Not only did Dusko Knezevic pay for enormous bills in luxurious hotels and cover Milo Djukanovic’s credit card debts, but he also carried out the most confidential bank transactions for Djukanovic and his family. Knezevic put down a deposit of one and a half million euros as cash collateral for a loan which Djukanovic took out in London in 2007. Through that loan the current Montenegrin president later legalised his first million. Both Djukanovic and the representatives of Montenegrin institutions hid the fact that the guarantee for that loan was obtained from Knezevic.

After he briefly left state office and decided to be involved in business, Djukanovic, on 11 July 2007 in the name of his company, Capital Invest, was granted a loan of one and a half million euros from the London branch of the Greek-based Piraeus Bank. His loan was enabled by Dusko Knezevic’s Cyprus-based company, Comsel Limited, which put down a cash deposit of one and a half million euros for that loan.

On that day, two contracts were signed in London. The first contract, regarding the guarantee of one and a half million euros for the loan to Capital Invest LTD Podgorica, was signed between Piraeus Bank SA, London branch, as the granter of the loan, and the company Comsel Limited from Cyprus, as the issuer of the guarantee.

From this contract of guarantee, which CIN-CG and “Vijesti” have had access to, it can be noticed that Milo Djukanovic, as the recipient of the loan, obtained the means for Capital Invest by the courtesy of Dusko Knezevic’s money. In the contract it is clearly detailed that the bank asked for an additional guarantee for the loan, and in the form of cash collateral. That was provided by the guarantor – Knezevic’s company Comsel Limited – which enabled this loan by depositing one and a half million euros with Piraeus Bank.

In the contract of guarantee signed by Dusko Knezevic and representatives of Piraeus Bank, it specifies that, in case Milo Djukanovic were not to pay back the loan, the bank has the right to recoup the funds exclusively through the cash collateral deposited by Knezevic’s company.

Djukanovic hid who had helped him

On the same day a second contract was also signed regarding a loan of €1.5 million between Piraeus Bank SA London as the creditor, Capital Invest DOO Podgorica as the beneficiary of the loan and Milo Djukanovic as the guarantor – the company’s owner. The usual provisions are detailed in the contract: conditions for repaying the loan, interest and others. It also states that Djukanovic should withdraw the loan until 31 December 2007. The contract was signed by Djukanovic, on behalf of Capital Invest, and in his name.

The story about this loan has appeared several times in public, but the details showing who Djukanovic’s guarantor actually was were hidden. The president himself kept this secret well and he even went as far as to deny that there was any deposit put down on his part. Instead he claimed that he was granted the loan because of his ethics, intergrity and reputation.

Later on' he didn't not want to reveal who his “friend” was who had deposited one and a half million euros for him, although in the media it was speculated that it was the same Dusko Knezevic, who had business ties to Piraeus Bank.

In answer to the question of where the property, with which he had guaranteed the loan, came from, he said: “During my state business I have made numerous acquaintances and it was no problem to obtain a loan with a foreign, respectable bank”. And it was no problem, since he had someone to put down millions in cash for him. Knezevic himself earlier said that he was not behind this arrangement.

He purchased shares in Prva Banka which began a dizzying rise

Djukanovic used this loan to buy, through recapitalisation, part of the shares in Prva Banka, whose biggest shareholder was his brother Aco. To remind you, the younger Djukanovic bought a small, Niksic-based local bank which was later renamed “Prva Banka Crne Gore (First Bank of Montenegro) established in 1901”. Courtesy of its privileged position in the market and large state deposits, the bank grew tenfold in a short time, to become today one of the most significant banks in the country.

On 3 August 2007, Milo Djukanovic obtained shares in Prva Banka at the privileged price of €127 each, via recapitalisation. On the same day on the stock market, Prva Banka’s shares were being traded for €188 each. Capital Invest spent the entire loan obtaining 11,657 shares, for which €1,489,997 was spent.

As soon as Milo Djukanovic joined his younger brother’s bank, the shares started a dizzying rise. In only 20 days the value of one share rose almost twofold, to €334. The bank was on the A-list of Montenegrin stocks and, according to the rules, its shares were not permitted to have a daily rise of more than 10 percent. The shares in Djukanovic’s brother’s bank exceeded this limit almost every day, and often only one share was traded each day, which points to the conclusion that room for a greater increase was being created by the trading of symbolic amounts.

Mitrovic concealed the wording of the contract

After Djukanovic attracted public attention to this million-euro transaction, since his monthly salary as a state official had been less than €1,000 for years, it was announced by the Administration for the Prevention of Money Laundering that Capital Invest had borrowed “from a bank in London” to fund the purchase of shares. The Administration, headed by Predrag Mitrovic, then announced that it could be seen from Djukanovic’s loan agreement signed on 11 July that the repayment of the loan was guaranteed by the shares bought in Prva Banka. Now it is clear that the Administration for the Prevention of Money Laundering wanted to hide the fact that Dusko Knezevic, or his Cyprus-based company Comsel Limited, had guaranteed for this loan.

Djukanovic’s loan was later marked top-secret by Mitrovic to prevent MANS getting hold of details about this arrangement, because this organisation had been seeking information about it for months under the Law on Free Access to Information. Even then it was clear that the shares in Prva Banka could not have been the collateral for the loan because they were only written into the Pledge Register three months later. Now it is clear from the documentation and contracts which we have had access to that Djukanovic first took out the loan courtesy of his friend Knezevic, and only then bought the shares in his brother’s bank. After public interest was raised regarding where Djukanovic got the money from, the collateral was registered in October 2007.

Mitrovic, the keeper of the secrets about the loan, is in the news lately. Dusko Knezevic claims that, after Mitrovic was shot in the leg, he had to “iron out” relations between the former director of the Administration for Prevention of Money Laundering and Djukanovic. Last week, Knezevic called on Djukanovic to explain to the public why Predrag Mitrovic had been shot in the leg.

Shares worth €7 million in 3 months

Djukanovic really hit it lucky with this loan. The shares in Prva Banka which he bought for one and a half million euros had a dizzying rise and after they were written into the Pledge Register in October 2007 they were already worth €6.9 million on the stock market.

A year after he took out the loan, Djukanovic paid off the debt with Piraeus Bank by selling a minor part of the shares in Prva Banka, 2,540 of them precisely, at the fantastic price of €610 each, for €1.55 million in total, the exact amount he needed to pay off the entire loan. “Vijesti” source earlier reported that an individual linked with Prva Banka had bought the shares from Djukanovic. “My first company Capital Invest had overseas debts, and those obligations had to be serviced. I sold on the stock market part of the shares which the company had and got rid of its debt,” Djukanovic then clarified.

What is interesting is that, a few days after Djukanovic sold part of the shares in Prva Banka for one and a half million euros, their rise on the stock market stopped. And when the bank was in crisis in 2009 and the Central Bank of Montenegro (CBCG) had to take measures, the shares significantly dropped. Even some friends of the Djukanovic family sold their shares in Prva Banka in order to save their money.

Growth of roughly €1 million even after Prva Banka was bailed out

Up until 2013, Djukanovic retained ownership of the bank, which the government in the meantime had to save because of risky business practices in 2010 with an injection of €44 million. In April 2013 the current Montenegrin president formally came out of ownership of Prva Banka. At that time he sold 10,466 shares at the price of €102 each. He thereby earned his first legal million, because with the previous sale he had paid off the loan. In this case too, when the president sold the shares, they were at a good price. Only four days earlier one share in Prva Banka had been worth €76, but after three days’ rise it reached the price at which the current president received a million euros in return for his package of shares.

After this transaction, Djukanovic’s company deposited one million euros in Prva Banka. Since then he has received about €50,000 in interest, which was the only income of this company. According to the report of Prva Banka’s auditors, on 31 December 2017 Capital Invest had deposits of €1.15 million in that bank.

In May of last year, when Djukanovic again returned to state function after a short break, he transferred Capital Invest to his son Blazo.

Goran KAPOR and Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Zeljko Mihailovic and Dusan Ban are Milo Djukanovic’s mysterious friends who had formally provided a cash collateral of a million and a half so that he could get a loan from London branch office of Piraeus Bank. They issued a statement wherein they admitted their "help" and sent it to several media outlets. The statement was prompted by earlier CIN-CG & Vijesti questions sent to them to confirm or deny their role.

Moreover, Capital Invest LLC, a company of Milo Djukanovic, added that Dusko Knezevic was the loan guarantor only in its "technical sense". Dusko Knezevic, president of Atlas Group is wanted by Montenegro’s Special Prosecution Office for setting up a criminal organisation, as they say.

Knezevic confirmed to CIN-CG & Vijesti that the money of Mihailovic and Ban was used as cash collateral for the loan granted to Djukanovic. They signed an agency contract for investment No 4062/07 on 12 June 2007 whereby Mihailovic and Ban took upon themselves to transfer €1.5 million to Cyprus-based Comsel Limited represented by its director Dusko Knezevic.

Later on, as we have already reported, Comsel Limited turned up as a formal guarantor for the loan of €1.5 million granted by Piraeus Bank’s branch office in London, whereby Djukanovic made his business clean and became one of the owners of Prva Bank.

Timeline of the loan approval

Here’s how the things were done for Djukanovic.

First in early June 2007 a contract for investment is signed between Comsel Limited on the one side and Zeljko Mihailovic and Dusan Ban on the other side. Thereby Comsel Limited became the Agent who was to represent Mihailovic and Ban as “Principal Investors“ in the Montenegrin stock market. Nonetheless, the money was not used as purported but to secure a loan for Djukanovic in London.

The "friends" transferred money to the Cyprus account of Comsel Limited at Laiki Bank on 21 June 2007. A fortnight later, on 4 July, Comsel Ltd. moved the money to its account in London (branch office of Piraeus Bank). On 11 July 2007 Comsel Ltd. signed the guarantee agreement with Piraeus Bank and the cash collateral provided to Capital Invest represented by Milo Djukanovic. On the same date Djukanovic signed the loan agreement with Piraeus Bank on behalf of Capital Invest. The loan amount was €1.5 million – just as much as the cash collateral.

The strange logic of Djukanovic's money borrowing

CIN-CG &Vijesti tried to obtain comments from the president on why he was hiding that Ban and Mihailovic had provided cash collateral for him. However, Djukanovic maintained his silence, just like in other cases before.

The judiciary in Montenegro doesn’t dare to investigate why Djukanovic used Dusko Knezevic and his companies for “technical-administrative support“ as the president’s people tried to explain away the whole thing.

How come that Ban and Mihailovic wouldn't turn up to directly guarantee for their “true friend“ before Piraeus Bank in London?

Why go all the way from Montenegro to Cyprus and on to London and back??? They could have given money straight to Capital Invest (of President Djukanovic) so that he could purchase shares of Prva Bank later on. No doubt, it would have been a way cheaper! Djukanovic would not have payed interest to the bank in London. He also would not have used agent services of his “acquaintance“ Knezevic, as he called him, and everything would have stayed between the “true friends“, as Djukanovic, Mihailovic and Ban call each other.

This whole scheme obviously points to an attempt to conceal the origin of money which was used as cash collateral. The contract that Comsel Ltd. signed with Ban and Mihailovic was obviously a sham as the money ended up as cash collateral in England instead of being invested in Montenegro as purported in the contract.

In any normal country this would beg the obvious questions- why Djukanovic hid that transaction and the roles of Zeljko Mihailovic, Dusan Ban and Dusko Knezevic?

When the current president was asked in parliament some years ago about his loan he retorted that the loan was granted on the basis of his reputation and honour and he stated that there had been “no cash collateral on my part“. How to explain all this???

Friends from the 90s -cigarette transit business and Subotic liks  

Dusan Ban and Zeljko Mihailovic have been entrusted the most sensitive (and lucrative) businesses since the 90s. Back then they were running the Montenegro branch office of Subotic’s MIA company. Stanko Subotic Cane is a controversial businessman from Serbia and a close friend of Djukanovic. According to already published documents, the branch office was founded in Montenegro in 1994 under No FI-2464/1. One year later the company was granted permission by the Djukanovic led government to open customs warehouse and duty free shop in the Port of Bar.

Many testimonies of those years assert that the primary business of MIA was the so called “transit of cigarettes“ which brought in the loads of money. A part of the money went to Montenegro’s budget to counter its deficits while a substantial part ended up with the key players in that line of work thereby making them filthy rich. The later is also corroborated by many testimonies.

Nacional, a Croatian weekly whose owner Ivo Pukanic was later killed, published an insider witness account some fifteen years ago. The insider was Srecko Kestner, a Montenegrin businessman who claimed that Djukanovic’s best men, Dusko Ban and Zeljko Mihailovic as MIA executives were collecting cigarette transit tax  “in bags of cash- literally speaking“. Kestner said that 35% of MIA’s profit went to him, 15% went to “Djukanovic’s best men“ while the remaining 50% went to Stanko Cane Subotic. Kestner also claimed that Djukanovic himself was receiving a commission of $10 per smuggled cigarette box. He further says that it was impossible to count all the money that thus arrived, He added than any rough estimate would have a margin error of some 50 million. All the company's documents had been destroyed according to Kestner.

Djukanović and Subotic denied the allegations. Recently the age long trial in Italy over cigarette smuggling was finally completed. Many defendants have been acquitted either due to statute of limitations or for lack of evidence. Stanko Subotic was acquitted earlier while Djukanovic’s file was archived years ago after he appealed to diplomatic immunity.

Dusko Knezevic spoke out from London after he parted ways with Montenegro’s president. He said that the controversial million and a half arrived to his company’s account from Djukanovic’s camaraderies from the days of shady cigarette businesses. The recently released documents show that Knezevic's task was to wrap up the financial schemes so that they appear to comply with international banking standards. Knezevic is a rare insider who had the knowledge to do it. Moreover, he had companies abroad which could manage those confidential transactions.

He announced that he would continue to release confidential documents in the coming weeks. He already released details about Djukanovic’s lavish private spending in the Emirates that he had to pay for, the president’s sizable private credit card debt that he had to cover for etc. Knezevic heralds the release of documents related to the Telecom Affair (investigated by the US Securities and Exchange Commission), A2A (Russo-Italian energy company that had business with the ruling Djukanovic family) and other businesses where the key partner was none other than the current President of Montenegro.

The government-owned Maritime Transport - a gift for “true friends“

After the cigarette business  Zeljko Mihailovic, Dusan Ban and his brother Dejan Ban continued to flourish in other business endeavours. They laid hold of the very profitable government-owned company Maritime Transport. It literary happened overnight. The Djukanovic led government extracted the company from the assets of the Retirement and Disability Insurance Fund (RDI) in August 2004. The RDI Fund’s executive then was none other than the current Central Bank governor Radoje Zugic, known for his role in many affairs. He offered the company’s control stock of shares in the stock market without prior notice in the middle of summer holidays. The Ban brothers and Zeljko Mihailovic were already waiting. Their Prohouse LLC swiftly purchased the control stock for merely €1.2 million. The payment was made in old foreign currency savings bonds which had been purchased at high discount rate. At the time, the Maritime Transport had an annual turnover of €2.5 million, its profit stood at half a million euros while there was a way more money on its demand deposit. Thus the very profitable company was basically sold for peanuts.

