We know it all too well. The role of media in creating and disseminating lies and propaganda as tools for promoting and perpetuating conflict during the 1990s Yugoslav wars of secession is so well documented, that examples of it made it to the textbooks, documentary films, and courts in the Hague. According to Marija Šajkaš, a journalist and media analyst and advocate based in New York City, USA, that was also the time in which independent media in the region was thriving.

“As paradoxical, as this may sound, the period of the late 1980s and beginning of the 1990s is not only marked by the rise of Slobodan Milosevic in Serbia and his doppelgangers in other parts of the former Yugoslavia. This was also a time in which some media outlets were formed with the mission to promote freedom of expression,” said Šajkaš.  She mentioned the fact that the first independent weekly in the country was Podgorica-based Monitor followed by Belgrade-based Vreme, both registered in 1990. “Since the days of their inception, articles in both outlets were against the war and in support of civil society values,” said Šajkaš, adding that the same principles guided Radio B-92 which was founded 1989.

Speaking at the lecture titled “In War & Peace: Development of Independent Reporting in Countries of Former Yugoslavia” at Columbia University's East Central European Center last week, Šajkaš said that independent media consistently challenged the war narratives and advanced, accurate reporting during the tragic Yugoslav conflict. For instance, Split-based Feral Tribune was the first to run a full-length investigative story about Croatian army plundering Serbian houses and stores after the operation “Storm.” Sarajevo-based Oslobodjenje and Dani were investigating the treatment of Serbs in the city while the siege was still ongoing. Podgorica based Monitor and Belgrade based Danas and Vreme were among the rare outlets in which people at that time could read about the role of the Yugoslav army in the sieges of Dubrovnik and Sarajevo, or about the actions of the Yugoslav army and paramilitary forces.

At the same time, the majority of the media in the war-torn country was manifestly obedient to nationalistic regimes. To understand the relative ease with which they slipped into disseminating fabrications and propaganda, Šajkaš argued about the importance of historical context and the fact that media outlets in the Socialistic Federative Republic of Yugoslavia were not free. “We were not encouraged to investigate wrongs or to act as watchdogs,” said Šajkaš whom herself made first media steps in Socialist Yugoslavia. “If anything, we were told that we are responsible for preserving and advancing socialist political system.”

The audience, mainly consisting out of professors, students and people who lived in Yugoslavia during the 1990s was also eager to discuss the present state of affairs. Professor Tanya Domi of School of International and Public Affairs at Columbia University who worked as a media expert in the region in the 1990s said that media situation in Serbia, Bosnia, and Montenegro today “Very much resembles the one during and immediately after the wars.”  According to her, one of the main problems is prevailing tabloidization. Šajkaš said that the notion seems accurate, adding that nowadays we have set of the same problems and new words. “Today we say political spin instead of propaganda, and fake news instead of fabrications and lies. In essence, we are talking about the same thing. Unfortunately, we see these characteristics well beyond the Balkans.”

Svima je to dobro poznato: uloga medija u kreiranju i širenju laži i propagande kao sredstava za promovisanje i produbljivanje konflikta tokom jugoslovenskih ratova  1990-ih toliko je dobro dokumentovana da su primjeri stigli do udžbenika, dokumentarnih filmova i Haškog suda. Sudeći po Mariji Šajkaš, novinarki i medijskoj analitičaki koja je na univerzitetu Kolumbija, u Njujorku govorila o medijima na Balkanu, tokom ratova 90-ih nezavisni mediji u regionu doživjeli su prosperitet.

,,Iako može zvučati paradoksalno, period kasnih 1980-ih i početak 1990-ih nije samo bio obilježen usponom Slobodana Miloševića u Srbiji i njegovih dvojnika u drugim djelovima bivše Jugoslavije.  Ovo je, takođe, bilo vrijeme u kom su neki mediji bili kreirani sa misijom da promovišu slobodu izražavanja“, tvrdi Šajkaš. Ona je pomenula i činjenicu da je prvi nezavisni nedeljnik bio Monitor u Podgorici, nakon čega je u Beogradu izašlo Vreme, a oba su registrovana 1990. ,,Još od samog nastanka, članci obje pomenute novine bili su protiv rata, dok su podržavali vrijednosti civilnog društva“, kaže Šajkaš, dodajući da je Radio B-92, vođen istim principima, osnovan 1989. godine.

Govoreći prošle sedmice na Kolumbija univerzitetu u Njujorku, na predavanju: U ratu i miru - razvoj nezavisnog izvještavanja u zemljama bivše Jugoslavije, Šajkaš je rekla da su nezavisni  mediji dovodili u pitanje ratne narative, a da su napredno i vjerno izvještavali tokom tragičnog jugoslovenskog sukoba. Navela je primjer splitskog Feral Trbune, koji j prvi  objavio istraživačku priču  o hrvatskoj vojsci koja pljačka srpske kuće i radnje nakon akcije Oluja. Oslobođenje i Dani  iz Sarajeva, istraživali su tretman Srba u gradu pod opsadom. Monitor, kao i Danas i Vreme, bili su među rijetkim medijima koji su izvještavali o ulozi jugoslovenske vojske u ratnom Dubrovniku i Sarajevu, ili o akcijama paravojnih snaga.

U isto vrijeme, većina medija ratom razorene zemlje jasno se pokoravala nacionalističkim režimima. Kako bi shvatili lakoću sa kojom su upali u širenje izmišljotina i propagande, Šajkaš je govorila o značaju istorijskog konteksta, kao i činjenici da mediji u socijalističkoj Jugoslaviji nijesu bili slobodni. ,,Nijesmo bili podstaknuti da istražujemo greške ili da se ponašamo kao psi čuvari,“ rekla je Šajkaš koja je i sama prve medijske korake napravila u socijalističkoj Jugoslaviji. ,, Ako ništa drugo, bilo nam je rečeno da smo odgovorni za očuvanje i unapređenje socijalističkog političkog sistema.“

Publika, uglavnom sastavljena od profesora, studenata i ljudi koji su živjeli u Jugoslaviji tokom 1990-ih,  je bila željna razgovora o sadašnjem stanju stvari. Profesorica Tanja Domi, sa  Kolumbije, koja je tokom 1990-ih radila kao stručnjak za medije u regionu, rekla je da je medijska situacija u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori danas ,,veoma nalik onoj tokom i neposredno nakon ratova.“ Prema njenim riječima, jedan od glavnih problema je sve veća tablodizacija. Šajkaš je rekla da je taj pojam i dalje aktuelan, dodajući da danas imamo iste probleme i nove termine. ,,Danas koristimo izraz politički spin umjesto propagande, kao i izraz lažne vijesti umjesto izmišljotina i laži. U suštini, pričamo o istim stvarima. Nažalost, ove karakteristike vidimo i daleko izvan Balkana“, rekla je ona.

R.M.

On Judiciary and Media Freedom in Montenegro
Brussels, 19.11.18
Dear Commissioner Hahn,

In the light of the 16th EU-Montenegro SAPC, which took place in Strasbourg from 14 - 15 November,
I as member of the European Parliamentary Delegation to Montenegro, hereby express my concerns
regarding media freedom in Montenegro. As Commissioner for regional policy and due to your active
engagement with the government of Montenegro, I want to draw your attention to the lack of media
freedom in Montenegro and the hostile environment for independent media in the country. Especially
due to the vital role of free media in democratic discourse, I call upon you, the Commission and all EU
agencies involved to work with our partners in Montenegro to improve the situation of journalists and
media freedom.

I want to draw your attention to three most urgent matters critical to maintain and improve media
freedom in Montenegro. First, guaranteeing prosecution of crimes against journalists. Second,
addressing government interference in journalistic activity and lastly the need to combat incitement
against journalists.

According to Freedom House as well as media freedom organizations, not a single case of attacks
against journalist and the media have been solved since 2004. Reportedly 76 cases remain unsolved
including attacks with explosive devices against journalists and offices of independent media
organizations. The lack of justice and protection for free and independent media in Montenegro is
cause for great concern and must be addressed with utmost urgency and determination. Therefore I
strongly urge you as Commissioner to work with our partners to ensure a safe environment for media
and democracy to strive in Montenegro.

