Crna Gora još nema registar državne imovine, pa čak ni podatak o broju državnih organa, lokalnih samouprava i javnih službi koje je osnovala država

Za zakup objekata i poslovnog prostora Uprava za imovinu prošle godine potrošila je rekordnih 4,7 miliona eura, dok je i dalje javnosti nepoznat podatak o tome koliko nekretnina je u vlasništvu države, te koja suma novca se sliva u budžet od njihovog iznajmljivanja ili prodaje.

Samo u 2018. godini, prema istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), Uprava za imovinu (UZI) potpisala je ugovore o zakupu vrijedne oko 3,6 miliona za potrebe državnih organa, javnih ustanova, političkih partija. Sa druge strane, kapitalnim budžetom za prošlu godinu namijenjeno je oko dva miliona eura za izgradnju i rekonstrukciju administrativnog prostora za rad državnih organa. Za dvije godine, svega pet poslovnih prostora država je dala u zakup.

Iako je naplata poreskog duga preuzimanjem imovine dužnika  trebalo do dovede do ušteda u budžetu i smanjivanja sume novca koja se izdvaja za zakup poslovnih prostora, to se nije dogodilo. Naprotiv, u 2018. godini značajno su porasli troškovi za smještaj državnih organa, javnih ustanova i političkih partija.

Tokom 2016. godine, kada je usvojena Uredba o postupku naplate poreskih potraživanja imovinom poreskih obveznika, za zakup je iz budžeta isplaćeno 2.578.688 eura, naredne godine 2.423.688, a lani 4.725.700 eura.

Na pitanje, o tome da li je isplativije da se novac koji se izdvaja za zakup iskoristi za izgradnju novih ili rekonstrukciju starih prostora u vlasništvu države, iz UZI su samo odgovorili da su u prethodnom periodu preduzeli sve potrebne aktivnosti kako bi se svi organi državne uprave smjestili u prostore koji su u svojini države.

Skupština Crne Gore je još 2009. godine usvojila Zakon o državnoj imovini, prema kojem su organi i javne službe u vlasništvu države, kao i opština, trebalo da naprave popis, procjenu i evidentiranje nepokretnih stvari koje su u njihovom vlasništvu i u roku odm godinu dana dostave podatke UZI. Sa druge strane, Uprava je bila dužna da uspostavi jedinstvenu evidenciju nepokretnih stvari iz državne imovine u roku od 90 dana nakon što im se podaci dostave.

U 2019. godini, UZI nema čak ni podatak o tome koliko je ukupno organa državne uprave, lokalne samouprave i javnih službi koje je osnovala država, a kamoli koje nepokretnosti posjeduju, te ko u njima boravi.

Na pitanje u kojoj je fazi formiranje registra državne imovine, iz Uprave za imovinu odgovorili su da je firma Atos iz Beograda potpuno uradila softversko rješenje, ali iz tehničkih razloga još nije pušten u “produktivni rad”, kao i da očekuju popravku. Navodni kvar, prema zvaničnim podacima UZI, aktuelan je bio i tokom prošle, kao i 2017. godine.

Inspekcijski nadzor nad državnom imovinom je skroman. Za osamnaest mjeseci obavljene su samo 32 kontrole.

Hrvatska i Srbija korak ispred u popisu imovine

Nepostojanje kvalitetne evidencije državne imovine problem je i zemalja u regionu, iako te zemlje godinama posjeduju registar. Na sajtu Direkcije za imovinu Republike Srbije postoji elektronski registar imovine, kojem mogu pristupiti svi njegovi korisnici, iako nije otvoren za građane kao u Hrvatskoj. Ipak, i hrvatski registar, koji je na sajtu njihovog Ministarstva državne svojine, nije još pretraživ za građane, niti kompletiran.

Iz Direkcije za imovinu Republike Srbije nijesu odgovorili na pitanja u vezi sa evidencijom državne imovine, te sumom novca kojom država raspolaže od iznajmljivanja svojih nepokretnosti.

Iz hrvatskog Ministarstva državne imovine kazali su da je registar kod njih prvi put objavljen 15. januara 2014. godine.

“Trenutno su obuhvaćeni podaci o nefinansijskoj (devet pojavnih oblika nekretnina) i finansijskoj (dionicama i poslovnim udjelima) imovini. Ministarstvo državne imovine te podatke prikuplja od obveznika”, kazali su za CIN-CG iz tog ministarstva.

Iz hrvatskog ministarstva državne imovine odgovorili su i da je do oktobra 2018. pod šifrom poslovnih prostora upisano 14.908 nekretnina, ali da taj broj nije konačan jer podatke nijesu dostavili svi obveznici. U odgovorima hrvatskog Ministarstva državne uprave, piše i da je u toj državi, radi ostvarivanja dobiti, osnovano trgovačko društvo Državne nekretnine d.o.o, koje upravlja sa 1.476 poslovnih prostora na području čitave države. U 2017. godini, prema podacima ministarstva, prihod od zakupa poslovnih prostora iznosio je 50 miliona kuna, odnosno 6,7 miliona eura.

Crnogorska UZI nije dostavila odgovore na pitanja o tome koliko je poslovnih prostora u vlasništvu države, te koliko novca prihoduje od davanja u zakup. Prema zvaničnim podacima, tokom prošle godine Uprava za imovinu je dala tri nepokretnosti u zakup, a tokom 2017. godine svega dvije, ali se ne navodi koliko je država ubirala novca po tom osnovu.

Revizori upozoravaju, ali bez rezultata

Državna revizorska institucija (DRI) još 2011. godine je utvrdila da državni organi i jedinice lokalne samouprave nijesu u skladu sa zakonom dostavili zaključene ugovore o sticanju i raspolaganju nepokretnim i pokretnim stvarima i drugim dobrima veće vrijednosti, radi vođenja evidencije. Ministarstvu finansija tada su dali preporuku, kao nadležnom organu za nadzor nad primjenom zakona, da pokrene prekršajne postupke.

Senator DRI Branislav Radulović, koji je rukovodio revizijom, kazao je za CIN-CG da ta institucija, usljed nepostojanja evidencije jedinstvene državne imovine, danas ne može da potvrdi da UZI, koja je dužna da to vodi, raspolaže tačnim i sveobuhvatnim podacima čime upravljaju, odnosno šta koriste državni organi i lokalne samouprave, a samim tim i šta se daje u zakup ili prodaje.

“DRI je kroz revizije završnog računa budžeta Crne Gore, gdje je Ministarstvo finansija - Uprava za imovinu bilo subjekat revizije , utvrdila da preporuke iz Izvještaja o reviziji Godišnjeg finansijskog izvještaja i reviziji efektivnosti evidentiranja državne imovine UZI nijesu realizovane, pa tako ni nakon deset godina od donošenja Zakona o državnoj imovini nije uspostavljena jedinstvena evidencija državne imovine iako je bila propisana obaveza da se to uradi do sredine 2010. godine “, istakao je Radulović.

UZI još nije  realizovala ni 11 preporuka koje je DRI dala u Izvještaju o reviziji uspjeha  „Efikasnost naplate poreskog duga imovinom poreskog obveznika” iz 2016. godine. Tada im je, između ostalog, preporučeno da formiraju bazu podataka  državnih  organa,  organa  lokalne samouprave  i  javnih službi,  prikupe pravne, fizičke, finansijske i ekonomske podatke o državnoj  imovini, preduzmu sve aktivnosti kako bi se državne nepokretnosti blagovremeno uknjižile u katastar sa titularom svojinskih prava i ovlašćenja u skladu sa zakonom…

Radulović je za CIN-CG kazao da se na osnovu izjašnjenja može utvrditi da te preporuke nijesu realizovane ili da je realizacija u toku, a posljedica je da država ne raspolaže potpunim i tačnim podacima o imovini u njenom vlasništvu.

On je rekao da DRI trenutno sprovodi reviziju „Uspješnost uspostavljanja, vođenja i kontrole evidencije državne imovine kod državnih organa”, sa ciljem da se utvrdi koliko su državni organi uradili svoj posao, , da li se evidencija propisno vodi i da li se sprovode adekvatne kontole.

“Državni revizori sada sprovode terensku reviziju kod uzorkom definisanih subjekata revizije (Ministarstva finasija, Ministarstva saobraćaja i pomorstva, Uprave za imovinu, Uprave za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove, Uprave za nekretnine i Uprave za željeznice). Revizija će obuhvatiti period 2015-2018. godine. Shodno planu, revizija će, u formi konačnog izvještaja, biti završena do kraja juna 2019. godine”, pojasnio je Radulović.

On je rekao da je cilj da se na bazi utvrđenih činjenica formulišu preporuke za unapređenje sistema evidencije državne imovine i sistema kontrole i nadzora.

Radulović je istakao da se predstudijskim istraživanjem, obavljenim u periodu od oktobra do decembra prošle godine, došlo do niza informacija o evidenciji imovine kod državnih organa, koja su uslovila da se DRI opredijeli za vršenje te revizije.

Prema preliminarnim saznanjima, UZI ne posjeduje tačan broj državnih organa, organa lokalne samouprave i javnih službi čiji je osnivač Crna Gora, odnosno opština, koji su po Zakonu o državnoj imovini obavezni da dostave podatke o pokretnim I nepokretnim stvarima.

“Organi su UZI dostavljali uglavnom tabelarni prikaz evidencije sredstava bez popunjenih obrazaca  predviđenih Uredbom o načinu vođenja evidencije pokretnih i nepokretnih stvari i o popisu stvari u državnoj svojini . Takođe, podaci o evidenciji sredstava dostavljani su i posle roka predviđenog zakonom. Vlada Crne Gore je u septembru 2014. godine formirala radnu grupu za izradu i dopune Uredbe o načinu vođenja evidencije pokretnih i nepokretnih stvari i o popisu stvari u državnoj svojini u cilju uspostavljanja jedinstvene evidencije državne imovine. Predstudijskim istraživanjem DRI utvrđeno je da do izrade i dopune pomenute Uredbe nije došlo”, zaključio je Radulović.

Inspekcija vidi samo sitne uzurpacije

U kakvom je stanju upravljanje državnom imovinom, govore i zapisnici inspekcije koja funkcioniše u sklopu Ministarstva finansija, ocijenila je za CIN-CG istraživačica javnih politika u nevladinoj organizaciji Institut alternativa (IA), Milena Muk.

U svom izvještaju o reformi javnih finansija, IA navodi da učinak inspekcije nije zadovoljavajući – tokom 2017. i  prve polovine 2018. godine kada su inspektori ukupno 32 puta izašli na teren.

Prema izvještaju, većina tih pregleda – 18, se odnosi na ažurnost u postupanju područnih jedinica Uprave za nekretnine, a ne direktno na stanje državne imovine.

“Tokom 2017.  godine, ova inspekcija je značajan dio pregleda izvršila vanredno, po prijavama zbog uzurpacije državne imovine. U najmanje sedam slučajeva je utvrđeno da, ili građani bespravno koriste dio državne imovine, ili postoje neriješeni imovinski sporovi, ili su objekti oronuli do te mjere da, u kao u Beranama, ugrožavaju prolaznike. Na drugoj strani, treba naglasiti da je tridesetak inspekcijskih nadzora za  18 mjeseci, odnosno manje od jednog nadzora mjesečno po zaposlenom inspektoru, neprihvatljivo malo u odnosu na vrijednost državne imovine”, ocijenila je Muk.

Ministarstvo finansija, ni nakon pola godine, nije odgovorilo zašto nema više slučajeva kontrole i kako gledaju na nalaze o zapuštenim poslovnim prostorima, šta su preduzeli povodom izvještaja toga i koliko često ponovo idu na teren. Zapisnici inspekcije, dostavljeni po zahtjevima IA, pokazuju, na primjer, da je u Tivtu građanin uzurpirao tri kvadratna metra državne zemlje, gradeći ostavu na parceli kupljenoj od Opštine za koju će se kasnije utvrditi da je u državnom vlasništvu. Naredni primjer pokazuje da je inspekcija kontrolisala slučaj u kojem je Nikšićanin uzurpirao državnu imovinu tako što je posadio krompir ne znajući da je parcela državna. U jednoj katastarskoj opštini u Podgorici, utvrđeno je da je objekat u državnom vlasništvu  oronuo, sa pukotinama u zidovima, kao i da jedan od prostora u Kotoru koriste dvije žene kao garažu…

Devet mjeseci traje pet godina

“Zabrinjavajuće je da posao, za koji je ugovor ukupne vrijednosti 200 000 eura skopljen još 2014. godine a koji je trebalo da traje najviše devet mjeseci, još uvijek nije završen, ocijenila je Milena Muk iz IA na pitanje kako komentariše to što elektronski registar državne imovine još nije uspostavljen.

“Iskustvo sa drugim elektronskim evidencijama koje vode državni organi govori da, uprkos ostvarenim tehničkim preduslovima, one su i dalje neažurne zbog dva ključna propusta: nediscipline korisnika, koji bi trebalo da dostavljaju podatke, i zbog nekažnjavanja te nediscipline”, istakla je Muk.

Prema izvještaju te NVO, svega 32 organa, među kojima su 14 organa uprave, tri agencije i fonda, 12 nezavisnih institucija i javnih ustanova i tri ministarstva, dostavili su podatke o imovini UZI, koji su unijeti u registar. Zbog naknadnih reorganizacija državne uprave, međutim, unijeti podaci su u međuvremenu izgubili vjerodostojnost, jer su neki organi koji su bili dostavili podatke, kao što su Uprava za mlade i sport ili Ministarstvo za informaciono društvo i telekomunikacije, prestali da postoje.

Ana KOMATINA

Viceguverner Centralne banke Crne Gore (CBCG) Nikola Fabris zaposlen je istovremeno u dvije države - Srbiji i Crnoj Gori. On u Crnoj Gori obavlja funkciju viceguvernera za finansijsku stabilnost, dok je u Beogradu redovni profesor na državnom Ekonomskom fakultetu.

Fabris zarađuje mjesečno na ova dva radna mjesta preko 5.500 eura, a CBCG mu pokriva i visoke troškove putovanja iz Beograda, u kojem je stalno nastanjen.

Samo za osam mjeseci 2017. za to je iz budžeta CBCG plaćeno preko 7.000, dok su ukupni troškovi za avionske karte viceguvernera u tom periodu iznosili preko 14.000 eura.

Svojevremeno je više profesora Univerziteta Crne Gore dobilo otkaze jer se ispostavilo da imaju angažmane i na ustanovama u regionu, bez odobrenja univerzitetskih vlasti. Neki su čak imali dvije radne knjižice u dvije države. Dio sudskih procesa po tužbama protiv takvih odluka UCG je u toku, a nesporno je da u Crnoj Gori postoji pravna praznina u vezi sa ovim pitanjem.

Međutim, ako u našoj državi i postoji pravna praznina, u Srbiji je ovo pitanje uređeno: Zakon o radu izričito navodi da zaposleni može imati dodatni radni angažman u zemlji ili inostranstvu, ali „najviše do jedne trećine punog radnog vremena”.

Da li to znači da viceguverner provodi tek trećinu radnog vremena u kancelariji u Podgorici, a da za to prima preko 4.000 mjesečno? Na to pitanje CIN-CG nije dobio odgovore vrhovne finansijske institucije.

CBCG je Fabrisa angažovala još 2004. i to na poziciji glavnog ekonomiste. Tu funkciju je obavljao do 2013, kada je postao viceguverner za finansijsku stabilnost i platni promet. Na istu funkciju, Skupština Crne Gore ga je na predlog guvernera Radoja Žugića ponovo izabrala 2017.

Iz CBCG tvrde za CIN-CG da njima ne smeta što je Fabris u srpskoj prijestonici zaposlen za stalno.

