Zakon o radu garantuje pravo na posebnu zaštitu na radu zaposlenim ženama. Žena i  mlađi od 18 godina života ne mogu da rade na mjestu na kojem se pretežno obavljaju naročito teški fizički poslovi. Zakon, međutim, u praksi – ne važi

U smislu neposredne opasnosti po život, žene su u Crnoj Gori  na poslu bezbjednije od muškaraca. Ali samo zbog toga što ne rade građevinske poslove na kojima muškarci najčešće stradaju. Ako se, međutim, bezbjednost posmatra kao skup uslova za rad koji obezbjeđuju prihode od kojih se može pristojno živjeti, radno vrijeme usklađeno sa zakonom, uredne sedmične i godišnje odmore, obavljanje ugovorenih, ne proizvoljno određenih poslova - daleko su od bezbjednosti.

Zakon o radu garantuje pravo na posebnu zaštitu na radu zaposlenim ženama. Decidno se navodi da  žene i  mlađi od 18 godina života ne mogu da rade na radnom mjestu na kojem se pretežno obavljaju naročito teški fizički poslovi, radovi pod zemljom ili pod vodom, niti na poslovima koji bi mogli štetno i s povećanim rizikom da utiču na njihovo zdravlje i život. Zakon, međutim, u praksi – ne važi.

U Uniji slobodnih sindikata objašnjavaju da je jedan od najvećih problema sa kojima se zaposleni u Crnoj Gori inače suočavaju neadekvatna primjena zakona i međunarodnih propisa u praksi. Uzalud nacionalno zakonodavstvo garantuje širok spektar prava i zaštite, a Ustav Crne Gore propisuje da se potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava neposredno primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva.

,,Ako se zakoni ne primjenjuju, nije teško zaključiti koliko su bezbjedni, humani i dostojanstveni uslovi u kojima radi većina zaposlenih u Crnoj Gori, tim prije uslovi u kojima rade žene", kaže za Monitor/CIN CG Ivana Mihajlović, savjetnica za pravna pitanja u Uniji slobodnih sindikata Crne Gore.

Žene zaposlene u trgovini zbog toga ne mogu sebi priuštiti ni da razmišljaju  o uslovima za rad, niti o tome kako poslovi koje obavljaju utiču na njihovo zdravlje.

,,To što sam zaposlena kao kasirka, ne znači da radim samo taj posao. Po potrebi istovaram robu, vučem preteške pakete. Pada li kiša ili je u magacinu hladno, nikoga ne interesuje. Ako treba da se čisti - čistim. Radiš sve što ti šef kaže, strah od gubitka posla daleko je ispred svake pomisli na poštovanje ugovora. Ne znam ni šta piše u zakonu. Bojiš se da ne ostaneš bez posla i da ćeš time ugroziti svoju porodicu, svoju djecu", kaže Monitorova/CIN CG sagovornica, zaposlena u jednom od podgoričkih hipermarketa. Razgovor se, naravno, vodi pod uslovom da njeno, niti ime firme u kojoj radi ne bude pomenuto.

Prema Monstatovim podacima, u novembru 2018. u Crnoj Gori je bilo 199.555 zaposlenih. Najveći broj njih radi u sektoru: trgovina na veliko i malo -  46.300 zaposlenih , od čega je 26.100 žena i 20.100 muškaraca. No, prema nezvaničnim procjenama, u trgovini radi dvostruko više žena nego što kaže zvanična statistika - oko 50 hiljada. U novembru ove godine prosječna plata u trgovini iznosila je 366 eura. Po visini plata to je pretposljednje mjesto u državi.

,,Žene zaposlene u ovom sektoru, pored svojih osnovnih - prodavačica ili kasirka - dužne su da rade sve poslove. To podrazumijeva istovar robe, izlaganje, stajanje na nogama cijelo radno vrijeme, sve to, naravno, bez obezbijeđenih adekvatnih uslova za rad, preventivnih ljekarskih pregleda i svega drugog što podrazumijeva bezbjedan rad i zdravu radnu sredinu", upozorava Ivana Mihajlović iz Unije sindikata.

Osim što obavljaju teške fizičke poslove, a što zakon zabranjuje, one najčešće rade i praznicima, praktično bez odmora.

,,Žene u trgovini, po pravilu, rade duže od osam sati, pri čemu im prekovremeni rad nije plaćen. Često rade sa samo jednim slobodnim danom u toku mjeseca, sa samo jednim ili nijednim slobodnim danom za vrijeme državnih, vjerskih i dugih praznika. Za rad praznikom ne dobijaju naknadu predviđenu zakonom”, objašnjava Ivana Mihajlović.

,,Imam slobodnu svaku drugu nedjelju. To su uglavnom dva dana mjesečno, ponekad tri. Rad tokom praznika se podrazumijeva. Tad je najveća gužva, vratim se kući sa natečenim nogama, svaka kost me boli. Godišnji odmor nam je deset dana. Najčešće to bude pet radnih dana koji se spoje sa dva vikenda", kaže naša sagovornica, prodavačica. Zakon propisuje sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 časa neprekidno i godišnji odmor od najmanje 20 radnih dana.

Dodatni problem su nesigurni ugovori. ,,Veliki broj njih radi pod nesigurnim ugovorima, poput ugovora o radu na određeno vrijeme, agencijskih ugovora, te za minimalnu zaradu od 193 eura,  bez prava na sindikalno organizovanje i udruživanje. Jasno je da u takvim okolnostima ne možemo govoriti o dostojanstvenom radu", kaže Ivana Mihajlović.

Postoji, međutim,  i izuzetak od ,,pravila", da je ženama goli život na poslu manje ugrožen nego muškarcima. Riječ je o novinarkama, ako rade u nepodobnim medijima i pišu o zabranjenim temama.

,,Ženama zaposlenim u medijima, prije svega novinarkama, ugrožena je fizička bezbjednost zbog prijetnji i fizičkih napada, ali trpe i nasilje na društvenim mrežama. Problem je i što se kod nas taj oblik nasilja još ne shvata ozbiljno, a trebao bi jer sva istraživanja rađena u regionu pokazuju da su žene znatno izloženije sajber maltretiranju u u odnosu na kolege muškarce. To se i kod nas primjećuje, naročito na društvenim mrežama i u komentarima ispod tekstova gdje su česte uvrede, ali i prijetnje po osnovu roda", kaže za Monitor/CIN CG Marijana Camović, predsjednica Sindikata medija Crne Gore.

Ona objašnjava da zaposlene u medijima često rade u lošim uslovima, imaju manje zarade i teže napreduju u poslu u odnosu na muškarce. ,,Česti su slučajevi da su samohrane majke angažovane kao honorarne saradnice, odnosno da rade na crno bez ugovora o radu. Prema podacima koje dobijamo od članstva najlošija situacija je u štamparijama, gdje su i inače najmanje zarade ali i najteži posao, koji se u najvećoj mjeri obavlja u trećoj smjeni", kaže Camovićeva.

Ona kaže da u Sindikatu medija nemaju informaciju da neki medij u Crnoj Gori ima akt o procjeni bezbjednosti na radu. ,,Samim tim je nemoguće pratiti da li su poslodavci preduzeli sve potrebene mjere kako bi stvorili bezbjednu radnu okolinu".

Situacija je posebno loša u slučaju žena koje rade na crno. Tu, pored ostalih, spadaju žene koje dobrostojećim sugrađanima čuvaju djecu i  čiste kuće. Zanimanje "kućna pomoćnica" praktično ne postoji. Zovu ih, prosto ,,žene". Plaćaju ih po dogovoru, ako čuvaju djecu, dužne su da budu na raspolaganju i van dogovorenog radnog vremena. Recimo, kad gazda sa suprugom ide u večernji izlazak i slično.

,,Ako ne pristanem, dobiću otkaz. Ima puno žena kojima treba bilo kakav posao, znam da začas mogu da me zamijene nekom dugom, pa pristajem. Jedino tako mogu da zaradim", kaže jedna od Monitorovih/CIN CG sagovornica.

Žene koje čiste po kućama jednako su nezaštićene. Jednoj od naših sagovornica dešavalo se da, kad završi poslove, ne dobije dogovoreni iznos novca. Dobiju obećanje da će ostatak biti sjutra,preksujutra, iduće sedmice, pa ne stigne nikad.

No, nijesu samo manje obrazovane žene u riziku od loših poslova.

,,Radila sam u dvije velike firme. U jednoj su me na intervjuu pitali da li imam momka i kada mislim da se udajem. Iako sam magistrirala pravo, moji zadaci uključivali su kuvanje kafa, čišćenje prostorija i sekretarske poslove. Sa jednog posla otpustili su me kada sam bila u bolnici zbog mononukleoze. Na drugom poslu radila sam šest dana nedjeljno. Godišnji odmor smo imali, ali ga nijesmo mogli koristiti ljeti, zbog povećanog obima posla. U prostorijama nije bilo dnevne svjetlosti, tople vode ni telefonskog dometa. Vjerujem da je bolje u zatvoru", objašnjava za Monitor/CIN CG mlada djevojka, kojoj se na kraju osmjehnula sreća pa je našla ,,državni" posao. Ovaj i slični primjeri pokazuju zašto su u Crnoj Gori mladima privlačniji poslovi u državnim firmama od onih u privatnim i onda kad su ovi drugi bolje plaćeni.

Da je ,,praksa'' propitivanja o porodičnim planovima uobičajena, kažu i u Uniji slobodnih sindikata. ,,Nerijetko se dešava da su koleginice koje konkurišu za posao doživljavale na intervjuima pitanja vezana za porodični i bračni status, te u vezi sa planiranjem porodice. Radi se o intervujima 'u četiri oka', pa takvi slučajevi ne mogu dobiti svoj epilog na sudu jer zbog nedostatka adekvatnih dokaza teško da se ijedna koleginica odlučuje za pokretanje postupka pred sudom", kaže Ivana Mihajlović.

U Uniji slobodnih sindikata kažu da se najveći broj pritužbi koje dobijaju, uglavnom i na nemogućnost napredovanja na poslu, koje je obično uslovljeno porodičnim statusom. Tu su i pritužbe zbog gubitka posla, raspoređivanja na poslove nižeg ranga i sa manjom zaradom nakon povratka sa porodiljskog bolovanja, kao i zbog nepoštovanje osnovnog principa ,,jednaka zarada za jednak rad''.

,,Žene na tržištu rada jesu ranjiva kategorija i svi društveni akteri moraju sa više senzibilnosti i volje da pristupe kreiranju politika koje će uspostaviti balnas između privatnog i poslovnog života, te omogućiti zaposlenim ženama dostojanstvene uslove rada i podršku u napredovanju u karijeri", kaže Ivana Mihajlović.

U Crnoj Gori studira više žena nego muškaraca, više ih je na postdiplomskim i specijalističkim studijama. Ipak, među 42 hiljade nezaposlenih u Crnoj Gori, 25 hiljada je žena. Sve dok je tako, važiće omiljena rečenica poslodavaca ,,Ako nećeš ti, ima ko hoće". I uslovi za rad na listi prioriteta biće ispod potrebe da se sačuva posao. Kakav - takav.

Miloš BAKIĆ

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) procjenjuje da se zbog neadekvatnog rukovanja medicinskim otpadom godišnje u svijetu samo hepatitisom B, C i HIV-om zarazi oko 20 miliona osoba. U Crnoj Gori nema podataka o tome, a više od hiljadu tona medicinskog otpada još je izvan nadzora

„Kada mi je majka umrla od kancera, nijesam znao šta da radim sa gomilom neiskorišćenih ljekova. Prijatelj mi je rekao da ih ubacim u kesu i pomiješam sa pastom za zube. Rastvorene, bacio sam ih u WC šolju. Nijesam htio da ih nosim u apoteku, da zarađuju na mojoj muci”, ispričao je za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) Podgoričanin koji je želio da ostane anoniman.

On je jedan od brojnih koji u svojim domovima imaju male, ali opasne deponije farmaceutskog i drugog medicinskog otpada - ljekove sa isteklim rokom trajanja, stare toplomjere, aparate za mjerenje pritiska sa živom kao i druge otrovne materije.

Medicinski otpad može izazvati ozbiljne posljedice po okolinu i zdravlje ljudi - infekcije, zaraze, povređivanje, trovanje, zagađenje zemljišta i podzemnih voda. Nadležne institucije u Crnoj Gori nijesu uradile dovoljno na podizanju svijesti građana o značaju pravilnog odlaganja, ne samo farmaceutskog, već svih opasnih vrsta medicinskog otpada, pokazalo je istraživanje CIN-CG.