The company has enjoyed the state imposed monopoly since its beginning. It exclusively operates the ferry route across the Bay of Kotor. The ongoing state monopoly ensures a sizable profit to the new owners and millions end up in their pockets. The declared profit in 2017 amounted to €2 million.

The Maritime Transport is owned by Dejan Ban (33.4%), Prohouse LLC of his brother Dusan (44.2%) and Prohouse Montenegro LLC of Zeljko Mihailovic (22.2%). Nonetheless, Prohouse and Prohouse Montenegro have another lucrative business with the government of Montenegro. They lease office space in Podgorica to the government at an exorbitant price which brings them tens of thousands of euros each year.

If everything was clean why Djukanovic hid his friends

Why Ban and Mihailovic were hidden behind Knezevic and his Cyprus-based company? In 2007 they were already legitimate and profitable thanks to the Maritime Transport LLC. The hiding behind Knezevic begs many questions.

Was the money really theirs? Or was it in fact the money of Djukanovic himself hence the whole operation to conceal Djukanovic’s funds?

Dusko Knezevic revealed that the Montenegrin president was taking a cut for himself in many privatisation deals of the state-owned enterprises. Does Djukanovic also have a share in the Maritime Transport since Ban and Mihailovic took it over under very favourable terms at the time when Djukanovic was Montenegro’s prime minister???

Djukanovic used the loan granted by Piraeus Bank to buy shares of Prva Bank though his Capital Invest LLC. On 3 Aug 2007 he obtained the bank’s shares at the privileged price of €127 each via recapitalisation. The stock exchange price on the very same day was considerably higher- €188. One year on Djukanovic pays back his loan by selling a smaller part of his shares at the whopping price of €610 each (2,540 shares) thus collecting €1.55 million. That was the exact amount needed to pay everything back including the interest!

Dusan Ban opens his soul but claims that the money is legitimate and that Knezevic still owes him

Dusan Ban replied the questions sent by CIN-CG & Vijesti and further distributed his replies to other media. He admitted that, together with his friend and business partner Zeljko Mihailovic, they signed an investment contract with Comsel Limited (of Dusko Knezevic) upon which they transferred €1.5 million to his account. “That money was used as collateral for the said loan with our consent. However, after 20 days, the collateral was not required anymore“ claimed Ban.

The truth is that the contract with Knezevic was signed on 12 June 2007 whereas Djukanovic signed the loan agreement on 11 July 2007. Furthermore, he purchased the shares in August 2007 and the shares were written into the Pledge Register in October 2007.

Dusan Ban further elaborates that after eleven and a half years since the transaction they still haven’t received all their money back. Allegedly he talked to Knezevic on when and how he would return the outstanding amount but it was all in vain. “The truth is that Dusko Knezevic received the money from the accounts in our names, from a reputable bank in a European country with the top banking reputation. Our businesses are not restricted to Montenegro only but a way beyond its borders and we are fully legitimate abroad“ continues Ban in his response.

Being asked how come they didn’t provide that loan to their friend directly he says that “the answer to the question is very simple. At the time when our friend reached out to us the loan agreement with Piraeus Bank was already arranged. Since we were not the bank’s clients at the time it made more sense to send the money to Knezevic who had the account with the said bank“ said Ban.

However the truth is that they signed the contract with Knezevic on 12 June while the loan was agreed upon one month later. Or perhaps the whole network of transactions wherefrom Djukanovic profited immensely had been arranged a long time ago?!

Goran KAPOR – Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Konzorcijum na čelu sa EPCG ponudio je da će zaposliti devet puta više od drugoplasiranog i od uobičajenih standarda i platiti šest i po puta skuplje zakup zemljišta. Stručnjaci smatraju da je to dovoljan razlog da se tender poništi i ponovi

Ozbiljne sumnje u regularnost tenderskog postupka, favorizovanje državne kompanije, koje je unaprijed “otjeralo” osam od 11 prijavljenih investitora, a vanstandardnom ponudom ugušilo i devetog, te medijski rat koji je razotkrio interese poslovno političkih-klanova vrha režima, nijesu zaustavili Vladu u naumu da jednu od najvećih investicija u regionu praktično dodijeli – sebi.

Ministarka ekonomije Dragica Sekulić tri dana prije Nove godine potpisala je ugovor, prema kojem će na Briskoj gori kod Ulcinja najveću solarnu elektranu tog tipa u Evropi, graditi konzorcijum Elektroprivrede Crne Gore (EPCG), finske kompanije Fortum i indijske Sterling and Wilson.

Na posao sa panelima koje će obasjavati sunce, od samog početka pala je sjenka, zbog čega stručnjaci, sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) smatraju da je tenderski postupak trebalo obustaviti, poništiti i ponoviti, ali i da ima posla za tužioca.

Konzorcijum koji predvodi državna kompanija dobio je posao, obavezujući se da će investiranjem 178 miliona eura otvoriti 226 novih radnih mjesta, što je devet puta više od drugoplasiranog i od standarda za ovu vrstu elektrana. Državi su ponudili i zakupninu od 33 centa po metru kvadratnom tokom narednih 30 godina, ili šest i po puta skuplje od konkurencije i od osnovne cijene. Bodovano je i učešće domaćih kompanija u ukupnoj investiciji - 20 miliona eura.

Nakon što je osam od 11 zainteresovanih investitora, koji su otkupili tendersku dokumentaciju, prethodno odustalo od učešća, što je još jedan razlog za sumnju, Vlada je, ne prihvatajući valjanost garancije diskvalifikovala i konzorciujum Montesolar, koji su sačinjavale domaće firme Bemaks i Sunderland, francuska Samgreenpower i američki Solon. Pored pobjedničkog, tako je u trci ostao samo konzorcijum IREDL, kojeg čine InternationalRenewable Energy Development sa Malte i kineska firma Zhuai Singyes Green Builidnig Techonology. Oni su ponudili investiciju od 166 miliona eura. Za zakup zemljišta bili su spremni da plate propisanih pet centi po kvadratu, uz otvaranje svega 25 radnih mjesta i učešće crnogorskih kompanija od 21 milion eura.

Razlika je bila toliko velika, da je prvorangiranom tenderska komisija dala maksimalnih stotinu, dok je IREDL imao 38,39 bodova.

,,Na kraju se 'ispostavilo' da je ponuda konzorcijuma okupljenog oko EPCG bila znatno 'povoljnija' od jedinog preostalog konkurenta. Takav ishod je trebalo da navede Vladinu komisiju da proglasi tender neuspješnim, ispravi nedostatke koji su doveli do odustajanja velikog broja investitora i do ogromne nesrazmjere između dvije ponude i da zatim ponovo raspiše tender'', kaže za CIN-CG ekonomski analitičar Dejan Mijović, bivši član Odbora direktora EPCG. On objašnjava da je to standardni postupak koji se primjenjuje kada se ne dobiju uporedive i konkurentne ponude. Posao sa EPCG i finskim partnerom zaključen je bez objašnjenja o tome šta je preporučilo da se od tog pravila odstupi.

Duže od mjesec dana, uz više urgencija, trebalo je da na pitanje o tome kako su projektovali ovoliki broj radnika EPCG saopšti jednu rečenicu: ,,Plan je da, tokom trajanja čitavog perioda zakupa zemljišta bude uposleno 226 radnika''. Njihov partner je bio malo određeniji: ,,Broj zaposlenih u solarnom projektu se uvijek određuje od slučaja do slučaja. Ovaj projekat je složeniji od tipičnog i biće potrebno više radnika'', kazao je za CIN-CG Mans Holmberg, menadžer Fortuma za odnose sa investitorima i finansijske komunikacije.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) od raspisivanja javnog poziva za izgradnju solarne elektrane na Briskoj Gori, u maju prošle godine, upozorava na netransparentnost. ,,Vlada maše brojkom od 226 zaposlenih, ali to ničim ne potkrepljuje. Zaposlenošću je mahala i prilikom promovisanja projekata malih hidroelektrana, a na kraju se pokazalo da od toga nema ništa'', kaže za CIN-CG Ines Mrdović iz MANS-a.

Ona smatra da je sve to neodgovoran pristup u kreiranju energetsko investicione politike koja bi morala da bude u javnom interesu, a ne u korist privilegovanih investitora.

Mijović, koji je jedan od malih akcionara Elektroprivrede, ističe i da je uprava EPCG dala obavezujuću ponudu na tender, bez prethodne saglasnosti Skupštine akcionara.

Statutom EPCG predviđeno je da Skupština akcionara ,,donosi odluke o raspolaganju imovinom (kupovini, prodaji, zakupu, zamjeni, sticanju ili na drugi način raspolaganju) čija je vrijednost veća od 10 odsto osnovnog kapitala Društva (imovina velike vrijednosti)''.

Udio EPCG u konzorcijumu je 49 odsto, koliko ima i Fortum, dok Sterling and Wilson ima dva odsto.

Kako se u Statutu navodi da je osnovni kapital EPCG 855 miliona, svaki posao vrijedniji od 85,5 miliona morao je da se nađe na Skupštini. Udio EPCG u ovom poslu, vrijednom 178 miliona, iznosi 87,2 miliona.

,,Čak i da je ulog EPCG niži, da 10 odsto iznosi manje od 85,5 miliona,  opet su morali da idu na Skupštinu, jer je procjena vrijednosti projekta od 178 miliona eura zasnovana na preliminarnom projektu i uvijek postoji rizik da će vrijednost biti veća nakon izrade glavnog projekta'', kaže Mijović.

Iz EPCG su na ove primjedbe samo kazali da su do sada ,,svi organi upravljanja, u ovom slučaju, donijeli potrebne odluke u skladu sa zakonom i korporativnim aktima kompanije“.

„Odbor direktora EPCG po Statutu može delegirati Skupštini akcionara na odlučivanje i pitanja iz svoje nadležnosti, kao što je ovo, a koja su od posebnog značaja za Društvo, kao što su konačne odluke za izgradnju solarne elektrane i osnivanje SPV-a (novo preduzeće)'', rekli su iz EPCG.

Pitanja Ministarstvu ekonomije o ovom projektu ostala su bez odgovora, kao i molba da dostave ugovor koji je ministarka potpisala. Vlada je ranije saopštavala da postoje „preliminarna pozitivna mišljenja o izvodljivosti projekta“. Ministarka Sekulić je više puta istakla da EPCG neće biti favorizovana: ,,Čini mi se da bi favorizovanje domaće kompanije značilo direktno potpisivanje ugovora o zakupu državnog zemljišta''.

Za ovako veliki i složeni projekat, ocjenjuje Dejan Mijović, Vlada je morala da raspiše koncesioni tender u skladu sa Zakonom o koncesijama, koji nalaže temeljniju tehničku pripremu, izradu koncesionog akta i javnu raspravu o svim aspektima, uključujući ekonomske i finansijske.

,,Ovo posebno, jer je Vlada dozvolila mogućnost da na tenderu učestvuje državna firma, tj. da se projekat finansira novcem crnogorskih građana”.

Ako je Vlada htjela da EPCG učestvuje u gradnji solarne energije, smatra on, bilo je bolje da joj partner bude onaj ko bi pobijedio na tenderu. A ne da ga preko EPCG prvo izabere, pa da se onda ide na tender i time se potpuno destimulišu ostali učesnici.

,,Država u liku EPCG uvijek može da ponudi samoj sebi mnogo veći iznos naknade za sopstvenu zemlju od bilo kog konkurenta, kao što može da zaposli veći broj radnika od bilo kog investitora koji mora da vodi računa i o finansijskoj isplativosti investicije. U Vladi su veoma dobro znali koji je pristup bolji i u javnom interesu, pa bi trebalo da objasne zašto su izabrali gore rješenje'', ističe Mijović, naglašavajući da bi tužilaštvo trebalo da ispita u čijem je interesu odrađen čitav posao.

Mijović objašnjava i da je država imala i dva jaka argumenta, da preko svojih predstavnika u Odboru direktora ne odobri učešće EPCG na tenderu. Dobila bi novog velikog proizvođača koji bi razbio monopol EPCG na tržištu kojim nameće visoke cijene električne energije i privukla bi dodatni investicioni kapital u Crnu Goru. Istovremeno, omogućila bi da EPCG uloži sopstvena sredstva u druge prioritetne projekte, za koje strani investitori imaju manji interes. On strahuje da zbog učešća u ovom skupom projektu EPCG neće imati novca za rekonstrukciju prve i gradnju druge faze TE Pljevlja, te za modernizaciju Rudnika uglja.

,,Vlada se hvalila kako je uspjela da dogovori da od ukupne investicije, 20 miliona realizuju domaće kompanije. Očito da joj je to bilo jako bitno, što otvara pitanje kojim domaćim privatnim kompanijama se otvara posao u ovoj sferi. Posebno što kompanije bliske vlastima, pa i firma sina aktuelnog predsjednika države, imaju određenog iskustva u poslovima sa solarnom energijom'', ističe Mrdović.

Javni poziv za izgradnju solarne elektrane na Briskoj gori, Ministarstvo ekonomije objavilo je krajem maja prošle godine. Primorski i centralni dio Crne Gore ima potencijal korišćenja solarne energije uporediv sa Grčkom i Španijom u kojima je ona postala konkurentna proizvodnji na bazi fosilnih goriva. Prosječno godišnje sijanje sunca (insolacija) u Ulcinju dostiže čak 218 dana. To je u prosjeku više od 2.700 časova godišnje ili dnevno 7,4, a ljeti i do 11,5 časova.

Za razliku od dosadašnjih projekata kod obnovljivih izvora energije, vjetroelektrana i mini hidroelektrana, investitor snosi kompletan rizik, uz obećanje da za potrošače neće biti opasnosti od povećanja cijene zbog solarne energije.

Vlada izdaje zemljište u državnoj svojini ukupne površine 6.621.121 kvadrata. Iz MANS-a tvrde da je samo 2,9 miliona kvadrata planom određeno za izgradnju solarne elektrane, dok će se veći dio regulisati zavisno od potrebe. ,,Ovo otvara pitanje,da li će budući koncesionar biti obavezan da zakup plaća samo za dio koji je planski regulisan i na kojem će nešto biti sagrađeno, ili ne'', navodi Mrdović. Iz Vlade ni ovo nijesu objasnili.

Planirano je da se u prvoj fazi radova, koja će trajati 18 mjeseci od potpisivanja ugovora s izabranom kompanijom, izgradi 50 megavati elektrane. Izgradnja preostalog dijela do planirane instalisane snage veće od 200 megavati, trajaće tri godine.