“Bogato radno iskustvo, a posebno impresivna profesionalna biografija dr Nikole Fabrisa, koja je bila sadržana u zvaničnom predlogu za njegovo imenovanje za viceguvernera CBCG, preporučila ga je za obavljanje ove značajne funkcije”, navode za CIN-CG iz CBCG.

Tvrde i da status redovnog profesora na Ekonomskom fakultetu u Beogradu nije, prema Zakonu o CBCG, smetnja da on istovremeno obavlja i funkciju viceguvernera.

Ipak, iz CBCG odbijaju da odgovore na jednostavno pitanje: da li Fabris ima dvije radne knjižice u dvije države i da li ima dvojno državljanstvo.

Iz Centralne banke ističu da je “Fabris predložen i imenovan za viceguvernera za finansijsku stabilnost i platni promet u maju 2013. godine, ispunjavajući sve zakonom propisane uslove. Po isteku mandata, dr Nikola Fabris je u martu 2017. godine ponovo izabran za viceguvernera za finansijsku stabilnost i platni promet...

Imenovanjem za viceguvernera dr Nikola Fabris zaključio je sa CBCG ugovor o radu na određeno vrijeme, za vrijeme trajanja mandata”, odgovorili su CIN-CG iz Centralne banke.

Napomenuli su da su “svi troškovi u vezi sa radnim angažmanom dr Nikole Fabrisa u CBCG utvrđeni i odobreni u skladu sa odlukama Savjeta CBCG i unutrašnjim opštim aktima CBCG”.

Oni, pak, nijesu odgovorili ni na pitanje koliko je ukupno CBCG izdvojila novca za sve viceguvernerove avionske karte tokom 2017. i 2018.

Prema posljednjem dostupnom izvještaju o imovini i prihodima, a koji se odnosi na 2017, Fabrisova osnovna plata u CBCG iznosila je između 4.000 i 4.445 eura.

Prema tom imovinskom kartonu, viceguverner je po osnovu drugih naknada u CBCG zaradio nešto preko 1.000 eura godišnje.

Njegova osnovna plata na Ekonomskom fakutetu u Beogradu kretala se od 800 do 1.400 eura. Po osnovu objavljenih radova i mentorstava, te za predavanja na master i doktorskim studijama, inkasirao je više od 2.500 eura godišnje.

Njegova supruga Jelena zarađuje nešto preko 1.000 eura mjesečno. U imovinskom izvještaju za 2017. ne stoji gdje je zaposlena. Posljednji podatak o njenom radnom angažmanu je iz 2014, kada je viceguverner prijavio da njegova supruga zaposlena u Fondu za razvoj Republike Srbije.

Vlasnici su tri stana i preko 20.000 ušteđevine.

Iako je Nikola Fabris tokom deceniju i po dobro plaćen u CBCG, svojevremeno mu je Ministarstvo prosvjete, na čelu s ministrom prosvjete Slavoljubom Stijepovićem, odobrilo “namjensku jednokratnu pomoć” u iznosu od 500 eura.

Fabris je tada demantovao da se radi o materijalnoj pomoći, već je “Ministarstvo prosvjete sa 500 eura pomoglo izdavanje knjige ‘Umijeće upravljanja novcem’”.

Gostujući profesor na više fakulteta

U viceguvernerovoj biografiji, koja se može naći na sajtu Centralne banke, navodi se da je kao gostujući predavač bio angažovan i na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, Vojnoj akademiji Vojske Jugoslavije, Fakultetu za menadžment “Braća Karić”, Fakultetu za menadžment u Doboju...

CIN-CG je ranije objavio i da je Fabris bio mentor kolegama iz Centralne banke, pa čak i guverneru Radoju Žugiću, tokom izrade doktorske disertacije na Beogradskoj bankarskoj akademiji, čiji je jedan od osnivača odbjegli bankar Duško Knežević. Statut Univerziteta u Beogradu u članu 138 navodi da redovni profesor na toj ustanovi ima ugovor na neodređeno radno vrijeme. U članu 149 precizira da zaposleni na Univerzitetu može, uz posebno odobrenje, biti angažovan kod drugog poslodavca u zemlji i inostranstvu, ali precizira da je riječ o ustanovama visokog obrazovanja.

Žugićeva jedna avionska karta do SAD, koliko viceguvernerove dvije

Prema dokumentaciji koju posjeduje CIN-CG, u istom periodu 2017. (januar-avgust), guverner Žugić je na avionske karte potrošio nešto preko 12.000 eura, od čega preko 7.000 samo na povratnu avionsku kartu do Vašingtona.

Sigurno je da guverner leti prvom klasom, ali je cifra od 7.000 eura za kartu isuviše visoka, čak i putovanje do SAD.

Javnosti nije poznato da li je Žugić tada putovao sam ili se radi o kumulativnoj cifri za karte za dvije osobe, pogotovo ako se ima u vidu da je njegov viceguverner Fabris u istom periodu bio dva puta u posjeti SAD, te da su ga dvije povratne avionske karte koštale koliko guvernera jedna.

Tina POPOVIĆ

Izbjegavanjem reformi, rezova u javnom sektoru i smanjenja potrošnje, uz zaduživanje pod nepovoljnim uslovima crnogorske vlasti su za 12 godina uvećale javni dug sa 700 miliona na 3,2 milijade eura. Četvrtina duga ili više od 811 miliona su kamate   

Od sticanja nezavisnosti, zaključno sa ovom godinom Crna Gora će samo za kamate po osnovu kredita iz državnog budžeta isplatiti oko 811,7 miliona eura. Koliko građani skupo plaćaju kreditne aranžmane crnogorske Vlade, najbolje govori činjenica da će na kamate za ovaj period otići više nego za kredit za prvu dionicu auto-puta, koji, prema ugovoru, iznosi 809 miliona eura.

Analiza Centra za istraživako novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) pokazuje da su izdvajanja za kamate mogla biti znatno niža, da je Vlada Crne Gore vodila racionalniju ekonomsku politiku i bila spremna na strukturne reforme. Kamate sada iznose četvrtinu ukupnog javnog duga od 3,2 milijarde eura. O ekonomskoj politici vlasti najbolje svjedoči podatak da je krajem 2006. ukupni dug Crne Gore bio 700 miliona eura, znatno manje, nego što je od tada plaćeno samo za kamate.

Do znatno jeftinijeg novca za krpljenje budžeta Crna Gora je mogla doći sklapanjem aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), ali su sve Vlade  od sticanja nezavisnosti to izbjegavale, jer bi morale da ispune više uslova međunarodnih finasijskih instituicija, sprovedu bolne reforme i skrešu javnu potrošnju. Ali, i da pristanu da MMF ima kontrolu nad javnim finansijama.

Umjesto aranžmana sa MMF-om, pozajmice su uglavnom tražene na međunarodnom tržištu emitovanjem euroobveznica (vid kreditnog zaduženja) i uzimanjem kredita od komercijalnih banaka, a za neke od njih su založene i državne zlatne rezerve. Sve to, po visokim kamatnim stopama, koje su dostigle iznos na godišnjem nivou od gotovo 100 miliona eura. Aktuelna Vlada je konačno priznala da su kamate ogromni trošak u budžetu, zbog čega se traži model za refinansiranje duga po nižim stopama.

Samo da se izbjegne kontrola MMF-a

Najveći dio kredita, sa ovako visokim kamatama, u posljednjih 12 godina uziman je za tekuću potrošnju, odnosno pokrivanje deficita budžeta za plate, penzije, socijalna davanja, garancije i slično. U sadašnjem iznosu javnog duga svega 500 miliona ili 15 odsto se odnosi na dostiglo zaduženje za autoput. Taj kredit je bio “kap” zbog koje je pređena granica zaduženja od 60 odsto BDP-a, što je jedan od kriterija Evropske unije (EU). U izvještajima EU, kao i onim Svjetske banke (SB) i MMF se više puta upozoravalo da će ovaj projekat ozbiljno ugroziti javne finansije, ali na to se gotovo niko nije obazirao.

Vladina zaduženja na tržištu eurobveznica i kod komercijalnih banaka dostizala su kamate i od 7,8 odsto, dok je postojala mogućnost zaduženja kod MMF-a po upola nižim stopama, ali uz zahtjeve da se smanji javna potrošnja i administracija.

Iz MMF-a nijesu željeli da govore na pitanje CIN-CG, o tome da li je Crna Gora zakasnila sa mjerema fiskalne konsolidacije koje su krenule u posljednje dvije godine, odnosno, da li bi javni dug države bio manji da je mjere koje se sada sprovode u saradnji sa tom organizacijom i SB počela  još 2010. godine, kada se krenulo sa emitovanjem prvih euroobveznica.

Iako iz SB nijesu precizirali da li se kasni sa mjerama fiskalne konsolidacije, objašnjavaju da su rezultati koji su ostvareni tokom 2017. i 2018. godine poslali pozitivan signal finansijskim tržištima za povećanje kreditnog rejtinga Crne Gore, te da je u narednom periodu bitno da se ograniče javni rashodi i smanji neefikasna potrošnja.

"Budžetski deficit Vlade je smanjen sa 5,6 odsto BDP-a u 2017. na procijenjenih 2.9 odsto u 2018. godini, To je olakšalo pristup tržištima kapitala za redovno finansiranje obaveza, koje su stigle na naplatu u 2018. i stižu u periodu 2019. do 2021. godine. Od ključnog je značaja da Vlada nastavi s implementacijom programa fiskalne konsolidacije, da bi ograničila rastući javni dug i stvorila fiskalni prostor za rješavanje razvojnih izazova i ublažavanje rizika. Rebalans budžeta u 2018. je odgodio ostvarivanje početnih ciljeva Vladine fiskalne strategije. Ti ciljevi su posebno značajni, imajući u vidu velik spoljni disbalans Crne Gore“, izjavili su za CIN-CG iz Kancelarije SB za Crnu Goru.  Međutim oni istovremeno upozoravaju da su se do sada mjere fiskalne konsolidacije usmjeravale više na prihodovnu stranu budžeta, povećanjem stope PDV-a i akciza. „U narednom periodu je od kritičnog značaja da Vlada nastavi put vjerodostojne fiskalne konsolidacije ograničavanjem rasta javnih rashoda i smanjenjem neefikasne potrošnje u pravcu približavanja uravnoteženom budžetu u 2020,"  ističu iz Kancelarije SB za naše istraživanje.

Drugi rebalans državnog budžeta u 2018. godini međutim pokazuje da za svega šest mjeseci skoro ništa od onoga što je bilo planirano u “godini štednje i stabilizacije” nije ostvareno. Naprotiv, došlo je do drastičnog pada prihoda od akciza. Tekući izdaci nijesu zadržani na prethodnom nivou već su povećani - broj zaposlenih u javnoj upravi nije smanjen već značajno uvećan. Deficit je porastao sa planiranih 114 miliona na 142, a potreba za zaduživanjima sa 295 miliona na čak dva i po puta više - 739 miliona eura!

Državni revizori uzalud upozoravali

U ukupnom javnom dugu 1,21 milijarde se odnosi na eurobveznice. One su emitovane prvi put 2010. godine, dok je premijer bio Milo Đukanović, a ministar finansija Igor Lukšić.  U septembru te godine prodata je kompletna emisija od 200 miliona eura, po visokoj kamatnoj stopi od 7,875 odsto. U aprilu 2011. je bila druga emisija euroobveznica, vrijednih 180 miliona eura . Tada je Lukšić bio premijer, a Milorad Katnić ministar finansija.  Fiksna kamata za ovo zaduženje iznosila je 7,25 odsto. U maju 2014, treći put su emitovane u vrijednosti 280 miliona eura, a prodate su uz kamatu od 5,375 odsto. U martu 2015. realizovana je emisija euroobveznica od 500 miliona eura, sa kamatnom stopom od 3,875 odsto. U ovom periodu Vladu je opet preuzeo Đukanović.

Nakon emitovanja prve dvije emisije euboveznica dolazi do naglog povećanja rashoda za kamate i izvršna vlast 2013. godine dobija signal Državne revizorske institucije (DRI) da se mora racionalizovati potrošnja.

"Opterećenje budžeta po osnovu kamata u 2012. godini (56,8 miliona) u odnosu na 2008. godinu (22,5 miliona) je uvećano za oko 2,5 puta, dok je u istom periodu gotovinski deficit budžeta uvećan za 11 puta). Naglo uvećanje deficita u posljednjih nekoliko godina imaće uticaj na dalji rast budžetskih izdvajanja po osnovu kamata, što će zahtijevati dalju racionalnizaciju budžetske potrošnje, ili dodatno zaduživanje kojim će se obezbijediti likvidnost za uredno servisiranje tekućih izdataka" upozorenje je DRI.

Racionalizacije potrošnje nije bilo, već se nastavilo sa zaduživanjem. Na godišnjem nivou država je prve dvije emisije eurobveznica plaćala kamate u iznosu od  28 miliona eura. Koliko je taj trošak veliki pokazuje podatak da je u istom periodu BiH koja je u periodu od 2009. do 2012. godine povukla od MMF -a 400 miliona, uz kamatu od svega 1,15 odsto, što je na godišnjem nivou iznosilo samo oko tri miliona. Crna Gora je za dvije emisije eurobveznica u petogodišnjem periodu platila oko 135 miliona kamata, a BiH 15 miliona eura. Razlika u rashodima za kamate najbolje pokazuje koliko košta odlaganje ekonomskih reformi i izbjegavanje kontrole koju su zahtijevale međunarodne finansijske institucije.

Kamate dostigle dva odsto BDP

Iako je država kasnije uspjela da snizi kamate na euroobveznice, na oko 3,37 odsto, to nije smanjilo izdatke za tu stavku u budžetu. Naprotiv, oni su se i dalje uvećavali. Na to je upozorila i Centralna banka Crne Gore (CBCG) u izvještaju o stabilnosti finansijskog sistema za 2017. godinu.

" Značajan dio javnog duga je kreiran u periodu relativno dostupnog i jeftinog novca na medunarodnim finansijskim tržištima. To je u velikoj mjeri bilo posljedica politike istorijski najnižih kamatnih stopa vodećih svjetskih centralnih banaka. U takvom okruženju država je uspjela, i dalje uspijeva, da se zaduži po niskim kamatnim stopama u odnosu na istorijske standarde. Ali, i u tim okolnostima izdaci za kamate su značajni i procijenjeni su na 98,7 miliona eura (2,3 odsto BDP-a) u 2017. godini, a projektovani su na 85,5 miliona eura (1,9 odsto BDP-a) u 2018. godini" kazali su u CBCG.

Poseban izazov za finansiranje troškova kamata i za refinansiranje duga predstavljaće period ,,normalizacije“ kamatnih stopa na medunarodnom finansijskom tržištu, što će u jednom trenutku (iako ne u kratkom roku) nužno uslijediti. Zato je bitno, kazali su u CBCG, da sve usvojene mjere fiskalne konsolidacije budu sprovedene i da se do tada nivo javnog duga svede na održiv nivo u skladu sa projekcijama Ministarstva finansija.

Iz SB su za CIN-CG kazali da su prošlogodišnje euroobveznice izdate po konkurentnim kamatnim stopama i značajno su olakšale pokrivanje potreba za finansiranjem od 2019. go 2021. godine.

"Vlada je u periodu april-maj 2018. uzela 750 miliona eura za refinasiranje obaveza koje stižu na naplatu u periodu 2019. do 2021. godine. U aprilu 2018. Vlada je izdala euro-obveznice u iznosu od 500 miliona po niskoj kamatnoj stopi od 3,375 procenata i rok otplate od sedam godina. Novim euro-obveznicama je do sada refinansirano oko 360 miliona eura obveznica koje dospijevaju tokom 2019. i 2021. Uz to, 80 miliona eura garancije zasnovane na uobičajenoj garanciji, dobijenoj od SB je iskorišteno za udruženi zajam od 250 miliona eura uz četiri godine grejs perioda, 12 godina otplate i nisku kamatnu stopu, koja odgovora šestomjesečnom Euriboru plus marža od 2,95 procenta" objasnili su iz Kancelarije SB za naše istraživanje.