I welcome the Commission’s statement in its staff working document from April this year addressing
the situation of the public broadcaster RTCG. However, the Commission must insist that all
government institutions in Montenegro regulate their financial support for broadcasters in a
transparent matter in order to curb attempts to influence editorial policy across the full spectrum of
media organizations in Montenegro. This includes legal interventions against contracts between
institutions and certain media to curb state influence on the media market. In order to ensure media
freedom in Montenegro and to support transparency and accountability of public institutions, the
Commission must insist on addressing the structural challenges to media freedom in Montenegro.
Lastly, I want to draw your attention to the repeated incitement of Montenegro’s president, Mr,
Djucanovic. Due to his vicious, derogatory treatment of the media he contributes to the environment
that allows for the attacks and systematic pressure on independent journalism in the country.
Therefore I urge you to take political measures in order to stop this incitement from happening in
order to ensure free media for a functioning democracy in a future part of the European Union.

Yours sincerely,

Things have got worse since the government imposed moratorium on gravel extraction and the so called strict control of riverbeds. Sharks in the construction business make millions in dredging the Moraca River. On the other hand, the treasury of Podgorica City Council benefited fewer then four Euros from the concession fees in 2016.   

The bank of the Moraca River in the village of Botun near the Podgorica Aluminum Plant (KAP) looks as though struck by the Apocalypse. The scenery resembles a science fiction doomsday movie. The river thereat has lost its unique appeal and all the rocks and caves that had dotted the bank have been turned into huge piles of trash and construction waste.

The Celebic Company as well as others line up the river bank amidst mounds of sand and gravel which block and dwarf the river. Gravel is spilled around for miles. You can see it on farm lands, on the pavements, etc. It was Sunday when we toured the area. Each hundred metres we saw heavy machinery and dredgers which drilled through the riverbed and juggernauts driving the loads away despite the government moratorium on sand and gravel extraction.

The gravel ban hasn’t improved the things. Montenegro’s riverbeds have become unrecognizable by havoc wreaked while their living world is on the brink of obliteration. The business is conducted under pretense of watercourse regulation which makes certain individuals and companies filthy rich while the whole community is expected to foot the bill for immeasurable environmental and economic destruction- as the Montenegrin Investigative Reporting Centre (CIN-CG) and the weekly Monitor find out.

The minister of agriculture Milutin Simovic admitted that "the rivers were destroyed and that strict monitoring would be enforced". Moreover he warned those who act in defiance of the government and said that they would have to face the consequences. However the business continues as usual. No more than three inspectors are assigned to control the major rivers and their tributaries while the paltry fines are no deterrent to lawless behaviour. Furthermore, the ongoing criminal activities and alarm bells from individuals and NGOs cause no concern to public prosecutors who wouldn’t even bother to take a look, let alone launch an investigation.

Directorate for Water told CIN-CG/Monitor that "the Ministry of Agriculture and Rural Development introduced the moratorium due to expired concession contracts and illicit extractions... and also because of needed watercourse regulation projects".

The National Sustainable Development Council that monitors the issue was "pleased with the progress" of the moratorium and the watercourse regulation drafts. However, the same apocalyptic Moraca landscape can also be seen in the river basins of Tara, Cijevna, Lim and other rivers whereof the National Council can be "pleased with the progress".

Watercourse regulation as excuse to carry on as before

Gravel extraction contracts for 25 locations (the rivers of Moraca, Lim, Tara, Ibar, Grncar and Gracanica) expired all by the end of 2016. The Ministry of Agriculture claimed that riverbeds and the living world therein had to be revitalised of which the fish habitats and the water quality improvement were the prime targets. Nonetheless, the Ministry failed to respond whether any of the concessionaires have restored the areas that they had exploited. The example of the Moraca River is notorious as the licensee left two big craters near the river bank which now serve for garbage disposal.

Aleksandar Perovic of the Ozon Environmental Movement (OEM) said to CIN-CG/Monitor that it would be hard to find a single concessionaire void of avarice and arrogance. "All they want is more profit".

The privileged circles push for merciless exploitation of natural resources whereby they make millions through the aforesaid operations. At the same time they destroy ecology of the riverbeds and pay miserable money to the state treasury and the city councils. Already back in 2014 the Parliament’s Committee on Economy, Finance and Budget unanimously agreed that the field of concessions (including watercourses) was unregulated and that the treasury could have collected more than €10 million out of it. The state revenue from concession licences amounted to dismal € 25,217.76 in 2016, when the extractions were still legal.

However, the licencees didn’t even bother to pay that meagre amount and hence many local governments didn’t even get the crumbs of the crumbs that they were entitled to (70% of the concession fees were to be allotted to the city councils and the rest to the state treasury). In reality, the Podgorica City Council had a revenue of €3.91 for gravel extraction back in 2016.

The residents of Botun that CIN-CG/Monitor reached out to would not speak on record. But they informally admitted that the moratorium did not bring any improvement. The gravel is still extracted, poison is all around, the fish stock is gone and the beaches along the river are destroyed.

Believe it or not, the ongoing environmental disaster has become even more complex. A part of the population ferociously protests while the other part is indignant because they are barred from taking their own turn in the dredging. In a recent gathering in Botun they even threatened to block the roads and become more radical if the government remained deaf to their demands to join the extra(destru)ction efforts. Upon the protest the Directorate for Water replied that the aforesaid area is under the water regulation project (with three contractors and the monitoring team).  The aim thereof is not to exploit but regulate the course of the Moraca River while all the extracted material is recorded and paid for accordingly. The excess material is paid by the contractors Cijevna Komerc – 2,75 €/m³, Beton Montenegro – 2,76 €/m³ and Bemax 2,78 €/m³

Mr Perovic (OEM) retorts that "the Government and the Ministry of Agriculture made a joke of the moratorium from the onset as they allow the extractions under pretense of the so called riverbed regulation which is granted to the privileged only. That breeds corruption and other illicit activities which should alert the public prosecutors’. He adds that the Gracanica River in Niksic is actually the worst example and its "riverbed is actually a flowing waste depot".

Profit multiplied by six

Milutin Micovic, president of the Lim Fishing Club in Berane says that the moratorium did work there for a couple of months in 2017 due to alarms in media and inspections on spot. Nevertheless "in 2018 the lucrative dredging has resumed without restraint under pretense of restoration and regulation".

Micovic explains that those in the business got two permits after years of merciless destruction of the river ecosystem. One permit allows for removal of the Lim gravel-bars and sandbars in seven locations along with construction of an embankment on a line of the river. The other permit allows the contractors to carry away the sifted gravel and pay €3.05/m3 compensation to the government.

Bigger "concessionaires" were granted permits for three locations in the Berane Municipality to conduct the so called watercourse regulation which includes embankment although there was no need for that- says Micovic. Thus they’ve managed to dredge away hundreds of thousands of cubic metres of sand and gravel.

The Directorate for Water told us that the Beton Group – Popovic Ltd, was issued permit to carry out "emergency works" in the Lim riverbed in Berane’s urban area in the length of 500m.

Damir Gutic, head of the Directorate for Water told CIN-CG/Monitor that despite the moratorium some permits were granted pursuant to the regulations for the purpose of watercourse regulation so to prevent sandbars, meandering, erosion of arable land and flooding. He further says that since the moratorium the Directorate issued approvals for emergency measures in 6 municipalities on the rivers of Grncar, Lim, Tara and Moraca.

"The emergency measures" are carried out by 13 companies (see the table) as the water directorate states. It appears that all is about (tonnes of) money. The cubic metre of extracted gravel is paid €3.05 while the market price is as six times as much. In the last year, when the moratorium was introduced, the "contractors" officially dug up 26,847 m3. The official data does not corroborate with the allegations of the locals protesters in Zeta (the Moraca basin) who publicly stated that "just one of those concessionaires extracted 70,000 m3 claiming it was approved by the capital city’s council". The locals that we spoke to say that they had referred to the Celebic Company which was entrusted with the job of eliminating the sandbar and accumulated material in the location of Misurica (the length thereof is 300 metres).

Upon complaints of the Zeta locals that the gravel extraction continues unhindered, the authorities set up an overseeing committee. Nonetheless the city authorities wouldn’t respond to our inquires about the findings of the aforesaid committee. The Celebic Company also remained silent to our question whether the sandbar removal license has been renewed this year. The Bemaks and the Cijevna Komerc wouldn’t answer the allegations about ongoing gravel extractions.

Directorate for Water told us that this year 23 watercourse regulation contracts had been signed but we didn’t got the list of companies that were to carry out the projects. The Directorate still has no complete data on the extracted amounts in 2018 and no evaluations of paid concession fees- so we are told by director Gutic.

Mr Micovic explains to us what the regulation means on the ground. "Directorate for Water approved the removal of a part of the bank around the bridge in the centre of Berane where Fly Fishing European Championship will take place in 2019. There was no concern about dredging around the bridge even though the law forbids every undertaking in the length of 100 metres around it".