Kao još jedan sporan detalj, u MANS-u ističu to što će druga faza zavisiti od izgradnje elektro mreže ka samoj lokaciji: ,,Razvoj crnogorske elektro mreže se opet stavlja u službu investitora, a ne stvarnih potreba građana'', tvrdi Mrdović.

Dosadašnja praksa je bila da investitor sam gradi infrastrukturu, rekli su nam nezvanično u EPCG, ali najavljena zvanična potvrda o tome nije stigla do trenutka objavljivanja teksta. Riječ praksa brine, jer otvara pitanje kako je to riješeno ugovorom koji je nedostupan javnosti.

Država je trenutno vlasnik 70,1 odsto EPCG, a trebalo bi da otkupi još 28 odsto akcija italijanske A2A u EPCG.  Nezvanične informacije, da je Fortum zainteresovan da kupi paket akcija koji su posjedovali Italijani, iz finske kompanije nijesu potvrdili, ali ni demantovali.

,,Kada je riječ o optimizaciji portfolia imovine, Fortum kontinuirano procjenjuje različite opcije na tržištu, ali ne komentarišemo tržišne glasine'', rekao je Holmberg na pitanje CIN-CG.

Finska, Indija,Monetnegro

Kao i EPCG, Fortum je u većinskom državnom vlasništvu (52,3 odsto), zapošljava više od 8.000 radnika i posluje u 10 država - u nordijskim i baltičkim zemljama, Poljskoj i Rusiji, a u junu 2013. godine ušao je i na tržište u Indiji.

,,Fortum trenutno upravlja sa četiri solarna parka ukupne snage 185 megavata (MW) u Indiji i tri solarna parka ukupne snage 35 megawata (MW) u Rusiji. Pored toga, dobio je pravo da izgradi dodatnih 250 MW u Indiji i 110 MW u Rusiji'', kazao je za CIN-CG Mans Holmberg.

Treća članica prvorangiranog konzorcijuma Sterling and Wilson International Solar FZCO, za koju je Bemaks tvrdio da nije upisana u registar Ministarstva ekonomije Emirata, dostavila je potvrdu o osnivanju izdatu od Slobodne zone Aerodroma Dubai, što je Tenderska komisija prihvatila kao validan dokaz. Nije bilo moguće uspostaviti kontakt mejlom sa centralom u Mumbaju, podružnicom u Dubaiju i osobom zaduženom za odnose sa medijima.

Iz Fortuma, međutim,  tvrde da je to jedan od najvećih izvođača solarnih projekata u svijetu. ,,Imamo dugi poslovni odnos s njima, tako da su prirodni partner i u ovom projektu. Imaju veliko iskustvo u tehničkom planiranju i izgradnji solarnih projekata'', kazao je Holmberg.

Razmjena vatre između Bemaksa i Vlade

Iz Montesolara, zapravo Bemaksa, neuobičajeno oštro su reagovali i plaćenim oglasima u režimu bliskim medijima najavili krivične prijave protiv ministarke ekonomije i članova komisije nakon objave o pobjedniku na tenderu i informacije da su oni diskvalifikovani. Optužili su ih da su odbili dodatne dokaze o roku važenja bankarske garancije Montesolara, iako su ostalim ponuđačima prihvaćeni naknano dostavljeni podaci. Naveli su i da je komisija odbila njihov zahtjev da otvaranje ponuda bude javno.

,,Ne možemo, a da se ne zapitamo čemu onda tender. Posebno međunarodni. Ako se taj posao želio dati domaćoj državnoj kompaniji, onda se to moglo uraditi bez predstave o demokratičnosti procedure, takođe bez trošenja energije, novca i ugleda drugih ponuđača, poput našeg konzorcijuma'', saopštio je tada Bemaks, koji nije odgovorio na ponudu CIN-CG da dodatno pojasni svoje sumnje i sudbinu najavljenih krivičnih prijava.

,,Uvjereni da iza takvog zahtjeva stoji namjera da se Vlada onemogući u vođenju ekonomske politike i zaštiti nacionalnog interesa, odlučni smo da spriječimo da sila privatnog kapitala posluži kao instrument opstrukcije države i njenih institucija”, odgovoreno je oštro iz Vlade.

Ova razmjena vatre prvi je veliki sukob političko-poslovne vrhuške koji je javnost imala mogućnost da javno prati. Premijer Duško Marković je stao iza ministarke, iako je na suprotnoj strani bio Bemaks, miljenik tendera koji dobija veliki broj poslova iz kapitalnog budžeta i glavni je podizvođač na autoputu. Tokom 2017. godine ostvario je prihod od 86 miliona i profit od 20,9 miliona eura. Vlasnik i direktor Bemaksa je Veselin Kovačević, ali se firma neformalno dovodi u vezu s bivšim vlasnicima čuvenog lokala Grand Rankom Ubovićem i Aleksandrom Mijajlovićem, a preko njih sa savjetnikom predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića – Milanom Roćenom, koji to demantuje.

Tužilaštvo još istražuje

I konzorcijum IREDL ima udjela u domaćim poslovima. International Renewable Energy Development Ltd sa Malte je većinski vlasnik kompanije, koja je 2015. godine bila nosilac projekta izgradnje vjetroelektrana na Možuri. U posao je ušla nakon što je konzorcijum španske Ferse Energias Renovables i Čelebić iz Podgorice izašao iz njega. Zbog sumnji u moguću korupciju državnih funkcionera u ovom poslu Specijalno tužilaštvo je u julu prošle godine iz Osnovnog suda u Podgorici preuzelo spise o ovom slučaju i pokrenulo izviđaj o čijem ishodu javnost još nije obaviještena. Ugovor sa Ferosm i Čelebićem je 2010. potpisao tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović.

Prema ugovoru koji je potpisan 2010. vlasnici vjetroelektrana dobiće od potrošača struje subvencije od 115 miliona eura za 12 godina rada. Ugovorom je definisano da izgradnja vjetroelektrane bude završena novembra 2017. Iz Ministarstva ekonomije su najavili da će ona biti puštena u rad početkom ovog mjeseca.

Predrag NIKOLIĆ

Milo Djukanovic had an open account in Atlas Bank where he was piling up thousands of euros of credit card debts without restraint. Consequently Dusko Knezevic covered the debts from his companies’ assets. Thus his long-term generosity to the ever ruling Democratic Party of Socialist’s (DPS) also extended to the party’s boss and the country’s president Milo Djukanovic. This is corroborated by the documents that the CIN-CG and Vijesti have obtained while investigating the Atlas Affair.

The documents show that Knezevic used his Atlas Bank, which is now under Special Prosecution Office’s (SPO) investigation, to cover the spending on Djukanovic’s VIP revolving credit card (the card’s number: 505000000000432691). Djukanovic used his VIP credit card for his personal needs but he wasn't bothered with the accumulated debt. Thus his outstanding balance was graded as ’risky loan’ which was subsequently covered by the bank. One outstanding balance of the current president amounted to €16,741.24 and it was written-off in Feb 2017 along with other noncollectable loans altogether worth €14 million. Knezevic’s bank extended this courtesy to some other prominent figures as well.

KNEZEVIC REVEALS THE CARD DETAILS WHILE ATLAS BANK ADMINISTRATOR STAYS SILENT

“I can confirm that the card belonged to Milo Djukanovic. His outstanding debts were covered by the Atlas Bank on my orders“ replied Knezevic to our question if he had paid Djukanovic’s personal expenses.

On the other hand, CIN-CG & Vijesti repeatedly tried to hear from the temporary administrator of Atlas Bank, Tanja Teric on whether the bank covered the debts of the state dignitaries and who was the holder of the aforesaid card (no 505000000000432691). The temporary administrator appealed to non-disclosure policy of the bank as set forth by the Banking Law. Djukanovic himself didn't reply to our inquiries that we had sent to the Office of President and to the Democratic Party of Socialists’ HQ.

However, upon publication of this text Milo Djukanovic did publicly admit that he had a revolving credit card (with a limit of €30,000) issued by the aforementioned bank until 2015 but he was not aware of any outstanding balance blaming the wide conspiracy to tarnish his reputation. He also threatened to sue Atlas Bank. Nonetheless after a few days the Atlas Group announced that Djukanovic paid the debt upon revelation of the same.

TWO COMPANIES OF THE ATLAS GROUP COVERED THE DEBTS

According to documents that CIN-CG & Vijesti had obtained in their financial investigation, the debts of Milo Djukanovic and other persons and companies with ties to Dusko Knezevic were covered through the contract on founding capital transfer from Rekreaturs Budva LLC to the Atlas Bank on 22 Feb 2017. Thereby the aforesaid €14.056 million of risky loans and outstanding payments have been covered including the one of Djukanovic. Thus the bank took over the assets of other companies of Knezevic (Podgorica-based Atlas Invest and Cyprus-based VB Holding) to resolve the noncollectable loans. We already reported, citing the Atlas Bank audit reports, that the risky loans (which were past due over 90 days) had a whopping share of 30% of all loans.

VIP CARD HOLDERS WERE SPENDING MONEY WITHOUT RESTRAINT

The Central Bank of Montenegro (CBofMN) audit report 2015 confirms the practice of Atlas Bank of granting risky loans without guarantees and collaterals to influential persons and companies. The CBofM was tolerating such behaviour.

Thus the report which was drafted by the staff of then vice-governor Velibor Milosevic (now in detention over his role in the Atlas Affair) warns of “VIP card holders' list“ which was not endorsed by the board of directors of the bank. Furthermore the report says that the credit limits were set by the major shareholder and president of the Atlas Group Dusko Knezevic who held no position at the bank and had no authority to make such decisions. The VIP list customers were never blocked over outstanding balance and their credit limits were increased in spite of everything. At the end of the day the overall credit card debt amounted to €2.2 million that the bank was due to Visa International and Master Card.

LONGTIME GENEROSITY

Knezevic publicly confessed that he had lavishly donated Djukanovic and his party after his clash with Djukanovic and the state prosecutors who accuse him of money laundering via Atlas Bank. Knezevic’s donations to the ruling Democratic Party of Socialists (DPS) do not appear in its financial reports. After long silence Djukanovic did confess that Knezevic donated the party. However it is still unknown how much money went from Knezevic to the president of Montenegro for his personal needs.

However, a daily newspaper Dan recently reported that Knezevic footed the bill of €38,000 for Djukanovic’s (and his companion’s) vacation of  seven days back in 2011. They stayed in a royal suite at Dubai’s One & Only The Palm resort.

It appears that the revolving card debt and the lavish spending in Dubai are just a drop in the ocean. Dusko Knezevic announces further revelations (backed up by solid evidence) of corruption, racketeering and nepotism among the top Montenegrin officials. Montenegro aspires to join the European Union and is paying lip service to reforms and the standards of western democracies. Nonetheless those countries and societies highly value the rule of law and full accountability of state officials. Thus it’s beyond doubt that in those countries people like Djukanovic would instantly step down to face various corruption related charges in court.

Goran KAPOR / Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Željko Mihailović i Dušan Ban su misteriozni prijatelji Mila Đukanovića koji su mu formalno pozajmili keš kolateral od milion i po, da bi došao do kredita u Pireus banci.

To su potvrdili i oni u saopštenju koje su, nakon što su im CIN-CG i “Vijesti” juče poslali pitanja, distribuirali i preko drugih medija.

Taj je kredit, kako tvrde iz Đukanovićeve firme, samo “tehnički” garantovao Duško Knežević, vlasnik Atlas grupe kojega potražuje crnogorsko tužilaštvo zbog optužbi za navodno stvaranje kriminalne organizacije.

I Knežević je za CIN-CG i “Vijesti”, potvrdio da je novac Mihailovića i Bana korišten kao kolateral za Đukanovićev kredit. I to tako što je potpisan ugovor o investiranju, broj 4062/07 od 12. juna 2007. godine, po kojem se Mihailović i Ban obavezuju da firmi Comsel limited sa Kipra, čiji je direktor Duško Knežević, prenesu milion i po eura.

Kasnije će, kao što smo pisali, upravo Comsel limited biti formalni garant za kredit od milion i po kod Pireus banke u Londonu, kojim je Đukanović pokrio svoj legalni biznis i ušao u vlasništvo Prve banke.

Prvo Željko i Dušan daju novac, pa se dogovara kredit

Evo i hronologije kako je tehnički odrađen ovaj posao. Prvo je početkom juna 2007. potpisan ugovor o investicijama između Comsel limited, sa jedne strane i Željka Mihailovića i Dušana Bana, sa druge. Po tom ugovoru Comsel limitd kao „agent“ ili zastupnik se obavezuje da će Mihailovića i Bana, kao „principal investors“ to jest glavne investitore, zastupati u berzanskim poslovima u Crnoj Gori. Ali, novac se ne koristi za to, već za Đukanovićev kredit.

Novac su ova dva prijatelja Comsel limitedu uplatili 21. 06. 2007, na kiparski račun te firme u Laiki banci. Dvije sedmice kasnije - 4. jula, Comsel novac sa Kipra prenosi na svoj račun u londonskoj podružnici Pireus banke. Nakon toga, 11. jula 2007. godine, Comsel potpisuje sa Pireus bankom ugovor o obezbjeđenju kredita i keš kolateralu Capital investu, kojeg predstavlja Milo Đukanović. Istog dana Đukanović u ime Capital Investa potpisuje ugovor o kreditu sa Pireus bankom u iznosu od milion i po eura, koliko je i iznosio keš kolateral.

Ako je sve čisto, zašto je Đukanović krio prijatelje

CIN-CG i „Vijesti“ pokušli su da dobiju odgovor od predsjednika države zašto je skrivao da su mu Ban i Mihailović obezbijedili keš kolateral, ali do zaključenja broja Đukanović se, kao ni u ranijim slučajevima, nije oglašavao.

Pitanje je zašto pravosuđe u Crnoj Gori ne ispituje zbog čega je Đukanović koristio Duška Kneževića i njegove kompanije kao, kako su potvrdili iz predsjednikovog okruženja, “tehničko-administrativnu” logistiku? Zašto Ban i Mihailović nisu dirktno garantovali svom “pravom” prijatelju kod Pireus banke?

Zašto su morali da idu čak preko Londona, zašto ovdje direktno nisu dali novac predsjednikovoj tadašnjoj firmi Capital invest, koja je kreditom iz Pireus banke kupovala kasnije akcije Prve banke? Zar tako ne bi bilo i mnogo jeftinije: Đukanović ne bi morao da plaća kamate banci iz Londona, niti da koristi posredničke usluge “poznanika” Kneževića. Sve bi ostalo u krugu prijatelja.

