Izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini kojim se propisuje neradna nedjelja za trgovine na malo i veliko, trebalo bi da počne da se primjenjuje od sredine oktobra, tiče se više od 37.000 zaposlenih u sektoru trgovine, od kojih je oko 25.000 žena

,,Kakva crna neđelja, nijesmo u Titovo vrijeme, nego radimo kod kapitalista’’, komentariše jedna od radnica u trgovini pitanje novinara Monitora o tome da li očekuje da će se poštovati Vladina uredba o neradnoj nedjelji.

Poslanici u Skupštini Crne Gore jednoglasno su 20. juna usvojili izmjene i dopune Zakona o unutrašnjoj trgovini kojima se, između ostalog, propisuje neradna nedjelja za trgovine na malo i veliko. Propisane su i kazne za poslodavce koji prekrše zakon  -  od 1.000 do 10.000 eura, a postoji i mogućnost zatvaranja objekta. Zakon koji bi trebalo da počne da se primjenjuje od sredine oktobra, tiče se više od 37.000 zaposlenih u sektoru trgovine, od kojih je oko 25.000 žena.

Brigu o radnicima podržala je i Privredna komora Crne Gore, odnosno poslodavci kroz Odbor za trgovinu, čiji članovi su, između ostalih, predstavnici najvećih trgovinskih lanaca u Crnoj Gori, istakli su iz Ministarstva ekonomije.

Bezuspješno, za sada, bunili su se veliki trgovački centri, prije svega Delta siti. Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) najavila je da će uputiti  Ustavnom sudu inicijativu za ispitivanje ovog zakona. Oni su naveli da se crnogorska privreda sastoji od 95 odsto malih i srednjih preduzeća, pa su pitali: ,,Da li sebi možemo priuštiti luksuz da se odričemo ogromnog prometa koji se, između ostalog, dešava i nedjeljom, a na koji utiču brojni turisti na primorju i na sjeveru”. Realnost izrabljivanja radnika odavno smo prihvatili.

Na pitanje UPCG, o tome da li su podnijeli najavljenu inicijativu, te koje su glavne zamjerke. Do zaključenja ovog broja odgovore nijesmo dobili.

Iz Unije slobodnih sindikata (USSCG) za Monitor kažu da nema pravnog osnova za podnošenje inicijative. Ističu da ,,više od toga vrijeđa stav naših socijalnih partnera, UPCG, koji istrajavaju u namjeri da tu inicijativu po svaku cijenu podnesu Ustavnom sudu’’.

Oni naglašavaju da je javnosti poznato nepoštovanje fundamentalnih prava zaposlenih u oblasti trgovine - po pitanju prava na slobodan sedmični i godišnji odmor, kao i prava na slobodan dan u vrijeme praznika. ,,To pravo zaposlenima je već dato Zakonom o radu, tako da se ovdje radi o duplom normiranju jednog, te istog prava. Naravno, razumljivo je da i po pitanju tog prava postoje izuzeci, a to se odnosi na zaposlene koji rade u kompanijama u kojima proces rada zahtijeva neprekidan rad (misli se na rad u tri smjene i na posebne tehnološke procese i preduzeća u djelatnostima od posebnog javnog interesa kao što su željeznica, elektrodistribucija, komunalna preduzeća...)’’, kažu u USSCG. Kažu, međutim, da im nije jasno zbog čega su od korišćenja prava na neradnu nedjelju izuzeti zaposleni u cvjećarama, apotekama, pekarama, štampi, skladištima za trgovinu na veliko: ,,Iskreno vjerujemo da će se ovo pitanje prilikom implementacije Zakona dodatno nivelisati’’.

,,Ima dosta poslodavaca koji ne daju nijedan slobodan dan, ne isplaćuju rad za vrijeme praznika, radnici ostaju duže od predviđenih i ugovorom potpisanih sati’’, nabraja za Monitor Liljana Raičević iz Sigurne ženske kuće.

Specifičnosti ovdašnjeg poslovanja najizraženije su u trgovini, a dosadašnja istraživanja pokazala su da je diskriminacija žena najveća baš u ovom sektoru.

U Crnoj Gori žene zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima. One bi trebalo, uz neplaćen učinak kod kuće, da rade duže devet sati da bi imale istu platu kao muškarci, pokazuju istraživanja. Iako zvanična statistika ne postoji, podatak o razlici u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori za 13,9 odsto navodi  se u Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.

U USSCG smatraju da je novi zakon važan iskorak u stvaranju preduslova za uspostavljanje instituta dostojanstvenog rada zaposlenih u Crnoj Gori i približavanja porodici razvijenih evropskih zemalja čemu stremimo: ,,Posebno je važno što smo otpočeli od djelatnosti trgovine u kojoj imamo blizu 40.000 zaposlenih koji u više od 90 odsto slučajeva nijesu sindikalno organizovani, niti smiju da to postanu, tako da su njihovi uslovi rada među najnehumanijim u Crnoj Gori. Naravno i ovom prilikom želimo da ukažemo koliko je za porodicu, kao osnovnu ćeliju svakog naprednog društva, važno da imaju nedjelju kao jedan sedmični dan za porodično okupljanje’’.

Kada će biti taj neradni dan, većini žena sa kojima smo razgovarale je nevažno, kaže Raičević. ,,Nije im važna ni nedjelja, jer u većini slučajeva partner isto radi nedjeljom. Tako da priča o okupljanju porodice nedjeljom, više ne pije vodu. Izgubilo se to odavno’’.

Ona objašnjava da sagovornice ove NVO svjedoče kako je rad kod privatnika težak i da zahtjeva poslušnost. ,,Žene koje tamo rade nijesu sindikalno povezane i nemaju se kome obratiti za pomoć. I kada se nama obrate, najčešće zbog mobinga, ne preduzimaju ništa, plašeći se da ne izgube posao, jer nijesu jedinstvene. Tako da je priča o nedjelji suvišna. Povećajte im platu, dajte im slodoban dan, još ako mogu same da ga izaberu, vjerujem da bi bile zadovoljne’’, kaže Raičević.

Ona zaključuje da su glavne zamjerke žena koje rade u trgovinama, kod privatnika loši uslovi: ,,Žale se da stoje ponekad više od 10 sati. Ni stolice nemaju’’.

Uvođenje neradne nedelje jeste za pohvalu kao povratak na prava koja su radnici nekad imali. Međutim, tu ne bi trebalo stati. Pored neradnih dana, treba početi sa rješavanjem i drugih problema. Najnovije istraživanje koje je sproveo Centar za ženska prava govori da 35 odsto ispitanica nije bilo plaćeno, ili nijesu primale državne beneficije tokom porodiljskog odsustva; 42 odsto žena se nakon trudnoće nije vratilo na isto radno mjesto, 34 odsto je prijavilo neki oblik seksualnog maltretiranja na poslu...

Predrag NIKOLIĆ

Posljedice Miloševićeve državne politike na Kosovu, čiji su protagonisti pravosnažno osuđeni u Hagu, crnogorsko pravosuđe zatrpalo je problematičnim dokazima i svjedočenjima, na teret osobe sa ozbiljnim zdravstvenim problemima, koja se, navodno, otrgla komandi 

U procesu protiv Nikšićanina Vlada Zmajevića, koji je prvostepeno osuđen  na 14 godina robije za četvorostruko ubistvo u selu Žegra na Kosovu, crnogorsko pravosuđe ignorisalo je činjenice prethodno utvrđene u Haškom tribunalu. Potrebom da se neko osudi za ratne zločine, zaradi štrik u poglavljima 23 i 24 i bar minimalno ispuni zahtjev međunarodne zajednice, ujedno su posredno amnestirani politika Slobodana Miloševića na Kosovu, kao i nalogodavci terora i progona u komandnom lancu, koje je Tribunal pravosnažno osudio na duge vremenske kazne.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) se u ovom slučaju ogriješilo i o osnovne postulate utvrđene u sopstvenoj Strategiji za istraživanje ratnih zločina, pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), potkprijepljeno mišljenjem stručnjaka. U Strategiji tužilaštva se posebno naglašava da se „borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem u skladu sa međunarodnim standardima“.

Pozivajući se na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama i praksu Evropskog suda za ljudska prava, advokat Goran Rodić, sa značajnim iskustvom u ovakvim slučajevima i u Hagu i u Crnoj Gori, u razgovoru za CIN-CG, vidi ponašanje pravosuđa kao potencijalni osnov za ukidanje presude. Sa ishodom se ne mire ni preživjeli mještani sela Žegra, svjedoci ratnih strahota, koji su podnijeli krivične prijave navodeći imena drugih osoba koji su počinili ovaj zločin i insistiraju na zadovoljenju pravde za ubijene komšije.

Bivšem dobrovoljcu Trećeg bataljona 175. pješadijske brigade Vojske Jugoslavije (VJ) Vladu Zmajeviću prvostepena presuda izrečena je petog juna ove godine. Specijalno tužilaštvo ga je, u slučaju ustupljenom od Srbije, uz obrazloženje da je crnogorski državljanin, teretilo za „ubistva civilnog stanovništva albanske nacionalnosti“ Imera Kadriua, Milazima Idrizia, i bračnog para Ćazima i Ćamile Haziri i „pljačkanje njihove imovine“.

Zmajević je već ranije bio na vukovarskom ratištu, bavio se raznim poslovima i stekao kriminalni dosije, uz dugu istoriju ozbiljnih bolesti. Nakon kosovskih „podviga“ i navodnog bjekstva sa neuropsihijatrijskog odjeljenja u Nišu, on je, prema tvrdnji članova njegove porodice, radio na terenu u izbornim kampanjama u korist vlasti u Nikšiću. Na pitanje o ovome, nikšićki DPS je prvo najavio odgovor, a onda novinara CIN-CG uputio na partijsku centralu, koja nije reagovala do objavljivanja ovog teksta.

Prvobitno je Zmajeviću na dušu stavljeno ubistvo sedam civila koje je uradio „uračunljiv i svjestan svoga djela“ uprkos obimnoj liječničkoj dokumentaciji koja je osporavala tu konstataciju SDT-a. Svjedoci koje je tužilaštvo predložilo saglasili su se samo da je Zmajević bio ozbiljno bolestan. Kada je optužnica podignuta, SDT je broj Zmajevićevih „žrtava“ smanjio na četiri. Advokatica odbrane Ljiljana Koldžić, kaže za CIN-CG da je to urađeno usljed blamaže od podataka koje su im „kolege iz Srbije ustupile u vidu dokumenta Vojno-bezbedonosne agencije (VBA) i praznog fajla bez ijednog dokaza“.

I za te četiri osobe, dokazi koje su srbijanski organi ponudili su sumnjivi i djeluju kao zataškavanje onoga što se stvarno desilo u Žegri i na Kosovu. Balistički nalaz koji je, navodno, pokazivao da su ubistva počinjena oružjem koje je zadužio Zmajević se „zagubio“ i nikad nije objavljen.

Specijalni državni tužilac je kao glavne dokaze predložio svjedočenje osmorice bivših vojnika iz Srbije i jednog rezervnog oficira koji su bili u jedinici sa optuženim, od kojih dvojicu kao očevice, prvobitno Zmajevićevo priznanje pred vojnim sudom u Prištini trećeg aprila 1999. godine (navodno je priznao „samo tri ubistva“), kao i službenu bilješku VBA, koja više liči na politički pamflet iz doba komunizma o borbi protiv narodnih neprijatelja, odrađena tako da maksimalno zaštiti generale koji će kasnije, u moru drugih zlodjela, završiti u Hagu i zbog zločina u Žegri.

Rezervni poručnik Danijel Čolić tvrdi da je vidio kada je Zmajević ispalio tri metka u čobanina Imera Kadriua samo „iz razloga što je bio Šiptar“. Niko drugi od prisutnih to nije vidio, ni potvrdio na sudu, čak ni vozač kamiona koji je bio pored poručnika, pa ni vojnici kojima je, navodno, Zmajević sa udaljenosti od 500 metara naredio da sklone leš. Armend Kadriu, sin pokojnog Imera, u izjavi koju je pred crnogorskom tužiteljkom dao na Kosovu 16. januara 2017. godine , tvrdi da mu je otac imao „četiri rane od vatrenog oružja i dva uboda za koja sam pretpostavio da su nanijeta nožem“. Čolić je na video snimku, koji je prethodni advokat obrane, pokojni Slavomir Božović pokazao novinaru CIN-CG-a, tokom saslušanja u Beogradu bio uznemiren, vrpoljio se, kao da je bio vezan i da pokušava da se izmigolji. Nije mogao „ničega da se seti“ ali je ostao „pri ranijim izjavama“. Rekao je da „nije nadležnima prijavio ubistvo Kadriua, nego samo da mu fale dva vojnika“ koji su se najvjerovatnije zagubili u pljačkanju albanskih kuća, te da nije imao nikakvu kontrolu nad vojskom.

Ključni svjedok srbijanskog i crnogorskog tužilaštva Damir Nović, po vlastitom priznanju sa dugom istorijom psihičkih bolesti zbog kojih „dnevno pije šaku tableta“, navodno je bio prisutan kada je Zmajević ubio Milazima Idrizija i Ćazima Hazirija u dvorištu Hazirija, a onda u kući i Ćamilu: „...opkoračio je nogama i uzeo je onaj vojnički nož tupi sa onim reckavim i udarao je tu po čelu tim nožem... i on je njoj druže sudija pucao u glavu, nije sačekao“. U prethodnoj izjavi, Nović je tvrdio i da je Nikšićanin zadao nesrećnoj ženi 20 udaraca nožem. Na ovo se nadovezuje Zmajevićevo „priznanje“ pred vojnim istražnim sudijom iz 1999. o tome da je, nakon što je automatskom puškom ubio dva muškarca u dvorištu „izvadio nož iz pojasa i dva puta je udario po glavi...i onda u nju opalio jedan metak“. To ponavlja i SDT u optužnici, navodeći da je Zmajević nožem udario Ćamilu „dva puta u predjelu glave, a zatim iz automatske puške ispalio dva hica u predjelu stomaka i grudi...od kojih je kod iste nastupila smrt“.

Problem sa ovim navodima je zapisnik o uviđaju sa fotoelaboratom MUP-a Gnjilane od 31. marta 1999. godine koji je potpisalo pet ovlašćenih osoba. U njemu pokojna Ćamila nema tragova uboda noža na čelu, kako su to opisali tužiteljka Lidija Vukčević i svjedoci Nović i Zmajević. Nema ni ranu u predjelu grudi koju je tužiteljka dodala u optužnici, niti od metka na glavi, po tvrdnji ključnog svjedoka. Ima samo ranu od metka u gornjem dijelu desnog kuka i tragove krvi u predjelu desnog uha za koje nije objašnjeno kako su nastali. Da je Zmajević vojničkim nožem udario ženu u čelo makar i jednom, kako tvrdi optužba, slika sa uviđaja unesrećene žene bi bila drugačija. U zapisniku se opisuje i položaj ubijenih Milazima i Ćazima i rastojanje između njih samih, kao i od mjesta odakle se pucalo, što je suprotno iskazu svjedoka Novića. Ostali svjedoci ne znaju ništa ili su nešto čuli od Novića. Vojni sud u Leskovcu vodio je postupak za pomenuta ubistva protiv svih bivših vojnika koji su kasnije predloženi kao „svedoci“. Onda ih je tiho odbacio, dok je jedini Zmajević ostao osumnjičen, kao državljanin Crne Gore.

Šta se, zapravo, dogodilo u Žegri krajem marta 1999- godine?

Specijalno državno tužilaštvo tvrdi da se zločin desio „za vrijeme oružanog sukoba između pripadnika naoružane vojne organizacije tzv. Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) i pripadnika Vojske Jugoslavije“, te da se Zmajević otrgao komandi i ubio civile koji nijesu učestvovali u neprijateljstvima.

Haški tribunal (ICTY) daje potpuno drugačiji opis događaja u pravosnažnoj presudi od 23. januara 2014. godine protiv Miloševićevog povjerenika za Kosovo Nikole Šainovića i generala Nebojše Pavkovića, Vladimira Lazarevića i Sretena Lukića za zločine počinjene nad kosovskim Albancima 1999. godine, uključujući i one u Žegri. Šainović je osuđen na 18, Pavković kao komandant Treće armije VJ na 22, Lukić kao načelnik štaba MUP-a na Kosovu na 20, a Lazarević kao načelnik štaba Prištinskog korpusa na 14 godina robije. Žalbeno vijeće je potvrdilo nalaz Pretresnog vijeća da su u Žegri „Vojska Jugoslavije i MUP, zajedno s drugim neregularnim snagama, kosovske Albance iz tog sela istjerali bilo direktno, bilo prijetnjama, premlaćivanjima i ubijanjem, stvorivši atmosferu straha“ pri čemu su optuženi u ovom slučaju počinili „deportaciju kao zločin protiv čovječnosti; druga nehumana djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti“. Haški sud je ustanovio da u to vrijeme nije bilo OVK na tom području, što se koristilo kao povod za teror nad većinskim albanskim stanovništvom.

I u ratnim dnevnicima OVK može se utvrditi da nisu bili u okolini, niti imali sukob sa VJ i MUP-om. Jedini pripadnik OVK iz sela i bivši oficir JNA Agim Ramadani se borio u to doba na Košarama, gdje je i poginuo 11. aprila 1999. godine. Svjedok Tribunala Ćamil Šabani iz Žegre je u Hagu izjavio „da su pripadnici paravojnih snaga uz pomoć lokalnih Srba, otišli u neke od kuća u ovom selu tražeći istaknute mještane u namjeri da ih ubiju“, što je bio standardni obrazac i uvod u masovna protjerivanja po etničkom šablonu. Tribunal u Hagu je utvrdio da se radilo o organizovanom zločinu kojemu je, prema mnogim svjedocima, prethodilo sistematsko reketiranje stanovništva od lokalnih policijskih i partijskih dužnosnika Miloševićevog SPS-a, jer su Žegrani imali brojnu i dobrostojeću dijasporu u Švajcarskoj.