Na to ukazuju i izvještaji  Ekološke inspekcije i nevladinih organizacija koje godinama registruju slučajeve miješanja medicinskog i komunalnog otpada. Dio civilnog sektora, upozorava i na netransparentnost i mogući kriminal.

Pored farmaceutskog, u opasne spadaju i infektivni, hemijski, patoanatomski, citotoksični i oštri medicinski otpad. Prema tumačenjima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), to su ljudski organi i tkiva, krv i tjelesne tečnosti, ekskreti i sekreti, ljekovi i ostali preparati, brisevi, gaze, zavoji, igle, skalperi, lancete i drugi oštri instrumenti, kao i ostaci poslije medicinske, stomatološke, farmaceutske ili slične prakse, istraživanja, obrade, zaštite i uzimanja krvi za transfuzije. Sve to može dovesti do inficiranja osobe koja sa ovim otpadom dođe u kontakt.

Čak 80 odsto opasnog medicinskog otpada u državnim zdravstvenim ustanovama čini infektivni. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da se zbog neadekvatnog rukovanja medicinskim otpadom, godišnje u svijetu samo hepatitisom B, C i HIV-om zarazi oko 20 miliona osoba. U Crnoj Gori nema podataka o tome.

U Državnom planu upravljanja od 2015. do 2020. godine piše da je količina generisanog medicinskog otpada u Crnoj Gori 2.148 tone godišnje. Od toga je 874 tone opasnog, uglavnom infektivnog.

U istom dokumentu se, međutim, procjenjuje da je količina ukupnog otpada veća za 50 odsto, što znači da iznosi oko 3.300 tona. Izvan kontrole je praktično, više od hiljadu otpada koji nastaje u privatnim klinikama, stomatološkim ambulantama, staračkim domovima.

Iako je planom najavljeno da će do kraja ove godine utvrditi količine medicinskog otpada kod privatnih zdravstvenih ustanova, iz Ministarstva zdravlja nijesu odgovorili na pitanje da li su to i učinili. Oni tvrde da se medicinski otpad iz državnih zdravstvenih ustanova ne miješa sa komunalnim i da se odlaže na zakonom propisan način. Takođe dodaju i da je prvih šest mjeseci ove godine obrađeno je oko 180 tona medicinskog otpada iz državnih zdravstvenih ustanova, što odgovara i ranijim prosječnim godišnjim količinama od oko 400 tona.

Prema podacima iz Nacionalne strategije o upravljanju otpadom do 2020. godine Klinički centar Crne Gore je najveći generator sa 722 tone medicinskog otpada godišnje. Od toga, 182 tone je opasno.

Nedovoljni materijalni i ljudski resursi, nedostatak saznanja o zdravstvenim rizicima, slaba i neadekvatna skladišta i kontrola, najčešći su problemi u upravljanju medicinskim otpadom, piše u Državnom planu. „Obučenost osoblja za razvrstavanje otpada, iako je više puta sprovedena obuka i dostavljena pisana uputstva, nije na zadovoljavajućem nivou. Zbog toga je u narednom periodu potrebna dodatna obuka i postavljanje pisanih procedura na svakom mjestu nastanka opasnog otpada“, stoji u ovom planu.

Za razliku od sagovornika CIN-CG, građani ne bi  trebalo da medicinski otpad bacaju u smeće, ili kanalizaciju, već odnesu u najbližu apoteku, koja ne bi smjela da ih odbije. Iz Montefarma su CIN-CG-u kazali da je riječ o dobroj praksi, ali je Ministarstvo zdravlja nadležno da to predloži i kao zakonsku normu.

Mini istraživanje CIN-CG govori da se praksa u podgoričkim apotekama razlikuje. U Montefarmovoj (državnoj) apoteci su novinarki, kada je u svojstvu građanke pitala da li da kod njih donese ljekove koji joj nijesu potrebni, rekli da može, ali kada u smjeni bude šefica. U jednoj privatnoj apoteci u centru grada kategorično su odbili: „Ne, zašto biste nama donosili ljekove?". U susjednoj, takođe privatnoj, ljubazno su objasnili da trenutno nemaju gdje da skladište te ljekove, ali će to biti moguće od Nove godine. Samo u jednoj privatnoj apoteci su rekli da možemo donijeti ljekove, ali i savjetovali da ih, svakako, ne bacamo u smeće, već u WC šolju!

Rukovoditeljka skladišta za ljekove u Montefarmu Vera Dabanović je za CIN-CG objasnila da apoteke ne smiju da opet puste u prodaju ljekove koje im vrate građani. Ona kaže da bi i privatne apoteke morale da poštuju to pravilo. Montefarm ima 54 apoteke koje sakupljaju i čuvaju farmaceutski otpad do kraja godine. Dio se vraća dobavljačima, sa kojima imaju sporazume, prije ili nakon isteka roka upotrebe lijeka, a ostalo skladišti u privremenom depou.

Inspekcija piše prijave

Ekološka inspekcija je u posljednje tri godine pokrenula sedam prekršajnih postupaka. Uprava za inspekcijske poslove je odbila da dostavi zapisnike o nadzoru, tvrdeći da bi njihova objava prouzrokovala veću štetu od interesa javnosti da to zna, kao i da bi to bilo nezakonito, jer su „postupci još u toku “.

Iz odgovora Ekološke inspekcije se, međutim, može zaključiti da nije okončan samo jedan postupak: „Nadležni sudovi za prekršaje su u četiri postupka novčano kaznili pravna lica i odgovorne osobe, a za dva donijeli oslobađajuću presudu zbog nedostatka dokaza”.

Zakonom o upravljanju otpadom su predviđene novčane kazne za prekršaje, za odgovorne osobe od 30 do 2.000 eura, a za kompanije i ustanove od 1.000 do 40.000 eura. U Inspekciji navode da su prekršajne postupke pokrenuli, jer su zdravstvene institucije miješale medicinski sa komunalnim otpadom. Riječ je o jednoj privatnoj poliklinici, dvije privatne stomatološke ordinacije i jednoj državnoj bolnici. Šest prijava bilo je protiv privatnih i jedna protiv javne zdrastvene ustanove.

Inspektori, ipak, na terenu primjećuju da raste broj ustanova koje prihvataju i primjenjuju proces pravilnog odvajanja i pakovanja opasnog otpada. U toku 2017.godine, upoznali su ustanove sa propisanim načinom odlaganja proizvoda koji sadrže živu, kao i sa odredbom da će od 2020. godine njihov uvoz biti zabranjen.

U toku je izrada sistematizacije Uprave za inspekcijske poslove, u kojoj je planirano povećanje broja ekoloških inspektora. Od predviđenih 21, sada ima osam inspektora, dok ih je ranije bilo i manje.

Nikitović: Neki traže lažne potvrde

Najveći dio opasnog otpada preuzimaju Ekomedika DOO i „Hemosan„ iz Bara. Konzorcijum Ekomedika i OMPeco je 2011. godine dobio dozvolu od Vlade da 15 godina obrađuje oštri i infektivni medicinski otpad. Za MANS je ovaj monopol ukazivao na kršenje tenderske proceure i zakona, ali tužilaštvo je ocijenilo da nema osnova za postupak „zbog bilo kojeg krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti“.

U Crnoj Gori, kao ni na prostoru bivše Jugoslavije, ne postoji postrojenje za obradu farmaceutskog, hemijskog (živa) i nuklearnog otpada, već ga barska kompanija  „Hemosan" izvozi u zemlje EU, najčešće u Austriju. Za prethodne tri godine kompanija je izvezla oko 100 tona farmaceutskog i 38 tona hemijskog otpada.

I direktor „Hemosana” Zoran Nikitović upozorava da je sve što ima svojstvo lijeka opasan otpad:

„Država mora jasno da reguliše da je onaj ko je prodao aparat ili lijek, dužan i da ga prihvati. Cijena lijeka i aparata koje građanin plaća, uključuje i njegovo zbrinjavanje nakon korišćenja". On tvrdi da se ne isplati praviti centre za obradu takvog otpada u Crnoj Gori: „Mi smo mala zemlja, a filteri u spalionici kakvu ima Beč koštaju i do 15 miliona eura".

Nikitović priznaje da je bilo zahtjeva da neko baci otpad ko zna gdje, a od njih dobije potvrdu da im ga je predao, navodeći da tako nešto nikada nije, niti bi prihvatio. On, međutim, nije želio da precizira ko je to tražio od njega. Iako kaže da država ima povlašćene cijene u odnosu na ostale, ističe da nemaju uzvratnu pomoć.

„Ovakva firma vani dobija milionske sume od države da bi se razvijala i prerađivala otpad, a mi nijesmo dobili ni euro", kaže Nikitović. Cijene prihvata i izvoza, poslovna su tajna, ali to što plaća država, kako kaže „nijesu ozbiljne pare”.

„Montefarm nema velike količine, to je nekoliko tona, odnosno par desetina hiljada eura", naveo je on.

Centri za obradu infektivnog i oštrog otpada formirani su u Podgorici i Beranama. Za sada se neće formirati u drugim opštinama, jer su prikupljene količine još manje od projektovanih.

Ekomedika je, u toku 2017. sakupila i obradila 416,526,97 kilograma otpada. U prvih devet mjeseci bilo je oko 275 tona. Ugovorom su obavezani da ga sakupljaju, transportuju, obrađuju i sterilišu, nakon čega bi trebalo da nastaje materijal karakteristika miješanog komunalnog otpada, koji se odlaže na sanitarnu deponiju. Može se, navodno, koristiti i kao gorivo, ali u Crnoj Gori nema takvih primjera. Ugovorom o koncesiji je predviđeno da se konzorcijumu plaća 1,85 eura po kilogramu dok količine medicinskog otpada ne premaše 654 tone godišnje.

Ima razloga da se ispita postojanje ekokriminala

U analizi morfološkog sastava koju je uradila nevladina organizacija Ozon sa civilnim organizacijama regiona, na gradskim deponijama u Podgorici, Kotoru , Beranama i Pljevljima, u četiri sezonska mjerenja svaki put nađen je i medicinski otpad.

Direktor Ozona Aleksandar Perović za CIN-CG kaže da to ukazuje kako sistem nije kvalitetno zatvoren, jer je zakonom zabranjeno miješanje komunalnog sa drugim vrstama otpada, zato što se cijela smjesa pretvara u opasni.

„Još veći je problem što nema preciznih podataka o generisanim količinama na nivou države, što upućuje na sumnju u različite koruptivne i i druge nezakonite aktivnosti, pa ima prostora za ispitivanje elemenata organizovanog ekokriminala", istakao je on.

I zemlje regiona imaju slične probleme, ističe  Perović, mada neke od njih, poput Srbije, shodno veličini imaju i veći broj različitih postrojenja za tretman medicinskog otpada.

„Nažalost, čini se da se upravljanje medicinskim otpadom svuda radi uz određeni nivo tajnosti. To nije dobro upravljanje, niti odraz transparentnosti, što bi moralo biti obavezno u ovakvim poslovima“, naveo je on.

U Crnoj Gori nerijetko se, podsjeća Perović, ljekovi sa isteklim rokom odbacuju i u kontejnere za smeće. Dešava se da u naseljenim mjestima gori vatra iz njih, što govori o nerazumijevanju problema i opasnosti.

„Bilo bi očekivano da se institucije sistema ozbiljnije bave ovim problemom, da se građani uključuju u javne kampanje i uspostavi sistem prikupljanja i upravljanja medicinskim otpadom, ali jasno je da je lopta prebačena u dvorište koncesionara, koji bar kako mi to doživljavamo, nema kapacitet da zaokruži sistem na ozbiljan način“, zaključio je Perović.

EU: Nema napretka

U okviru poglavlja 27 pregovora sa Evropskom unijom koje je nedavno otvoreno, upravljanje otpadom prepoznato je kao jedan od najvećih ekoloških problema.

U izvještajima Evropske komisije (EK) se ne pominje posebno medicinski otpad. Ali, navodi se da je u oblasti upravljanja otpadom Crna Gora djelimično usklađena s pravnom tekovinom EU, te da u „izvještajnom periodu nije ostvaren napredak”.

Evropska komisija konstatuje da su potrebni “značajni napori” u sprovođenju nacionalnog plana i strategije, a opštine bi trebalo da riješe problem privremenih deponija.