Vlada trenutno pregovara sa SB o drugoj PBG garanciji, od 80 miliona eura za potrebe finansiranja ovogodišnejg budžeta kome će nedostajati oko 555 miliona eura od čega će se oko 370 miliona finansirati novim kreditima.

U ministarstvu finansija su kazali za CIN-CG da su mjere fiskalne konsolidacije “urađene u trenutku kad su se stvorili preduslovi na njihovu implementaciju”.

“ Preduzimanje mjera u trenutku kada je ekonomija, još uvijek bila nestabilna, moglo je da prouzrokuje smanjenje ekonomskog rasta, pad privrednih aktivnosti, što je moglo da dovede i smanjenje prihoda, a što bi opet sa druge strane moglo da dovede do potrebe za još većim zaduživanjem, bilo je jedno od opredjeljenja zašto su realizovane euroobveznice.Takođe, zbog potrebe za iznosima koji su u tim godinama bili neophodni za zaduživanje budžeta, mjere fiskalne konsolidacije ne bi dale željene rezultate zbog čega su i obveznice realizovane u tim godinama” kazali su iz Ministarsva finansija za CIN-CG.

Objašnjenje više djeluje kao alibi za izbjegavanje reformi i pokušaj da se ne okruni biračko tijelo vlasti koje je uglavnom smješteno u javnom sektoru, gdje bi međunarodne finansijske institucije prvo tražile rezove. Umjesto toga, nastavljen je obrnut proces, kao rezultat neprincipijelnih koalicija sa manjinskim partnerima koje dodatno zapošljavaju svoje simpatizere. Kobajagi začuđen nad fenomenom, na nedavnom Savjetu DPS-a i predsjednik partije Milo Đukanović je primijetio da sa sjevera odlazi sve više ljudi, a istovremeno raste i broj zapooslenih u tamošnjim upravama i da se to mora mijenjati. To, ipak, nije djelovalo kao iskrena najava akcije, već više poruka onima koje eventualno pokolebaju tekuće afere Koverat, Atlas i ostale, da im radno mjesto nije bezuslovno garantovano.

Ministasrtvo finansija: Aranžman sa MMF-om bi ugrozio građane

Da je država ušla u aranžman sa MMF-om umjesto emitovanja euroobveznica, prema tvrdnji Ministarstva finansija, takva politika bi još više ugrozila životni standard građana.

“Kao što je poznato ti aranžmani zahtjevaju najčešće smanjenje zarada, penzija, značajnije povećanje poreza. Takva politika bi još više ugrozila životni standard građana, vjerovatno usporila ekonomiju, a što bi imalo i uticaja na smanjenje efekata mjera ostvarene saradnje, odnosno moguće dovelo i do ostvarenja manjih prihoda nego što je to očekivano” tvde za CIN-CG u resoru kojim rukovodi ministar Darko Radunović.

I bez aranžmana sa MMF -om građanima su poslednjih godina smanjivane zarade, zamrzavane penzije, povećane su akcize na gorivo, na snazi je krizni porez na zarade, PDV je povećavan dva puta. Samo troškovi javne uprave nijesu padali.

Kako su istakli iz Ministarstva, realizacija takvog programa iziskivala bi i sprovođenje određenih mjera koje su dogovorene sa MMF-om, tako da bi isplate išle u tranšama, nakon što MMF da saglasnost.

“Što bi u krajnjem opet zahtjevalo određenu vrstu zaduženja, kako bi se obezbijedila sredstva, jer bi država bila u obavezi da blagovremeno reguliše sve svoje obaveze. U tom dijelu, ne postoji mogućnost da se za obezbjeđivanje sredstva čeka ispunjenje uslova i da se rizikuje kada bi ona bila isplaćena, već bi država morala da obezbijedi finansiranje bez obzira na aranžman sa MMF-om. Ukoliko bi došlo do kašnjenja u realizaciji programa, jer postoji i realan rizik da može doći do odlaganja njihovog ispunjenja, takva situacija može dovesti zemlju u težak položaj, jer ne posjeduje potrebna sredstva za izmirenje svih svojih obaveza.

Imajući u vidu sve mjere koje bi iziskivalo da se preduzmu, kao i rizici koje nosi realizacija zadatih planova, kako bi sredstva bila isplaćena, procjena je bila da je bolje nastaviti samo uz tehničku podršku MMF-a, bez direktne finansijske saradnje” objasnili su iz Ministarstva finansija.

Iz tog vladinog resora kažu da uz primjenu mjera fiskalne konsolidacije može se očekivati da će doći do smanjenja deficita i javnog duga u narednom periodu, što će i pokazati dobar kurs u sporovođenju fiskalne i ekonomske politike.

Uspjeli da izgube i na zlatu

Državne zlatne rezerve od 2009. godine su založene kod londonske Credit Suisse koje je tadašnja Vlada Mila Đukanovića uzimala. Te godine država je uzela dva kredita i to jedna od 70 miliona u eurima (kamata, čak devet odsto) i drugi od 35 miliona u dolarima ( kamata 6,2 odsto plus šestomjesečni euribor) koji je naredne godine konvertovan u eure.

Za ugovor zaključen u dolarima, kao kolateral je uspostavljena zaloga nad zlatnim rezervama, kojima raspolaže Crna Gora, i koje iznose 38.477 unci. Cijena založenog zlata u godini zaključenja ugovora iznosila je oko 37 miliona dolara.

Zanimljivo je da tri godine od zaključenja zajma cijena založenog zlata porasla na 63 miliona dolara ili 50 miliona eura. Ekonomski analitičar Zarija Pejović tada je u parlamentu kao poslanik isticao da je neprihvativo da zajam plasiran Vladi suverene države, obezbijedjen preko 100 odsto ukupne izloženosti visoko likvidnim kolateralom, ima veću kamatnu stopu od one po kojoj dobijaju zajmove najkredibilnije Vlade ( kao što je Vlada Njemačke čije obveznice imaju stopu od oko dva odsto.).

“ Pored nerealno visoke kamatne stope, postoji i izgubljena dobit po dva osnova. Deponovano zlato donosi prihod od 1,5 do tri odsto godišnje. Odnosno, izgubljena je kapitalna dobit, ako se uzme ekspanzivni rast cijene zlata od 2009. godine. Ne znam ni za jedan primjer, da je tokom aktuelne krize, koja potresa javne finansije evropskih država bilo koja od njih zalagala državno zlato. Ono je temelj ekonomskog, time i političkog suvereniteta.” isticao je Pejović.

Dva kredita kod te banke su otplaćena 2014. godine kroz novi kreditni aranžman od 150 miliona eura. Od te sume su otplaćena prethodna dva kredita, a ostatak je potrošen za potrebe budžeta u toj godini. Dio od novog kredita od 30 mliona je pokriven zlatom i dolazio je na naplatu 2017. godine, da bi te godine Vlada ponvo uzela 80 miliona eura

Marija MIRJAČIĆ

Razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori je - 13,9 odsto. Taj se podatak navodi u Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021

,,Kako sam napredovala u firmi, na koju bih god poziciju došla, primala sam manju platu nego kolega, muškarac koji je prethodno na toj poziciji bio”, objašnjava sagovornica, menadžerka koja nije željela da joj se otkrije identitet. ,,Tako je i danas. Bez obzira na sve propise o zabrani diskriminacije”.

Žene u Crnoj Gori bi trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci, ukazuju istraživanja. Iako zvanična statistika ne postoji, prema nekim studijama, razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori je 13,9 odsto. Taj se podatak, recimo, navodi u Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.

Žene zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima, kaže za CIN-CG Ivana Mihajlović, iz Unije slobodnih sindikata CG. Ona navodi glavne uzroke za rodni jaz u zaradama: neposrednu i posrednu diskriminaciju, niže vrednovanje ženskog rada, segregaciju na tržištu rada, tradiciju i stereotipe, povećanu potrebu žena za ravnotežom između posla i privatnog života…

Iz Saveza sindikata Crne Gore za CIN-CG podsjećaju da postoji pravna regulativa po pitanju jednakosti zarada za žene i muškarce – počev od Ustava Crne Gore, preko Zakona o radu, pa do Konvencije o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena i Istanbulske konvencije, te da su ,,nejednake zarade za isti rad posljedica diskriminacije žena, a ne nedostatka propisa''.

Oni ističu da je veliki problem i to što nema zvanične statistike o ovom pitanju. ,,Razlozi su - netransparentnost podataka o sistemu zarada i nepristupačnost informacija o dodacima, bonusima i nagradama, službenim putovanjima, radu u odborima koje su od ključnog značaja za utvrđivanje diskriminacije u ovoj oblasti'', objašnjavaju u odgovorima poslatim CIN-CG.

No, žene ne samo da primaju manje zarade od muškaraca, nego im je otežan pristup onim poslovima i pozicijama na kojima su zarade veće.  Dostupni podaci, iako ne govore o razlikama u zaradama, jasno međutim ukazuju i na diskriminaciju žena kada je u pitanju zapošljavanje na pozicijama odlučivanja.

Prema podacima Zavoda za statistiku CG (Monstat) u publikaciji Žene i muškarci u Crnoj Gori, žene čine većinu u obrazovanju i to čak 76,6%, ali i pored toga one su u apslutnoj manjini na položajima odlučivanja, osim kada je riječ o predškolskom obrazovanju. Slična situcija je i sa drugim djelatnostima i sektorima, posebno kada su u pitanju rukovodeće pozicije. Pa tako, među starješinama samostalnih organa uprave i visokog rukovodnog kadra koje postavlja Vlada, imamo situaciju da na najvišim pozicijama (generalni direktori) muškarci učestvuju sa 56,0%, da među starješinama organa muškarci učestvuju sa 71,4%, dok tek na pozicijama zamjenika starješina imamo učešće žena od 57,1%. Ista i slična poređenja mogu se naći i za druge pozicije u javnom sektoru.

,,Kad god bi mi ponudili više rukovodeće mjesto u firmi, ispostavilo se da je da je taj poslovni trenutak krizan, da se zarade moraju smanjivati i praviti druge uštede. Pa i zarada na toj poziciji. U prevodu, dobiješ funkciju, ali ne i platu kao prethodnik”, objašnjava naša sagovornica.

U Uniji sindikata ukazuju da ne postoje precizni podaci kada je u pitanju rodna statistika na upravljačkim pozicijama, ali da istraživanja pokazuju da su žene najprisutnije na srednjem nivou menadžmenta.

,,Tu ih je 50,1 odsto dok ih je na najvišem nivou menadžmenta tek oko 36,6 odsto'', objašnjava Mihajlović.

Na zapošljavanje na odgovornijim pozicijama ne utiče ni činenica da su žene obrazovanije od muškaraca. Statistika govori da je žena posljednjih godina više na studijama 55,2, kao i na postdiplomskim studijama – specijalističkim 57,9 odsto, magistarskim 56,1. Zvanje doktora nauka 2016. steklo je 19 žena i 9 muškaraca, a 2017. 8 žena i 10 muškaraca.

,,Doprinos rastu broja visokoobrazovanog stanovništva posljednjih godina dolazi upravo od strane žena. Iako to govori u prilog ambicioznosti, stručnosti, talentu i evidentom potencijalu žena koji je značajan i za ukupan društveni i ekonomski razvoj, ono što zabrinjava je činjenica da im bolje obrazovanje još uvijek nije obezbijedilo i bolje plaćena radna mjesta'', kaže za CIN-CG  Zvezdana Oluić iz Unije poslodavaca Crne Gore.

,,Prema dostupnim statističkim podacima žene su u Crnoj Gori zaposlene uglavnom na poslovima sa manjim primanjima. Osim toga, jasno je da imamo prisutan efekat 'staklenog plafona' kako usljed postojanja neravnopravnosti zbog diskriminacije prema polu, tako i zbog činjenice da same žene često pod pritiskom brojnih obaveza vezanih za njihovu rodnu ulogu, biraju da ne preuzimaju odgovornije pozicije. Pa tako i pored činjenice da su obrazovanije od muškaraca, uglavnom rade u sektoru obrazovanja, trgovine i socijalne zaštite'', navodi Mihajlović.

Žene čine većinu zaposlenih u obrazovanju 74,2 odsto, zdravstvu i socijalnoj zaštiti 70,8 odsto, stručnim, naučnim i tehničkim djelatnostima 61,3 odsto, trgovini 56,5 odsto, ostalim uslužnim djelatnostima 55,8 odsto i finansijskim djelatnostima i djelatnostima osiguranja 50,1 odsto. Od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine), obrazovanju (10,5 odsto), zdravstvu (devet odsto), uslugama smještaja i ishrane...

,,Žene su uglavnom zastupljenje u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka, ili rade na poslovima koji zahtjevaju manji stepen stručne spreme, odnosno na poslovima koji su manje plaćeni'', kažu iz SSCG. Iz ove organizacije ističu da je najdrastičniji primjer obrazovanje u kojem i pored toga što čine većinu, zapravo su u apsolutnoj manjini što se tiče položaja odlučivanja. S druge strane, najbolje pozicionirane su žene u sudu i tužilaštvu gdje čine oko 60 odsto zaposlenih.

Iz Unije poslodavaca kažu da podaci pokazuju da žene još uvijek bilježe veoma nisko učešće i u biznisu (oko 25%).

,,Podaci iz najnovijeg istraživanja UPCG ukazuju na nesklad između broja visokoobrazovanih žena i njihove nedovoljne zastupljenosti na pozicijama rukovođenja i upravljanja, što govori o tome da se značajan broj kompanija u našoj zemlji još uvijek svjesno odriče znanja, vještina i potencijala tog posebno kvalifikovanog kadra'', kaže Olujić.

Ona objašnjava da osim što se, na taj način, kompanije svjesno odriču i dobrih poslovnih rezultata, kao i brojnih drugih benefita koji mogu nastati angažmanom takvog kadra, treba istaći i da se negativni efekti odbacivanja stručne tj. visoko kvalifikovane radne snage iz korporativne ljestvice kompanija posredno odražavaju i na državu (kroz niži BDP), ali i ukupno crnogorsko društvo (kroz nižu produktivnost i životni standard).

A brojni primjeri poslovne prakse u svijetu, navode iz Unije poslodavaca, pokazuju da kompanije sa većim učešćem žena u odborima direktora imaju za 41% veći povrat kapitala i poslovne rezultate bolje za 56% u odnosu na one kompanije u čijim odborima uopšte nema žena.

Iz Unije poslodavaca kažu da njihova istraživanja pokazuju da su tri najznačajnije barijere za žensko liderstvo u menadžmentu preduzeća u Crnoj Gori to što žene imaju veću odgovornost prema porodici nego muškarci, nemaju dovoljno menadžerskog ili ukupnog radnog iskustva, kao i dodijeljene uloge od strane društva.

SVIJET: Žene zarađuju duplo manje od muškaraca

Prema podacima Eurostata, u 2016. primanja žena su u zemljama EU bila prosječno niža za 16,2% u odnosu na primanja muškaraca za obavljanje istog posla. Najveća razlika je uočena u Estoniji, gdje su muškarci primali čak 25,3% više u odnosu na žene, dok je najmanja razlika zabilježena u Rumuniji, gdje su primanja žena bila 5,2% ispod primanja njihovih kolega.

Globalna statistika je još poraznija. Žene zarađuju upola koliko muškarci, prema Svjetskom ekonomskom forumu (WEF), po kojemu je jaz u platama u 2018. bio 51 odsto.

Žena nema na vrhu, utvrdio je izvještaj, a samo trećina menadžera su žene. Prošle godine na čelu država bilo je samo 17 žena, a 18 odsto ministarskih pozicija u svijetu drže žene, te 24 odsto parlamentarnih mandata u svijetu.