Tokom suđenja u Hagu, generali Pavković i Lazarević su, svaki sebi, pripisali zaslugu da su uhapsili Zmajevića i šestoricu drugih, osudili ih i poslali na duge zatvorske kazne (Zmajevića na 20 godina), čemu je prethodio štelovani izvještaj VBA („Službena beleška VBA VP 1037 Niš br. K-470 od 23.04.2005.“) koji je i crnogorska tužiteljka uvrstila u dokaze. Hag je njihove navode odbacio kao neistinite.

Nezavisno od Haga, stanovnici Žegre su 14. februara 2006. godine predali krivičnu prijavu Osnovnom tužilaštvu u Gnjilanu, gdje su poimenice naveli, od tadašnjeg predsjednika mjesne zajednice Žegra Momčila Mihajlovića, zamjenika lokalnog komandanta policije Milana Milenkovića, funkcionera Srpske radikalne stranke Pera Stojanovića do višeg inspektora Resora državne bezbednosti iz Gnjilana Siniše Pavića, tvrdeći da su oni radili na „ažuriranju i kompletiranju dokumentacije, odnosno spiskova za likvidaciju osoba od autoriteta, nosilaca političkih funkcija, intelektualaca, zapošljenih u obrazovnom sektoru, osoba sa dubokim patriotskim i nacionalnim opredjeljenjem...“. Oni navode i imena ljudi za koje tvrde da su direktno ubijali viđenije mještane, uključujući i one za koje se Zmajević tereti, da bi se stanovništvo lakše otjeralo u Makedoniju. U prijavi se kao egzekutori pominju rezervni policajac u lokalnoj policijskoj stanici Stanko Petković, brat pomenutog funkcionera Šešeljeve SRS Rade Stojanović i pripadnik Resora državne bezbednosti Gnjilane Jovan Stojanović - svi iz Žegre.

Crnogorski sud i tužilaštvo su odbili da pozovu potpisnike krivične prijave. Odbijeni su i ostali prijedlozi advokatice odbrane o tome da se pozovu i mještani koji su svjedočili u Hagu, kao i da se u spise uvrste i pravosnažne presude Tribunala.

„Sve je odbijeno bez obrazloženja, jednostavno se ne usvaja. Meni je čak sudija rekao da mi neće više dozvoliti da pominjem presude Haškog tribunala. Kao to nije predmet. Pa, to je upravo u sklopu ovog predmeta, jer su lica osuđena upravo za dešavanja u selu Žegra“, kaže advokatica Koldžić u razgovoru za CIN-CG.

Kao svjedoke, SDT i sud su jedino pozvali porodice oštećenih, iako su oni u to vrijeme bili većinom u Švajcarskoj i nemaju neposrednih saznanja. Interesantna je i izjava Muhadina Hazirija, sina pokojnog Ćazima i Ćamile data 16. januara 2017. godine na Kosovu pred crnogorskom tužiteljkom. On je rekao da mu je rođak Fitim (koga je Zmajević, navodno, jurio, pa upao u kuću Hazirijevih i tamo ubio njegove roditelje i strica) ispričao da su on - Fitim, bračni par Haziri i stric Milazim prije ubistva sprovedeni u policijsku stanicu i saslušavani. Pušteni su, kaže, tek nakon što je Ćazim Haziri dao hiljadu njemačkih maraka isljednicima. Kasnije su se iste osobe iz policijske stanice pojavile pred kućom Hazirija (dvojica) i jedan od njih je ubio njegove roditelje i strica. Ovo se slaže sa tvrdnjama Žegrana u krivičnoj prijavi o tome da su lokalni srpski moćnici ciljali viđenije ljude, reketirali ih, stavili na spiskove za likvidaciju i onda poslali policajce, koji su znali gdje će ih naći, da ih ubiju. Isto je izjavio i Ćamil Šabani iz Žegre u Haškom tribunalu.

Hazirijevi su bili ugledna porodica, takođe i Milazim Idrizi, profesor čije ime sada nosi škola u Žegri. Tokom tih dešavanja je ubijen i Tahir Tahiri koji je bio predsjednik ogranka Rugovinog Demokratskog saveza Kosova (LDK) i ugledni bračni par Ukšini. Zmajević je bio optužen i za njih troje na početku istrage.

Teško je vjerovati da je Zmajević, koji je ranije živio u Zrenjaninu i nikada prije nije bio u Žegri, kao običan dobrovoljac znao ko su najviđeniji i najbogatiji ljudi u selu i gdje žive. Još manje je vjerovatno da bi mu lokalni šefovi policije, tajne službe i SPS-a dopustili da ih reketira, prije nego što to oni učine. Haški sud je ustanovio pravosnažnom presudom da je postojao državni plan terora i protjerivanja stanovništva, tako da slobodni strijelci poput Zmajevića ne bi imali šansu za solo djelovanje, osim na marginama, da pokupe vrijednosti koje bi ostale nakon policijskog i DB-ovskog „čišćenja terena“.

U najboljem slučaju Zmajeviću se moglo suditi za pljačku i uništavanje imovine, kao i ostalim „svjedocima“ koji su izjavili kako nisu ništa krali, već samo sakupljali dragocjenosti koje su protjerani Albanci bacali po putevima.

Srbijanski državni organi su se potrudili da zločin deportacija, ubistava i pljačke svedu na eksces bolesnog Nikšićanina, dok su im crnogorske kolege pomogle da tako ostane, iako Crna Gora deklarativno prihvata evroatlantske vrijednosti, vladavinu prava i pravo na pravično suđenje.

Rodić: Presude samo za „sitne ribe“

Podgorički advokat Goran Rodić, u razgovoru za CIN-CG izražava čuđenje zbog pristupa crnogorskog pravosuđa u slučaju Zmajević.

„Ako odbrana predloži dokaze koji bi potvrdili njene navode, pozivajući da su isti izvedeni u Hagu i u tom pravcu predlaže uvid u pravosnažnu presudu, spise i svjedoke Tribunala koji se tiču samog predmeta i opisanih događaja, onda se radi o opravdanim prijedlozima. Član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama upućuje da se optuženom mora omogućiti da predloži dokaze i svjedoke koji idu i njemu u korist. Praksa Evropskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda CG i redovnih sudova ukazuju na to pravo optuženog i da su po tom osnovu bile ukidane sudske presude gdje su optuženima u cjelosti ili djelimično uskraćena prava tokom postupka“, kaže Rodić u razgovoru za CIN-CG.

Praksa da domaće pravosuđe procesuira i osudi samo „sitnu ribu“ za ratne zločine, dok se nalogodavci izvuku je „opšti utisak u javnosti“, kaže advokat Goran Rodić, premda problem u takvim suđenjima predstavljaju i neke „objektivne okolnosti kao što je veliki vremenski protok od događaja, problem njihove rekonstrukcije, biološko nestajanje svjedoka, tako da je teško odraditi kvalitetnu istragu“.

Jovo MARTINOVIĆ

Presudama o odšteti porodicama stradalih pravosuđe je priznalo zločin, ali je pod izgovorom da Crna Gora nije bila u ratu oslobodilo učesnike u hapšenju i deportaciji žrtava i zaštitilo komandni lanac, ukljućujući i državni vrh. Civilni sektor istrajava na suočavanju i pravdi

"Teško je odrastati bez oca, ne znati ni gdje mu je grob...”.

Alen Bajrović pokušava da reprodukuje slike drame majskog jutra 1992. godine u Herceg Novom, urezane u pamćenje petogodišnjaka:
"Došli su uniformisani ljudi. Nikakva to paravojna jedinica nije bila, već dvojica policajaca države Crne Gore. Ja i sestra od sedam i po godina smo bili u kući. Rekli su ocu: 'Morate poći sa nama!'.I to je to – kraj".

Bježeći od rata u Bosni i Hercegovini, Osmo Bajrović je za sebe i porodicu, potražio utočište u Crnoj Gori. Uhapšen je, deportovan i tada mu se gubi trag.

To je samo jedna od desetina sudbina koje govore o zločinu sa čijim posljedicama se crnogorske institucije i društvo nijesu valjano suočili.

Dok tadašnji premijer i predsjednik države Milo Đukanović i Momir Bulatović, u izjavama za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), prave sopstveni otklon od onoga što su počinili crnogorski građani, iz civilnog sektora naglašavaju neophodnost da sve države regiona preuzmu odgovornost za zločine, te da se prestane sa daljim ponižavanjem žrtava ratova na prostoru bivše Jugoslavije, kao i njihovih porodica.

Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 Muslimana koji su izbjegli od rata i kao taoce ih predala vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića, navodno da ih razmijene za ratne zarobljenike. Grupa izbjeglica deportovana iz Herceg Novog 25. maja je upućena u koncentracioni logor u Foči i nekoliko je uspjelo da preživi. Drugoj grupi izručenoj nakon dva dana gubi se trag, a kasnije je utvrđeno da su ubijeni.

Ni nakon 27 godina nijesu pronađena tijela svih žrtava, ne zna se gdje su stradali, a nije utvrđena ni krivična odgovornost za zločin.
Krivični proces je vođen samo protiv devetorice policajaca i svi su oslobođeni. Sudilo se šefovima tadašnje Službe državne bezbjednosti (SDB) i Službe javne bezbjednosti Bošku Bojoviću i Milisavu Markoviću, načelniku SDB u Herceg Novom Radoju Radunoviću i operativcu te službe Dušku Bakraču, rukovodiocu SDB u Ulcinju Božidaru Stojoviću, načelniku Centra bezbjednosti (CB) i komandiru stanice policije u Herceg Novom Miloradu Ivanoviću i Miloradu Šljivančaninu, načelniku CB Bar Branku Bujiću i načelniku Odjeljenja bezbjednosti u Ulcinju Sretenu Glendži.

Crna Gora je, na drugoj strani, porodicama žrtava poslije četvorogodišnjeg suđenja 2008. godine, isplatila višemilionsku odštetu, zbog nezakonitog djelovanja crnogorske policije, čime je praktično priznala da je zločin počinjen.

Na sličan način, država i njene institucije nijesu smogle snage da se suoče i sa drugim slučajevima poput mučenja zatvorenika u Morinju, iseljavanja iz Bukovice, ubijanja civila u Kaluđerskom lazu...

Utvrđeno da je bilo nezakonito

Istraga o deportaciji je pokrenuta u februaru 2006. a optužnicu je podigla tužiteljka Lidija Vukčević u januaru 2009. godine. Optuženima se stavljao na teret ratni zločin, da su protivpravno lišili slobode 79 državljana Bosne i predali ih Republici Srpskoj. Da su bosanske izbjeglice nezakonito uhapšene i izručene kao taoci, utvrđeno je i pravosnažnom oslobađajućom presudom Višeg suda u Podgorici, kao i presudom Haškog tribunala u predmetu Krnojelac (upravnik logora u Foči). Presudom podgoričkog Višeg suda devetorica optuženih, međutim, oslobođeni su optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, uz obrazloženje da nijesu imali status "pripadnika strane u sukobu u BiH", ni onih "koji su bili u službi strane u sukobu u BiH".

"Djelatnost optuženih, kao i sama naredba sa stanovišta međunarodnog prava bila je nezakonita, ali s obzirom da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila Međunarodnog prava", piše u presudi sudija Milenke Žižić, Ratka Ćupića i Dragice Vuković, koju je potvrdio i Apelacioni sud.

Ekspert Evropske unije, italijanski tužilac i međunarodni sudija Mauricio Salustro, u izvještaju o procesuiranju ratnih zločina u Crnoj Gori, koji je objavljen u "Vijestima", ističe da je takvo tumačenje pogrešno, nepoznato u međunarodnom humanitarnom pravu i praksi. Slično se moglo čuti i na nedavnom panelu Akcije za ljudska prava (HRA) i Centra za građansko obrazovanje (CGO) u Podgorici, gdje je profesor međunarodnog prava Nebojša Vučinić istakao da je "utvrđeno faktičko stanje u suprotnosti sa izrečenom presudom”.

"Ovaj standard ne postoji u međunarodnom pravu. Kada bi to bilo tako, onda civili ne bi mogli počiniti ratni zločin, što je apsurdno”, zaključio je on.

U presudi je konstatovano da je postojala naredba tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova pokojnog Pavla Bulatovića u formi telegrama, koji je nakon nekoliko dana povučen. Ona je glasila da se postupi po zahtjevima MUP-a Republike Srpske i lica muslimanske nacionalnosti koja su došla sa teritorije BiH u Crnu Goru liše slobode i vrate nazad, zbog razmjene za srpske zarobljenike. Traženo je i da se lica srpske nacionalnosti takođe vrate na teritoriju Bosne zbog izbjegavanja vojne obaveze, pa je deportovan i jedan broj njih, ali nema podataka da su stradali.

Presudom je utvrđeno i da su sve izbjeglice nezakonito lišene slobode, jer ni za jednu osobu ne postoji rješenje o zadržavanju i službena zabilješka, te da crnogorski MUP nije imao ovlašćenja da servisira zahtjeve bosanske policije.

U trenutku kada je objavljeno da je naredbu izdao Pavle Bulatović, on je već bio mrtav. Ubijen je u atentatu 7. februara 2000. godine u Beogradu, u restoranu Fudbalskog kluba Rad na Banjici. Tada je bio ministar odbrane SRJ, a ubistvo nije rasvijetljeno.

Milo Đukanović i Momir Bulatović, prema izjavama za CIN-CG, ne smatraju sebe odgovornim za zločine iz devedesetih, već zaslužnim za njihovo suzbijanje.

Dok Đukanović potencira da su ti zločini,,orkestrirani iz krugova odanih vojnom i političkom vrhu tadašnje zajedničke države”, Bulatović ističe da je upravo on zaustavio deportacije, kada je za njih saznao.

Momir Bulatović je u razgovoru za CIN-CG dodao i da tu depešu nije potpisao Pavle Bulatović, već čovjek "iz sadašnjeg vrha policije”, ne želeći da kaže o kome je riječ.

Rekao je da je sudu dao na uvid dokument iz koga se vidi da je spisak potpisao taj drugi čovjek, te da je dokaz nađen u Rožajama i bio proglašen tajnim. On novinarki CIN-CG nije pokazao dokument koji se ne pominje ni u obrazloženju presude, navodeći da mu je "u Beogradu".

"Taj zločin se desio 27. maja, istog dana kada je donešena odluka da mi ne primjenjujemo jugoslovenske zakone. Naredio sam da se ta akcija mora zaustaviti. Bio je to politički obračun, federalni propisi su zloupotrijebljeni, iskorišćen je trenutak bezvlašća. To je bila tragična greška, ali ne onih kojima je pripisano”, ocijenio je tadašnji predsjednik države.

Na pitanje CIN-CG o tome da li osjeća sopstvenu odgovornost za deportacije, smatra li da je slučaj adekvatno istražen i procesuiran i da li je pravda zadovoljena, te šta misli o tome kako se Crna Gora suočila sa prošlošću i ratnim zločinima svojih građana, Milo Đukanović, koji je tada bio premijer, istakao je da je više puta osudio, kako deportacije, tako i "svaki čin koji se dogodio pri raspadu bivše Jugoslavije, usmjeren na progon, ubistva i druge vidove nečovječnog postupanja prema građanima druge vjere ili nacije“.

"Već u tom vremenu ratnog vrtloga, koji je zahvatio naš region i dugotrajno nas skrenuo s puta ka našoj prirodnoj sredini, Evropskoj uniji, jasna je bila namjera Crne Gore za potpuni otklon od destruktivne politike, u šta se izrodila početno proklamovana ideja očuvanja tadašnje zajednice. Podsjećam i da je Crna Gora tih godina primila sve izbjeglice s prostora bivše Jugoslavije, koji su u jednom trenutku činili gotovo petinu ukupnog stanovništva, što je jedinstven primjer u svijetu. Takvom promišljenom politikom, uspjeli smo da sačuvamo ugroženi multietnički i multikonfesionalni sklad u Crnoj Gori u tim godinama", ocijenio je Đukanović, očigledno imajući na umu i rat 1999. godine, kada je u Crnoj Gori bilo oko 100 hiljada albanskih izbjeglica.

Šteta koja je načinjena, istakao je on za CIN-CG, nikako ne može biti popravljena osudom, niti traženjem krivca za pojedinačne akte "iako je to svakako naša dužnost da bi se zadovoljila pravda”.

"Oni koji su inicirali i podsticali takvu destruktivnu politiku su u konačnom i odgovarali. Mi smo kao država, u skladu s pravosnažnim presudama obeštetili porodice žrtava. Podsjećam, da su svi predmeti naknade štete žrtvama ratnih zločina pred crnogorskim sudovima pravosnažno riješeni, te da je ukupno dosuđeno 5.714.656,20 eura na ime naknade štete“, naveo je Đukanović odgovarajući na pitanje CIN-CG.

Sadašnji predsjednik države nema zamjerki ni na pravosuđe.

"Podignute optužnice i donijete presude dovoljno govore koliko je država riješena da bespogovornim izvršenjem pravde ne dozvoli da ugrozi sopstveni integritet i svoje antifašističke i multietničke temelje. Na tome ne stajemo, jer Specijalno državno tužilaštvo u radu ima ččetiri predmeta za koje se sumnja da su počinioci državljani Crne Gore i tim povodom se ostvaruje i intenzivna saradnja s Rezidualnim mehanizmom koji predstavlja nasljednika Haškog tribunala, sa kojima je nedavno i potpisan memorandum o saradnji“, saopštio je Đukanović za CIN-CG.