„Potrebno je hitno djelovati da bi se uspostavila infrastruktura za odvojeno prikupljanje i reciklažu otpada i obezbijedili adekvatni finansijski i ljudski resursi, između ostalog i za aktivnosti inspekcije“, dodaje se u izvještaju, za period od oktobra 2016. godine do februara 2018. godine.

Živa, olovo , arsen…

Infektivni otpad je pribor iz mikrobioloških laboratorija, oprema i materijal koji je bio u kontaktu s krvlju i ostalim izlučevinama infektivnih pacijenata, uključujući hirurške zahvate i obdukciju, ostatke od dijalize, infuzije, transfuzije, izolacije bolesnika, rukavice i sve ostalo predvođeno za jednokratnu upotrebu.

Hemijski otpad sadrži toksične ili opasne hemikalije, uključujući i fiksir, razvijač i slično. Materijali sa visokom koncentracijom teških metala predstavljaju podkategoriju opasnog hemijskog otpada. U to se ubraja živa iz razbijene medicinske opreme, a u visokom procentu nalazi se i u otpadu stomatoloških ordinacija, zatim kadmijum iz baterija, olovo, arsen…

Oštri otpad su korišćene i potencijalno zaražene igle, lancete, štrcaljke i skalpeli.

Citotoksični otpad nastaje zbog primjene, proizvodnje i pripremanja ovih farmaceutskih preparata, uključujući primarnu ambalažu i pribor.

Farmaceutski otpad su svi ljekovi, uključujući i primarnu ambalažu i pomoćne materije, koji su postali neupotrebljivi zbog isteklog roka upotrebe, rasipanja ili neuslovnog čuvanja.

Kuda sa djelovima tijela

Evidencije medicinskog otpada nije zadovoljavajuća, a nema adekvatnog prostora za odlaganje oko šest tona patoanatomskog otpada, piše u oktobarskom izvještaju o realizaciji državnog plana za prošlu godinu. Patoanatomski otpad su dijelovi tijela, amputati, tkiva i organi odstranjeni tokom hirurških zahvata, tkiva uzeta u dijagnostičke svrhe, placente...

U Izvještaju MORT-a ističe se da su sa obrađenih oko 400 tona medicinskog otpada godišnje obuhvaćene samo državni domovi zdravlja, opšte bolnice, KBC CG, Zavod za hitnu medicinsku zaštitu, Zavod za transfuziju krvi, Institut za javno zdravlje i „Montefarm“. „Nijesu uzete u obzir količine otpada koje se proizvode i sakupe iz privatnih zdravstvenih ustanova, apotekarskih ustanova, staračkih domova i dr.“

Koncesionari prilikom preuzimanja primijećuju da ambalaža  za  infektivni  otpad  većinom  nije  zadovoljavajućeg  kvaliteta,  privremena  skladišta infektivnog otpada nijesu adekvatna, a pojedine ustanove ne mjere količine koje predaju.

Ministarstvo  najavljuje jednobrazna uputstava za razvrstavanje otpada, dodatnu edukaciju na svim nivoima zdravstvene zaštite, a razmotriće i mogućnost reciklaže.

Maja BORIČIĆ

Even though more than 70m € have been invested in the wastewater treatment  the applied technology is still inadequate and without sludge disposal plans. The local authorities find it easier to ship the sludge off to Albania at the expense of tax payers’ money which goes into hundreds of thousands of Euros. The city councils of Kotor, Tivat and Budva have the same partner in this business, a national of Albania whose company is registered in Montenegro.

The Montenegrin Investigative Centre (CIN-CG) found in the official statistics that some 12,000 tonnes of sludge have been exported since last year. The sewage sludge is a leftover after wastewater treatment which is now conducted in the newly built facilities in Budva, Kotor and Tivat. The similar facility in Herceg Novi is still under construction and with low treatment capacity hence the waste is stored in the facility’s disposal reservoirs. There are only two proper waste dumps (in Podgorica and Bar) but the sewage sludge is not listed in the issued licence.

The authorities in Budva, Kotor and Tivat have the same partner, the Montelea company registered in Montenegro. The sole founder and executive is Florian Borshi, an Albanian national from Shkodra. He charges his shipping services 65€ per tonne. The CIN-CG reporters were unable to reach out to him as the address stated in the business registry (the Celebic Business Centre- CBC in Podgorica) is invalid with no plaques, mailbox or other signs there. Borsha’s company is unheard of by the other occupants of the CBC.

As CIN-CG finds out, the sludge exported to Albania is not further treated but ends up in a waste dump. The aforesaid authorities have no clue about the whereabouts of the final waste dump.

The sludge export from the facility in Budva has exceeded 10,000 tonnes since the last year while the facility that treats Kotor’s and Tivat’s sewage wastewater has accumulated 6,000 tonnes ready to be shipped off. However, the customs records do not corroborate the local departments data hence it’s possible that a part of the sewage sludge ends up in the hinterland’s crevices or in the nearby sea.

The Ministry of Sustainable Development and Tourism (MORT) replied CIN-CG that it had no information about illicit disposals of the sewage sludge in the rocky hinterland’s sinkholes. Cuca and Krivosija are areas with many crevices and pits and thus rumoured as waste disposal sites whereof the Ministry will “most certainly inform the inspectorate“.  

The ministry reminds on regulations whereby “ the waste producers can either treat the waste autonomously or entrust the same to dealers or entities which gather or treat the waste“. Thus it is clear, according to the ministry, that the “businesses which operate wastewater facilities are obliged to take care of the waste“ .

The Budva City Council admits in its correspondence with CIN-CG that no waste treatment facility in Montenegro is technologically capable to process all of the waste. Hence the so called sludge treatment is not laid out. Instead, an arrangement was made in 2017 with the company of Florian Borsha to remove 4,100 tonnes of sludge to Albania at the cost of 64.5 €/tonne incl. VAT. Thus 264,441.80€ were paid last year. In 2018 another 6,000 tonnes will be carried off at the cost of 65.95 €/tonne (due to VAT increase) and 395,670€ in total.

On the other hand Budva’s city council has fought a long legal battle against the WTE Group in Germany which demands a payment of 58.5m€ for the wastewater plant construction as agreed in the contract. The local authorities refuse to pay for the phase 2 and 3 of the aforesaid project and claim that the construction hasn’t even been started, let alone completed. Dr Joze Duhovnik, a Slovenian expert hired by the Budva authorities claims in his extensive study that only 69.2% of the entire facility has been completed as laid out in the investment agreement. The project was meant to facilitate a wastewater treatment for a settlement of 130,000 inhabitants. However, the project is accompanied by corruption allegations (and is currently investigated) since one of the WTE managers reportedly admitted a payment of 3m€ to a person in the earlier local government whose name is withheld for the time being.    

According to Duhovnik’s study only the central unit on Vjestica Hill has operational licence while ten pump stations are still in test mode. The project envisages the construction of  wastewater treatment units in Buljarice and Petrovac and secondary sewage network. The piled up sewage sludge on Vjestica Hill is often a problem on rainy weather as it spreads out an unbearable stench down to the beach resorts and hotels.

The sludge from the joint Tivat-Kotor wastewater treatment facility was exported to Albania in accordance with the one year contract signed with the Montelea Co. The deal is nearly 40,000€ worth for the disposal of 500 tonnes. Anyway, it seems that not all 500t crossed the border as the customs records declare less than half of the amount. The water utility company in Tivat has no information as to what happened with the rest of the sludge and whether it was dumped somewhere outside of the facility.      

The Montelea Company used to load the sludge near the Montepranzo Estate just opposite the Tivat Airport. First the sludge was dumped on the lawn and then encased in big containers which the Montelea’s lorries carried off to Albania. That was discovered in early October last year when the airport personnel and the passengers started complaining about the unbearable stench that was coming their way. After several days the airport’s security had enough of the stench no and took beyond the airport’s parametres. They discovered the mounds of sludge on the land of the Tivat Utility Services which thought it convenient to reload the sludge there for Albania shipments. The operation had to be aborted as it became public and awfully smelly.

The German WTE runs the joint Tivat-Kotor treatment facility since its opening in July 2016. The WTE Group and its daughter company in Budva had also constructed the same facility. The Germans were supposed to hand over the facility by 31 Aug to the joint Tivat-Kotor waste treatment company. Nevertheless the handover was delayed over the company’s registration procedure and the training of new staff (by the WTE Group). The cities reckon that the Germans are obliged to handle the sewage sludge discharged in the plant’s three reservoirs until the facility is handed over. Anyway, according to reliable sources, the disposal problem was ’solved’ a couple of times by direct discharge into the sea in the Bay of Traste since the ’reload station’ opposite the airport had to be shut down.

On one occasion a big dark stain was spotted in the sea from the nearby Lustica Bay high-end resort. The tourists made photos and reported it. Even the Montenegrin Environmental Protection Agency acknowledge that ’something strange’ was going on in terms of leakage from the more than 10m € worth facility. The executive of the joint Tivat-Kotor Wastewater Treatment Company and its only staff at the time, Srecko Tripovic wouldn’t talk to CIN-CG about the aforesaid problems.

The WTE delivered two open top containers and a special carrier vehicle for the sludge transportation. However, the vehicle is still not in service as it lacks licence plates for some reason. Hence it cannot deliver the sludge to Vjestica Hill near Budva which is meant to be a hub for further shipments to Albania by another company. We are told, off the record though, that the Kotor Water Utility Services mulls a purchase of two special closed containers so they can successively drive off the accumulated sludge out of the facility in Krtola.

The Ministry of Sustainable Development and Tourism responds that Montenegro’s legislation is some 95% in harmony with the EU legislation and that a lot has been done to meet the Sea Coast Master Plan requirements  in terms of wastewater treatment and drainage including the construction of 150km of sewage network and three waste treatment plants.

Montenegro’s northernmost coastal city of Herceg Novi is still without hassle with the sludge according to Jelena Djakonovic, acting head of the local water utility firm. The treatment facility in nearby Meljine is still in testing phase. The work on the sewers hasn’t been finished yet. The treatment plant in Herceg Novi is built by the Turkish MASS/Gintas consortium while another Turkish company- Celtikcioglu constructs the sewers.   

The sustainable development ministry points out that the stabilised sewage sludge “is not harmful and can be used in agriculture after its proper treatment...it’s used in parks and other green areas, in re-cultivation of soil, foresting, as an insulation layer on the waste dumps and as renewable energy source through incineration...“.

Mojkovac treatment plant is appealed to as a good model copied from Denmark. Furthermore the Podgorica City Council planned a new plant with the thermal treatment of the sewage sludge. The German KfW Bank helped the case study for coastal municipalities where new and more advanced solutions will be implemented. The ministry further says that the law makes provisions for temporary sludge disposal in the interim period without giving us further details on what it means.   

Experts are divided over the sewage sludge incineration because of air pollution and ash residue which thus becomes hazardous. Besides, the waste incineration is not popular in the EU. On the other hand, the local authorities have received a lot of bids from various companies and experts on how to solve the issue.

In the meantime “Vodacom” has developed an application model of the partly dried sludge from the Tivat-Kotor treatment plant which could be used to re-cultivate soil on two former waste dumps in Sinjarevo and Lovina. The investment will cost slightly over a million €. The KfW Bank would finance the project. The Tivat City Council endorsed it and now it awaits the same approval in Kotor.  

 

National Customs Office- exports are legal

The Customs Office told CIN-CG that nearly 12 tonnes of the stabilised sludge (which can be used as a fertiliser) had been exported from Montenegro from early 2016 until Oct 2018.

“The Customs Office doesn’t keep export/import records for each municipality but it has them on the national level. The aforesaid material was exported to Albania indeed. Now pursuant to the law the information on particular physical and legal entities in the customs declarations cannot be shared without approval of all the parties involved“. The ministry further claims that such matter is in accordance with international regulations. As such it is not considered hazardous and thus has no export obstacles.

Siniša LUKOVIĆ

U projektima u koje je uloženo više od 70 miliona eura nije zaokružen tehnološki proces prečišćavanja vode, niti predviđeno takozvano zbrinjavanje mulja. Lokalnim vlastima je lakše da ga presele u Albaniju, a troškove u iznosu stotina hiljada eura preko cijena komunalnih usluga prevale na građane. U ovom poslu Kotor, Tivat i Budva imaju istog partnera, državljanina Albanije koji je firmu registrovao u Crnoj Gori.

Četiri crnogorske opštine na primorju u izgradnju prečistača za otpadne vode uložile su do sada više od 70 miliona eura, ali ni u jednom slučaju tehnološki proces nije zaokružen. Projektima nije predviđeno  ni takozvano zbrinjavanje mulja. Lokalne vlasti mulj transportuju u Albaniju, a troškove koji dostižu stotine hiljada eura, preko cijena komunalnih usluga  prevaljuju na građane.

