Posljednja povreda na radu bila je prije 462 dana, kada je radnik zbog kvara na liftu istegao mišić. Praksa i procedure primjenjuju se iznad zakonskih zahtjeva, u skladu sa standardima poznatog svjetskog konzorcijuma 

Radnik obezbjeđenja pokazuje rukom na ulaz u zgradu pored kapije. Put vodi do kraja hodnika i vrata iza kojih se ukazuje prostorija, poput male, ali moderne učionice. Na zidu je veliki ekran, a na osam stolova postavljeni su tablet uređaji.

Sa ekrana kreće film od sedam i po minuta o tome kako bi se trebalo ponašati unutar fabričkog kruga i u pogonima, o standardima zaštite na radu i čuvanja životne okoline.

Sljedeći korak je test. Potrebno je na tabletu odgovoriti na šest pitanja koja se odnose na informacije iz filma. Najmanje četiri tačna su neophodna da bi informacioni sistem odobrio elektronsku propusnicu, inače ništa od posjete.

Tako se već godinu i po ulazi u nikšićku pivaru. Standardi vlasnika, internacionalne kompanije “Molson Coors“, koji važe u desetinama poznatih pivara širom svijeta, preseljeni su i pod Trebjesu.

Opisani ulazak je dio lakše procedure i važi za posjetioce, poput ekipe Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Vijesti, koja u okviru projekta “Zdravi i sigurni u privatnim i stranim preduzećima”, uz podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja, istražuje kako se realizuju zakonske mjere zaštite na radu u bivšim državnim kompanijama nakon privatizacije.

Radnici drugih kompanija koje izvode radove u pivari ili pružaju neke usluge, moraju pogledati film od 24 minuta i odgovoriti na 18 pitanja. Položeni test, važi 12 mjeseci.

Nikšićka Pivara je privatizovana 1997. godine. Za 22 godine, usljed kretanja na globalnom tržištu, bilo je više preprodaja. “Molson Coors” je peti vlasnik. Nasuprot brojnim sumnjivim, burazerskim i ofšorskim transakcijama, Trebjesa je rijedak primjer crnogorske privatizacije kojom su stigli i nova poslovna kultura i standardi, uključujući i mjere zaštite na radu. Činjenice o tome pomalo asociraju na tekuću reklamnu kampanju, parodiju francuskog filma “Putnici”, kojom se sugeriše da su moderna vremena, a jedino je pivo istog kvaliteta.

Trebjesa je prošle godine imala poslovni prihod od 31 miliona eura i neto profit od 3,2 miliona eura. Ima 230 zaposlenih, a prosječna neto zarada je 850 eura, što je za 65 odsto više od crnogorskoj prosjeka od 510 eura. Na svako oglašeno slobodno radno mjesto dobijaju desetine prijava.

Broje dane bez povreda

Zaposlene i posjetioce pored ulazne kapije dočekuje i bilbord na kojem, pored osnovnog gesla kompanije “Bezbjednost na prvom mjestu”, piše koliko je dana proteklo od posljednjeg incidenta na radu sa povredom zaposlenih, ili posjetilaca i radnika podizvođača. Naveden je i najbolji rezultat, najduži period između dva incidenta i u tome se takmiče sa ostalim pivarama iz grupe.

Na dan posjete novinara CIN-CG, pisalo je da su protekla 462 dana od posljednjeg incidenta, kada se pokvario teretni lift, greškom firme koja ga je održavala, a radnik u njemu istegao mišić. Najduži period bez povrede na radu u pogonima fabrike je 837 dana. Posljednji incident u kojem je učestvovao posjetilac, ili radnik strane firme desio se prije 5.688 dana ili 15 i po godina, zbog nepažnje u saobraćaju.

Posljednji teži incident desio se prije pet godina kada je eksplodirao ventil pod pritiskom i ozbiljno povrijedio radnika. Inspekcija zaštite na bilježi i da je 2016. godine, prilikom otpreme piva, viljuškarom jednom radniku povrijeđena noga. U svim slučajevima inspektori su utvrdili da nije bilo propusta poslodavca.

“Trebjesa, kao dio velike svjetske pivarske porodice, ogromnu pažnju, energiju, resurse i novac poklanja bezbjednosti i zdravlju zaposlenih. U tu svrhu, stvorena je i deviza koja nas sve podsjeća na poštovanje procedura”. Ponosni smo na činjenicu nema povrede od juna prošle godine”, kazao je za CIN-CG menadžer zaštite okoline, zdravlja i sigurnosti Milan Kilibarda.

Izazova koje bi trebalo savladati nije malo. Intenzivan je saobraćaj kamiona, viljuškara i drugih vozila, u krugu i unutar pogona, rad za linijom koja u minuti puni stotine boca, ili u blizini hemikalija i uređaja pod visokim pritiskom i temperaturom nosi rizike i traži koncentraciju. Tu je i prenošenje tereta, električni napon, obavljanje poslova na visini, potencijalni lom stakla, klizav pod...

Ne samo za svako radno mjesto, već i za svaki radni potez na njemu propisana su pravila i potrebna zaštitna oprema. Propisi o zaštiti na radu grupe “Molson Coors“, kažu sagovornici CIN-CG, često su stroži od onih koji su zakonski obavezni u Crnoj Gori, jer kao internacionalna kompanija prate i primjenjuju najzahtjevnije svjetske i evropske norme.

Niko ne rizikuje da bude kažnjen

“Primjenjujemo najbolje operativne prakse upravljanja i usklađenost sa zakonskim zahtjevima, kao i sa internim politikama, standardima i procedurama. Sprovodimo redovne kontrole naših operacija radi ocjene usklađenosti. Nastojimo da stvorimo bezbjedno i zdravo okruženje za sve kupce, komšije, posjetioce i izvođače radova, sprečavajući oboljenja ili povrede, gdje god je to moguće”, tvrdi Kilibarda.

Predsjednik jedinog sindikata “Trebjese” Boro Delibašić kaže za CIN-CG da su zadovoljni odnosom uprave prema zaštiti na radu i zdravlju zaposlenih i da je cijeli sistem postavljen mnogo bolje nego prije 22 godine, kada je kompanija bila u državnom vlasništvu.

“Nema mnogo radnika iz tog perioda. Tehnologija je napredovala, kao i kvalitet zaštitne opreme, a propisi su usavršavani. Nekada se u pogonima moglo raditi i u papučama, a sada moramo da budemo u propisanoj opremi koja obuhvata od specijalne obuće, odjeće, fluorescentnih prsluka, do šljema, zaštitnih naočala i čepića za uši u pogonima gdje je buka”, kazao je Delibašić. On tvrdi da uprava još nije odbila neki zahtjev u vezi zaštite na radu, niti štedi na kvalitetu i obimu opreme.

Na pitanje, o tome da li je radnicima teško da se pridržavaju strogih propisa, on kaže da je disciplina na visokom nivou “ne samo zbog mogućih kazni, već zbog toga što je to u našem interesu”.

Kršenje propisa o zaštiti na radu, prema kolektivnom ugovoru, smatra se težom povredom radne discipline. Propisane su novčane kazne, a najblaža je tromjesečno umanjenje zarade 20 odsto. Najstroža je - otkaz. U protekle četiri godine samo je jedan radnik novčano kažnjen, jer nije nosio svu propisanu zaštitnu opremu.

Kada se novi radnik zapošljava u “Trebjesi”, prve dane provodi na predavanjima i obuci o zaštiti na radu, a zatim polaže testove u za to licenciranoj kompaniji. Nakon toga ima i internu obuku u fabrici. Tek, ako sve položi dobija ugovor o radu. Znanje se provjerava nakon 12 mjeseci, a ukoliko promijeni radno mjesto “polaže razliku predmeta”.

“Obezbjeđujemo treninge i razvijamo svijest zaposlenih kako bismo izgradili kulturu odgovornosti na svim organizacionim nivoima. Linijski menadžeri su odgovorni za bezbjednost i zdravlje svojih zaposlenih, kao i da osiguraju da su mašine i oprema sigurni. Svaki zaposleni odgovoran je, da zbog zaštite svoga zdravlja i bezbjednosti radi u skladu sa zakonskim zahtjevima i ustanovljenim procedurama. Svi zaposleni, izvođači radova iz drugih kompanija i posjetioci Trebjese moraju biti apsolutno svjesni i upoznati sa potencijalnim rizicima sa kojima se mogu susresti u raznim oblastima fabrike. Kao aktivni član Udruženja zaštite na radu Crne Gore, predvodimo talas podizanja svijesnosti o zaštiti na radu, u čemu ćemo, čvrsto vjerujemo, i uspjeti”, istakao je Kilibarda.

Pozitivne ocjene inspekcije zaštite na radu, kako je kazao Kilibarda, dodatno motivišu. Profesionalnu i pozitivnu saradnju sa Pivarom u odgovorima na pitanja CIN-CG,  potvrdili su i iz Inspekcije zaštite na radu. Višednevni nadzor jednom godišnje, pokazuje da je kompanija ispunila sve zakonske obaveze.

Uz podsjećanje da je Pivara i prije privatizacije dobijala priznanja za primjenu mjera zaštite na radu, iz inspekcije kažu da je, usklađivanjem nacionalnog zakonodavstva sa propisima EU, novim zakonom i podzakonskim aktima propisan veći nivo zaštite “koji kod ovog i drugih poslodavca mora da se sprovodi".

“Kada se promijeni neka norma iz zaštite na radu imamo sastanke i nove obuke. Ako se u bilo kojoj pivari iz grupe “Molson Coors“ desi neki incident i mi odmah dobijemo informaciju o tome i šta bi trebalo uraditi da se slično eventualno preduprijedi u našim pogonima. Obavještenja o tome postavljaju se na svim ulazima. Imamo neformalno takmičenje ko će duže biti bez nekog incidenta”, kaže Delibašić.

Od 18 kompanija “Molson Coorsa“ u Evropi na dan posjete novinara CIN-CG, duže bez povrede na radu od nikšićke pivare bile su samo češke kompanije  “Ostrava” sa 703 i “Smichov” sa 473 dana. U izvještaju na oglasnoj tabli detaljno je navedeno da se posljednji incident u ovoj poslovnoj grupi desio u pivari “Borsodi” u Mađarskoj, kada je vozač viljuškara prilikom silaska za vozila zakoračio u malo udubljenje na podu, izgubio ravnotežu i pao. Doktor je konstatovao iščašenje nožnog zgloba.

U posljednjem periodičnom izvještaju istaknutom u pogonima, navedena je i pohvala centrale predstavništvu za prodaju u distribuciju u Velikoj Britaniji koja je prešla 1.000 dana bez povrede radnika, kao i pivari “Ostrava” u Češkoj za 700 dana.

Cilj je - nula

Pivara “Trebjesa” je, kao članica “Molson Coors” grupe, u oktobru 2017. godine usvojila novu politiku zaštite životne sredine, bezbjednosti i zdravlja na radu, kojom su utvrđena tri glavna cilja – preventivnim djelovanjem svođenje broja povreda na nulu, podizanje svijesti o bezbjednosti, smanjenje uticaja na okolinu i sprečavanje zagađenja i umanjenje količine otpada koji odlažu na deponiju.

U maju 2018. usvojena je nova politika nabavke lične zaštitne opreme, kao rezultat dogovora menadžera zaštite i zdravlja na radu, rukovodstva kompanije, odjeljenja za ljudske resurse i sindikata.

“Velika novina bila je zamjena viljuškara koji su radili na gas novim na električni pogon. Kako su bešumni ugradili smo na njih zvučne i svjetlosne oglašivače. Vozač i radnici imaju na privjesku posebne uređaje veličine ključa za automobil, koji su povezani u sistem. Kada vozač viljuškarom ulazi u pogon pritisne dugme i svi radnici znaju da je tu. Ako se radnik nalazi na putanji viljuškara, takođe, sistem ga locira i vozilo samo usporava nekoliko metara ranije”, kaže Kilibarda.

Pregledi su obavezni

Zdravstveni pregledi u Trebjesi obavezni su jednom godišnje za zaposlene raspoređene na radnim mjestima sa povećanim rizikom i na tri godine za ostale. Sanitarni pregledi obavezni su svakih šest mjeseci za zaposlene koji dolaze u direktnu vezu sa proizvodom. U medicinskim kartonima zaposlenih nema profesionalnih oboljenja.

“Imamo dobru dugogodišnju saradnju sa Domom zdravlja iz Nikšića koji prati ovaj bitan proces”, naveo je Kilibarda.

Pravilnicima su predviđena i periodična ispitivanja sredstava za rad, opreme lične zaštite na radu i uslova radne sredine.

Burna istorija u 123 godine

Prvu pivaru u Nikšiću „Onogošt”, uz dozvolu knjaza Nikole, osnovao je 1896. godine Vuko Krivokapić, koji je iskustvo u pivarstvu stekao prilikom boravka u Sarajevu. Kasnije mu se pridružuju novi akcionari i pivara se širi. Nova pivara, pod imenom „Trebjesa”, izgrađena je 1908. Godine. Fabrika je tokom Prvog svjetskog rata izgorjela, a podrume je Austro-Ugarska pretvorila u zatvor. Obnova je nakon rata potrajala, pa je proizvodnja nastavljena tek 1931. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je ponovo oštećena, fabrika je nacionalizovana, a obnova i rekonstrukcija je trajala do 1956. godine. Nakon toga postala jedan od najznačajnijih pivskih brendova u bivšoj Jugoslaviji. Prodata je 1997. godine belgijskoj kompaniji InterBrew za tadašnjih 25 miliona maraka. U trenutku privatizacije imala je 650 zaposlenih. Novi vlasnici su, usljed racionalizacije, uz otpremnine postepeno smanjivali broj zaposlenih.

InterBrew se 2004. godine spojio sa brazilskom pivarskom grupom AmBev, pa je Trebjesa postala dio nove grupe InBev. Investicioni fond CVC Kapital 2009. godine od InBeva kupuje sve njegove pivare u centralnoj i jugoistočnoj Evropi, uključujući i Trebjesu, za 2,3 milijarde eura. Naredne godine ova grupa postaje StarBrev.

Američko kanadska kompanija Molson Coors 2012. godine kupila je StarBrev za 2,3 milijarde dolara. Naredne godine novi vlasnik je otkupio sve manjinske akcije i postao jedini vlasnik, te Trebjesu iz akcionarskog transformisao u društvo sa ograničenom odgovornošću.

U okviru Molson Coors grupe postoji više od 90 brendova piva, a najpoznatiji su Coors Light, Molson Canadian, Carling, Staroplamen,... kao i regionalni Nikšićko, Ožujsko, Jelen i Apatinsko.

Goran KAPOR

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub'' često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je''.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni - od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

Iz Unije poslodavaca Vijestima su kazali da smatraju da je ovaj član zakona nesaglasan sa članom 59 Ustava Crne Gore koji jamči slobodu preduzetništva koja se može ograničiti samo ako je to neophodno radi zaštite zdravlja ljudi, životne sredine, prirodnih bogatstava, kulturne baštine ili bezbjednosti i odbrane Crne Gore. Kako procedura odlučivanja Ustavnog suda traje od pola do dvije godine, radnici u trgovinama će bar neko vrijeme koristiti blagodeti novih zakonskih normi.

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija... garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije.

,,Formalno se garantuju jednake šanse i mogućnosti za oba pola, ali u realnosti su još uvijek vrlo jake tradicionalne pozicije i  uloge žena u porodici i društvu. Negativno utiču na sve aspekte života žena kako u javnoj tako i u privatnoj sferi. Posledično utiču i na zapošljavanje’’, kaže za Monitor Nada Koprivica, iz SOS telefona Nikšić.

Ona kaže da su pojedine korisnice SOS telefona Nikšić svjedočile da su na razgovorima za posao bile ispitivane o bračnom statusu, da li su trudne, planiraju li djecu...

Monitor je pisao o ,,standardnoj’’ proceduri prilikom intervjua za posao: ,,Prvo se gleda fizički izgled. Kad to zadovoljite slijedi kanonada pitanja: godine, da li ste u braku, imate li djece, planirate li djecu… Ako prođete taj test, onda se čude što ste sami, pa opet krene: planirate li brak, djecu…”, ispričala je jedna nezaposlena Podgoričanka.

Ljiljana Raičević iz Sigurne ženske kuće za Monitor kaže da žene koje se njima obrate uglavnom rade po nekoliko poslova: ,,Nikada to nijesu poslovi iz struke. Rade najteže poslove, ne biraju. A imamo profesorica, pravnica, arhitekticu, tehnologa... Dolaze nam i žene koje pokrivaju neka visoka radna mjesta i sve one pričaju da svojim šefovima pripremaju sve – od izveštaja do govora. Teško se izbore za bolju poziciju''.