Evropska unija u izvještaju o napretku Crne Gore, međutim, naglašava da nijedan novi slučaj nije otvoren od 2016. godine, te da su pomenuta četiri predmeta ostala u preliminarnoj fazi istrage.

"Crna Gora mora dodatno povećati svoje napore u borbi protiv nekažnjavanja ratnih zločina primjenom proaktivnog pristupa za djelotvornu istragu, krivično gonjenje, suđenje i kažnjavanje ratnih zločina u skladu s međunarodnim standardima, kao i za određivanje prioriteta takvih slučajeva", piše u izvještaju EU.

U izjavi za CIN-CG, Đukanović je ocijenio i da se Crna Gora na najbolji način suočila sa prošlošću, kroz otklon od tadašnje destruktivne politike, te da je ključ za pomirenje spoznaja prošlosti i odbacivanje nacionalističkih ideologija.

"Ono što treba da naučimo iz ovih nemilih primjera jeste da nas niko, nikad više ne dovede u situaciju da ovakvi akti budu mogući, već da zajedničkim djelovanjem nastavimo čuvati vjekovni multietnički sklad kakav odlikuje Crnu Goru“, zaključio je predsjednik Crne Gore.

Profesor Milan Popović, novinar Esad Kočan i poslanik Koča Pavlović, u maju 2012. godine podnijeli su krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i tadašnje Vrhovne tužiteljke Ranke Čarapić, sumnjičeći ih zbog ratnog zločina deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu. Kao jedan od dokaza predali su i svjedočenje Momira Bulatovića pred Višim sudom u Podgorici 2010. godine, kada je priznao da je u pitanju bila ,,državna greška”.

Tužilaštvo je prijavu 2014. godine odbacilo u dvije riječi i bez obrazloženja - nema osnova.

Strazbur posljednja nada za pravdu

Grupa majki, ćerki i sestara stradalih žrtava podnijela je predstavku Evropskom sudu za ljudska prava 2013. i dopunila je 2015. godine, zbog toga što Crna Gora nije obezbijedila krivičnu pravdu i poštovala ljudsko pravo na život i zabranu mučenja. U njoj se zaključuje da su se crnogorski sudovi pridružili klimi zataškavanja i umanjenja značaja zločina, da nijesu popravili greške u kvalifikaciji djela tužioca, pa su na osnovu nepostojećeg pravnog standarda i oslobodili sve optužene.

"Istorijska je činjenica da je predsjednik Vlade Crne Gore (Đukanović) 2015. godine ista osoba koja je na tom položaju gotovo neprekidno od vremena izvršenja zločina 1992. i ova činjenica upućuje na pristrasno i neprofesionalno postupanje tužilaca i sudija, koji su birani pod patronatom vladajuće političke stranke", naglašava se u predstavci, koju je u ime porodica žrtava podnijela direktorka HRA Tea Gorjanc Prelević.

U njoj se ističe i da je tužilaštvo napravilo niz propusta u istrazi iz koje su izostavljeni najviši državni funkioneri koji su akciju naredili, ili morali znati za nju.

“Podnositeljke tvrde da im je država prekršila i zabranu zlostavljanja, jer nije obezbijedila informacije o sudbini njihovih članova porodica. Od šestorice stradalih članova porodice podnositeljki predstavke, pronađena su tijela dvojice koji su bili izručeni u fočanski logor, dok tijela četvorice, koji su deportovani iz Herceg-Novog 27. maja 1992. nisu pronađena, niti se pouzdano zna gde su i kako stradali na području koje je kontrolisala Srpska Republika u BiH”, kaže Prelević.

U izjavi za CIN-CG, ona kaže da je sud u Strazburu predmet poslao državi Crnoj Gori poslije četiri godine.

“Država se izjasnila, osporili su nadležnost suda i suštinu predstavke. Nedavno se izjasnila i Bosna i Hercegovina, kao treća strana, umješač u postupku. Ona je podržala i dodatno potkrijepila stavove aplikantkinja, posebno u odnosu na istorijski kontekst i organe vlasti Srpske Republike kojima je Crna Gora izručila izbjeglice iz BiH”, kaže Prelević.

Podnositeljke predstavke, ističe ona, u Strazburu ne traže naknadu štete, već isključivo utvrđivanje odgovornosti države.
"Ako i jedna od podnositeljki predstavke uspije u tom poduhvatu, presuda će biti pobjeda svih kojima je stalo do pravde za žrtve deportacije. Nadam se da će Evropski sud u ovom predmetu prihvatiti nadležnost i zaključiti da su u slučaju deportacija crnogorski sudovi sasvim pogrešno primijenili međunarodno pravo i elementarnu logiku, kao i da istraga nije bila sveobuhvatna", navela je Prelević.
Presuda suda u Strazburu, smatra ona, bila bi veoma značajna u današnjem svijetu preplavljenom izbjeglicama: „ Prema jednom od osnovnih pravila međunarodnog prava non-refoulment, niko ne smije da bude deportovan u državu u kojoj bi mogli da stradaju ili budu izloženi torturi, kao što je nažalost bio slučaj sa žrtvama deportacije.“

Tamara Milaš iz CGO istuče za CIN-CG da gotovo svi sudski postupci za slučajeve ratnih zločina, uključujući i deportaciju, pokazuju kako pravosuđe nema razumijevanja za stradanja žrtava ili je okovano političkim pritiscima da se postupci obesmisle.

,,Umjesto pravde, crnogorske vlasti i nadležne institucije pokušavaju da nam imputiraju,,projektovani zaborav”, ocijenila je Milaš.
Ovi slučajevi, kaže ona, bili bi odavno i formalno arhivirani da nije mjerila za poglavlje 23, koja su dovela do toga da tužilaštvo usvoji Strategiju o istraživanju ratnih zločina.

"Strategija nalaže da se borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sameđunarodnim standardima. Četiri godine od donošenja tog dokumenta, međutim, nema pomaka u primjeni međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnih standarda kojima bi se otklonile greške napravljene u prethodnim sudskim kvalifikacijama i presuđivanjima“, ukazala je Milaš.

Ona podsjeća da reparacije na koje se pravosudne institucije pozivaju, kao na pozitivnu praksu, ne podrazumijevaju samo materijalna obeštećenja, već i krivičnu pravdu, kulturu sjećanja kroz memorijale, postavljanje spomen obilježja i ustanovljavanje dana sjećanja, izvinjenje, ali i izuzetno visok stepen posvećenosti aktivnostima kako bi se prevenirao takav zločin u budućnosti.

Nevladine organizacije godinama podnose i inicijative za izgradnju spomenika žrtvama deportacije u Herceg Novom i traže izvinjenja nadležnih za počinjeni zločin, kao i tačan popis žrtava i pronalaženje njihovih posmrtnih ostataka. Nijedna od inicijativa nije prihvaćena.
"Pravda bi bila zadovoljena jedino ako krivci odgovaraju, a porodica pronađe posmrtne ostatke, makar na grob ocu da odemo", zaključuje Alen Bajrović.

Bajrovići 12 godina na sudu

Bajrovići su jedina porodica koja 2008. godine nije prihvatila poravnanje sa državom i nastavila je da vodi bitku za odštetu.
"Nijesmo željeli da prihvatimo da ne znamo gdje nam je otac, da nemamo informaciju o njemu. Sve mi danas izgleda kao farsa, prikrivanje stvarnosti i stvaranje lažne slike. U suštini ništa ne očekujem, jer znam da nema volje, ni želje. Isti su i tad i sad, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada", zaključuje mlađi Bajrović.

Tužbu zbog smrti bliskog lica i nemogućnosti njihovog oca da ih izdržava, Bajrovići su podnijeli u martu 2007. godine. Četiri godine kasnije zahtjev je djelimično usvojen. Viši sud je zatim potvrdio presudu za odštetu zbog smrti od po 20 hiljada eura, ali je ukinut dio o izdržavanju. Vrhovni sud je 2013. godine to preinačio i dosudio da im se isplati još 5.000 eura zbog smrti bliskog lica, a postupak o izdržavanju je vraćen na početak.

Portparolka Osnovnog suda Anja Krkeljić Milić za CIN-CG pojašnjava da je taj sud iste godine donio presudu da im se isplati i novac zbog gubitka redovnog izdržavanja, ali je Viši sud to opet ukinuo.

Prema saznanjima CIN-CG, Viši sud je, posljednjom odlukom, zaključio da se izdržavanje ne može računati u odnosu na prosječnu platu, već prema posljednjoj zaradi Osma Bajrovića iz 1992. godine.
U nastavku,,sitničarenja” došlo se do toga da će se odšteta za izdržavanje najvjerovatnije računati u visini najnižeg materijalnog obezbjeđenja - oko 70 eura.

Maja BORIČIĆ

Ovaj članak je dio projekta “Tranziciona pravda i ratni zločini u Crnoj Gori – istina ili izazov?”, koji realizuje Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), a uz finansijsku podršku Evropske unije kroz program “Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije – podrška REKOM-u“.

Stavovi izraženi u ovom članku ne odražavaju nužno stavove EU niti organizacija koje sprovode projekat “Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije – podrška REKOM-u“.

Stiven Kej je britanski advokat koji je u velikim međunarodnim krivičnim slučajevima zastupao klijente sa zvučnim imenima, poput Slobodna Miloševića i Uhuru Kenijate (sadašnjeg predsjednika Kenije). Posljednjih se mjeseci bavi Crnom Gorom. Sada zastupa i savjetuje crnogorskog biznismena Duška Kneževića, koji je već neko vrijeme u Londonu odakle pokušava da se odbrani od optužbi koje je protiv njega pokrenulo crnogorsko tužilaštvo. 

CIN-CG razgovor sa Kejom počinje pitanjem šta je cilj izvještaja Crna Gora, narod protiv predsjednika, koji je ovaj britanski advokat nedavno sačinio i poslao na stotine međunarodnih adresa. U izvještaju se do detalja opisuje stanje u Crnoj Gori, posebno se apostrofira pitanje korupcije i zloupotrebe moći od strane predsjednika Mila Đukanovića.

KEJ: Ovaj izvještaj - Crna Gora, narod protiv predsjednika nastao je nakon razgovora  sa Duškom Kneževićem, sa kojim sam se sastao kako bi razmotrili aktuelne probleme sa kojim se susrijeće država u kojoj je rođen. Znao je da sam ja, kao međunarodni advokat, bio uključen u neke od najznačajnijih slučajeva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koji se, kao što znate, bavio neposrednom istorijom bivših jugoslovenskih republika, koja je direktno uticala i na formiranje zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije, uključujući i Crnu Goru. I dalje redovno posjećujem region i znam koliko je za bivše jugoslovenske republike bitna Evropska unija, i sa ekonomske i sa političke strane s obzirom da nastoje da se uključe u glavne tokove evropskog života. Crnu Goru posmatram  danas kao nekog ko sjedi u čekaonici za ulazak u evropski klub i razmatram zbog čega nije prihvaćena od zemalja članica. Vjerujem da sam u izvještaju notirao glavne i očigledne prepreke pošto u njenoj politici i biznisu postoje stvari koje su jednostavno nespojive sa evropskim standardima.

CIN-CG: Koji su Vaši glavni nalazi i zaključci?

KEJ: Ovaj izvještaj se fokusira na rasprostranjene optužbe u međunarodnim agencijama i medijima o postojanju političke korupcije i sukoba interesa u Crnoj Gori i to na osnovu dokaza o korumpcionaškim vezama između političara, državnih službenika, privatnog biznisa i dobijanja državnih poslova. Na žalost ove tvrdnje o korupciji nikada nisu bile pravedno i nezavnisno istražene, kako bi se došlo do istine. Regulatorna tijela i pravosudni organi u Crnoj Gori su ignorisali slučajeve zloupotrebe u koje se trebalo umiješati kako do njih ne bi došlo. To ukazuje da pravosuđe i državne institucije za sprovođenje zakona nisu bile nezavisni od političkog uticaja. Nezavisni novinari su bili pod pritiskom, pa i zatvarani kako ne bi mogli istraživati slučajeve korupcije, dok su mediji bliski vladajućim strukturama privilegovani i dobijali su podršku od vladajućih struktura.

Iako međunarodne agencije redovno bilježe postojanje korupcije i sukoba interesa, država Crna Gora nije uspjela riješiti ove probleme. Razlog ovog neuspjeha mora biti otkriven ukoliko građani žele da zauzmu svoje mjesto u Evropi.

Moja preporuka bila je da Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava Ujedinjenih nacija sprovede istragu o postojanju korupcije i veza između političara, državnih zvaničnika, privatnog biznisa i: 1) dodjele državnih ugovora; 2) korupcije u državnim regulatornim agencijama; 3) medijima; 4) pravosudnim organima i ostalim organa za sprovođenje zakona. Ovo je jedno međunarodno tijelo, ali postoje i druga, naročito unutar EU, koja imaju interes da istraže zdravlje političkog i poslovnog sistema.

CIN-CG: Bili ste uključeni u neke od suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom. Branili ste Miloševića i Uhuru Kenijata koji je kasnije oslobođen na Međunarodnom sudu pravde. Na osnovu Vašeg iskustva, da li smatrate da bi obim Đukanovićevih ilegalnih aktivnosti izvan granica njegove zemlje koje spominjete u izvještaju i o kojima su izvještavali zapadni mediji, mogao da mu osigura mjesto na optuženičkoj klupi u nekom zapadnom ili međunarodnom sudu?

Ukoliko to tako definišete onda ne. Međunarodni sudovi se bave univerzalnim zločinima, kao što su zločini protiv čovječnosti ili ratni zločini. Međutim, može postojati ekstrateritorijalna nadležnost u vezi sa prihodima od kriminalnih i ilegalnih poslova koji su stigli do bankovnih računa stranih banaka, kompanija ili imovine, tako da svako ko je sticao koristi od kriminala može biti krivično gonjen.

CIN-CG: Kako objašnjavate činjenicu da država koja nikada nije iskusila promjenu vlasti na izborima može postati članica Evropske unije, u nekom narednom proširenju, ukoliko do toga dođe?

Ne možete u evropskim modelima demokratije pronaći slučaj da ljudi ostaju na vlasti toliko dugo, kao u Crnoj Gori. Ta dugovječnost ukazuje na to da postoje kontrola nad demokratskim procesima koji sprječavaju opoziciju da se ravnopravno takmiči sa onima koji su na vlasti, kao što je to slučaj u državama poput Kazahstana. Niko ne može tako dugo održavati popularnost među narodom, ostajući vječito iznad svih ostalih rivala,  bez skeleta u svom ormaru.

CIN-CG: Koliko dugo bi političari poput Đukanovića mogli ostati na vlasti u Velikoj Britaniji ili nekoj sličnoj zemlji nakon što bi bio otkriven čak i mali dio koruptivnih poslova od onoga što je bio slučaj u Crnoj Gori? Da li mislite da bi se održali svega nekoliko sati, dana ili čak i nedjelju?

U Velikoj Britaniji optužbe za korupciju, kriminalno ponašanje ili zloupotrebu vlasti od strane političara/ke, zahtijevale bi od njega/nje da se povuku i podnesu ostavke kako bi se odmah sprovela nezavisna istraga. Svaka zloupotreba vlasti, pored parlamentarne i policijske istrage, bila bi ispitana i u sudovima gdje sudije uživaju reputaciju nadležnosti, nezavisnosti, nepristrasnosti i integriteta.

CIN-CG: Kakvu je poruku poslala vlada Njenog Veličanstva svojom čestitkom na prvostepenoj presudi u slučaju „CG državni udar“? Mislite li da ponekad politika ima prevlast nad vladavinom prava, kada se radi o tuđoj teritoriji, čak i u najdemokratskijim državama?

KEJ: Nijesam siguran da se ministrov tweet o ishodu sudskog slučaja može računati kao čestitka vlade Njenog Veličanstva! Možda su stvarni problemi i zabrinutost zbog trovanja u Solsberiju Sergeja i Julije Skripalj izazvali prejaku reakciju od strane ministra spoljnih poslova Džeremija Hanta. Kako god, mora se napraviti razlika u kvalitetu istraga između zločina u Solsberiju i navodnog ruskog državnog udara u Crnoj Gori. Britanci su čak pronašli i bocu u kojoj je bio nervni agens, dostavili su snimke sa nadzornih kamera koje su pratile kretanje Rusa, otkrili su gdje su odsijedali, kao i sve detalje njihovog putovanja. Crnogorski slučaj je prvo suđenje na Balkanu koje uključuje oružje u kojem pištolji nikada nisu snimljeni ili fotografisani već su bačeni u jezero!

Nepojmljivo je da bi se u Velikoj Britaniji ovo suđenje odvijalo bez potkrepljujućeg dokaza i recimo lokacije poziva sa mobilnog telefona kako bi se provjerila istinitost svjedoka sa ozbiljnom kriminalnom prošlošću. Upravo su dokazi o lokaciji poziva koje sam dostavio okončali slučaj protiv predsjednika Kenijata pred Međunarodnim krivičnim sudom.

CIN-CG: Gdje vidite Crnu Goru za pet godina?

KEJ: Na to pitanje je teško odgovoriti. Crna Gora se nalazi na raskrsnici. Da li će skrenuti lijevo ili desno? Svako putovanje vodi do drugačije destinacije.

CIN-CG: Da li mislite da Zapad zainteresovan za dešavanja u Crnoj Gori pored svojih gorućih pitanja?

KEJ: Zapad brine o osnovnim slobodama i demokratskim pravima. Za njih je bitno da li ovi kvaliteti postoje u društvu, jer ukoliko postoje onda se tom društvu može vjerovati, a narod je dobrodošao u zapadnu zajednicu.