Nijedna zemlja nije zatvorila jaz u platama, prema WEF-u, koji je istraživanje radio koristeći podatke Međunarodne organizacije rada, UN-ovog programa za razvoj i Svjetske zdravstvene organizacije. Island je desetu godinu zaredom na vrhu po svim pokazateljima rodne ravnopravnosti uključujući ekonomske, društvene i zdravstvene. Nordijske zemlje Norveška, Švedska i Finska među vodećim su zemljama, a slijedi Nikaragva na petom mjestu. Na dnu su Jemen, Pakistan, Irak i Sirija.

ŽENE I NEZAPOSLENOST: Uzalud obrazovanje  

Txt: Prema posljednjem popisu iz 2011. žene čine 50,60 odsto stanovinišva, procentualno ih je zapošljeno znatno manje. Prema  podacima MONSTAT-a iz Ankete o radnoj snazi za III kvartal 2018. godine ukupan broj zaposlenih u Crnoj Gori iznosio je 247.200, od čega je 108.300 žena (43,8%) i 138.900 muškaraca (56,2%).

U odgovorima koje je Zavod za zapošljavanje CG dostavio CIN-CG piše da se u njihovoj evidenciji sredinom februara nalazilo 38.605 nezaposlenih lica, od čega su 22.302 žene (57,77%) i 16.303 muškarca (42,23%). Na dan 31.12.2018. godine ukupan broj nezaposlenih je bio 41.378, od čega je 23.944 žene (57,87%) i 17.434 muškarca (42,13%). U Zavodu tvrde da se tokom prošle godine zaposlilo 15.360 lica, od čega je zaposleno 8.867 žena (57,73%) i 6.493 muškarca (42,27%).

Predrag NIKOLIĆ

“The entire privatisation sale of the national Electricity Utility of Montenegro (EPCG) to the Italian A2A company, along with minority stocks of the privatisation investment funds to the Italian A2A, was directly steered by then Prime Minister Milo Djukanovic and his cabinet confidant Branimir Gvozdenovic” says Dusko Knezevic in his interview with CIN-CG & Vijesti. Knezevic’s Atlas Mont Fund had 3.8 million EPCG shares in its portfolio. Montenegro lost over €100 million in the sale of EPCG, whereas a London-based offshore company River Financial Trading Limited (whose owners remained anonymous) stashed a whopping commission.

CIN-CG & Vijesti obtained documents which show that the tender for the EPCG controlling stake of shares was a mere simulation as A2A was already privileged over other bidders in the midst of the tender process, since it was allowed to acquire 15% of EPCG shares owned by four privatisation investment funds before the deadline for submission of bids for the state owned stake.

Dusanka Jeknic as an intermediary?

“All activities on behalf of the London-based intermediary company River which charged € 7 million for brokering the sale of EPCG shares of privatisation investment funds were steered by Dusanka Jeknic. She directly talked to me about the commission that Atlas Fund was to pay to River Ltd. Her cousin Damir Dado Asovic who lived in Milan, was the authorised representative of River Ltd.“ stated Knezevic

Other minority shareholders had already claimed for a long time that top ruling party (DPS) officials were behind the whole transaction that helped the bank of the Djukanovic's family come out of big trouble. The Italian media claimed that the EPCG handover was directly agreed between Djukanovic and then Prime Minister Silvio Berlusconi during his official visit to Montenegro which took place several months before the EPCG privatisation.

This is how it all happened: River Ltd. was imposed upon investment funds as a broker to sell their shares to the pre-selected buyer, the Italian A2A. That happened in the midst of the tender for sale of the state owned shares. River Ltd. committed itself by contract to find a buyer who will pay at least €7.1 per share in return for a commission of €0.35 per share, an unusually high commission of 5% for this type of transaction. Thereby, River Ltd. netted €6.8 million.

Atlas Mont Fund sold its stock of shares for €27.5 million, Eurofond for €44.4 million, Trend for €27.7 milion, Moneta took €23 million, while HLT Fund got  €114 thousand.

Eurofond was facilitator for other funds

According to available documents, Atlas Mont signed the contract with River Ltd. via Eurofond which was under control of Vesko Barovic, a close friend of Milo Djukanovic. Barovic is also a close friend with Dusanka Jeknic, a long-time business associate of Milo Djukanovic. She was his most trustworthy person in Italy and Milan where she lived for years. Her name and the name of Djukanovic pop-up in conversations recorded by Italian prosecutors at the time when they were investigating cigarette smuggling. Barovic’s and Asovic’s names also turned up in these transcripts.

CIN-CG & Vijesti contacted Dusanka Jeknic and asked her to confirm and explain her role in the EPCG privatisation. She replied “I am not the right interlocutor for this topic, thus I cannot help you”. President Djukanovic, in turn, did not reply to our questions about his involvement. Asovic was out of reach.

According to the documents of the Securities and Exchange Commission of Montenegro (SEC), the commission was paid directly to the account of River Ltd. However, the 2009 income report submitted by River Ltd. to the British authorities has no reference to a commission amounting millions of euros. Their balance sheet shows only £24.587.

The pre-agreement already declared the winner

The murky River Financial Trading Limited is registered in Great Britain. It has changed addresses and names several times. The contract between River and the privatisation investment funds was allegedly agreed in order to find a buyer for their EPCG shares for at least €7.1 per share. Nevertheless, the subsequent paragraph states that if A2A walks out River will subsequently find another buyer. That points out beyond doubt that the agreement was rather fictive, as the buyer was already preselected and the price already agreed upon. Two months on, at the end of July 2009, A2A paid the government  €8.4 per share, which was €1.3 above what the investment funds had been paid. That raises suspicion that the “winner” also payed River Ltd. a nice fee.

The fact that Greek consortium of the state owned energy company Public Power and private company of Victor Restis offered a much higher bid of €11.1 per share didn’t matter at the end of the day. A2A already purchased the shares of privatisation investment funds and thereby secured its seat in the EPCG management at the time when the management was deciding on the best bidder for the state controlled stake. That triggered a formal complaint from Russia’s Inter Rao which was also interested to purchase EPCG shares from the government.

Removal of trace through a jungle of companies in the Caribbean

It will be up to independent investigators one day to determine who brought in River Financial Trading Limited. However, there are many murky things about the said transaction. To start from River itself it suffices to say that the company is nothing more than a “mailbox” in London and its address is W1W 7BL. Such companies usually serve to conduct hidden and fishy transactions. The most illustrious world media have already reported about its representatives which further reinforces suspicion about the said company.

When it comes to the contract between our investment funds and River, the intermediary was represented by two persons, directors Edward Petre-Mears and Sarah Louise Petre-Mears. London-based Guardian and Washington-based International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ) published a series of articles about off-shore companies. They also reported that the aforesaid persons were running over two thousand off-shore firms. These actually serve to hide the real owners and their money transactions while they themselves only sign the papers arriving by mail. Although River Ltd. is registered in London, the seat of its representatives is the Caribbean island of Nevis. Most companies that they represent are registered in Great Britain. They were also in the focus of other global media in 2012 as the representatives of one of the largest network of fictive companies in the world. Guardian wrote the same  year that then 38 years old Sarah Louise Petre-Mears from Bradford was running one of the “biggest business empires“ in the world made of more than 1,200 companies stretching from London over the Caribbean all the way to New Zealand. Guardian wrote that the woman’s real businesses were shrouded in mystery.

Her business partner Edward Petre-Mears is of the same calibre, being a director of 1,026 companies. The firms in their business empire usually last as long as it takes to conduct a single or just a few transactions in order to conceal the real owners, property, money origin and to enable tax evasion.

The main role of this company in the EPCG deal was likely to conceal the real recipient of almost €7 million commission paid by the investment funds, as SEC documents show.  The privatisation investment funds representatives agreed to speak to CIN-CG & Vijesti but they said that they could not remember the names of River representatives. On the other hand, they say that they do remember that they were communicating in English.

Sotra cannot remember who put him in touch with River Ltd.

“I don’t remember the manager’s name of the company that we were negotiating with over the sale of EPCG shares. I do know that we spoke English and that the contract signer was an Englishman from London” says Eurofond’s director Bojsa Sotra.

“All privatisation investment funds were in debts up to their neck, most of their money was owed to the Prva Bank. The only asset that we could instantly turn into cash were the shares of EPCG. We were looking for a buyer for months and then Rived Ltd. turned up with its offer”. He claims that “some brokerage firm” put them in touch with River. “I think it was Monte Adria Broker” says he.

Monte Adria Broker was run by Damjan Hosta, a partner of Veselin Barovic. Hosta also had connections with the Prva Bank’s owner Aco Djukanovic (prime minister's brother).

“If the funds had not sold the shares before the end of the tender process (for the government owned stocks) the Milan-based company probably would not have taken part in the EPCG privatisation“ claims Sotra.

Asked whether River Ltd. was just a cover for powerful Montenegrin officials who actually took the money in the form of commission, Sotra replied that “everything is possible“ but the funds only cared to get a good price for their shares.

The contract signed by Atlas Mont on 15 April 2009, contains a statement that the deal with River is made via Eurofond. The purchase agreement was signed on 18 May 2009. It is stated that Atlas Mont shall pay €1.35 million to River Limited for its brokering services.

Radusinovic- Two foreign visitors turned up on behalf of River Ltd.

Director of former MIG Fund Dragan Radusinovic said in the interview for CIN-CG & Vijesti that the investment funds had agreed to seek the buyer together so that they could sell their stocks. He wouldn't answer who put them in touch with River Ltd. He only said that the firm’s representatives were foreigners who expounded their offer to seek a buyer. He stated that the stock market price of EPCG shares was lower than the price offered by River Ltd. Thus he believes that the funds suffered no damage because of the transaction.

In early 2009 the stock market price of a single EPCG share was around €2 even though the nominal price stood at €7.9. MIG Fund joined the River Ltd. package deal somewhat later, i.e., after the bids were opened. A2A offered €8.4 per state owned share.

Bojanic: Now it’s all clear that the deal was illegal

"A mysterious international intermediary, a high fee, the timing and manner of transaction and the price for which four privatisation investment funds sold their EPCG shares to A2A that are documented in the contract lead to conclusion that these were unlawful acts against the interest of shareholders of privatisation investment funds. A2A was given an unfair advantage over the other bidders” said Mladen Bojanic, an economic expert and the executive of E-novativa in his interview with CIN-CG & Vijesti.

The EPCG deal- salvation for Prva Bank

The EPCG deal saved not only the privatisation investment funds but also the bank of the Djukanovic brothers which was in dire straits due to many risky loans it had granted to the regime’s friends that they could not pay back. At the end of 2008 the government helped the bank with €44 million injection in the form of a favourable loan which was approved just prior to the EPCG privatisation process. Most money paid to the privatisation investment funds came via Prva Bank as well as subsequent transactions of the government and minority shareholders. The EPCG kept its money at Prva Bank. A2A also put its €96 million for EPCG capital increase on Prva Bank account for years thus enabling the Djukanovic’s brothers bank to maintain liquidity for years. Besides, Prva Bank was the exclusive escrow agent for A2A for which the Italians were paying commission to the bank.

The then executive of Prva Bank Predrag Drecun said upon finalising the EPCG handover that the deal turned the bank into the most liquid in Montenegro while the year before the bank was on its knees. Once the transaction was finalised, there was enough money in the bank to pay back the rescue loan granted to it by the government.

There were other indicators that pointed out to the government’s bias in favour of A2A. On 2 Feb 2009 the government published the tender for the EPCG stocks which was to be closed by 30 April. However, the tender process was extended in early April while the terms and conditions of the tender were also changed. Now we can see in the revealed contracts between the privatisation investment funds and A2A that the Funds were negotiating the sale of shares with River in April while the contracts were signed in May. That raises suspicion that the government, by extending the deadline, wanted the A2A to acquire the shares of privatisation investment funds before the tender conclusion.

Apart from A2A, the bids arrived from Russia’s Inter Rao (its bid was declared invalid) Norway’s NTE (which was rejected) and Greek consortium which made the highest bid.

Minority shareholders objected to the selection of A2A and instigated legal proceedings as they felt that they were at loss since the Greeks offered a significantly higher price per share. The government retorted that the Italian bid was better while the Greeks were flawed because they lacked one notary signature and did not declare how many employees they would keep under new circumstances.

Greeks give up on lawsuit and obtain Saint Stephan Island Resort in return

The Greeks announced a lawsuit, but the company of Greek tycoon Restis suddenly decided not to wage battle in courts. Instead, to the surprise of many,  Djukanovic agreed with Restis to hand him over the island of St. Stephan which was under Aman Resorts management. Mladen Bojanic claims that “all those developments lead us to believe that everything had been organised and coordinated from one place so to install A2A in command of EPCG and to discourage other bidders. I don’t believe that those masterminds cared about national interests. They only cared about their own private interests”

There is an obvious pattern of how the most important Montenegro’s assets and enterprises were sold to pre-determined partners. Millions in commissions were paid through elusive, far-away offshore companies, including in the case of the Telecom privatisation.

Had the offer from Greeks been accepted the state would have earned a lot more- €170 million

The experts believe that it would have made sense to sell jointly the stocks of the government, the funds and minority owners. However, in the cases of Telecom and EPCG, the sales were conducted separately. Thus, it can be asserted that minority shareholders in these instances suffered a loss.

The privatisation investment funds sold their stocks for €138 million in total. Nonetheless, if the price of €8.4 which was paid to the government and small shareholders was also paid to the funds they would have received €163 million.

Even though €138 milion arrived at the accounts of privatisation investment funds, the money was swiftly spent by their managers whereas ordinary citizens that invested their vouchers in the funds had not benefited from the sale.

Had A2A not been favoured and had the Greek bid been accepted (€11.1), the state, the funds and other shareholders would have received €608 million in total. That is €170 million above what A2A paid.

Goran KAPOR / Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

„Svu operaciju oko prodaje EPCG italijanskoj kompaniji A2A i manjinskih paketa akcija fondova koordinirali su direktno Milo Đukanović i Branimir Gvozdenović, tvrdi za CIN-CG i „Vijesti“ Duško Knežević, čiji je privatizacioni fond Atlas Mont posjedovao 3,8 miliona akcija Elektroprivrede. Đukanovic je tada bio predsjednik Vlade i DPS-a.

Crna Gora je izgubila preko stotinu miliona eura prilikom prodaje akcija Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) italijanskoj kompaniji A2A, a of-šor firma iz Londona River Financial Trading Limited, čiji su stvarni vlasnici skriveni, se dobro ugradila prilikom tog posla.

Dokumenta do kojih su došli CIN-CG i „Vijesti“, svjedoče da je tender za prodaju državnog paketa akcija EPCG 2009. godine bio samo simulacija, jer je još u jeku tenderske procedure A2A bila privilegovana u odnosu na ostale ponuđače. I to tako što joj je omogućeno da se prije isteka roka za podnošenje prijava na tender za prodaju državnog paketa akcija domogne 15 odsto akcija EPCG, koje su bile u posjedu četiri privatizaciona fonda.

Dušanka Jeknić bila posrednik?

„Poslove oko posredničke firme River iz Londona, koja je uzela gotovo sedam miliona eura kao posrednik za prodaju akcija EPCG od privatizacionih fondova, vodila je Dušanka Jeknić i direktno se dogovarala sa mnom oko provizije koju je trebao da im isplati Atlas fond. Lice koje je bilo zaduženo za kontakte ispred ove posredničke firme bio je Damir Dado Asović, Dušankin rođak koji živi u Milanu“, izjavio je Knežević. Da je vrh DPS-a iza cijelog posla, koji je pomogao Prvoj banci porodice Đukanović da izađe iz duboke krize, tvdili su ranije i manjinski akcionari, ali i mediji u Italiji, koji su isticali da je posao prodaje EPCG direktno dogovoren između Đukanovića i tadašnjeg italijanskog premijera Silvija Berluskonija, tokom njegove posjete Crnoj Gori, nekoliko mjeseci prije privatizacije EPCG.