Čitava ova konstrukcija mogla bi da ukaže na pokušaj skrivanja porijekla novca korištenog za keš kolateral. Na to ukazuje i sam ugovor koji je Comsel potpisao sa Banom i Mihailovićem koji je očito bio samo forma jer je novac završio kao keš kolateral za Đukanovićev kredit, a ne za podršku Kneževićevog Comsela Mihajloviću i Banu za investiranje u Crnoj Gori.

U normalnoj državi ključno pitanje bi bilo: zašto je Đukanović krio ovu transakciju i uloge koje su u njoj imali Željko Mihailović, Dušan Ban i Duško Knežević? Zašto je aktuelni predsjednik prije više godina u Skupštini Crne Gore, na pitanje poslanika, tvrdio da je kredit dobio zahvaljujući svom imenu i ugledu, a da nije bilo nikakvog „mog keš kolaterala“.

Prijatelji još iz 90-ih preko Subotića i cigareta

Dušan Ban i Željko Mihailović su još od 90-ih vodili poslove od najvećeg povjerenja.Oni su tada bili na čelu crnogorske podružnice firme Mia iz Uba, čiji je vlasnik bio Đukanovićev prijatelj Stanko Subotić Cane. Prema ranije objavljenim dokumentima, ta je firma osnovana u Crnoj Gori 1994. godine, pod brojem FI-2464/1. Naredne godine, firma Mia od Vlade Crne Gore, na čijem je čelu bio Milo Đukanović, dobija pravo da otvori carinsko skladište i fri-šop u Luci Bar.

Prema svjedočenjima više različitih aktera iz tih godina, primarni posao firme Mia bio je takozvani tranzit cigareta, preko kojeg se u Crnu Goru ulio ogroman novac, od kojeg je jedan dio išao u crnogorski budžet za pokrivanje deficita, a od drugog dijela su se, prema brojnim svjedočenjima, obogatili ključni akteri u toj priču.

Nedjeljnik “Nacional”, čiji je vlasnik Ivo Pukanić kasnije ubijen, prije gotovo dvije decenije objavio je svjedočenje jednog od insajdera šverca cigareta, crnogorskog biznismena Srećka Kestnera. Kestner je tvrdio da su Đukanovićevi kumovi Duško Ban i Željko Mihajlović, koji su rukovodili firmom Mia, ubirali taksu i “to u gotovini, doslovno u torbama”. Kestner je kazao da je od profita firme Mia on zarađivao 35 odsto, 15 odsto “Đukanovićevi kumovi”, a 50 odsto išlo je Canetu. Tvrdio je i da je 10 dolara po paketu išlo za Đukanovića lično. Koliki se novca tih godina prihodovalo ilustruje i Kestnerova tvrdnja da je i njemu nemoguće procijeniti - “pogriješiću za pedesetak miliona”. Tvrdio je i da je sva dokumentacija uništena.

Đukanović i Subotić su negirali te tvrdnje, a nedavno je u Italiji konačno završen i maratonski sudski proces zbog šverca cigareta, u kojem su što radi zastare, što radi nedostatka dokaza, oslobođeni brojni akteri. Stanko Subotić je još ranije oslobođen po istoj optužnici, a Đukanovićev slučaj je arhiviran prije više godina, kad se pozvao na imunitet.

Duško Knežević je iz Londona posvjedočio, pošto je otvorio sukob sa crnogorskim predsjednikom, da su spornih milion i po, na račun njegove firme, uplatili Đukanovićevi pravi prijatelji iz duvanskih poslova. Kneževićeva dokumenta koja su procurjela od otvaranja sukoba, ukazuju da je upravo on imao zadatak da finansijske transakcije od najvećeg povjerenja upakuje na način prihvatljiv međunarodnim bankarskim standardima. Knežević je jedan od rijetkih insajdera koji je poznavao te tehnike i koji je imao firme u inostranstvu preko kojih su išle još neke povjerljive transakcije.

Najavio je da će u narednim sedmicama, nakon priča o plaćanju Đukanovićevih emiratskih računa, kreditnih kartica, ugovora o krediti, izaći još povjerljivih dokumenta, u vezi sa Telekomom, A2A i drugim poslovima, u kojima je navodno glavni igrač bio aktuelni crnogorski prdsjednik.

Čašćavanje “Pomorskim saobraćajem”

Nakon duvanskih poslova Željku Mihailoviću, Dušku Banu, ali i Duškovom bratu Dejanu procvjetali su i drugi biznisi. Oni su preko svoje firme “Prohouse” bukvalno preko noći došli do profitabilne državne kompanije “Pomorskog saobraćaja” koju je Vlada Mila Đukanovića prodala preko Fonda PIO u aranžmanu 2004. godine. Fond PIO, čiji je direktor tada bio sadašnji guverner CBCG Radoje Žugić, u avgustu mjesecu usred ljetnje žege i odmora, stavila je cijeli većinski paket akcija ove firme, bez prethodne najave, na berzu.

Istog dana ga kupuje “Prohouse” braće Ban i Željka Mihailovića za svega 1,2 miliona eura, i to obveznicama stare devizne štednje, koje su ranije kupili znatno jeftinije. “Pomorski saobraćaj” je tada imao godišnji promet od dva i po miliona eura i čist profit od pola miliona, ali i jako mnogo novca na računu pa je kompanija praktično prodata u bescijenje. Ta firma, od osnivanja dok je bila u društvenom vlasništvu, pa do danas, ima monopol: upravlja trajektima na liniji Kamenari–Lepetani u Bokokotorskom zalivu. Tim monopolom joj je faktički obezbijeđen pozamašan profit, a novim vlasnicima od kad su je preuzeli, desetine miliona profita. Tako su 2017. ostvarili čist profit od dva miliona eura.

U „Pomorskom saobraćaju“ Dejan Ban ima 33,4 odsto vlasništva, kompanija “Prohouse” njegovog brata Dušana ima 44,4 odsto, a 22,2 odsto pripada “ProhouseMonengro”, čiji je vlasnik Željko Mihailović. Firma „Prohaus” i „Prohaus Montenegro” ne profituju samo u poslu sa trajektima u zalivu. Od 2017. godine imaju dobar ugovor sa Vladom Crne Gore, od koje godišnje dobijaju desetine hiljada eura na ime zakupa poslovnog prostora u Momišićima, kod mosta Milenijum.

Zašto novac nije mogao direktno do Đukanovića

Zašto su Ban i Mihailović, kada su obezbijedili novac za keš kolateral firmi Mila Đukanovića, imali potrebu da se kriju iza Duška Kneževića i njegove kiparske kompanije kad su oni već 2007. ubirali profit od regularnog posla sa “Pomorskim saobraćajem” i nijesu imali problema da dokažu porijeklo novca. Upravo to skrivanje iza Kneževića, otvara prostor za mnoge spekulacije. Da li je taj novac zaista njihov, ili možda Đukanovićev, pa je cijela operacija izvedena da bi se baš to sakrilo.

Duško Knežević je izjavio i da u mnogim privatizacijama državnih firmi crnogorski predsjednik ima svoj skriveni procenat. Ima li udjela i u Pomorskom saobraćaju, do kojeg su po povlašćenim uslovima došli Ban i Mihailović, i to u doba kada je na čelu Vlade bio Milo Đukanović.

Đukanović je novcem od kredita iz Pireus banke preko svoje firme Capital Invest došao do akcija Prve banke. On je 3. avgusta 2007. po privilegovanoj cijeni od 127 eura, preuzeo akcije Prve banke, putem dokapitalizacije. Istog dana na berzi akcija Prve kupovale su se za 188 eura. Godinu nakon što je podigao kredit, Đukanović vraća dug Pireus banci i to tako što prodaje manji dio akcija Prve banke, tačnije 2.540, po fantastičnoj cijeni od 610 eura za ukupno 1,55 miliona. Dovoljno i za kredit i za kamatu!

Dušan Ban sve priznaje, ali tvrdi da je novac legalan i da mu Knežević nije sve vratio 

Nakon što su mu CIN-CG i “Vijesti” poslale pitanja, Dušan Ban je odgovore na njih poslao i drugim medijima, ali bez navoda od koga je dobio pitanja, čime se mogao steći utisak da je odlučio da sam prizna kako je davao novac za finansiranje Đukanovićevog kredita.

“Povodom medijske prašine koja se ovih dana digla oko kredita Mila Đukanovića i dva ‘skrivena’ prijatelja milionera sa, kako Knežević tvrdi, ‘novcem sumnjivog porijekla’, ja, Dušan Ban, odgovorno izjavljujem, da sam, skupa, sa svojim drugom i poslovnim partnerom Željkom Mihailovićem, sklopio ugovor o investiranju sa firmom “Comsel” Duška Kneževića, kojom prilikom mu je prebačeno na račun milion i po eura. Uz našu saglasnost taj novac je upotrijebljen kao kolateral za pomenuti kredit, a kao što zna javnost, potreba za njim je prestala nakon dvadesetak dana”, tvrdi Ban.

Istina je, međutim, da su oni sa Kneževićem potpisali ugovor 12. juna, da je Đukanović potpisao ugovor o kreditu 11. jula, da je Capital Invest akcije kupio u avgustu, a da ih je za kredit založio u oktobru.

Ban navodi da je od ovog posla prošlo 11 i po godina a da on i prijatelj nijesu od Kneževićeve firme dobili svoj novac u cijelini.

“Iz više navrata sam posljednjih godina i mjeseci razgovarao sa Kneževićem o vremenu i načinu povratka preostalog duga, ali bez rezultata i efekta. Možda bi neupućeni čitalac mogao da pomisli da je DK uplatu dobio sa neke fantomske firme i iz neke egzotične destinacije i da su i on i ‘njegova’ banka imali grdne štete zbog tog ‘prljavog novca’... Ni slučajno! Naprotiv! Istina je da je DK novac dobio sa računa koji se vodio na naša imena, i koji je stigao iz ugledne banke i iz evropske zemlje sa prvoklasnom finansijskom reputacijom. Sve ovo zahvaljujući tome što granice naših poslovnih aktinosti nijesu bile omeđene granicama CG i što smo imali (a i sada imamo) regulisan status u inostranstvu, pa nam je to bilo dostupno. Banke sa kojima smo mi poslovali i poslujemo ne vrše plaćanja ‘torbama’ kako to radi ‘digitalni gazda Jezda’”, navodi Ban u odgovoru.

Ovaj biznismen odgovara i na pitanje zašto svom prijatelju Đukanoviću nijesu direktno obezbijedili kredit. “Odgovor je jednostavan i prost: u momentu kad nam se naš prijatelj obratio, kreditni aranžman sa Pireus bankom je već bio dogovoren. S obzirom na okolnost da mi nijesmo bili klijenti te banke, za razliku od Kneževića, bilo je jednostavnije da se njemu proslijede sredstva”, navodi Ban.

Međutim, istina je da su oni sa Kneževićem potpisali ugovor o “uslugama” 12. juna a da je Đukanović kredit ugovorio mjesec dana kasnije. Ili je cijela mreža transakcija i poslova u kojoj Đukanović na kraju dobija milion, dogovorena mnogo ranije.

Goran KAPOR - Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Not only did Dusko Knezevic pay for enormous bills in luxurious hotels and cover Milo Djukanovic’s credit card debts, but he also carried out the most confidential bank transactions for Djukanovic and his family. Knezevic put down a deposit of one and a half million euros as cash collateral for a loan which Djukanovic took out in London in 2007. Through that loan the current Montenegrin president later legalised his first million. Both Djukanovic and the representatives of Montenegrin institutions hid the fact that the guarantee for that loan was obtained from Knezevic.

After he briefly left state office and decided to be involved in business, Djukanovic, on 11 July 2007 in the name of his company, Capital Invest, was granted a loan of one and a half million euros from the London branch of the Greek-based Piraeus Bank. His loan was enabled by Dusko Knezevic’s Cyprus-based company, Comsel Limited, which put down a cash deposit of one and a half million euros for that loan.

On that day, two contracts were signed in London. The first contract, regarding the guarantee of one and a half million euros for the loan to Capital Invest LTD Podgorica, was signed between Piraeus Bank SA, London branch, as the granter of the loan, and the company Comsel Limited from Cyprus, as the issuer of the guarantee.

From this contract of guarantee, which CIN-CG and “Vijesti” have had access to, it can be noticed that Milo Djukanovic, as the recipient of the loan, obtained the means for Capital Invest by the courtesy of Dusko Knezevic’s money. In the contract it is clearly detailed that the bank asked for an additional guarantee for the loan, and in the form of cash collateral. That was provided by the guarantor – Knezevic’s company Comsel Limited – which enabled this loan by depositing one and a half million euros with Piraeus Bank.

In the contract of guarantee signed by Dusko Knezevic and representatives of Piraeus Bank, it specifies that, in case Milo Djukanovic were not to pay back the loan, the bank has the right to recoup the funds exclusively through the cash collateral deposited by Knezevic’s company.

Djukanovic hid who had helped him

On the same day a second contract was also signed regarding a loan of €1.5 million between Piraeus Bank SA London as the creditor, Capital Invest DOO Podgorica as the beneficiary of the loan and Milo Djukanovic as the guarantor – the company’s owner. The usual provisions are detailed in the contract: conditions for repaying the loan, interest and others. It also states that Djukanovic should withdraw the loan until 31 December 2007. The contract was signed by Djukanovic, on behalf of Capital Invest, and in his name.

The story about this loan has appeared several times in public, but the details showing who Djukanovic’s guarantor actually was were hidden. The president himself kept this secret well and did not want to reveal who his “friend” was who had deposited one and a half million euros for him, although in the media it was speculated that it was the same Dusko Knezevic, who had business ties to Piraeus Bank.

In answer to the question of where the property, with which he had guaranteed the loan, came from, he said: “During my state business I have made numerous acquaintances and it was no problem to obtain a loan with a foreign, respectable bank”. And it was no problem, since he had someone to put down millions in cash for him. Knezevic himself earlier said that he was not behind this arrangement.

He purchased shares in Prva Banka which began a dizzying rise

Djukanovic used this loan to buy, through recapitalisation, part of the shares in Prva Banka, whose biggest shareholder was his brother Aco. To remind you, the younger Djukanovic bought a small, Niksic-based local bank which was later renamed “Prva Banka Crne Gore (First Bank of Montenegro) established in 1901”. Courtesy of its privileged position in the market and large state deposits, the bank grew tenfold in a short time, to become today one of the most significant banks in the country.

On 3 August 2007, Milo Djukanovic obtained shares in Prva Banka at the privileged price of €127 each, via recapitalisation. On the same day on the stock market, Prva Banka’s shares were being traded for €188 each. Capital Invest spent the entire loan obtaining 11,657 shares, for which €1,489,997 was spent.