CIN-CG: Po Vašem mišljenju, koja je tajna Đukanovićevog dugog vladanja i koja je alternativa?

KEJ: Politička kontrola malog društva se lako može učvrstiti kako bi se omogućila kontrola nad drugim aspekatima. Mnogobrojnije nacije je teže kontrolisati na taj način, osim ako upravljate nemilosrdnom vojnom mašinom. Uvijek postoje alternative, ali moraju postojati i lideri koji su dovoljno hrabri  da istupe i suprostave se diktatoru.

CIN-CG: Da li vjerujete da g. Knežević ima jake argumente protiv zahtjeva za ekstradiciju koji dolazi iz Crne Gore?

KEJ: Apsolutno.

CIN-CG: Ujedinjeni Arapski Emirati i Kipar su već odbacili zahtjeve Crne Gore da izruče strane državljane povezane sa navodnim slučajem državnog udara. Da li mislite da će te odluke koristiti odbrani u ubjeđivanju britanskih vlasti da su crnogorski zahtjevi političke prirode i da se zasnivaju na ličnom animozitetu crnogorske vladajuće klike prema Kneževiću, kako on tvrdi već duže vrijeme?

KEJ: To što je Kipar, kao država Evropske unije, ocijenio da se pojedinac u njegovoj nadležnosti koji je predmet političkog suđenja neče osjećati bezbjednim ili će biti loše tretiran u susjednom pravosudnom sistemu, predstavlja ozbiljan udarac za crnogorsko pravosuđe. Britanski organi i britanski sudovi će razmotriti sve zahtjeve za ekstradiciju na osnovu dokaza. Takođe će razmotriti postojanje dokaza o zločinu, da li je zahtjev politički motivisan, da li je pojedinac siguran i da li će se njegova ljudska prava poštovati. Primjena postupaka izručenja od strane određenih država kako bi se neutralisali politički protivnici dobro je poznata britanskim sudovima.

Jovo Martinović

Na pitanje CIN-CG, o tome koji je javni interes opredijelio da se 2,6 miliona kvadrata državnog zemljišta ustupi privatnom vlasniku, iz Vlade nije stigao precizan odgovor. Bez odjeka tužilaštva su i ranije prijave MANS-a, zahtjevi Foruma 2010 i izvještaji opštinske komisije

Bez objašnjenja o motivima i javnom interesu, pozivajući se samo na propise koji to omogućuju, Vlada Crne Gore je nikšićkoj kompaniji Uniprom, vlasniku Kombinata aluminijuma u Podgorici, praktično poklonila 2,65 miliona metara kvadratnih čija se vrijednost, s obzirom na nedavne transakcije na lokacijama u blizini može mjeriti i stotinama miliona eura.

Štura pozivanja na paragrafe, nijesu bacili mnogo svjetla na odluku, koja podsjeća na nastavak politike, kada su u KAP, kao rupu bez dna, vlasti usule više od 300 miliona eura nezaštićenih garancija i nepovratne državne pomoći, a tadašnji ruski partner Oleg Deripaska, je prema tvrdnjama čelnika Socijaldemokratske partije Crne Gore, dugogodišnjeg koalicionog partnera Demokratske partije socijalista, kroz razne mehanizme isisao bar još pola milijarde.

Prodaja onoga što je ostalo od KAP-a, koji je u međuvremenu utonuo u stečaj, kompaniji Veselina Pejovića početkom 2014, nakon šest godina tako dobija novu kalkulaciju. Uniprom je za kompaniju koja je bila samo korisnik zemljišta platio 25,7 miliona eura u četiri rate. Vrijednost  zemljišta, čiji je vlasnik sada postao, je prema najnižim procjenama 20 miliona eura. S obzirom da je Glavni grad susjedne parcele u sklopu Industrijske zone, na kojima su logistički centri kompanija Voli  i Tehnomax, prodavao po 100 eura za kvadrat, potencijalna vrijednost je više stotina miliona.

Kako se na početku prodaje Kombinata nije pominjalo zemljište, poslije najnovije odluke nešto je poklonjeno – fabrika, ili ogromni zemljišni kompleks u industrijskoj zoni – proizilazi iz istraživanja Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Vladi je sve čisto

Nedjelju dana nakon što je premijer Duško Marković posjetio Pejovićevu fabriku, kada su najavljene velike investicije u proizvodne pogone, Savjet za privatizaciju, kojim rukovodi takođe predsjednik Vlade, krajem marta donio je mišljenje kojim se Unipromu pravo korišćenja zemljišta pretvara u pravo svojine. U obrazloženju se navodi da je Uniprom platio tržišnu naknadu, te mu se na njegov zahtjev zemlja dodjeljuje na osnovu mišljenja Komisije za imovinska pitanja, mišljenja Privrednog suda i na kraju i samog Savjeta za privatizaciju, a sve u skladu sa Zakonom o svojinsko-pravnim odnosima.

Na pitanje CIN-CG,o tome koji je javni interes opredijelio da se 2,6 miliona kvadrata državnog zemljišta ustupi privatnom vlasniku, iz Vlade nije stigao precizan odgovor.

„Iz obrazloženja Mišljenja i priloženih akata jasno je da ni formalno ni suštinski nije riječ ni o kakvom 'poklonu''', odgovorio je savjetnik predsjednika Vlade, rukovodilac Službe za odnose s javnošću Srđan Kusovac. Uz ovo, slijedila je i napomena da „nije riječ ni o kakvoj odluci, već o jednom od koraka u proceduri pretvorbe prava korišćenja u pravo svojine. Katastar, kao nadležni organ, u upravnom postupku donosi rješenje''.

Veselin Pejović za CIN-CG kaže da je imovina nekadašnjeg KAP-a činila površinu od 256 hektara, te da je privatizacija ovog privrednog društva izvršena mnogo prije Uniproma, a procjena kapitala prije više od 20 godina. Mišljenje Savjeta za privatizaciju o tome da je platio tržIšnu cijenu za Kombinat, argument je kojim on objašnjava da je spornu zemlju kupio, a ne dobio

„Od ukupne površine 265 hektara, Uniprom je kupio samo 170 hektara, tačnije 1.730.000 metara kvadratnih'', objašnjava Pejović. Ostala površina pripada fabrikama Prerada iKovačnica kao i bazenima crvenog muljasa kojom Uniprom nema nikakve veze. Nakon dva, međunarodna tendera Uniprom je za ponuđenu i u cjelosti isplaćenu cijenu od 28 miliona eura kupio sadašnji Uniprom–KAP'', kaže Pejović.

Vlasnik bazena crvenog mulja je beranska firma Wag-Kolektor, Prerade makedonsko-turska Alumroll, a Kovačnice Neksan Miodraga Dake Davidovića

Imovina KAP-a je krajem 2012. procijenjena na 183,5 miliona eura. Stečaj je uveden 2013. a Uniprom je sljedeće godine kupio imovinu tog preduzeća za 25,7 miliona eura. Prije raspisivanja oglasa za prodaju, imovina KAP-a je procijenjena na više od 50 miliona eura. Pejović je na oglasu ponudio 28 miliona, da bi mu kasnije i ta cijena bila umanjena za 2,3 miliona eura, jer je stečajni upravnik Veselin Perišić, u oglasu prodavao i prodao imovinu koja nije bila vlasništvo Kombinata.

Zemljište čiji je KAP bio samo korisnik, ali ne i vlasnik, jednaje od glavnih spornih stavki koje prate ovu kupovinu. To je početkom 2014. u izjavi za Vijesti potvrdio čak i nekadašnji gradonačelnik Miomir Mugoša objasnivši da je tu lokaciju u vrijeme gradnje fabrike Opština Titograd eksproprisala od privatnih vlasnika i dala samo na korišćenje Kombinatu. Prvi tender za KAP je propao jer je Pejović kupovinu uslovio povoljnom cijenom struje, dok je ponuda njemačke kompanije HGL formalno odbijena,zato što je stigla na engleskom jeziku. Na drugom tenderu Njemci su odustali od prijave uz objašnjenje da je imovina fabrike staro gvožđe. Kada se na ponovljenom tenderu javila samo firma Uniprom i Mugoša je promijenio mišljenje. Sagovornici CIN CG upućeni u ovu tematiku smatraju da je presudan bio pritisak iz Vlade Mila Đukanovića koja je bila odlučna da ispuni brojne Pejovićeve zahtjeve. Među njima i onaj o riješavanju imovinskih sporova oko zemljišta.

U Skupštini opštine Podgorica, 30. aprila 2014, izglasana je odluka o razgraničenju između Glavnog grada i KAP-a. Suština je da se Opština, zarad novog vlasnika KAP-a, odrekla skoro polovine svoga zemljišta na lokaciji nekadašnjeg industrijskog giganta. Kupcu KAP-a prepisano je 417.804 kvadrata, koje je Glavni grad, preko javnih oglasa, samo mjesec dana prije toga prodavao po cijenama od 66 do 72 eura. Ovom odlukom je privatnoj kompaniji poklonjeno zemljište minimalne vrijednosti 26 miliona eura, gotovo onoliko za koliko je KAP prodat Pejoviću. Uz to, Uniprom je oslobođen plaćanja naknade za komunalno opremanje zemljišta, koja je na toj lokaciji iznosila 48,80 eura po kvadratu. To je poklon od novih 20 miliona eura, upozoravaju iz opozicije godinama. Ukupno najmanje 40 miliona štete za grad i državu.

Tadašnji i sadašnji predsjednik Skupštine Podgorice Đorđe Suhih, poklanjanje opštinskog zemljišta Unipromu 2014. ovako je tada komentarisao:,,Mi možemo sada naše zemljište koje oni koriste i naše zemljište koje mi koristimo da sa njima sjednemo i da se dogovaramo kome će šta da pripadne. Pa i jedno i drugo je naše. Čije je naše zemljište? KAP-ovo?”.

Drugi nijesu znali da uz fabriku ide poklon

Forum 2010, je te 2014. godine insistirao na tome da je kupcu poklonjeno vlasništvo nad zemljištem naknadno, poslije raspisivanja tendera, podnijetih ponuda i donijete odluke o prodaji.Tvrdili su da ostali potencijalni kupci nisu znali da će zemljište biti poklonjeno, te da su time gru­bo pre­kr­še­ni i obe­smi­šlje­ni Za­kon o za­šti­ti kon­ku­ren­ci­je, Za­kon o unu­tra­šnjoj tr­go­vi­ni i Za­kon o ste­ča­ju.

„U aprilu 2014. godine naveo sam razloge zbog kojih je tenderski postupak za prodaju imovine KAP-a bio nezakonit. Naknadnim izmjenama tenderskog postupka stostruko je uvećana vrijednost ponuđene imovine, u momentu kada, osim Uniproma, nijedan potencijalni konkurent na njemu nije više imao pravo učešća.  Dakle, tender je morao biti poništen, a Unipromu se nije smjelo dodijeliti ni pravo korišćenja nad tom imovinom, a kamoli vlasništvo'', kaže za CIN CG tadašnji član Foruma, a sadašnji član predsjedništva URA Dejan Mijović.

,,Da li su 'potencijalni' kupci znali da će zemljište biti poklonjeno zaista nismo u stanju da odgovorimo'', kazao je za CIN-CG vlasnik Uniproma Pejović.

Vrhovnom državnom tužiocu MANS je 2014. godine podnio krivičnu prijavu zbog  nezakonite prodaje imovine podgoričke fabrike nikšićkoj firmi Uniprom: ,,Ukupna površina zemljišta koje se prodaje kao imovina KAP-a je na nivou od oko 2,5 miliona kvadrata, a u drugom pozivu je samo to zemljište bez objekata procijenjeno na 52 miliona eura. Prema podacima iz Uprave za nekretnine, od ukupne površine koja se prodaje, preko 2,3 miliona uknjiženo je ne kao svojina KAP-a već samo po osnovu prava korišćenja''.

Ova NVO je tako objašnjavala da se Pejoviću prodaje zemljište vrijedno 52 miliona eura za upola manju sumu, te da Uniprom kvadrat zemljišta kupuje po 11 eura, dok mu se objekti, fabrička postrojenja, oprema i inventar bukvalno poklanjaju.

Krčmljenjem opštinskog zemljišta iz Mugošinog doba, bavila se i komisija koju je 2015. formirao tadašnji gradonačelnik Slavoljub Stijepović. Pola godine ona je ispitivala dva posla – prodaju zemljišta Glavnog grada Carinama i međusobno razgraničenje zemljišta između Glavnog grada i KAP-a. Rezultati ove istrage poslati su vrhovnom državnom tužilaštvu. Slučaj Carine svoj epilog će dobiti u Višem sudu gdje traje suđenje bivšem gradonačelniku Mugoši zbog zloupotrebe službenog položaja.

Iz Vrhovnog državnog tužilaštva, državna tužiteljka, potparolka Lepa Medenica, odgovorila je za CIN-CG da nijesu formirali predmet u vezi sa zemljištem KAP-a.

Mijović ističe da je tužilaštvo i sudstvo konzistetno kada je u pitanju KAP: „Oni se nikad, pa ni ovom prilikom, nisu bavili očiglednim nezakonitostima u raspolaganju njegovom imovinom. Nisu to činili ni kada je KAP davan na 'upravljanje' Brkoviću i Glenkoru, ni kada su njegove akcije prodavane Deripaski, ni kada su ovome odobravane ogromne državne garancije. Zbog tih nečinjenja, dozvolili su da se na nelegalan način iz preduzeća i države prelije preko milijardu eura u privatne ruke''.

O razmjeni zemljišta sa Glavnim gradom, Pejović za CIN-CG ima svoju verziju.

„Sadašnji KAP ustupio je Glavnom gradu uz magistralu površinu od pola miliona kvadrata, a u zamjenu dobio 240.000 metara kvadratnihu zaleđu KAP-a, prema rijeci Morači. Poređenja radi, KAP je dao zemljište koje se danas prodaje 100 eura po kvadratu, a preuzeo duplo manju površinu čija je procjena devet eura po kvadratu''.

Pojović tvrdi da je ovo urađeno jer mu je cilj bio da se definiše i proglasi područje na kojem se nalazi KAP: „Ovo je bilo istaknuto u ponudi koja je prihvaćena i u skladu s kojom je Uniprom nastavio poslovanje''. On ističe da je, za razliku od prerade, kovačnice, bazena crvenog mulja i Glavnog grada koji su se knjižili odmah, Uniprom čekao na to duže od pet godina. U nedavnom intervjuu Danu,Pejović je istakao da je to što nije mogao da se upiše kao vlasnik zemljišta jedan od razloga što je do sada uložio samo 40 miliona eura, a ne kako je najavio prilikom kupovine KAP-a da će do 2019. godine investirati 76 miliona.

Vlasnik Uniproma za CIN CG kaže da je 40 miliona eura uloženo u gradnju dvije nove fabrike – silumina i bileta. ,,Prva će biti otvorena u narednih mjesec dana, a druga krajem godine. U 2020. izvoz proizvedenog metala doseći će iznos od 300 miliona dolara godišnje. Ovo je u najkraćem kakav je bio interes Uniproma kupujući KAP''.

Premijer Marković je nakon nedavne posjete Uniprom KAP izjavio: „Ovdje se praktično razvija jedan novi moderni industrijski centar u Crnoj Gori. Siguran sam da većina građana za to ne zna, ne samo u Crnoj Gori nego i u Podgorici. Ovdje se razvijaju novi pogoni i nove fabrike za finalizaciju aluminijske proizvodnje“.

Nešto kasnije građani su iz podataka Poreske uprave saznali da je Uniprom KAP u prošloj godini ostvarioneto dobit od 4,1 milion eura, a da je imao samo jednog zaposlenog i da su troškovi na osnovi zarada, naknada zarada i ostali lični rashodi na godišnjem nivou iznosili 1.234 eura.

U novoj industrijskoj uzdanici države još traje stečaj i u toku je više od 50 sudskih i upravnih postupaka sa zahtjeviokma za višemilionske odštete.

Bez dozvole još godinama

Zbog toga što institucije skoro godinu i po ne mogu da razmrse pravnu dilemu ko je operater KAP-a – da li KAP u stečaju ili nikšićki Uniprom, najveći zagađivač u Podgorici radi bez integrisane dozvole, kršeći Zakon o intergisanom sprečavanju i kontroli zagađenja životne sredine.

Rad bez ove dozvole je po zakonu nemoguć, ali KAP nesmetano radi iako je krajnji rok za njeno pribavljanje bio 1. januar 2018. Podine.

KAP se u zakonskom roku obratio Agenciji zahtjevom za izdavanje integrisane dozvole, što je ona odbila zato što podnosilac zahtjeva nije operater - fizičko ili pravno lice koje, u skladu sa propisima upravlja postrojenjem ili ga kontroliše ili je ovlašćeno za donošenje ekonomskih odluka u oblasti tehničkog funkcionisanja postrojenja i na čije ime se izdaje integrisana dozvola.

Kompanija Uniprom je uložila žalbu Ministarstvu održivog razvoja i turizma na rješenje Agencije. Ministarstvo je poništilo rješenje Agencije i predmet vratilo na ponovni postupak i odlučivanje. Agencija je ponovo, iz istih razloga, odbila zahtjev za izdavanje integrisane dozvole. I tako godinu i po.

A da li je imovina koju je prodao KAP prenijeta u potpunosti u svojinu kupca Uniprom DOO Nikšić, predmet je sudskog postupka.

Ekološka inspekcija je u februaru ove godine podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv KAP-a, zbog rada bez intergisane dozvole. Sud za prekršaje odlučiće o mogućoj kazni - od 5.000 do 15.000 eura za pravno lice i od 500 do 1.000 eura za odgovorno lice. Zakon , predviđai izricanje zaštitne mjere zabrane vršenja djelatnosti u trajanju od mjeseca do godine.