Evo kako je sve išlo: preko fantomske firme River, nametnuto je fondovima da direktno prodaju svoje akcije unapred određenom kupcu tj. italijanskoj A2A. I to u sred tenderskog postupka za prodaju državnog paketa akcija. Ugovorom se River obavezao da će fondovima naći kupca po cijeni od najmanje 7,1 euro po akciji, a za to dobiti proviziju od 0,35 eura po akciji, što je neuobičajeno visoka naknada od čak 5% za ovakvu vrstu posredovanja. To je Riveru donijelo 6,8 miliona eura.

Atlas mont fond je prodao svoje akcije za 27,5 miliona eura, Euro fond za 44,4 miliona, Trend za 27,7 miliona, Moneta za 23 miliona a HLT fond za 114 hiljada eura. Trend je tom poslu pristupio nešto kasnije i dobio 15,8 miliona.

Fondovi ugovoru pristupili preko Eurofonda

Kako piše u ugovoru koji je sa Riverom potpisao Atlas Mont, u koji smo imali uvid, fondovi su ovom poslu pristupili preko Eurofonda, kojim je tada upravljao bliski Đukanovicev prijatelj Veselin Barović. Barović je blizak prijatelj i Dušanke Jeknić, dugogodisnje saradnice Mila Đukanovića, koja je bila njegova veza od povjerenja sa Italijom i Milanom, u kojem je živjela godinama. U transkriptima razgovora koje je snimilo italijansko tužilaštvo tokom istrage duvanskih poslova, pored Jeknićke i Đukanovića, pominju se i Barović i Asović.

Na pitanje da li je imala i kakvu ulogu u privatizaciji EPCG Dušanka Jeknić je za CIN-CG i „Vijesti“, odgovorila: “Na temu koja je premet vašeg interesovanja nijesam pravi sagovornik, te vam s tim u vezi ne mogu pomoći”.

Predsjednik Đukanović nije odgovorio na pitanja u vezi svoje umješanosti. Do Asovića nijesmo mogli doći. Provizija je, prema dokumentima Komisije za hartije od vrijednosti (KHOV), isplaćena direktno na račun Rivera. Međutim, prema finansijskim dokumentima Rivera predatim britanskim poreskim vlastima za 2009. godinu, nigdje se ne prikazuje milionska provizija. Ukupni bilans firme te godine iznosio je svega 24.587 funti.

U predugovoru već pisalo ko je kupac

Fantomska firma River Financial Trading Limited, registrovana je u Velikoj Britaniji i više puta je mijenjala adrese i nazive. Prema ugovoru sa fondovima, posao sa Riverom se sklapa navodno zbog pronalaženja kupca akcija EPCG i to po cijeni od najmanje 7,1 euro po akciji. A u kasnijem paragrafu ugovora se ističe da će River, ako A2A odustane, naći drugog kupca akcija, što nedvosmisleno ukazuje na sumnju da je ugovor fiktivan, da je kupac već pronađen i da je sa njim već bila dogovorena cijena za otkup akcija. Samo dva mjeseca kasnije, krajem jula 2009, za državni paket akcija A2A je ponudila 8,4 era po akciji, što je čak 1,3 eura više od onoga što su dobili fondovi. To neminovno izaziva sumnju da je River dobila proviziju ne samo od fondova već i od kupca akcija.

To što je grčki konzorcijum, kojeg su činili grčka državna energetska kompanije Public Power i privatna biznismena Viktora Restisa, nudio znatno više, čak 11,1 euro po akciji, nije u konačnom imalo efekta. Zbog toga što je ranije kupila akcije fondova, A2A je imala čak i predstavnika u menadžmentu EPCG u periodu odlučivanja po tenderu za državni paket akcija. To je i bio razlog zbog kojeg se žalila ruska firma Inter Rao, koja je takođe bila zainteresovana za kupovinu akcija EPCG od države.

Skrivanje tragova preko mreže firmi sa Kariba

Ko je firmu River Financial Trading Limited uveo u posao utvrdiće neki nezavisni istražitelji, ali je mnogo toga u čitavoj transakciji mutno. Pođimo od same River, koja je u stvari firma „poštansko sanduče“, registrovana na adresi u Londonu W1W 7BL. Takve firme obično služe da bi se preko njih vršile skrivene i sumnjive transakcije, a da je River jedna od tih kazuje više natpisa objavljenih o njenim zastupnicima, i to u najuglednijim svijetskim medijima.

Firmu River u ugovoru sa našim privatizacionim fondovima formalno su zastupala dva lica: direktori Edvart Petre-Mears i Sarah Louise Petre-Mears. Londonski Gardijan i vašingtonski Međunarodni konzorcijum istraživačkih novinara (ICIJ) u serijalu o tajnama of-šora objavili su da ove dvije osobe upravljaju sa preko dvije hiljade of-šor firmi. Gardijan i ICIJ zaključuju da se iza Edvarda i Sarah ustvari kriju pravi vlasnici i tokovi novca, a da oni samo potpisuju papire.

Iako je firma River registrovana u Londonu, sjedište njenih zastupnika je na karipskom ostrvu Nevis a najveći broj firmi koje zastupaju registrovan je u Velikoj Britaniji. Njih dvoje su 2012. godine bili u centru interesovanja ne samo Gardijana i ICIJ već i drugih svjetskih medija, kao predstavnici jedne od najvećih mreža fiktivnih of-šor firmi na svijetu. Te godine Gardijan je pisao da je tada 38-godišnja Sarah Louise Petre-Mears iz Bratforda na čelu „najvećeg poslovnog carstva“ na planeti jer vodi preko hiljadi i dvijesta firmi od Londona preko Karipsklih ostrva do Novog Zelanda. Gardijan navodi da su stvarni poslovi koje vodi ova žena misterija a da ona samo potpisuje dokumenta koja dobija preko pošte.

Isto je i sa njenim poslovnim partnerom Edvart Petre-Mears koji je direktor u 1.026 firmi. Firme iz njihove imperije, kako je navodio Gardijan, obično služe samo za jednu ili više transakcija da bi se sakrili stvarni korisnici, imovina, porijeklo novca i izbjeglo plaćanje poreza.

Glavna uloga ove firme u poslu sa EPCG mogla bi biti skrivanje tragova kome je zaista otišla provizija od preko šest miliona eura, koju su fondovi platili Riveru, kako se vidi i iz dokumenata naše KHOV. Dok Duško Knežević tvrdi da je čitav posao ugovorio Đukanović i Gvozdenović, a da je ispred Rivera sa fondovima oko ugovora i provizije pregovarala Dušanka Jeknić sa Damirom Asovićem, predstavnici fondova koji su pristali da razgovaraju za CIN-CG i “Vijesti”, tvrde da su u ime Rivera pregovore vodili ljudi čijih se imena ne sjećaju, ali da su razgovarali na engleskom.

Šotra se ne sjeća ko ih je spojio sa Riverom

„Ne sjećam se imena direktora firme sa kojom smo pregovarali oko prodaje akcija EPCG. Znam da su pregovori vođeni na engleskom jeziku i da je potpisnik Englez iz Londona“, kaže direktor Eurofonda Bojša Šotra.

„Svi fondovi su tada bili prezaduženi, najviše prema Prvoj banci. Jedinu imovinu koju smo mogli brzo da unovčimo za veće sume, bile su akcije EPCG. Mi smo mjesecima tražili kupce, a onda se pojavio River sa svojom ponudom“. Šotra je kazao da ih je sa Riverom povezala neka brokerska kuća: “Čini mi se Monte Adria broker”.

Monte adria broker vodio je Damjan Hosta, partner Veselina Barovića, a povezan i sa vlasnikom Prve banke Acom Đukanovićem.

“Da fondovi nijesu prodali akcije prije okončanja tendera za državni paket, kompanija iz Milana vjerovatno ne bi ni učestvovala u privatizaciji EPCG”, tvrdi Šotra.

Na pitanje da li je možda River bila paravan, iza koje su stajali neki moćni crnogorski krugovi koji su stvarno uzeli proviziju, Šotra je rekao „da je sve moguće“, ali da je njima bilo važno samo da prodaju akcije po dobroj cijeni.

U ugovoru koji je Atlas mont potpisao 15.04.2009, stoji da oni poslu sa Riverom pristupaju preko Eurofonda. Ugovor o prodaji akcija potpisan je 18.05.2009, a prema njemu Atlas mont za posredovanje Riveru treba da plati 1,35 miliona eura.

Bojanić: Sada je jasno da je posao bio nezakonit

„Tajanstveni inostrani posrednik, visina provizije, vrijeme i način prodaje, kao i cijena po kojoj su četiri fonda prodala akcije EPCG kompaniji A2A, sve su to bile stavke koje su još tada izazivale sumnju u ispravnost i zakonitost tog posla. Danas, nakon što su se pojavili materijalni dokazi u vidu ugovora sa Riverom, koji u dobroj mjeri rasvjetljavaju čitav slučaj, siguran sam da je ovaj posao urađen u suprotnosti sa zakonskim propisima, logikom i dobrom praksom djelovanja u korist akcionara fondova. Takođe, nemam dilemu i da je ovaj posao direktno uticao na prodaju akcija EPCG u vlasništvu države, jer je A2A dobila veliku prednost u odnosu na ostale zainteresovane za učešće na javnom tenderu“, kaže za CIN-CG i “Vijesti” ekonomista Mladen Bojanić, izvršni direktor E-novativa.

Posao koji je spasio Prvu banku

Transakcija akcijama EPCG nije bila spas samo za fondove, već i za Prvu banku porodice Đukanović, koja je zbog rizičnih poslovnih poteza, izdavanja kredita bez pokrića i drugih plasmana bila upala u krizu, pa je krajem 2008, upravo pred privatizaciju EPCG, država pomogla sa 44 miliona eura. Najveći dio novca koji su dobili fondovi išao je preko Prve banke, ali i kasnije transakcije, države i manjinskih akcionara. Na računu EPCG u Prvoj banci A2A je uplatila i 96 miliona za dokapitalizaciju. Taj novac je godinama čuvan na računu i omogućavao je likvidnost banci porodice Đukanović. Prva banka bila je eskluzivni eskrou agent kompanije A2A i za to imala proviziju.

Tadašnji direktor Prve banke Predrag Drecun je nakon završetka privatizacije EPCG kazao da je zahvaljujući ovom poslu ta banka, koja je samo godinu ranije bila na koljenima, postala najlikvidnija u Crnoj Gori. Nakon što se u nju slio novac od EPCG, Prva je vratila i posljednju ratu kredita koji joj je za opstanak pozajmila Vlada.

Da je A2A, koja je sada u postupku potpunog izlaska iz EPCG, bila favorizovana 2009. godine ukazivalo je još činjenica. Evo nekih tehničkih detalja. Vlada 2. februara raspisuje tender za prodaju dijela akcija EPCG koji je trebao da bude završen 30. aprila, a zatim početkom aprila produžava taj rok mijenjajući i uslove tendera. Sada iz ugovora fondova sa A2A vidimo da su se oni u aprilu dogovarali sa Riverom o prodaji akcija, a da su ugovor potpisali u maju. To ukazuje na sumnju da je Vlada produžavanjem željela da A2A preuzme akcije fondova prije isteka roka za predaju ponuda.

Osim A2A, ponude su predali i ruska kompanija Inter Rao, čija je prijava proglašena nevažećom, norveški NTE koji je odbijen i grčki konzorcijum koji su ponudio najviše novca.

Manjinski akcionari su javno negodovali nakon što je prihvaćena ponuda A2A i pokrenuli sporove pred sudom jer su smatrali da su oštećeni pošto su Grci nudili znatno veću cijenu po akciji. Vlada se pravdala da su Italijani dali potpuniju ponudu, a Grcima su zamjerali zbog nedostatka jednog potpisa notara i što nijesu precizirali koliko radnika zadržavaju.

Grci odustali pa dobili Sveti Stefan

Grci su najavljivali tužbu, međutim kompanija tajkuna Restisa odustala je od sudskog epiloga preko noći. Umjesto na sudu, Đukanović se sa Restisom sporazumio oko Svetog Stefana. Kad se očekivalo da Grci podnesu žalbu, osvanula je vijest da je Restis preuzeo upravljanje nad Svetim Stefanom od Amana. Sva ova dešavanja, kaže Bojanić, navode na zaključak da se radi o organizovanim, koordinisanim i sa jednog mjesta vođenim aktivnostima sa ciljem da se pomogne kompaniji A2A da dobije upravljanje nad EPCG, tako što će se ostali potencijalni investitori obeshrabriti prilikom razmatranja učešća na tenderu. „Ne vjerujem da je to rađeno u tzv. državnom interesu, naprotiv, vjerujem da su se organizatori, nalogodavci i izvršioci ovih aktivnosti prvenstveno rukovodili vrlo ličnim interesima“, kazao je Bojanić.

Očito je da se radi o uvježbanoj grupi koja najznačajnija crnogorska preduzeća prodavala unaprijed određenim partnerima. Milionska provizija za te poslove obično je išla preko fantomskih firmi. I u slučaju Telekoma, novac za fiktivne ugovore išao je preko of-šor kompanija.

Da je prihvaćena ponuda Grka 170 miliona više za sve

Prema riječima stručnjaka, bilo bi normalno da je skupa prodavan paket i države, fondova i malih akcionara. Međutim kod Telekoma i EPCG išlo se odvojenim ponudama, pa se može reći da su oštećeni građani koji su imali vaučere u fondovima i mali akcionari.

Fondovi su svoje pakete prodali za ukupno 138 miliona eura, a da je cijena bila 8,4 eura po akciji, koliko su kasnije prodali Vlada i mali akcionari, mogli su dobiti 163 miliona.

Da nije bilo privilegovanja A2A i da je prihvaćena ponuda grčkog konzorcijuma koji su bili spremni da plate za akciju 11,1 eura, država, fondovi i mali akcionari moglu su zajedno dobiti 608 miliona eura ili oko 170 miliona više nego što su dobili od A2A.

Iako su fondovi dobili 138 miliona eura, njihove uprave su taj novac brzo potrošile. Građani, koji su uložili vaučere u fondove, od toga nijesu imali koristi.

Radusinović: Dolazila su dva stranca iz Rivera

Direktor nekadašnjeg fonda MIG, sada društva za upravljanje nekretninana, Dragan Radusinović kazao je za CIN-CG i „Vijesti” da je na tadašnjem Udruženju investicionih fondova dogovoreno da zajednički traže kupca za svoje akcije u EPCG.

Nije odgovorio na pitanje ko ih je i kako povezao sa kompanijom River, već samo da su predstavnici te firme stranci koji su na nekom od narednih sastanaka Udruženja prezentovali svoju ponudu za pronalaženja potencijalnog kupca.

On je kazao da je u trenutku potpisivanja ugovora sa Riverom cijena akcija EPCG na berzi je bila niža od ponuđene ugovorom, tako da smatram da fondovi nijesu oštećeni ovim poslom.

Početkom te 2009. godine cijena akcije EPCG iznosila je do dva eura na berzi iako je nominalna bila 7,9 eura. MIG se tek naknadno priključio prodaji akcija preko Rivera, i to nakon što su otvorene ponude A2A za državni paket po 8,4 eura za akciju.