As soon as Milo Djukanovic joined his younger brother’s bank, the shares started a dizzying rise. In only 20 days the value of one share rose almost twofold, to €334. The bank was on the A-list of Montenegrin stocks and, according to the rules, its shares were not permitted to have a daily rise of more than 10 percent. The shares in Djukanovic’s brother’s bank exceeded this limit almost every day, and often only one share was traded each day, which points to the conclusion that room for a greater increase was being created by the trading of symbolic amounts.

Mitrovic concealed the wording of the contract

After Djukanovic attracted public attention to this million-euro transaction, since his monthly salary as a state official had been less than €1,000 for years, it was announced by the Administration for the Prevention of Money Laundering that Capital Invest had borrowed “from a bank in London” to fund the purchase of shares. The Administration, headed by Predrag Mitrovic, then announced that it could be seen from Djukanovic’s loan agreement signed on 11 July that the repayment of the loan was guaranteed by the shares bought in Prva Banka. Now it is clear that the Administration for the Prevention of Money Laundering wanted to hide the fact that Dusko Knezevic, or his Cyprus-based company Comsel Limited, had guaranteed for this loan.

Djukanovic’s loan was later marked top-secret by Mitrovic to prevent MANS getting hold of details about this arrangement, because this organisation had been seeking information about it for months under the Law on Free Access to Information. Even then it was clear that the shares in Prva Banka could not have been the collateral for the loan because they were only written into the Pledge Register three months later. Now it is clear from the documentation and contracts which we have had access to that Djukanovic first took out the loan courtesy of his friend Knezevic, and only then bought the shares in his brother’s bank. After public interest was raised regarding where Djukanovic got the money from, the collateral was registered in October 2007.

Mitrovic, the keeper of the secrets about the loan, is in the news lately. Dusko Knezevic claims that, after Mitrovic was shot in the leg, he had to “iron out” relations between the former director of the Administration for Prevention of Money Laundering and Djukanovic. Last week, Knezevic called on Djukanovic to explain to the public why Predrag Mitrovic had been shot in the leg.

Shares worth €7 million in 3 months

Djukanovic really hit it lucky with this loan. The shares in Prva Banka which he bought for one and a half million euros had a dizzying rise and after they were written into the Pledge Register in October 2007 they were already worth €6.9 million on the stock market.

A year after he took out the loan, Djukanovic paid off the debt with Piraeus Bank by selling a minor part of the shares in Prva Banka, 2,540 of them precisely, at the fantastic price of €610 each, for €1.55 million in total, the exact amount he needed to pay off the entire loan. “Vijesti” source earlier reported that an individual linked with Prva Banka had bought the shares from Djukanovic. “My first company Capital Invest had overseas debts, and those obligations had to be serviced. I sold on the stock market part of the shares which the company had and got rid of its debt,” Djukanovic then clarified.

What is interesting is that, a few days after Djukanovic sold part of the shares in Prva Banka for one and a half million euros, their rise on the stock market stopped. And when the bank was in crisis in 2009 and the Central Bank of Montenegro (CBCG) had to take measures, the shares significantly dropped. Even some friends of the Djukanovic family sold their shares in Prva Banka in order to save their money.

Growth of roughly €1 million even after Prva Banka was bailed out

Up until 2013, Djukanovic retained ownership of the bank, which the government in the meantime had to save because of risky business practices in 2010 with an injection of €44 million. In April 2013 the current Montenegrin president formally came out of ownership of Prva Banka. At that time he sold 10,466 shares at the price of €102 each. He thereby earned his first legal million, because with the previous sale he had paid off the loan. In this case too, when the president sold the shares, they were at a good price. Only four days earlier one share in Prva Banka had been worth €76, but after three days’ rise it reached the price at which the current president received a million euros in return for his package of shares.

After this transaction, Djukanovic’s company deposited one million euros in Prva Banka. Since then he has received about €50,000 in interest, which was the only income of this company. According to the report of Prva Banka’s auditors, on 31 December 2017 Capital Invest had deposits of €1.15 million in that bank.

In May of last year, when Djukanovic again returned to state function after a short break, he transferred Capital Invest to his son Blazo.

Goran KAPOR and Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

When the Central Bank of Montenegro (CBofM) annual audit reports on Atlas Bank came to light someone could only wonder what on earth the CBofM was doing. The CB has jeopardized hundreds of millions of euros deposited in the banks of Dusko Knezevic (Atlas Bank and Investment Bank of Montenegro- IBM) by failing to regulate some highly risky banking. Thus private individuals, companies and institutions found themselves in precarious situation. The CB governor Radoje Zugic is expected to regulate the banking sector. However, his indolence became a huge liability. Furthermore, he has put the whole banking system of Montenegro at risk. The collapse thereof cannot be ruled out if no action is taken.

CBofM audit report 2018 on Atlas Bank

The CB report of 14 Nov 2018 states that on the first day of control (31 May 2018) the solvency ratio stood at 8.45%. Although the solvency ratio was bellow the prescribed 10% the CB reports that Atlas Bank was servicing all its liabilities and was solvent despite ongoing problems.

The second check took place on 30 Sep 2018 and the CB reports drastic fall of solvency, all the way down to 2.97%. That was very close to the red line of 2.5% which would automatically trigger bankruptcy procedure as set forth by the Banking Law. According to the CBofM report that CIN-CG and Vijesti had access to, two events precipitated the aforesaid plummet.

The first event took place on 12 June 2018 when the Special Prosecution Office (SPO) blocked €63 million over alleged tax evasion through E-commerce. Later on, the SPO changed the mind and accused Knezevic’s Atlas Bank for money laundering through the same E-commerce. The CB then explains that, as the result of the SPO action, the blocked amount had to be removed from the balance sheets. Thereby the liquidity plummeted bellow the red line. The CB auditors further stated that the E-commerce was the most profitable part of the Atlas banking operations which generated the bulk of its revenues. Some other banks in Montenegro also provide similar service. However Dusko Knezevic developed this line of business beyond and above everyone else in the country.

The second event that disrupted the bank’s business was the loss of €15.2 million in July 2018 due to disputed loan guarantee to Kaspia Property Holdings, a Dubai-based company. The court in Montenegro ruled in favour of Kaspia and ordered transfer of the disputed amount from Atlas Bank to Kaspia’s account with Prva Bank (owned by the ruling Djukanovic family) so as to compensate the Azerbaijani company. Dusko Knezevic claims that Dubai-based Kaspia is actually owned by an Azerbaijani minister with whom he had considered certain business proposals. He asserts that Atlas Bank had never issued any loan guarantee but only a draft thereof.

However, the CB admits in its reports that Atlas Bank did manage in a few months of 2018 to reduce the amounts of risky loans (more than 90 days past due) from 30.85% in May down to 23.7% in Sep 2018.

There’s more to it. Special Prosecutor Katnic had blocked the bank’s €63 million. Nonetheless the Central Bank explains that “as we write this report the bank has no outstanding payments“ Therefore Atlas Bank was paying all its dues up to the end of 2018. The CBofM further states that there were no problems with payment operations but warns that problems may arise in the near future.

CBofM: Prosecutors harm the bank’s reputation

After the aforesaid events, the bank could not maintain its liquidity. It neither had short-term securities nor bonds which it could sell “while borrowing from other banks was highly difficult because of its tarnished reputation“- the report says. The CB auditors thus expect exacerbation of the liquidity problems and growing numbers of deposit withdrawals.

Furthermore, Radoje Zugic (the CB governor) cannot assert anymore that Atlas Bank will be spared from bankruptcy. If worse comes to worse the losses will skyrocket into hundreds of millions of euros. The Deposit Protection Fund (DPF), bank depositors and Montenegrin tax payers will have to bear the brunt. Just a few weeks ago Zugic boldly stated that Atlas Bank and IBM would not face bankruptcy. He further stated that after 45 days of moratorium expire all deposits would be unlocked. He soon trampled his own assurances. The IBM has gone bankrupt although its parametres were better than those of Atlas Bank.

CBofM audit report 2015 on Atlas Bank

When the last CB report (2018) is compared with the 2015 report it becomes clear that Atlas Bank parametres were significantly worse in 2015 than in 2018 (even after all the blows that it took). However, before we proceed with comparative analysis we must warn of a possible bias in the 2018 report. We wonder if the last report is entirely reliable or maybe the CBofM tailored the report so that the bank may evade the bankruptcy. Economic expert Mila Kasalica in her analysis (which we have published before) put the solvency ratio as low as negative 22%. She bases her calculations on the 2017 audit report and subsequent developments.

The team of then vice-governor Velibor Milosevic published the 2015 report. On 30 Sep 2015 the solvency ratio was negative 12.39%. The report mentions that the bank started certain reforms at the time of the audit but the auditors estimated that those measures could only lift the solvency up to negative 7%. The auditors stated that Atlas Bank had overrated the bank capital. They further noted a high liquidity risk and thus concluded that the bank “may not carry on for much longer“. Lastly the auditors were concerned with the risky loans to Atlas Group of companies and/or those linked to the group while on the other hand those companies were not among the big Atlas Bank depositors.

Vice-governor Milosevic requested temporary administration in Nov 2015

The vice-governor Milosevic officially proposed to the CB management the imposition of temporary administration upon first control findings on 10 Nov 2015. He stated that the temporary administration was the only solution “which at this moment can help the system to some extent, that is to save it from liquidity outflow“. However, neither Milosevic’s opinion nor the final auditor's findings of 25 Dec 2015 were enough to implement temporary measures. According to a source who wanted to remain unnamed, the control report was presented to the Fiscal Stability Council (whereof the then finance minister Radoje Zugic was a member). The report was neither rejected nor endorsed.

Despite the turmoil in Atlas Bank, the Central Bank under governor Zugic (who arrived in Sep 2016) neither introduced the temporary measures nor conducted an in-depth control of the bank until June 2018. It’s interesting that auditing control was launched on 11 June 2018 which was one day before the Special Prosecution Office blocked €63 million of the bank’s deposits. It’s also intriguing that the control lasted a way beyond usual two to three weeks and dragged on for five months. Thus any solution was delayed.

Had the request of Milosevic been accepted (in late 2015) the crisis and the consequences thereof would have been far less severe for the whole system. The proposed measures of 2015 made more sense than the current ones since they would have targeted the culprits and would have left alone the small depositors and customers who had nothing to do with Atlas Group. Thus the banking operations would have been continued. The companies of Atlas Group and the connected parties would have been denied credit lines, internal transactions and access to deposits. Furthermore the measures envisaged expenses cuts and no dividend payments. On the other hand, the unrelated depositors would not be restricted save for termed deposits which could not be withdrawn before maturity.

The checkers identified the key problem then- the bank money outflow facilitated by the companies connected to Atlas Group. Had the practice been suspended the bank would have been in a much better shape. The Central Bank measures of 2018 are a way more rigid and have paralised the bank. All deposits have been blocked. More than a hundred thousand of bank customers won’t have access to the money for a long time. So those who pay the price are small depositors, companies, municipal governments and public sector. They have hundreds of millions locked in the bank.

Nonetheless, it’s worth noting that the companies related to Dusko Knezevic have hardly any money blocked in the bank. According to the last year audit report, Atlas Group related companies had only €1.3 million deposited in the bank, which is 0.7% of the overall deposits. That shows that Knezevic’s companies did not keep the money in Atlas Bank. However the bank did approve loans to risky and loss making companies connected to the group. Had the Central Bank of Montenegro promptly intervened things might have been very different.

What else is at stake

The CB is buying time with the capital increase talk. It delays introducing bankruptcy procedure in Atlas Bank and thus payments to small depositors from the Deposit Protection Fund (DPF). The sum is €90 million. The payout of that magnitude would empty the DPF which in the next few days should also start paying €22 million to small depositors of IBM due to bankruptcy. The empty DPF could further endanger the banking system as commercial banks and the state budget should cover for the payout.

Now Atlas Bank is not under Dusko Knezevic’s control anymore whether is survives or enters bankruptcy. Special Prosecutor Katnic has launched an investigation and blocked the money thereat. Moreover the Central Bank has imposed temporary measures and a few days ago called the current shareholders to recapitalise the bank and raise €22 million by issuing new shares. The temporary administrator lowered the nominal value of a share from €500 down to €248 each which is the price for new 88,000 shares. Since Knezevic is unlikely to take part in the recapitalisation then whoever buys the new shares will become the majority owner. Currently the bank’s share capital is divided into 64,000 shares.

It remains to see how much this conundrum will cost Montenegro. The depositors and the country’s budget will be directly affected. However, the Central Bank’s lousy regulation policy will certainly have harmful effects on the whole country. The World Bank itself often warned of the consequences. After all, the country’s credit rating may go down thus making the country’s borrowing abroad more expensive. Furthermore that will trigger the rise of domestic interest rates, thereby putting an extra burden on the economy.

If the confidence in the banking sector plummets that will certainly trigger the flight of deposits from other banks also. The banks will have higher operating costs which will also mean higher interest rates. The increase of bank premiums to be paid to the Deposit Protection Fund will directly impact the operating costs of the banks. The premium rate was lower over the last years since the DPF was in good shape. On the other hand as businesses become riskier so will the DPF premiums become more expensive.

Atlas Bank deposits portfolio: private individuals- 109 million, private companies- 56 million, the state owned enterprises and institutions- 10.5 million

According to the 2017 auditing report, private individuals’ deposits in the bank amounted to €109 million of which €33 million were long-term deposits. After the imposition of the temporary crisis measures in late 2018, some €109 million of private individuals were blocked in the accounts. Private companies had around €56 million on Atlas accounts at the end of 2017. International companies which were doing business through the bank had €14 million in deposits which are now frozen. The national government and state owned companies had €10.5 million while municipal governments kept €5 million thereat.

On the other hand, the 2017 report states that the debt of Atlas to the state owned Investment Development Fund (IDF) amounted to almost €8.5 million while the debt to the European Investment Bank (EIB) amounted to €8.9 million. The later amount is guaranteed by the state so the tax payers may foot the bill at the end of the day.

The Central Bank of Montenegro failed to send money laundering alert in 2015 and 2018

The Special Prosecution Office suspects the Atlas Bank of laundering more than €500 million over the last eight years. However, the CB control reports contain no warnings when it comes to possible money laundering. The 2015 control report says that the bank complies with the anti money laundering regulations, that it had endorsed internal acts and procedures and that it sends cash transaction reports on a regular basis and in accordance with the law.

The annual report for 2018 contains the same conclusions despite certain discords that it referred to. Nonetheless, the report has no doubts about the bank’s proper conduct. Thus the report mentions two cases where the real company owners had to be confirmed from the updated registry, then two cases of company owners who didn't have new ID documents and six companies which were not rechecked annually. There was also one case of lost contract.

The CBofM management recently said at the parliamentary hearing that the report had been sent to the Administration for Prevention of Money Laundering but not to the Special Prosecution Office. That means that the auditors had not discovered any fishy transactions which could hint to money laundering. Only then the state prosecutors could step in.