Vlada je još prije dvije govine zaključila da će KAP-u za usaglašavanje ekoloških standarda proizvodnje sa strogim EU propisima biti potrebna ulaganja od od 50 do 300 miliona eura u zavisnosti od toga da li će se raditi novi pogon elektrolize.

„KAP neće biti u stanju da za period koji je kraći od deset godina u svojim proizvodnim procesima primijeni ove standarde”, navodi se u VladinojInformaciji o postrojenjimakojasu u obavezi da pribaveintegrisanudozvolu. CIN-CG je već ranije objavio procjene zvanićnika iz Brisela koji u okviru pregovaračkog poglavlja 27 ne gledaju blagonaklono na ove Vladine procjene.

Predrag NIKOLIĆ

Ćerka Dada Đurića Amarante Szidon tvrdi da su na podgoričkoj izložbi ovog slikarskog velikana prezentovani i falsifikati. Iz Muzeja i galerija to osporavaju, dok galeristi i slikari tvrde da su lažnjaci postali uobičajena stvar 

Jezivi lažnjak, tako je neke od radova koji su prezentovani na izložbi jednog od najznačajnijih slikara 20. vijeka Miodraga Dada Đurića, prokomentarisala njegova ćerka Amarante Szidon.

Izložba Đurićevih radova otvorena je u JU Muzeji i galerije u Podgorici, sredinom protekle sedmice. Szidon u pismu koje je uputila Muzejima i galerijama, Ministarstvu kulture i na adrese više pojedinaca, a u koje je Monitor/CIN CG imao uvid, upozorava na brojne falsifikate slika na izložbi, koji su predstavljeni u katalogu koji prati izložbu. Ona od Muzeja i galerija traži da se više od deset radova ukloni sa izložbe i kataloga. Posebno insistira na radovima – na dva kolaža iz 1996. godine, koji su u katalogu prezentovani na stranicama 26 i 27.

Szidon, koja navodi da je testamentom ovlašćena da se brine o slikarevoj ostavštini, tvrdi da je katalog izložbe na kome je uočila problematične radove na uvid dobila samo dan prije otvaranja.

,,Koristim priliku da se zahvalim, posebno kolekcionarima, koji su za ovu priliku ustupili djela iz svojih kolekcija, i svima nama priuštili nezaboravan događaj’’, navodi se u uvodnoj riječi kataloga koju potpisuje direktor Muzeja i galerija Sead Đokaj. Na naše pitanje o zamjerkama koje su upućene, iz Muzeja i galerija kažu: ,,Porodica Dada Đurića je blagovremeno obaviještena o izložbi, a njegova kćerka Amarante o nalazima eksperata iz oblasti grafologije i istorije umjetnosti, koji su nedvosmisleno utvrdili da je riječ o autentičnim djelima Dada Đurića. Renome kustosa izložbe, kolekcionara, ranijih vlasnika, nalazi grafologa i istoričara umjetnosti, ali i odnos dubokog uvažavanja prema imenu i djelu Dada Đurića garantuju da u čitavoj organizaciji i postavci nije moglo biti toliko katastrofalne greške da se na izložbi pojavi falsifikat. Od svih Dadovih djela koja su izložena, tri pripadaju Muzejima i galerijama Podgorice, a ostala su iz kolekcija renomiranih kolekcionara i dio iz kolekcije porodice Đurić sa Cetinja.
Sve ostalo je na nivou spekulacija i ličnih odnosa među Dadovim nasljednicima, u što ne želimo da se upuštamo''.

Istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov odbio je da za Monitor i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN­-CG) komentariše ovaj slučaj. On je za Muzeje i galerije, sredinom maja, napisao izvještaj u kome nakon pregledanih radova konstatuje: ,,Po pregledu gore navedenih radova i nakon konsultacije sa dijelom njihovih vlasnika, a i na osnovu ličnih saznanja, utvrdio sam da su u pitanju autentični radovi’’.

,,Napominjem da sam izuzetno zadovoljan kvalitetom i postavkom predmetne izložbe koja predstavlja jedan od kapitalnih državnih projekata iz oblasti prezentacije vrhunske likovne kulture. Iako ovu analizu smatram primarnom, raspolažem sa dovoljno podataka i informacija koje jasno određuju sporne radove kao autentične’’, ističe Čilikov u svom izvještaju.

Ovo nije prvi put da se autentičnost radova na nekoj izložbi dovodi u pitanje. Tokom organizovanja retrospektive crteža velikog slikara u Beogradu 2010. sam umjetnik je otkrio da je jedan od 14 crteža kopija njegove slike Biciklista. Đurić je, pisala je tada Politika, u njemu prepoznao ruku nekog drugog slikara iz Crne Gore za koga je čuo da povremeno radi falsifikate urađene prema njegovim ranijim radovima.

,,Dosta ljudi se bavi ovim poslom nelegalno. Ne uzima slike iz galerija, od autora lično ili njegove porodice, već radi na sivo, nabavlja slike iz gepeka. Nažalost, Dado nije jedini umjetnik čija se djela falsifikuju. Ljudi se danas plaše da kupe Lubardine slike, jer je teško naići na original. Oni koji ih kupe, zaista vjeruju da je u pitanju autentično djelo, jer se ne razumiju’’, kaže za Monitor/CIN CG galerista  Gajo Vojvodić.

Slikar Đuro Prijić, sin Aleksandra Prijića, godinama upozorava na falsifikate. Za Monitor/CIN CG kaže da je do sada pronašao 12 lažnih djela svoga oca.

,,Odgovora od nadležnih nema. Dočekao sam da me pitaju otkud mi pravo da se miješam u ekspertizu umjetničkih djela, iako sam, kao njegov sin i nasljednik, odgovoran za očuvanje lika i djela Aleksandra Prijića’’. Ne bi me čudilo da falsifikuju radove Dada Đurića, pa to isto rade i sa Cvetkom Lainovićem. To je javna tajna’’.

Vojvodić navodi da je posebno opasno kada muzeji prave izložbe iz privatnih kolekcija, što je bio slučaj i ovom prilikom. ,,Oni koji imaju neregularne slike, mogu vrlo lako da ih naprave regularnim. Ne postoji institucija u Crnoj Gori koja može da utvrdi autentičnost nekog umjetničkog djela. Tržište je malo, nema toliko velikih imena da bi se neko time bavio. Uglavnom se provjera svodi na ličnu procjenu, koja nije dovoljna. U svijetu, analize umjetničkih djela koštaju, i to mnogo. U Beogradu ste nekada imali Kusovca, ali se on kompromitovao. Tužno je što se mnogo nestručnih ljudi bavi ovim poslom’’, zaključuje Vojvodić.

Nikolu Kusovca, istoričara umjetnosti i jednog od najpriznatijih stručnjaka za procjenu umjetnina na prostoru bivše Jugoslavije, Okružni sud u Minhenu sumnjiči da je jednoj galeriji u ovom gradu za falsifikate dao mišljenje da su originalna djela srpskih umjetnika. Kusovac je i 2009. bio pod istragom zbog sumnje da je učestvovao u prodaji falsifikovanih slika najpoznatijih srpskih slikara, tako što je za novac davao stručno mišljenje da je riječ o originalima, ali je tužilaštvo 2013. godine odustalo od krivičnog gonjenja.

,,U potpunosti negiram bilo kakvu vezu sa eventualnim krivičnim delom i želim da istaknem da u svojoj zemlji 60 godina radim analize slikarskih dela kroz davanje stručnog mišljenja, koje nikog ne obavezuje. Ističem da se radi o mišljenju, a ne eskpertizi. Iz tog razloga, moje mišljenje ne obavezuje, ali sam u svojoj zemlji cenjen i moje mišljenje se poštuje’’, rekao je Kusovac  na sudu krajem prošle godine.

Kako u Crnoj Gori ne postoje osobe i institucije koje bi izdavale sertifikat o nekom umjetničkom djelu, Kusovac je decenijama bio glavni procjenitelj autentičnosti.

Upućeni sagovornici objašnjavaju da je za kompletnu analizu autentičnosti nekog umjetničkog djela potrebno mnogo vremena i znanja. Neophodna je ekspertiza grupe stručnjaka, potrebno je da se izvrši provjera porijekla djela, stilska i tehnološka analiza koja podrazumijeva ispitivanje ultraljubičastim zracima ili rendgensko snimanje. To je sofisticirana tehnika koja u Crnoj Gori ne postoji.

Na tržištu slika, od crnogorskih slikara, najveće cijene dostižu radovi Petra Lubarde, do 100 hiljada eura. Đurićevi radovi u Francuskoj premašuju cijene od 50 hiljada eura.

Falsifikovanje Lubardinih djela odavno je problem u Crnoj Gori i regionu. Veliki broj falsifikata se može naći čak i u renomiranim galerijama. Pored Lubarde, falsifikuju se djela Mila Milunovića, Miloša Vučkovića, Voja Stanića...  I u regionu je slična situacija. Pored proslavljenih crnogorskih slikara, krivotvore se radovi onih čije slike najviše koštaju – Paje Jovanovića, Save Šumanovića, Vlaha Bukovca, Stojana Aralice, Milana Konjovića, Miće Popovića...

Crno tržište umjetnina i u svijetu funkcioniše kao unosan biznis. Po zaradama, od falsifikatora umjetničkih djela više zarađuju samo trgovci drogom, oružjem i ljudima. Kriminalci su i na ovim prostorima brzo ukapirali da cijene umjetnina nikada ne padaju, već samo rastu, te da je to investicija sigurnija i od zlata. Tako je zabilježeno da je u kolima jednog od vođa Pink Pantera Ivana Pekovića, koji je uhapšen 2012. godine u Beogradu,  pronađena Sezanova slika Dečak u crvenom prsluku, ukradena nekoliko godina ranije u Cirihu.

Iskustva govore da su u lanac falsifikovanja često uključeni slikari, kustosi, aukcijske kuće i preprodavci. Slikar po narudžbi pravi falsifikat, galerista ga zatim predstavi kao novootkriveno djelo poznatog slikara, kustos potvrdi da je slika original i izdaje sertifikat. Takve se slike prodaju navodno iz nužde za pola cijene - par desetina hiljada eura. Stručnjaci upozoravaju da je upravo povoljna cijena za djela majstora znak za alarm da je slika možda falsifikat ili ukradena. Zabilježeni su i slučajevi, da su pojedini ,,kolekcionari'', falsifikate uspjeli da prodaju po višoj cijeni od originala.

Prije desetak godina policija je na buvljaku u Pančevu našla falsifikate djela poznatih slikara Save Šumanovića, Milene Pavlović-Barili, Petra Dobrovića, Milana Konjovića, Petra Lubarde, Peđe Milosavljevića, Ignjata Joba... Ova djela primijetio je jedan od kolekcionara koji ih je kupio po cijeni od 12 hiljada eura, a kada je otkrio, slučaj je prijavio policiji. Spomenute slike su navodno poticale iz uništenog „Muzeja ZAVNOBIH-a” u Mrkonjić Gradu.

Nije rijetkost da se slike hrvatskih i slovenačkih slikara falsifikuju u Srbiji, a srpskih u Hrvatskoj. S vremena na vrijeme mediji u Srbiji zabilježe da je policija podnijela krivične prijave protiv ,,kolekcionara” zbog prodaje falsifikovanih slika. U Hrvatskoj se obavljaju kontrole galerija, pa slike budu i konfiskovane zbog sumnje u autentičnost. U Crnoj Gori sličnih akcija još nema.

Predrag NIKOLIĆ
Andrea JELIĆ

Dok se iz pravosuđa pozivaju na funkcionalni imunitet tužilaca i sudija, strućnjaci smatraju da je vrijeme da se počnu analizirati istrage i sudski sporovi i ogromne posljedice po budžet, ali i priznaju da lična odgovornost koja je praćena ostavkom još nije dio naše realnosti

Za milionske odštete prouzrokovane nedjelotvornim istragama i oslobađajućim presudama, u slučajevima Kalić i Šarić, nakon što su članovi ovih porodica oslobođeni optužbi za pranje novca od prodaje droge, niko iz pravosuđa neće odgovarati, niti bilo ko od odgovornih pomišlja na ostavku, a neki su, čak, poslije fijaska u sudnici i napredovali u službi, pokazala je analiza Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Tužilac Hasan Lukač, kome je pala optužnica protiv porodice Kalić, nakon toga je unaprijeđen funkcijom i u Tužilačkom savjetu sada ocjenjuje rad drugih tužilaca. Nekadašnja specijalna tužiteljka Đurđina Nina Ivanović, koja je vodila predmet „Šarić“,vraćena je na mjesto zamjenika Vrhovnog državnog tužioca.

Pored toga što ne postoji politička volja za utvrđivanje posljedica ovih i sličnih slučajeva, kao ni profesionalni poriv u institucijama koje nadgledaju rad pravosuđa, iz njih pored isticanja ustavnih i zakonskih odredbi o takozvanom funkcionalnom imunitetu u pomoć prizivaju i statistiku, dokazajući kako je, uglavnom, sve u redu.

Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković se hvali kako tužilaštvo ima 90 odsto potvrđenih optužnica i isto toliko osuđujućih presuda po podignutim optužnicama. On odbija i pomisao o odgovornosti za ogromnu štetu koju je budžetu nanijelo „nekoliko” procenata oslobađajućih presuda.

Premijer Duško Marković tvrdi da nema ni odgovornosti Vlade za posao sudija i tužilaca. Ogromni troškovi iz budžeta zbog grešaka pravosudnih institucija, prema njegovim riječima, odraz su nezavisnosti sudstva, a ,,pravosnažne oslobađajuće presude su dokaz kvaliteta sistema, a ne njegova anomalija“.

,,Vlada je kao jedan od aktera sveobuhvatne reforme pravosuđa, svakako zainteresovana da svi troškovi, pa i troškovi sudskog postupka, budu manji i vjerujemo da ćemo u narednom periodu do toga i doći“, rekao je Marković krajem aprila na premijerskom satu u parlamentu, odgovarajući poslaniku Aleksandru Damjanoviću, ali ne objašnjavajući kako to namjerava da uradi.

Ministar pravde Zoran Pažin mjesecima ignoriše ovu temu. Iz njegovog resora ni ovog puta nijesu stigli odgovori na pitanja CIN-CG-a o tome da li će neko biti kažnjen i da li ministar zbog svega osjeća odgovornost.

Bivši ministar pravde i advokat Dragan Šoć, ocjenjuje kako činjenica da nema odgovornosti za loš rad, neznanje i lijenost u državnom sistemu, pa i u tužilaštvu, govori da smo nezrelo društvo koje nije u stanju da kazni ljude koji ne rade ili loše obavljaju svoj posao.

,,Prosto, suviše smo oportunisti da nekome kažemo - ti ne radiš dobro svoj posao, idi i traži drugi. Koliko smo u privatnom sektoru nemilosrdni, toliko smo u javnom premilosrdni. Kad građani Crne Gore to postanu u punom smislu i počnu državu posmatrati kao svoju imovinu, a javne službenike kao svoje zaposlene, stvari će sepromijeniti. Do tada, valja nam trpjeti“, kaže Šoć u razgovoru za CIN-CG.

,,Podsjećamo da su u predmetima na koje se odnosi Vaše pitanje optužnice potvrđene, čime je potvrđeno da je u trenutku kada su optužnice podignute postojalo dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da su okrivljeni izvršili krivična djela za koja su optuženi.Istovremeno podsjećamo i na činjenicu da  Ustav Crne Gore propisuje da rukovodilac Državnog tužilaštva i državni tužilac uživaju funkcionalni imunitet. To znači da državni tužioci ne mogu biti pozvani na odgovornost za dato mišljenje ili odluku donijetu u vršenju svoje funkcije, osim ako se radi o krivičnom djelu”, saopšteno je za CIN-CG iz kabineta Ivice Stankovića.

Iako tužioci nijesu uspjeli da dokažu osnovane sumnje, što je dovelo do milionskih odšteta, to ne brine ni Tužilački savjet koji se, takođe, poziva na ustavne odredbe o tome da rukovodilac Državnog tužilaštva i državni tužilac uživaju funkcionalni imunitet.

I u Vrhovnom sudu se pozivaju na funkcionalni imunitet, navodeći da sudija ne može biti pozvan na odgovornost za izraženo mišljenje i glasanje pri donošenju sudske odluke, osim ako je riječ o krivičnom djelu.

,,Potvrđivanje optužnice nije osuđujuća presuda jer bi u tom slučaju bilo besmisleno otvarati glavni pretres i njime rukovoditi radi njenog raspravljanja”, saopštili su novinarki CIN-CG-a iz kabineta predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice.

Od Sudskog savjeta, koji bi trebalo da kontroliše rad sudija, CIN-CG nije dobio odgovor na pitanja koja smo postavili i Tužilačkom savjetu – o tome da li bi neko trebalo da odgovara zbog lošeg rada pravosudnih institucija, jesu li ispitivali nečiju odgovornost, zašto pored funkcionalnog imuniteta ne funkcioniše i sistem lične odgovornosti i eventualnih ostavki.

Kako neradnicima i neznalicama reći zbogom

Sagovornici CIN CG-a su ocijenili da bi uspostavljanje lične odgovornosti za greške sudija i tužilaca bile pravo rješenje, ali da to, nažalost, nije dio prakse.

,,Tek kada državni činovnik, ma ko to bio, po svom džepu osjeti posljedice svoga nerada ili lošega rada, i on će se uozbiljiti. Tu mjeru uopšte nije teško sprovesti. Dovoljno je za početak analizirati sudske sporove koje je država izgubila i koliko je nepotrebnih troškova plaćeno. Kada bi se samo dio toga naplatio od ljudi koji su odgovorni za to, mnogi ne bi imali ni za hljeb i vodu“, istakao je Šoć.