Goran KAPOR / Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Konzorcijum na čelu sa EPCG ponudio je da će zaposliti devet puta više od drugoplasiranog i od uobičajenih standarda i platiti šest i po puta skuplje zakup zemljišta. Stručnjaci smatraju da je to dovoljan razlog da se tender poništi i ponovi

Ozbiljne sumnje u regularnost tenderskog postupka, favorizovanje državne kompanije, koje je unaprijed “otjeralo” osam od 11 prijavljenih investitora, a vanstandardnom ponudom ugušilo i devetog, te medijski rat koji je razotkrio interese poslovno političkih-klanova vrha režima, nijesu zaustavili Vladu u naumu da jednu od najvećih investicija u regionu praktično dodijeli – sebi.

Ministarka ekonomije Dragica Sekulić tri dana prije Nove godine potpisala je ugovor, prema kojem će na Briskoj gori kod Ulcinja najveću solarnu elektranu tog tipa u Evropi, graditi konzorcijum Elektroprivrede Crne Gore (EPCG), finske kompanije Fortum i indijske Sterling and Wilson.

Na posao sa panelima koje će obasjavati sunce, od samog početka pala je sjenka, zbog čega stručnjaci, sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) smatraju da je tenderski postupak trebalo obustaviti, poništiti i ponoviti, ali i da ima posla za tužioca.

Konzorcijum koji predvodi državna kompanija dobio je posao, obavezujući se da će investiranjem 178 miliona eura otvoriti 226 novih radnih mjesta, što je devet puta više od drugoplasiranog i od standarda za ovu vrstu elektrana. Državi su ponudili i zakupninu od 33 centa po metru kvadratnom tokom narednih 30 godina, ili šest i po puta skuplje od konkurencije i od osnovne cijene. Bodovano je i učešće domaćih kompanija u ukupnoj investiciji - 20 miliona eura.

Nakon što je osam od 11 zainteresovanih investitora, koji su otkupili tendersku dokumentaciju, prethodno odustalo od učešća, što je još jedan razlog za sumnju, Vlada je, ne prihvatajući valjanost garancije diskvalifikovala i konzorciujum Montesolar, koji su sačinjavale domaće firme Bemaks i Sunderland, francuska Samgreenpower i američki Solon. Pored pobjedničkog, tako je u trci ostao samo konzorcijum IREDL, kojeg čine InternationalRenewable Energy Development sa Malte i kineska firma Zhuai Singyes Green Builidnig Techonology. Oni su ponudili investiciju od 166 miliona eura. Za zakup zemljišta bili su spremni da plate propisanih pet centi po kvadratu, uz otvaranje svega 25 radnih mjesta i učešće crnogorskih kompanija od 21 milion eura.

Razlika je bila toliko velika, da je prvorangiranom tenderska komisija dala maksimalnih stotinu, dok je IREDL imao 38,39 bodova.

,,Na kraju se 'ispostavilo' da je ponuda konzorcijuma okupljenog oko EPCG bila znatno 'povoljnija' od jedinog preostalog konkurenta. Takav ishod je trebalo da navede Vladinu komisiju da proglasi tender neuspješnim, ispravi nedostatke koji su doveli do odustajanja velikog broja investitora i do ogromne nesrazmjere između dvije ponude i da zatim ponovo raspiše tender'', kaže za CIN-CG ekonomski analitičar Dejan Mijović, bivši član Odbora direktora EPCG. On objašnjava da je to standardni postupak koji se primjenjuje kada se ne dobiju uporedive i konkurentne ponude. Posao sa EPCG i finskim partnerom zaključen je bez objašnjenja o tome šta je preporučilo da se od tog pravila odstupi.

Duže od mjesec dana, uz više urgencija, trebalo je da na pitanje o tome kako su projektovali ovoliki broj radnika EPCG saopšti jednu rečenicu: ,,Plan je da, tokom trajanja čitavog perioda zakupa zemljišta bude uposleno 226 radnika''. Njihov partner je bio malo određeniji: ,,Broj zaposlenih u solarnom projektu se uvijek određuje od slučaja do slučaja. Ovaj projekat je složeniji od tipičnog i biće potrebno više radnika'', kazao je za CIN-CG Mans Holmberg, menadžer Fortuma za odnose sa investitorima i finansijske komunikacije.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) od raspisivanja javnog poziva za izgradnju solarne elektrane na Briskoj Gori, u maju prošle godine, upozorava na netransparentnost. ,,Vlada maše brojkom od 226 zaposlenih, ali to ničim ne potkrepljuje. Zaposlenošću je mahala i prilikom promovisanja projekata malih hidroelektrana, a na kraju se pokazalo da od toga nema ništa'', kaže za CIN-CG Ines Mrdović iz MANS-a.

Ona smatra da je sve to neodgovoran pristup u kreiranju energetsko investicione politike koja bi morala da bude u javnom interesu, a ne u korist privilegovanih investitora.

Mijović, koji je jedan od malih akcionara Elektroprivrede, ističe i da je uprava EPCG dala obavezujuću ponudu na tender, bez prethodne saglasnosti Skupštine akcionara.

Statutom EPCG predviđeno je da Skupština akcionara ,,donosi odluke o raspolaganju imovinom (kupovini, prodaji, zakupu, zamjeni, sticanju ili na drugi način raspolaganju) čija je vrijednost veća od 10 odsto osnovnog kapitala Društva (imovina velike vrijednosti)''.

Udio EPCG u konzorcijumu je 49 odsto, koliko ima i Fortum, dok Sterling and Wilson ima dva odsto.

Kako se u Statutu navodi da je osnovni kapital EPCG 855 miliona, svaki posao vrijedniji od 85,5 miliona morao je da se nađe na Skupštini. Udio EPCG u ovom poslu, vrijednom 178 miliona, iznosi 87,2 miliona.

,,Čak i da je ulog EPCG niži, da 10 odsto iznosi manje od 85,5 miliona,  opet su morali da idu na Skupštinu, jer je procjena vrijednosti projekta od 178 miliona eura zasnovana na preliminarnom projektu i uvijek postoji rizik da će vrijednost biti veća nakon izrade glavnog projekta'', kaže Mijović.

Iz EPCG su na ove primjedbe samo kazali da su do sada ,,svi organi upravljanja, u ovom slučaju, donijeli potrebne odluke u skladu sa zakonom i korporativnim aktima kompanije“.

„Odbor direktora EPCG po Statutu može delegirati Skupštini akcionara na odlučivanje i pitanja iz svoje nadležnosti, kao što je ovo, a koja su od posebnog značaja za Društvo, kao što su konačne odluke za izgradnju solarne elektrane i osnivanje SPV-a (novo preduzeće)'', rekli su iz EPCG.

Pitanja Ministarstvu ekonomije o ovom projektu ostala su bez odgovora, kao i molba da dostave ugovor koji je ministarka potpisala. Vlada je ranije saopštavala da postoje „preliminarna pozitivna mišljenja o izvodljivosti projekta“. Ministarka Sekulić je više puta istakla da EPCG neće biti favorizovana: ,,Čini mi se da bi favorizovanje domaće kompanije značilo direktno potpisivanje ugovora o zakupu državnog zemljišta''.

Za ovako veliki i složeni projekat, ocjenjuje Dejan Mijović, Vlada je morala da raspiše koncesioni tender u skladu sa Zakonom o koncesijama, koji nalaže temeljniju tehničku pripremu, izradu koncesionog akta i javnu raspravu o svim aspektima, uključujući ekonomske i finansijske.

,,Ovo posebno, jer je Vlada dozvolila mogućnost da na tenderu učestvuje državna firma, tj. da se projekat finansira novcem crnogorskih građana”.

Ako je Vlada htjela da EPCG učestvuje u gradnji solarne energije, smatra on, bilo je bolje da joj partner bude onaj ko bi pobijedio na tenderu. A ne da ga preko EPCG prvo izabere, pa da se onda ide na tender i time se potpuno destimulišu ostali učesnici.

,,Država u liku EPCG uvijek može da ponudi samoj sebi mnogo veći iznos naknade za sopstvenu zemlju od bilo kog konkurenta, kao što može da zaposli veći broj radnika od bilo kog investitora koji mora da vodi računa i o finansijskoj isplativosti investicije. U Vladi su veoma dobro znali koji je pristup bolji i u javnom interesu, pa bi trebalo da objasne zašto su izabrali gore rješenje'', ističe Mijović, naglašavajući da bi tužilaštvo trebalo da ispita u čijem je interesu odrađen čitav posao.

Mijović objašnjava i da je država imala i dva jaka argumenta, da preko svojih predstavnika u Odboru direktora ne odobri učešće EPCG na tenderu. Dobila bi novog velikog proizvođača koji bi razbio monopol EPCG na tržištu kojim nameće visoke cijene električne energije i privukla bi dodatni investicioni kapital u Crnu Goru. Istovremeno, omogućila bi da EPCG uloži sopstvena sredstva u druge prioritetne projekte, za koje strani investitori imaju manji interes. On strahuje da zbog učešća u ovom skupom projektu EPCG neće imati novca za rekonstrukciju prve i gradnju druge faze TE Pljevlja, te za modernizaciju Rudnika uglja.

,,Vlada se hvalila kako je uspjela da dogovori da od ukupne investicije, 20 miliona realizuju domaće kompanije. Očito da joj je to bilo jako bitno, što otvara pitanje kojim domaćim privatnim kompanijama se otvara posao u ovoj sferi. Posebno što kompanije bliske vlastima, pa i firma sina aktuelnog predsjednika države, imaju određenog iskustva u poslovima sa solarnom energijom'', ističe Mrdović.

Javni poziv za izgradnju solarne elektrane na Briskoj gori, Ministarstvo ekonomije objavilo je krajem maja prošle godine. Primorski i centralni dio Crne Gore ima potencijal korišćenja solarne energije uporediv sa Grčkom i Španijom u kojima je ona postala konkurentna proizvodnji na bazi fosilnih goriva. Prosječno godišnje sijanje sunca (insolacija) u Ulcinju dostiže čak 218 dana. To je u prosjeku više od 2.700 časova godišnje ili dnevno 7,4, a ljeti i do 11,5 časova.

Za razliku od dosadašnjih projekata kod obnovljivih izvora energije, vjetroelektrana i mini hidroelektrana, investitor snosi kompletan rizik, uz obećanje da za potrošače neće biti opasnosti od povećanja cijene zbog solarne energije.

Vlada izdaje zemljište u državnoj svojini ukupne površine 6.621.121 kvadrata. Iz MANS-a tvrde da je samo 2,9 miliona kvadrata planom određeno za izgradnju solarne elektrane, dok će se veći dio regulisati zavisno od potrebe. ,,Ovo otvara pitanje,da li će budući koncesionar biti obavezan da zakup plaća samo za dio koji je planski regulisan i na kojem će nešto biti sagrađeno, ili ne'', navodi Mrdović. Iz Vlade ni ovo nijesu objasnili.

Planirano je da se u prvoj fazi radova, koja će trajati 18 mjeseci od potpisivanja ugovora s izabranom kompanijom, izgradi 50 megavati elektrane. Izgradnja preostalog dijela do planirane instalisane snage veće od 200 megavati, trajaće tri godine.

Kao još jedan sporan detalj, u MANS-u ističu to što će druga faza zavisiti od izgradnje elektro mreže ka samoj lokaciji: ,,Razvoj crnogorske elektro mreže se opet stavlja u službu investitora, a ne stvarnih potreba građana'', tvrdi Mrdović.

Dosadašnja praksa je bila da investitor sam gradi infrastrukturu, rekli su nam nezvanično u EPCG, ali najavljena zvanična potvrda o tome nije stigla do trenutka objavljivanja teksta. Riječ praksa brine, jer otvara pitanje kako je to riješeno ugovorom koji je nedostupan javnosti.

Država je trenutno vlasnik 70,1 odsto EPCG, a trebalo bi da otkupi još 28 odsto akcija italijanske A2A u EPCG.  Nezvanične informacije, da je Fortum zainteresovan da kupi paket akcija koji su posjedovali Italijani, iz finske kompanije nijesu potvrdili, ali ni demantovali.

,,Kada je riječ o optimizaciji portfolia imovine, Fortum kontinuirano procjenjuje različite opcije na tržištu, ali ne komentarišemo tržišne glasine'', rekao je Holmberg na pitanje CIN-CG.

Finska, Indija,Monetnegro

Kao i EPCG, Fortum je u većinskom državnom vlasništvu (52,3 odsto), zapošljava više od 8.000 radnika i posluje u 10 država - u nordijskim i baltičkim zemljama, Poljskoj i Rusiji, a u junu 2013. godine ušao je i na tržište u Indiji.

,,Fortum trenutno upravlja sa četiri solarna parka ukupne snage 185 megavata (MW) u Indiji i tri solarna parka ukupne snage 35 megawata (MW) u Rusiji. Pored toga, dobio je pravo da izgradi dodatnih 250 MW u Indiji i 110 MW u Rusiji'', kazao je za CIN-CG Mans Holmberg.

Treća članica prvorangiranog konzorcijuma Sterling and Wilson International Solar FZCO, za koju je Bemaks tvrdio da nije upisana u registar Ministarstva ekonomije Emirata, dostavila je potvrdu o osnivanju izdatu od Slobodne zone Aerodroma Dubai, što je Tenderska komisija prihvatila kao validan dokaz. Nije bilo moguće uspostaviti kontakt mejlom sa centralom u Mumbaju, podružnicom u Dubaiju i osobom zaduženom za odnose sa medijima.

Iz Fortuma, međutim,  tvrde da je to jedan od najvećih izvođača solarnih projekata u svijetu. ,,Imamo dugi poslovni odnos s njima, tako da su prirodni partner i u ovom projektu. Imaju veliko iskustvo u tehničkom planiranju i izgradnji solarnih projekata'', kazao je Holmberg.

Razmjena vatre između Bemaksa i Vlade

Iz Montesolara, zapravo Bemaksa, neuobičajeno oštro su reagovali i plaćenim oglasima u režimu bliskim medijima najavili krivične prijave protiv ministarke ekonomije i članova komisije nakon objave o pobjedniku na tenderu i informacije da su oni diskvalifikovani. Optužili su ih da su odbili dodatne dokaze o roku važenja bankarske garancije Montesolara, iako su ostalim ponuđačima prihvaćeni naknano dostavljeni podaci. Naveli su i da je komisija odbila njihov zahtjev da otvaranje ponuda bude javno.

,,Ne možemo, a da se ne zapitamo čemu onda tender. Posebno međunarodni. Ako se taj posao želio dati domaćoj državnoj kompaniji, onda se to moglo uraditi bez predstave o demokratičnosti procedure, takođe bez trošenja energije, novca i ugleda drugih ponuđača, poput našeg konzorcijuma'', saopštio je tada Bemaks, koji nije odgovorio na ponudu CIN-CG da dodatno pojasni svoje sumnje i sudbinu najavljenih krivičnih prijava.

,,Uvjereni da iza takvog zahtjeva stoji namjera da se Vlada onemogući u vođenju ekonomske politike i zaštiti nacionalnog interesa, odlučni smo da spriječimo da sila privatnog kapitala posluži kao instrument opstrukcije države i njenih institucija”, odgovoreno je oštro iz Vlade.

Ova razmjena vatre prvi je veliki sukob političko-poslovne vrhuške koji je javnost imala mogućnost da javno prati. Premijer Duško Marković je stao iza ministarke, iako je na suprotnoj strani bio Bemaks, miljenik tendera koji dobija veliki broj poslova iz kapitalnog budžeta i glavni je podizvođač na autoputu. Tokom 2017. godine ostvario je prihod od 86 miliona i profit od 20,9 miliona eura. Vlasnik i direktor Bemaksa je Veselin Kovačević, ali se firma neformalno dovodi u vezu s bivšim vlasnicima čuvenog lokala Grand Rankom Ubovićem i Aleksandrom Mijajlovićem, a preko njih sa savjetnikom predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića – Milanom Roćenom, koji to demantuje.