Moreover, the licences issued to two companies to carry the work on a part of the Lim River account for another big problem. The Ljesnica River, which is the Lim tributary, is natural fish spawning ground and has been been protected under strict law over the last 20 years. "Over there you have true ecocide as the Lim has been moved to the left towards the village of Stitari in the length of a thousand metres and thereby separated from the Ljesnica which is walled off so that heavy machinery can dredge the hundreds of thousands of cubic metres unhindered“ points out Micovic.

Authorities "concerned" again

After the introduction of the moratorium, the government formed the Coordinating Team (CT) and drafted the action plan to no avail. The CT is made of representatives from the government and the local authorities who now jointly warn (again) that every illicit extraction will be duly punished. Inspectors recently monitored the Moraca riverbed and concluded that "there are reasons for concern due to a number of illicit extractions. Furthermore, erosion of soil and arable land near the river has spun out of control".

Jovana Janjusevic is executive of the Centre for Protection and Observation of Birds which is a local NGO. In her interview with CIN-CG/Monitor she claims that the best thing would be to give up on those watercourse regulation projects as "rivers are natural ecosystems and the best way to keep them pristine is to spare them from human interventions as it was the case for thousands of years before". She reminds that all over the EU there are ongoing projects of restoring riverbeds to where they were in the first place.

Micovic emphasizes that there’s hardly any control of the rivers and says that "while the Directorate for Water is in charge to issue licences, it's up to the inspectors to monitor the work. However there is only one inspector in the northern half of the country".

Experts who work for the government told CIN-CG/Monitor, on condition of staying anonymous, that the government could easily solve the problem if it wanted to- hire more inspectors who will be assisted by police and set up road blocks on exit ways, control the lorries and the amounts of extracted sand and gravel that are driven away. Nonetheless, those who have sucked millions of Euros out of the rivers are close to the government and such synergy only makes things worse. The Ministry of Interior is also involved as it fails to control the gravel transports despite the fact that many lorries operate without proper plates and permits.

When it comes to the moratorium efficiency the real icing of the cake came from the government which permitted the Chinese CRBC to extract gravel in close proximity of the Tara River source. This UNESCO protected river is also on the path to destruction under pretense of watercourse regulation.

Minuscule fines

Inspectorate General issued 13 fines for various irregularities since the moratorium introduction (against 11 individuals and two legal entities). The total sum of fines is €4,800.

Directorate for Water can’t boast of the moratorium enforcement either. It provided toll free telephone line to report illicit extraction as well as email address. So far 31 reports came through which were forwarded to the inspectors. On the other hand, Directorate for Water announces amendments to the law which regulates the matter and more severe penalties.

Predrag NIKOLIĆ

Poštovani,

Zahvaljujemo se svima koji su ispratili i učestvovali u tribini Planiranje protiv grada, koju su organizovali Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i udruženje arhitekata KANA/ko ako ne arhitekt, u okviru projekta  „Naš PLAC (PLAniranje Cementiranja)“. Knjižara je bila tijesna da okupi sve zainteresovane, a građani i priznati stručnjaci iz oblasti arhitekture, urbanizma i građevinarstva, kao i novinari aktivno su diskutovali o problemu urbanističkog planiranja i odnosa prema javnom prostoru i kulturnim dobrima. Još jednom je izostalo aktivno učešće predstavnika institucija.

Neki od zaključaka sa sinoćnjeg događaja su sljedeći:

- Gradske strukture, ministarstva i ostale relevantne institucije uprave moraju da pokažu posvećenost javnom interesu u procesu planiranja. Vrijedni objekti i predjeli se moraju čuvati za cjelokupno društvo;

- Učešće građana za sada je suštinski nepostojeće i svodi se na sprječavanje realizacije loših planova u fazi njihovog izvođenja. To mora da se promijeni - alata za uključivanje građana u proces ima mnogo, razvili su ih drugi gradovi širom svijeta, samo ih treba iskreno, posvećeno i stručno primjenjivati;

- Urbanistički planovi su uglavnom loše napisani, a njihovi tekstualni djelovi mahom kopirani iz već postojećih planova. Često su djelovi plana međusobno neusaglašeni i kontradiktorni, što doprinosi utisku traljavo urađenog posla i otežava stručan razgovor na ovu temu. I ovo se mora promijeniti.

Detaljnije o ovom događaju možete pročitati na linku:

http://www.cin-cg.me/projekat-nas-plac-tribina-planiranje-protiv-grada/

Ukoliko niste bili u mogućnosti da dođete, preporučujemo vam da pogledate publikacije koje su rezultat istraživanja na projektu:

Planiranje protiv grada: Kako su javni prostori i kulturna baština žrtvovani privatnim interesima povlašćene manjine, autori Vujošević, M., Dragović, S., Rabrenović, J., Draganić, R.

http://www.cin-cg.me/wp-content/uploads/2018/10/CIN-KANA-final2310-1.pdf

Sva moć je na jednom mjestu: zakon o planiranju prostora i iugradnji objekata – analiza zakona, urednik Šćekić, S.

http://www.cin-cg.me/wp-content/uploads/2018/10/CIN-Publikacija-prostorno-planiranje-final.pdf

Inspekcijski nadzor - izvještaj: uređenje prostora – izgradnja objekata, urednik Šćekić, S.

http://www.cin-cg.me/wp-content/uploads/2018/10/CIN-Izvjestaj-inspekcije-urbanizam-finalno.pdf

Nadamo se da će proces planiranja u budućnosti biti mnogo bolji i kvalitetniji za sve građane. Pratite i dalje naše aktivnosti i učestvujte u donošenju odluka koje se tiču vas.

Srdačan pozdrav,

Tim CIN-CG i KANA

Ostavka umjetničkog direktora CNP Branimira Popovića bila je iznuđen čin, jer je Ministarstvo kulture tražilo od Vlade da ga smijeni zbog kršenja antikoruptivnih propisa

Profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti (FDU) i poznati glumac Branimir Popović, podnio je ostavku na funkciju umjetničkog direktora nacionalnog pozorišta, kako bi preduprijedio izjašnjavanje Vlade o zahtjevu Ministarstva kulture da bude smijenjen.Resor na čijem je čelu Aleksandar Bogdanović smjenu Popovića tražio je nakon što im je Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) dostavila odluku iz juna, o tome da je on kršio antikoruptivne propise, jer nadležnima nije dostavio godišnji izvještaj o prihodima i imovini.

To su iz ASK saopštili Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG). Tačnost i potpunost podataka iz naknadno dostavljenog izvještaja, kako su rekli, provjeriće do kraja godine.

Podaci do kojih je došao CIN-CG pokazuju, međutim, da Popović ranije Agenciji i javnosti nije prikazivao svoje prave prihode, kako zakon nalaže, tvrdeći, na primjer, da mimo profesorske plate dodatno zarađuje samo 234 eura i da ima samo jedan stan u Podgorici.Pored obavještenja o prihvatanju ostavke, Vlada u svom saopštenju javnosti nije ponudila bilo kakvo obrazloženje. Bivši umjetnički direktor Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) u telefonskom razgovoru  odbio je da odgovara na pitanja CIN-CG o ovom slučaju.

Popović je za umjetničkog direktora imenovan na sjednici Vlade 10. marta 2016. godine. U izvještaju o prihodima i imovini za tu godinu, dostavljenom ASK, on je tvrdio da mjesečno kao umjetnički direktor zarađuje 1.250 eura i da nema drugih prihoda.

Međutim, on je u toj instituciji kao funkcioner na dopunskom radu primao mjesečno 1.000 eura. Paralelno, naredne dvije i po godine, do podnošenja ostavke u CNP, radio je i kao univerzitetski profesor na FDU.

Prema nezvaničnim saznanjima, bivša rektorka Radmila Vojvodić upozoravala ga je tokom 2016. i 2017. godine da je potrebno da reguliše pravni status u skladu sa zakonom, jer sa Univerzitetom ima zaključen ugovor o radu.Vojvodićeva je pisanim putem, početkom 2017. godine, Popovića obavijestila da je jedna od zakonskih mogućnosti i „zamrzavanje“ prava i obaveza na Univerzitetu.

Poznati glumac je, međutim, zaključio ugovor sa CNP o dopunskom radu, na koji je saglasnost u aprilu 2017. godine dalo Ministarstvo kulture. CIN-CG imao je uvid u taj dokument, u kojem piše da su saglasni da Popović dopunski radi kao umjetnički direktor CNP i da za desetočasovni nedjeljni angažman prima mjesečnu naknadu od 1.000 eura.

