Trans osobe u Crnoj Gori suočene sa nestašicom hormonske terapije: Ljekove traže u Albaniji i zemljama EU

Trans osobe u Crnoj Gori godinama se suočavaju sa nestašicom hormonske terapije. Trenutno je u potpunosti nedostupan jedan lijek neophodan trans ženama koje su u procesu tranzicije, dok oblik testosterona koji odgovara brojnim trans muškarcima nije moguće nabaviti u Crnoj Gori

Đurđa RADULOVIĆ

Lijek Androcur je dio moje hormonske terapije i zbog toga me nestašica, koja traje već nekoliko mjeseci, direktno pogađa. Pitam se šta će se desiti ako ga ne budem mogla nabaviti, koliko dugo ću morati da čekam, da li ću morati da mijenjam terapiju na koju sam navikla i koja mi odgovara“, kaže u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Iva (ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta), trans žena koja živi u Crnoj Gori.

Crna Gora je u junu 2026. prestala sa nabavkom lijeka Androcur, blokatora muškog hormona testosterona, koji je neophodan trans ženama koje su u procesu tranzicije i spremaju se za operaciju prilagođavanja pola.

„Za mene je to mnogo više od jedne kutije lijeka, iza toga su moje tijelo i moj osjećaj sigurnosti u njemu. Ako ne mogu da kontrolišem testosteron, mogu početi da se javljaju promjene koje su za mene veoma nepoželjne“, objašnjava Iva, navodeći da nedostatak terapije pojačava rodnu disforiju, odnosno osjećaj stresa i patnje kada se rodni identitet ne poklapa sa fizičkim karakteristikama pola kojem osoba osjeća da pripada.

„Već sam dosta toga prošla da bih se osjećala bolje u svom tijelu. Ovo je veoma teško“, kaže Iva.

Iz Montefarma kažu za CIN-CG da su u više navrata, preko NVO Spektra, informisali trans zajednicu da je nosilac dozvole uputio zvanično obavještenje da se lijek više neće prometovati u Crnoj Gori.

„Lijek Androcur je u više navrata bio predmet postupaka javnih nabavki, ali u tim postupcima nije bilo pristiglih ponuda dobavljača. Nakon skidanja lijeka sa Liste pod navedenim zaštićenim nazivom, aktivnosti na pronalaženju novog dobavljača nastavljene su, u skladu sa važećom Listom ljekova i zakonskim procedurama. Međutim, za sada nemamo ponuda od ovlašćenih uvoznika i nosilaca dozvola za prometovanje istog“, navode iz Montefarma.

„Sve dok neka od ovlašćenih privatnih veledrogerija ne registruje paralelu u Crnoj Gori i javi se sa konkretnom ponudom na raspisani postupak javne nabavke, Montefarm nema mogućnost nabavke predmetnog lijeka“, objašnjavaju iz Montefarma.

Iva kaže da se osjeća iznevjereno.

„Trans osobe često već moraju da se bore za osnovnu zdravstvenu zaštitu i razumijevanje okoline. Kad uz to dođe i nestašica lijeka od kojeg zavisi kontinuitet hormonske terapije, osjećaj nesigurnosti postane još veći“, kaže Iva.

Ona sada lijek nabavlja u Albaniji.

„Moram da ga kupujem, a u Crnoj Gori sam ga dobijala besplatno“, navodi ona.

Nestašica hormona postala uobičajena

Ovo nije prvi put u Crnoj Gori da je došlo do nestašice ljekova. Više trans muškaraca kazalo je za CIN-CG da je u Crnoj Gori od 2023. do 2024. bio dostupan hormonski lijek Nebido, koji je oblik testosterona. Među trans muškarcima ovaj oblik smatra se poželjnijim i ugodnijim za primjenu od testosterona koji je redovno dostupan u Crnoj Gori - Testosteron depo, čiji je proizvođač Galenika.

„Od kada sam probao Nebido, shvatio sam da mi mnogo više odgovara od Galenikinog testosterona. Pritom, Nebido se uzima znatno rjeđe od Testosterona depo. Testosteron depo prima se otprilike svake dvije do tri nedjelje. Taj lijek je kod mene izazivao promjene raspoloženja, emocionalni rolerkoster...“, kaže za CIN-CG trans muškarac Marko (ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta).

„Nebido mi je omogućavao mnogo stabilniji život upravo zato što se ne prima svakih nekoliko nedjelja.“

On ukazuje i da razlika u cijeni između ova dva lijeka govori o kvalitetu. „Oko četiri eura za Galenikin Testosteron depo, a oko 120 za Nebido“.