Koprivica ističe da poseban problem predstavlja činjenica da su poslovi u domaćinstvu i dalje u najvećoj mjeri obaveza žena: ,,Država nema adekvatno razvijene servise za podršku (briga o djeci, briga o starima) što ženama onemogućava da na isti način kao muškarci učestvuju u društvenim i socijalnim aktivnostima koje su izuzetno značajne za lični razvoj i posledično utiču na mogućnost zapošljavanja i napredovanje na poslu’’.

Ljiljana Raičević kaže da kako na poslu, tako se i u porodici često dešava da žene ne mogu da se izbore za ravnopravam tretman: ,,Ipak, možda se nešto i počelo mijenjati prije deset godina. Ključni problem je što država ne preduzima ništa po ovom pitanju. Organizuju se s vremena na vrijeme neke konferencije o ovoj temi i  na tome se sve završava’’.

Posljednje istraživanje koje je rađeno o socio-ekonomskom statusu žena 2013. godine pokazalo je da su žene nakon dolaska sa posla čak do osam sati provodile u obavljanju kućnih obaveza. Istraživanje je pokazalo da se gotovo potpuno neuključivanje muškaraca u kućne obaveze, uz istovremeno poziciju donosioca odluka u porodici, prvenstveno percipira kao posljedica tradicije, patrijarhalnosti crnogorskog društva i vaspitanja.

Načelnica Odjeljenja za poslove rodne ravnopravnosti u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Biljana Pejović kazala je, početkom godine, za Pobjedu da nijesu imali dovoljno finansijskih sredstava da se intenzivnije bave pitanjem rodne ravnopravnosti u privatnom životu muškarca i žena, ali da će se ta situacija promijeniti.

Istraživanje koje je, uz podršku Ministarstva za ljudska i manjinska prava, SOS telefon Nikšić sproveo prije par mjesec sa mladima srednjoškolskog uzrasta (15 do 18 godina) u četiri grada - Nikšću, Šavniku, Žabljaku i Plužinama pokazalo je da njih dvije trećine smatra da postoje razlicita zanimanja za dječake i djevojčice. Obrazloženja su bila stereotipna, npr. zanimanja za dječake su, po njima, doktor, advokat, političar, a za djevojčice bolničarka, učiteljica, kozmetičarka, frizerka.

„Moj muž ne radi ništa. Gdje da ga vidi majka da nešto radi. Odmah bi mu rekla da je slabić“, jedna je od izjava u pomenutom istraživanju iz 2013. Međutim i tada su zabilježeni pozitivni trendovi, pa su žene mlađe generacije, do 35 godina, istakle borbu protiv patrijarhalnih odnosa i vrijednosti najznačajnijom za rodnu ravnopravnost. Navele su i da je za njih ova borba individualna i zavisi isključivo od žene - „svaka žena može da se izbori da bude ravnopravna“.

Da se stvari mijenjaju, govori i podatak da je prošle godine više od 400 muškaraca iskoristilo pravo na roditeljsko odsustvo.

,,Tradicionalne uloge koje su nametnute ženama nanose ogromnu štetu cjelokupnoj zajednici jer nijesu u dovoljnoj mjeri iskorišteni potencijali više od polovine stanovništva u Crnoj Gori. Sve dok se to ne desi neće biti moguće riješiti društvene, ekonomske i političke probleme i napredak za sve u Crnoj Gori’’, ističe Koprivica.

Bez Indeksa rodne ravnopravnosti 

Crna Gora još uvijek nema Indeks rodne ravnopravnosti, koji se obavezan u zemljama EU, u kojoj je ravnopravnost žena i muškaraca jedna od osnovnih vrijednosti. Indeks se sastoji od šest ključnih domena – rad, novac, znanje, vrijeme, moć i zdravlje, uz dva prateća – nailaženje na neravnopravnost i nasilje.

Iako su sporazum o saradnji za izradu Indeksa Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i Monstat potpisali septembra 2016. još uvijek nije urađen, iako Monstat već četiri godine objavljuje publikaciju Žene i muškarci u Crnoj Gori.

Načelnica Odjeljenja za poslove rodne ravnopravnosti u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Biljana Pejović je početkom godine za Pobjedu izjavila da bi Monstat trebao da indeks rodne ravnopravnosti objavi do kraja ove godine: ,,Krenućemo u taj proces i mjerićemo gdje je po tom pitanju mjesto Crne Gore među razvijenim zemljama. Evropski institute za rodnu ravnopravnost se bavi tom statistikom’’, kazala je Pejović.

Možda je jedan od razloga zašto još nemamo ovaj Indeks činjenica da bi on otkrio ne samo rodnu neravnopravnost. Zamislite pravi indeks u kome je sve transparentno u domenu novac, pa da se objelodane podaci o sistemu zarada, dodacima, bonusima, nagradama, službenim putovanjima, radu u odborima, dodjeli stanova...

Predrag NIKOLIĆ

Za deset godina u Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida prikupljeno oko 73 miliona eura, a namjenski utrošeno tek dvadesetak.  Nevladine organizacije traže promjenu zakona, poseban račun i formiranje specijalizovanih radionica i centara   

Ambroz Nikač je grafički dizajner sa tridesetogodišnjim iskustvom, zavidnom informatičkom pismenošću i odlično govori engleski. Uzalud čekajući stalni posao, vrijeme provodi baveći se streljaštvom, igra stoni tenis i izrađuje suvenire od kože.

Pored brojnih vještina u njegovom CV-ju, kao i u još 11 hiljada drugih na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), stoji podatak koji odbija poslodavce - osoba sa invaliditetom (OSI).

"Diskriminacija i predrasude prema OSI su jače od znanja, vještina i sposobnosti. I u Zavodu za zapošljavanje vjerovatno smatraju da mi posao nije potreban, pa nijesu ni zvali da mi nešto ponude. I kad bi me pozvali, mogao bih doći samo do portira, jer lift za OSI već godinama nije u funkciji", kaže Ambroz u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Predrasude nijesu jedini problem ovih osoba. Nikač i ostali na birou rada žrtve su i Vladinog nenamjenskog trošenja novca koji se posebnim zakonom prikuplja za OSI. U posljednjoj deceniji, kako su izračunali u Udruženje mladih sa hendikepom (UMHCG) i Savezu udruženja paraplegičara Crne Gore, umjesto za invalide, oko 53,8 miliona eura završilo je u budžetskim ponornicama. Na svako pitanje o sudbini tog novca iz Vladinih resora uzvraćaju - ćutanjem.

Milionske sume koje se svake godine zakonski prikupe od poslodavaca koji ne zapošljavaju osobe sa invaliditetom, trebalo bi da posluže i za profesionalnu rehabilitaciju OSI, za specijalizovane radionice i centre, ali i za brojne pogodnosti i beneficije preduzetnicima koji otvore takva radna mjesta. Ali, sve što se u tekućoj godini ne utroši u ove svrhe, Vlada jednostavno uzme.

Sagovornici CIN-CG, smatraju da se moraju precizirati zakonska rješenja kako bi se sačuvao namjenski prikupljen novac i promijenila praksa koju vrijeme nije potvrdilo. Kada je 2008.godine usvojen Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI, na birou rada bilo je 2.536 takvih osoba, a sada ih je gotovo četiri puta više. Za 10 godina primjene zakona, koji je obavezao poslodavce na plaćanje posebnog doprinosa ukoliko ne zaposle propisani broj osoba sa invaliditetom, prikupljeno je 73,3 miliona eura. Od te sume za invalide utrošeno je svega dvadesetak miliona.

„Poseban doprinos iz člana 22 Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, strogo je namjenski. Međutim, na kraju kalendarske godine dolazi do storniranja prikupljenih budžetskih sredstava. Nepotrošeni novac se ne prebacuje u sljedeću godinu, već se povlači i kalendarska godina počinje po novom planu potrošnje za tekuću godinu“, kažu iz Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore.

Direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore Marina Vujačić ocjenjuje da je problem u dijelu nadležnosti institucija koje koordiniraju procesom profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja ovih osoba, ali da je „najveća odgovornost na Vladi, odnosno Ministarstvu rada i socijalnog staranja koje bi trebalo da osigura kvalitetno zakonsko rješenje i njegovu primjenu, dok bi Ministarstvo finansija trebalo da brine za namjensko korišćenje novca”.

Zakonom je definisano je da se doprinos poslodavaca uplaćuje na poseban račun budžeta, Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI. U stvarnosti, taj poseban račun ne postoji. Milioni eura tako nestanu, jer Ministarstvo finansija koristi zakonsko opravdanje da se novac opredjeljuje u skladu s planom i da utrošak zavisi od izvršenja. Apsurd na koji podsjeća Vujačić je da i to Ministarstvo finansija prethodno uplaćuje novac u ovaj fond, jer ne ispunjava zakonsku obavezu o zapošljavanju OSI.

I poslanik u Skupštini Crne Gore i bivši predsjednik Odbora za ekonomiju, finansije i budžet Aleksandar Damjanović problem vidi u tome što Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom nije samostalan, pa se sav neutrošeni novac, na kraju godine jednostavno prelije u tekuću budžetsku rezervu. Zato je potrebno raditi na tome da se Fond izdvoji kao poseban organ. “Jedino tako bi se omogućilo da novac ide onima kojima je i namijenjen", smatra Damjanović.

On kaže da je u Skupštini bilo inicijativa da se ovo stanje promijeni, ali predlozi nijesu prošli.

"Ne radi se o maloj sumi. Međutim, Ministarstvo finansija ne dostavlja informacije iz kojih bi se vidjelo kako i gdje preusmjerava novac. U završnom računu nema evidencije o tome koliko je iz ovog izvora otišlo u tekuću rezervu", kaže Damjanović.

Ministarstvo finansija nije odgovorilo ni na pitanje CIN-CG o tome gdje je završio novac zakonski namijenjen profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI.

Zahvaljujući, između ostalog i aktivnostima UMHCG, kroz projekat "Naš je budžet naša stvar" pokrenuta je inicijativa da Državna revizorska institucija (DRI) u svoj plan  za ovu godinu uvrsti i kontrolu uplate i raspodjele posebnih doprinosa za zapošljavanje OSI, koja je u nadležnost Poreske uprave i Ministarstva finansija. Prethodna revizija odnosila se samo na nadležnosti Zavoda za zapošljavanje i Ministarstva rada.

U UMHCG odgovornost vide u Ministarstvu rada i socijalnog staranja zato što nije donijelo ključni podzakonski akt, kako bi se uredilo osnivanje i rad posebnih organizacija za zapošljavanj  predviđenih zakonom - zaštitni pogoni, radionice i centri u kojima bi se angažovale OSI teško zapošljive na otvorenom tržištu rada. Nije definisalo ni uslove i kriterijume, pa ni sprovelo stipendiranje, kao mjeru aktivne politike zapošljavanja ovih osoba.

Zavod za zapošljavanje je tek u posljednje dvije godine nešto efikasniji u potrošnji ovog novca, ali opet nedovoljno i uz taktiku da projekte za finansiranje takozvanih grant šema za osposobljavanje OSI raspisuje u drugoj polovini godine. Tako se novac po konkursima za tekuću godinu isplaćuje iz budžeta za narednu.

I saradnja UMHCG sa Savezom slijepih Crne Gore, kako kaže Vujačić, doprinijela je da se iz budžeta Zavoda za zapošljavanje poveća iznos namijenjen za mjere profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI.

"Ovo ne znači da smo zadovoljni. I nećemo biti dok sve institucije ne rade u potpunosti svoj dio posla, odnosno dok se Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI ne izdvoji kao posebno pravno lice i ne osigura njegova efiikasnost i namjena. Redovno se i u Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori nalazila rečenica o nenamjenskom trošenju sredstava i politici zapošljavanja OSI, a i Delegacija EU u Podgorici je zainteresovana za ovu temu", napominje Vujačić.

Značajnu sumu iz posebnog doprinosa, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje utroši na finansiranje grantova, projekata za zapošljavanje OSI. Suštinski, to ne povećava zapošljivost ovih osoba, jer se najveći broj njih nakon okončanog projekta vrati u evidenciju Zavoda.

"Grant šeme bi trebalo da se koriste za podizanje kapaciteta OSI, pripremu za zapošljavanje, dokvalifikaciju i prekvalifikaciju, a ne kao isključivi i obavezni model zapošljavanja, koji nema adekvatne i dugoročne ishode u velikom procentu slučajeva", smatra Vujačić.

Vlada sa rukom na srcu i drugom u kasi

Marina Vujačić kaže da su poražavajući podaci koje je UMHCG dobio od Vlade Crne Gore, kabineta predsjednika i Generalnog sekretarijata kao i od ministarstava o broju zaposlenih OSI i iznosu posebnog doprinosa koji su uplatili u skladu sa Zakonom. Najveći broj resora nema ni jedno zaposleno lice sa invaliditetom, tek poneko ima jedno ili dvoje. Mnogi resori opredijelili su se da obračunavaju značajne iznose na ime posebnog doprinosa, umjesto da zaposle osobe sa invaliditetom.

"Izjava premijera na sjednici Vlade 28.marta 2019.godine, kojom je pozvao ministre da zapošljavaju OSI i najavio da će on prvi to učiniti, ne djeluje ohrabrujuće. Porazno je da premijer poziva svoju Vladu na poštovanje Zakona, i da se zapošljavanje sprovodi na osnovu izjava i apela a ne propisa i sistemske politike", kaže Vujačić.

Zakon nudi subvencije

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI nudi mogućnost da poslodavci ostvare značajne benefite uključujući i subvencioniranje bruto zarade ovih osoba čak do 75 odsto. Umjesto toga, poslodavci obično biraju plaćanje posebnog doprinosa.

Član 21 Zakona precizira da je poslodavac koji ima od 20 do 50 zaposlenih dužan da zaposli najmanje jedno lice sa invaliditetom. Ako ima više od 50 zaposlenih, dužan je da zaposli najmanje pet odsto osoba sa invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih.

Stopa posebnog doprinosa koju su poslodavci dužni da uplaćuju ako ne zaposle OSI iznosi i do 20 odsto prosječne mjesečne zarade u Crnoj Gori.

Na drugoj strani, poslodavac koji zaposli osobu sa  invaliditetom ima pravo i na subvencije za prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada, pokriće ličnih troškova asistenata – pomagača, kao i na povoljne kredite za kupovine mašina prilagođenih ovim osobama.

Ranko VOJVODIĆ

Viši sud je oslobodio optužene, a Apelacioni i Vrhovni su zaključili da čak nije bilo krivičnog djela. Vlada je mnogo godina nakon zločina, da bi se iskupila, uložila milione u izgradnju novih kuća u Bukovici u koje se niko ne vraća, osim pred izbore. Veselin Veljović, aktuelni direktor Uprave policije, bio je u centru cijele priče, kao tadašnji prvi policajac Pljevalja. Njegova uloga u zločinu nije do kraja rasvijetljena, a svjedočenja su kontroverzna

Šestoro ubijenih, dva samoubistva zbog zlostavljanja, protjerivanje više stotina mještana muslimanske vjeroispovijesti i pljačkanje kuća, činjenice su o zločinima počinjenim u rejonu Bukovice u pljevaljskom kraju, u prvoj polovini devedesetih  godina prošlog vijeka, sa kojima crnogorska država i njeni zvaničnici, ni danas nijesu spremni da se suoče na način kojim bi pravda bila zadovoljena.

Mali broj onih koje je tužilaštvo označilo kao krivce sud je oslobodio, a najviše pravne instance su zaključile da nije ni bilo krivičnog djela. Zbog oprečnih svjedočenja, nijesu razjašnjene ni kontroverze o stvarnoj ulozi sadašnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, koji je tada komandovao pljevaljskim policajcima, uprkos njegovoj tvrdnji da je radio po zakonu.

Kao i u sličnim slučajevima, vlasti su zlodjela pokušali da prekriju – novcem. Uloženo je 4,5 miliona eura i u tom području posljednjih godina izgrađeno 110 kuća i oko 60 pomoćnih objekata, kako bi se navodno revitalizovao kraj. Tamo je sada samo šest porodica. Na pitanje Centra za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) iz Vlade nijesu odgovorili kako su zadovoljni projektom i rezultatima.

Predstavnik Udruženja Bukovčana Jakup Durgut ocjenjuje da “Vlada ništa nije postigla”.

"Ljudi se ne vraćaju, dobar dio nije ni preuzeo ključeve. Od osam porodica koje su se vratile, dvije su ponovo napustile kraj. Nema podrške tom narodu, otkupa poljoprivrednih proizvoda, održavanja puteva. Ljudi tu ne mogu da žive", kazao je Durgut za CIN-CG.