Zakon o radu, precizira da direktor, ugovorom o radu može zasnovati radni odnos na određeno ili neodređeno vrijeme. Ministarstvo kulture je ocijenilo da su „poslovi umjetničkog direktora specifične prirode i mogu se obavljati dopunskim radom“. Godinu kasnije, međutim, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, neposredno prije Popovićeve ostavke, dalo je mišljenje da nema zakonskog osnova da se funkcija direktora obavlja dopunskim radom.

Popović  je u izvještaju o prihodima i imovini za 2017. godinu obavijestio ASK da je kao umjetnički direktor zarađivao 234 eura, a kao profesor na FDU 1.050 eura.(PDF Izvještaj ASK 2017)

U nevladinoj organizaciji Centar za građansko obrazovanje (CGO) tvrde da Popović kao zaposleni na Univerzitetu, prema njihovim informacijama, nije tražio niti dobio saglasnost rukovodstva da može da zaključi dopunski ugovor sa CNP, gdje je bio umjetnički direktor.

„Na taj način prekršio je Statut UCG, ali i Zakon o radu koji obavezuje zaposlenog da prilikom zaključivanja više ugovora o radu pribavi sporazumnu saglasnost poslodavaca“, kazala je Željka Ćetković, saradnica na programima u CGO.

Popović je, sa pozicije umjetničkog direktora, ubirao i dodatne prihode na osnovu predstava u kojima je igrao u CNP. On ASK-u nije dostavio podatke o honorarima koje je dobijao kao glumac. Dobro obaviješteni izvori, bliski Popoviću, tvrde da je za predstavu „Samoubica“, u kojoj tumači lik Oca - Jelpidija, prošle godine zaradio 3.000 eura. Dodatnih 150 eura dobijao je po svakom izvođenju predstave. Samo u maju 2017. godine, prema repertoaru dostupnom na internetu, predstava „Samoubica“ igrana je tri puta.

U Popovićevim izvještajima o prihodima i imovini nema podataka ni za ostale predstave koje je igrao. Sagovornici bliski Popovićutvrde da je on dobio 5.000 eura za lik Prospera u predstavi „Bura“, kao i 2.500 eura za lik Bilježnika u predstavi „Učene žene“, ali ni tih cifara nema u izvještajima ASK. ( PDF Izvještaj ASK 2016)

„Imajući u vidu da umjetnički direktor predlaže repertoar, izbor reditelja i drugih umjetničkih saradnika, problematično je sa stanovišta borbe protiv korupcije, da Popović sebe dominantno uključuje u repertoar, čime pribavlja dodatni profit koristeći javnu funkciju“, ocijenila je Željka Ćetković iz CGO.

Ona ocjenjuje „istinski nelogičnim i fizički nemogućim“ da neko istovremeno bude redovni profesor u stalnom radnom odnosu na FDU na Cetinju, umjetnički direktor u dopunskom angažmanu u CNP u Podgorici i jedan od najangažovanijih glumaca na repertoaru pozorišta.

CGO: ASK nije žurila da ga kazni

U CGO smatraju da ASK u slučaju Popovića nije blagovremeno utvrdila činjenično stanje. U toj NVO sumnjaju da je on prekršio Zakon o sprječavanju korupcije, u dijelu ažurnosti, tačnosti i potpunosti podataka u izvještajima o prihodima i imovini za prethodne dvije godine.

Ukazali su i na moguće postojanje sukoba interesa prilikom obavljanja javne funkcije - umjetničkog direktora CNP i drugih angažmana. Iz CGO su istakli da na sajtu ASK još nema njegovog izvještaja, koji svaki rukovodilac po odlasku sa javne funkcije mora da podnese.

„Na sajtu ASK još ne postoji njegov cjelovit imovinski karton... ASK nije požurila da kazni Popovića što nije podnio izvještaj 30 dana nakon prestanka funkcije, kao što je to, na primjer, napravljeno u slučaju bivše generalne direktorke RTCG, što ukazuje na selektivnost pristupa ASK-a“, kazala je Ćetković.

CGO je početkom ove godine objavio da je bivši ministar evropskih poslova, Aleksandar Andrija Pejović, protivno Ustavu istovremeno imao status ambasadora. Ta NVO tražila je od premijera Duška Markovića da razriješi Pejovića, dok su ASK uputili zahtjev da pokrenu postupak protiv Pejovića.

ASK je u februaru utvrdila da je Pejović, kao javni funkcioner prekršio Zakon o sprječavanju korupcije, jer je suprotno Ustavu istovremeno imao status ambasadora.

Pejović je nakon toga podnio ostavku, kako je tvrdio, iz moralnih razloga.

Odluka Vlade da nekog smijeni ne proizvodi  iste posljedice kao kada prihvati nečiju ostavku, tretirajući to kao lični čin. Zakon o sprječavanju korupcije predviđa da funkcioner, kojeg nadležni organ razriješi zbog kršenja tog propisa, u naredne četiri godine ne može obavljati javnu funkciju, odnosno poslove državnog službenika.

U katastru bila dva stana, u kartonu jedan

Popović nije prijavio ASK-u da je u prethodnom periodu bio vlasnik još jednog stana u Podgorici. U njegovim imovinskim kartonima piše da je vlasnik stana od 97 kvadrata u Podgorici, koji je kupio, kao i dijela naslijeđene kuće. Međutim, stvarno stanje u katastru, u koji je novinar imao uvid, izgledalo je drugačije. Popović je tada, prema katastarskim podacima, pored stana od 97 kvadrata koji je prijavio, bio vlasnik i još jednog od 98 kvadrata. Na jučerašnji datum, Popović je u katastarskim podacima vlasnik samo stana od 98 kvadrata, ali ne  i onog od 97 kvadrata koji je prijavljen ASK.

Dokumenta:

• Saglasnost Ministarstva kulture na ugovor o dopunskom radu
• Dopis rektorke UCG Popoviću
• Izvod iz Zakona o radu

Ana KOMATINA

Postoje i pravilnici u kojim piše da žena tokom radnog vremena ne smije ručno da prenese više od - četiri tone. Ali, čak i od toga, gora je nesigurnost na poslu, to što su primorane da rade na crno, odlažu stvaranje porodice, da prihvataju nehumane uslove, u stalnom strahu od otkaza. Rad pod stresom izaziva brojna oboljenja, što je u Crnoj Gori praktično nemoguće dokazati 

„Šef me obično uveče obavijesti u koje vrijeme bi sjutra trebalo da dođem na posao. Nikada ne znam unaprijed kada ću završiti sa poslom. Rijetko je to samo osam sati. Ugovor o radu je na tri mjeseca i ne znam da li će i kada biti produžen. Mijenjala sam do sada četiri posla. O planiranju porodice mogu da mislim tek kada nađem boljeg poslodavca, jer se bojim da će mi ovaj dati otkaz“, ispričala  je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) 24-godišnja djevojka zaposlena kod podgoričkog trgovca.

Predstavnice crnogorskih sindikata kažu da svakodnevno imaju ovakve primjere izrabljivanja, naročito u sektorima trgovine i ugostiteljstva, gdje žene čine 70 do 80 odsto ukupnog broja zaposlenih. Sve to, kako kažu, utiče na to da njihovo radno mjesto nije bezbjedno ni zdravo. Izloženi su stalnom stresu što izaziva depresiju, ali i mnoga druga oboljenja.

Prema podacima Monstata, u crnogorskim trgovinama radi 36 hiljada zaposlenih, a u ugostiteljstvu 16 hiljada. U ovim oblastima su i najniže prosječne neto zarade - u trgovini 350, a u ugostiteljstvu 380 eura. U Crnoj Gori ukupno ima 185 hiljada zaposlenih, a prosječna zarada je 512 eura.

U Crnoj Gori nema pravno definisanog spiska profesionalnih oboljenja, nedostaje i institut medicine rada, pa je praktično nemoguće dokazati da je neko obolio zbog stresa na poslu.

Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu u Crnoj Gori podsjeća da je hronični stres uzrok mnogih bolesti među kojima su „povećan krvni pritisak, čir na želucu, bolesti štitne žljezde, povišen šećer, promjene u probavnom sistemu, sve do razvoja ulceroznog kolitisa i kronove bolesti“.

„Veliki broj naučnih i medicinskih radova dokazao je da nedostatak sigurnosti u zaposlenje dovodi do pada psihološkog blagostanja radnika, nezadovoljstva poslom, anksioznosti, učestalijih psihosomatskih oboljenja, veće učestalosti bolesti srca i povišenog krvnog pritiska. Ako se svemu tome doda prirodna zabrinutost za svoju i egzistenciju porodice, jasno je kolike i kakve posljedice stres prouzrokovan ovim uzrocima, može ostaviti na zdravlje zaposlene“, kaže Ivona Mihajlović iz Unije slobodnih sindikata.