Goran KAPOR / Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Duško Knežević nije samo plaćao enormne račune po luksuznim hotelima, pokrivao dugove sa kreditnih kartica Milu Đukanoviću, već je odrađivao i bankarske transakcije od najvećeg povjerenja za Đukanovića i familiju. Tako je Knežević položio i milion i po depozita, kao keš kolateral, za kredit koji je Đukanović dobio u Londonu, 2007. godine. Preko tog kredita aktuelni crnogorski predsjednik kasnije je legalizovao svoj prvi milion. I Đukanović i predstavnici crnogorskih institucija krili su da je garancija za taj kredit dobijena od Kneževića.

Pošto je nakratko napustio državne funkcije i odlučio da se bavi biznisom, Đukanović je 11. jula 2007. godine, na ime svoje firme Capital Invest, dobio kredit od milion i po eura i to od londonske filijale grčke Pireus banke. Kredit mu je omogućila firma Duška Kneževića Comsel Limited sa Kipra, koja je za taj aranžman kao kolateral položila keš depozit od milion i po eura.

Garancija keš Duškove firme sa Kipra

Tog dana u Londonu potpisana su dva ugovora. Prvi ugovor o garanciji na milion i po, za kredit Captal Investu DOO Podgorica, potpisan je između Pireus banke SA, filijala London, kao davaoca kredita i firme Comsel Limited sa Kipra, kao davaoca garancije.

Iz ovog ugovora o garanciji, kojeg su CIN–CG i „Vijesti“ imale na uvid, vidi se da je Milo Đukanović kao korisnik kredita dobio sredstva za Capital Invest zahvaljujući novcu Duška Kneževića. U ugovoru se jasno precizira da je banka zahtijevala dodatnu garanciju za kredit i to u vidu keš kolatrala, koju je obezbijedio garantor, Kneževićev Comsel Limited, koji je ovaj kredit omogućio tako što je u Pireus banci položio depozit od milion i po eura.

U ugovoru o garanciji, koji je potpisao Duško Knežević i predstavnici Pireus banke, precizira se da banka u slučaju da Milo Đukanović ne vrati kredit ima pravo da se naplati isključivo preko keš kolaterala koji je položen kao depozit od strane Kneževićeve firme.

Đukanović krio ko mu je pomogao

Istog dana potpisan je i drugi ugovor o kreditu od 1,5 miliona eura između Pireus banke SA London kao kreditora, Capital Investa DOO Podgorica kao korisnika kredita i Mila Đukanovića kao garantora - vlasnika firme. U ugovoru se preciziraju uobičajene stavke: uslovi vraćanja, kamata i ostalo. Navodi se i da kredit Đukanović treba da povuče do 31. decembra 2007. godine. Ugovor je potpisao Đukanović i ispred Capital Investa i u svoje ime.

Priča o ovom kreditu više puta se pojavljivala u javnosti, ali su se skrivali detalje iz kojih bi se moglo vidjeti ko je stvarno bio Đukanovićev žirant. Sam predsjednik je dobro čuvao tu tajnu i nije htio da otkrije ko je „prijatelj“ koji je za njega založio milion i po eura, mada se u javnosti spekulisalo da je to baš Duško Knežević, koji je imao poslovne veze sa Pireus bankom.

Đukanović je na pitanje odakle mu imovina sa kojom je garantovao kredit odgovorio: „Tokom državnih poslova ostvario sam brojna poznanstva i nije mi predstavljalo problem da dobijem kredit respektabilnih inostranih banaka“. I nije bio problem kada je imao nekog da položi milionski keš. Sam Knežević ranije je govorio da on ne stoji iza tog aranžmana.

Kupio akcije Prve banke koje počinju vrtoglav rast

Đukanoviću je ovaj kredit iskoristio da kroz dokapitalizaciju kupi dio akcija Prve banke, čiji je najveći akcionar već bio njegov brat Aco. Podsjetimo, mlađi Đukanović je kupio malu, lokalnu Nikšićku banku koju je kasnije preimenovao u „Prva banka Crne Gore, osnovana 1901. godine“. Banka je zahvaljujući privilegovanoj poziciji na tržištu i velikim depozitima države za kratko vrijeme narasla više desetina puta, da bi danas bila jedna od najznačajnijiih u zemlji.

Milo Đukanović 3. avgusta 2007. po privilegovanoj cijeni od 127 eura preuzima akcije Prve banke, putem dokapitalizacije. Istog dana na berzi akcija Prve kupovale su se za 188 eura. Capital invest je čitav kredit Pireus banke potrošio za sticanje 11.657 akcija, za koje je plaćeno 1.489.997 eura.

Čim je Milo Đukanović ušao u banku mlađeg brata, akcije su počele vrtoglavo da rastu. Samo za 20 dana vrijednost jedne akcije porasla je gotovo duplo, na 334 eura. Banka je bila na A listi Montenegro berze i prema propisima njene akcije nisu mogle imati dnevni rast veći od 10 odsto. Akcije banke braće Đukanović skoro svakog dana su dostizale ovaj limit rasta, a često je dnevno trgovano samo po jednom akcijom, što upućuje na zaključak da se prometom u simboličnim iznosima otvarao prostor za dalji rast.

Mitrović krio šta piše u ugovoru

Nakon što je Đukanović privukao pažnju javnosti ovom milionskom transakcijom, jer od svoje plate tokom obavljanja državnih funkcija, koja je godinama bila znatno ispod hiljadu eura, iz Uprave za sprečavanje pranja novca saopšteno je samo da se Capital invest za kupovinu akcija zadužio „kod jedne banke u Londonu“. Iz Uprave, na čijem je čelu bio Predrag Mitrović, tada su saopštili da se iz Đukanovićevog ugovora o kreditu „potpisanog 11. jula, vidi da se vraćanje kredita garantuje kupljnim akcijama“ Prve banke. Sada je jasno da su iz Uprave za sprečavanje pranja novca htjeli da sakriju činjenicu da je za ovaj kredit Đukanoviću garantovao Duško Knežević, to jest njegova kompanija sa Kipra Comsel Limited.

Đukanovićev kredit kasnije je od strane Mitrovića označen kao stroga tajna, da bi se spriječilo da MANS dođe do detalja o ovom angažmanu što je ta organizacija tražila više mjeseci po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama. I tada je bilo jasno da akcije Prve banke nijesu mogle biti zalog za kredit jer su one upisano kao takve u Registar zaloga tek tri mjeseca kasnije. Sada je iz dokumentacije i ugovora koje smo imali na uvid jasno da je Đukanović prvo podigao kredit zahvaljujući svom prijatelju Kneževiću, pa da je tek onda kupio akcije banke svog brata. Zalog je, nakon interesovanja javnosti odakle Đukanoviću novac, upisan u oktobru 2007. godine.

Mitrović, čuvar tajni o kreditu, pominje se i ovih dana. Duško Knežević tvrdi da je nakon Mitrovićevog ranjavanja u noge, morao da „pegla“ odnose između bivšeg direktora Uprave za sprečavanje pranja novca i Đukanovića. Knežević je prošle sedmice pozvao Đukanovića i da objasni javnosti zašto je ranjen Predrag Mitrović.

Akcije za tri mjeseca vrijedile 7 miliona

Đukanoviću se baš posrećilo sa ovim kreditom. Akcije Prve banke koje je kupio za milion i po eura vrtoglavo su rasle, pa su nakon upisa u Registar zaloga u okobru 2007, na berzi vrijedjele već 6,9 miliona eura.

Godinu nakon što je podigao kredit, Đukanović vraća dug Pireus banci i to tako što prodaje manji dio akcija Prve banke, tačnije 2.540, po fantastičnoj cijeni od 610 eura za ukupno 1,55 miliona, baš onoliko koliko mu je trebalo da otplati cijeli kredit. Izvor „Vijesti“ je saopštio ranije da je akcije od Đukanovića kupila osoba povezana sa Prvom bankom. “Moja prva firma Capital invest bila je zadužena u inostranstvu, i te obaveze je trebalo servisirati. Na berzi sam prodao dio akcija koje je ta firma imala i razdužio je”, pojasnio je tada Đukanović.

Zanimljivo: par dana nakon što je Đukanović prodao dio akcija Prve banke za milion i po eura, njihov rast na berzi prestaje. A kada banka 2009. godine ulazi u krizu zbog koje Centralna banka Crne Gore (CBCG) uvodi mjere, akcije značajno padaju. Čak i neki prijatelji porodice Đukanović da bi spasili svoj novac prodaju akcije Prve banke.

Rast i nakon spasavanja Prve za okrugli milion

Sve do 2013. godine, Đukanović ostaje sa vlasništvom u banci, koju u međuvremenu zbog rizičnog poslovanja 2010. spasava Vlada injekcijom od 44 miliona. U aprilu 2013, aktuelni crnogorski predsjednik formalno izlazi iz vlasništva Prve. On tada prodaje 10.466 akcija po cijeni 102 eura. Time zarađuje prvi legalni milion, jer je od prethodne prodaje otplatio kredit. I u ovom slučaju, kada predsjednik prodaje, akcije imaju dobru cijenu. Samo četiri dana ranije, jedna akcija Prve je vrijedila 76 eura, ali nakon tri dana rasta dostiže cijenu po kojoj aktuelni predsjednik za svoj paket uzima milion.

Đukanovićeva firma nakon ove transakcije, milion eura oročava u Prvoj banci. Od tada godišnje na ime kamata dobija oko 50 hiljada eura, što je bio jedini prihod ove firme. Prema izvještaju revizora Prve banke, Capital Invest je 31. decembra 2017. u toj banci imao oročen depozit od 1,15 miliona eura.

U maju prošle godine, pošto se poslije kratkog izleta opet vraća na državne funkcije, Đukanović Capital Invest prepisuje sinu Blažu.

Goran KAPOR - Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

 Nadam se da će vlada odustati od ove lokacije, kaže Jelisaveta Kalezić, profesorica na Građevinskom fakultetu, uz upozorenje da će Podgorica, u suprotnom, „biti priključena na veliki auspuh“. Članovi Koordinacionog tima mještana Rasa tvrde da će zbog gradnje kompletne petlje Smokovac biti srušena 42 objekta, a ne četiri koliko ocjenjuju vlasti.

Rogamski zaseok Ras, na periferiji Podgorice, protegao se desnom obalom Morače, od mosta na Smokovcu do zidina Duklje. Tridesetak, mahom starosjedilačkih, porodica sa stotinjak duša, smješteno je u četrdesetak stambenih i pomoćnih objekata.

U maloj ekološkoj enklavi zasađeno je, kažu, više od  6.000 čokota vinove loze, 2.500 korijena smokve uz prirodne plantaže divljeg nara. I za sve je obezbijeđeno navodnjavanje. Nijesu povezani na gradsku vodovodnu i kanalizacionu mrežu, kao što je to bila Duklja prije nepunih 2.000 godina, ali, snašli su se sami. Drže i po neku kravu, koze, kokoške.

Tmuran januarski dan ne remeti rasovsku idilu, dok par stotina metara dalje, na lijevoj obali Morače, načičkane kuće naselja Zlatice, obavijene mješavinom izmaglice i smoga nagovješatavaju blizinu grada. „Kad se sjeverac spusti niz Platije, pa preko Smokovca udari na Podgoricu, treba mu nekoliko dana da sav taj smog rastjera i odnese“, kazuju starosjedioci.

Oni strahuju da  će slika pred nama, sudeći prema najavama iz Vlade, već dogodine nestati. Ako se to obistini, cesta koja će spojiti dionicu autoputa sa magistralom prema gradu proći će sredinom njihovih imanja i srca.

Urbanistički stručnjaci sa kojima smo razgovarali upozoravaju da bi to, pored štete mještanima, moglo proizvesti i ozbiljne ekološke posljedice po čitavu Zetsku dolinu, sa više od 250.000 stanovnika.

Vlada je, 17. januara, Ministarstvu saobraćaja dala saglasnost za izvođenje „potrebnih radova“ na petlji Smokovac koja će, preko Zlatice, Rasa i Rogama, biti tačka ukrštanja  autoputa Bar – Boljare i (budućeg) Jadransko-jonskog autoputa, kao i mjesto gdje će se dionica Smokovac -  Mateševo spojiti sa postojećim magistralnim putem Podgorica – Kolašin.

Prema predočenom planu, za sada će se graditi samo Faza I petlje Smokovac, odnosno „poveznica“ autoputa i magistrale, sa naplatnim rampama na lijevoj obali Morače.

To, smatraju mještani Rasa, znači da će oni ostati bez životnog prostora. Poveznica će proći posred njihovih imanja, na pedesetak metara od kuća, lokalni put koji sada koriste biće izmješten bliže rijeci, voda i vazduh zagađeni, buka će otjerati tišinu.

„Kako ćemo -  ja od sedamdeset, a moj brat od devedeset i koju godinu - da se selimo sa našeg ognjišta? I đe ćemo, kad nas oćeraju?“, pita se Milodarka Novosel.

Da priča o mogućim ekološkim problemima nije bez osnova pokazuju i izvodi iz jedne od analiza u kojoj se, između ostalog, nabrajaju „slabosti“ petlje na Smokovcu:

„Dominantni sjeverni vjetar nosi aerozagađenje usljed otvorenosti prema centru grada (Podgorice); povećano kumulativno aerozagađenje i nivo buke usljed blizine centra grada, puta, pruge; povećana opasnost od zagađenja površinskih voda – prolazak trase kroz kanjon Morača; nepovoljni uslovi za sprovođenje mjera zaštite od buke, aerozagađenja, vjetra; opasnost od obrušavanja obala Moreče i zasipanja korita rijeke… „

„Nadam se da će Vlada odustati od ove loakcije“, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Jelisaveta Kalezić, profesorica na Građevinskom fakultetu u Podgorici. U suprotnom, smatra „bićemo priključeni na veliki auspuh“.

Kalezić objašnjava: „Specifičan položaj potencijalne lokacije petlje koja je na desnoj obali Morače, u koridoru sjevernog vjetra, ukazuje da će vazduh Podgorice biti dodatno zagađen. Takve, zvaničnicima neprijatne procjene već postoje. Pravci vjetrova su veoma važni u urbanističkom planiranju naselja. Posebno, ako umjesto planiranog čistog, građanima isporučite zagađen vazduh. Postoje i drugi važni aspekti uticaja na okolinu: pitanje boljeg korišćenja velike površine od oko 30 hektara za budući razvoj grada; stvarnh troškova eksproprijacije (manje privlačne lokacije na lijevoj obali Morače prodaju se i do 150 eura po metru kvadratnom); stvarnih troškova izmještanja dalekovoda i hidrotehničkih instalacija. O ovim se troškovima uopšte ne govori. Samo će se ispostaviti račun građanima.“

Mještani Rasa, međutim, ne znaju šta vlast misli o svemu tome. Postupak eksproprijacije još nije započet, pa za sada samo nagađaju o prostoru koji će im država otkupiti i o cijeni koja će biti ponuđena. Duže od deset godina traju njihovi pokušaji da preko svog Koordinacionog odbora ubijede Vladu, kao što su svojevremeno to uspjeli kod gradskih vlasti, da izmjesti petlju Smokovac. Tako bi, kažu, bila sačuvana njihova imovina, ali i spriječena ekološka opasnost koja će se, nakon gradnje najvećeg saobraćajnog čvorišta u zemlji, nadviti nad Podgoricu, već suočenu sa ozbiljnim zagađenjem.