Tužilaštvo još istražuje

I konzorcijum IREDL ima udjela u domaćim poslovima. International Renewable Energy Development Ltd sa Malte je većinski vlasnik kompanije, koja je 2015. godine bila nosilac projekta izgradnje vjetroelektrana na Možuri. U posao je ušla nakon što je konzorcijum španske Ferse Energias Renovables i Čelebić iz Podgorice izašao iz njega. Zbog sumnji u moguću korupciju državnih funkcionera u ovom poslu Specijalno tužilaštvo je u julu prošle godine iz Osnovnog suda u Podgorici preuzelo spise o ovom slučaju i pokrenulo izviđaj o čijem ishodu javnost još nije obaviještena. Ugovor sa Ferosm i Čelebićem je 2010. potpisao tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović.

Prema ugovoru koji je potpisan 2010. vlasnici vjetroelektrana dobiće od potrošača struje subvencije od 115 miliona eura za 12 godina rada. Ugovorom je definisano da izgradnja vjetroelektrane bude završena novembra 2017. Iz Ministarstva ekonomije su najavili da će ona biti puštena u rad početkom ovog mjeseca.

Predrag NIKOLIĆ

Milo Djukanovic had an open account in Atlas Bank where he was piling up thousands of euros of credit card debts without restraint. Consequently Dusko Knezevic covered the debts from his companies’ assets. Thus his long-term generosity to the ever ruling Democratic Party of Socialist’s (DPS) also extended to the party’s boss and the country’s president Milo Djukanovic. This is corroborated by the documents that the CIN-CG and Vijesti have obtained while investigating the Atlas Affair.

The documents show that Knezevic used his Atlas Bank, which is now under Special Prosecution Office’s (SPO) investigation, to cover the spending on Djukanovic’s VIP revolving credit card (the card’s number: 505000000000432691). Djukanovic used his VIP credit card for his personal needs but he wasn't bothered with the accumulated debt. Thus his outstanding balance was graded as ’risky loan’ which was subsequently covered by the bank. One outstanding balance of the current president amounted to €16,741.24 and it was written-off in Feb 2017 along with other noncollectable loans altogether worth €14 million. Knezevic’s bank extended this courtesy to some other prominent figures as well.

KNEZEVIC REVEALS THE CARD DETAILS WHILE ATLAS BANK ADMINISTRATOR STAYS SILENT

“I can confirm that the card belonged to Milo Djukanovic. His outstanding debts were covered by the Atlas Bank on my orders“ replied Knezevic to our question if he had paid Djukanovic’s personal expenses.

On the other hand, CIN-CG & Vijesti repeatedly tried to hear from the temporary administrator of Atlas Bank, Tanja Teric on whether the bank covered the debts of the state dignitaries and who was the holder of the aforesaid card (no 505000000000432691). The temporary administrator appealed to non-disclosure policy of the bank as set forth by the Banking Law. Djukanovic himself didn't reply to our inquiries that we had sent to the Office of President and to the Democratic Party of Socialists’ HQ.

However, upon publication of this text Milo Djukanovic did publicly admit that he had a revolving credit card (with a limit of €30,000) issued by the aforementioned bank until 2015 but he was not aware of any outstanding balance blaming the wide conspiracy to tarnish his reputation. He also threatened to sue Atlas Bank. Nonetheless after a few days the Atlas Group announced that Djukanovic paid the debt upon revelation of the same.

TWO COMPANIES OF THE ATLAS GROUP COVERED THE DEBTS

According to documents that CIN-CG & Vijesti had obtained in their financial investigation, the debts of Milo Djukanovic and other persons and companies with ties to Dusko Knezevic were covered through the contract on founding capital transfer from Rekreaturs Budva LLC to the Atlas Bank on 22 Feb 2017. Thereby the aforesaid €14.056 million of risky loans and outstanding payments have been covered including the one of Djukanovic. Thus the bank took over the assets of other companies of Knezevic (Podgorica-based Atlas Invest and Cyprus-based VB Holding) to resolve the noncollectable loans. We already reported, citing the Atlas Bank audit reports, that the risky loans (which were past due over 90 days) had a whopping share of 30% of all loans.

VIP CARD HOLDERS WERE SPENDING MONEY WITHOUT RESTRAINT

The Central Bank of Montenegro (CBofMN) audit report 2015 confirms the practice of Atlas Bank of granting risky loans without guarantees and collaterals to influential persons and companies. The CBofM was tolerating such behaviour.

Thus the report which was drafted by the staff of then vice-governor Velibor Milosevic (now in detention over his role in the Atlas Affair) warns of “VIP card holders' list“ which was not endorsed by the board of directors of the bank. Furthermore the report says that the credit limits were set by the major shareholder and president of the Atlas Group Dusko Knezevic who held no position at the bank and had no authority to make such decisions. The VIP list customers were never blocked over outstanding balance and their credit limits were increased in spite of everything. At the end of the day the overall credit card debt amounted to €2.2 million that the bank was due to Visa International and Master Card.

LONGTIME GENEROSITY

Knezevic publicly confessed that he had lavishly donated Djukanovic and his party after his clash with Djukanovic and the state prosecutors who accuse him of money laundering via Atlas Bank. Knezevic’s donations to the ruling Democratic Party of Socialists (DPS) do not appear in its financial reports. After long silence Djukanovic did confess that Knezevic donated the party. However it is still unknown how much money went from Knezevic to the president of Montenegro for his personal needs.

However, a daily newspaper Dan recently reported that Knezevic footed the bill of €38,000 for Djukanovic’s (and his companion’s) vacation of  seven days back in 2011. They stayed in a royal suite at Dubai’s One & Only The Palm resort.

It appears that the revolving card debt and the lavish spending in Dubai are just a drop in the ocean. Dusko Knezevic announces further revelations (backed up by solid evidence) of corruption, racketeering and nepotism among the top Montenegrin officials. Montenegro aspires to join the European Union and is paying lip service to reforms and the standards of western democracies. Nonetheless those countries and societies highly value the rule of law and full accountability of state officials. Thus it’s beyond doubt that in those countries people like Djukanovic would instantly step down to face various corruption related charges in court.

Goran KAPOR / Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Željko Mihailović i Dušan Ban su misteriozni prijatelji Mila Đukanovića koji su mu formalno pozajmili keš kolateral od milion i po, da bi došao do kredita u Pireus banci.

To su potvrdili i oni u saopštenju koje su, nakon što su im CIN-CG i “Vijesti” juče poslali pitanja, distribuirali i preko drugih medija.

Taj je kredit, kako tvrde iz Đukanovićeve firme, samo “tehnički” garantovao Duško Knežević, vlasnik Atlas grupe kojega potražuje crnogorsko tužilaštvo zbog optužbi za navodno stvaranje kriminalne organizacije.

I Knežević je za CIN-CG i “Vijesti”, potvrdio da je novac Mihailovića i Bana korišten kao kolateral za Đukanovićev kredit. I to tako što je potpisan ugovor o investiranju, broj 4062/07 od 12. juna 2007. godine, po kojem se Mihailović i Ban obavezuju da firmi Comsel limited sa Kipra, čiji je direktor Duško Knežević, prenesu milion i po eura.

Kasnije će, kao što smo pisali, upravo Comsel limited biti formalni garant za kredit od milion i po kod Pireus banke u Londonu, kojim je Đukanović pokrio svoj legalni biznis i ušao u vlasništvo Prve banke.

Prvo Željko i Dušan daju novac, pa se dogovara kredit

Evo i hronologije kako je tehnički odrađen ovaj posao. Prvo je početkom juna 2007. potpisan ugovor o investicijama između Comsel limited, sa jedne strane i Željka Mihailovića i Dušana Bana, sa druge. Po tom ugovoru Comsel limitd kao „agent“ ili zastupnik se obavezuje da će Mihailovića i Bana, kao „principal investors“ to jest glavne investitore, zastupati u berzanskim poslovima u Crnoj Gori. Ali, novac se ne koristi za to, već za Đukanovićev kredit.

Novac su ova dva prijatelja Comsel limitedu uplatili 21. 06. 2007, na kiparski račun te firme u Laiki banci. Dvije sedmice kasnije - 4. jula, Comsel novac sa Kipra prenosi na svoj račun u londonskoj podružnici Pireus banke. Nakon toga, 11. jula 2007. godine, Comsel potpisuje sa Pireus bankom ugovor o obezbjeđenju kredita i keš kolateralu Capital investu, kojeg predstavlja Milo Đukanović. Istog dana Đukanović u ime Capital Investa potpisuje ugovor o kreditu sa Pireus bankom u iznosu od milion i po eura, koliko je i iznosio keš kolateral.

Ako je sve čisto, zašto je Đukanović krio prijatelje

CIN-CG i „Vijesti“ pokušli su da dobiju odgovor od predsjednika države zašto je skrivao da su mu Ban i Mihailović obezbijedili keš kolateral, ali do zaključenja broja Đukanović se, kao ni u ranijim slučajevima, nije oglašavao.

Pitanje je zašto pravosuđe u Crnoj Gori ne ispituje zbog čega je Đukanović koristio Duška Kneževića i njegove kompanije kao, kako su potvrdili iz predsjednikovog okruženja, “tehničko-administrativnu” logistiku? Zašto Ban i Mihailović nisu dirktno garantovali svom “pravom” prijatelju kod Pireus banke?

Zašto su morali da idu čak preko Londona, zašto ovdje direktno nisu dali novac predsjednikovoj tadašnjoj firmi Capital invest, koja je kreditom iz Pireus banke kupovala kasnije akcije Prve banke? Zar tako ne bi bilo i mnogo jeftinije: Đukanović ne bi morao da plaća kamate banci iz Londona, niti da koristi posredničke usluge “poznanika” Kneževića. Sve bi ostalo u krugu prijatelja.

Čitava ova konstrukcija mogla bi da ukaže na pokušaj skrivanja porijekla novca korištenog za keš kolateral. Na to ukazuje i sam ugovor koji je Comsel potpisao sa Banom i Mihailovićem koji je očito bio samo forma jer je novac završio kao keš kolateral za Đukanovićev kredit, a ne za podršku Kneževićevog Comsela Mihajloviću i Banu za investiranje u Crnoj Gori.

U normalnoj državi ključno pitanje bi bilo: zašto je Đukanović krio ovu transakciju i uloge koje su u njoj imali Željko Mihailović, Dušan Ban i Duško Knežević? Zašto je aktuelni predsjednik prije više godina u Skupštini Crne Gore, na pitanje poslanika, tvrdio da je kredit dobio zahvaljujući svom imenu i ugledu, a da nije bilo nikakvog „mog keš kolaterala“.

Prijatelji još iz 90-ih preko Subotića i cigareta

Dušan Ban i Željko Mihailović su još od 90-ih vodili poslove od najvećeg povjerenja.Oni su tada bili na čelu crnogorske podružnice firme Mia iz Uba, čiji je vlasnik bio Đukanovićev prijatelj Stanko Subotić Cane. Prema ranije objavljenim dokumentima, ta je firma osnovana u Crnoj Gori 1994. godine, pod brojem FI-2464/1. Naredne godine, firma Mia od Vlade Crne Gore, na čijem je čelu bio Milo Đukanović, dobija pravo da otvori carinsko skladište i fri-šop u Luci Bar.

Prema svjedočenjima više različitih aktera iz tih godina, primarni posao firme Mia bio je takozvani tranzit cigareta, preko kojeg se u Crnu Goru ulio ogroman novac, od kojeg je jedan dio išao u crnogorski budžet za pokrivanje deficita, a od drugog dijela su se, prema brojnim svjedočenjima, obogatili ključni akteri u toj priču.

Nedjeljnik “Nacional”, čiji je vlasnik Ivo Pukanić kasnije ubijen, prije gotovo dvije decenije objavio je svjedočenje jednog od insajdera šverca cigareta, crnogorskog biznismena Srećka Kestnera. Kestner je tvrdio da su Đukanovićevi kumovi Duško Ban i Željko Mihajlović, koji su rukovodili firmom Mia, ubirali taksu i “to u gotovini, doslovno u torbama”. Kestner je kazao da je od profita firme Mia on zarađivao 35 odsto, 15 odsto “Đukanovićevi kumovi”, a 50 odsto išlo je Canetu. Tvrdio je i da je 10 dolara po paketu išlo za Đukanovića lično. Koliki se novca tih godina prihodovalo ilustruje i Kestnerova tvrdnja da je i njemu nemoguće procijeniti - “pogriješiću za pedesetak miliona”. Tvrdio je i da je sva dokumentacija uništena.

Đukanović i Subotić su negirali te tvrdnje, a nedavno je u Italiji konačno završen i maratonski sudski proces zbog šverca cigareta, u kojem su što radi zastare, što radi nedostatka dokaza, oslobođeni brojni akteri. Stanko Subotić je još ranije oslobođen po istoj optužnici, a Đukanovićev slučaj je arhiviran prije više godina, kad se pozvao na imunitet.

Duško Knežević je iz Londona posvjedočio, pošto je otvorio sukob sa crnogorskim predsjednikom, da su spornih milion i po, na račun njegove firme, uplatili Đukanovićevi pravi prijatelji iz duvanskih poslova. Kneževićeva dokumenta koja su procurjela od otvaranja sukoba, ukazuju da je upravo on imao zadatak da finansijske transakcije od najvećeg povjerenja upakuje na način prihvatljiv međunarodnim bankarskim standardima. Knežević je jedan od rijetkih insajdera koji je poznavao te tehnike i koji je imao firme u inostranstvu preko kojih su išle još neke povjerljive transakcije.

Najavio je da će u narednim sedmicama, nakon priča o plaćanju Đukanovićevih emiratskih računa, kreditnih kartica, ugovora o krediti, izaći još povjerljivih dokumenta, u vezi sa Telekomom, A2A i drugim poslovima, u kojima je navodno glavni igrač bio aktuelni crnogorski prdsjednik.

Čašćavanje “Pomorskim saobraćajem”

Nakon duvanskih poslova Željku Mihailoviću, Dušku Banu, ali i Duškovom bratu Dejanu procvjetali su i drugi biznisi. Oni su preko svoje firme “Prohouse” bukvalno preko noći došli do profitabilne državne kompanije “Pomorskog saobraćaja” koju je Vlada Mila Đukanovića prodala preko Fonda PIO u aranžmanu 2004. godine. Fond PIO, čiji je direktor tada bio sadašnji guverner CBCG Radoje Žugić, u avgustu mjesecu usred ljetnje žege i odmora, stavila je cijeli većinski paket akcija ove firme, bez prethodne najave, na berzu.

Istog dana ga kupuje “Prohouse” braće Ban i Željka Mihailovića za svega 1,2 miliona eura, i to obveznicama stare devizne štednje, koje su ranije kupili znatno jeftinije. “Pomorski saobraćaj” je tada imao godišnji promet od dva i po miliona eura i čist profit od pola miliona, ali i jako mnogo novca na računu pa je kompanija praktično prodata u bescijenje. Ta firma, od osnivanja dok je bila u društvenom vlasništvu, pa do danas, ima monopol: upravlja trajektima na liniji Kamenari–Lepetani u Bokokotorskom zalivu. Tim monopolom joj je faktički obezbijeđen pozamašan profit, a novim vlasnicima od kad su je preuzeli, desetine miliona profita. Tako su 2017. ostvarili čist profit od dva miliona eura.

U „Pomorskom saobraćaju“ Dejan Ban ima 33,4 odsto vlasništva, kompanija “Prohouse” njegovog brata Dušana ima 44,4 odsto, a 22,2 odsto pripada “ProhouseMonengro”, čiji je vlasnik Željko Mihailović. Firma „Prohaus” i „Prohaus Montenegro” ne profituju samo u poslu sa trajektima u zalivu. Od 2017. godine imaju dobar ugovor sa Vladom Crne Gore, od koje godišnje dobijaju desetine hiljada eura na ime zakupa poslovnog prostora u Momišićima, kod mosta Milenijum.