Najčešći problem sa kojim se žene u Crnoj Gori susreću na tržištu rada, prema njenim riječima, jeste nejednakost zarada, odnosno nepoštovanje principa „jednaka zarada za jednak rad“, što je garantovano Zakonom o radu, ali i brojnim međunarodnim pravnim aktima. Prema istraživanju „Socijalno-ekonomski položaj žena u Crnoj Gori“, koje je prije nekoliko godina uradila grupa NVO na čelu sa Evropskim pokretom, prosječna plata žena je za 13 odsto niža nego kod muškaraca, a u nekim oblastima poput industrije i za 30 odsto. U trgovini i ugostiteljstvu žene su 14 odsto slabije plaćene.

„Javna je tajna da se veliki broj žena u Crnoj Gori suočava sa nekim vidom diskriminacije u pogledu nemogućnosti zasnivanja stabilnog radnog odnosa zbog činjenice da su u reproduktivnom dobu, te da žele proširenje porodice, ili imaju malu djecu, što po poslodavcima podrazumijeva češće odsustvo sa posla. Ovo je posebno izražen slučaj na razgovorima za posao. Problem je veoma težak, odnosno nemoguć za dokazivanje pred nadležnim institucijama, s obzirom da se razgovori za posao vode iza zatvorenih vrata i u četiri oka“, kazala je Mihajlović.

Ljubica Nikolić iz Saveza sindikata navodi da zna primjere da zaposlene žene, često prije odlaska na posao piju tablete za smirenje, kako bi se pripremile za razne izazove kojima su izložene.

„Rad na crno ili sa ugovorom na određeno vrijeme koji potpišu, ali čiji primjerak im se ne uruči, tako ni one ne znaju tačno što su potpisale, po ugovoru o djelu, kojim se ne reguliše radni odnos, samo su neki primjeri postupanja poslodavaca koje zaposlene žene trpe. Prilikom zaključivanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, gotovo da postaje pravilo da zaposleni potpisuje i izjavu o otkazu. Poslodavac, ako mu zatreba, naknadno unese datum i tako prikaže ’slobodno izraženu volju zaposlene žene’ kojom otkazuje dalji rad. U razgovorima za posao, takođe, često se postavljaju pitanja o bračnom statusu, planovima za potomstvo i slično, što zakon zabranjuje“, kazala je Nikolić. Ona ističe da sindikat nastoji da pruži pravnu pomoć svima koji im se obrate sa ovim problemima.

Studija „Žene i muškarci u Crnoj Gori“, koju je uradio Monstat prije dvije godine, pokazuje da među rukovodiocima i funkcionerima ima svega 22 odsto žena.

„Žene rjeđe učestvuju u donošenju važnijih odluka i redovno moraju da izaberu između posla i rađanja, ili bar da odgode proširenje porodice sve dok žele bilo kakvu karijeru. Izloženost  ovakvim uslovima čini da je zdravlje žena veoma ugroženo i da posljedice mogu biti višestruke“, smatra Nikolić.

Zakon o zaštiti na radu više se bavi tehničkom zaštitom žena i zaposlenih maloljetnika. Tako je propisano da je poslodavac dužan da obezbijedi posebnu zaštitu i zdravlje na radu zaposlenih žena za vrijeme trudnoće, zaposlenima mlađim od 18 godina, kao i zaposlenima sa invaliditetom. Maloljetnici ne mogu biti izloženi poslovima sa velikim fizičkim naporima i gdje mogu doći u kontakt sa biološkim i hemijskim štetnim materijama. Trudnice, porodilje i dojilje ne smiju biti izložene štetnim materijama, radnim postupcima i uslovima ako iz procjene rizika proizilazi rizik za njeno zdravlje i zdravlje djeteta. Prema podacima inspekcije, nije bilo kazni za kršenje ovih propisa.

Poseban pravilnik o mjerama zaštite reguliše ručno prenošenja tereta, kojim se štite žene i maloljetnici. Žene mlađe od 19 godina ne smiju da nose teret teži od 10 kilograma, a muškarci iste dobi mogu da nose duplo teži. Kod uzrasta od 19 do 45 godina, muškarci na poslu mogu da nose ručni teret do 25 kilograma, a granica kod žena je deset kilograma niža. Muškarci stariji od 45 godina mogu da nose do 20 kilograma, a žene u toj dobi upola manje.

Postoje i norme koje su više za rubriku „Vjerovali ili ne“, ili su rezultat nekritičkog prepisivanja: „Kumulativna masa tereta koji podižu i nose žene ne smije da bude veća od 4.000 kilograma u toku osmočasovnog radnog vremena“.

Poslodavac bi trebalo da, u slučaju kada ručno prenošenje tereta ne može da se izbjegne, organizuje obavljanje rada tako da trudnice, porodilje i dojilje izbjegnu ovaj posao“, saopšteno je iz Inspekcije za zaštitu i zdravlje na radu. Oni navode da do sada nijesu imali prijava za nepoštovanja propisa o nošenju tereta, ali da preventivno upozoraju poslodavce i traže od njih da uputstva za bezbjedan rad pri ručnom prenošenju tereta postave na vidna mjesta, naročito u proizvodnim pogonima, magacinima i objektima, gdje to zahtijeva priroda procesa rada. Za kršenje ovih propisa nije bilo ni kazni, samo šest ukazivanja poslodavcima da otklone nepravilnosti.

Kod ostalih poslova ne postoje posebne norme zaštite za žene i maloljetnike, osim ako samim aktom o procjeni rizika za to radno mjesto nijesu navedena neka ograničenja i posebne mjere. Propisi koji se odnose na zaštitu i zdravlje na radu žena i maloljetnika su 2015. godine usklađeni sa aktima EU. Novi Zakon o radu je u procesu usklađivanja sa relevantnim propisima EU i konvencijama Međunarodne organizacije rada.

Prema podacima inspekcije, u nezgodama na radnom mjestu značajno je manje žena nego muškaraca, a nijesu imali slučajeve povrede maloljetnika.

Tako je u periodu od 2013. do 2017. godine, u Crnoj Gori u svim djelatnostima ukupno bilo 181 povreda na radu, od čega 30 smrtnih slučajeva, 144 teških povreda na radu i sedam kolektivnih povreda. Od tog broja na žene se odnosio jedan smrtni slučaj, koji se desio 2015. u fabrici oružja Tara u Mojkovcu, kao i četiri teške povrede.

Strah od gazde

Ivona Mihajlović kaže da je teško dokazati postojanje diskriminacije u radnim odnosima, prvenstveno one „prikrivene“ koja postoji kako u oglasima, tako na razgovorima za posao, ali i u samom radnom procesu.

„Iz tog razloga naše koleginice se veoma teško ili u zanemarljivo malom broju slučajeva odlučuju da pokrenu postupke pred nadležnim organima. Ovakvom stanju u prilog ide i činjenica da se nalazimo u situaciji u kojoj postoji ogromna nezaposlenost i sveopšta fleksibilizacija radnih odnosa, te da su time radnici, pa samim tim i radnice, prinuđeni da prihvataju gotovo sve uslove koji im se nude, kako bi makar donekle unaprijedili svoj ekonomski položaj“, kazala je Mihajlović.

Ona navodi da ipak postoji napredak u odnosu na prethodne godine i da ima žena koje se usuđuju da iniciraju inspekcijske kontrole, pa čak i pokrenu sudske sporove u vezi sa ostvarivanjem prava na jednaku zaradu, zaštitom na radu i mobingom.

„Kod mobinga, nažalost, nemali broj koleginica odustaje u konačnom od sudskog postupka, shvatajući da je to veoma teško dokazati, s obzirom na nepostojanje dovoljno čvrstih dokaza koji se kao takvi zahtijevaju, ali i nedovoljnog senzibiliteta sudova u ovoj vrsti sporova“, navodi Mihajlović.

O maloljetnicima nema podataka

Ugovor o radu, kako se navodi u zakonu, može se zaključiti sa osobom mlađom od 18 godina života, uz pisanu saglasnost roditelja, usvojitelja ili staraoca, ako takav rad ne ugrožava njegovo zdravlje, moral i obrazovanje, odnosno ako nije zabranjen zakonom. Obavezan je i nalaz ljekara kojim se utvrđuje njegova sposobnost za obavljanje poslova za koje zaključuje ugovor o radu i da takvi poslovi nijesu štetni za njegovo zdravlje.