U Albaniju je, prema zvaničnim podacima do kojih je došao Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), tokom prošle i ove godine  izvezeno oko 12 hiljada tona mulja, preostalog nakon prečišćavanja kanalizacione vode u novoizgrađenim postrojenjima u Budvi, Kotoru i Tivtu. Hercegnovski nezavršeni sistem prečišćavanja zbog malih količina za sada samo puni svoje tankove. Jedine dvije propisne deponije u Podgorici i Baru u izdatim dozvolama nemaju kanalizacioni mulj u popisu materijala koji mogu da primaju.

U ovom poslu Budva, Kotor i Tivat imaju istog partnera, firmu “Montelea” registrovanu u Crnoj Gori, čiji je jedini osnivač i izvršni direktor albanski državljanin Florian Borši iz Skadra, koji transport naplaćuje oko 65 eura po toni. Novinari CIN-CG-a nisu uspjeli da dođu do Boršija jer na adresi u Poslovnom centru Čelebić u Podgorici, navedenoj u Centralnom privrednom registru, nema oznake te firme na fasadi, niti na poštanskom sandučićima i spisku stanara, a za nju nijesu čuli ni vlasnici okolnih poslovnih prostora.

Prema saznanjima CIN-CG-a, materijal koji se u Evropi koristi od poljoprivrede do građevinarstva, se poslije izvoza iz Crne Gore ne prerađuje i takođe završava na deponiji. „Deponija za odvezeni mulj se nalazi u Albaniji“, kratko su odgovorili iz preduzeća Komunalno- Budva. Bez tačnije lokacije. kao krajnjeg odredišta, deponiju u ovoj zemlji pominju u svojim odgovorima i komunalci iz Tivta i Kotora.

Kako je samo iz budvanskog postrojenja, prema ugovorima za prošlu i ovu godinu, izvezeno više od deset hiljada tona mulja, dok je tivatsko-kotorski prečišćivač proizveo najmanje još šest hiljada tona, podaci komunalnih preduzeća ne poklapaju se sa onima kojim raspolažu carinici, pa postoji mogućnost da je dio mulja završio negdje u crnogorskim vrtačama ili jednostavno – u moru.

Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORT) su za CIN-CG kazali da nemaju informaciju da je bilo nelegalnog odlaganja kanalizacionog mulja sa primorja u brdsko-planinsko zaleđe Boke, po jamama u „kamenom moru“ Cuca i Krivošija, o čemu se špekuliše u javnosti, ali će „o tome svakako obavijestiti inspekciju“.

Oni podsjećaju na zakonske odredbe da  „proizvođač otpada može obradu da vrši samostalno ili da povjeri trgovcu ili privrednom društvu, odnosno preduzetniku koji vrši sakupljanje ili obradu“. Iz toga je, prema njihovom mišljenju jasno da su „privredna društva koja upravljaju PPOV dužna da se staraju o otpadu“ .

Iz vrha budvanske opštine, u prepisci sa CIN-CG-om, uz  priznanje da nijedan od postrojenja za prečišćavanje u Crnoj Gori nije tehnološki zaokružen, te da takozvano zbrinjavanje mulja nije ni predviđeno, potvrđuju da je sa firmom Floriana Borša 2017. godine ugovoren odvoz 4.100 tona mulja u Albaniju po cijeni 64,5 eura po toni. U tu cijenu uračunat je i PDV i ukupno je plaćeno 264.441,80 eura. Tokom 2018. ugovoren je odvoz 6.000 tona po cijeni 65,95 (PDV povećan sa 19 na 21 odsto) što je na godišnjem nivou trošak od 395.670 eura.

Budva već duže vodi bitku sa njemačkom kompanijom WTE koja insistira da joj se isplati ugovorenih 58,5 miliona eura za izgradnju ovih postrojenja. Lokalne vlasti odbijaju da plate fakture za drugu i treću fazu gradnje postrojenja, jer smatraju da nijesu ni započete. Slovenački ekspert dr Jože Duhovnik i njegova kompanija,  koju su angažovali Budvani,  opširnim elaboratom dokazuje da je završeno tek 69,2 odsto objekata u odnosu na obaveze Njemaca po investicionom ugovoru, a koji je predviđao izgradnju sistema prečišćavanja otpadnih voda kapaciteta ekvivalentnog za 130.000 stanovnika. Posao je inače obilježen i korupcijom koju istražuje tužilaštvo, jer je, navodno, jedan od direktora WTE priznao da je platio tri miliona eura nekom iz prethodne lokalne vlasti, ali se za sada ne zna kome.

Prema tabeli iz Duhovnikove revizije, u projektu otpadnih voda u Budvi upotrebnu dozvolu trenutno ima samo glavno postrojenje na brdu Vještica, a u režimu probnog rada je desetak pumpnih stanica. Projektom je predviđena i izgradnja postrojenja za prečišćavanje za Buljarice i Petrovac, potisni i graviticaoni cjevovodi i pumpne stanice u tom dijelu opštine, te sekundarna kanalizaciona mreža gotovo na čitavoj teritoriji. Sa odvozom kanalizacionog mulja u ovoj opštini bilo je problema naročito kada je bio neredovan i kada je na suvu tvar na odlagalištu na brdu Vještica pala kiša što je uzrokovalo širenje nesnosnog smrada do bečićkih hotela na obali.

Mulj iz PPOV Tivat-Kotor tokom 2017. izvožen je za Albaniju, po jednogodišnjem ugovoru, koji je sa firmom Montelea potpisan 6. juna prošle godine. Posao je sklopilo i platilo preduzeće “Vodovod i kanalizacija” Tivat,  jer zajednička firma dvije opštine za upravljanje postrojenjem nije bila osnovana. Ugovor vrijedan 39.496 eura sklopljen je za odvoz i zbrinjavanje ukupno 500 tona mulja, ali je izvezeno manje.

“U ugovorenom periodu pomenuto preduzeće je u ukupno 12 tura, prema carinskim deklaracijama, izvezlo iz Crne Gore 247.930 kilograma mulja na deponiju u Albaniji”- kazao je za CIN-CG izvršni direktor tivatskog “Vodovoda i kanalizacije” Alen Krivokapić. U “Vodovodu”, tvrdi on,  nemaju saznanja da je u međuvremenu mulj iz PPOV Tivat-Kotor deponovan bilo gdje u Crnoj Gori van kruga tog postrojenja.

Kompanija „Monetelea“ je mulj iz Tivta u početku preuzimala na nekadašnjem poljoprivrednom dobru „Montepranzo“, preko puta tivatskog aerodroma gdje je iz PPOV koje se nalazi u Krtolima, dovožen manjim kamionima. Na prostoru ranije predviđenom za golf teren, mulj je istresan na ledinu, a potom prekrcavan u zatvorene kontejnere većeg kapaciteta kojima su ga „Monteleaini“ kamioni odvozili u Albaniju. To je otkriveno početkom oktobra prošle godine kada su se brojni putnici i radnici Aerodroma Tivat požalili zbog nesnosnog smrada. Dio radnika Službe bezbjednosti vazdušne luke na svoju ruku otišao je na nekadašnje vinograde i zatekao gomile mulja. Tivatsko Komunalno preduzeće koristi dio prostora „Montepranza“ za smještaj mehanizacije i obavljanje dijela svojih aktivnosti, pa su tu lokaciju nadležni vidjeli i kao pogodnu za prekrcaj mulja. Od ove prakse se odustalo kada je priča dospjela u medije, jer se više nije mogao sakriti uzrok smrada koji se danima osjećao.

Prema fakturama do kojih je došao CIN-CG, Montele je prvu turu od 12.700 kilograma mulja iz Tivta preko graničnog prelaza Božaj izvezla 4. jula prošle godine, a posljednju težine 24.800 kilograma, 10 oktobra 2017. Cijena usluge po toni je bila 66,38 eura plus PDV.

Radom PPOV Tivat-Kotor od otvaranja u julu 2016. preko crnogorske kćerke-firme iz Budve, rukovodi, takođe njemačka kompanija WTE koja je i sagradila to postrojenje. Ona je trebala da prepusti  upravljanje novoosnovanoj zajedničkoj kotorsko-tivatskoj firmi 31.avgusta, ali se kasnilo sa osnivanjem i zapošljavanjem kadrova koje je WTE trebalo da obuči. Opštine smatraju da su Njemci zato u obavezi da do zvanične primopredaje rješavaju i problem kanalizacionog mulja koji se nagomilava u tri bazena za prečišćavanje. Prema nezvaničnim, ali pouzdanim informacijama, otkad  je “zatvorena” neformalna prekrcajna stanica za mulj na nekadašnjem poljoprivrednom dobru, u par navrata to je “rješavano” ispumpavanjem mulja direktno u more kroz podmorski ispust u zalivu Trašte, kroz koji inače redovno otiče prečišćena voda. U jednom navratu veću fleku mrke boje u moru primijetili su i posjetioci obližnjeg turističkog rizorta Luštica bay, napravili snimke i požalili se lokalnim vlastima. Da se nešto “čudno” dešava sa ispustom voda prerađenih u 10,265 miliona eura vrijednom PPOV, registrovala je i Agencije za zaštitu prirode Crne Gore.

„Rezultati fizičko-hemijske analize otpadnih voda uzorkovanih na glavnim kanalizacionim ispustima u gradovima koji imaju postrojenja za prečišćevanje komunalnih voda (Budva, Kotor, Tivat) pokazali su da i nakon prečišćavanja u komunalnim vodama (Tivat-Kotor) postoji povećan sadržaj suspendovanih materija i biološke potrošnje kiseonika, koji su izvan uslova predviđenih Pravilnikom o kvalitetu i sanitarno-tehničkim uslovima za ispuštanje otpadnih voda u recipijent i javnu kanalizaciju, načinu i postupku ispitivanja kvaliteta otpadnih voda, minimalnom broju ispitivanja i sadržaju izvještaja o utrvrđenom kvalitetu otpadnih voda, dok komunalne vode iz Budve odgovaraju uslovima iz Pravilnika“ – stoji u Informaciji o stanju životne sredine za 2017.godinu u poglavlju „Unos efluentima“.

Izvršni direktor i za sada jedini zaposleni u zajedničkoj firmi“PPOV Tivat-Kotor” Srećko Tripović, nije želio da za CIN-CG govori o rješavanju problema kanalizacionog mulja. Kapaciteti PPOV su takvi da se on u krugu i tankovima samog postrojenja može akumulirati maksimalno do godinu dana. O tome nije želio da govori ni predsjednik Upravnog odbora “PPOV Tivat-Kotor” Danilo Cvijović. Iz zajedničkog koordinacionog društva za izgradnju vodovodne i kanalizacione infrastrukture Crnogorskog primorja – firme „Vodacom“ iz Tivta, kažu da je tokom ove i prošle godine „u procesu probnog rada PPOV Tivat-Kotor proizvedeno približno šest do sedam hiljada kubika mulja“.

„Dio mulja se stabilizuje u rezervoarima za odlaganje viška, odnosno rezervoarima za aerobnu stabilizaciju mulja u okviru tehnološkog procesa, a dio se odvozi.“- rekao je za CIN-CG direktor „Vodacoma“ Dragan Roganović. WTE je za transport mulja iz PPOV do prekrcajne stanice isporučio i dva otvorena kontejnera-kištre kapaciteta po sedam kubika, te specijalno vozilo-autopodizač. Novi kamion, međutim, nije zvanično predat opštinskoj firmi, jer nije registrovan te se ne može koristiti za transport do privremenog odlagališta na Vještici iznad Budve, gdje bi ga, zajedno sa muljem iz budvanskog postrojenja, preuzimala firma koja ga izvozi za Albaniju.

Prema nezvaničnim informacijama, tivatski, odnosno kotorski “Vodovod” sada razmišljaju o kupovini dva veća specijalna zatvorena kontejnera kojima bi albanskom partneru omogućili sukcesivni odvoz ekonomski opravdane veće količine mulja u jednoj turi, direktno iz postrojenja  u Krtolima.