Sada se, vjeruju mještani Rasa, njihova borba bliži kraju. Odluku Vlade o početku radova na petlji doživljavaju kao svoj konačan poraz. Na drugoj strani – u državnim institucijama i pripremljenim dokumentima – izgleda ne vide da petlja, preciznije njena prva faza proizvodi štetu vrijednu pomena.

„Veći dio prostora planiran za realizaciju objekta pripada slabo naseljenoj i neizgrađenoj oblasti“, konstatuje se u Elaboratu o uticaju na životnu sredinu petlje Smokovac - Faza I, iz maja prošle godine, koje je za potrebe Ministarstva saobtraćaja uradio Paming d.o.o. iz Podgorice. „Zemljište koje se zauzima nije poljoprivrednog karaktera izuzimajući nekolike parcele na desnoj obali Morače, te se iz tih razloga ne može govoriti o većem negativnom uticaju na poljoprivredno zemljište…“.

Bitno se razlikuju i procjene o površini zemljišta koje će biti zauzeto. Prema dokumentaciji na koju se pozivaju autori Elaborata, Faza I buduće petlje zauzima nepunih deset hektara u katastarskim opštinama Rogami (60.108 m2) i Doljani (32.126 m2). Mještani Rasa, u razgovoru za CIN–CG, navode da je riječ o 25 – 30 hektara koje bi država morala da otkupi od njih i to ne računajući šume u zaleđu, preko kojih će, nakon izmještanja zbog petlje, preći postojeći dalekovodi.

Suština nesporazuma leži u činjenici da mještani i vlasnici imanja na kojima je planirana petlja Smokovac o njoj razmišljaju i govore posmatrajući je „ucijelo“, dok stručnjaci iz Paminga, Agencije za zaštitu životne sredine i Vladini zvaničnici problemu pristupaju „fazno“. Članovi Koordinacionog tima pozivaju se na dokument u kome stoji da će zbog gradnje petlje biti srušena 42 objekta, dok u Elaboratu piše – četiri.

„Za eksproprijaciju su predviđena četiri stambena objekata, tri na lijevoj strani trase puta gledano od Stare Zlatice prema Smokovcu i jedan na desnoj strani, jer se nalaze na trasi ili na udaljenosti manjoj od 10 metara od osnove puta“.

Ko je u pravu to se, danas, ne može precizno reći. „Budući da slijedi izmjena Prostornog plana Crne Gore, jer plan koji je sad na snazi važi do 2020. godine, opredjeljenja vezana za koridor Jadransko-Jonskog autoputa će svakako uticati na konačan izgled petlje na Smokovcu“, stoji u dokumentu iz februara 2017. godine sa potpisom ministra saobraćaja Osmana Nurkovića, do koje je došao CIN-CG.

Fazno projektovanje, pribavljanje dokumentacije i gradnja petlje na Smokovcu, pored trenutnih ušteda na troškovima eksproprijacije, planerima ovog dijela autoputa pojednostavljuje i pribavljanje neophodnih saglasnosti vezanih za uticaj saobraćajnice na životnu sredinu.

Milodarka Novosel i Luka Vukanović, vlasnici najvećeg dijela zemljišta na Rasu koji bi trebalo eksproprisati,  ljetos su uputili žalbu Ministarstvu održivog razvoja i turizma (MORT) tražeći da se poništi rješenje Agencije za zaštitu životne sredine kojim je data saglasnost na Elaborat procjene uticaja na životnu sredinu petlje Smokovac I Faza. Oni navode i kako je petlja Smokovac „prostorno, građevinski i funkcionalno nedjeljiva“, pa se i procjena uticaja na okruženje mora uraditi za cijeli projekat. Iako je rok od 45 dana davno istekao, nijesu dobili odgovor. Nedavna odluka Vlade govori o nepokolebljivosti da se započeto nastavi „prema planu“, koji, formalno, ne postoji.

„Kroz Detaljni prostorni plan autoputa Bar – Boljare je ostavljena mogućnost da se ispituju trase preko Skadarskog jezera i trasa ka Beranama, ali ovaj dio trase, od Smokovca do Gornjih Mrka, ni od Smokovca do Farmaka, nije definisan za dalja ispitivanja i razradu“, piše ministar Nurković gospođi Novaković. „Svaka izmjena osnovnih planskih i tehničkih postavki projekta u ovom trenutku bi predstavljala veliki rizik po Državu kao investitora, zbog izlaganja opasnosti od dostavljanja potencijalnih odštetnih zahtjeva izvođača radova!“

Za mještane koji će se i bukvalno, naći na ulici, takva briga nije demonstrirana. „Ima mnogo primjera ignorisanja mišljenja građana o načinu korišćenja prostora kojim se utiče na njihove sudbine. Odnos prema građanima Rasa poseban je primjer državnog nasilja“, kaže profesorica Kalezić naglašavajući: „Prostor Rasa, posebno Rogama je dragocjena rezerva za urbani razvoj Podgorice. Izgradnja petlje je bacanje te dragocjene rezerve.“

Smokovac  se našao na trasi autoputa Bioče – Tanki Rt (Skadarsko jezero) u Generalnom projektu koji je 1983. godine izradio Republički zavod za urbanizam i projektovanje –Titograd. Priča se od tada ponavljala, zaključno sa  2008. godinom kada je usvojen novi Prostorni plan Crne Gore do 2020. a zatim i Detaljni prostorni plan autoputa Bar – Boljare.

Vlada je već u februaru 2009. godine donijela Odluku o utvrđivanju javnog interesa za eksproprijaciju nepokretnosti za izgradnju dionice autoputa na potezu Rogami – Bioče. Ona je kasnije poništena, jer nijesu postojali projekti na osnovu kojih bi se obavilo oduzimanje, ali je priča o izmještanju petlje sa Smokovca krenula još tada.

Sredinom 2012. tadašnji direktor Direkcije za saobraćaj Veselin Grbović piše ministru održivog razvoja Predragu Sekuliću nakon sastanka i odluke da se uradi „višekriterijumsko poređenje petlji u zoni Strganice i Smokovca“, sve sa ciljem da se „pronađe najoptimalnije rješenje ukrštanja“ dva autoputa.

Grbović navodi da je u analizi troškova izgradnje petlje Strganica potrebno uključiti „i činjenicu da je već izvršena eksproprijacija zemljišta za izgradnju dionice ovog autoputa od Smokovca do Bioča u iznosu od 2,195 miliona eura.“ Tako  saznajemo da je otkup počeo i prije nego što se znala trasa autoputa. Na Smokovcu kažu kako je dio tada otkupljenog zemljišta danas van trase, jer je odlučeno da se dva tunela između Bioča i Smokovca spoje u jedan. Kabinet ministra Nurkovića ostao je nijem na zahtjev CIN-CG za komenatar tih tvrdnji. Bez odgovora su ostala i pitanja u vezi obima i cjene eksproprijacije zemljišta i objekata na Rasu i Staroj Zlatici, za gradnju Faze I, ali i cijele petlje.

Uglavnom, ta 2,2 miliona prijevremeno uložena u eksproprijaciju pominju se u gotovo svim dostupnim analizama i poređenjima opcija Smokovac i Strganica. Nasuprot njima  Višesektorska SWOT analiza petlji Strganica i Smokovac, koju su za Vladu u julu 2012. godine uradili londonski ARUP, podgorički SIMM inženjering i Centar za arhitekturu i urbanizam, zaključuje da na Strganici, za razliku od Smokovca, ima „dovoljno prostora za razvijanje petlje sa punim programom veza“, te da je cijena gradnje niža, naseljenost rjeđa, dok na tunele otpada manji dio trase…

Vlada je na sve to ostala gluva. A dio vinograda koji bi se uskoro mogli naći pod petljom podignut je, nakon usvajanja DPP autoputa, uz pomoć novca iz MIDAS projekta, pod okriljem Ministarstva poljoprivrede. Tako bi se moglo ispostaviti da suvišna eksproprijacija nije bila jedini primjer nepotrebno potrošenog novca.

Jedna faza u tri dijela

Prema elaboratu Paminga, I faza petlje Smokovac obuhvata tri cjeline ukupne dužine oko 1.540 metara:

- Vezu dužine oko 650 metara u okviru koje su kružni tok na putu

Podgorica-Kolašin na lijevoj obali Morače, zatim nadvožnjak preko pruge Beograd-

Bar, naplatna rampa i most preko Morače;

-  Privremenu vezu mosta i autoputa na desnoj obali Morače u dužini oko 250 metara;

- Dio autoputa Bar-Boljare u okviru petlje dužine oko 640 metara;

Monitoring, lijek za sve

Izvršni direktor Paminga Ivan Ćuković, inženjer mašinstva i specijalista zaštite od požara formirao je u februaru prošle godine tim za izradu Elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu za izgradnju petlje Smokovac – Faza I. Pored njega tu su se  našli dr Dragoljub Blečić inženjer metalurgije, Aleksandar Gajicki inženjer saobraćaja, dr Snežana Dragićević biolog i magistar Darko Vidaković, inženjer zaštite od požara. U maju posao je bio gotov.

Autori Elaborata zrače optimizmom o ekološkoj bezbjednosti tokom korišćenja ovog dijela petlje. Tako smatraju da otpadne vode sa kolovoza, nakon prečišćavanja „neće bitnije uticati“ na kvalitet nadzemnih i podzemnih voda u širem okruženju lokacije. Cijene da „neće biti neadekvatnog odlaganja otpada koji bi mogao negativno uticati na okolno zemljište.“

I emisije zagađujućih materija pokazuju, prema autorima Elaborata, „da se njihov uticaj može svesti na prihvatljiv nivo.“ Da li će to biti moguće ako i kada cijela petlja bude u funkciji, pitanje je na koje nijesmo dobili odgovor od nadležnih državnih institucija. Prema prošlogodišnjim podacima Agencije za zaštitu prirode, Podgorica je 2017. godine imala 68 dana, prema zakonu neškodljivo je do 35, u kojima je koncentracija PM10 u vazduhu (čestice prašine manje od 10 mikrometara, koje zovu i „nevidljivi ubica pluća“) bila iznad dozvoljene granice. I godišnji prosjek koncentracije je bio blizu propisane gornje granice - 37 mikro grama po metru kubnom, naspram dozvoljenih 40.

Elaborat ipak sadrži i opis aktivnosti za slučaj da planirani dio petlje negativno utiče na okruženje u mjeri većoj od dozvoljene. Tako se plan monitoringa vazduha, „ako rezultati mjerenja ukažu na neophodnost daljeg praćenja“ proširuje sa jednog na četiri mjeseca godišnje (po mjesec u sva četiri godišnja doba) uz preporuku mjerenja i na naplatnoj rampi „zbog stvaranja dužih kolona u jeku turističke sezone.“

Planiran je i monitoring buke, nekoliko mjeseci nakon puštanja petlje u saobraćaj, a zatim na svakih pet godina. Ili u slučајu žаlbi lokalnog stanovništva…

Kontrola  otpadnih voda bi trеbаlo dа sе sprоvоdi čеtiri putа gоdišnjе, оbаvеznо jednom tоkоm intеnzivnih pаdаvinа i ljеti pоslijе prvе kišе, kao i nаkоn dugоtrајnоg sušnоg rаzdоblја i nајintеnzivniјеg kоrišćеnjа autoputa.

U Elaboratu piše i da u fazi eksplоаtаciјe autoputa, ispitivanje kvаlitеtа zеmlјištа u putnоm pојаsu trеbа dа trаје nајmаnjе pеt gоdinа kаkо bi sе оdrеdiо uticај drumskоg sаоbrаćаја. Ukоlikо sе nаkоn tоgа ustаnоvе prеkоrаčеnjа zаgаđuјućih mаtеriја u zеmlјištu, pоtrеbnо је uzimаti uzоrkе јеdnоm u dvijе gоdinе.

Paming nije odgovorio na pitanja CIN-CG, o tome šta će se desiti ukoliko se umjesto pretpostavljenog saobraćaja od nepunih 20 hiljada vozila dnevno, ostvare želje Vlade od 30 hiljada, jesu li osim češćeg monitoringa  predviđene i neke druge mjere zaštite u slučaju značajnijeg negativnog uticaja Faze I na okruženje, koliko bi izgradnja kompletne petlje povećala vrijednosti navedene u Elaboratu...

„Shodno Ugovoru za izradu Elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu za Petlju "Smokovac" - Faza I, koji smo potpisali sa kompanijom "CRBC" d.o.o. - Peking - DSD Podgorica, nijesmo u mogućnosti da Vam dostavimo tražene informacije, odgovorio je Ćuković.

Zoran RADULOVIĆ

Guverner Radoje Žugić i više njemu najbližih saradnika iz Centralne banke Crne Gore (CBCG) u posljednjih nekoliko godina steklo je najviša akademska zvanja na Beogradskoj bankarskoj akademiji (BBA), čiji je osnivač Atlas grupa Duška Kneževića.

Protiv Kneževića je nedavno pokrenuta istraga zbog navodnih malverzacija u Atlas i IBM banci, za čiji je nadzor bio zadužen upravo guverner Radoje Žugić i CBCG.

CBCG puna doktorata sa Kneževićeve akademije

Iz CBCG na Kneževićevoj BBA zvanje doktora nauka stekle su direktorica Direkcije za finansije i računodvodstvo Centralne banke Valentina Ivanović, ali i savjetnice viceguvernera Nikole Fabrisa - Milica Kilibarda i Ana Vlahović. Doktorati na Kneževićevoj BBA su koštali dvadesetak hiljada eura.

Njihove doktorske studije i zvanja, baš kao i u slučaju guvernera Žugića, Kneževićevoj BBA platila je CBCG.

Na Kneževićevoj bankarskoj akademiji treba da doktorira i ćerka guvernera, Jovana Žugić.

Sve ove informacije potvrđene su “Vijestima” i Centru za istraživačko novinarstvo (CIN-CG)na Beogradskoj bankarskoj akademiji, ali i iz CBCG.