„Nebido je u Crnoj Gori postao dostupan 2023. godine i bio je na Listi ljekova koje pokriva Fond, tako da smo u toku nepunih godinu dana mogli da dođemo do njega. Onda ga odjednom više nije bilo“, kaže Marko.

Iz Montefarma navode da se Nebido više ne nalazi na Listi ljekova i da je dostupna paralela, odnosno Testosteron depo, ampule proizvođača Galenika. Marko, kako objašnjava, ne planira da se vrati upotrebi ovog lijeka i dovija se na razne načine da nabavi lijek koji mu odgovara van Crne Gore.

Iz Montefarma ističu da oni nijesu direktni uvoznici ljekova i medicinskih sredstava, već samo sprovode nabavke i distribuciju, u skladu sa zakonom. 

Iz Ministarstva zdravlja Crne Gore (MZD) kazali su da dostupnost ljekova na tržištu zavisi i od nosioca dozvole za lijek, odnosno proizvođača ili njegovog zastupnika.

„Ministarstvo zdravlja prati stanje u oblasti snabdijevanja ljekovima i, u okviru svojih nadležnosti, preduzima aktivnosti usmjerene na obezbjeđivanje dostupnosti terapije za pacijente kojima je ona potrebna, u skladu sa važećim propisima i medicinskim indikacijama“, naveli su iz MZD.

Snalaze se i na crnom tržištu

„Nedosljednost u terapiji koja mora biti cjeloživotna, pravovremena i bez prekida dovodi do potencijalnih zdravstvenih problema i utiče na vitalne funkcije, kao što je, na primjer, kardiovaskularni sistem“, kaže za CIN-CG Jovan Ulićević iz NVO Spektra.

Osim toga, lijek Androcur je primarni dio terapije transrodnih žena, bez kojeg je drugi dio terapije gotovo neefikasan, objašnjava Ulićević.

„Praktično, ovo znači da žene kojima je potreban Androcur moraju da se snalaze na crnom tržištu i kupuju neprovjerene ljekove, ljekove kojima je rok istekao, a one koje to ne mogu da priušte svakako su osuđene na zdravstvene probleme“, objašnjava Ulićević.

Marko objašnjava da svakih šest mjeseci odlazi u inostranstvo, u zemlje EU, i uzima nekoliko ampula.

„Zbog toga što imam medicinsku dokumentaciju da sam ga koristio dok je bio dostupan 2023. godine, Fond pristaje da mi refundira ovaj lijek. Ipak, na to se čeka i za mene to predstavlja značajan izdatak, a nikad nemam potpunu sigurnost da će mi novac biti refundiran“, objašnjava Marko.

Međutim, kupiti lijek u EU bez izvještaja ljekara iz neke od zemalja EU nije zakonito.

„Jedva sam našao apoteku koja je pristala da mi proda lijek sa dokumentacijom iz Crne Gore. Sve se na kraju svede na to da se sam snalaziš“, objašnjava on.

„Meni je ljekar praktično rekao da se snađem. To mnogo govori o sistemu: čak i kada postoji doktor koji razumije problem, nema mehanizam kojim može da ti obezbijedi terapiju koja ti je potrebna. Postoji i testosteronski gel koji mi endokrinolog može propisati, ali ga ovdje ne mogu normalno nabaviti. Rečeno mi je da bih morao da idem, na primjer, u Francusku i tamo obezbijedim odgovarajuću medicinsku dokumentaciju kako bih došao do lijeka“, objašnjava Marko.

Tužila državu Crnu Goru zbog nedostatka terapije

Nakon što je godinama prvo pokušavala da dođe do hormonske terapije, zatim počela da je kupuje na crnom tržištu, da bi tokom epidemije koronavirusa u potpunosti ostala bez nje, Hana je 2021. tužila državu Crnu Goru.

Ona je u tužbi tražila da se utvrdi da joj je država Crna Gora povrijedila pravo ličnosti - pravo na privatni život, na način što joj nije obezbijedila redovno korišćenje hormonske terapije u postupku medicinske tranzicije - prilagođavanja pola, da se država Crna Gora obaveže da joj nadoknadi nematerijalnu štetu, te da Crna Gora preduzme sve mjere za kontinuirano snabdijevanje tužilje hormonskom terapijom u postupku prilagođavanja pola, sve do okončanja tog postupka.