U početku je bilo optimizma, kaže on, ali kako je vrijeme odmicalo shvatili su da su to su bačene pare." Ako su i potrošili toliko, za dosta objekata nijesu ni struju doveli, sve je urađeno prilično netransparentno i aljkavo", svjedoči Durgut.

U njegovoj knjizi „Bukovica 1992 – 1995. Etničko čišćenje, zločini i nasilja“, Bukovica je označena kao jedina teritorija u Crnoj Gori koja je devedesetih godina bila meta etničkog čišćenja. Navedeno je da su početkom 1992. godine raseljena 24 sela. Od 1992. do 1995. godine ubijeno je šest civila: Hajro (75) i Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70), Džafer Đogo (57) i Bijela Džaka (70). Oteto je i odvedeno u zatvor u Čajniče 11 ljudi, a zbog posljedica torture, kako tvrdi, samoubistvo su izvršili Himzo Stovrag (67) i Hamed Bavčić (75). Gotovo svo muško stanovništvo više puta je pretučeno, zapaljeno je najmanje osam kuća i seoska džamija, a imovina opljačkana. Ostale kuće su uništene. Raseljeno je oko 125 porodica sa 330 članova.

Samo je stradanje radnika na održavanju lokalnog puta Džafera Đoga stiglo do suda, ali kao ubistvo, a ne ratni zločin. Pravosnažno je osuđen Majoš Vrećo, dok je saučesnik Dragomir Krvavac oslobođen zbog neuračunljivosti. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio jer Vreću na 4,5 godine zatvora, a bjelopoljski Viši sud to preinačio na 14 godina. Kaznu je izdržavao u Spužu i u fočanskom zatvoru. Dok je bio na robiji, dva puta su mu smanjivali kaznu odlukama o amnestiji – tadašnji predsjednik Republike Srpske Nikola Poplašen za deset mjeseci, a predsjednik Crne Gore Milo Đukanović za nešto više od dvije godine.

Misterija o ulozi šefa policije

“Ne znam koliko je učestvovao, ali je znao i mogao to da spriječi”, zaključuje Durgut o ulozi tadašnjeg šefa pljevaljske policije Veselina Veljovića u dešavanjima u Bukovici. Interpretacije o ulozi Veljovića su kontradiktorne, iako dolaze upravo od Bošnjaka. Prema nekim svjedočenjima pred sudom, Veljović je predvodio pretrese kuća, a Durgut u knjizi citira osobu koja je tvrdila da joj je prijetio kidanjem ušiju. S druge strane, u januaru 2006. godine, kada je dio javnosti problematizovao ulogu Veljovića, nakon što je započeo prvi mandat direktora Uprave policije, tadašnji predsjednik pljevaljskog Odbora Islamske vjerske zajednice Smail Hakija Ajanović obratio se javnosti tvrdnjom da je upravo šef pljevaljskih policajaca najviše “doprinio očuvanju mira i dostojanstva ljudi u Pljevljima”.

“Preduzimane su isključivo zakonite mjere i radnje na očuvanju stabilnog javnog reda i mira koje su, zbog specifičnosti sredine, bile usmjerene i na očuvanje međuvjerskog i multietničkog sklada”, odgovorili su iz Uprave policije, na pitanja koja je CIN-CG poslao Veljoviću o tome kako gleda na svoju ulogu u ovim događanjima, da li se osjeća odgovornim za mučenje i iseljavanje, je li lično učestvovao u tome, da li je nekoga kroz svoj operativni rad smatrao odgovornim za zločine, te da li smatra da je pravda zadovoljena. Umjesto konkretnih odgovora, iz UP su se pozivali i na pismo Ajanovića, koji je, tvrde, „demantovao kasnije pokušaje da se ime i profesionalni integritet direktora Uprave policije Veselina Veljovića potpuno neopravdano stave u negativni kontekst dešavanja u Bukovici i koji je objasnio kakvu je zapravo ulogu u očuvanju mira pljevaljska policija sa direktorom Veljovićem na čelu odigrala u tim osjetljivim vremenima“.

„Informacije i saznanja o dešavanjima u Bukovici direktor Uprave policije Veselin Veljović saopštio je u sudskom postupku u kojem su optuženi oslobođeni krivične odgovornosti“, navodi se u odgovoru.

Veljović je bio komandir pljevaljske policije od sredine oktobra 1992. do kraja 1995. godine. Svjedočeći pred sudom, u decembru 2010. godine, naveo je da je zbog blizine Bosne i Republike Srpske i ratnih dejstava na tom području bila ugrožena sigurnost kako Muslimana-Bošnjaka tako i pravoslavaca. Rekao je i da je bilo dosta paravojnih formacija, pa je i strah mještana bio opravdan, a zadatak policije je bio da smiri situaciju. On nije isključio mogućnost pojedinačnih prekoračenja službene dužnosti nekog policajca, ali je tvrdio da je policija bila „faktor stabilnosti, mira i reda i intervenisala u svim slučajevima gdje je bio pretres kuća oko nelegalnog držanja oružja ili vezano za prijavu drugih izvršenih krivičnih djela“.

„Nijedan od policajaca koji su učestvovali u tim pretresima nije tukao, zlostavljao i maltretirao lica kod čijih kuća i objekata je vršen pretres, jer mi se niko od mještana Bukovice nije žalio na rad i ponašanje optuženih policajaca... Za policiju je jasno da se S. H. objesio, ali ne iz straha ili prestrašenosti ili što je tučen od vojske i policije, već i iz njemu znanih razloga“, rekao je tada Veljović.

Svjedočenje Ramiza Šabanovića iz sela Klakorine, jedno od mnogih u knjizi "Bukovica" Fonda za humanitarno pravo, kosi se sa Veljovićevom interpretacijom. On je ispričao kako je u februaru 1993. godine grupa vojnika  i policajaca obilazila muslimanske kuće i maltretirala stanovništvo. Kaže da su u njegovu kuću upali vojnici i policajci, suprugu Hatidžu vukli za kosu i bacali na pod, a njega u drugoj sobi tukli tražeći novac. U vitrini je bilo dinara, u vrijednosti oko 3.000 njemačkih maraka, od prodaje stoke. Policajac je pregledao novac, ali ga nije uzeo.

“Tada mi je prišao jedan vojnik sa psom, mislim da se zove Aco Malinić, i natjerao na mene psa, koji  mi je skočio na grudi i potpuno mi izderao odjeću, a on ga je držao na kaišu da me još više ne povrijedi. Tu sam pretrpio veliki strah. Poslije ovoga, mene i ženu su tjerali da se krstimo i pjevamo četničke pjesme i da ja ližem nož po oštrici. Kad smo sve to izvršili, istjerali su nas iz kuće i gonili do obližnjeg potoka, prijeteći da im damo novac ili će nas klati bodljikavom žicom”, ispričao je Šabanović.

O ulozi šefa policije, poznati novinar TV Vijesti Sead Sadiković, koji je snimio brojne reportaže  i film o Bukovici, za CIN-CG, uz prepoznatljivu ironiju kaže: „Samo Božje proviđenje je početkom devedesetih u Bukovicu poslalo Veselina Veljovića. Dok je on, nakon vojske prije njega, kontrolisao taj teren, većina se Bukovičana iselila i spasila živote. Danas su u Goraždu, Sarajevu, Beču, Njujorku. Dok su se varnice ratnog požara iz Bosne prebacivale ka Bukovici, Veljović je bio svjestan da ne može da zaštiti bošnjački narod. Neću reći da ga je zato protjerao. Biću precizniji i oprezniji: Pomogao mu je da ode na sigurnije i bolje mjesto – u izbjeglištvo. Hvala sadašnjem direktoru crnogorske policije, reći će danas i bukovički Bošnjaci. Ako se i čuje da je pokojem „zavrtao“ uši prilikom racija u navodnoj potrazi za oružjem, to nije bilo zlonamjerno. Kao, kada ti učiteljica zavrće uši. Stroga, ali pravedna. Učiteljica života.”

[youtube v="YwFPY-Xlphc"]

Sudovi slijepi za ratni zločin

Za zbivanja u Bukovici Više tužilaštvo u Bijelom Polju je u decembru 2007. godine pokrenulo  istragu protiv pet vojnika bivše Vojske Jugoslavije: braće Radmila i Radiše Đukovića, Slobodana Cvetkovića, Đorđija Gogića, Milorada Brkovića i dvojice tadašnjih crnogorskih policajaca Slaviše Svrkote i Radomana Šubarića, a nakon tri godine ih i optužilo za ratni zločin protiv čovječnosti. Svi su pravosnažno oslobođeni.

Tužilaštvo ih je teretilo da su, kršeći pravila Međunarodnog prava, prilikom pretresa kuća radi pronalaska i oduzimanja oružja, nehumano postupali prema građanima muslimanske nacionalnosti, primjenjivali torturu i nasilje.

“Provjeravali su da li učestvuju u borbenim okršajima na strani zelenih beretki i da li zelenim beretkama dopremaju hranu i ostale namirnice i kriju pripadnike zelenih beretki u svojim kućama, pa su kod istih nehumanim ponašanjem prouzrokovali teške patnje i ozbiljno im ugrožavali zdravlje i vrijeđali tjelesni integritet, primjenjivali mjere zastrašivanja, stvarali psihozu za prinudno iseljavanje iz sela tog područja, usled kojeg ponašanja je došlo do iseljavanja muslimanskog stanovništva“, piše u optužnici. Policajci su tuženi i da se zbog njihovog maltretiranja Himzo Stovrag objesio.

Vijeće sudija Višeg suda u Bijelom Polju, na čelu sa Šefkijom Đečevićem, oslobodilo ih je zbog nedostatka dokaza. Zaključeno je da se pripadnici muslimanske nacionalnosti nisu iseljavali zbog nehumanog postupanja okrivljenih, nego dobrovoljno, te da su, zbog rata u okruženju, to činili i Srbi i Crnogorci. U obrazloženju presude piše i da pojedini oštećeni nisu podržali navode optužnice, dok su neki govorili dugačije nego u istrazi. Utvrđeno je i da su vojska i policija radile “u skladu sa pravilima službe”, da je pretresanje kuća bilo opravdano, jer su postojale dojave o tome da se u kućama pojedinih osoba krije oružje, koje je i pronađeno, pa su neki za to pravosnažno osuđeni.

Viši sud je zaključio da nije dokazano da je postojao sistematski ili rasprostranjen napad na civilno stanovništvo, što je preduslov za postojanje zločina protiv čovječnosti. Apelacioni sud je dvije godine kasnije preinačio presudu, oslobađajući optužene, ali uz obrazloženje da nije bilo ni krivičnog djela.

“Krivično djelo onako kako je predstavljeno optužnicom nije krivično djelo, jer mu nedostaje jedan bitan element - međunarodni propis protivno kog su optuženi preduzimali djelatnosti za koje se terete”, piše u obrazloženju odluke sudija Radmile Mijušković, Milića Međedovića i SvetlaneVujanović. „Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda, na koji se tužilac pozvao u optužnici, nije takav propis, jer su djela navedena u optužnici izvršena 1992. i 1993. godine, dakle, prije no što je Rimski statut stupio na snagu (2002. godine)“, piše u obrazloženju. I Vrhovni sud je potvrdio takvo mišljenje u januaru 2013. godine.

Sadiković: Našim parama prekrojili istoriju

Sadiković kaže da je istraživanje o Bukovici jedno od najtužnijih koje je radio. „U početku zbog tragičnih ispovijesti žrtava, potom zbog farsičnog sudskog procesa. Konačno, zbog tragikomičnog epiloga: “Žrtva dolazi i glasa za dželata, redovno na svim izborima. Kupljena je vikendicom Bogu iza nogu, u koju nikada niko neće doći. Jedino – na glasanje!“, naveo je Sadiković.

[youtube v="0uz2APaLzBk"]

Našim parama, kaže on, kupljeno je prekrajanje istorije. U Sadikovićevom filmu „Praznina“ može se vidjeti da ljudi čije su porodice mučene i zlostavljane sada dolaze u Pljevlja da glasaju za DPS.

„Država je planirano dala 4,5 miliona eura. Plus sudski proces, što dolazi do pet – šest miliona eura, koje smo svi dali zarad pranja biografije onih „koji su stvorili novu Crnu Goru“. Ovaj slučaj, za vrijeme ovih vlasti, neće nikada biti istražen do kraja“, ocijenio je Sadiković.

On kaže da ga je iznenadilo prilikom boravaka u Bukovici da i jedni i drugi sada stvari posmatraju kao da se ništa nije desilo.

“To je ključna greška! Ponoviće se, strahujem. Istorija je učiteljica života. Pobjednici su ovdje silovali učiteljicu. Njena stigma ne dozvoljava joj slobodu da uči pokoljenja da se ne ponove zločini. Kao ironiju vidim pravnu tvrdnju da „ratni zločini ne zastarijevaju“, zaključio je poznati novinar.

Advokat Velija Murić u razgovoru za CIN-CG ocijenio je da Bukovica predstavlja “endemski slučaj ratnog zločina koji se dogodio na prostoru na kome zvanično nije proglašeno ratno stanje”.

“Preduzimane su brojne radnje koje su de facto podsticale iseljavanje autohtonog naroda. Sva zlodjela nijesu direktno preduzimali pripadnici policije i vojske, već su Bošnjake prepustili samovolji lokalnih komšija Srba, Crnogoraca, od kojih su neki u sudskim postupcima oglašavani krivim za krivična djela protiv života i tijela, a ne i za zločine nad civilnim stanovništvom, vjerskim objektima i imovinom. Raseljavanje građana druge nacionalnosti i konfesije, pljačkanje imovine i ubijanje nedužnih ljudi je ništa drugo do genocidna namjera ili etničko čišćenje”, kazao je Murić.

Činjenica je, ističe on, da je kroz ruke policije toga vremena prošao veliki broj Bošnjaka.

“Zamjeram što Crna Gora, umjesto da istraži i identifikuje personalno ljude koji su doprinijeli ili nijesu spriječili da se u Bukovici dogodi zločin, ono što se desilo mnoge od njih unapređuje na visoke pozicije u policiji, što u krajnjem obeshrabruje moguće povratnike. Bez suočavanja sa prošlošću i osude zločina, investiranje u objekte i revitalizaciju života Bošnjaka je apsurdno”, zaključio je Murić.

Direktorka Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc Prelević ističe da je stanovište Apelacionog suda u slučaju “Bukovica” sporno, te da je greška što je sud propustio da izmijeni pravnu kvalifikaciju državnog tužioca i okrivljene osudi za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Isto je, podsjeća ona, zaključio i pravni ekspert Evropske komisije Mauricio Salustro, u izvještaju koji je procurio u javnost zahvaljujući Vijestima, u decembru 2014. godine.

Analizirajući slučajeve “Bukovica” i “Deportacije”, Salustro je zaključio da je potpuno pogrešan stav Apelacionog suda - da okrivljeni nijesu bili strane u oružanom sukobu pa ne mogu počiniti ratni zločin. Ekspert je tada uvidio i da nijedan slučaj ratnih zločina nije otvoren inicijativom crnogorskih tužilaca, koji reaguju samo na krivične prijave, kad ih podnesu pojedinci ili institucije.

SDT izviđa osam slučajeva

I pored insistiranja CIN-CG, iz Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na pitanja o tome kako realizuju obaveze iz sopstvene Strategije istraživanja ratnih zločina i ima li pomaka u starim i novim slučajevama, kratko su odgovorili da je u toku izviđaj u tim predmetima.

Osim slučajeva “Bukovica”, “Deportacije” i “Kaluđerski laz” koji su završeni oslobađajućim presudama, a “Morinj” simboličnim kaznama, vođeni, po pravilu, protiv nižih pripadnika Vojske i policije, pa su pod pritiskom javnosti i stranih eksperata sada opet otvoreni, pokrenut je izviđaj u još četiri predmeta.

Prema izvještaju Komiteta protiv torture, istražuje se ubistvo na Kosovu, slučaj iz 1991. godine za vrijeme oružanih sukoba na području Hrvatske, sumnja se da je jedan zločin izvršen na teritoriji Bosne, a četvrti predmet formiran je povodom dešavanja na dubrovačkom ratištu 1991. i 1992. godine.

Čeka se da Vlade prihvate REKOM

Osnivačica srpskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić ocjenjuje da su porodice žrtava i dalje u ponižavajućoj situaciji.

“Veliki problem u Crnoj Gori je što nema osuđenih za ratne zločine i vrlo je malo suđenja, a taj trend se javlja i u drugim državama regiona”, navela je Kandić za CIN-CG.

Problem je, ističe, što EU više ne uslovljava države da se suoče sa prošlošću.