BBA je osnovana svega nekoliko godina prije nego što je Žugić doktorirao, a ustanova 2011, kada je naš guverner branio disertaciju, nije imala dozvolu za organizovanje postdiplomskih doktorskih studija, već samo za osnovne. Dozvolu za postdiplomske studije BBA dobija tek 2014. Osnivači ove ustanove su Kneževićeva Atlas banka, srbijanski Institut ekomskih nauka i Kopaonik osiguranje.

Aktuelni predsjednik BBA Hasan Hanić, dugogodišnji je saradnik Kneževća. On je imao i značajne funkcije u Atlas banci, u koju je sada uvedena prinudna uprava: bio je član i predsjednik Upravnog odbora, kao i predsjednik nadzornog odbora.

Hanić je bio i član komisije za odbranu doktorata guvernera Žugića 2011, dok mu je mentor bio Zoran Grubišić, drugi važan čovjek Duška Kneževića, koji je takođe bio na najvišim pozicijama u Atlas banci, a koju po Ustavu i zakonima Žugić trebalo da kontroliše.

Treći član Komisije za doktorat aktuelnog guvernera bio je Nikola Fabris, godinama Žugićeva desna ruka.

Fabris redovan član komisije ili mentor kolegama iz banke

Ovo nije jedino Fabrisovo članstvo u komisiji za odbranu doktarata na BBA nekog iz Centralne banke. Tako je bio treći, odnosno eksterni član komisije i kada je direktorica Direkcije za finansije i računodvodstvo Valentina Ivanović branila doktorsku disertaciju.

Za to je, kazao je „Vijestima“ i CIN-CG, primio simboličnu nadoknadu.

"Na BBA sam bio treći (eksterni član koji nije zaposlen) u nekoliko komisija za odbranu doktorata. Napominjem da sam bio član komisije za odbranu doktorata i na brojnim domaćim i inostranim univerzitetima. Posljednji put na Beogradskoj bankarskoj akademiji sam bio član komisije prije šest godina. Autorski honorar za ovu vrstu posla bio je simboličan i iznosio je oko 110 eura. Sve svoje prihode sam uvijek prijavljivao u skladu sa Zakonom“, kazao je Fabris, ne pricizirajući kome je još sve od kolega iz CBCG bio „eksterni član komisije“.

Komisije Kneževićeve BBA nijesu jedine u kojima je Fabris nadgledao disertacije svojim kolegama iz CBCG. Na Ekonomskom fakultetu Univerzitzeta Crne Gore bio je mentor za doktorsko zvanje i izvršnom direktoru CBCG Radojici Luburiću.

Istovremeno, dok su guverner Žugić i više njegovih saradnika od povjerenja o trošku CBCG radili na svojim doktorskim disertacijama ili već dobili zvanja, izostajala je stroža kontrola crnogorskih Atlas i IBM banke. Ako su i rađene, kao ona iz 2015, ostajale su u ladicama CBCG i nijesu preduzimane sve neophodne mjere prema Kneževićevim bankama, kako je predviđeno zakonom.

Tim tadašnjeg viceguvernera Velibora Miloševića je, tokom kontrole iz 2015, zahtijevao da se uvede prinudna uprava „kao jedino rješenje, koje u ovom momentu može dati neka poboljšanja, odnosno spasti dalji odliv likvidnih sredstva“.

Fabris: Znao sam za izvještaj o Atlas banci, ali nijesam bio nadležan

Aktuelno rukovodstvo CBCG, na čelu sa guvernerom Žugićem, sada pere ruke od tog izvještaja i kasno uvođenje mjera pravda tvrdnjama da nijesu bili upoznati sa stanjem u Kneževićevoj banci i nalazom tadašnjeg drugog čovjeka CBCG, koji je sada jedan od osumnjičenih u aferi „Atlas“.

Iako tvrde da nijesu upoznati, CIN-CG i „Vijesti“ u posjedu su mejl korespondencije Miloševića i Žugićevog najbližeg saradnika Nikole Fabrisa. Milošević u tom mejlu Fabrisa obavještava da CBCG „mora uvesti prinudnu upravu kao jedino rješenje...“ i upozorava na to da nalaz nameće „momentalnu obavezu CBCG da uzme licencu banci, posljedično i druge mjere koje slijede“.

U tom periodu, Žugić je formalno bio ministar finansija u Vladi, ali i član Savjeta za finansijsku stabilnost, no i dalje tvrdi da nije bio upoznat sa ovako oštrim upozorenjima za uvođenje mjera u jednu poslovnu banku.

Posebno je čudno da ga jedan od najbližih saradnika, Nikola Fabris, nije obavijestio o ovako važnom pitanju.

"Mejlom od 10. novembra 2015. godine se tadašnji viceguverner Velibor Milošević obratio guverneru (Milojici) Dakiću sa predlogom za uvođenje prinudne uprave u Atlas banku. Ja sam, takođe, kopiran u pomenuti mejl. Napominjem da kao viceguverner za finansijsku stabilnost nisam imao nikakvu nadležnost po pitanju donošenja pomenute odluke u tom periodu. U prilogu mejla se nalazila kratka analiza stanja u Atlas banci“, odgovorio je Fabris na pitanje zbog čega Žugića tada nije informisao sa prilikama u ovoj banci koje su mogle da utiču na finansijsku stabilnost.

Slabo kontrolišu banke, ali su dobro plaćeni: Bastion nepotizma

CBCG je imala, prema podacima u koje smo imali uvid, prošle godine 355 zaposlenih, čije su neto plate na mjesečnom nivou iznosile preko 380.000 eura.

Prosječna plata u CBCG, dakle, iznosi 1.070 eura neto i duplo je veća od prosječne zarade u Crnoj Gori.

Kada se neto iznosu dodaju obavezni porezi i doprinosi, dolazi se do cifre od oko 7,5 miliona eura, koliko je CBCG izdvajala prošle godine za bruto zarade.

U ovu cifru nijesu uračunati neki drugi benefiti, koje zaposleni u CBCG ostvaruju po osnovu Kolektivnog ugovora iz 2014.

Kolektivni ugovor predviđa, između ostalog, i povećanje zarade za magistarsku i titulu doktora nauka od pet, odnosno 10 odsto. To znači da se za oko 50 magistratura u CBCG i desetak doktorata na godišnjem nivou, prema našem obračunu, izdvoji oko 90.000 eura bruto. Iz CBCG kažu da se radi o 60.000 eura neto.

Zbog svega toga ni ne čudi što CBCG godinama važi za državu u državi i tvrđavu nepotizma, u kojoj su zaposlena djeca i najbliži rođaci visokih državnih zvaničnika iz politike i pravosuđa, ali drugih uticajnih ljudi iz svijeta biznisa.

U CBCG radi ćerka premijera Duška Markovića, Valentina. Prema podacima do kojih smo došli, Markovićeva je zaposlena u Direkciji za analizu u kontrolu banaka, a njena neto plata prošle godine iznosila je oko 1.000 eura. Moguće je da je njena zarada kasnije bila veća, s obzirom na to da je unaprijeđena u glavnog kontrolora.

U CBCG rade i ćerke bivšeg predsjednika Filipa Vujanovića - Tatjana Vujanović Vuksanović i Nina Vujanović.

Vujanović Vuksanović je unaprijeđena u pravnicu koja CBCG zastupa u teškim sporovima, a prema podacima „Vijesti“ i CIN-CG njena plata je iznosila 1.651 euro.

Vujanović Vuksanović je pravni zastupnik CBCG u sporu koji protiv institucije i guvernera Žugića, zbog navodnog mobinga, vodi bivša viceguvernerka Irena Radović. Vujanović Vuksanović je nedavno skrenula pažnju na sebe zahtjevom sudu da se iz ovog procesa isključi javnost, obrazlažući to mogućnošću da Radovićeva tokom svjedočenja može ugroziti bezbjednost zemlje i sigurnost njenih građana.

U isto vrijeme, njenoj sestri Nini Vujanović, zaposlenoj u Direkciji za monetarnu politiku i fiskalna istraživanja, plata je bila 1.176 eura. I snaha Milana Roćena je tu. Radi u Sektoru za međunarodne odnose, a prošle godine njena plata je iznosila skromnih 605 eura.

Tu je i ćerka Slavoljuba Stijepovića, aktera afere „koverta“, Dragana Ivanović. Zaposlena je u Direkciji za ljudske resurse i prima oko 800 eura.

Sin člana Senata Državne revizorske institucije Zorana Jelića i državne sekretarke u Ministarstvu rada i socijalnog staranja Vukice Jelić, radi u Direkciji za upravljanje međunarodnim rezervama rezervama, sa platom nešto većom od 1.000 eura.

Njihov bliski rođak Filip Rešetar radi u Odjeljenju za prinudnu naplatu i zarađuje oko 800 eura.

U Direkciji u kojoj je zaposlen Jelić, radi i ćerka potpredsjednika Vlade Rafeta Husovića, Sanra Dacić, koja prima nešto preko 1.000 eura.

Nakon odrađenog pripravničkog staža, u CBCG je mjesto dobila i ćerka bivše potredsjednice Vlade izbornog povjerenja Azre Jasavić, Ilma. Njena plata iznosi 650 eura.

Azra Jasavić je svojevremeno, kao poslaninica Pozitivne Crne Gore, u Skupštini dala podršku tadašnjoj Vladi Mila Đukanovića. Nakon tog glasanja, ova nekad opoziciona partija, doživjela je političku propast, ali je njen predsjednik Darko Pajović unaprijeđen u crnogorskog ambasadora u Kini, dok Jasavić zastupa velike državne kompanije, među kojima i Elektroprivredu Crne Gore.

U CBCG rade sin sutkinje Vrhovnog suda Radojke Nikolić, Marko Nikolić, te ćerka njene koleginice Dušanke Radović, Marija Sekulović.

Sredinom prošle godine u toj bankarskoj instituciji zaposlen je i sin sutkinje Ustavnog suda Desanke Lopičić, Janko...

Svi guvernerovi ljudi: Sestrić, sestričina, snaha i ostali

Osim što je guverner imao osjećaj za rodbinu političke i pravosudne elite, nije ostao dužan ni svojoj porodici.

Tako u Sektoru za bankarske operacije radi sestričina Radoja Žugića, Dara Prelević, koja je prošle godine zarađivala mjesečno oko 1.350 eura.

Sin druge Žugićeve sestre, Ivan Bošković jedan je od šefova Sektora za operativne poslove CBCG i primao je platu oko 1.300 eura. Tu je i njegova supruga Ana, u Direkciji za ljudske resurse sa platom od skoro 800 eura.

Anina rođaka Nada Marović sjedi u kabinetu guvernera i prima oko 2.500 eura.

Istraživčki centar MANS-a upravo je objavio da je sestrić Ivan Bošković, u vrijeme kad je Žugić bio ministar finansija, osnovao firmu koja je, iako nije imala nikakvu poslovnu istoriju, dobila u nekolike godine na tenderima Ministarstva finansija poslove vrijedne oko 170.000 eura.

Ubrzo nakon što je Žugić napustio taj resor, njegov sestrić je likvidirao firmu.

Prema podacima od prošle godine u koje smo imali uvid, sam Žugić prima 4.857 eura. Dok guverner ne dostavi Agenciji za sprečavnje korupcije godišnji izvještaj za 2018, ostaće nepoznanica da li pored ove cifre prima i naknade u više drugih tijela, čiji je član.

Dakle, samo guverner i porodica Centralnu banku godišnje koštaju neto oko 130.000 eura, što je oko 200.000 bruto.

CBCG: Ulažemo u znanje

Odgovarajući na pitanja „Vijesti“ i CIN CG iz Centralne banke poručuju da ta institucija „vodi kadrovsku politiku, čiji je primarni cilj da zaposlenima obezbijedi stimulativni i podsticajni ambijent, kako za stalno usavršavanje, učenje i napredovanje, tako i za postizanje dobih rezultata u obavljanju povjerenih poslova“.

"Kao rezultat takve politike, na današnji dan, u CBCG radi 55 zaposlenih sa stečenim akademskim zvanjem magistra i 12 doktora nauka.

Kolektivni ugovor CBCG zaključen je prvi put između predsjednika Nezavisnog sindikata CBCG i guvernera CBCG u martu 2011. godine kada je propisano uvećanje osnovne zarade zaposlenima po osnovu stečenog akademskog zvanja magistra za 5%, odnosno doktora nauka za 10%. Istim ugovorom propisuje se da se odredbe koje se odnose na uvećanje po osnovu stečenog akademskog zvanja doktora nauka primjenjuju počev od januara 2014. godine, a po osnovu stečenog akademskog zvanja magistra nauka od jula 2016. godine. Izdvajanja na godišnjem nivou za ova uvećanja zarade iznose cca. neto 60.000 eura.

Centralna banka je snosila troškove stručnog obrazovanja za sticanje zvanja doktora nauka na Beogradskoj bankarskoj akademiji za savjetnice viceguvernera Milicu Kilibardu i Anu Vlahović (u iznosu od po 4.750 eura), za guvernera Radoja Žugića (u iznosu od 5.000 eura) i za direktoricu Direkcije za finansije, računovodstvo i kontroling Valentinu Ivanović (u iznosu od po 4.750 eura).

Napominjemo da se, shodno internim aktima CBCG, stručno obrazovanje za zaposlene odobrava na osnovu zahtjeva zaposlenog, a u skladu sa potrebama posla i uz uslove da postoji saglasnost nadređenih i planirana sredstva za te namjene“, kazali su iz CBCG.

Za Žugićevu suprugu humanitarna pomoć 12.500

U CBCG potvrdili su za „Vijesti“ i CIN-CG da je na ime Milanke Žugić, supruge Radoja Žugića, na ime humanitarne pomoći 2014. i 2015. uplaćeno 12.500 eura.

U to doba Radoje Žugić bio je ministar finansija.

"U 2014. i 2015. godini je, na inicijativu tadašnjeg menadžmenta CBCG, Radoju Žugiću, tadašnjem ministru finansija, dodijeljena pomoć za liječenje (dvije teške operacije). Prethodna i sadašnja praksa CBCG je da kroz svoj finansijski plan planira i izdvaja sredstva i za pružanje pomoći za liječenje“, saopštili su iz CBCG.

Milanka Žugić je na čelu Farmaceutske komore. Toj organizacija je 2016. i 2017. ukupno uplaćeno 3.550 eura.

"U skladu sa politikom CBCG, kao društveno odgovorne organizacije, planiraju se sredstva za donacije, sponzorstva i humanitarne aktivnosti, čime CBCG nastoji da pruži pomoć u radu institucija iz oblasti zdravstva, kulture, sporta i sl., pa su u skladu sa tim izdvojena i sredstva za donaciju Farmaceutskoj komori Crne Gore za organizaciju međunarodnih kongresa farmaceuta“, ističu iz CBCG.

• 200.000 eura bruto su godišnje plate Žugića i njegove porodice u CBCG

Tina POPOVIĆ