Resor kojim rukovodi ministar Pavle Radulović na sve ovo uzvraća ocjenom da je crnogorska legislativa u vezi kanalizacionog mulja 95 odsto usaglašena sa evropskom. Odredbe EU Direktive 86/278 o zaštiti životne sredine, a posebno zemljišta, pri korišćenju kanalizacionog mulja u poljoprivredi, kako kažu, prenešene su kroz Zakon o upravljanju otpadom kao i pravilnikom o uslovima, količini, obimu, učestalosti i metodama analize komunalnog kanalizacionog mulja za dozvoljene namjene, kao  i o uslovima koje treba da ispunjava zemljište planirano za njegovu primjenu. MORT naglašava da je dosta urađeno i u implementaciji Master plana odvođenja i prečišćavanja otpadnih voda Crnogorskog primorja i opštine Cetinje iz 2005.

„Izdvajamo izgradnju preko 150 km kanalizacione mreže u skoro svim opštinama, izgradnju postrojenja za prečišćavanje komunalnih otpadnih voda u Herceg Novom, Budvi, Kotoru/Tivtu, te izradu neophodne projektne i tehničke dokumentacije, kao pripremu za buduće projekte (širenje kanalizacione mreže i izgradnja PPOV-a).“- kažu iz Ministarstva.

https://youtube.com/watch?v=cUv1HxqB_sM%3Fecver%3D1

Novljane tek čeka problem

Problem sa muljem (još uvijek) nemaju Novljani jer, kako je za CIN-CG rekla Jelena Đakonović, v.d. direktorica opštinskog Društva za izgradnju kanalizacione i vodovodne infrastrukture, njihovo postrojenje u Meljinama je tek u fazi funkcionalnih ispitivanja. Zbog nezavršenih radova na kolektorima, u njega trenutno dolaze samo kanalizacione vode iz zapadnog dijela Herceg Novog koje zavisno od doba godine, variraju od 20 do 40 odsto projektovanih količina. PPOV u Herceg Novom gradio je turski konzorcijum MASS/Gintas. Kolektor gradi kompanija Celtikcioglu, takođe iz Turske.

Opštinama se svašta nudi

Iz MORT-a naglašavaju da „stabilizovan“ kanalizacioni mulj, „spada u neopasne i da se, adekvatno obrađen, može koristiti u poljoprivredi; na zelenim površinama i parkovima; za rekultivaciju zemljišta, pošumljavanje goleti; na deponijama kao prekrivni sloj; za zemljišta za posebne namjene, povrat energije spaljivanjem i/ili suspaljivanjem...“

Kao pozitivan primjer navode Mojkovac gdje je u krugu PPOV izgrađen sistem po uzoru na Dansku, koji tretman mulja obavlja na trščanim poljima. Sličan sistem postoji i na Žabljaku.

“Glavni grad Podgorica planirao je da prilikom izgradnje novog postrojenja za prečišćavanje komunalnih otpadnih voda izgradi sistem za termičku obradu mulja, dok je za opštine primorskog regiona u studijama koje su izrađene uz podršku KfW banke, predloženo sistemsko rješenje, a na opštinama je da izaberu najprihvatljiviju opciju. Za prelazni period zakonom je omogućeno privremeno odlaganje mulja uz poštovanje propisanih normi ,,izvoz i odlaganje.”- kažu u MORT-u, ne navodeći koje je to ,,sistemsko riješenje”.

Mišljenja stručnjaka oko spaljivanje kanalizacionog mulja su podijeljena zbog aerozagađenja i ostatka pepela koji je u tom slučaju opasan materijal, a spalionice ,,ne voli” ni EU. Predstavnicima opština, razna manje ili više oprobana, ali i neka rješenja koja se uopšte ne primjenjuju u EU, nude brojne firme i domaći i strani eksperti. Svi ih, po pravilu, ubjeđuju da su upravo ona njihova ,,najbolja i najekološkija”.

“Vodacom” je u međuvremenu, sa konsultantima razradio model primjene djelimično isušenog mulja iz PPOV Tivat-Kotor kao građevinskog materijala rekultivaciju neuređenog bivšeg smetlišta Sinjarevo i deponije Lovanja. Mulj isušen 25 odsto miješao bi se u omjeru 30:70 odsto sa zemljom i koristio za rekultivaciju te dvije deponije, za što bi mogao da se upotrebljava do 2030. godine. Sve bi koštalo nešto preko million eura, što bi se finansiralo iz kredita njemačke KfW banke. Opština Tivat je tu inicijativu i uvrstila je u svoj lokalni plan upravljanja otpadom, ali se čeka da bude usvojen i u kotorskom parlamentu.

Carina: Izvoz po zakonu

Iz Uprave carina za CIN-CG su saopštili da je  periodu od 1.januara 2016. do 30.septembra 2018. iz Crne Gore izvezeno 11.972.735 kg robe –,,stabilizovanog mulja koji je pogodan za upotrebu kao đubrivo, iz tarifne oznake 3101 00 00.”

,,Uprava carina ne vrši evidentiranje izvoza i uvoza robe po opštinama, već na nivou cijelog carinskog područja, odnosno države. Predmetna roba je izvezena u Albaniju. Shodno članu 16 Carinskog zakona i članu 101 Zakona o carinskoj službi, pojedinačni podaci o fizičkim i pravnim licima sadržani u carinskim deklaracijama, smatraju se službenom tajnom i ne smiju se od strane carinskog organa dalje saopštavati bez izričite saglasnost lica ili ovlašćenih organa koji su ih dali.”- kazali su za CIN-CG iz Uprave carina. Oni su istakli i da je taj materijal, po međunarodnim propisima mogao biti izvezen, jer se smatra “neopasnim otpadom”.

Siniša LUKOVIĆ

Things have got worse since the government imposed moratorium on gravel extraction and the so called strict control of riverbeds. Sharks in the construction business make millions in dredging the Moraca River. On the other hand, the treasury of Podgorica City Council benefited fewer then four Euros from the concession fees in 2016.   

The bank of the Moraca River in the village of Botun near the Podgorica Aluminum Plant (KAP) looks as though struck by the Apocalypse. The scenery resembles a science fiction doomsday movie. The river thereat has lost its unique appeal and all the rocks and caves that had dotted the bank have been turned into huge piles of trash and construction waste.

The Celebic Company as well as others line up the river bank amidst mounds of sand and gravel which block and dwarf the river. Gravel is spilled around for miles. You can see it on farm lands, on the pavements, etc. It was Sunday when we toured the area. Each hundred metres we saw heavy machinery and dredgers which drilled through the riverbed and juggernauts driving the loads away despite the government moratorium on sand and gravel extraction.

The gravel ban hasn’t improved the things. Montenegro’s riverbeds have become unrecognizable by havoc wreaked while their living world is on the brink of obliteration. The business is conducted under pretense of watercourse regulation which makes certain individuals and companies filthy rich while the whole community is expected to foot the bill for immeasurable environmental and economic destruction- as the Montenegrin Investigative Reporting Centre (CIN-CG) and the weekly Monitor find out.

The minister of agriculture Milutin Simovic admitted that "the rivers were destroyed and that strict monitoring would be enforced". Moreover he warned those who act in defiance of the government and said that they would have to face the consequences. However the business continues as usual. No more than three inspectors are assigned to control the major rivers and their tributaries while the paltry fines are no deterrent to lawless behaviour. Furthermore, the ongoing criminal activities and alarm bells from individuals and NGOs cause no concern to public prosecutors who wouldn’t even bother to take a look, let alone launch an investigation.

Directorate for Water told CIN-CG/Monitor that "the Ministry of Agriculture and Rural Development introduced the moratorium due to expired concession contracts and illicit extractions... and also because of needed watercourse regulation projects".

The National Sustainable Development Council that monitors the issue was "pleased with the progress" of the moratorium and the watercourse regulation drafts. However, the same apocalyptic Moraca landscape can also be seen in the river basins of Tara, Cijevna, Lim and other rivers whereof the National Council can be "pleased with the progress".

Watercourse regulation as excuse to carry on as before

Gravel extraction contracts for 25 locations (the rivers of Moraca, Lim, Tara, Ibar, Grncar and Gracanica) expired all by the end of 2016. The Ministry of Agriculture claimed that riverbeds and the living world therein had to be revitalised of which the fish habitats and the water quality improvement were the prime targets. Nonetheless, the Ministry failed to respond whether any of the concessionaires have restored the areas that they had exploited. The example of the Moraca River is notorious as the licensee left two big craters near the river bank which now serve for garbage disposal.

Aleksandar Perovic of the Ozon Environmental Movement (OEM) said to CIN-CG/Monitor that it would be hard to find a single concessionaire void of avarice and arrogance. "All they want is more profit".

The privileged circles push for merciless exploitation of natural resources whereby they make millions through the aforesaid operations. At the same time they destroy ecology of the riverbeds and pay miserable money to the state treasury and the city councils. Already back in 2014 the Parliament’s Committee on Economy, Finance and Budget unanimously agreed that the field of concessions (including watercourses) was unregulated and that the treasury could have collected more than €10 million out of it. The state revenue from concession licences amounted to dismal € 25,217.76 in 2016, when the extractions were still legal.

However, the licencees didn’t even bother to pay that meagre amount and hence many local governments didn’t even get the crumbs of the crumbs that they were entitled to (70% of the concession fees were to be allotted to the city councils and the rest to the state treasury). In reality, the Podgorica City Council had a revenue of €3.91 for gravel extraction back in 2016.

The residents of Botun that CIN-CG/Monitor reached out to would not speak on record. But they informally admitted that the moratorium did not bring any improvement. The gravel is still extracted, poison is all around, the fish stock is gone and the beaches along the river are destroyed.

Believe it or not, the ongoing environmental disaster has become even more complex. A part of the population ferociously protests while the other part is indignant because they are barred from taking their own turn in the dredging. In a recent gathering in Botun they even threatened to block the roads and become more radical if the government remained deaf to their demands to join the extra(destru)ction efforts. Upon the protest the Directorate for Water replied that the aforesaid area is under the water regulation project (with three contractors and the monitoring team).  The aim thereof is not to exploit but regulate the course of the Moraca River while all the extracted material is recorded and paid for accordingly. The excess material is paid by the contractors Cijevna Komerc – 2,75 €/m³, Beton Montenegro – 2,76 €/m³ and Bemax 2,78 €/m³

Mr Perovic (OEM) retorts that "the Government and the Ministry of Agriculture made a joke of the moratorium from the onset as they allow the extractions under pretense of the so called riverbed regulation which is granted to the privileged only. That breeds corruption and other illicit activities which should alert the public prosecutors’. He adds that the Gracanica River in Niksic is actually the worst example and its "riverbed is actually a flowing waste depot".

Profit multiplied by six

Milutin Micovic, president of the Lim Fishing Club in Berane says that the moratorium did work there for a couple of months in 2017 due to alarms in media and inspections on spot. Nevertheless "in 2018 the lucrative dredging has resumed without restraint under pretense of restoration and regulation".

Micovic explains that those in the business got two permits after years of merciless destruction of the river ecosystem. One permit allows for removal of the Lim gravel-bars and sandbars in seven locations along with construction of an embankment on a line of the river. The other permit allows the contractors to carry away the sifted gravel and pay €3.05/m3 compensation to the government.

Bigger "concessionaires" were granted permits for three locations in the Berane Municipality to conduct the so called watercourse regulation which includes embankment although there was no need for that- says Micovic. Thus they’ve managed to dredge away hundreds of thousands of cubic metres of sand and gravel.

The Directorate for Water told us that the Beton Group – Popovic Ltd, was issued permit to carry out "emergency works" in the Lim riverbed in Berane’s urban area in the length of 500m.

Damir Gutic, head of the Directorate for Water told CIN-CG/Monitor that despite the moratorium some permits were granted pursuant to the regulations for the purpose of watercourse regulation so to prevent sandbars, meandering, erosion of arable land and flooding. He further says that since the moratorium the Directorate issued approvals for emergency measures in 6 municipalities on the rivers of Grncar, Lim, Tara and Moraca.

"The emergency measures" are carried out by 13 companies (see the table) as the water directorate states. It appears that all is about (tonnes of) money. The cubic metre of extracted gravel is paid €3.05 while the market price is as six times as much. In the last year, when the moratorium was introduced, the "contractors" officially dug up 26,847 m3. The official data does not corroborate with the allegations of the locals protesters in Zeta (the Moraca basin) who publicly stated that "just one of those concessionaires extracted 70,000 m3 claiming it was approved by the capital city’s council". The locals that we spoke to say that they had referred to the Celebic Company which was entrusted with the job of eliminating the sandbar and accumulated material in the location of Misurica (the length thereof is 300 metres).