„Zaposleni  mlađi od 18 godina života ne mogu da rade na radnom mjestu na kojem se pretežno obavljaju naročito teški fizički poslovi, radovi pod zemljom ili pod vodom, niti na poslovima koji bi mogli štetno i s povećanim rizikom da utiču na njihovo zdravlje i život. Ne može im se odrediti da rade duže od punog radnog vremena, niti noću, već se kolektivnim ugovorom kod poslodavca može utvrditi radno vrijeme kraće od punog radnog vremena. Savez sindikata ne raspolaže podatkom koliko je maloljetnika u Crnoj Gori radno angažovano, kao i da li kod njih ima rada na crno“, kazala je Nikolić.

Ni Unija slobodnih sindikata ne raspolaže egzaktnim podacima o broju radno angažovanih maloljetnika. Ivona Mihajlović, ipak, navodi da taj broj nije zanemarljiv.

„Prema podacima UN, 13 odsto djece u Crnoj Gori obavlja razne fizičke poslove među kojima i one opasne, a taj problem naročito je izražen na selu i u socijalno najugroženijim porodicama. Prosjačenje ostaje najdominantniji oblik teškog dječijeg rada u Crnoj Gori, posebno među romskom populacijom. Nažalost, nije nam poznato da Direktorat za rad vodi evidenciju u vezi sa radom maloljetnika“, kazala je Mihajlović.

Umjesto podataka Direktorata zato je dostupno istraživanje UNICEF-a iz 2013. godine prema kojem je u Crnoj Gori šest odsto djece starosti od pet do 17 godina bilo  uključeno u poslove opasne po zdravlje.

Đina Janković podsjeća na podatke iz Velike Britanije gdje su se u 80 odsto slučajeva povrede na radu desile kod mladih radnika starosti od 16 do 24 godine. Slična je situacija i u ostalim zemljama EU, gdje o tome postoje precizni podaci.

„Podaci u Crnoj Gori pokazuju potpuno drugačiju situaciju, gdje do povrede dolazi kod iskusnih radnika, starosti 40-45 godina. Pitanje je koliko su ovi podaci relevantni, budući da se ne prijavljuju i ne evidentiraju sve povrede, a prećutkuju se one koje se dešavaju zaposlenima na crno“, kazala je Janković.

Goran KAPOR

Otkako je Vlada konstatovala da su „rijeke uništene“, uvela moratorijum na eksploataciju šljunka i najavila rigorozne kontrole, pod izgovorom regulacije korita, situacija je postala još gora. Od eksploatacije iz Morače građevinski lobi zarađuje milione, a Podgorica je 2016. godine inkasirala manje od – četiri eura

Obala rijeke Morače, kod sela Botun nadomak Kombinata aluminijuma (KAP), izgleda apokaliptično, kao iz nekog naučno-fantastičnog filma o „danu poslije“. Od ograde KAP-a, pa par kilometara prema Skadarskom jezeru, duž sela Botun, zetska strana Morače više nema karakteristični izgled sa pećinama i stijenama. Zatrpana je naslagama smeća i građevinskog šuta.

Od postrojenja firme Čelebić, nižu se i separacije drugih kompanija i ulazi u dine pijeska i šljunka, od kojih se ne vidi rijeka. Oteto od vodotoka rasuto je i po okolnom poljoprivrednom zemljištu. Šljunak je i po asfaltu. I tako kilometrima. Kad smo posjetili ovaj kraj, bila je nedjelja, neradni dan, ali na svakih stotinjak metara teška mehanizacija bageri i šleperi vadili su materijal iz rijeke, iako je na snazi Vladin moratorijum na eksploataciju šljunka i pijeska.

Odluka vlasti da uvede zabranu vađenja šljunka očigledno nije popravila stanje, korita crnogorskih rijeka uništena su do neprepoznatljivosti, živom svijetu u njima prijeti uništenje. Pod izgovorom regulacije vodotoka, iz rijeka šljunak i dalje ne nose bujice, već bageri u mutnim poslovima kroz koje se pojedinci i kompanije bogate, a društvu se, pored nemjerljive ekološke, nanosi i milionska ekonomska šteta - pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Monitora.

Iako je i sam ministar poljoprivrede Milutin Simović priznao „rijeke su uništene, krećemo sa rigoroznim kontrolama“, te upozorio da će onaj ko prkosi državi dobiti odgovor, to se nije desilo. Stanje na najvećim rijekama i njihovim pritokama kontrolišu samo tri inspektora, kazne su malobrojne i simbolične, a pred kriminalnim poslovima i alarmantnim upozorenjima građana i nevladinih organizacija žmuri i državno tužilaštvo, koje još nije pokrenulo čak ni izviđaj.

„Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja 7. aprila 2017. godine uvelo je moratorijum na eksploataciju šljunka i pijeska iz riječnih korita. Odluka o zabrani dalje eksploatacije šljunka i pijeska donijeta je zbog isteka koncesionih ugovora, pojave nelegalne i neplanske eksploatacije, a kao dodatni uslov koji je uticao na uvođenje moratorijuma bio je i nepostojanje projekata regulacije vodotoka“, kazali su za CIN-CG/Monitor iz Uprave za vode.

Nacionalni savjet za održivi razvoj, klimatske promjene i integralno upravljanje obalnim područjima, na sjednici krajem septembra, obilježavajući datum proglašenja Crne Gore ekološkom državom, ocijenio je zadovoljavajućim progres u sprovođenju moratorijuma na eksploataciju šljunka u Crnoj Gori i izradi projekta regulacije riječnih slivova.

Međutim, apokaliptično kao na Morači, je i na Tari, Cijevni, Limu... i ostalim rijekama na kojima je ostvaren „zadovoljavajući progres“.

Regulacija kao izgovor za nastavak prakse

Ugovori o eksploataciji šljunka sa više koncesionara na 25 lokacija u koritima Morače, Lima, Tare, Ibra, Grnčara i Gračanice, istekli su tokom 2016. Iako Ministarstvo kao razloge za moratorijum navodi potrebu revitalizacije životne sredine u riječnim koritima, zaštitu, očuvanje biodiverziteta, a posebno ribljih staništa, ribljeg fonda i kvaliteta vode, iz ovog resora nijesu odgovorili na pitanje o tome da li je iko od koncesionara zaista popravio lokacije koje je eksploatisao. Duž Morače je vidljivo kako taj sistem funkcioniše - na par lokacija su krateri koji sada služe za odlaganje smeća.

„Gotovo da nema vodotoka na kom je vađen rječni materijal, da nije došlo do ugrožavanja ekosistema i promjene izgleda i trase korita. Nemamo nijedan primjer koji bi mogao poslužiti kao pozitivna praksa, jer se koncesionari ponašaju bahato i jedino žele što veći profit, ne vodeći računa o održivom korišćenju šljunka i pijeska“, konstatuje za CIN-CG/Monitor Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta Ozon.

Iza ove ekološke katastrofe na koritima crnogorskih rijeka, stoje interesi privilegovanih krugova koji su imali koncesije na vađenje šljunka. Oni su, eksploatišući nemilice prirodno bogatstvo, dobra od opšteg interesa, zaradili milione. A državi i lokalnim samoupravama ostale su mrvice. Još 2014. na skupštinskom Odboru za ekonomiju, finansije i budžet, svi  članovi su se složili da je ukupna oblast koncesija (uključujući i vodotoke)  neuređena i da su štete po budžet države veće od 10 miliona eura. U posljednjoj godini legalne eksploatacije šljunka i pijeska - 2016, po osnovu koncesione naknade prihod države bio je svega 25.217 eura i 76 centi.

Zbog dugova koncesionara, najviše su trpjele lokalne uprave, kojima je pripadalo 70 odsto od naplaćenih koncesija, dok se u državni budžet slivalo 30 odsto. U praksi je to izgledalo ovako - Podgorica je u 2016. godini, od naknade za korišćenje šljunka imala prihod od 3,91 eura.

Mještani zetskog sela Botun, sa kojima je CIN-CG/Monitor razgovarao, nijesu željeli da javno istupe. Ali, nezvanično kažu da od moratorijuma nakon godinu i po ne vide boljitak: šljunak se i dalje vadi, separacija ih truje, ribe nema. Ovaj dio Morače je bio omiljena destinacija za ribolovce, a sada niko ne dolazi. Plaže duž rijeke su uništene.

Da bi sve bilo apsurdnije, protiv ekološke katastrofe buni se dio  priobalnog stanovništva, dok ostalima smeta jedino to što i njima nije dozvoljeno da i oni zahvate iz rijeke. Na nedavnom protestu u Botunu zaprijećeno je da će, ukoliko im država ne omogući da i oni vade šljunak, radikalizovati proteste i blokirati puteve.