Pravnik i analitičar Sergej Sekulović kaže da je došlo do određenih iskoraka u sistemu ocjenjivanja i njegovog povezivanja sa disciplinskom odgovornošću i napredovanjem, ali da smo na početku i da bi to tek trebalo da profunkcioniše.

,,U svakom slučaju, lična odgovornost koja je praćena ostavkom nije dio naše realnosti. Odgovornost za štetu koja bi pala na teret ličnih prihoda tužioca je komplikovana priča. U tom smislu bi moralo da dođe do kumulacije nestručnosti i nesavjesnosti (namjere) ili do preklapanja sa eventualnom krivičnom odgovornošću“, istakao je Sekulović.

Na pitanje da li bi rješenje bilo u uspostavljanju sistema odgovornosti za štetu nanijetu državnom budžetu i kako bi eventualni opšti reizbor u tužilaštvu i sudstvu promijenio stvari u tom pogledu, iz pravosudnih institucija su uzvratili ćutanjem.

Sagovornici CIN-CG-a ocjenjuju da bi opšti reizbor mogao biti mač sa dvije oštrice.

,,U takvim situacijama je teško odvojiti politički interes od istinske namjere za jačanje sistema. U kontekstu političke stabilnosti, sa političkom elitom koja je u toj namjeri iskrena, a pri ozbiljnoj disfunkcionalnosti pravosudnog sistema može da da rezultate“, ocijenio je Sekulović.

Dragan Šoć, međutim, ističe da nema potrebe za opšti reizbor „da se neradnicima ili neznalicama kaže zbogom“.

„Kao što sam rekao, trebalo bi se osloboditi kolegijalnog oportunizma i lažne esnafske solidarnosti i jasno uspostaviti praksu da se rad analizira, a rezultati nagrađuju ili kažnjavaju, zavisno od uspjeha ili neuspjeha“, naglasio je bivši ministar pravde.

Raste broj pritužbi, ali bez rezultata

Predstavnici pravosuđa, ali i premijer kažu da samo Sudski i Tužilački savjet mogu da kontrolišu i ocjenjuju rad tužilaca i sudija. Tužilački savjet je za tri godine, od 2015. do 2017. pokrenuo samo jedan disciplinski postupak protiv tužioca Osnovnog državnog tužilaštva i kaznio ga tromjesečnim odbijanjem 20 odsto plate, zbog nedostavljanja podataka o imovini i prihodima. Prošle godine, tri tužioca su kažnjena na isti način i iz istih razloga.

Alarm se ne pali ni zbog rasta pritužbi na rad tužilaca, jer ih Tužilački savjet uglavnom odbija. Tokom 2015. godine bile su svega četiri pritužbe na rad tužilaca koje su se odnosile na zakonitost u njihovom radu i sve su odbijene. U izvještaju za 2016. godinu piše da je razmatrano 39 takvih pritužbi, od kojih je Savjet samo četiri ocijenio kao osnovane. Tokom 2017. godine su podnijete 94 pritužbe, zajedno sa neriješenim iz ranijeg perioda, razmatrano je 109 slučajeva i ocijenjeno da za sedam ima osnova. U 2018. godini, prema izvještaju, podnijeto je 97 pritužbi na rad tužilaca koje su se odnosile na zakonitost njihovog rada. Savjet je razmatrao 53 pritužbe i samo u tri slučaja utvrdio osnovanost.

Iz Tužilačkog savjeta su za CIN-CG rekli da su kod većine osnovanih pritužbi utvrdili neažurno postupanje državnih tužilaca i ukazivali da hitno preduzmu radnje u tim predmetima, te da ih obavijeste o donijetim odlukama.

„Utvrđeno neažurno postupanje državnih tužilaca nije imalo za posljedicu zastarjelost krivičnog gonjenja, nemogućnosti vođenja postupka, niti druge posljedice propisane zakonom,te nije bilo osnova povodom utvrđenih osnovanih pritužbi da Tužilački savjet podnosi inicijativu ovlašćenim podnosiocima iz člana 110 Zakona o Državnom tužilaštvu, radi eventualnog podnošenja predloga za utvrđivanje disciplinske odgovornosti“, piše u odgovoru Savjeta.

U prethodne četiri godine, prema ocjeni Tužilačkog savjeta, nije bilo nijedne povrede etičkog kodeksa, iako se trenutno sudi jednom tužiocu zbog optužbi za zelenašenje.

Sudski savjet, prema podacima iz izvještaja, za posljednje četiri godine vodio je samo četiri disciplinska postupka, od koji je u tri slučaja sankcija 2015. godine zbog neurednog obavljanja sudijske funkcije bila opomena, a u jednom 2017. godine tromjesečno umanjenje zarade od 20 odsto. Od 67 inicijativa za povredu etičkog kodeksa u posljednje četiri godine prihvaćeno je samo pet.

Nema odgovornih ni za procjenu imovine

Iz Specijalnog tužilaštva nijesu odgovorili na pitanja da li će ispitivati ima li elemenata krivičnog djela u procjeni imovine porodice Kalić.

Država je u ljeto 2011. godine privremeno oduzela imovinu Kalićima. Podgorička firma ,,Geotech”, na zahtjev Uprave za imovinu, procijenila je da ona vrijedi 28.667.161 eura.Više stručnjaka je za CIN-CG potvrdilo da je procjena bila nerealna, posebno u 2011. godini, kada je prestao investicioni bum u Crnoj Gori, te da nije vrijedjela ni osam miliona eura.

Upravo takva procjena, prema nalazima CIN-CG-a, glavni je adut Kalićima u dobijanju milionske sume koja bi kroz više presuda mogla doseći i deset miliona eura. Polazeći od te procjene, vještaci u velikom broju sudskih postupaka utvrđuju odštetu kao posljedicu petogodišnjeg državnog upravljanja njihovom imovinom.

Stižu tužbe odlaze milioni

Država je u posljednje tri godine od prodaje imovine koja je trajno oduzeta pravosnažnim odlukama, kako je objavio CIN-CG, zaradila svega 16.500 eura, a samo u slučajevima Kalić i Šarić morala je da vrati privremeno oduzetu imovinu procijenjenu na više od 40 miliona eura i da se suoči sa zahtjevima za ogromnu odštetu. Rožajskom Osnovnom sudu Kalići su prošle godine predali osam tužbi tražeći oko osam miliona eura. Ove godine podigli su još dvije tužbe, zahtijevajući više od milion eura. Predmeti u kojima im je prvostepeno u pet postupaka u Rožajama dosuđeno oko tri miliona zbog žalbi nalaze se u Višem sudu u Bijelom Polju. U podgoričkom Osnovnom sudu rožajska porodica vodi još dva postupka tražeći odštetu zbog ,,amortizovanog” stana od 192 kvadrata i ,,hamera” koji je Uprava za imovinu poklonila Specijalnoj antiterorističkoj jedinici policije. U kotorskom Osnovnom sudu u toku je postupak zbog stana na Svetom Stefanu, a u ulcinjskom zbog zemljišta i objekata koji se tamo nalaze.

Postoji realna opasnost da su tužbe Kalića tek početak pražnjenja državne kase koje bi, po istom scenariju, moglo biti nastavljeno nakon pada optužbi protiv pljevaljske porodice Šarić, povezivane sa pranjem novca i drogom.

Maja BORIČIĆ

Na osnovu preuveličanih procjena vrijednosti imovine i oslobađajuće presude, rožajskoj porodici Kalić za odštetu bi moglo biti isplaćeno gotovo deset miliona eura. Uprava za imovinu nakon pravosnažnih presuda zaradila je 16.500 eura, a samo u dva slučaja vratila imovinu procijenjenu na više od 40.miliona eura.

Rožajska porodica Kalić, optužena za pranje novca od droge, nakon oslobađajuće presude, ali i zbog preuveličane procjene imovine prilikom privremenog oduzimanja, pred crnogorskim sudovima mogla bi da dobije milionske odštete.

Safet Kalić, njegova supruga Amina i brat Mersudin, poslije odbijanja Ministarstva pravde da se nagode, podnijeli su više tužbi pred crnogorskim sudovima. Prvostepenim presudama već su im dosuđene nadoknade od oko tri miliona eura. Ali, to je samo dio tužbi, pa bi konačna suma, kako procjenjuju stručnjaci upućeni u te procese, mogla da dosegne deset miliona eura.

Država je u ljeto 2011. godine privremeno oduzela imovinu Kalićima. Podgorička firma “Geotech”, na zahtjev Uprave za imovinu, procijenila je da ona vrijedi 28.667.161 eura.

Upravo takva procjena, prema nalazima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN-CG), glavni je adut Kalićima u dobijanju milionske sume. Polazeći od nje, vještaci u velikom broju sudskih postupaka utvrđuju odštetu, kao posljedicu petogodišnjeg državnog upravljanja njihovom imovinom.

Uprava za imovinu je, prema izvorima CIN-CG, prilično traljavo uradila i posao privremenog oduzimanja imovine, pa za pojedine objekte nedostaju zapisnici o primopredaji, nema preciznih podataka o inventaru i slično.

Više stručnjaka je za CIN-CG potvrdilo da je procjena bila nerealna, posebno u 2011. godini, kada je prestao investicioni bum u Crnoj Gori.

„Ta imovina ne vrijedi ni osam, a ne 28 miliona. Sve je zapušteno, ruinirano“, rekao je izvor dobro obaviješten o postupcima koji se vode. Kalićevi advokati, pred crnogorskim sudovima, prema saznanjima CIN-CG, kada su zastupnici države iznosili primjedbe na nalaze vještaka, više puta su isticali da nijesu oni radili procjenu imovine, već upravo ovi koji prigovaraju.

Procjena u trenutku preuzimanja ima posebnu važnost kada se računa šteta na objektima ili vozilima. Tako bi im za hotel Rožaje, procijenjen na 6,5 miliona, pripadala odšteta od 1,5 miliona eura. Stručnjaci, sagovornici CIN-CG, pojašnjavaju da se prema važećem pravilniku amortizacija za objekte obračunava kao pet odsto vrijednosti godišnje. Polazeći od ovakve procjene amortizacija je zaista 1,5 milion eura.

Procijenjeno - precijenjeno

U procjeni “Geotecha”, do koje je došao CIN CG, je između ostalog zemljište u centru Rožaja 2011. godine vrijedjelo 500 eura po kvadratu. Tri mjeseca ranije, u junu 2011. godine, rožajska opština je donijela Odluku o građevinskom zemljištu, prema kojoj isto zemljište vrijedi 120 eura.

Zemljište u Rožajama lokalna uprava je tada procijenila od jednog do 120 eura po kvadratu.

Prema toj odluci, zemljište Kalića na kom se nalazi fabrika “Kristal”, na izlazu iz Rožaja u industrijskoj zoni, koju je Geotech procijenio na 320 eura po kvadratu, vrijedjelo je  - devet eura. Objekti fabrike procijenjeni su na gotovo dva miliona eura.

Rožajski hotel “Turjak”, koji nije ni bio u funkciji, procijenjen je na 2,5 miliona eura. U procjeni nema podataka o tome kako su došli do milionskih cifara za hotele koji su radili sa gubicima.

Poslovni prostor u centru Rožaja od 380 kvadrata je tada procijenjen na više od pola miliona eura, odnosno 1.400 eura po kvadratu, koliko danas vrijedi i u elitnim djelovima Podgorice.

Zemljište na kom se nalazi benzinska stanica, na izlazu iz Rožaja prema Srbiji, procijenjeno je na 1,3 miliona, odnosno 140 eura po kvadratu. Samo stanica je procijenjena na više od dva miliona eura. Prema opštinskoj odluci i ovo zemljište vrijedi devet eura po kvadratu.

Geotech je procijenio oduzeti stan na Svetom Stefanu 3.500 eura po kvadratu, a tri stana u Podgorici od 192,150 i 86 kvadrata, iako na različitim lokacijama, po 2.500 eura.

Zemljište u Ulcinju procijenjeno je na gotovo 2,5 miliona eura, odnosno 380 eura po kvadratu. Ni parcele na obali, pored hotela Albatros, prema istraživanju CIN-CG, danas ne vrijede više od 230 eura po kvadratu, dok se placevi s pogledom na Veliku plažu, u istom dijelu grada u kom se nalazi i zemljište Kalića prodaju od 30 do najviše 90 eura.

Po sadašnjim cijenama, kvadrat zemljišta u Podgorici u prvoj zoni grada, na primjer, vrijedi maksimalno 380 eura, a u Budvi ne više od 400 eura.

Vozni park Kalića Geotech je procijenio na 46.500 eura, a akcije, uglavnom sopstvenih firmi,  na berzi oko pola miliona.

Uprava je zadovoljna

Uprava za imovinu, nakon više insistiranja, jedina je odgovorila na pitanja CIN-CG-a, navodeći da su zadovoljni procjenom Geotecha i da je sve rađeno po zakonu. Nijesu odgovorili koliko su ,,Geotechu” platili da uradi ovu procjenu. Ministarstvo pravde i Geotech nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG.

Iz Uprave za imovinu objašnjavaju da su, na osnovu javnog poziva, angažovali „Geotech” da izvrši procjenu vrijednosti imovine Kalića, kako bi njome upravljali (prodaja, izdavanje u zakup).

,,Procjena je rađena na osnovu trenutnih tržišnih vrijednosti i zadovoljila je potrebe Uprave za imovinu u cilju upravljanja predmetnom imovinom“, tvrde iz Uprave. Od prodaje imovine zaradili su 48.000 eura, koje su vratili Kalićima. Novac od zakupa korišćen je za održavanje imovine.

,,Izdata u zakup  je bila ,,M petrol”, benzinska pumpa u Rožajama sa pratećim sadržajem: kafe bar, prodavnica, restoran, autoperionica i parking, hotel Rožaje i kafe bar Tajson sa Gradskom kafanom”, navode iz Uprave, ne precizirajući koliko je novca uzeto od zakupa.

Uz pravdanje, da ne mogu da komentarišu sudske odluke, a posebno ne postupke koji su još u toku, Uprava je ocijenila da se ,,za celokupni period upravljanja nad predmetnom imovinom u potpunosti ophodila u skladu sa zakonom“.

Prema Vladinoj informaciji o statusu privatizacije hotelsko turističkih preduzeća iz januara 2014. godine, Uprava je u februaru 2013. godine nudila hotel „Rožaje“ u zakup po mjesečnoj cijeni 9.900 eura. Ugovorila je da ga za 1.500 eura izda firmi R&D Šped iz Rožaja, ali je zakupac tražio da ni to ne plaća, zato što firma posluje sa gubicima.

Osnivač, direktor i zastupnik firme R&D Šped je Zufer Šutković, koji je svojevremeno nudio i svoju kuću u zalog za puštanje Mersudina Kalića iz pritvora. Uprava za imovinu je ranije ,,Vijestima” saopštila da je upravo njemu izdavala benzinsku stanicu za 2.000 eura, hotel ,,Rožaje” za 1.500 eura i kafić ,,Tajson” za 500 eura mjesečno. Tada sutvrdili da nijesu izdati objekti koji nijesu mogli biti stavljeni u funkciju - hotel „Turjak“, na kojem su završeni samo  grubi građevinski radovi, kao i fabrika za preradu kristala, jer su mašine zastarjele. To ih nije spriječilo da prihvate visoke procjene vrijednosti za ove objekte.

U pomenutoj Vladinoj informaciji stoji da je hotel „Rožaje“,tek u junu 2013. godine dobio odobrenje za rad, te da ima 58 kreveta u 32 sobe i dva apartmana. Napominje se i da je sva imovina preduzeća „Tajson“, „Turjak“, „Kristal“, „Daut Daut“ i „M Petrol“založena kod poslovnih banaka za kredit od oko 10 miliona eura.

„Preduzeća imaju ogromne dugove prema dobavljačima, u dugom periodu nijesu izmirene plate radnicima, a obaveze prema državi po osnovu PDV, poreza na dobit i poreza i doprinosa na plate iznose 648. 377 eura“, piše u Informaciji.

Tužba tužbu stiže

Rožajskom Osnovnom sudu Kalići su prošle godine predali osam tužbi tražeći oko osam miliona eura odštete. Ove godine podigli su još dvije tužbe, zahtijevajući više od milion eura. Predmeti u kojima im je prvostepeno u pet postupaka u Rožajama dosuđeno oko tri miliona, zbog žalbi nalaze se u Višem sudu u Bijelom Polju.

U postupku ,,M Petrola” protiv države radi izgubljene dobiti, tražili su 831.342 eura, a prvostepeno je dosuđeno 434.877 eura. U postupku ,,Tajson” protiv države radi izgubljene dobiti traženo je 704.671 euro, a nepravosnažno je dosuđeno 462.899,80 eura.

Nepravosnažno je dosuđeno i 1.154.479 eura u postupku AD Kristal protiv države, kao i 789.024 eura M Petrolu za stvarnu štetu. U postupku Safeta Kalića protiv države radi naknade stvarne štete traženo je 206.736,80 eura, a prvostepeno je dosuđeno 6.819 eura.

U toku su postupci AD Turjak i Hotel Rožaje u kojima Kalići potražuju još 1,8 miliona eura, zatim zbog izgubljene dobiti za Turjak još 743.916 eura. Još nijesu prvostepeno završeni postupci po tužbama AD Kristal i DOO Daut Daut, gdje za izgubljenu dobit Kalići traže milionske iznose.