Zašto novac nije mogao direktno do Đukanovića

Zašto su Ban i Mihailović, kada su obezbijedili novac za keš kolateral firmi Mila Đukanovića, imali potrebu da se kriju iza Duška Kneževića i njegove kiparske kompanije kad su oni već 2007. ubirali profit od regularnog posla sa “Pomorskim saobraćajem” i nijesu imali problema da dokažu porijeklo novca. Upravo to skrivanje iza Kneževića, otvara prostor za mnoge spekulacije. Da li je taj novac zaista njihov, ili možda Đukanovićev, pa je cijela operacija izvedena da bi se baš to sakrilo.

Duško Knežević je izjavio i da u mnogim privatizacijama državnih firmi crnogorski predsjednik ima svoj skriveni procenat. Ima li udjela i u Pomorskom saobraćaju, do kojeg su po povlašćenim uslovima došli Ban i Mihailović, i to u doba kada je na čelu Vlade bio Milo Đukanović.

Đukanović je novcem od kredita iz Pireus banke preko svoje firme Capital Invest došao do akcija Prve banke. On je 3. avgusta 2007. po privilegovanoj cijeni od 127 eura, preuzeo akcije Prve banke, putem dokapitalizacije. Istog dana na berzi akcija Prve kupovale su se za 188 eura. Godinu nakon što je podigao kredit, Đukanović vraća dug Pireus banci i to tako što prodaje manji dio akcija Prve banke, tačnije 2.540, po fantastičnoj cijeni od 610 eura za ukupno 1,55 miliona. Dovoljno i za kredit i za kamatu!

Dušan Ban sve priznaje, ali tvrdi da je novac legalan i da mu Knežević nije sve vratio 

Nakon što su mu CIN-CG i “Vijesti” poslale pitanja, Dušan Ban je odgovore na njih poslao i drugim medijima, ali bez navoda od koga je dobio pitanja, čime se mogao steći utisak da je odlučio da sam prizna kako je davao novac za finansiranje Đukanovićevog kredita.

“Povodom medijske prašine koja se ovih dana digla oko kredita Mila Đukanovića i dva ‘skrivena’ prijatelja milionera sa, kako Knežević tvrdi, ‘novcem sumnjivog porijekla’, ja, Dušan Ban, odgovorno izjavljujem, da sam, skupa, sa svojim drugom i poslovnim partnerom Željkom Mihailovićem, sklopio ugovor o investiranju sa firmom “Comsel” Duška Kneževića, kojom prilikom mu je prebačeno na račun milion i po eura. Uz našu saglasnost taj novac je upotrijebljen kao kolateral za pomenuti kredit, a kao što zna javnost, potreba za njim je prestala nakon dvadesetak dana”, tvrdi Ban.

Istina je, međutim, da su oni sa Kneževićem potpisali ugovor 12. juna, da je Đukanović potpisao ugovor o kreditu 11. jula, da je Capital Invest akcije kupio u avgustu, a da ih je za kredit založio u oktobru.

Ban navodi da je od ovog posla prošlo 11 i po godina a da on i prijatelj nijesu od Kneževićeve firme dobili svoj novac u cijelini.

“Iz više navrata sam posljednjih godina i mjeseci razgovarao sa Kneževićem o vremenu i načinu povratka preostalog duga, ali bez rezultata i efekta. Možda bi neupućeni čitalac mogao da pomisli da je DK uplatu dobio sa neke fantomske firme i iz neke egzotične destinacije i da su i on i ‘njegova’ banka imali grdne štete zbog tog ‘prljavog novca’... Ni slučajno! Naprotiv! Istina je da je DK novac dobio sa računa koji se vodio na naša imena, i koji je stigao iz ugledne banke i iz evropske zemlje sa prvoklasnom finansijskom reputacijom. Sve ovo zahvaljujući tome što granice naših poslovnih aktinosti nijesu bile omeđene granicama CG i što smo imali (a i sada imamo) regulisan status u inostranstvu, pa nam je to bilo dostupno. Banke sa kojima smo mi poslovali i poslujemo ne vrše plaćanja ‘torbama’ kako to radi ‘digitalni gazda Jezda’”, navodi Ban u odgovoru.

Ovaj biznismen odgovara i na pitanje zašto svom prijatelju Đukanoviću nijesu direktno obezbijedili kredit. “Odgovor je jednostavan i prost: u momentu kad nam se naš prijatelj obratio, kreditni aranžman sa Pireus bankom je već bio dogovoren. S obzirom na okolnost da mi nijesmo bili klijenti te banke, za razliku od Kneževića, bilo je jednostavnije da se njemu proslijede sredstva”, navodi Ban.

Međutim, istina je da su oni sa Kneževićem potpisali ugovor o “uslugama” 12. juna a da je Đukanović kredit ugovorio mjesec dana kasnije. Ili je cijela mreža transakcija i poslova u kojoj Đukanović na kraju dobija milion, dogovorena mnogo ranije.

Goran KAPOR - Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

When the Central Bank of Montenegro (CBofM) annual audit reports on Atlas Bank came to light someone could only wonder what on earth the CBofM was doing. The CB has jeopardized hundreds of millions of euros deposited in the banks of Dusko Knezevic (Atlas Bank and Investment Bank of Montenegro- IBM) by failing to regulate some highly risky banking. Thus private individuals, companies and institutions found themselves in precarious situation. The CB governor Radoje Zugic is expected to regulate the banking sector. However, his indolence became a huge liability. Furthermore, he has put the whole banking system of Montenegro at risk. The collapse thereof cannot be ruled out if no action is taken.

CBofM audit report 2018 on Atlas Bank

The CB report of 14 Nov 2018 states that on the first day of control (31 May 2018) the solvency ratio stood at 8.45%. Although the solvency ratio was bellow the prescribed 10% the CB reports that Atlas Bank was servicing all its liabilities and was solvent despite ongoing problems.

The second check took place on 30 Sep 2018 and the CB reports drastic fall of solvency, all the way down to 2.97%. That was very close to the red line of 2.5% which would automatically trigger bankruptcy procedure as set forth by the Banking Law. According to the CBofM report that CIN-CG and Vijesti had access to, two events precipitated the aforesaid plummet.

The first event took place on 12 June 2018 when the Special Prosecution Office (SPO) blocked €63 million over alleged tax evasion through E-commerce. Later on, the SPO changed the mind and accused Knezevic’s Atlas Bank for money laundering through the same E-commerce. The CB then explains that, as the result of the SPO action, the blocked amount had to be removed from the balance sheets. Thereby the liquidity plummeted bellow the red line. The CB auditors further stated that the E-commerce was the most profitable part of the Atlas banking operations which generated the bulk of its revenues. Some other banks in Montenegro also provide similar service. However Dusko Knezevic developed this line of business beyond and above everyone else in the country.

The second event that disrupted the bank’s business was the loss of €15.2 million in July 2018 due to disputed loan guarantee to Kaspia Property Holdings, a Dubai-based company. The court in Montenegro ruled in favour of Kaspia and ordered transfer of the disputed amount from Atlas Bank to Kaspia’s account with Prva Bank (owned by the ruling Djukanovic family) so as to compensate the Azerbaijani company. Dusko Knezevic claims that Dubai-based Kaspia is actually owned by an Azerbaijani minister with whom he had considered certain business proposals. He asserts that Atlas Bank had never issued any loan guarantee but only a draft thereof.

However, the CB admits in its reports that Atlas Bank did manage in a few months of 2018 to reduce the amounts of risky loans (more than 90 days past due) from 30.85% in May down to 23.7% in Sep 2018.

There’s more to it. Special Prosecutor Katnic had blocked the bank’s €63 million. Nonetheless the Central Bank explains that “as we write this report the bank has no outstanding payments“ Therefore Atlas Bank was paying all its dues up to the end of 2018. The CBofM further states that there were no problems with payment operations but warns that problems may arise in the near future.

CBofM: Prosecutors harm the bank’s reputation

After the aforesaid events, the bank could not maintain its liquidity. It neither had short-term securities nor bonds which it could sell “while borrowing from other banks was highly difficult because of its tarnished reputation“- the report says. The CB auditors thus expect exacerbation of the liquidity problems and growing numbers of deposit withdrawals.

Furthermore, Radoje Zugic (the CB governor) cannot assert anymore that Atlas Bank will be spared from bankruptcy. If worse comes to worse the losses will skyrocket into hundreds of millions of euros. The Deposit Protection Fund (DPF), bank depositors and Montenegrin tax payers will have to bear the brunt. Just a few weeks ago Zugic boldly stated that Atlas Bank and IBM would not face bankruptcy. He further stated that after 45 days of moratorium expire all deposits would be unlocked. He soon trampled his own assurances. The IBM has gone bankrupt although its parametres were better than those of Atlas Bank.

CBofM audit report 2015 on Atlas Bank

When the last CB report (2018) is compared with the 2015 report it becomes clear that Atlas Bank parametres were significantly worse in 2015 than in 2018 (even after all the blows that it took). However, before we proceed with comparative analysis we must warn of a possible bias in the 2018 report. We wonder if the last report is entirely reliable or maybe the CBofM tailored the report so that the bank may evade the bankruptcy. Economic expert Mila Kasalica in her analysis (which we have published before) put the solvency ratio as low as negative 22%. She bases her calculations on the 2017 audit report and subsequent developments.

The team of then vice-governor Velibor Milosevic published the 2015 report. On 30 Sep 2015 the solvency ratio was negative 12.39%. The report mentions that the bank started certain reforms at the time of the audit but the auditors estimated that those measures could only lift the solvency up to negative 7%. The auditors stated that Atlas Bank had overrated the bank capital. They further noted a high liquidity risk and thus concluded that the bank “may not carry on for much longer“. Lastly the auditors were concerned with the risky loans to Atlas Group of companies and/or those linked to the group while on the other hand those companies were not among the big Atlas Bank depositors.

Vice-governor Milosevic requested temporary administration in Nov 2015

The vice-governor Milosevic officially proposed to the CB management the imposition of temporary administration upon first control findings on 10 Nov 2015. He stated that the temporary administration was the only solution “which at this moment can help the system to some extent, that is to save it from liquidity outflow“. However, neither Milosevic’s opinion nor the final auditor's findings of 25 Dec 2015 were enough to implement temporary measures. According to a source who wanted to remain unnamed, the control report was presented to the Fiscal Stability Council (whereof the then finance minister Radoje Zugic was a member). The report was neither rejected nor endorsed.

Despite the turmoil in Atlas Bank, the Central Bank under governor Zugic (who arrived in Sep 2016) neither introduced the temporary measures nor conducted an in-depth control of the bank until June 2018. It’s interesting that auditing control was launched on 11 June 2018 which was one day before the Special Prosecution Office blocked €63 million of the bank’s deposits. It’s also intriguing that the control lasted a way beyond usual two to three weeks and dragged on for five months. Thus any solution was delayed.

Had the request of Milosevic been accepted (in late 2015) the crisis and the consequences thereof would have been far less severe for the whole system. The proposed measures of 2015 made more sense than the current ones since they would have targeted the culprits and would have left alone the small depositors and customers who had nothing to do with Atlas Group. Thus the banking operations would have been continued. The companies of Atlas Group and the connected parties would have been denied credit lines, internal transactions and access to deposits. Furthermore the measures envisaged expenses cuts and no dividend payments. On the other hand, the unrelated depositors would not be restricted save for termed deposits which could not be withdrawn before maturity.

The checkers identified the key problem then- the bank money outflow facilitated by the companies connected to Atlas Group. Had the practice been suspended the bank would have been in a much better shape. The Central Bank measures of 2018 are a way more rigid and have paralised the bank. All deposits have been blocked. More than a hundred thousand of bank customers won’t have access to the money for a long time. So those who pay the price are small depositors, companies, municipal governments and public sector. They have hundreds of millions locked in the bank.

Nonetheless, it’s worth noting that the companies related to Dusko Knezevic have hardly any money blocked in the bank. According to the last year audit report, Atlas Group related companies had only €1.3 million deposited in the bank, which is 0.7% of the overall deposits. That shows that Knezevic’s companies did not keep the money in Atlas Bank. However the bank did approve loans to risky and loss making companies connected to the group. Had the Central Bank of Montenegro promptly intervened things might have been very different.

What else is at stake

The CB is buying time with the capital increase talk. It delays introducing bankruptcy procedure in Atlas Bank and thus payments to small depositors from the Deposit Protection Fund (DPF). The sum is €90 million. The payout of that magnitude would empty the DPF which in the next few days should also start paying €22 million to small depositors of IBM due to bankruptcy. The empty DPF could further endanger the banking system as commercial banks and the state budget should cover for the payout.

Now Atlas Bank is not under Dusko Knezevic’s control anymore whether is survives or enters bankruptcy. Special Prosecutor Katnic has launched an investigation and blocked the money thereat. Moreover the Central Bank has imposed temporary measures and a few days ago called the current shareholders to recapitalise the bank and raise €22 million by issuing new shares. The temporary administrator lowered the nominal value of a share from €500 down to €248 each which is the price for new 88,000 shares. Since Knezevic is unlikely to take part in the recapitalisation then whoever buys the new shares will become the majority owner. Currently the bank’s share capital is divided into 64,000 shares.

It remains to see how much this conundrum will cost Montenegro. The depositors and the country’s budget will be directly affected. However, the Central Bank’s lousy regulation policy will certainly have harmful effects on the whole country. The World Bank itself often warned of the consequences. After all, the country’s credit rating may go down thus making the country’s borrowing abroad more expensive. Furthermore that will trigger the rise of domestic interest rates, thereby putting an extra burden on the economy.

If the confidence in the banking sector plummets that will certainly trigger the flight of deposits from other banks also. The banks will have higher operating costs which will also mean higher interest rates. The increase of bank premiums to be paid to the Deposit Protection Fund will directly impact the operating costs of the banks. The premium rate was lower over the last years since the DPF was in good shape. On the other hand as businesses become riskier so will the DPF premiums become more expensive.

Atlas Bank deposits portfolio: private individuals- 109 million, private companies- 56 million, the state owned enterprises and institutions- 10.5 million

According to the 2017 auditing report, private individuals’ deposits in the bank amounted to €109 million of which €33 million were long-term deposits. After the imposition of the temporary crisis measures in late 2018, some €109 million of private individuals were blocked in the accounts. Private companies had around €56 million on Atlas accounts at the end of 2017. International companies which were doing business through the bank had €14 million in deposits which are now frozen. The national government and state owned companies had €10.5 million while municipal governments kept €5 million thereat.

On the other hand, the 2017 report states that the debt of Atlas to the state owned Investment Development Fund (IDF) amounted to almost €8.5 million while the debt to the European Investment Bank (EIB) amounted to €8.9 million. The later amount is guaranteed by the state so the tax payers may foot the bill at the end of the day.

The Central Bank of Montenegro failed to send money laundering alert in 2015 and 2018

The Special Prosecution Office suspects the Atlas Bank of laundering more than €500 million over the last eight years. However, the CB control reports contain no warnings when it comes to possible money laundering. The 2015 control report says that the bank complies with the anti money laundering regulations, that it had endorsed internal acts and procedures and that it sends cash transaction reports on a regular basis and in accordance with the law.

The annual report for 2018 contains the same conclusions despite certain discords that it referred to. Nonetheless, the report has no doubts about the bank’s proper conduct. Thus the report mentions two cases where the real company owners had to be confirmed from the updated registry, then two cases of company owners who didn't have new ID documents and six companies which were not rechecked annually. There was also one case of lost contract.

The CBofM management recently said at the parliamentary hearing that the report had been sent to the Administration for Prevention of Money Laundering but not to the Special Prosecution Office. That means that the auditors had not discovered any fishy transactions which could hint to money laundering. Only then the state prosecutors could step in.

Goran KAPOR / Milka TADIĆ-MIJOVIĆ