Upon complaints of the Zeta locals that the gravel extraction continues unhindered, the authorities set up an overseeing committee. Nonetheless the city authorities wouldn’t respond to our inquires about the findings of the aforesaid committee. The Celebic Company also remained silent to our question whether the sandbar removal license has been renewed this year. The Bemaks and the Cijevna Komerc wouldn’t answer the allegations about ongoing gravel extractions.

Directorate for Water told us that this year 23 watercourse regulation contracts had been signed but we didn’t got the list of companies that were to carry out the projects. The Directorate still has no complete data on the extracted amounts in 2018 and no evaluations of paid concession fees- so we are told by director Gutic.

Mr Micovic explains to us what the regulation means on the ground. "Directorate for Water approved the removal of a part of the bank around the bridge in the centre of Berane where Fly Fishing European Championship will take place in 2019. There was no concern about dredging around the bridge even though the law forbids every undertaking in the length of 100 metres around it".

Moreover, the licences issued to two companies to carry the work on a part of the Lim River account for another big problem. The Ljesnica River, which is the Lim tributary, is natural fish spawning ground and has been been protected under strict law over the last 20 years. "Over there you have true ecocide as the Lim has been moved to the left towards the village of Stitari in the length of a thousand metres and thereby separated from the Ljesnica which is walled off so that heavy machinery can dredge the hundreds of thousands of cubic metres unhindered“ points out Micovic.

Authorities "concerned" again

After the introduction of the moratorium, the government formed the Coordinating Team (CT) and drafted the action plan to no avail. The CT is made of representatives from the government and the local authorities who now jointly warn (again) that every illicit extraction will be duly punished. Inspectors recently monitored the Moraca riverbed and concluded that "there are reasons for concern due to a number of illicit extractions. Furthermore, erosion of soil and arable land near the river has spun out of control".

Jovana Janjusevic is executive of the Centre for Protection and Observation of Birds which is a local NGO. In her interview with CIN-CG/Monitor she claims that the best thing would be to give up on those watercourse regulation projects as "rivers are natural ecosystems and the best way to keep them pristine is to spare them from human interventions as it was the case for thousands of years before". She reminds that all over the EU there are ongoing projects of restoring riverbeds to where they were in the first place.

Micovic emphasizes that there’s hardly any control of the rivers and says that "while the Directorate for Water is in charge to issue licences, it's up to the inspectors to monitor the work. However there is only one inspector in the northern half of the country".

Experts who work for the government told CIN-CG/Monitor, on condition of staying anonymous, that the government could easily solve the problem if it wanted to- hire more inspectors who will be assisted by police and set up road blocks on exit ways, control the lorries and the amounts of extracted sand and gravel that are driven away. Nonetheless, those who have sucked millions of Euros out of the rivers are close to the government and such synergy only makes things worse. The Ministry of Interior is also involved as it fails to control the gravel transports despite the fact that many lorries operate without proper plates and permits.

When it comes to the moratorium efficiency the real icing of the cake came from the government which permitted the Chinese CRBC to extract gravel in close proximity of the Tara River source. This UNESCO protected river is also on the path to destruction under pretense of watercourse regulation.

Minuscule fines

Inspectorate General issued 13 fines for various irregularities since the moratorium introduction (against 11 individuals and two legal entities). The total sum of fines is €4,800.

Directorate for Water can’t boast of the moratorium enforcement either. It provided toll free telephone line to report illicit extraction as well as email address. So far 31 reports came through which were forwarded to the inspectors. On the other hand, Directorate for Water announces amendments to the law which regulates the matter and more severe penalties.

Predrag NIKOLIĆ

Poštovani,

Zahvaljujemo se svima koji su ispratili i učestvovali u tribini Planiranje protiv grada, koju su organizovali Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i udruženje arhitekata KANA/ko ako ne arhitekt, u okviru projekta  „Naš PLAC (PLAniranje Cementiranja)“. Knjižara je bila tijesna da okupi sve zainteresovane, a građani i priznati stručnjaci iz oblasti arhitekture, urbanizma i građevinarstva, kao i novinari aktivno su diskutovali o problemu urbanističkog planiranja i odnosa prema javnom prostoru i kulturnim dobrima. Još jednom je izostalo aktivno učešće predstavnika institucija.

Neki od zaključaka sa sinoćnjeg događaja su sljedeći:

- Gradske strukture, ministarstva i ostale relevantne institucije uprave moraju da pokažu posvećenost javnom interesu u procesu planiranja. Vrijedni objekti i predjeli se moraju čuvati za cjelokupno društvo;

- Učešće građana za sada je suštinski nepostojeće i svodi se na sprječavanje realizacije loših planova u fazi njihovog izvođenja. To mora da se promijeni - alata za uključivanje građana u proces ima mnogo, razvili su ih drugi gradovi širom svijeta, samo ih treba iskreno, posvećeno i stručno primjenjivati;

- Urbanistički planovi su uglavnom loše napisani, a njihovi tekstualni djelovi mahom kopirani iz već postojećih planova. Često su djelovi plana međusobno neusaglašeni i kontradiktorni, što doprinosi utisku traljavo urađenog posla i otežava stručan razgovor na ovu temu. I ovo se mora promijeniti.

Detaljnije o ovom događaju možete pročitati na linku:

http://www.cin-cg.me/projekat-nas-plac-tribina-planiranje-protiv-grada/

Ukoliko niste bili u mogućnosti da dođete, preporučujemo vam da pogledate publikacije koje su rezultat istraživanja na projektu:

Planiranje protiv grada: Kako su javni prostori i kulturna baština žrtvovani privatnim interesima povlašćene manjine, autori Vujošević, M., Dragović, S., Rabrenović, J., Draganić, R.

http://www.cin-cg.me/wp-content/uploads/2018/10/CIN-KANA-final2310-1.pdf

Sva moć je na jednom mjestu: zakon o planiranju prostora i iugradnji objekata – analiza zakona, urednik Šćekić, S.

http://www.cin-cg.me/wp-content/uploads/2018/10/CIN-Publikacija-prostorno-planiranje-final.pdf

Inspekcijski nadzor - izvještaj: uređenje prostora – izgradnja objekata, urednik Šćekić, S.

http://www.cin-cg.me/wp-content/uploads/2018/10/CIN-Izvjestaj-inspekcije-urbanizam-finalno.pdf

Nadamo se da će proces planiranja u budućnosti biti mnogo bolji i kvalitetniji za sve građane. Pratite i dalje naše aktivnosti i učestvujte u donošenju odluka koje se tiču vas.

Srdačan pozdrav,

Tim CIN-CG i KANA

Otkako je Vlada konstatovala da su „rijeke uništene“, uvela moratorijum na eksploataciju šljunka i najavila rigorozne kontrole, pod izgovorom regulacije korita, situacija je postala još gora. Od eksploatacije iz Morače građevinski lobi zarađuje milione, a Podgorica je 2016. godine inkasirala manje od – četiri eura

Obala rijeke Morače, kod sela Botun nadomak Kombinata aluminijuma (KAP), izgleda apokaliptično, kao iz nekog naučno-fantastičnog filma o „danu poslije“. Od ograde KAP-a, pa par kilometara prema Skadarskom jezeru, duž sela Botun, zetska strana Morače više nema karakteristični izgled sa pećinama i stijenama. Zatrpana je naslagama smeća i građevinskog šuta.

Od postrojenja firme Čelebić, nižu se i separacije drugih kompanija i ulazi u dine pijeska i šljunka, od kojih se ne vidi rijeka. Oteto od vodotoka rasuto je i po okolnom poljoprivrednom zemljištu. Šljunak je i po asfaltu. I tako kilometrima. Kad smo posjetili ovaj kraj, bila je nedjelja, neradni dan, ali na svakih stotinjak metara teška mehanizacija bageri i šleperi vadili su materijal iz rijeke, iako je na snazi Vladin moratorijum na eksploataciju šljunka i pijeska.

Odluka vlasti da uvede zabranu vađenja šljunka očigledno nije popravila stanje, korita crnogorskih rijeka uništena su do neprepoznatljivosti, živom svijetu u njima prijeti uništenje. Pod izgovorom regulacije vodotoka, iz rijeka šljunak i dalje ne nose bujice, već bageri u mutnim poslovima kroz koje se pojedinci i kompanije bogate, a društvu se, pored nemjerljive ekološke, nanosi i milionska ekonomska šteta - pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Monitora.

Iako je i sam ministar poljoprivrede Milutin Simović priznao „rijeke su uništene, krećemo sa rigoroznim kontrolama“, te upozorio da će onaj ko prkosi državi dobiti odgovor, to se nije desilo. Stanje na najvećim rijekama i njihovim pritokama kontrolišu samo tri inspektora, kazne su malobrojne i simbolične, a pred kriminalnim poslovima i alarmantnim upozorenjima građana i nevladinih organizacija žmuri i državno tužilaštvo, koje još nije pokrenulo čak ni izviđaj.

„Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja 7. aprila 2017. godine uvelo je moratorijum na eksploataciju šljunka i pijeska iz riječnih korita. Odluka o zabrani dalje eksploatacije šljunka i pijeska donijeta je zbog isteka koncesionih ugovora, pojave nelegalne i neplanske eksploatacije, a kao dodatni uslov koji je uticao na uvođenje moratorijuma bio je i nepostojanje projekata regulacije vodotoka“, kazali su za CIN-CG/Monitor iz Uprave za vode.

Nacionalni savjet za održivi razvoj, klimatske promjene i integralno upravljanje obalnim područjima, na sjednici krajem septembra, obilježavajući datum proglašenja Crne Gore ekološkom državom, ocijenio je zadovoljavajućim progres u sprovođenju moratorijuma na eksploataciju šljunka u Crnoj Gori i izradi projekta regulacije riječnih slivova.

Međutim, apokaliptično kao na Morači, je i na Tari, Cijevni, Limu... i ostalim rijekama na kojima je ostvaren „zadovoljavajući progres“.

Regulacija kao izgovor za nastavak prakse

Ugovori o eksploataciji šljunka sa više koncesionara na 25 lokacija u koritima Morače, Lima, Tare, Ibra, Grnčara i Gračanice, istekli su tokom 2016. Iako Ministarstvo kao razloge za moratorijum navodi potrebu revitalizacije životne sredine u riječnim koritima, zaštitu, očuvanje biodiverziteta, a posebno ribljih staništa, ribljeg fonda i kvaliteta vode, iz ovog resora nijesu odgovorili na pitanje o tome da li je iko od koncesionara zaista popravio lokacije koje je eksploatisao. Duž Morače je vidljivo kako taj sistem funkcioniše - na par lokacija su krateri koji sada služe za odlaganje smeća.

„Gotovo da nema vodotoka na kom je vađen rječni materijal, da nije došlo do ugrožavanja ekosistema i promjene izgleda i trase korita. Nemamo nijedan primjer koji bi mogao poslužiti kao pozitivna praksa, jer se koncesionari ponašaju bahato i jedino žele što veći profit, ne vodeći računa o održivom korišćenju šljunka i pijeska“, konstatuje za CIN-CG/Monitor Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta Ozon.

Iza ove ekološke katastrofe na koritima crnogorskih rijeka, stoje interesi privilegovanih krugova koji su imali koncesije na vađenje šljunka. Oni su, eksploatišući nemilice prirodno bogatstvo, dobra od opšteg interesa, zaradili milione. A državi i lokalnim samoupravama ostale su mrvice. Još 2014. na skupštinskom Odboru za ekonomiju, finansije i budžet, svi  članovi su se složili da je ukupna oblast koncesija (uključujući i vodotoke)  neuređena i da su štete po budžet države veće od 10 miliona eura. U posljednjoj godini legalne eksploatacije šljunka i pijeska - 2016, po osnovu koncesione naknade prihod države bio je svega 25.217 eura i 76 centi.

Zbog dugova koncesionara, najviše su trpjele lokalne uprave, kojima je pripadalo 70 odsto od naplaćenih koncesija, dok se u državni budžet slivalo 30 odsto. U praksi je to izgledalo ovako - Podgorica je u 2016. godini, od naknade za korišćenje šljunka imala prihod od 3,91 eura.

Mještani zetskog sela Botun, sa kojima je CIN-CG/Monitor razgovarao, nijesu željeli da javno istupe. Ali, nezvanično kažu da od moratorijuma nakon godinu i po ne vide boljitak: šljunak se i dalje vadi, separacija ih truje, ribe nema. Ovaj dio Morače je bio omiljena destinacija za ribolovce, a sada niko ne dolazi. Plaže duž rijeke su uništene.