“Ako nema uslovljavanja da države pokažu odgovornost, bar da popišu sve te žrtve, kako će biti vladavine prava. Korupcija i organizovani kriminal jesu važni, ali i zločini iz prošlosti”, ocijenila je ona.

Dobra promjena u politici Evropske komisije je dodaje što je u aprilu otvoreno podržala Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima (REKOM). Vlade Bosne i Hrvatske za sada ne žele da podrže ovu inicijativu. REKOM su 2008. osnovale organizacije civilnog društva, sa ciljem regionalnog pomirenja, a prema njihovim podacima u ratnim dešavanjima ubijeno je i nestalo 130.000 osoba.

“Problem je što su uglavnom svugdje u regionu na vlasti oni isti ljudi koji su bili tu i kada je bio rat, pa je tamo gdje je bilo i najviše žrtava, najveća distanca u odnosu na stvaranje regionalne evidencije o žrtvama”, navela je Kandić.

Maja BORIČIĆ

Izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini kojim se propisuje neradna nedjelja za trgovine na malo i veliko, trebalo bi da počne da se primjenjuje od sredine oktobra, tiče se više od 37.000 zaposlenih u sektoru trgovine, od kojih je oko 25.000 žena

,,Kakva crna neđelja, nijesmo u Titovo vrijeme, nego radimo kod kapitalista’’, komentariše jedna od radnica u trgovini pitanje novinara Monitora o tome da li očekuje da će se poštovati Vladina uredba o neradnoj nedjelji.

Poslanici u Skupštini Crne Gore jednoglasno su 20. juna usvojili izmjene i dopune Zakona o unutrašnjoj trgovini kojima se, između ostalog, propisuje neradna nedjelja za trgovine na malo i veliko. Propisane su i kazne za poslodavce koji prekrše zakon  -  od 1.000 do 10.000 eura, a postoji i mogućnost zatvaranja objekta. Zakon koji bi trebalo da počne da se primjenjuje od sredine oktobra, tiče se više od 37.000 zaposlenih u sektoru trgovine, od kojih je oko 25.000 žena.

Brigu o radnicima podržala je i Privredna komora Crne Gore, odnosno poslodavci kroz Odbor za trgovinu, čiji članovi su, između ostalih, predstavnici najvećih trgovinskih lanaca u Crnoj Gori, istakli su iz Ministarstva ekonomije.

Bezuspješno, za sada, bunili su se veliki trgovački centri, prije svega Delta siti. Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) najavila je da će uputiti  Ustavnom sudu inicijativu za ispitivanje ovog zakona. Oni su naveli da se crnogorska privreda sastoji od 95 odsto malih i srednjih preduzeća, pa su pitali: ,,Da li sebi možemo priuštiti luksuz da se odričemo ogromnog prometa koji se, između ostalog, dešava i nedjeljom, a na koji utiču brojni turisti na primorju i na sjeveru”. Realnost izrabljivanja radnika odavno smo prihvatili.

Na pitanje UPCG, o tome da li su podnijeli najavljenu inicijativu, te koje su glavne zamjerke. Do zaključenja ovog broja odgovore nijesmo dobili.

Iz Unije slobodnih sindikata (USSCG) za Monitor kažu da nema pravnog osnova za podnošenje inicijative. Ističu da ,,više od toga vrijeđa stav naših socijalnih partnera, UPCG, koji istrajavaju u namjeri da tu inicijativu po svaku cijenu podnesu Ustavnom sudu’’.

Oni naglašavaju da je javnosti poznato nepoštovanje fundamentalnih prava zaposlenih u oblasti trgovine - po pitanju prava na slobodan sedmični i godišnji odmor, kao i prava na slobodan dan u vrijeme praznika. ,,To pravo zaposlenima je već dato Zakonom o radu, tako da se ovdje radi o duplom normiranju jednog, te istog prava. Naravno, razumljivo je da i po pitanju tog prava postoje izuzeci, a to se odnosi na zaposlene koji rade u kompanijama u kojima proces rada zahtijeva neprekidan rad (misli se na rad u tri smjene i na posebne tehnološke procese i preduzeća u djelatnostima od posebnog javnog interesa kao što su željeznica, elektrodistribucija, komunalna preduzeća...)’’, kažu u USSCG. Kažu, međutim, da im nije jasno zbog čega su od korišćenja prava na neradnu nedjelju izuzeti zaposleni u cvjećarama, apotekama, pekarama, štampi, skladištima za trgovinu na veliko: ,,Iskreno vjerujemo da će se ovo pitanje prilikom implementacije Zakona dodatno nivelisati’’.

,,Ima dosta poslodavaca koji ne daju nijedan slobodan dan, ne isplaćuju rad za vrijeme praznika, radnici ostaju duže od predviđenih i ugovorom potpisanih sati’’, nabraja za Monitor Liljana Raičević iz Sigurne ženske kuće.

Specifičnosti ovdašnjeg poslovanja najizraženije su u trgovini, a dosadašnja istraživanja pokazala su da je diskriminacija žena najveća baš u ovom sektoru.

U Crnoj Gori žene zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima. One bi trebalo, uz neplaćen učinak kod kuće, da rade duže devet sati da bi imale istu platu kao muškarci, pokazuju istraživanja. Iako zvanična statistika ne postoji, podatak o razlici u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori za 13,9 odsto navodi  se u Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.

U USSCG smatraju da je novi zakon važan iskorak u stvaranju preduslova za uspostavljanje instituta dostojanstvenog rada zaposlenih u Crnoj Gori i približavanja porodici razvijenih evropskih zemalja čemu stremimo: ,,Posebno je važno što smo otpočeli od djelatnosti trgovine u kojoj imamo blizu 40.000 zaposlenih koji u više od 90 odsto slučajeva nijesu sindikalno organizovani, niti smiju da to postanu, tako da su njihovi uslovi rada među najnehumanijim u Crnoj Gori. Naravno i ovom prilikom želimo da ukažemo koliko je za porodicu, kao osnovnu ćeliju svakog naprednog društva, važno da imaju nedjelju kao jedan sedmični dan za porodično okupljanje’’.

Kada će biti taj neradni dan, većini žena sa kojima smo razgovarale je nevažno, kaže Raičević. ,,Nije im važna ni nedjelja, jer u većini slučajeva partner isto radi nedjeljom. Tako da priča o okupljanju porodice nedjeljom, više ne pije vodu. Izgubilo se to odavno’’.

Ona objašnjava da sagovornice ove NVO svjedoče kako je rad kod privatnika težak i da zahtjeva poslušnost. ,,Žene koje tamo rade nijesu sindikalno povezane i nemaju se kome obratiti za pomoć. I kada se nama obrate, najčešće zbog mobinga, ne preduzimaju ništa, plašeći se da ne izgube posao, jer nijesu jedinstvene. Tako da je priča o nedjelji suvišna. Povećajte im platu, dajte im slodoban dan, još ako mogu same da ga izaberu, vjerujem da bi bile zadovoljne’’, kaže Raičević.

Ona zaključuje da su glavne zamjerke žena koje rade u trgovinama, kod privatnika loši uslovi: ,,Žale se da stoje ponekad više od 10 sati. Ni stolice nemaju’’.

Uvođenje neradne nedelje jeste za pohvalu kao povratak na prava koja su radnici nekad imali. Međutim, tu ne bi trebalo stati. Pored neradnih dana, treba početi sa rješavanjem i drugih problema. Najnovije istraživanje koje je sproveo Centar za ženska prava govori da 35 odsto ispitanica nije bilo plaćeno, ili nijesu primale državne beneficije tokom porodiljskog odsustva; 42 odsto žena se nakon trudnoće nije vratilo na isto radno mjesto, 34 odsto je prijavilo neki oblik seksualnog maltretiranja na poslu...

Predrag NIKOLIĆ

Posljedice Miloševićeve državne politike na Kosovu, čiji su protagonisti pravosnažno osuđeni u Hagu, crnogorsko pravosuđe zatrpalo je problematičnim dokazima i svjedočenjima, na teret osobe sa ozbiljnim zdravstvenim problemima, koja se, navodno, otrgla komandi 

U procesu protiv Nikšićanina Vlada Zmajevića, koji je prvostepeno osuđen  na 14 godina robije za četvorostruko ubistvo u selu Žegra na Kosovu, crnogorsko pravosuđe ignorisalo je činjenice prethodno utvrđene u Haškom tribunalu. Potrebom da se neko osudi za ratne zločine, zaradi štrik u poglavljima 23 i 24 i bar minimalno ispuni zahtjev međunarodne zajednice, ujedno su posredno amnestirani politika Slobodana Miloševića na Kosovu, kao i nalogodavci terora i progona u komandnom lancu, koje je Tribunal pravosnažno osudio na duge vremenske kazne.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) se u ovom slučaju ogriješilo i o osnovne postulate utvrđene u sopstvenoj Strategiji za istraživanje ratnih zločina, pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), potkprijepljeno mišljenjem stručnjaka. U Strategiji tužilaštva se posebno naglašava da se „borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem u skladu sa međunarodnim standardima“.

Pozivajući se na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama i praksu Evropskog suda za ljudska prava, advokat Goran Rodić, sa značajnim iskustvom u ovakvim slučajevima i u Hagu i u Crnoj Gori, u razgovoru za CIN-CG, vidi ponašanje pravosuđa kao potencijalni osnov za ukidanje presude. Sa ishodom se ne mire ni preživjeli mještani sela Žegra, svjedoci ratnih strahota, koji su podnijeli krivične prijave navodeći imena drugih osoba koji su počinili ovaj zločin i insistiraju na zadovoljenju pravde za ubijene komšije.

Bivšem dobrovoljcu Trećeg bataljona 175. pješadijske brigade Vojske Jugoslavije (VJ) Vladu Zmajeviću prvostepena presuda izrečena je petog juna ove godine. Specijalno tužilaštvo ga je, u slučaju ustupljenom od Srbije, uz obrazloženje da je crnogorski državljanin, teretilo za „ubistva civilnog stanovništva albanske nacionalnosti“ Imera Kadriua, Milazima Idrizia, i bračnog para Ćazima i Ćamile Haziri i „pljačkanje njihove imovine“.

Zmajević je već ranije bio na vukovarskom ratištu, bavio se raznim poslovima i stekao kriminalni dosije, uz dugu istoriju ozbiljnih bolesti. Nakon kosovskih „podviga“ i navodnog bjekstva sa neuropsihijatrijskog odjeljenja u Nišu, on je, prema tvrdnji članova njegove porodice, radio na terenu u izbornim kampanjama u korist vlasti u Nikšiću. Na pitanje o ovome, nikšićki DPS je prvo najavio odgovor, a onda novinara CIN-CG uputio na partijsku centralu, koja nije reagovala do objavljivanja ovog teksta.

Prvobitno je Zmajeviću na dušu stavljeno ubistvo sedam civila koje je uradio „uračunljiv i svjestan svoga djela“ uprkos obimnoj liječničkoj dokumentaciji koja je osporavala tu konstataciju SDT-a. Svjedoci koje je tužilaštvo predložilo saglasili su se samo da je Zmajević bio ozbiljno bolestan. Kada je optužnica podignuta, SDT je broj Zmajevićevih „žrtava“ smanjio na četiri. Advokatica odbrane Ljiljana Koldžić, kaže za CIN-CG da je to urađeno usljed blamaže od podataka koje su im „kolege iz Srbije ustupile u vidu dokumenta Vojno-bezbedonosne agencije (VBA) i praznog fajla bez ijednog dokaza“.

I za te četiri osobe, dokazi koje su srbijanski organi ponudili su sumnjivi i djeluju kao zataškavanje onoga što se stvarno desilo u Žegri i na Kosovu. Balistički nalaz koji je, navodno, pokazivao da su ubistva počinjena oružjem koje je zadužio Zmajević se „zagubio“ i nikad nije objavljen.

Specijalni državni tužilac je kao glavne dokaze predložio svjedočenje osmorice bivših vojnika iz Srbije i jednog rezervnog oficira koji su bili u jedinici sa optuženim, od kojih dvojicu kao očevice, prvobitno Zmajevićevo priznanje pred vojnim sudom u Prištini trećeg aprila 1999. godine (navodno je priznao „samo tri ubistva“), kao i službenu bilješku VBA, koja više liči na politički pamflet iz doba komunizma o borbi protiv narodnih neprijatelja, odrađena tako da maksimalno zaštiti generale koji će kasnije, u moru drugih zlodjela, završiti u Hagu i zbog zločina u Žegri.

Rezervni poručnik Danijel Čolić tvrdi da je vidio kada je Zmajević ispalio tri metka u čobanina Imera Kadriua samo „iz razloga što je bio Šiptar“. Niko drugi od prisutnih to nije vidio, ni potvrdio na sudu, čak ni vozač kamiona koji je bio pored poručnika, pa ni vojnici kojima je, navodno, Zmajević sa udaljenosti od 500 metara naredio da sklone leš. Armend Kadriu, sin pokojnog Imera, u izjavi koju je pred crnogorskom tužiteljkom dao na Kosovu 16. januara 2017. godine , tvrdi da mu je otac imao „četiri rane od vatrenog oružja i dva uboda za koja sam pretpostavio da su nanijeta nožem“. Čolić je na video snimku, koji je prethodni advokat obrane, pokojni Slavomir Božović pokazao novinaru CIN-CG-a, tokom saslušanja u Beogradu bio uznemiren, vrpoljio se, kao da je bio vezan i da pokušava da se izmigolji. Nije mogao „ničega da se seti“ ali je ostao „pri ranijim izjavama“. Rekao je da „nije nadležnima prijavio ubistvo Kadriua, nego samo da mu fale dva vojnika“ koji su se najvjerovatnije zagubili u pljačkanju albanskih kuća, te da nije imao nikakvu kontrolu nad vojskom.

Ključni svjedok srbijanskog i crnogorskog tužilaštva Damir Nović, po vlastitom priznanju sa dugom istorijom psihičkih bolesti zbog kojih „dnevno pije šaku tableta“, navodno je bio prisutan kada je Zmajević ubio Milazima Idrizija i Ćazima Hazirija u dvorištu Hazirija, a onda u kući i Ćamilu: „...opkoračio je nogama i uzeo je onaj vojnički nož tupi sa onim reckavim i udarao je tu po čelu tim nožem... i on je njoj druže sudija pucao u glavu, nije sačekao“. U prethodnoj izjavi, Nović je tvrdio i da je Nikšićanin zadao nesrećnoj ženi 20 udaraca nožem. Na ovo se nadovezuje Zmajevićevo „priznanje“ pred vojnim istražnim sudijom iz 1999. o tome da je, nakon što je automatskom puškom ubio dva muškarca u dvorištu „izvadio nož iz pojasa i dva puta je udario po glavi...i onda u nju opalio jedan metak“. To ponavlja i SDT u optužnici, navodeći da je Zmajević nožem udario Ćamilu „dva puta u predjelu glave, a zatim iz automatske puške ispalio dva hica u predjelu stomaka i grudi...od kojih je kod iste nastupila smrt“.

Problem sa ovim navodima je zapisnik o uviđaju sa fotoelaboratom MUP-a Gnjilane od 31. marta 1999. godine koji je potpisalo pet ovlašćenih osoba. U njemu pokojna Ćamila nema tragova uboda noža na čelu, kako su to opisali tužiteljka Lidija Vukčević i svjedoci Nović i Zmajević. Nema ni ranu u predjelu grudi koju je tužiteljka dodala u optužnici, niti od metka na glavi, po tvrdnji ključnog svjedoka. Ima samo ranu od metka u gornjem dijelu desnog kuka i tragove krvi u predjelu desnog uha za koje nije objašnjeno kako su nastali. Da je Zmajević vojničkim nožem udario ženu u čelo makar i jednom, kako tvrdi optužba, slika sa uviđaja unesrećene žene bi bila drugačija. U zapisniku se opisuje i položaj ubijenih Milazima i Ćazima i rastojanje između njih samih, kao i od mjesta odakle se pucalo, što je suprotno iskazu svjedoka Novića. Ostali svjedoci ne znaju ništa ili su nešto čuli od Novića. Vojni sud u Leskovcu vodio je postupak za pomenuta ubistva protiv svih bivših vojnika koji su kasnije predloženi kao „svedoci“. Onda ih je tiho odbacio, dok je jedini Zmajević ostao osumnjičen, kao državljanin Crne Gore.

Šta se, zapravo, dogodilo u Žegri krajem marta 1999- godine?

Specijalno državno tužilaštvo tvrdi da se zločin desio „za vrijeme oružanog sukoba između pripadnika naoružane vojne organizacije tzv. Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) i pripadnika Vojske Jugoslavije“, te da se Zmajević otrgao komandi i ubio civile koji nijesu učestvovali u neprijateljstvima.