U podgoričkom Osnovnom sudu  rožajska porodica vodi još dva postupka tražeći odštetu zbog ,,amortizovanog” stana od 192 kvadrata i ,,hamera” koji je Uprava za imovinu poklonila Specijalnoj antiterorističkoj jedinici policije. U kotorskom Osnovnom sudu u toku je postupak zbog stana na Svetom Stefanu, a u ulcinjskom zbog zemljišta i objekata koji se tamo nalaze.

Šarići po sličnom receptu

Postoji realna opasnost da su tužbe Kalića tek početak pražnjenja državne kase po ovom osnovu, koje bi, po istom scenariju, moglo biti nastavljeno nakon pada optužbi protiv pljevaljske  porodice povezivane sa pranjem novca i drogom – Šarićima.

Pljevljaku Dušku Šariću, takođe, pravosnažno oslobođenom za pranje para, prema izvještaju Uprave za imovinu, prošle godine je vraćeno zemljište u Pljevljima površine 6.203 kvadrata, poslovne zgrade u kojima je diskoteka ,,Municipium’S”, kafić ,,4 sobe” i benzinska stanica ,,Mat petrol”.

Iz Uprave su za CIN-CG rekli da su ,dok je bila privremeno oduzeta, izdali u zakup Mat Petrol u Pljevljima sa pratećim sadržajem, kafeom, prodavnicom, autoperionicom i parkingom zakupcu ,,Elcom” iz Pljevljalja,  po ugovoru iz januara 2013. godine, za 4.000 eura mjesečno. U novembru iste godine zakup je smanjen na 2.500 eura.

Za radne mašine preduzeća Mat Company d.o.o. Pljevlja, noćni klub Municipijum i dvije fabrike betona. zakupac je bio Tim Company iz Pljevalja, koji je, prema ugovoru iz avgusta 2014.  godine plaćao mjesečno 3.500 eura. Ova se kompanija u javnosti, slično zakupcima iz Rožaja, povezuje sa porodicom Šarić.

,,Uprava za imovinu je kroz model upravljanja uposlila radnike i eliminisala troškove čuvanja i održavanja objekata koji su privremeno oduzeti. Zakupci su preuzeli obavezu da uposle radnike koji su radili u tim objektima”, odgovorili su uz Uprave.

Duško Šarić, brat Darka Šarića kome se za šverc droge sudi u Beogradu, za sada je za pritvor tražio 200 hiljada eura odštete, a prvostepeno dobio 103 hiljade. Jovica Lončar, takođe pravosnažno oslobođen u istom postupku,  za pritvor je tražio 170 hiljada i dobio 106 hiljada, a za materijalnu štetu od traženih 136.500 eura, dosuđeno mu je 126 hiljada. Oni su oslobođeni optužbi za pranje 19,2 miliona eura stečenih švercom droge. Njihova imovina je prilikom privremenog oduzimanja procijenjena na oko 12,5 miliona eura.

Niko ne odgovara za štetu

Država je u posljednje tri godine od prodaje imovine koja je trajno oduzeta pravosnažnim odlukama zaradila svega 16.500 eura. Samo u slučajevima Kalić i Šarić morala je da vrati privremeno oduzetu imovinu procijenjenu na više od 40 miliona eura i da se suoči sa zahtjevima za milionsku odštetu.

Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković, nakon imenovanja na tu funkciju, obećao je da će ispitati rad tužilaca čije postupanje košta građane. Njemu ove godine ističe mandat, a to se nije desilo. Niko zbog toga nije odgovarao u pravosuđu, pa ni u Upravi za imovinu.

Advokat Branislav Lutovac je za CIN-CG ocijenio da bi zbog enormne materijalne štete po budžet i građane, nastale u predmetima gdje je došlo do oslobađajućih presuda neko morao da snosi posljedice. Pored slučajeva Kalić i Šarić, on podsjeća i na predmete ratnih zločina, gdje je država isplatila, ili bi tek trebalo da plati nekoliko desetina miliona eura zbog neosnovanih pritvora, stvarne i izgubljene dobiti.

„Niko od postupajućih tužilaca do sada nije snosio odgovornost zbog podizanja nekvalitetnih optužnica, koje nijesu potkrijepljene relevantnom dokaznom građom.  Naprotiv, pojedini su čak i napredovali u službi“, istakao je Lutovac.

Kako to funkcioniše u zemljama sa dugom demokratskom tradicijom, ističe on, najbolje pokazuje slučaj poznatog američkog sportiste O.J. Simpsona koji je bio optužen za ubistvo supruge.

„Tužilaštvo je tvrdilo da će u sudskom postupku sigurno dokazati krivicu. Na kraju suđenja, koje je izazvalo ogromnu pažnju javnosti, optuženi je oslobođen.Tužioce niko nije imao potrebe da poziva na odgovornost. Sjutradan, svi su podnijeli ostavke. Princip odgovornosti trebalo bi maksimalno afirmisati i u crnogorskom pravosuđu. Na taj način ispunjavamo i standarde iz poglavlje 23 i 24 Evropske unije, koji se odnose na vladavinu prava“, kaže Lutovac.

Od svadbe do zatvora i nazad

Safet Kalić, njegova supruga Amina i brat Mersudin bili su optuženi da su se od 2005. do juna 2011. godine udružili da, putem bankarskog i finansijskog poslovanja, prikriju način pribavljanja novca, za koji su znali da je zarađen od poslova sa drogom u Njemačkoj. Viši državni tužilac u Bijelom Polju Hasan Lukač tvrdio je da su oprali oko 7,5 miliona eura. Apelacioni sud je u julu 2016. godine donio konačnu oslobađajuću presudu, a u oktobru iste godine vraćena im je oduzeta imovina. Kalići su, prije svega toga, dospjeli u žižu javnosti, kada je procurio video snimak sa glamurozne svadbeSafeta i Amine, na kojem se, pored članova Zemunskog klana, nalazio i visoki funkcioner crnogorske Agencije za nacionalnu bezbjednost Zoran Lazović.

Mersudin i Amina uhapšeni su 27. jula 2011. godine, a Safet se godinama skrivao. Krajem oktobra 2014. godine je uhapšen u Beču i izručen Njemačkoj, koja ga je tražila zbog šverca heroina. Tamo je osuđen na četiri godine robije, u zatvoru je proveo tri i vratio se u Crnu Goru.

I pritvor u milionima

Crna Gora je, u posljednjih devet godina, isplatila i oko 11,5 miliona zbog neosnovanog lišenja slobode.

Advokat Lutovac kaže da veliki doprinos ogromnim isplatama naknada štete zbog neosnovanog pritvora, daju sudije koje često koriste ovu izuzetnu mjeru obezbjeđenja prisustva okrivljenog u krivičnom postupku.

„Nedavno sam na jednom stručnom skupu  saznao podatak o tome da smo po broju pritvorenih lica u odnosu na broj stanovnika pri samom vrhu u Evropi. U Zakoniku o krivičnom postupku imamo široku lepezu mjera nadzora kojima bi trebalo dati prednost u odnosu na pritvor. Na taj način zaštitićemo budžet od nepotrebnih izdataka“, ističe Lutovac.

Zemlja Marovića ne vrijedi ni trećinu

I bivši predsjednik DPS-a Svetozar Marović, pravosnažno osuđen da je šef organizovane kriminalne grupe koja je gradskoj kasi Budve nanijela višemilionsku štetu, za novčani dio kazne od milion eura koju je trebalo da plati prema pravosnažnoj presudi, založio je zemljište koje su vještaci u tom trenutku procijenili da vrijedi toliko. Opština ga ne može prodati ni za trećinu te cijene!

Osim toga, on i njegov sin Miloš Marović još su nedostupni crnogorskim organima kako bi odležali zatvorske kazne na koje su osuđeni.

Maja BORIČIĆ

Planovi i obećanja Markovićevog kabineta da će smanjti broj zaposlenih u javnoj upravi se ne ostvaruju, a dugovi rastu. Uprkos upozorenjima MMF -a i Svjetske banke, Vlada za sada nema snage da se odupre modelu koji za cilj ima jedino održavanje na vlasti

Vlada Crne Gore, iako se obavezala, nije uspjela da obuzda prekomjernu potrošnju. To potvrđuju i dokumenta Svjetske banke(SB) i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), do kojih je došao Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

U odnosu na plan, više od 200 miliona eura dodatno potrošiće se samo po nekoliko osnova - nepredviđeni i zaboravljeni radove na auto-putu, troškovi sudskih procesa, garancije i dodatni izdaci za državnu administraciju.

Iz SB su prije nekoliko dana korigovali i raniju optimističku prognozu i saopštli da će u ovoj godini biti usporen rast investicija, zbog čega će crnogorska ekonomija rasti u prosjeku 2,7 odsto. "Fiskalna konsolidacija je smanjila deficit na 3,8 odsto BDP-a, ali je deficit i dalje visok, zbog javne potrošnje koja je bila veća od planirane", konstatovano je u novom izvještaju SB za Zapadni Balkan.

“Dalje probijanje troškova za autoput, ranjivost nekih manjih banaka i mogući pritisci na javnu potrošnju uoči izbora 2020. godine rizici su za javne finansije, a Vlada Crne Gore najvjerovatnije neće ostvariti zacrtani cilj da do naredne godine izbalansira budžet zbog toga što je rast javne potrošnje bio iznad planiranog, nova je ocjena Svjetske banke.

Vlada nije zaustavila potrošnju, jer nije bila spremna na reforme, posebno u javnom sektoru, gdje se nije odmaklo od deklarativnog. Najslikovitiji primjer kako se gazduje budžetom je povećanje izdataka za plate, iako se Vlada obavezala na smanjenja troškova i MMF-u i SB, koje godinama insistiraju na manjem broju zaposlenih u javnom sektoru.

Samo u prvoj godini Markovićevog mandata izdaci za bruto zarade, prema podatku Državne revizorske institucije (DRI), uvećani su za oko 23 miliona eura. Svjetska banka, sa kojom Vlada pregovora o drugoj garanciji za finansiranje budžeta, u decembru prošle godine je upozorila da se racionalizacija javnog sektora kasni i ne odvija u skladu sa Vladinim planovima .

“ Povećanje broja zaposlenih u 2017. i 2018. godini nije u skladu sa fiskalnom konsolidacijom,” ocijenila je SB u dokumentu koji nosi ime ME PBG2 i u kome piše šta izvršna vlast mora da ispuni kako bi se odobrila druga garancija za kreditno zaduživanje Crne Gore. Taj dokument, krajem decembra upućen je na više adresa u izvršnoj vlasti, među kojima potpredsjedniku Vlade za ekonomsku politiku Milutinu Simoviću, ministru finansija Darku Radunoviću i ministarki javne uprave Suzani Pribilović.

Administracija nastavlja da raste

Javni dug Crne Gore na kraju 2006. godine kada je država stekla nezavisnost bio je 700 miliona eura, a na kraju prošle godine, prema zvaničnom podatku Ministarstva finansija 3,26 milijardi eura.

Podaci DRI pokazuju da je 2006. godine iz budžeta izdvojeno 158,58 miliona eura za bruto zarade zaposlenih u javnom sektoru. Ta je stavka 2017. godine bila tri puta više - 445,36 miliona eura, što je polovina tekućih izdataka. Ako se bruto zaradama u javnom sektoru dodaju i troškovi za zaposlene u opštinama, javnim preduzećima i nezavisnim agencijama ta cifra na godišnjem nivou znatno premašuje ovu sumu.

Zapošljavanje u javnom sektoru je ključni politički resurs koji vlade kontinuiteta godinama koriste za opstanak na vlasti. To je posebno vidljivo u izbornim godinama, na što ukazuju podaci DRI. Za bruto zarade u 2015. godini potrošeno je 382,17 miliona eura, a u 2016. godini, kada su održani parlamentarni izbori, čak 422,49 miliona eura, odnosno 40,3 miliona više.

U dokumentu koji je uputila Vladi, SB podsjeća kako je bilo planirano da se ukupan broj zaposlenih na centralnom i lokalnom nivou smanji sa 51.480 u 2017. godini na 48.291 do 2020. godine, što je prosječno godišnje oko šest odsto. Ali,ističu, Vlada ne ide ka tom cilju.

„Broj zaposlenih u centralnoj Vladi je povećan za četiri odsto što podriva rezultate reformi. Plan ne daje nikakvu pozadinsku analizu o dekompoziciji mase plata (povećanje zaposlenosti u odnosu na povećanje plata)”, ističe SB.

Zašto je došlo do povećanja broja zaposlenih u prethodne dvije godine i da li postoji računica koje su realne potrebe za ukupnim brojem zaposlenih u državnoj administraciji, pitanja su CIN-CG na koja resor ministarke Suzane Pribilović nije odgovorio. Iz tog Ministarstva su, nakon sjednice Vlade 28. marta,kada je usvojena analiza efekata kratkoročnih mjera Plana optimizacije, saopštilli da je ona “pokazala da je došlo do usporavanja rasta broja zaposlenih u ukupnoj javnoj upravi. Saopšteno je da je u decembru 2017. godine, učešće zaposlenih u javnoj upravi činilo 28,2 odsto ukupnih radnih mjesta, dok se u decembru 2018. oo smanjilo na 26,8 odsto”. Ova računica o smanjenju broja zaposlenih u javnom sektoru, ne poklapa se međutim sa podacima SB, na što upozoravaju i iz Instituta alternativa (IA).

Dio autoputa, a troškovi bez kraja

Umjesto početnih 809 miliona, zbog zaboravljenih i naknadnih radova cijena prve dionice autoputa će po priznanju Vlade biti veća za 81 milion eura. Stručnjaci tvrde da će za to biti potrebno najmanje 134 miliona eura. Ukupno, sa svim kamatama i kursnim razlikama ova dionica od 42,5 kilometara mogla bi da košta i pola milijarde više od planiranog.

Četvorogodišnja izgradnja prve dionice je trebalo da bude završena u maju ove godine, ali je rok pomjeren za drugu polovinu 2020. godine. U MMF-u su kazali za CIN-CG da ne postoji fiskalni prostor za finansiranje nastavka autoputa novim zaduženjem i da se prema osnovnim prognozama očekuje da se udio javnog duga smanji nakon prve faze izgradnje, ako se zadrži odluka o primjeni strategije fiskalnog prilagođavanja. Odstupanje od ciljeva iz fiskalne strategije nijesu komentarisali.Oni upućuju i na izvještaj MMF-a za 2017. godinu, gdje su naveli da javni dug konstantno raste od globalne krize uprkos fiskalnom prilagođavanju.

"Izgradnja autoputa povećava javni dug značajno. Autoput je prvobitno budžetiran na 809 miliona eura (23 odsto BDP -a u 2014. godini), ali su finansijski aranžmani značajno povećali fiskalne troškove. Kineska Eksim banka finansira 85 odsto troškova izgradnje kreditom u dolarima uz kurs koji je fiksiran odnosom dolara i eura. Pošto je od 2014. godine dolar ojačao u odnosu na euro fiskalni trošak autoputa je povećan na skoro milijardu eura (25 odsto BDP-a za 2017. godinu). Zbog kašnjenja u izgradnji samo je 20 odsto kineskog kredita povučeno do kraja 2016. godine što predstavlja dodatni porast duga po završetku projekta krajem 2019.godine", konstatovao je tada MMF. U ovu kalkulaciju nijesu uključeni „zaboravljeni radovi“, kojima trošak raste za još nekoliko stotina miliona eura.

Garancije koje vraćaju građani

Iz MMF-a podsjećaju da su javne finansije u prethodnom periodu značajno opterećene i garancijama koje su date u periodu od 2008. do 2011. godine za zaduživanje državnih preduzeća, te da se njihov udio u BDP u povećao sa 1,6 odsto u 2006. na 11,4 odsto u 2010. godini. Na rizik od pada garancija u oktobru je upozorila i Svjetska banka. Prije mjesec dana Vlada je isplatila 9,4 miliona eura Evropskoj investicionoj banci (EIB) za garancije koje je dala 2009. godine Atlas i Invest banci (IBM). Kako je IBM u stečaju od januara, EIB je naplatu garancija tražila u februaru. Za Atlas banku je naplata garancije stigla početkom marta, dok je banka još bila pod privremenom upravom Centralne banke i klizila prema stečaju koji je uveden prošle sedmice nakon dvije neuspjele dokapitalizacije.
Prema zvaničnim podacima Ministarstva finansija iz inostranstva je ukupno uzeto 423 miliona eura kredita za koje je Vlada dala garancije, a stanje duga po tom osnovu je 247,81 milion eura. Na spisku firmi kojima je Vlada dala garancije su, između ostalih, Crnogorska plovidba i Barska plovidba koje su uzele kredite od kineske Eksim banke za kupovinu brodova. Ove kompanije nijesu u stanju da vraćaju rate, pa ih plaća Vlada kako cjelokupan preostali iznos kredita ne bi došao na naplatu. Ukupan iznos tih kredita je 102,7 miliona dolara. Iz državnog budžeta je ove godine za dospjele rate isplaćeno 4,54 miliona dolara, a ukupno do sada oko 25,5 miliona dolara.

Najveći garancije država je dala Kombinatu aluminujima (KAP) u iznosu od 135 miliona eura što su na kraju platili poreski obveznici, dok je ukupna pomoć države data Kombinatu iznosila, prema podatku DRI, 301 milion eura. Iz budžeta je plaćena i garancija za Željezaru od 33 miliona eura za kredite koje je uzela of-šor firma MNSS. Vlada plaća i dalje dugove za brojna državna preduzeća, među kojima su Montenegro airlines, Željeznički prevoz, Željeznička infrastruktura...