Da bi sve bilo apsurdnije, protiv ekološke katastrofe buni se dio  priobalnog stanovništva, dok ostalima smeta jedino to što i njima nije dozvoljeno da i oni zahvate iz rijeke. Na nedavnom protestu u Botunu zaprijećeno je da će, ukoliko im država ne omogući da i oni vade šljunak, radikalizovati proteste i blokirati puteve.

Nakon protesta, iz Uprave za vode su odgovorili da se na tom dijelu Morače sprovodi projekat regulacije, da su potpisani ugovori sa tri izvođača radova, sa nadzornim organom koji sve to prati, te da cilj nije eksploatacija, već regulacija rijeke Morače, a sav izvučeni višak materijala evidentira se i na njega se plaća zakonom utvrđena naknada.

Uprava za vode potpisala je ugovore sa Cijevnom Komerc, Beton Montenegro i Bemax, koji u skladu sa Glavnim projektom regulacije rijeke Morače izvode radove na dionici od ušća rijeke Sitnice u Botunu do Ponara. Visina naknade za otkup viška materijala, rekli su nam u Upravi,  data je u ponudi izvršioca: za Cijevnu Komerc - 2,75 €/m³, za Beton Montenegro - 2,76 €/m³, dok je za kompaniju Bemax ona 2,78 €/m³.

Direktor Ekološkog pokreta Ozon Aleksandar Perović, tvrdi da je „Vlada, odnosno Ministarstvo poljoprivrede, od samog starta obesmislila odluku o moratorijumu, jer je ostavila mogućnost da se eksploatacija nastavi kroz takozvanu regulaciju korita“.

„Jasno je da je na takav način ostavljena otvorena opcija za povlašćene koncesionare. Potpuno je logično da se ovakvim nepotpunim odlukama otvara prostor i za koruptivne i druge nezakonite aktivnosti i to je trebalo da bude razlog da se i pravosudni organi zainteresuju za ovu oblast“, kaže Perović. On ističe da njegova NVO najupečatljivije apokaliptične prizore, ipak, vezuje za rijeku Gračanicu u Nikšiću, „koja je doživljela ekološku katastrofu i čije korito više ne podsjeća na vodotok već na pokretnu deponiju“.

Profit se množi šest puta

Milutin Mićović, predsjednik Sportsko ribolovnog kluba Lim iz Berana, kaže da je na početku, u par mjeseci 2017. godine, moratorijum dao rezultate, kad je uz veliku medijsku pažnju, kontrole i inspekcije na terenu zaustavljena eksploatacija kojom se posljednjih 15 godina nelegalno bavilo nekoliko firmi.

On, međutim, ističe da je „u 2018. godini, pod plaštom sanacije i regulacije, nastavljena nemilosrdna eksploatacija“. Ovog puta, kaže, uz olakšice, profit stiču zahvaljujući zvaničnom izgovoru da saniraju opustošene rijeke.

Mićović objašnjava da su oni koji su već bili u ovom poslu dobili dvije vrste rješenja. Manji, koji su prethodnih godina bez kontrole uništavali rječne ekosisteme, dobili su dozvole da na sedam lokacija na teritoriji opštine Berane, uz minimalnu i neadekvatnu kontrolu uklone sprudove, od krupnog prosijanog kamena urade dio vodoodbrane u vidu nasipa, a prosijani šljunak odvezu i državi plate 3,05 eura za kubik.

Prema podacima Uprave, na Limu ovaj posao rade kompanije Gradnja, KOP-CO, Šukurica, Zlajić, Matador CO, Fineco i Agencija za izgradnju i razvoj Berana.

Veći „koncesionari“ su dobili rješenja na tri lokacije na teritoriji opštine Berane da izvrše tzv. regulaciju - neophodnu sanaciju, zaštitu obala, naselja, turističkih objekata, iako, kaže Mićović, nije imalo potrebe za tim. Pod tim izgovorom, kaže, uzeli su stotine hiljada kubika šljunka i pijeska.

Iz Uprave za vode su nam kazali da su za regulaciju dali saglasnost preduzeću DOO Beton Group – Popović, za izvođenje hitnih interventnih radova u koritu rijeke Lim na gradskom području Berana od mosta Nike Strugara pa uzvodno u dužini od 500 metara.

Damir Gutić, direktor Uprave za vode, za CIN-CG/Monitor kaže da je i pored moratorijuma, u skladu sa zakonom omogućeno izvođenje interventnih radova u svrhu regulacije vodotoka, kako bi se spriječile potencijalne štetne posljedice kao što su formiranje sprudova, meandriranje vodotoka, rušenje obala, plavljenje i erodiranje poljoprivrednog zemljišta na priobalnom prostoru.

Od uvođenja moratorijuma, a u skladu sa izvještajima i koordinacijom sa opštinama, Uprava za vode izdala je saglasnosti za izvođenje hitnih interventnih mjera za šest opština na čijim teritorijama gravitiraju rijeke Grnčar, Lim, Tara i Morača.

Te „hitne interventne mjere“, prema podacima Uprave, obavljalo je 13 preduzeća (vidi tabelu). Nakon što je Ekološki pokret Ozon, sredinom oktobra, uputio prijavu za nelegalnu eksploataciju šljunka i pijeska na Morači, mjesto Potoci – Bioče, pojavila se još jedna. Inspektor za vode je izašao na teren i konstatovao da tamo radi i firma Avio Petrol koja je imala saglasnost Uprave za vode.

U igri je ogroman novac. Kubik izvađenog šljunka plaćen 3,05 eura, na tržištu košta skoro šest puta više. Samo prošle godine kada je počeo moratorijum, „izvođači radova“ su zvanično, kroz navodnu regulaciju korita iz crnogorskih rijeka izvadili 26.847 kubika korisnog materijala. Prezentovani podaci se ne poklapaju sa onim što su mještani Zete javno saopštili na protestu, o tome da je „samo jedan od većih koncesionara iz Morače izvadio 70 hiljada kubika materijala i još kaže da ima odobrenje Glavnog grada“. Mještani, sa kojima smo razgovarali, tvrde da je riječ o kompaniji Čelebić, kojoj je Glavni grad povjerio posao uklanjanja spruda i nagomilanog materijala iz korita Morače, na lokaciji Mišurica, u dužini od 300 metara.

Nakon pritužbi Zećana o tome da je nastavljena eksploatacija šljunka, formiran je nadzorni odbor, ali na naše pitanje o rezultatima njegovog rada gradske vlasti nijesu odgovorile. Otćutala je i kompanija Čelebić na interesovanje CIN-CG/Monitor o tome da li im je ove godine produžavana dozvola za uklanjanje riječnog spruda. I kompanije Bemaks i Cijevna komerc nijesu odgovorili na tvrdnje da nastavljaju sa eksploatacijom šljunka.

U Upravi za vode su nam kazali da su tokom ove godine potpisali 23 ugovora za nastavak projekata regulacije rijeka, ali nijesu naveli sa kojim kompanijama. Rekli su da „budući da projekti regulacije rijeka nijesu završeni, postojala je potreba da se interventni radovi nastave i u ovoj godini“ i to na Tari, Limu i rijeci Grnčar. Uprava za vode još nema potpune podatke o količini izvađenog materijala iz vodotoka u  2018, niti su donijeta rješenja o privremenom obračunu i uplati naknade, kazao nam je direktor Uprave Gutić.

Kako to izgleda na terenu objašnjava Mićović: „Uprava za vode dala je rješenje da se ukloni dio obale oko mosta 'Nike Strugara' u samom centru Berana, području Fly fishing rivera, na kojem će se u 2019. održati dio Evropskog prvenstva u fly fishing-u. Nijesu vodili računa ni o tome da je riječ o mostu i da su po svim zakonima zabranjeni bilo kakvi radovi 100 metara iznad i ispod njega“.

Problematično je i rješenje dato za dvije kompanije na području sela Bioče na Limu, gdje se uliva rijeka Lješnica koja je prirodno mrijestilište posljednjih 20 godina i pod najstrožom zaštitom države. „Na ovoj lokaciji se desio pravi ekocid jer je rijeka Lim totalno pomjerena uz lijevu obalu prema selu Štitari u dužini od hiljadu metara i odvojena od Lješnice koja je pregrađena betonskim cijevima kako bi teška mehanizacija nesmetano eksploatisala na stotine hiljada kubika materijala“, ističe Mićović.

Vlasti su opet „zabrinute“

Nije pomoglo ni to što je nakon uvođenja moratorijuma formiran Koordinacioni tim i izrađen akcioni plan. Članovi Koordinacionog tima su predstavnici Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja, Uprave za vode, Uprave za inspekcijske poslove, Uprave policije, kao i predstavnici Glavnog grada Podgorica i opština Bijelo Polje, Berane, Mojkovac, Kolašin, Nikšić, Gusinje i Rožaje.

„Koordinacioni tim će u narednom periodu pojačati kontrolu vodotoka, kako bi sagledali stanje na terenu. Svaki nelegalni pokušaj eksploatacije biće sankcionisan“, obećavaju sada iz Uprave za vode.

Ipak, nakon što su nedavno predstavnici Uprave za vode i inspekcije obišli korito Morače, iz Uprave kažu: „Konstatovano je da je situacija vrlo zabrinjavajuća zbog značajnog broja onih koji su i tom prilikom zatečeni u nelegalnoj eksploataciji. Takođe, stepen degradacije vodnog i poljoprivrednog zemljišta u blizini riječnog korita poprima zabrinjavajuće razmjere“.

Jovana Janjušević, izvršna direktorica NVO Centra za zaštitu i proučavanje prica, za CIN-CG/Monitor kaže da bi najsvrsishodnije bilo odustati od ovakvih projekata regulacije: „Rijeka sa svojim koritom je ekosistem kojem je za prirodno i normalno funkcionisanje najbolje da je čovjek potpuno ostavi na miru, da funkcioniše zdravo, kako je hiljadama godina dok nismo odlučili da joj se umiješamo u 'posao'“, kaže Janjušević, podsjećajući da se širom EU realizuju projekti vraćanja riječnih korita u prvobitno stanje.

Za Mićovića veliki problem predstavlja minimanlna kontrola na rijekama. „Uprava za vode izdaje rješenja, a kontrolu obavlja inspektor za vode, jedan za čitav sjever. Kontrolu onih koji uklanjaju sprudove obavlja komunalna policija koja nema ovlaštenja, osim da evidentira prekršaj i pošalje zapisnik onom jednom inspektoru za vode“, objašnjava on.

Najavama vlasti da će pojačati kontrolu ne idu u prilog podaci Uprave za inspekcijske poslove – „U Odsjeku za inspekciju za vode zaposlena su samo tri inspektora (glavni inspektor, inspektor sa mjestom rada u Podgorici i jedan u Beranama)“.

Upućeni stručnjaci iz ove oblasti, zapošljeni u državnoj upravi, za CIN-CG/Monitor su, pod uslovom anonimnosti, objasnili da bi država, ako hoće, mogla da riješi ovaj problem angažovanjem više inspektora ili asistencijom policije i postavljanjem kontrole na izlaznim putevima i tačnim uvidom u to koliko se šljunka i pijeska šleperima odnosi iz rijeka. Međutim, zbog stalnog pritiska biznismena koji su proteklu deceniju isisali milione ne samo iz rijeka, kao i njihovih veza sa vlastima, taj problem se samo pogoršava. Ističu i da veliku odgovornost za otimačinu na rijekama ima i MUP, jer saobraćajna policija veoma rijetko kontroliše prevoz šljunka i pored činjenice da je većina vozila kojima se obavlja prevoz neregistrovana, neispravna, a uz to često ne posjeduju ni papire za transport.

Kruna efikasnosti moratorijuma je rješenje Vlade da kineskoj firmi CRBC izda saglasnost da gotovo na samom izvorištu Tare vadi šljunak, pod izgovorom regulacije.

„Oni koji su donijeli odluku o regulaciji korita međunarodno važne rijeke, krše Deklaraciju o njenoj zaštiti, koja je usvojena na Skupštini, dajući prioritet odredbama Zakona o vodama. Upravo iz tog razloga rješenje ovog slučaja treba potražiti na Ustavnom sudu, pokretanjem postupka ocjene ustavnosti i zakonitosti donešene odluke“, navodi Janjušević.

Kazne sitnije od pijeska

Uprava za inspekcijske poslove od početka moratorijuma izdala je 13 prekršajnih naloga (11 za fizička dva za pravna lica) u iznosu od 4.800 eura. Podnijeto je ukupno sedam zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka (šest za fizička i jednu za pravno lice). Podnijeto je ukupno pet krivičnih prijava protiv NN lica (Na Cijevni tri i na Limu i Ibru po jedna).