Haški tribunal (ICTY) daje potpuno drugačiji opis događaja u pravosnažnoj presudi od 23. januara 2014. godine protiv Miloševićevog povjerenika za Kosovo Nikole Šainovića i generala Nebojše Pavkovića, Vladimira Lazarevića i Sretena Lukića za zločine počinjene nad kosovskim Albancima 1999. godine, uključujući i one u Žegri. Šainović je osuđen na 18, Pavković kao komandant Treće armije VJ na 22, Lukić kao načelnik štaba MUP-a na Kosovu na 20, a Lazarević kao načelnik štaba Prištinskog korpusa na 14 godina robije. Žalbeno vijeće je potvrdilo nalaz Pretresnog vijeća da su u Žegri „Vojska Jugoslavije i MUP, zajedno s drugim neregularnim snagama, kosovske Albance iz tog sela istjerali bilo direktno, bilo prijetnjama, premlaćivanjima i ubijanjem, stvorivši atmosferu straha“ pri čemu su optuženi u ovom slučaju počinili „deportaciju kao zločin protiv čovječnosti; druga nehumana djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti“. Haški sud je ustanovio da u to vrijeme nije bilo OVK na tom području, što se koristilo kao povod za teror nad većinskim albanskim stanovništvom.

I u ratnim dnevnicima OVK može se utvrditi da nisu bili u okolini, niti imali sukob sa VJ i MUP-om. Jedini pripadnik OVK iz sela i bivši oficir JNA Agim Ramadani se borio u to doba na Košarama, gdje je i poginuo 11. aprila 1999. godine. Svjedok Tribunala Ćamil Šabani iz Žegre je u Hagu izjavio „da su pripadnici paravojnih snaga uz pomoć lokalnih Srba, otišli u neke od kuća u ovom selu tražeći istaknute mještane u namjeri da ih ubiju“, što je bio standardni obrazac i uvod u masovna protjerivanja po etničkom šablonu. Tribunal u Hagu je utvrdio da se radilo o organizovanom zločinu kojemu je, prema mnogim svjedocima, prethodilo sistematsko reketiranje stanovništva od lokalnih policijskih i partijskih dužnosnika Miloševićevog SPS-a, jer su Žegrani imali brojnu i dobrostojeću dijasporu u Švajcarskoj.

Tokom suđenja u Hagu, generali Pavković i Lazarević su, svaki sebi, pripisali zaslugu da su uhapsili Zmajevića i šestoricu drugih, osudili ih i poslali na duge zatvorske kazne (Zmajevića na 20 godina), čemu je prethodio štelovani izvještaj VBA („Službena beleška VBA VP 1037 Niš br. K-470 od 23.04.2005.“) koji je i crnogorska tužiteljka uvrstila u dokaze. Hag je njihove navode odbacio kao neistinite.

Nezavisno od Haga, stanovnici Žegre su 14. februara 2006. godine predali krivičnu prijavu Osnovnom tužilaštvu u Gnjilanu, gdje su poimenice naveli, od tadašnjeg predsjednika mjesne zajednice Žegra Momčila Mihajlovića, zamjenika lokalnog komandanta policije Milana Milenkovića, funkcionera Srpske radikalne stranke Pera Stojanovića do višeg inspektora Resora državne bezbednosti iz Gnjilana Siniše Pavića, tvrdeći da su oni radili na „ažuriranju i kompletiranju dokumentacije, odnosno spiskova za likvidaciju osoba od autoriteta, nosilaca političkih funkcija, intelektualaca, zapošljenih u obrazovnom sektoru, osoba sa dubokim patriotskim i nacionalnim opredjeljenjem...“. Oni navode i imena ljudi za koje tvrde da su direktno ubijali viđenije mještane, uključujući i one za koje se Zmajević tereti, da bi se stanovništvo lakše otjeralo u Makedoniju. U prijavi se kao egzekutori pominju rezervni policajac u lokalnoj policijskoj stanici Stanko Petković, brat pomenutog funkcionera Šešeljeve SRS Rade Stojanović i pripadnik Resora državne bezbednosti Gnjilane Jovan Stojanović - svi iz Žegre.

Crnogorski sud i tužilaštvo su odbili da pozovu potpisnike krivične prijave. Odbijeni su i ostali prijedlozi advokatice odbrane o tome da se pozovu i mještani koji su svjedočili u Hagu, kao i da se u spise uvrste i pravosnažne presude Tribunala.

„Sve je odbijeno bez obrazloženja, jednostavno se ne usvaja. Meni je čak sudija rekao da mi neće više dozvoliti da pominjem presude Haškog tribunala. Kao to nije predmet. Pa, to je upravo u sklopu ovog predmeta, jer su lica osuđena upravo za dešavanja u selu Žegra“, kaže advokatica Koldžić u razgovoru za CIN-CG.

Kao svjedoke, SDT i sud su jedino pozvali porodice oštećenih, iako su oni u to vrijeme bili većinom u Švajcarskoj i nemaju neposrednih saznanja. Interesantna je i izjava Muhadina Hazirija, sina pokojnog Ćazima i Ćamile data 16. januara 2017. godine na Kosovu pred crnogorskom tužiteljkom. On je rekao da mu je rođak Fitim (koga je Zmajević, navodno, jurio, pa upao u kuću Hazirijevih i tamo ubio njegove roditelje i strica) ispričao da su on - Fitim, bračni par Haziri i stric Milazim prije ubistva sprovedeni u policijsku stanicu i saslušavani. Pušteni su, kaže, tek nakon što je Ćazim Haziri dao hiljadu njemačkih maraka isljednicima. Kasnije su se iste osobe iz policijske stanice pojavile pred kućom Hazirija (dvojica) i jedan od njih je ubio njegove roditelje i strica. Ovo se slaže sa tvrdnjama Žegrana u krivičnoj prijavi o tome da su lokalni srpski moćnici ciljali viđenije ljude, reketirali ih, stavili na spiskove za likvidaciju i onda poslali policajce, koji su znali gdje će ih naći, da ih ubiju. Isto je izjavio i Ćamil Šabani iz Žegre u Haškom tribunalu.

Hazirijevi su bili ugledna porodica, takođe i Milazim Idrizi, profesor čije ime sada nosi škola u Žegri. Tokom tih dešavanja je ubijen i Tahir Tahiri koji je bio predsjednik ogranka Rugovinog Demokratskog saveza Kosova (LDK) i ugledni bračni par Ukšini. Zmajević je bio optužen i za njih troje na početku istrage.

Teško je vjerovati da je Zmajević, koji je ranije živio u Zrenjaninu i nikada prije nije bio u Žegri, kao običan dobrovoljac znao ko su najviđeniji i najbogatiji ljudi u selu i gdje žive. Još manje je vjerovatno da bi mu lokalni šefovi policije, tajne službe i SPS-a dopustili da ih reketira, prije nego što to oni učine. Haški sud je ustanovio pravosnažnom presudom da je postojao državni plan terora i protjerivanja stanovništva, tako da slobodni strijelci poput Zmajevića ne bi imali šansu za solo djelovanje, osim na marginama, da pokupe vrijednosti koje bi ostale nakon policijskog i DB-ovskog „čišćenja terena“.

U najboljem slučaju Zmajeviću se moglo suditi za pljačku i uništavanje imovine, kao i ostalim „svjedocima“ koji su izjavili kako nisu ništa krali, već samo sakupljali dragocjenosti koje su protjerani Albanci bacali po putevima.

Srbijanski državni organi su se potrudili da zločin deportacija, ubistava i pljačke svedu na eksces bolesnog Nikšićanina, dok su im crnogorske kolege pomogle da tako ostane, iako Crna Gora deklarativno prihvata evroatlantske vrijednosti, vladavinu prava i pravo na pravično suđenje.

Rodić: Presude samo za „sitne ribe“

Podgorički advokat Goran Rodić, u razgovoru za CIN-CG izražava čuđenje zbog pristupa crnogorskog pravosuđa u slučaju Zmajević.

„Ako odbrana predloži dokaze koji bi potvrdili njene navode, pozivajući da su isti izvedeni u Hagu i u tom pravcu predlaže uvid u pravosnažnu presudu, spise i svjedoke Tribunala koji se tiču samog predmeta i opisanih događaja, onda se radi o opravdanim prijedlozima. Član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama upućuje da se optuženom mora omogućiti da predloži dokaze i svjedoke koji idu i njemu u korist. Praksa Evropskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda CG i redovnih sudova ukazuju na to pravo optuženog i da su po tom osnovu bile ukidane sudske presude gdje su optuženima u cjelosti ili djelimično uskraćena prava tokom postupka“, kaže Rodić u razgovoru za CIN-CG.

Praksa da domaće pravosuđe procesuira i osudi samo „sitnu ribu“ za ratne zločine, dok se nalogodavci izvuku je „opšti utisak u javnosti“, kaže advokat Goran Rodić, premda problem u takvim suđenjima predstavljaju i neke „objektivne okolnosti kao što je veliki vremenski protok od događaja, problem njihove rekonstrukcije, biološko nestajanje svjedoka, tako da je teško odraditi kvalitetnu istragu“.

Jovo MARTINOVIĆ

Presudama o odšteti porodicama stradalih pravosuđe je priznalo zločin, ali je pod izgovorom da Crna Gora nije bila u ratu oslobodilo učesnike u hapšenju i deportaciji žrtava i zaštitilo komandni lanac, ukljućujući i državni vrh. Civilni sektor istrajava na suočavanju i pravdi

"Teško je odrastati bez oca, ne znati ni gdje mu je grob...”.

Alen Bajrović pokušava da reprodukuje slike drame majskog jutra 1992. godine u Herceg Novom, urezane u pamćenje petogodišnjaka:
"Došli su uniformisani ljudi. Nikakva to paravojna jedinica nije bila, već dvojica policajaca države Crne Gore. Ja i sestra od sedam i po godina smo bili u kući. Rekli su ocu: 'Morate poći sa nama!'.I to je to – kraj".

Bježeći od rata u Bosni i Hercegovini, Osmo Bajrović je za sebe i porodicu, potražio utočište u Crnoj Gori. Uhapšen je, deportovan i tada mu se gubi trag.

To je samo jedna od desetina sudbina koje govore o zločinu sa čijim posljedicama se crnogorske institucije i društvo nijesu valjano suočili.

Dok tadašnji premijer i predsjednik države Milo Đukanović i Momir Bulatović, u izjavama za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), prave sopstveni otklon od onoga što su počinili crnogorski građani, iz civilnog sektora naglašavaju neophodnost da sve države regiona preuzmu odgovornost za zločine, te da se prestane sa daljim ponižavanjem žrtava ratova na prostoru bivše Jugoslavije, kao i njihovih porodica.

Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 Muslimana koji su izbjegli od rata i kao taoce ih predala vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića, navodno da ih razmijene za ratne zarobljenike. Grupa izbjeglica deportovana iz Herceg Novog 25. maja je upućena u koncentracioni logor u Foči i nekoliko je uspjelo da preživi. Drugoj grupi izručenoj nakon dva dana gubi se trag, a kasnije je utvrđeno da su ubijeni.

Ni nakon 27 godina nijesu pronađena tijela svih žrtava, ne zna se gdje su stradali, a nije utvrđena ni krivična odgovornost za zločin.
Krivični proces je vođen samo protiv devetorice policajaca i svi su oslobođeni. Sudilo se šefovima tadašnje Službe državne bezbjednosti (SDB) i Službe javne bezbjednosti Bošku Bojoviću i Milisavu Markoviću, načelniku SDB u Herceg Novom Radoju Radunoviću i operativcu te službe Dušku Bakraču, rukovodiocu SDB u Ulcinju Božidaru Stojoviću, načelniku Centra bezbjednosti (CB) i komandiru stanice policije u Herceg Novom Miloradu Ivanoviću i Miloradu Šljivančaninu, načelniku CB Bar Branku Bujiću i načelniku Odjeljenja bezbjednosti u Ulcinju Sretenu Glendži.

Crna Gora je, na drugoj strani, porodicama žrtava poslije četvorogodišnjeg suđenja 2008. godine, isplatila višemilionsku odštetu, zbog nezakonitog djelovanja crnogorske policije, čime je praktično priznala da je zločin počinjen.

Na sličan način, država i njene institucije nijesu smogle snage da se suoče i sa drugim slučajevima poput mučenja zatvorenika u Morinju, iseljavanja iz Bukovice, ubijanja civila u Kaluđerskom lazu...

Utvrđeno da je bilo nezakonito

Istraga o deportaciji je pokrenuta u februaru 2006. a optužnicu je podigla tužiteljka Lidija Vukčević u januaru 2009. godine. Optuženima se stavljao na teret ratni zločin, da su protivpravno lišili slobode 79 državljana Bosne i predali ih Republici Srpskoj. Da su bosanske izbjeglice nezakonito uhapšene i izručene kao taoci, utvrđeno je i pravosnažnom oslobađajućom presudom Višeg suda u Podgorici, kao i presudom Haškog tribunala u predmetu Krnojelac (upravnik logora u Foči). Presudom podgoričkog Višeg suda devetorica optuženih, međutim, oslobođeni su optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, uz obrazloženje da nijesu imali status "pripadnika strane u sukobu u BiH", ni onih "koji su bili u službi strane u sukobu u BiH".

"Djelatnost optuženih, kao i sama naredba sa stanovišta međunarodnog prava bila je nezakonita, ali s obzirom da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila Međunarodnog prava", piše u presudi sudija Milenke Žižić, Ratka Ćupića i Dragice Vuković, koju je potvrdio i Apelacioni sud.

Ekspert Evropske unije, italijanski tužilac i međunarodni sudija Mauricio Salustro, u izvještaju o procesuiranju ratnih zločina u Crnoj Gori, koji je objavljen u "Vijestima", ističe da je takvo tumačenje pogrešno, nepoznato u međunarodnom humanitarnom pravu i praksi. Slično se moglo čuti i na nedavnom panelu Akcije za ljudska prava (HRA) i Centra za građansko obrazovanje (CGO) u Podgorici, gdje je profesor međunarodnog prava Nebojša Vučinić istakao da je "utvrđeno faktičko stanje u suprotnosti sa izrečenom presudom”.

"Ovaj standard ne postoji u međunarodnom pravu. Kada bi to bilo tako, onda civili ne bi mogli počiniti ratni zločin, što je apsurdno”, zaključio je on.

U presudi je konstatovano da je postojala naredba tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova pokojnog Pavla Bulatovića u formi telegrama, koji je nakon nekoliko dana povučen. Ona je glasila da se postupi po zahtjevima MUP-a Republike Srpske i lica muslimanske nacionalnosti koja su došla sa teritorije BiH u Crnu Goru liše slobode i vrate nazad, zbog razmjene za srpske zarobljenike. Traženo je i da se lica srpske nacionalnosti takođe vrate na teritoriju Bosne zbog izbjegavanja vojne obaveze, pa je deportovan i jedan broj njih, ali nema podataka da su stradali.

Presudom je utvrđeno i da su sve izbjeglice nezakonito lišene slobode, jer ni za jednu osobu ne postoji rješenje o zadržavanju i službena zabilješka, te da crnogorski MUP nije imao ovlašćenja da servisira zahtjeve bosanske policije.

U trenutku kada je objavljeno da je naredbu izdao Pavle Bulatović, on je već bio mrtav. Ubijen je u atentatu 7. februara 2000. godine u Beogradu, u restoranu Fudbalskog kluba Rad na Banjici. Tada je bio ministar odbrane SRJ, a ubistvo nije rasvijetljeno.

Milo Đukanović i Momir Bulatović, prema izjavama za CIN-CG, ne smatraju sebe odgovornim za zločine iz devedesetih, već zaslužnim za njihovo suzbijanje.

Dok Đukanović potencira da su ti zločini,,orkestrirani iz krugova odanih vojnom i političkom vrhu tadašnje zajedničke države”, Bulatović ističe da je upravo on zaustavio deportacije, kada je za njih saznao.

Momir Bulatović je u razgovoru za CIN-CG dodao i da tu depešu nije potpisao Pavle Bulatović, već čovjek "iz sadašnjeg vrha policije”, ne želeći da kaže o kome je riječ.

Rekao je da je sudu dao na uvid dokument iz koga se vidi da je spisak potpisao taj drugi čovjek, te da je dokaz nađen u Rožajama i bio proglašen tajnim. On novinarki CIN-CG nije pokazao dokument koji se ne pominje ni u obrazloženju presude, navodeći da mu je "u Beogradu".

