31 prijava i svaka je proslijeđena Upravi za inspekcijske poslove.  „Najveći broj prijava odnosio se na nelegalnu eksploataciju materijala iz vodotoka Morače i Lima (po devet), šest je bilo sa Grnčara, četiri sa Tare, dvije sa Ibra i jedna sa Cijevne“, kazali su nam iz Uprave.

Iz Uprave za vode najavljuju izmjene Zakona o vodama, gdje se predviđaju strože kazne. Važećim Zakonom o vodama predviđene su kazne za pravna lica od 2.500 do 15.000 eura, za odgovorna lica u organu uprave od 300 do 1.200 eura, a za fizička lica od 150 do 600 eura.

Predrag NIKOLIĆ

stop2readdisklejmer cin monitor birn

No Comments

Post A Comment