Međutim, 31. oktobra 2025. donesena je presuda da država nije bila dužna da Hani  obezbijedi terapiju.

„Ali, po zakonu, moja terapija jeste nešto što je država dužna da u potpunosti refundira“, kaže Hana.

Ona je odmah uputila žalbu Višem sudu.

„Proces hormonske tranzicije bila sam prinuđena da započnem tek sa 19 godina, 2016, jer sam dugo pokušavala da dobijem odgovore od institucija o protokolu za ostvarivanje prava na besplatnu hormonsku terapiju. Tek 2016. sam uspjela da nabavim lijek, ali u Srbiji, i tako sam ostvarila pravo na refundaciju od strane Montefarma. Međutim, ubrzo je postalo teško nabaviti lijek koji mi treba i u Srbiji“, kaže Hana, koja je potom počela da nabavlja hormonsku terapiju na crnom tržištu.

U to vrijeme išla je u Albaniju, Srbiju, gdje god bi saznala da lijeka ima u okolini.

„Počela sam da radim dva posla kako bih finansirala troškove medicinske tranzicije, koja je po zakonu trebalo da bude na teretu Fonda za zdravstveno osiguranje“, navodi Hana.

Usljed zanemarenosti od strane crnogorskih institucija i zdravstvenog sistema, kojima se više puta obraćala nadajući se da će riješiti problem, Hana je dvije godine, od 2019. do 2021, bila u potpunosti bez terapije.

„Korona je postala izgovor za sve“, kaže ona.

Od 2022. do 2024. Hana je nabavljala lijek u Evropskoj uniji preko ljekara kojeg bi pronašla u Hrvatskoj, ali bez refundacije. Tek od 2024. lijek koji joj je potreban dostupan je o trošku države i u Crnoj Gori, nakon brojnih inicijativa NVO sektora, kojima se pridružila i Kancelarija Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore.

Međutim, s obzirom na to da godinama nije imala pristup lijeku, Hana ne može u potpunosti da se opusti.

„Vjerujem da se nijedna informisana trans osoba u Crnoj Gori ne osjeća sigurno da započne medicinski proces tranzicije“, kaže Hana.

„Kako je medicinska tranzicija preduslov za hirurško prilagođavanje pola, a to je preduslov za lična dokumenta koja odgovaraju vašem rodu, bez pristupa terapiji ostajemo u ćorsokaku“, objašnjava Hana.

Zaštitnik: dostupnost lijeka je pitanje ljudskih prava

„Povodom pitanja koja se odnose na dostupnost lijeka Androcur i hormonske terapije, ističemo da je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore i ranije prepoznavao značaj kontinuirane dostupnosti hormonske terapije za transrodne osobe, posebno imajući u vidu njihov položaj u sistemu zdravstvene zaštite i zaštite od diskriminacije“, kažu za CIN-CG iz Kancelarije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda.

„Zaštitnik je 2020. godine, po sopstvenoj inicijativi, pokrenuo postupak povodom nestašice hormonske terapije Estradiol, koja je bila od značaja za transrodne žene. Nakon sprovedenog ispitnog postupka, Zaštitnik je utvrdio povredu prava na privatnost transrodnih žena i Ministarstvu zdravlja dao preporuku da bez odlaganja preduzme sve mjere kako bi se obezbijedilo kontinuirano snabdijevanje hormonskom terapijom za trans žene, kako ova ranjiva kategorija ne bi bila dovedena u stanje rizika i kako bi joj bila omogućena adekvatna zdravstvena zaštita“, navode iz ove kancelarije.

Zaštitnik je i naknadno pratio stanje u ovoj oblasti, pa je u svom izvještaju iz 2023. godine ukazao na informacije o ponovnom problemu dostupnosti estradiola, dao preporuku i naglasio potrebu da se pitanje snabdijevanja hormonskom terapijom riješi trajno i sistemski, a ne kroz povremena i privremena rješenja.

Pitanje dostupnosti terapije ne može se posmatrati samo kao pitanje nabavke pojedinačnog lijeka, već prije svega kroz prizmu ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu, privatni život, jednakost i zaštitu od diskriminacije, navode iz Kancelarije Zaštitnika.