Skromni su rezultati i Uprave za vode. Oni su nakon uvođenja moratorijuma za prijavu nelegalne eksploatacije oglasili kontakte - telefon 020/224-593  i email adresu: prijavieksploataciju@uzv.gov.me.  Stiglo im je ukupno 31 prijava i svaka je proslijeđena Upravi za inspekcijske poslove.  „Najveći broj prijava odnosio se na nelegalnu eksploataciju materijala iz vodotoka Morače i Lima (po devet), šest je bilo sa Grnčara, četiri sa Tare, dvije sa Ibra i jedna sa Cijevne“, kazali su nam iz Uprave.

Iz Uprave za vode najavljuju izmjene Zakona o vodama, gdje se predviđaju strože kazne. Važećim Zakonom o vodama predviđene su kazne za pravna lica od 2.500 do 15.000 eura, za odgovorna lica u organu uprave od 300 do 1.200 eura, a za fizička lica od 150 do 600 eura.

Predrag NIKOLIĆ

CIN-CG i grupa KANA/ko ako ne arhitekte, organizovali su javnu tribinu u Gradskoj knjižari 23. oktobra. U punoj sali predstavljene su dvije publikacije (Planiranje protiv grada i NAŠ PLAC)  koje su urađene kao dio projekta Naš PLAC (PLAniranje cementiranja), koji je kroz fondove Evropske unije podržao Centar za građansko obrazovanje (CGO).

Na tribini je zaključeno da javnost obično nije upoznata sa urbanističkim planovima, da je isključena iz procesa donošenja odluka, da je cijeli postupak netransparentan, dok podijeljena stručna javnost planove i odluke o gradnji, kako je rekla Ana Komatina novinarka CIN-CG, različito ocjenjuje i tumači.

Jelena Rabrenović, predstavnica grupe KANA, predstavile je publikaciju  Planiranje protiv grada. Ona je pokazala nekolika slučajeva koji plastično pokazuju kako planeri i graditelji urušavaju prostor – od poznatog solitera koji je nikao uz Hotel Podgorica, do planova na obodima Morače, koji bi ako se ostvare potpuno uništili zelene površine. Publikacija pokazuje kako su javni prostori i kulturna baština žrtvovani privatnim interesima povlašćene manjine. Lice glavnog grada u posljednoj deceniji je posve izmijenjeno, rekla je Rabrenovićeva.

Rabrenovićeva je pokazala na slajdovima primjere planova „protiv grada“ kojima se narušava i prostor i kulturna baština: kao što su oni  vezani za Sportski centar Morača, RZUP, Pobjeda, bivša Kasarna Morača, Njegošev park i slično. Ako se ostvare ti planovi, svako drvo biće sravnjeno, rekla je Rabrenovićeva, nestaće zelene površine, ispaštaće građani.

,,U pozadini uništavanja prirode stoji koalicija velikog biznisa i politike. Interesi te dvije grupe često su suprotni interesima društva, a ova koalicija posebna je prijetnja javnom interesu u zemljama u tranziciji gdje se rijetko može napraviti granica između biznisa i politike,  javnog i privatnog interesa", kazala je Milka Tadić-Mijović, predsjednica CIN-CG.

Privatnim investitorima u Podgorici izlaze u susret i odrađivači planova, kao i javne institucije, čak i onda kada se gradnjom uništava ambijent i kulturna baština, koja se kod nas često nije zaštićena.

Na tribini su govorili i stručnjaci i građani, nekadašnji projektanti i arhitekte, odbornici. Jedna od organizatorki protesta u Baru, zbog gradnje vrtića u dvorištu Gimnazije, pozdravljena je od strane učesnika tribine. Ono što se dešava u Baru znak da je akcija građana za zaštitu prostora potrebnija nego ikada, čulo se na tribini.

,,Neaktivnost, neznanje i neupućenost u planove gradnje vrtića sve do postavljanja kamena temeljca obila nam se o glavu, iako smo na kraju postigli to što smo željeli", kazala je građanka iz Bara.

,,Koaliciji moćnih treba da se suprotstavi koalicija glasnih, a primjer pozitivnih rezultata je uspjeh građana u Baru", poručila je Tadić-Mijović.

Na kraju Rabrenovićeva je saopštila da je jedan od ciljeva grupe KANA otvaranje dijaloga među stručnjacima, građanima, institucijama... „Međutim, ni na jednoj od brojnih tribina koje smo organizovali i na koje smo pozivali predstavnike neke od tih grupa, niko se iz institucija nije pojavio", kazala je Rabrenovićeva. Ne pristajemo na podjele mi i vi, zaključila je ona.

Iako je Predlog odluke o Prostornom planu posebne namjene Nacionalnog parka Skadarsko jezero, gdje je predviđena gradnja turističkog kompleksa Porto Skadar Lejk, bio na dnevnom redu sjednice crnogorskog parlamenta krajem septembra, poslanici nisu dobili priliku da se izjasne o tom dokumentu. U Ministarstvu održivog razvoja kažu da su odlučili da povuku taj predlog jer su prethodno produžili rok za donošenje izmjena zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata.

"Da bi se pružila prilika poslanicima Skupštine da se detaljnije upoznaju sa Predlogom planskog dokumenta i daju konstruktivne sugestije i eventualno predlože amandmane, odlučeno je da se razmatranje planskog dokumenta odloži u redovnoj proceduri na nekom od narednih zasijedanja parlamenta", saopšteno je iz Ministarstva održivog razvoja i turizma.

I dok u Ministarstvu očekuju da ovaj planski dokument bude uvršten u dnevni red neke od narednih sjednica, u MANS-u tvrde da je građevinska dozvola za projekat Porto Skadar Lejk izdata nezakonito, jer nema saglasnosti Elektrodistribucije Cetinje. Zbog toga su i podnijeli inicijativu nadležnoj inspekciji da je poništi.

“Ukoliko pritisak međunarodne i domaće javnosti bude dovoljno jak, već u narednoj verziji plan, ako on dođe do kraja godine u Skupštinu, Vlada sasvim slobodno može zabraniti dalju gradnju tako što će promijeniti namjenu prostora i ukinuti građevinsku dozvolu koja je sada na snazi. Ono što se postavlja kao pitanje – ko će platiti penale zbog čega je jednom investitoru dozvoljeno da uopšte dobije građevinsku dozvolu da počne da gradi to što gradi na skadarskom jezeru”, kazao je Dejan Milovac iz MANS-a.

Investitor, sa druge strane, pribavlja dozvola za  skoru gradnju pristupnih puteva.

"Dobili smo saglasnost Opštine Cetinje za izgradnju puta, kao i saglasnost vlasnika čije zemljište prolazi preko jezera i ministra turizma. Završavamo ugovor sa opštinom i vlasnicima zemljišta nakon čega ćemo krajem oktobra početi izgradnju puta. To će trajati šest mjeseci, a onda ćemo da gradimo ovaj kompleks", navodi Lionel Sonigo, investitor Porto Skadar Lejka.

Podsjetimo predstavnici Bernske i Ramsarske konvencije, čija je Crna Gora potpisnica, u junu su posjetili lokalitet Skadarskog jezera i još tada upozorili do čega može dovesti pretjerana gradnja na području Nacionalnog parka nesumnjive ljepote.

“Mogu jedino da ga poredim sa mjestima na Tajlandu. Ako se nastavi gradnja oko jezera, onda će uskoro izgledati kao bilo gdje drugo – kao u Španiji, Južnoj Francuskoj I turisti se možda neće vraćati”, kazao je Tobias Salate na  Ramsarskoj konvenciji 12. juna ove godine.

Misija Bernske i Ramsarske nije još objavila konačan izvještaj, ali se u Nacrtu, koji je predstavila  nevladina organizacija Grin houm, zahtijeva obustavljanje dalje izrade Plana, gradnje Porto Skadar Lejka, turističkog naselja “Mihailovići” i izgradnje u području Biškog repa uopšte.

“Od Vlade se očekuje da njihovo mišljenje uvaži+ Sam prostorni plan, kada ga pročitate, stvarno zvuči kao jedan poligon za inžinjering ”, kazao je Bojan Zeković iz CZIP-a.

Iz Centra za zaštitu ptica tvrde i da će gradnja dovesti  do izumiranja jedinstvenog živog svijeta na području NP Skadarsko jezero.

“Te vrste neće opstati tu obzirom da tako veliki projekti sa sobom donose veliku aktivnost, samim tim i brodove, ljude, a same te vrste zahtijevaju mir”, dodaje Zeković.

Zbog najavljene gradnje na području ovog Nacionalnog parka ogorčeni su i u neformalnom udruženju građana Virpazara ,Oni su  ranije najvišim državnim adresama predali  peticiju sa oko 13 i po hiljada potpisa  kojom traže sprječavanje gradnje.

Tijana PRAVILOVIĆ

Prostorno urbanističkih planom iz 2014. godine parcela pored podgoričke Osnovne škole "Savo Pejanović“ namijenjena je za kulturni sadržaj.

Ipak, firma "Industriaimport – Industriaimpex" je prošle godine, u skladu sa važećim DUP-om Drač-Vatrogasni dom zona A, dobila urbanističko tehničke uslove da na ovoj lokaciji gradi poslovno-stambenu zgradu sa podzemnom garažom.

"Mi smo do danas sve uradili u skladu sa zakonom i sa propisima naše zemlje. Ta neusaglašenost urbanističkog projekta i pup-a i nije naš problem, jer mi sve vrijeme radimo po planskom dokumentu koji je na snazi odnosno urbanističkom projektu“, kazala je Jelena Radovanić projekt menadžerka u Industriaimport – Industriaimpex

I glavni državni arhitekta Dušan Vuksanović dao je saglasnost na to idejno rješenje.

S druge strane, nakon što je prošle godine završen nacrt izmjena DUP-a za ovo područje, Savjet za reviziju planskih dokumenata u Ministarstvu održivog razvoja je u februaru ove godine  konstatovao da treba preispitati planiranje objekata u ovoj zoni.

"U sklopu Mišljenja na Nacrt DUP-a Drač - Vatrogasni dom od 7.03.2018. koje je dalo ovo Ministarstvo navodi se, između ostalog, da je potrebno postupiti po primjedbama Savjeta za reviziju, te da se treba voditi računa o namjenama definisanim PUP-om Glavnog grada Podgorica", saopšteno je iz MORT.

Ipak, većina članova Savjeta za reviziju planskih dokumenata nije htjela da govori za "TV Vijesti" i pojasni nedoumice i spekulacije izazvane najavljenom gradnjom na ovoj lokaciji,

I nezavisni stručnjaci sugerisu da je formalno pravno, investitor radio po zakonu, ali i sumnjaju da je po ko zna koji put novac bio glavni faktor za određivanje namjene i funkcije jedne od najekskluzivnijih lokacija u samom centru grada.

"Planom višeg reda je predviđena mnogo manja izgrađenost i potpuno druga namjena, čitav blok kod škole savo pejanović je namijenjen samo za kulturu, a ne za stanovanje”, kazala je Milica Vujošević iz NVO KANA.

Čija je greška to što Plan višeg reda nije usklađen sa DUP-om?

“Vjerovatno su razni interesi u pitanju. Javni interes je potpuno potisnut, privatni interes je zaista na prvom mjestu uvijek".

"Planovi višeg reda nisu usklađeni sa planovima nižeg reda  i obratno. Vjerovatno je PUP u trenutku kada je donijet 2014. godine trebalo je da uvaži postojeću plansku dokumentaciju, znači plan iz 2010", tvrdi arhitekta Borislav Vukićević.

U Savjetu za reviziju takođe problematizuju gradnju objekta  neposredno uz školu sa aspekta ambijentalnih vrijednosti i kvaliteta života.

Smatraju da će, ukoliko dođe do gradnje, unutrašnje dvorište biti zatvoreno susjednim objektima u vidu bloka, te da postoji realna opasnost da neće moći da zadovolji minimalne sanitarno – higijenske uslove.

Investitori to demantuju.

"Mi smo tu isplanirali jedno potpuno savremeno dvorište, ne samo sa sportskim terenima i sa terenima za đake nižih razreda, već i sa dosta zelenila sa nekim dvorištima i njivicama za nastavu biologije”, tvrdi Radovanić.

Zbog nastalog haosa, investitori pozivaju na dogovor i nalaženje kompromisa. Kako nezvanično saznajemo izgradnja počinje već u novembru, pa je pitanje koliko je više išta moguće promijeniti?

Tijana PRAVILOVIĆ