Praksa pomaganja državnih preduzeća kroz razne oblike davanja nije prestala, a izvršna vlast se trudi da prikrije podatke o tome. To radi i preko tekuće budžetske rezerve čiji je dio isplata, surotno zakonu o budžetu i fiskalnoj odgovrnosti, proglasila tajnim.Tako se krije od javnosti gdje je završilo 12 miliona eura sa ove budžetske pozicije.

Fakture stižu i iz Strazbura

Samo po presudama Suda za ljudska prava iz Strazbura, država bi mogla da za izgubljene parnice plati i do 100 miliona eura.
Kompaniji KIPS u vlasništvu Rista Drekalovića na osnovu presude iz Strazburu, trebalo bi da se isplati oko 30 miliona eura. Vlasniku KIPS-a, Sud je dodijelio samo sudske troškove, dok je za odštetu ostavio mogućnost Vladi da se eventualno dogovori i o tome ga obavijesti kako bi donio konačan stav. Vlada očekuje da će u pregovorima izdejstvovati nižu sumu za odštetu.

Evropski sud je prije dvije godine donio presudu u korist pet bivših radnika fabrike “Radoje Dakić” kojima je država morala da isplati dugovanja za 77 plata u iznosa 210 hiljada eura. Advokati oko 1.800 bivših radnika tražili su, shodno evropskim konvencijama i Ustavu, isplate sva dugovanja po istom modelu. Taj dug za 77 plata je viši od 60 miliona eura. Ustavni sud o tome i dalje ćuti.

Profesor Univerziteta Mediteran i stručnjak za makroekonomiju Milenko Popović za CIN-CG je kazao da vidi “mračnu sliku u narednom godinama “ jer narasli javni dug prijeti da izazove niz negativnih posledica i ugrozi dugoročno privredni rast.

“Do sada smo imali rast ekonomije zahvaljujući zaduživanju, ali je to urađeno na katastrofalan način. Zaduživanje je imalo smisla za projekte koji su ekonomski izdašni. Dok nije povučen novac za igradnju autoputa, otplata duga, garancija i kamata je činila oko 18 odsto BDP -a. Kako je kredit za autoput uzet sa grejs periodom ovo učešće je palo za nekoliko procenata, ali kada krene otplata opet će porasti do ovih 18 odsto i ugroziće se rast ekonomije” objasnio je Popović.

Ako država tu situaciju bude pokušala da riješi novim poreskim nametima to bi, prema riječima Popovića, vodilo daljem padu BDP -a i javnih prihoda, jer bi rast bio usporen.

“Da li će se ova mračna prognoza realizovati zavisi i od stranih direktnih investicija. Ne vidim sada neke koje bi mogle doći”, kazao je Popović. On je upozorio da je glavni izvor visokog duga autoput “koji nas i dalje steže” i od tog projekta će zavisiti i situcija u narednom periodu.

“ Ako se bude dala koncesija na cijelu dionicu, kako bi se realizovala druga faza gradnje, to bi bilo pogubno, jer država onda ne bi imala nikakve prihode od autoputa i ne bi mogla od njega da servisira bar manji dio duga” zaključio je Popović.
Pitanje auto-puta samo je jedan od problema, koji opterećuje javne finasije. Suština je u nefikasnoj državi, glomaznoj administraciji i eliti koja se plaši strukturnih reformi, koje bi dovele u pitanje stubove na kojima počiva sistem njihove vladavine.

Sve za izborne glasove

Nezavisni poslanik i raniji predsjednik skupštinskog odbora za ekonomiju, finansije i budžet Aleksandar Damjanović za CIN-CG je ocijenio da ne postoji politička volja da se izvrše neophodne strukturne reforme u javnom sektoru, već se enormni politizovani administrativni aparat koristi u izborne svrhe.

“Analiza izdvajanja za bruto zarade u javnom sektoru i finansiranje nedostajućih sredstava u fondovima, posebno Fondu PIO, kao i upoređivanje sa mizernim izdvajanjima za kapitalne troškove ukazuje da je paradigma glomaznog i neefikasnog javnog sektora ono na čemu aktuelna vlast više od decenije gradi svoje izborne "pobjede", razgrađujući državnu i privrednu supstancu "kazao je Damjanović.

Za neophodne mjere zaustavljanja javnog duga on navodi redefinisanje poreske politike, suzbijanje sive ekonomije, širenje poreskog obuhvata, sprečavanje korupcije i borbu protiv organizovanog kriminala koji je značajno involviran u privredne tokove, zatim racionalizaciju administracije i reformu penzionog sistema...

“Te mjere ova vlast nikada neće sprovesti, jer je svjesna da bi time sjekla granu na kojoj sjedi više decenija, pa će birati kao i do sada da se i dalje zadužuje”, ocijenio je Damjanović

Stevo Muk: Slika lošeg rada

Problem javne uprave je što se na mnogim budžetskim pozicijama nalaze troškovi brojnih neracionalnosti, privilegija i neuspješnih javnih politika koji se preslikavaju iz ranijih godina bez analize i napora da se značajnije racionalizuju, ocjenjuje u razgovoru za CIN-CG Stevo Muk iz Instituta alternativa (IA). On kaže da je SB potvrdila ocjene IA o planu optimizacije i njegovim efektima.
„Ministarstvo javne uprave, u želji da predstavi učinak sprovođenja Plana optimizacije u pozitivnom svijetlu, kaže da postoje efekti na javnu potrošnju, mjereno učešćem bruto zarada i doprinosa u strukturi BDP-a. Njihov zaključak je da postoji “konzervativan pristup daljem rastu zaposlenosti po ovom osnovu na centralnom nivou”. Ako koristimo daleko precizniju mjeru i posmatramo udio plata u ukupnom budžetu zaključujemo da ukupni troškovi za zarade stabilno rastu iz godine u godinu”, ističe Muk.

Prošlogodišnjim rebalansima, naglašava on, početno planirana stavka za bruto zarade i doprinose povećana je za 22,8 milona, odnosno u prvoj godini sprovođenja Plana optimizacije planirani iznos za zarade na centralnom nivou bio je uvećan za više od pet odsto. Plan budžeta za 2019. godinu je donio povećanje za bruto zarade čak i u odnosu na tu sumu za još 10 miliona eura.

Marija MIRJAČIĆ

Od juna 2012. i usvajanja Zakona o zabrani zlostavljanja na radu podnijeto je 30 tužbi za mobing. Podaci Vrhovnog suda govore da su tužbe podnijela 34 osobe, od kojih su 18 bile žene. Žrtve se rijetko odlučuju na podnošenje tužbe, jer je u ovim slučajevima dokazni postupak veoma komplikovan. A društvo ne pomaže

,,Negdje u aprilu 2017. godine  u poštu koja je meni namijenjena stigao je dokument koji se odnosio na tužilju i koji se bavio njenom prošlošću prije Centralne banke, međutim, imajući u vidu da niti je taj dokument bio potpisan, niti je imao veze sa Centralnom bankom, ja sam ga iscijepao i bacio u korpu za smeće“, izjavio je izvršni direktor CBCG Radojica Luburić, koji je svjedočio u Osnovnom sudu u postupku koji se vodi po tužbi bivše viceguvernerke Irene Radović protiv Centralne banke i guvernera Radoja Žugića za mobing i diskriminaciju.

Mobing i na najvišem nivou ima ustaljene obrazce - ogovaranja i neistine o privatnom životu, ponižavanje, psihičko i fizičko maltretiranje, raspoređivanje na drugo radno mjesto, prijetnje otkazom.

Aktuelni slučaj bivše viceguvernerke je jedan od rijetkih za mobing koji je izazvao veću pažnju javnosti. Iako često možemo čuti o omalovažavanju i neprimjerenom pritisku na poslu, tužbi je malo.

Od juna 2012. i usvajanja Zakona o zabrani zlostavljanja na radu podnijeto je svega 30 tužbi za mobing. Podaci Vrhovnog suda govore da su tužbe podnijela 34 lica, od kojih su 18 bile žene. Za više od šest godina trajanja zakona doneseno je 16 pravosnažnih presuda, pri čemu je u svega šest slučajeva utvrđeno da je bilo mobinga i žrtve su četiri žene i dva muškarca.

Zabilježena su i svega tri predmeta koja su vođena protiv pravnog lica (institucije ili preduzeća) i odgovornog lica u pravnom licu. Donijeta je jedna presuda kojom je mober kažnjen sa svega 400 eura.

Sredinom protekle godine, Viši sud je potvrdio prvu presudu za mobing u Crnoj Gori. Komunalna inspektorka iz Kotora Snežana Perišić, nakon šest godina dobila je sudski spor za mobing pokrenut 2012. godine protiv Opštine Kotor i načelnika Komunalne policije Zorana Vučinovića. Ona je kazala da je od pretpostavljenih mobing trpjela od  juna 2012. do 1. juna 2015, na način što je dobijala radne zadatke koji su bili veoma teški, zabranjivano joj je da prisustvuje kolegijumima, verbalno je napadana i vrijeđana, širene su neistine o njoj i njenom privatnom životu, ponižavana je i degradirana pogrdnim riječima. Stalno je bila izložena prijetnjama otkazom i raspoređivanjem na drugo radno mjesto.

Stručnjaci se slažu da je zakon dobar, ali da je, kao i u mnogim drugim slučajevima, primjena loša. Zabilježeni su slučajevi ne samo verbalnog, nego i fizičkog zlostavljanja zaposlenih u trgovinama, a postupaka nema. Nekoliko slučajeva mobinga u bankarskom sektoru završilo se tako što su zaposleni izgubili spor na osnovnom sudu, pa se onda to na višoj instanci poništilo i vratilo na početak.

U Uniji slobodnih sindikata Crne Gore  (USSCG) kažu da su u poslednjih nekoliko godina primili značajan broj prijava za mobing. ,,Neznatan je, međutim,  broj žena koje stignu do suda, tim prije što su već dovoljno iscrpljene psihički i fizički, da im je sama pomisao na duge i teško dokazive postupke, dodatni napor kroz koji se ne usuđuju da prolaze'', kažu za Monitor/CIN-CG iz USSCG. ,,U ovim slučajevima je dokazni postupak veoma komplikovan, jer se sve one radnje koje se tretiraju kao mobing obično dešavaju iza zatvorenih vrata, zbog čega  gotovo da ne postoje opipljivi materijalni dokazi. Sa druge strane teret dokazivanja gotovo u potpunosti pada na zaposlene koji su izloženi mobingu što dodatno komplikuje njihovu situaciju'', ističu.

Iz ovog sindikata navode dvije aktuelne prijave za mobing -  u postupku pred poslodavcem je predmet koji vodi zaposlena zbog odnosa kolege prema njoj, koji se odnosi na omalovažavanje, latentne prijetnje, dovođenje u položaj u kojem se osjeća nesigurno i osjeća strah. Takođe,  iako obavlja identične poslove kao kolega kog tereti za mobing, prima manju zaradu od njega. U drugom slučaju zaposlena trpi od strane neposrednih rukovodilaca  primoravanje da potpiše sporazumni raskid ugovora o radu, prijetnje proglašenjem tehnološkim viškom, omalovažavanje pred drugim kolegama, nema prostor za rad.

Prema podacima koje je Monitor/CIN-CG dobio iz Inspekcije rada, prošle godine primili su  14 inicijativa koje su se odnosile na mobing (devet muškaraca i pet žena), a  inspekcija je utvrdila nepravilnost u devet slučajeva u dijelu nepoštovanja zakonske procedure za zaštitu od mobinga kod poslodavca.  Tokom  2017. godine podnijeta je 21 inicijativa (pet muškarca,  šest žena i deset anonimnih), a Inspekcija  je utvrdila nepravilnost u pet slučajeva u dijelu nepoštovanja zakonske procedure za zaštitu od mobinga kod poslodavca.  Iz Inspekcije rada ističu da se oni ne bave utvrđivanjem radnji i ponašanja koji imaju obilježja mobinga, pa su podnosioci inicijativa upućivani na sudsku zaštitu ili zaštitu pred Agencijom za mirno rješavanje radnih sporova, kao i na Zaštitnika ljudskih prava i sloboda.

U Osnovnom sudu u Podgorici Monitoru/CIN-CG su kazali da u ,,prethodne tri godine nije bilo predmeta u radu pred ovim sudom koji su u osnovi imali diskriminaciju žena po osnovu pola na radnom mjestu. S druge strane, u posljednje tri godine (tačnije, u 2018. godini) tri žene su podnijele tužbe za mobing. Jedan predmet je delegiran Osnovnom sudu u Nikšiću, a dva su u radu pred ovim sudom''.

U Savezu sindikata Crne Gore u posljednje tri godine nisu primili nijednu prijavu za mobing. ,,Međutim, to ne znači da mobing ili seksualno uznemiravanje nije bilo, o čemu smo u saznanju na osnovu usmenih kazivanja i traženja savjeta oštećenih. Osobe koje su tražile pomoć i savjet uglavnom su bile ženskog pola. U prethodnom periodu bilo je više desetina obraćanja za davanje pravne pomoći, kojom prilikom smo stranke upoznavali sa zakonskom regulativom i postupkom u slučaju mobinga. S obzirom da je ovo vrlo delikatna tema i da osobe koje trpe mobing ili seksualno uznemiravanje pokušavaju da same izađu iz problema, obično su se javljale kad shvate da same ne mogu da ga riješe'', kazali su Monitoru/CIN-CG u SSCG.

O mobingu i nekako, a podataka o seksualnom uznemiravanju na poslu skoro i da nema. I u USSCG i Inspekciji rada kažu da posljednjih godina nijesu primili nijednu prijavu za seksualno uznemiravanje. Ni tužbi nema.

Iako se o seksualnom uznemiravanju ćuti, istraživanja koja svake godine radi civilni sektor  govore da je ovaj problem prisutan. Veliki broj žena svjedoči da su na poslu doživjele uznemiravajuća pitanja u vezi sa privatnim i/ili seksualnim životom i neprijatne seksualne komentare, uznemiravajuće šale, dobacivanja i insinuacije na račun seksualnog života, a manji procenat anonimno govori i o tome da su doživjele seksualno ucjenjivanje od strane nadređenih.

,,U zemlji tradicionalnog vaspitanja, punoj stereotipa, ni mobing ni seksualno uznemiravanje ne doživljavaju se kao nešto nedopustivo i omalovažavajuće. Naša kultura muškarcu ne dopušta ulogu žrtve i slabijeg pola. Nema prave osude okoline za takvo ponašanje čak i kad je jasno utvrđeno. To pogoduje ponavljanju ovakvih slučajeva'', kaže za Monitor/CIN-CG Ljiljana Raičević iz Sigurne ženske kuće.

ISPOVIJEST ŽENE KOJA SE ZBOG SEKSUALNOG UZEMIRAVANJA OBRATILA SIGURNOJ ŽENSKOJ KUĆI
Ja sam u depresiji, a moj posao je dobio  on

,,Prije nekoliko godina došao je novi kolega. Ja sam već u toj firmi radila desetak godina na različitim pozicijama i šefovi su bili zadovoljni  mojim radom. Novi službenik mi je bio dodijeljen kao ispomoć na nekom projektu i ja sam se trudila da ga upoznam sa radnim zadacima. Poslije samo desetak dana počeo je da mi upućuje laskave riječi, približio bi mi se i šapnuo bi mi kompliment u uvo. Osjećala sam nelagodu, pogotovo kada bi mi se previše približio ili ,,očešao"  o moje tijelo.  To se svakodnevno dešavalo. U početku sam to okretala na šalu, dok mi nije prekipjelo. Upozorila sam ga, ali je on pojačao lascivne komentare,  sada i pred kolegama. Imao je podršku ostalih kolega koji su ,,navijali" za takvo ponašanje bez obzira što sam se javno bunila”, opisuje početak seksualnog uznemiravanja žena, koja se zbog ovog problema obratila NVO Sigurna ženska kuća.

„Odlučila sam da se požalim direktoru tek poslije njegovog upada u ženski WC i zaključavanja vrata. Tada me je uhvatio jednom rukom za grudi a drugom  napravio fotografiju smijući se.  Uveče sam dobila dvije fotografije ispod kojih je bilo napisano: ,,Ove fotke će vidjeti prvo tvoje drugarice pa tvoj muž". Sjutradan, poslije neprospavane noći, tražila sam razgovor sa direktorom koji mi je bio zakazan tek za nekoliko dana. Za to vrijeme on je proširio priču među kolegama da smo u intimnom odnosu, i da ne zna kako da se od mene odbrani. Odlučila sam da sve ispričam mužu, jer sam zapala u depresivno stanje. I tako me je savjetovala psihološkinja koju sam posjetila jer sam vidjela da ne umijem da se odbranim. Odlazak na posao je bio za mene užasno naporan, nisam mogla uzeti bolovanje usred posla a i čekao me razgovor sa direktorom.

Za tih nekoliko dana, ponašanje u kolektivu prema meni se promijenilo. Smijuljili su se, dobacivali dvosmislene rečenice a ja sam sve to okretala na šalu, smatrajući da me kolege dugo poznaju i da mi vjeruju da nisam osoba koja bi prevarila muža. Tada mi je koleginica pokazala fotografiju iz WC-a. Odmah sam otišla kući, gdje sam se rasplakala i zaista se razboljela. Upala u depresivno stanje iz kojega se vadim tabletama. Ne idem na posao, uzela sam bolovanje. Na moje šefovsko mjesto došao je on, a direktor mi je poručio da me premjestio na drugo, manje plaćeno radno mjesto. Nisam mužu ništa ispričala, on ne razumije što mi se dešava, u početku je pitao, sada više ne pita. Ćutimo oboje. Dalje mi se nije obraćao na taj način, ali se hvalio zajedničkim kolegama kako je imao seksualne odnose sa mnom. Nisam reagovala jer sam mislila da je za mene tako bolje''.

Predrag NIKOLIĆ