Nakon protesta, iz Uprave za vode su odgovorili da se na tom dijelu Morače sprovodi projekat regulacije, da su potpisani ugovori sa tri izvođača radova, sa nadzornim organom koji sve to prati, te da cilj nije eksploatacija, već regulacija rijeke Morače, a sav izvučeni višak materijala evidentira se i na njega se plaća zakonom utvrđena naknada.

Uprava za vode potpisala je ugovore sa Cijevnom Komerc, Beton Montenegro i Bemax, koji u skladu sa Glavnim projektom regulacije rijeke Morače izvode radove na dionici od ušća rijeke Sitnice u Botunu do Ponara. Visina naknade za otkup viška materijala, rekli su nam u Upravi,  data je u ponudi izvršioca: za Cijevnu Komerc - 2,75 €/m³, za Beton Montenegro - 2,76 €/m³, dok je za kompaniju Bemax ona 2,78 €/m³.

Direktor Ekološkog pokreta Ozon Aleksandar Perović, tvrdi da je „Vlada, odnosno Ministarstvo poljoprivrede, od samog starta obesmislila odluku o moratorijumu, jer je ostavila mogućnost da se eksploatacija nastavi kroz takozvanu regulaciju korita“.

„Jasno je da je na takav način ostavljena otvorena opcija za povlašćene koncesionare. Potpuno je logično da se ovakvim nepotpunim odlukama otvara prostor i za koruptivne i druge nezakonite aktivnosti i to je trebalo da bude razlog da se i pravosudni organi zainteresuju za ovu oblast“, kaže Perović. On ističe da njegova NVO najupečatljivije apokaliptične prizore, ipak, vezuje za rijeku Gračanicu u Nikšiću, „koja je doživljela ekološku katastrofu i čije korito više ne podsjeća na vodotok već na pokretnu deponiju“.

Profit se množi šest puta

Milutin Mićović, predsjednik Sportsko ribolovnog kluba Lim iz Berana, kaže da je na početku, u par mjeseci 2017. godine, moratorijum dao rezultate, kad je uz veliku medijsku pažnju, kontrole i inspekcije na terenu zaustavljena eksploatacija kojom se posljednjih 15 godina nelegalno bavilo nekoliko firmi.

On, međutim, ističe da je „u 2018. godini, pod plaštom sanacije i regulacije, nastavljena nemilosrdna eksploatacija“. Ovog puta, kaže, uz olakšice, profit stiču zahvaljujući zvaničnom izgovoru da saniraju opustošene rijeke.

Mićović objašnjava da su oni koji su već bili u ovom poslu dobili dvije vrste rješenja. Manji, koji su prethodnih godina bez kontrole uništavali rječne ekosisteme, dobili su dozvole da na sedam lokacija na teritoriji opštine Berane, uz minimalnu i neadekvatnu kontrolu uklone sprudove, od krupnog prosijanog kamena urade dio vodoodbrane u vidu nasipa, a prosijani šljunak odvezu i državi plate 3,05 eura za kubik.

Prema podacima Uprave, na Limu ovaj posao rade kompanije Gradnja, KOP-CO, Šukurica, Zlajić, Matador CO, Fineco i Agencija za izgradnju i razvoj Berana.

Veći „koncesionari“ su dobili rješenja na tri lokacije na teritoriji opštine Berane da izvrše tzv. regulaciju - neophodnu sanaciju, zaštitu obala, naselja, turističkih objekata, iako, kaže Mićović, nije imalo potrebe za tim. Pod tim izgovorom, kaže, uzeli su stotine hiljada kubika šljunka i pijeska.

Iz Uprave za vode su nam kazali da su za regulaciju dali saglasnost preduzeću DOO Beton Group – Popović, za izvođenje hitnih interventnih radova u koritu rijeke Lim na gradskom području Berana od mosta Nike Strugara pa uzvodno u dužini od 500 metara.

Damir Gutić, direktor Uprave za vode, za CIN-CG/Monitor kaže da je i pored moratorijuma, u skladu sa zakonom omogućeno izvođenje interventnih radova u svrhu regulacije vodotoka, kako bi se spriječile potencijalne štetne posljedice kao što su formiranje sprudova, meandriranje vodotoka, rušenje obala, plavljenje i erodiranje poljoprivrednog zemljišta na priobalnom prostoru.

Od uvođenja moratorijuma, a u skladu sa izvještajima i koordinacijom sa opštinama, Uprava za vode izdala je saglasnosti za izvođenje hitnih interventnih mjera za šest opština na čijim teritorijama gravitiraju rijeke Grnčar, Lim, Tara i Morača.

Te „hitne interventne mjere“, prema podacima Uprave, obavljalo je 13 preduzeća (vidi tabelu). Nakon što je Ekološki pokret Ozon, sredinom oktobra, uputio prijavu za nelegalnu eksploataciju šljunka i pijeska na Morači, mjesto Potoci – Bioče, pojavila se još jedna. Inspektor za vode je izašao na teren i konstatovao da tamo radi i firma Avio Petrol koja je imala saglasnost Uprave za vode.

U igri je ogroman novac. Kubik izvađenog šljunka plaćen 3,05 eura, na tržištu košta skoro šest puta više. Samo prošle godine kada je počeo moratorijum, „izvođači radova“ su zvanično, kroz navodnu regulaciju korita iz crnogorskih rijeka izvadili 26.847 kubika korisnog materijala. Prezentovani podaci se ne poklapaju sa onim što su mještani Zete javno saopštili na protestu, o tome da je „samo jedan od većih koncesionara iz Morače izvadio 70 hiljada kubika materijala i još kaže da ima odobrenje Glavnog grada“. Mještani, sa kojima smo razgovarali, tvrde da je riječ o kompaniji Čelebić, kojoj je Glavni grad povjerio posao uklanjanja spruda i nagomilanog materijala iz korita Morače, na lokaciji Mišurica, u dužini od 300 metara.

Nakon pritužbi Zećana o tome da je nastavljena eksploatacija šljunka, formiran je nadzorni odbor, ali na naše pitanje o rezultatima njegovog rada gradske vlasti nijesu odgovorile. Otćutala je i kompanija Čelebić na interesovanje CIN-CG/Monitor o tome da li im je ove godine produžavana dozvola za uklanjanje riječnog spruda. I kompanije Bemaks i Cijevna komerc nijesu odgovorili na tvrdnje da nastavljaju sa eksploatacijom šljunka.

U Upravi za vode su nam kazali da su tokom ove godine potpisali 23 ugovora za nastavak projekata regulacije rijeka, ali nijesu naveli sa kojim kompanijama. Rekli su da „budući da projekti regulacije rijeka nijesu završeni, postojala je potreba da se interventni radovi nastave i u ovoj godini“ i to na Tari, Limu i rijeci Grnčar. Uprava za vode još nema potpune podatke o količini izvađenog materijala iz vodotoka u  2018, niti su donijeta rješenja o privremenom obračunu i uplati naknade, kazao nam je direktor Uprave Gutić.

Kako to izgleda na terenu objašnjava Mićović: „Uprava za vode dala je rješenje da se ukloni dio obale oko mosta 'Nike Strugara' u samom centru Berana, području Fly fishing rivera, na kojem će se u 2019. održati dio Evropskog prvenstva u fly fishing-u. Nijesu vodili računa ni o tome da je riječ o mostu i da su po svim zakonima zabranjeni bilo kakvi radovi 100 metara iznad i ispod njega“.

Problematično je i rješenje dato za dvije kompanije na području sela Bioče na Limu, gdje se uliva rijeka Lješnica koja je prirodno mrijestilište posljednjih 20 godina i pod najstrožom zaštitom države. „Na ovoj lokaciji se desio pravi ekocid jer je rijeka Lim totalno pomjerena uz lijevu obalu prema selu Štitari u dužini od hiljadu metara i odvojena od Lješnice koja je pregrađena betonskim cijevima kako bi teška mehanizacija nesmetano eksploatisala na stotine hiljada kubika materijala“, ističe Mićović.

Vlasti su opet „zabrinute“

Nije pomoglo ni to što je nakon uvođenja moratorijuma formiran Koordinacioni tim i izrađen akcioni plan. Članovi Koordinacionog tima su predstavnici Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja, Uprave za vode, Uprave za inspekcijske poslove, Uprave policije, kao i predstavnici Glavnog grada Podgorica i opština Bijelo Polje, Berane, Mojkovac, Kolašin, Nikšić, Gusinje i Rožaje.