"Taj zločin se desio 27. maja, istog dana kada je donešena odluka da mi ne primjenjujemo jugoslovenske zakone. Naredio sam da se ta akcija mora zaustaviti. Bio je to politički obračun, federalni propisi su zloupotrijebljeni, iskorišćen je trenutak bezvlašća. To je bila tragična greška, ali ne onih kojima je pripisano”, ocijenio je tadašnji predsjednik države.

Na pitanje CIN-CG o tome da li osjeća sopstvenu odgovornost za deportacije, smatra li da je slučaj adekvatno istražen i procesuiran i da li je pravda zadovoljena, te šta misli o tome kako se Crna Gora suočila sa prošlošću i ratnim zločinima svojih građana, Milo Đukanović, koji je tada bio premijer, istakao je da je više puta osudio, kako deportacije, tako i "svaki čin koji se dogodio pri raspadu bivše Jugoslavije, usmjeren na progon, ubistva i druge vidove nečovječnog postupanja prema građanima druge vjere ili nacije“.

"Već u tom vremenu ratnog vrtloga, koji je zahvatio naš region i dugotrajno nas skrenuo s puta ka našoj prirodnoj sredini, Evropskoj uniji, jasna je bila namjera Crne Gore za potpuni otklon od destruktivne politike, u šta se izrodila početno proklamovana ideja očuvanja tadašnje zajednice. Podsjećam i da je Crna Gora tih godina primila sve izbjeglice s prostora bivše Jugoslavije, koji su u jednom trenutku činili gotovo petinu ukupnog stanovništva, što je jedinstven primjer u svijetu. Takvom promišljenom politikom, uspjeli smo da sačuvamo ugroženi multietnički i multikonfesionalni sklad u Crnoj Gori u tim godinama", ocijenio je Đukanović, očigledno imajući na umu i rat 1999. godine, kada je u Crnoj Gori bilo oko 100 hiljada albanskih izbjeglica.

Šteta koja je načinjena, istakao je on za CIN-CG, nikako ne može biti popravljena osudom, niti traženjem krivca za pojedinačne akte "iako je to svakako naša dužnost da bi se zadovoljila pravda”.

"Oni koji su inicirali i podsticali takvu destruktivnu politiku su u konačnom i odgovarali. Mi smo kao država, u skladu s pravosnažnim presudama obeštetili porodice žrtava. Podsjećam, da su svi predmeti naknade štete žrtvama ratnih zločina pred crnogorskim sudovima pravosnažno riješeni, te da je ukupno dosuđeno 5.714.656,20 eura na ime naknade štete“, naveo je Đukanović odgovarajući na pitanje CIN-CG.

Sadašnji predsjednik države nema zamjerki ni na pravosuđe.

"Podignute optužnice i donijete presude dovoljno govore koliko je država riješena da bespogovornim izvršenjem pravde ne dozvoli da ugrozi sopstveni integritet i svoje antifašističke i multietničke temelje. Na tome ne stajemo, jer Specijalno državno tužilaštvo u radu ima ččetiri predmeta za koje se sumnja da su počinioci državljani Crne Gore i tim povodom se ostvaruje i intenzivna saradnja s Rezidualnim mehanizmom koji predstavlja nasljednika Haškog tribunala, sa kojima je nedavno i potpisan memorandum o saradnji“, saopštio je Đukanović za CIN-CG.

Evropska unija u izvještaju o napretku Crne Gore, međutim, naglašava da nijedan novi slučaj nije otvoren od 2016. godine, te da su pomenuta četiri predmeta ostala u preliminarnoj fazi istrage.

"Crna Gora mora dodatno povećati svoje napore u borbi protiv nekažnjavanja ratnih zločina primjenom proaktivnog pristupa za djelotvornu istragu, krivično gonjenje, suđenje i kažnjavanje ratnih zločina u skladu s međunarodnim standardima, kao i za određivanje prioriteta takvih slučajeva", piše u izvještaju EU.

U izjavi za CIN-CG, Đukanović je ocijenio i da se Crna Gora na najbolji način suočila sa prošlošću, kroz otklon od tadašnje destruktivne politike, te da je ključ za pomirenje spoznaja prošlosti i odbacivanje nacionalističkih ideologija.

"Ono što treba da naučimo iz ovih nemilih primjera jeste da nas niko, nikad više ne dovede u situaciju da ovakvi akti budu mogući, već da zajedničkim djelovanjem nastavimo čuvati vjekovni multietnički sklad kakav odlikuje Crnu Goru“, zaključio je predsjednik Crne Gore.

Profesor Milan Popović, novinar Esad Kočan i poslanik Koča Pavlović, u maju 2012. godine podnijeli su krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i tadašnje Vrhovne tužiteljke Ranke Čarapić, sumnjičeći ih zbog ratnog zločina deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu. Kao jedan od dokaza predali su i svjedočenje Momira Bulatovića pred Višim sudom u Podgorici 2010. godine, kada je priznao da je u pitanju bila ,,državna greška”.

Tužilaštvo je prijavu 2014. godine odbacilo u dvije riječi i bez obrazloženja - nema osnova.

Strazbur posljednja nada za pravdu

Grupa majki, ćerki i sestara stradalih žrtava podnijela je predstavku Evropskom sudu za ljudska prava 2013. i dopunila je 2015. godine, zbog toga što Crna Gora nije obezbijedila krivičnu pravdu i poštovala ljudsko pravo na život i zabranu mučenja. U njoj se zaključuje da su se crnogorski sudovi pridružili klimi zataškavanja i umanjenja značaja zločina, da nijesu popravili greške u kvalifikaciji djela tužioca, pa su na osnovu nepostojećeg pravnog standarda i oslobodili sve optužene.

"Istorijska je činjenica da je predsjednik Vlade Crne Gore (Đukanović) 2015. godine ista osoba koja je na tom položaju gotovo neprekidno od vremena izvršenja zločina 1992. i ova činjenica upućuje na pristrasno i neprofesionalno postupanje tužilaca i sudija, koji su birani pod patronatom vladajuće političke stranke", naglašava se u predstavci, koju je u ime porodica žrtava podnijela direktorka HRA Tea Gorjanc Prelević.

U njoj se ističe i da je tužilaštvo napravilo niz propusta u istrazi iz koje su izostavljeni najviši državni funkioneri koji su akciju naredili, ili morali znati za nju.

“Podnositeljke tvrde da im je država prekršila i zabranu zlostavljanja, jer nije obezbijedila informacije o sudbini njihovih članova porodica. Od šestorice stradalih članova porodice podnositeljki predstavke, pronađena su tijela dvojice koji su bili izručeni u fočanski logor, dok tijela četvorice, koji su deportovani iz Herceg-Novog 27. maja 1992. nisu pronađena, niti se pouzdano zna gde su i kako stradali na području koje je kontrolisala Srpska Republika u BiH”, kaže Prelević.

U izjavi za CIN-CG, ona kaže da je sud u Strazburu predmet poslao državi Crnoj Gori poslije četiri godine.

“Država se izjasnila, osporili su nadležnost suda i suštinu predstavke. Nedavno se izjasnila i Bosna i Hercegovina, kao treća strana, umješač u postupku. Ona je podržala i dodatno potkrijepila stavove aplikantkinja, posebno u odnosu na istorijski kontekst i organe vlasti Srpske Republike kojima je Crna Gora izručila izbjeglice iz BiH”, kaže Prelević.

Podnositeljke predstavke, ističe ona, u Strazburu ne traže naknadu štete, već isključivo utvrđivanje odgovornosti države.
"Ako i jedna od podnositeljki predstavke uspije u tom poduhvatu, presuda će biti pobjeda svih kojima je stalo do pravde za žrtve deportacije. Nadam se da će Evropski sud u ovom predmetu prihvatiti nadležnost i zaključiti da su u slučaju deportacija crnogorski sudovi sasvim pogrešno primijenili međunarodno pravo i elementarnu logiku, kao i da istraga nije bila sveobuhvatna", navela je Prelević.
Presuda suda u Strazburu, smatra ona, bila bi veoma značajna u današnjem svijetu preplavljenom izbjeglicama: „ Prema jednom od osnovnih pravila međunarodnog prava non-refoulment, niko ne smije da bude deportovan u državu u kojoj bi mogli da stradaju ili budu izloženi torturi, kao što je nažalost bio slučaj sa žrtvama deportacije.“

Tamara Milaš iz CGO istuče za CIN-CG da gotovo svi sudski postupci za slučajeve ratnih zločina, uključujući i deportaciju, pokazuju kako pravosuđe nema razumijevanja za stradanja žrtava ili je okovano političkim pritiscima da se postupci obesmisle.

,,Umjesto pravde, crnogorske vlasti i nadležne institucije pokušavaju da nam imputiraju,,projektovani zaborav”, ocijenila je Milaš.
Ovi slučajevi, kaže ona, bili bi odavno i formalno arhivirani da nije mjerila za poglavlje 23, koja su dovela do toga da tužilaštvo usvoji Strategiju o istraživanju ratnih zločina.

"Strategija nalaže da se borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sameđunarodnim standardima. Četiri godine od donošenja tog dokumenta, međutim, nema pomaka u primjeni međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnih standarda kojima bi se otklonile greške napravljene u prethodnim sudskim kvalifikacijama i presuđivanjima“, ukazala je Milaš.

Ona podsjeća da reparacije na koje se pravosudne institucije pozivaju, kao na pozitivnu praksu, ne podrazumijevaju samo materijalna obeštećenja, već i krivičnu pravdu, kulturu sjećanja kroz memorijale, postavljanje spomen obilježja i ustanovljavanje dana sjećanja, izvinjenje, ali i izuzetno visok stepen posvećenosti aktivnostima kako bi se prevenirao takav zločin u budućnosti.

Nevladine organizacije godinama podnose i inicijative za izgradnju spomenika žrtvama deportacije u Herceg Novom i traže izvinjenja nadležnih za počinjeni zločin, kao i tačan popis žrtava i pronalaženje njihovih posmrtnih ostataka. Nijedna od inicijativa nije prihvaćena.
"Pravda bi bila zadovoljena jedino ako krivci odgovaraju, a porodica pronađe posmrtne ostatke, makar na grob ocu da odemo", zaključuje Alen Bajrović.

Bajrovići 12 godina na sudu

Bajrovići su jedina porodica koja 2008. godine nije prihvatila poravnanje sa državom i nastavila je da vodi bitku za odštetu.
"Nijesmo željeli da prihvatimo da ne znamo gdje nam je otac, da nemamo informaciju o njemu. Sve mi danas izgleda kao farsa, prikrivanje stvarnosti i stvaranje lažne slike. U suštini ništa ne očekujem, jer znam da nema volje, ni želje. Isti su i tad i sad, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada", zaključuje mlađi Bajrović.

Tužbu zbog smrti bliskog lica i nemogućnosti njihovog oca da ih izdržava, Bajrovići su podnijeli u martu 2007. godine. Četiri godine kasnije zahtjev je djelimično usvojen. Viši sud je zatim potvrdio presudu za odštetu zbog smrti od po 20 hiljada eura, ali je ukinut dio o izdržavanju. Vrhovni sud je 2013. godine to preinačio i dosudio da im se isplati još 5.000 eura zbog smrti bliskog lica, a postupak o izdržavanju je vraćen na početak.

Portparolka Osnovnog suda Anja Krkeljić Milić za CIN-CG pojašnjava da je taj sud iste godine donio presudu da im se isplati i novac zbog gubitka redovnog izdržavanja, ali je Viši sud to opet ukinuo.

Prema saznanjima CIN-CG, Viši sud je, posljednjom odlukom, zaključio da se izdržavanje ne može računati u odnosu na prosječnu platu, već prema posljednjoj zaradi Osma Bajrovića iz 1992. godine.
U nastavku,,sitničarenja” došlo se do toga da će se odšteta za izdržavanje najvjerovatnije računati u visini najnižeg materijalnog obezbjeđenja - oko 70 eura.

Maja BORIČIĆ

Ovaj članak je dio projekta “Tranziciona pravda i ratni zločini u Crnoj Gori – istina ili izazov?”, koji realizuje Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), a uz finansijsku podršku Evropske unije kroz program “Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije – podrška REKOM-u“.

Stavovi izraženi u ovom članku ne odražavaju nužno stavove EU niti organizacija koje sprovode projekat “Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije – podrška REKOM-u“.

Stiven Kej je britanski advokat koji je u velikim međunarodnim krivičnim slučajevima zastupao klijente sa zvučnim imenima, poput Slobodna Miloševića i Uhuru Kenijate (sadašnjeg predsjednika Kenije). Posljednjih se mjeseci bavi Crnom Gorom. Sada zastupa i savjetuje crnogorskog biznismena Duška Kneževića, koji je već neko vrijeme u Londonu odakle pokušava da se odbrani od optužbi koje je protiv njega pokrenulo crnogorsko tužilaštvo. 

CIN-CG razgovor sa Kejom počinje pitanjem šta je cilj izvještaja Crna Gora, narod protiv predsjednika, koji je ovaj britanski advokat nedavno sačinio i poslao na stotine međunarodnih adresa. U izvještaju se do detalja opisuje stanje u Crnoj Gori, posebno se apostrofira pitanje korupcije i zloupotrebe moći od strane predsjednika Mila Đukanovića.

KEJ: Ovaj izvještaj - Crna Gora, narod protiv predsjednika nastao je nakon razgovora  sa Duškom Kneževićem, sa kojim sam se sastao kako bi razmotrili aktuelne probleme sa kojim se susrijeće država u kojoj je rođen. Znao je da sam ja, kao međunarodni advokat, bio uključen u neke od najznačajnijih slučajeva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koji se, kao što znate, bavio neposrednom istorijom bivših jugoslovenskih republika, koja je direktno uticala i na formiranje zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije, uključujući i Crnu Goru. I dalje redovno posjećujem region i znam koliko je za bivše jugoslovenske republike bitna Evropska unija, i sa ekonomske i sa političke strane s obzirom da nastoje da se uključe u glavne tokove evropskog života. Crnu Goru posmatram  danas kao nekog ko sjedi u čekaonici za ulazak u evropski klub i razmatram zbog čega nije prihvaćena od zemalja članica. Vjerujem da sam u izvještaju notirao glavne i očigledne prepreke pošto u njenoj politici i biznisu postoje stvari koje su jednostavno nespojive sa evropskim standardima.

CIN-CG: Koji su Vaši glavni nalazi i zaključci?

KEJ: Ovaj izvještaj se fokusira na rasprostranjene optužbe u međunarodnim agencijama i medijima o postojanju političke korupcije i sukoba interesa u Crnoj Gori i to na osnovu dokaza o korumpcionaškim vezama između političara, državnih službenika, privatnog biznisa i dobijanja državnih poslova. Na žalost ove tvrdnje o korupciji nikada nisu bile pravedno i nezavnisno istražene, kako bi se došlo do istine. Regulatorna tijela i pravosudni organi u Crnoj Gori su ignorisali slučajeve zloupotrebe u koje se trebalo umiješati kako do njih ne bi došlo. To ukazuje da pravosuđe i državne institucije za sprovođenje zakona nisu bile nezavisni od političkog uticaja. Nezavisni novinari su bili pod pritiskom, pa i zatvarani kako ne bi mogli istraživati slučajeve korupcije, dok su mediji bliski vladajućim strukturama privilegovani i dobijali su podršku od vladajućih struktura.

Iako međunarodne agencije redovno bilježe postojanje korupcije i sukoba interesa, država Crna Gora nije uspjela riješiti ove probleme. Razlog ovog neuspjeha mora biti otkriven ukoliko građani žele da zauzmu svoje mjesto u Evropi.

Moja preporuka bila je da Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava Ujedinjenih nacija sprovede istragu o postojanju korupcije i veza između političara, državnih zvaničnika, privatnog biznisa i: 1) dodjele državnih ugovora; 2) korupcije u državnim regulatornim agencijama; 3) medijima; 4) pravosudnim organima i ostalim organa za sprovođenje zakona. Ovo je jedno međunarodno tijelo, ali postoje i druga, naročito unutar EU, koja imaju interes da istraže zdravlje političkog i poslovnog sistema.

CIN-CG: Bili ste uključeni u neke od suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom. Branili ste Miloševića i Uhuru Kenijata koji je kasnije oslobođen na Međunarodnom sudu pravde. Na osnovu Vašeg iskustva, da li smatrate da bi obim Đukanovićevih ilegalnih aktivnosti izvan granica njegove zemlje koje spominjete u izvještaju i o kojima su izvještavali zapadni mediji, mogao da mu osigura mjesto na optuženičkoj klupi u nekom zapadnom ili međunarodnom sudu?