„Ranije mišljenje Zaštitnika upravo je polazilo od stava da zdravstveni tretman povezan sa prilagođavanjem pola spada u domen zaštite prava na privatni život, kao i da hormonska terapija predstavlja sastavni dio zdravstvene zaštite koja je, pod zakonom propisanim uslovima, obuhvaćena obaveznim zdravstvenim osiguranjem.“

Kontinuitet zdravstvene zaštite, upozoravaju iz Kancelarije Zaštitnika, ne bi trebalo da zavisi od povremenih intervencija ili pojedinačnih rješenja, već od efikasnog sistema planiranja, nabavke i distribucije ljekova.

Onemogućavanje terapije etički i medicinski sporno

„Kada transrodne osobe zahtijevaju da im se obezbijedi terapija, one ne traže nikakva posebna prava. Traži se isto pravo koje očekujemo za sve nas, a to je da medicinski indikovana terapija bude dostupna, bezbjedna i kontinuirana“, kaže za CIN-CG Tea Dakić, psihijatrica i magistrica bioetike na Klinici za psihijatriju Kliničkog centra Crne Gore (KCCG).

„Za transrodne osobe kojima je hormonska terapija indikovana i koje je već koriste, ona nije kozmetički dodatak ili suplement, niti je nešto što se može proizvoljno uključivati i isključivati u zavisnosti od toga da li je lijek tog mjeseca dostupan. To je ozbiljan medicinski tretman koji zahtijeva kontinuitet i praćenje, a podrazumijeva i ozbiljan i odgovoran zdravstveni sistem“, ističe Dakić.

Svjetska medicinska asocijacija ističe da individualizovana, interdisciplinarna i finansijski pristupačna rodno afirmativna zaštita, uključujući i hormonsku terapiju, treba da bude dostupna svim osobama kojima je potrebna, objašnjava Dakić.

„Onemogućavanje pristupa ovim zdravstvenim uslugama i terapijama etički je i medicinski sporno i može imati posljedice po mentalno zdravlje“, kaže ova bioetičarka.

Prema njenim riječima, prekid ili nedostupnost hormonske terapije ne znači samo strah od ponovne pojave neželjenih tjelesnih karakteristika i intenziviranja rodne disforije.

“Može povećati i rizik od anksioznosti i depresivnosti, osjećaj gubitka kontrole nad sopstvenim tijelom, osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti, pa i osjećaj bespomoćnosti, upravo kod populacije koja je već izložena povećanom riziku od problema mentalnog zdravlja i suicidalnosti“, ističe Dakić, dodajući da sistem koji nije dosljedan u obezbjeđivanju redovne hormonske terapije šalje poruku da njihovo liječenje nije dovoljno važno.

Za transrodnu osobu koja nema dosljedno dostupnu odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, poruka sistema znači da njeno liječenje nije dovoljno važno da bismo obezbijedili njegov kontinuitet.

„I, ako pogledate, zanimljivo je da se s pravom podigne prašina u javnosti kada u prometu nedostaje, na primjer, neki specifični oblik insulina, onkološka ili neka druga terapija, dok nestašica hormonske terapije za transrodne osobe prolazi gotovo neopaženo, kao da nije riječ o medicinski indikovanom tretmanu čiji kontinuitet može biti presudan za nečije mentalno zdravlje, bezbjednost, a u određenim okolnostima i za očuvanje života. Zadatak države je da kreira sistem u kojem propisana terapija ne zavisi od sreće, putovanja preko granice ili sposobnosti pacijenta da je sam pronađe, već je pitanje prava, dostojanstva i odgovornosti zdravstvenog sistema prema svakom građaninu i građanki“, zaključuje Dakić.

Tekst je nastao u okviru projekta “We Go Deep - Otkrivanje skrivenih narativa crnogorske kvir stvarnosti”, koji Centar za istraživačko novinarsto  Crne Gore (CIN CG) realizuje u sklopu šireg regionalnog projekta Zajedno za LGBTQI+ jednakost koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO) u partnerstvu sa ERA – LGBTI savez za jednaka prava LGBTIQ osoba za Zapadni Balkan i Tursku, Crnogorska LGBTIQ+ asocijacija Kvir Montenegro, Kvir centar iz Skoplja, Tuzlanski otvoreni centar (TOC), Spektra otvorenog uma (OMSA) iz Albanije i Centar za razvoj društvenih grupa (CSGD) sa Kosova. Projekat finansira Evropska unija, a kofinansira ga Ministarstvo regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa nevladinim organizacijama Vlade Crne Gore. 

Stavovi inešeni u tekstu su isključiva odgovornost Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG) i ne održavaju nužno stavove Evropske unije,  Ministarstva regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa nevladinim organizacijama Vlade Crne Gore, CGO-a i partnera na projektu.