„Koordinacioni tim će u narednom periodu pojačati kontrolu vodotoka, kako bi sagledali stanje na terenu. Svaki nelegalni pokušaj eksploatacije biće sankcionisan“, obećavaju sada iz Uprave za vode.

Ipak, nakon što su nedavno predstavnici Uprave za vode i inspekcije obišli korito Morače, iz Uprave kažu: „Konstatovano je da je situacija vrlo zabrinjavajuća zbog značajnog broja onih koji su i tom prilikom zatečeni u nelegalnoj eksploataciji. Takođe, stepen degradacije vodnog i poljoprivrednog zemljišta u blizini riječnog korita poprima zabrinjavajuće razmjere“.

Jovana Janjušević, izvršna direktorica NVO Centra za zaštitu i proučavanje prica, za CIN-CG/Monitor kaže da bi najsvrsishodnije bilo odustati od ovakvih projekata regulacije: „Rijeka sa svojim koritom je ekosistem kojem je za prirodno i normalno funkcionisanje najbolje da je čovjek potpuno ostavi na miru, da funkcioniše zdravo, kako je hiljadama godina dok nismo odlučili da joj se umiješamo u 'posao'“, kaže Janjušević, podsjećajući da se širom EU realizuju projekti vraćanja riječnih korita u prvobitno stanje.

Za Mićovića veliki problem predstavlja minimanlna kontrola na rijekama. „Uprava za vode izdaje rješenja, a kontrolu obavlja inspektor za vode, jedan za čitav sjever. Kontrolu onih koji uklanjaju sprudove obavlja komunalna policija koja nema ovlaštenja, osim da evidentira prekršaj i pošalje zapisnik onom jednom inspektoru za vode“, objašnjava on.

Najavama vlasti da će pojačati kontrolu ne idu u prilog podaci Uprave za inspekcijske poslove – „U Odsjeku za inspekciju za vode zaposlena su samo tri inspektora (glavni inspektor, inspektor sa mjestom rada u Podgorici i jedan u Beranama)“.

Upućeni stručnjaci iz ove oblasti, zapošljeni u državnoj upravi, za CIN-CG/Monitor su, pod uslovom anonimnosti, objasnili da bi država, ako hoće, mogla da riješi ovaj problem angažovanjem više inspektora ili asistencijom policije i postavljanjem kontrole na izlaznim putevima i tačnim uvidom u to koliko se šljunka i pijeska šleperima odnosi iz rijeka. Međutim, zbog stalnog pritiska biznismena koji su proteklu deceniju isisali milione ne samo iz rijeka, kao i njihovih veza sa vlastima, taj problem se samo pogoršava. Ističu i da veliku odgovornost za otimačinu na rijekama ima i MUP, jer saobraćajna policija veoma rijetko kontroliše prevoz šljunka i pored činjenice da je većina vozila kojima se obavlja prevoz neregistrovana, neispravna, a uz to često ne posjeduju ni papire za transport.

Kruna efikasnosti moratorijuma je rješenje Vlade da kineskoj firmi CRBC izda saglasnost da gotovo na samom izvorištu Tare vadi šljunak, pod izgovorom regulacije.

„Oni koji su donijeli odluku o regulaciji korita međunarodno važne rijeke, krše Deklaraciju o njenoj zaštiti, koja je usvojena na Skupštini, dajući prioritet odredbama Zakona o vodama. Upravo iz tog razloga rješenje ovog slučaja treba potražiti na Ustavnom sudu, pokretanjem postupka ocjene ustavnosti i zakonitosti donešene odluke“, navodi Janjušević.

Kazne sitnije od pijeska

Uprava za inspekcijske poslove od početka moratorijuma izdala je 13 prekršajnih naloga (11 za fizička dva za pravna lica) u iznosu od 4.800 eura. Podnijeto je ukupno sedam zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka (šest za fizička i jednu za pravno lice). Podnijeto je ukupno pet krivičnih prijava protiv NN lica (Na Cijevni tri i na Limu i Ibru po jedna).

Skromni su rezultati i Uprave za vode. Oni su nakon uvođenja moratorijuma za prijavu nelegalne eksploatacije oglasili kontakte - telefon 020/224-593  i email adresu: prijavieksploataciju@uzv.gov.me.  Stiglo im je ukupno 31 prijava i svaka je proslijeđena Upravi za inspekcijske poslove.  „Najveći broj prijava odnosio se na nelegalnu eksploataciju materijala iz vodotoka Morače i Lima (po devet), šest je bilo sa Grnčara, četiri sa Tare, dvije sa Ibra i jedna sa Cijevne“, kazali su nam iz Uprave.

Iz Uprave za vode najavljuju izmjene Zakona o vodama, gdje se predviđaju strože kazne. Važećim Zakonom o vodama predviđene su kazne za pravna lica od 2.500 do 15.000 eura, za odgovorna lica u organu uprave od 300 do 1.200 eura, a za fizička lica od 150 do 600 eura.

Predrag NIKOLIĆ

CIN-CG i grupa KANA/ko ako ne arhitekte, organizovali su javnu tribinu u Gradskoj knjižari 23. oktobra. U punoj sali predstavljene su dvije publikacije (Planiranje protiv grada i NAŠ PLAC)  koje su urađene kao dio projekta Naš PLAC (PLAniranje cementiranja), koji je kroz fondove Evropske unije podržao Centar za građansko obrazovanje (CGO).

Na tribini je zaključeno da javnost obično nije upoznata sa urbanističkim planovima, da je isključena iz procesa donošenja odluka, da je cijeli postupak netransparentan, dok podijeljena stručna javnost planove i odluke o gradnji, kako je rekla Ana Komatina novinarka CIN-CG, različito ocjenjuje i tumači.

Jelena Rabrenović, predstavnica grupe KANA, predstavile je publikaciju  Planiranje protiv grada. Ona je pokazala nekolika slučajeva koji plastično pokazuju kako planeri i graditelji urušavaju prostor – od poznatog solitera koji je nikao uz Hotel Podgorica, do planova na obodima Morače, koji bi ako se ostvare potpuno uništili zelene površine. Publikacija pokazuje kako su javni prostori i kulturna baština žrtvovani privatnim interesima povlašćene manjine. Lice glavnog grada u posljednoj deceniji je posve izmijenjeno, rekla je Rabrenovićeva.

Rabrenovićeva je pokazala na slajdovima primjere planova „protiv grada“ kojima se narušava i prostor i kulturna baština: kao što su oni  vezani za Sportski centar Morača, RZUP, Pobjeda, bivša Kasarna Morača, Njegošev park i slično. Ako se ostvare ti planovi, svako drvo biće sravnjeno, rekla je Rabrenovićeva, nestaće zelene površine, ispaštaće građani.

,,U pozadini uništavanja prirode stoji koalicija velikog biznisa i politike. Interesi te dvije grupe često su suprotni interesima društva, a ova koalicija posebna je prijetnja javnom interesu u zemljama u tranziciji gdje se rijetko može napraviti granica između biznisa i politike,  javnog i privatnog interesa", kazala je Milka Tadić-Mijović, predsjednica CIN-CG.

Privatnim investitorima u Podgorici izlaze u susret i odrađivači planova, kao i javne institucije, čak i onda kada se gradnjom uništava ambijent i kulturna baština, koja se kod nas često nije zaštićena.

Na tribini su govorili i stručnjaci i građani, nekadašnji projektanti i arhitekte, odbornici. Jedna od organizatorki protesta u Baru, zbog gradnje vrtića u dvorištu Gimnazije, pozdravljena je od strane učesnika tribine. Ono što se dešava u Baru znak da je akcija građana za zaštitu prostora potrebnija nego ikada, čulo se na tribini.

,,Neaktivnost, neznanje i neupućenost u planove gradnje vrtića sve do postavljanja kamena temeljca obila nam se o glavu, iako smo na kraju postigli to što smo željeli", kazala je građanka iz Bara.

,,Koaliciji moćnih treba da se suprotstavi koalicija glasnih, a primjer pozitivnih rezultata je uspjeh građana u Baru", poručila je Tadić-Mijović.

Na kraju Rabrenovićeva je saopštila da je jedan od ciljeva grupe KANA otvaranje dijaloga među stručnjacima, građanima, institucijama... „Međutim, ni na jednoj od brojnih tribina koje smo organizovali i na koje smo pozivali predstavnike neke od tih grupa, niko se iz institucija nije pojavio", kazala je Rabrenovićeva. Ne pristajemo na podjele mi i vi, zaključila je ona.