Ukoliko to tako definišete onda ne. Međunarodni sudovi se bave univerzalnim zločinima, kao što su zločini protiv čovječnosti ili ratni zločini. Međutim, može postojati ekstrateritorijalna nadležnost u vezi sa prihodima od kriminalnih i ilegalnih poslova koji su stigli do bankovnih računa stranih banaka, kompanija ili imovine, tako da svako ko je sticao koristi od kriminala može biti krivično gonjen.

CIN-CG: Kako objašnjavate činjenicu da država koja nikada nije iskusila promjenu vlasti na izborima može postati članica Evropske unije, u nekom narednom proširenju, ukoliko do toga dođe?

Ne možete u evropskim modelima demokratije pronaći slučaj da ljudi ostaju na vlasti toliko dugo, kao u Crnoj Gori. Ta dugovječnost ukazuje na to da postoje kontrola nad demokratskim procesima koji sprječavaju opoziciju da se ravnopravno takmiči sa onima koji su na vlasti, kao što je to slučaj u državama poput Kazahstana. Niko ne može tako dugo održavati popularnost među narodom, ostajući vječito iznad svih ostalih rivala,  bez skeleta u svom ormaru.

CIN-CG: Koliko dugo bi političari poput Đukanovića mogli ostati na vlasti u Velikoj Britaniji ili nekoj sličnoj zemlji nakon što bi bio otkriven čak i mali dio koruptivnih poslova od onoga što je bio slučaj u Crnoj Gori? Da li mislite da bi se održali svega nekoliko sati, dana ili čak i nedjelju?

U Velikoj Britaniji optužbe za korupciju, kriminalno ponašanje ili zloupotrebu vlasti od strane političara/ke, zahtijevale bi od njega/nje da se povuku i podnesu ostavke kako bi se odmah sprovela nezavisna istraga. Svaka zloupotreba vlasti, pored parlamentarne i policijske istrage, bila bi ispitana i u sudovima gdje sudije uživaju reputaciju nadležnosti, nezavisnosti, nepristrasnosti i integriteta.

CIN-CG: Kakvu je poruku poslala vlada Njenog Veličanstva svojom čestitkom na prvostepenoj presudi u slučaju „CG državni udar“? Mislite li da ponekad politika ima prevlast nad vladavinom prava, kada se radi o tuđoj teritoriji, čak i u najdemokratskijim državama?

KEJ: Nijesam siguran da se ministrov tweet o ishodu sudskog slučaja može računati kao čestitka vlade Njenog Veličanstva! Možda su stvarni problemi i zabrinutost zbog trovanja u Solsberiju Sergeja i Julije Skripalj izazvali prejaku reakciju od strane ministra spoljnih poslova Džeremija Hanta. Kako god, mora se napraviti razlika u kvalitetu istraga između zločina u Solsberiju i navodnog ruskog državnog udara u Crnoj Gori. Britanci su čak pronašli i bocu u kojoj je bio nervni agens, dostavili su snimke sa nadzornih kamera koje su pratile kretanje Rusa, otkrili su gdje su odsijedali, kao i sve detalje njihovog putovanja. Crnogorski slučaj je prvo suđenje na Balkanu koje uključuje oružje u kojem pištolji nikada nisu snimljeni ili fotografisani već su bačeni u jezero!

Nepojmljivo je da bi se u Velikoj Britaniji ovo suđenje odvijalo bez potkrepljujućeg dokaza i recimo lokacije poziva sa mobilnog telefona kako bi se provjerila istinitost svjedoka sa ozbiljnom kriminalnom prošlošću. Upravo su dokazi o lokaciji poziva koje sam dostavio okončali slučaj protiv predsjednika Kenijata pred Međunarodnim krivičnim sudom.

CIN-CG: Gdje vidite Crnu Goru za pet godina?

KEJ: Na to pitanje je teško odgovoriti. Crna Gora se nalazi na raskrsnici. Da li će skrenuti lijevo ili desno? Svako putovanje vodi do drugačije destinacije.

CIN-CG: Da li mislite da Zapad zainteresovan za dešavanja u Crnoj Gori pored svojih gorućih pitanja?

KEJ: Zapad brine o osnovnim slobodama i demokratskim pravima. Za njih je bitno da li ovi kvaliteti postoje u društvu, jer ukoliko postoje onda se tom društvu može vjerovati, a narod je dobrodošao u zapadnu zajednicu.

CIN-CG: Po Vašem mišljenju, koja je tajna Đukanovićevog dugog vladanja i koja je alternativa?

KEJ: Politička kontrola malog društva se lako može učvrstiti kako bi se omogućila kontrola nad drugim aspekatima. Mnogobrojnije nacije je teže kontrolisati na taj način, osim ako upravljate nemilosrdnom vojnom mašinom. Uvijek postoje alternative, ali moraju postojati i lideri koji su dovoljno hrabri  da istupe i suprostave se diktatoru.

CIN-CG: Da li vjerujete da g. Knežević ima jake argumente protiv zahtjeva za ekstradiciju koji dolazi iz Crne Gore?

KEJ: Apsolutno.

CIN-CG: Ujedinjeni Arapski Emirati i Kipar su već odbacili zahtjeve Crne Gore da izruče strane državljane povezane sa navodnim slučajem državnog udara. Da li mislite da će te odluke koristiti odbrani u ubjeđivanju britanskih vlasti da su crnogorski zahtjevi političke prirode i da se zasnivaju na ličnom animozitetu crnogorske vladajuće klike prema Kneževiću, kako on tvrdi već duže vrijeme?

KEJ: To što je Kipar, kao država Evropske unije, ocijenio da se pojedinac u njegovoj nadležnosti koji je predmet političkog suđenja neče osjećati bezbjednim ili će biti loše tretiran u susjednom pravosudnom sistemu, predstavlja ozbiljan udarac za crnogorsko pravosuđe. Britanski organi i britanski sudovi će razmotriti sve zahtjeve za ekstradiciju na osnovu dokaza. Takođe će razmotriti postojanje dokaza o zločinu, da li je zahtjev politički motivisan, da li je pojedinac siguran i da li će se njegova ljudska prava poštovati. Primjena postupaka izručenja od strane određenih država kako bi se neutralisali politički protivnici dobro je poznata britanskim sudovima.

Jovo Martinović

Na pitanje CIN-CG, o tome koji je javni interes opredijelio da se 2,6 miliona kvadrata državnog zemljišta ustupi privatnom vlasniku, iz Vlade nije stigao precizan odgovor. Bez odjeka tužilaštva su i ranije prijave MANS-a, zahtjevi Foruma 2010 i izvještaji opštinske komisije

Bez objašnjenja o motivima i javnom interesu, pozivajući se samo na propise koji to omogućuju, Vlada Crne Gore je nikšićkoj kompaniji Uniprom, vlasniku Kombinata aluminijuma u Podgorici, praktično poklonila 2,65 miliona metara kvadratnih čija se vrijednost, s obzirom na nedavne transakcije na lokacijama u blizini može mjeriti i stotinama miliona eura.

Štura pozivanja na paragrafe, nijesu bacili mnogo svjetla na odluku, koja podsjeća na nastavak politike, kada su u KAP, kao rupu bez dna, vlasti usule više od 300 miliona eura nezaštićenih garancija i nepovratne državne pomoći, a tadašnji ruski partner Oleg Deripaska, je prema tvrdnjama čelnika Socijaldemokratske partije Crne Gore, dugogodišnjeg koalicionog partnera Demokratske partije socijalista, kroz razne mehanizme isisao bar još pola milijarde.

Prodaja onoga što je ostalo od KAP-a, koji je u međuvremenu utonuo u stečaj, kompaniji Veselina Pejovića početkom 2014, nakon šest godina tako dobija novu kalkulaciju. Uniprom je za kompaniju koja je bila samo korisnik zemljišta platio 25,7 miliona eura u četiri rate. Vrijednost  zemljišta, čiji je vlasnik sada postao, je prema najnižim procjenama 20 miliona eura. S obzirom da je Glavni grad susjedne parcele u sklopu Industrijske zone, na kojima su logistički centri kompanija Voli  i Tehnomax, prodavao po 100 eura za kvadrat, potencijalna vrijednost je više stotina miliona.

Kako se na početku prodaje Kombinata nije pominjalo zemljište, poslije najnovije odluke nešto je poklonjeno – fabrika, ili ogromni zemljišni kompleks u industrijskoj zoni – proizilazi iz istraživanja Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Vladi je sve čisto

Nedjelju dana nakon što je premijer Duško Marković posjetio Pejovićevu fabriku, kada su najavljene velike investicije u proizvodne pogone, Savjet za privatizaciju, kojim rukovodi takođe predsjednik Vlade, krajem marta donio je mišljenje kojim se Unipromu pravo korišćenja zemljišta pretvara u pravo svojine. U obrazloženju se navodi da je Uniprom platio tržišnu naknadu, te mu se na njegov zahtjev zemlja dodjeljuje na osnovu mišljenja Komisije za imovinska pitanja, mišljenja Privrednog suda i na kraju i samog Savjeta za privatizaciju, a sve u skladu sa Zakonom o svojinsko-pravnim odnosima.

Na pitanje CIN-CG,o tome koji je javni interes opredijelio da se 2,6 miliona kvadrata državnog zemljišta ustupi privatnom vlasniku, iz Vlade nije stigao precizan odgovor.

„Iz obrazloženja Mišljenja i priloženih akata jasno je da ni formalno ni suštinski nije riječ ni o kakvom 'poklonu''', odgovorio je savjetnik predsjednika Vlade, rukovodilac Službe za odnose s javnošću Srđan Kusovac. Uz ovo, slijedila je i napomena da „nije riječ ni o kakvoj odluci, već o jednom od koraka u proceduri pretvorbe prava korišćenja u pravo svojine. Katastar, kao nadležni organ, u upravnom postupku donosi rješenje''.

Veselin Pejović za CIN-CG kaže da je imovina nekadašnjeg KAP-a činila površinu od 256 hektara, te da je privatizacija ovog privrednog društva izvršena mnogo prije Uniproma, a procjena kapitala prije više od 20 godina. Mišljenje Savjeta za privatizaciju o tome da je platio tržIšnu cijenu za Kombinat, argument je kojim on objašnjava da je spornu zemlju kupio, a ne dobio

„Od ukupne površine 265 hektara, Uniprom je kupio samo 170 hektara, tačnije 1.730.000 metara kvadratnih'', objašnjava Pejović. Ostala površina pripada fabrikama Prerada iKovačnica kao i bazenima crvenog muljasa kojom Uniprom nema nikakve veze. Nakon dva, međunarodna tendera Uniprom je za ponuđenu i u cjelosti isplaćenu cijenu od 28 miliona eura kupio sadašnji Uniprom–KAP'', kaže Pejović.

Vlasnik bazena crvenog mulja je beranska firma Wag-Kolektor, Prerade makedonsko-turska Alumroll, a Kovačnice Neksan Miodraga Dake Davidovića

Imovina KAP-a je krajem 2012. procijenjena na 183,5 miliona eura. Stečaj je uveden 2013. a Uniprom je sljedeće godine kupio imovinu tog preduzeća za 25,7 miliona eura. Prije raspisivanja oglasa za prodaju, imovina KAP-a je procijenjena na više od 50 miliona eura. Pejović je na oglasu ponudio 28 miliona, da bi mu kasnije i ta cijena bila umanjena za 2,3 miliona eura, jer je stečajni upravnik Veselin Perišić, u oglasu prodavao i prodao imovinu koja nije bila vlasništvo Kombinata.

Zemljište čiji je KAP bio samo korisnik, ali ne i vlasnik, jednaje od glavnih spornih stavki koje prate ovu kupovinu. To je početkom 2014. u izjavi za Vijesti potvrdio čak i nekadašnji gradonačelnik Miomir Mugoša objasnivši da je tu lokaciju u vrijeme gradnje fabrike Opština Titograd eksproprisala od privatnih vlasnika i dala samo na korišćenje Kombinatu. Prvi tender za KAP je propao jer je Pejović kupovinu uslovio povoljnom cijenom struje, dok je ponuda njemačke kompanije HGL formalno odbijena,zato što je stigla na engleskom jeziku. Na drugom tenderu Njemci su odustali od prijave uz objašnjenje da je imovina fabrike staro gvožđe. Kada se na ponovljenom tenderu javila samo firma Uniprom i Mugoša je promijenio mišljenje. Sagovornici CIN CG upućeni u ovu tematiku smatraju da je presudan bio pritisak iz Vlade Mila Đukanovića koja je bila odlučna da ispuni brojne Pejovićeve zahtjeve. Među njima i onaj o riješavanju imovinskih sporova oko zemljišta.

U Skupštini opštine Podgorica, 30. aprila 2014, izglasana je odluka o razgraničenju između Glavnog grada i KAP-a. Suština je da se Opština, zarad novog vlasnika KAP-a, odrekla skoro polovine svoga zemljišta na lokaciji nekadašnjeg industrijskog giganta. Kupcu KAP-a prepisano je 417.804 kvadrata, koje je Glavni grad, preko javnih oglasa, samo mjesec dana prije toga prodavao po cijenama od 66 do 72 eura. Ovom odlukom je privatnoj kompaniji poklonjeno zemljište minimalne vrijednosti 26 miliona eura, gotovo onoliko za koliko je KAP prodat Pejoviću. Uz to, Uniprom je oslobođen plaćanja naknade za komunalno opremanje zemljišta, koja je na toj lokaciji iznosila 48,80 eura po kvadratu. To je poklon od novih 20 miliona eura, upozoravaju iz opozicije godinama. Ukupno najmanje 40 miliona štete za grad i državu.

Tadašnji i sadašnji predsjednik Skupštine Podgorice Đorđe Suhih, poklanjanje opštinskog zemljišta Unipromu 2014. ovako je tada komentarisao:,,Mi možemo sada naše zemljište koje oni koriste i naše zemljište koje mi koristimo da sa njima sjednemo i da se dogovaramo kome će šta da pripadne. Pa i jedno i drugo je naše. Čije je naše zemljište? KAP-ovo?”.

Drugi nijesu znali da uz fabriku ide poklon

Forum 2010, je te 2014. godine insistirao na tome da je kupcu poklonjeno vlasništvo nad zemljištem naknadno, poslije raspisivanja tendera, podnijetih ponuda i donijete odluke o prodaji.Tvrdili su da ostali potencijalni kupci nisu znali da će zemljište biti poklonjeno, te da su time gru­bo pre­kr­še­ni i obe­smi­šlje­ni Za­kon o za­šti­ti kon­ku­ren­ci­je, Za­kon o unu­tra­šnjoj tr­go­vi­ni i Za­kon o ste­ča­ju.

„U aprilu 2014. godine naveo sam razloge zbog kojih je tenderski postupak za prodaju imovine KAP-a bio nezakonit. Naknadnim izmjenama tenderskog postupka stostruko je uvećana vrijednost ponuđene imovine, u momentu kada, osim Uniproma, nijedan potencijalni konkurent na njemu nije više imao pravo učešća.  Dakle, tender je morao biti poništen, a Unipromu se nije smjelo dodijeliti ni pravo korišćenja nad tom imovinom, a kamoli vlasništvo'', kaže za CIN CG tadašnji član Foruma, a sadašnji član predsjedništva URA Dejan Mijović.

,,Da li su 'potencijalni' kupci znali da će zemljište biti poklonjeno zaista nismo u stanju da odgovorimo'', kazao je za CIN-CG vlasnik Uniproma Pejović.

Vrhovnom državnom tužiocu MANS je 2014. godine podnio krivičnu prijavu zbog  nezakonite prodaje imovine podgoričke fabrike nikšićkoj firmi Uniprom: ,,Ukupna površina zemljišta koje se prodaje kao imovina KAP-a je na nivou od oko 2,5 miliona kvadrata, a u drugom pozivu je samo to zemljište bez objekata procijenjeno na 52 miliona eura. Prema podacima iz Uprave za nekretnine, od ukupne površine koja se prodaje, preko 2,3 miliona uknjiženo je ne kao svojina KAP-a već samo po osnovu prava korišćenja''.

Ova NVO je tako objašnjavala da se Pejoviću prodaje zemljište vrijedno 52 miliona eura za upola manju sumu, te da Uniprom kvadrat zemljišta kupuje po 11 eura, dok mu se objekti, fabrička postrojenja, oprema i inventar bukvalno poklanjaju.

Krčmljenjem opštinskog zemljišta iz Mugošinog doba, bavila se i komisija koju je 2015. formirao tadašnji gradonačelnik Slavoljub Stijepović. Pola godine ona je ispitivala dva posla – prodaju zemljišta Glavnog grada Carinama i međusobno razgraničenje zemljišta između Glavnog grada i KAP-a. Rezultati ove istrage poslati su vrhovnom državnom tužilaštvu. Slučaj Carine svoj epilog će dobiti u Višem sudu gdje traje suđenje bivšem gradonačelniku Mugoši zbog zloupotrebe službenog položaja.

Iz Vrhovnog državnog tužilaštva, državna tužiteljka, potparolka Lepa Medenica, odgovorila je za CIN-CG da nijesu formirali predmet u vezi sa zemljištem KAP-a.

Mijović ističe da je tužilaštvo i sudstvo konzistetno kada je u pitanju KAP: „Oni se nikad, pa ni ovom prilikom, nisu bavili očiglednim nezakonitostima u raspolaganju njegovom imovinom. Nisu to činili ni kada je KAP davan na 'upravljanje' Brkoviću i Glenkoru, ni kada su njegove akcije prodavane Deripaski, ni kada su ovome odobravane ogromne državne garancije. Zbog tih nečinjenja, dozvolili su da se na nelegalan način iz preduzeća i države prelije preko milijardu eura u privatne ruke''.

O razmjeni zemljišta sa Glavnim gradom, Pejović za CIN-CG ima svoju verziju.

„Sadašnji KAP ustupio je Glavnom gradu uz magistralu površinu od pola miliona kvadrata, a u zamjenu dobio 240.000 metara kvadratnihu zaleđu KAP-a, prema rijeci Morači. Poređenja radi, KAP je dao zemljište koje se danas prodaje 100 eura po kvadratu, a preuzeo duplo manju površinu čija je procjena devet eura po kvadratu''.

Pojović tvrdi da je ovo urađeno jer mu je cilj bio da se definiše i proglasi područje na kojem se nalazi KAP: „Ovo je bilo istaknuto u ponudi koja je prihvaćena i u skladu s kojom je Uniprom nastavio poslovanje''. On ističe da je, za razliku od prerade, kovačnice, bazena crvenog mulja i Glavnog grada koji su se knjižili odmah, Uniprom čekao na to duže od pet godina. U nedavnom intervjuu Danu,Pejović je istakao da je to što nije mogao da se upiše kao vlasnik zemljišta jedan od razloga što je do sada uložio samo 40 miliona eura, a ne kako je najavio prilikom kupovine KAP-a da će do 2019. godine investirati 76 miliona.

Vlasnik Uniproma za CIN CG kaže da je 40 miliona eura uloženo u gradnju dvije nove fabrike – silumina i bileta. ,,Prva će biti otvorena u narednih mjesec dana, a druga krajem godine. U 2020. izvoz proizvedenog metala doseći će iznos od 300 miliona dolara godišnje. Ovo je u najkraćem kakav je bio interes Uniproma kupujući KAP''.

Premijer Marković je nakon nedavne posjete Uniprom KAP izjavio: „Ovdje se praktično razvija jedan novi moderni industrijski centar u Crnoj Gori. Siguran sam da većina građana za to ne zna, ne samo u Crnoj Gori nego i u Podgorici. Ovdje se razvijaju novi pogoni i nove fabrike za finalizaciju aluminijske proizvodnje“.

Nešto kasnije građani su iz podataka Poreske uprave saznali da je Uniprom KAP u prošloj godini ostvarioneto dobit od 4,1 milion eura, a da je imao samo jednog zaposlenog i da su troškovi na osnovi zarada, naknada zarada i ostali lični rashodi na godišnjem nivou iznosili 1.234 eura.

U novoj industrijskoj uzdanici države još traje stečaj i u toku je više od 50 sudskih i upravnih postupaka sa zahtjeviokma za višemilionske odštete.

Bez dozvole još godinama

Zbog toga što institucije skoro godinu i po ne mogu da razmrse pravnu dilemu ko je operater KAP-a – da li KAP u stečaju ili nikšićki Uniprom, najveći zagađivač u Podgorici radi bez integrisane dozvole, kršeći Zakon o intergisanom sprečavanju i kontroli zagađenja životne sredine.

Rad bez ove dozvole je po zakonu nemoguć, ali KAP nesmetano radi iako je krajnji rok za njeno pribavljanje bio 1. januar 2018. Podine.

KAP se u zakonskom roku obratio Agenciji zahtjevom za izdavanje integrisane dozvole, što je ona odbila zato što podnosilac zahtjeva nije operater - fizičko ili pravno lice koje, u skladu sa propisima upravlja postrojenjem ili ga kontroliše ili je ovlašćeno za donošenje ekonomskih odluka u oblasti tehničkog funkcionisanja postrojenja i na čije ime se izdaje integrisana dozvola.

Kompanija Uniprom je uložila žalbu Ministarstvu održivog razvoja i turizma na rješenje Agencije. Ministarstvo je poništilo rješenje Agencije i predmet vratilo na ponovni postupak i odlučivanje. Agencija je ponovo, iz istih razloga, odbila zahtjev za izdavanje integrisane dozvole. I tako godinu i po.

A da li je imovina koju je prodao KAP prenijeta u potpunosti u svojinu kupca Uniprom DOO Nikšić, predmet je sudskog postupka.

Ekološka inspekcija je u februaru ove godine podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv KAP-a, zbog rada bez intergisane dozvole. Sud za prekršaje odlučiće o mogućoj kazni - od 5.000 do 15.000 eura za pravno lice i od 500 do 1.000 eura za odgovorno lice. Zakon , predviđai izricanje zaštitne mjere zabrane vršenja djelatnosti u trajanju od mjeseca do godine.

Vlada je još prije dvije govine zaključila da će KAP-u za usaglašavanje ekoloških standarda proizvodnje sa strogim EU propisima biti potrebna ulaganja od od 50 do 300 miliona eura u zavisnosti od toga da li će se raditi novi pogon elektrolize.

„KAP neće biti u stanju da za period koji je kraći od deset godina u svojim proizvodnim procesima primijeni ove standarde”, navodi se u VladinojInformaciji o postrojenjimakojasu u obavezi da pribaveintegrisanudozvolu. CIN-CG je već ranije objavio procjene zvanićnika iz Brisela koji u okviru pregovaračkog poglavlja 27 ne gledaju blagonaklono na ove Vladine procjene.

Predrag NIKOLIĆ

Ćerka Dada Đurića Amarante Szidon tvrdi da su na podgoričkoj izložbi ovog slikarskog velikana prezentovani i falsifikati. Iz Muzeja i galerija to osporavaju, dok galeristi i slikari tvrde da su lažnjaci postali uobičajena stvar 

Jezivi lažnjak, tako je neke od radova koji su prezentovani na izložbi jednog od najznačajnijih slikara 20. vijeka Miodraga Dada Đurića, prokomentarisala njegova ćerka Amarante Szidon.

Izložba Đurićevih radova otvorena je u JU Muzeji i galerije u Podgorici, sredinom protekle sedmice. Szidon u pismu koje je uputila Muzejima i galerijama, Ministarstvu kulture i na adrese više pojedinaca, a u koje je Monitor/CIN CG imao uvid, upozorava na brojne falsifikate slika na izložbi, koji su predstavljeni u katalogu koji prati izložbu. Ona od Muzeja i galerija traži da se više od deset radova ukloni sa izložbe i kataloga. Posebno insistira na radovima – na dva kolaža iz 1996. godine, koji su u katalogu prezentovani na stranicama 26 i 27.

Szidon, koja navodi da je testamentom ovlašćena da se brine o slikarevoj ostavštini, tvrdi da je katalog izložbe na kome je uočila problematične radove na uvid dobila samo dan prije otvaranja.

,,Koristim priliku da se zahvalim, posebno kolekcionarima, koji su za ovu priliku ustupili djela iz svojih kolekcija, i svima nama priuštili nezaboravan događaj’’, navodi se u uvodnoj riječi kataloga koju potpisuje direktor Muzeja i galerija Sead Đokaj. Na naše pitanje o zamjerkama koje su upućene, iz Muzeja i galerija kažu: ,,Porodica Dada Đurića je blagovremeno obaviještena o izložbi, a njegova kćerka Amarante o nalazima eksperata iz oblasti grafologije i istorije umjetnosti, koji su nedvosmisleno utvrdili da je riječ o autentičnim djelima Dada Đurića. Renome kustosa izložbe, kolekcionara, ranijih vlasnika, nalazi grafologa i istoričara umjetnosti, ali i odnos dubokog uvažavanja prema imenu i djelu Dada Đurića garantuju da u čitavoj organizaciji i postavci nije moglo biti toliko katastrofalne greške da se na izložbi pojavi falsifikat. Od svih Dadovih djela koja su izložena, tri pripadaju Muzejima i galerijama Podgorice, a ostala su iz kolekcija renomiranih kolekcionara i dio iz kolekcije porodice Đurić sa Cetinja.
Sve ostalo je na nivou spekulacija i ličnih odnosa među Dadovim nasljednicima, u što ne želimo da se upuštamo''.

Istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov odbio je da za Monitor i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN­-CG) komentariše ovaj slučaj. On je za Muzeje i galerije, sredinom maja, napisao izvještaj u kome nakon pregledanih radova konstatuje: ,,Po pregledu gore navedenih radova i nakon konsultacije sa dijelom njihovih vlasnika, a i na osnovu ličnih saznanja, utvrdio sam da su u pitanju autentični radovi’’.

,,Napominjem da sam izuzetno zadovoljan kvalitetom i postavkom predmetne izložbe koja predstavlja jedan od kapitalnih državnih projekata iz oblasti prezentacije vrhunske likovne kulture. Iako ovu analizu smatram primarnom, raspolažem sa dovoljno podataka i informacija koje jasno određuju sporne radove kao autentične’’, ističe Čilikov u svom izvještaju.

Ovo nije prvi put da se autentičnost radova na nekoj izložbi dovodi u pitanje. Tokom organizovanja retrospektive crteža velikog slikara u Beogradu 2010. sam umjetnik je otkrio da je jedan od 14 crteža kopija njegove slike Biciklista. Đurić je, pisala je tada Politika, u njemu prepoznao ruku nekog drugog slikara iz Crne Gore za koga je čuo da povremeno radi falsifikate urađene prema njegovim ranijim radovima.

,,Dosta ljudi se bavi ovim poslom nelegalno. Ne uzima slike iz galerija, od autora lično ili njegove porodice, već radi na sivo, nabavlja slike iz gepeka. Nažalost, Dado nije jedini umjetnik čija se djela falsifikuju. Ljudi se danas plaše da kupe Lubardine slike, jer je teško naići na original. Oni koji ih kupe, zaista vjeruju da je u pitanju autentično djelo, jer se ne razumiju’’, kaže za Monitor/CIN CG galerista  Gajo Vojvodić.

Slikar Đuro Prijić, sin Aleksandra Prijića, godinama upozorava na falsifikate. Za Monitor/CIN CG kaže da je do sada pronašao 12 lažnih djela svoga oca.

,,Odgovora od nadležnih nema. Dočekao sam da me pitaju otkud mi pravo da se miješam u ekspertizu umjetničkih djela, iako sam, kao njegov sin i nasljednik, odgovoran za očuvanje lika i djela Aleksandra Prijića’’. Ne bi me čudilo da falsifikuju radove Dada Đurića, pa to isto rade i sa Cvetkom Lainovićem. To je javna tajna’’.

Vojvodić navodi da je posebno opasno kada muzeji prave izložbe iz privatnih kolekcija, što je bio slučaj i ovom prilikom. ,,Oni koji imaju neregularne slike, mogu vrlo lako da ih naprave regularnim. Ne postoji institucija u Crnoj Gori koja može da utvrdi autentičnost nekog umjetničkog djela. Tržište je malo, nema toliko velikih imena da bi se neko time bavio. Uglavnom se provjera svodi na ličnu procjenu, koja nije dovoljna. U svijetu, analize umjetničkih djela koštaju, i to mnogo. U Beogradu ste nekada imali Kusovca, ali se on kompromitovao. Tužno je što se mnogo nestručnih ljudi bavi ovim poslom’’, zaključuje Vojvodić.

Nikolu Kusovca, istoričara umjetnosti i jednog od najpriznatijih stručnjaka za procjenu umjetnina na prostoru bivše Jugoslavije, Okružni sud u Minhenu sumnjiči da je jednoj galeriji u ovom gradu za falsifikate dao mišljenje da su originalna djela srpskih umjetnika. Kusovac je i 2009. bio pod istragom zbog sumnje da je učestvovao u prodaji falsifikovanih slika najpoznatijih srpskih slikara, tako što je za novac davao stručno mišljenje da je riječ o originalima, ali je tužilaštvo 2013. godine odustalo od krivičnog gonjenja.

,,U potpunosti negiram bilo kakvu vezu sa eventualnim krivičnim delom i želim da istaknem da u svojoj zemlji 60 godina radim analize slikarskih dela kroz davanje stručnog mišljenja, koje nikog ne obavezuje. Ističem da se radi o mišljenju, a ne eskpertizi. Iz tog razloga, moje mišljenje ne obavezuje, ali sam u svojoj zemlji cenjen i moje mišljenje se poštuje’’, rekao je Kusovac  na sudu krajem prošle godine.

Kako u Crnoj Gori ne postoje osobe i institucije koje bi izdavale sertifikat o nekom umjetničkom djelu, Kusovac je decenijama bio glavni procjenitelj autentičnosti.

Upućeni sagovornici objašnjavaju da je za kompletnu analizu autentičnosti nekog umjetničkog djela potrebno mnogo vremena i znanja. Neophodna je ekspertiza grupe stručnjaka, potrebno je da se izvrši provjera porijekla djela, stilska i tehnološka analiza koja podrazumijeva ispitivanje ultraljubičastim zracima ili rendgensko snimanje. To je sofisticirana tehnika koja u Crnoj Gori ne postoji.

Na tržištu slika, od crnogorskih slikara, najveće cijene dostižu radovi Petra Lubarde, do 100 hiljada eura. Đurićevi radovi u Francuskoj premašuju cijene od 50 hiljada eura.

Falsifikovanje Lubardinih djela odavno je problem u Crnoj Gori i regionu. Veliki broj falsifikata se može naći čak i u renomiranim galerijama. Pored Lubarde, falsifikuju se djela Mila Milunovića, Miloša Vučkovića, Voja Stanića...  I u regionu je slična situacija. Pored proslavljenih crnogorskih slikara, krivotvore se radovi onih čije slike najviše koštaju – Paje Jovanovića, Save Šumanovića, Vlaha Bukovca, Stojana Aralice, Milana Konjovića, Miće Popovića...

Crno tržište umjetnina i u svijetu funkcioniše kao unosan biznis. Po zaradama, od falsifikatora umjetničkih djela više zarađuju samo trgovci drogom, oružjem i ljudima. Kriminalci su i na ovim prostorima brzo ukapirali da cijene umjetnina nikada ne padaju, već samo rastu, te da je to investicija sigurnija i od zlata. Tako je zabilježeno da je u kolima jednog od vođa Pink Pantera Ivana Pekovića, koji je uhapšen 2012. godine u Beogradu,  pronađena Sezanova slika Dečak u crvenom prsluku, ukradena nekoliko godina ranije u Cirihu.

Iskustva govore da su u lanac falsifikovanja često uključeni slikari, kustosi, aukcijske kuće i preprodavci. Slikar po narudžbi pravi falsifikat, galerista ga zatim predstavi kao novootkriveno djelo poznatog slikara, kustos potvrdi da je slika original i izdaje sertifikat. Takve se slike prodaju navodno iz nužde za pola cijene - par desetina hiljada eura. Stručnjaci upozoravaju da je upravo povoljna cijena za djela majstora znak za alarm da je slika možda falsifikat ili ukradena. Zabilježeni su i slučajevi, da su pojedini ,,kolekcionari'', falsifikate uspjeli da prodaju po višoj cijeni od originala.

Prije desetak godina policija je na buvljaku u Pančevu našla falsifikate djela poznatih slikara Save Šumanovića, Milene Pavlović-Barili, Petra Dobrovića, Milana Konjovića, Petra Lubarde, Peđe Milosavljevića, Ignjata Joba... Ova djela primijetio je jedan od kolekcionara koji ih je kupio po cijeni od 12 hiljada eura, a kada je otkrio, slučaj je prijavio policiji. Spomenute slike su navodno poticale iz uništenog „Muzeja ZAVNOBIH-a” u Mrkonjić Gradu.

Nije rijetkost da se slike hrvatskih i slovenačkih slikara falsifikuju u Srbiji, a srpskih u Hrvatskoj. S vremena na vrijeme mediji u Srbiji zabilježe da je policija podnijela krivične prijave protiv ,,kolekcionara” zbog prodaje falsifikovanih slika. U Hrvatskoj se obavljaju kontrole galerija, pa slike budu i konfiskovane zbog sumnje u autentičnost. U Crnoj Gori sličnih akcija još nema.

Predrag NIKOLIĆ
Andrea JELIĆ