„Čim migrant za pare predaje svoj pasoš u velikom je riziku da postane žrtva trgovine ljudima. Primjere imamo na ruti nezakonitih kretanja migranata Grčka – Makedonija i  Makedonija – Srbija, ali mi za sada nemamo tih slučajeva“, tvrdi šef granične policije Vojislav Dragović

“Prošli smo kroz mnogo zemalja u želji da spasimo svoju djecu. Išli smo kroz Tursku, Grčku, Albaniju i evo nas u Crnoj Gori. Prije tri dana smo pokušali da pređemo u Bosnu, ali su nas na granici njihovi policajci pretukli. Spavali smo u toaletu i vraćeni smo ovdje. Jedino u Crnoj Gori su moja djeca tretirana kao ljudska bića. Ne znamo gdje ćemo dalje”, ispričao je  jedan od izbjeglica iz Sirije koji boravi u Sigurnoj kući “Bona Fide” u Pljevljima.

Dolaze iz ratom razorene zemlje, većinom su obrazovani ljudi koji ne žele da ratuju, već spas za sebe i djecu traže u nekoj od evropskih zemalja.  Iz nevolje u goru, ulaze pristajući i na nedostojne zahtjeve onih koje pokušavaju da zarade na njihovoj muci. Prihvataju da ih tretiraju i samo kao običnu robu koju valja prošvercovati, pa se zato kasnije često i u zvaničnoj verziji kasnije trafiking zamjenjuje “pristojnijim” opisom krivičnog djela – krijumčarenjem ljudi.

U Sigurnoj kući boravi i tročlana porodica iz Sirije, koja takođe ne uspijeva da pređe crnogorsko-bosansku granicu.  Trogodišnja djevojčica na put je krenula sa roditeljima. Otac je bio pilot, a majka je radila u banci.  Nakon što su ostali bez svega, odlučili su da napuste svoju državu i krenu na put, pun neizvjesnosti i patnje. U razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), potvrđuju i oni da s pokušali da pređu granicu, ne navodeći gdje, ali da ih je pretukla bosanska policija, nakon čega su bili prinuđeni da se vrate u Pljevlja. Planiraju da nastave putovanje, ali zbog teških uslova i brutalnih napada policije teško se odlučuju da ponovo pokušaju.

Na putu za zapadnu Evropu veliki broj migranata prolazi kroz Pljevlja. Za prelazak u BiH, prema nezvaničnim saznanjima, uglavnom koriste dva granična prelaza, na Metaljci i prelaz nedaleko od rudarskog naselja Šula, koji je manje prometan i manje štićen. Većina uspije da ilegalno pređe granicu, ali ima i onih koji preživljavaju pravu golgotu pokušavajući da dođu do Zapada.

Preko granice, noću kroz šume

U proteklih nekoliko mjeseci kroz Centar u Pljevljima prošlo preko 650 migranata. Direktorica Sabina Talović kazala je da u prostorijama Sigurne kuće izbjeglice dobijaju neophodnu pomoć i tu borave dok ne odluče da nastave putovanje.

“ Oni dolaze gladni, umorni, povrijeđeni, sa malom djecom, prljave odjeće, bez ičega. Kod nas imaju kupanje,  šišanje,  hranu, odjeću, spavanje”, kazala je Talović.

Jedan od migranata sa kojim smo razgovarali rekao je da do  Pljevalja dolaze iz Podgorice redovnim autobuskim linijama, ne želeći da saopšte na koji način nastavljaju put prema Bosni, niti ko im je veza za ilegalan prelazak. Kažu da uglavnom noću prelaze granicu na sjeveru Crne Gore, krećući se šumom. Većinom su opremljeni savremenim telefonima, pomoću kojih međusobno komuniciraju i razmjenjuju savjete o mjestima na kojima je najbolje preći granicu. Zahvaljujući satelitskim snimcima, dobro su upoznati i sa terenom u Pljevljima.

Nekoliko taksista ispričalo je za CIN-CG, da su u početku prevozili migrante kao i sve druge putnike, ali da im je u međuvremenu to policija zabranila, iako, kažu oni, samo rade posao od kojeg žive. Tvrde i da su uslugu prevoza do Metaljke i Šula naplaćivali oko trideset eura, a da imaju saznanja da pojedine grupe to rade i za 200 eura po turi. Sumnjaju i  da je u posao ilegalnog prevoza migranata umješana i policija, ne nudeći ni jedan dokaz za svoje tvrdnje.

Polazna tačka - sela blizu granice

Tihi su i ne pričaju ni sa kim. Nose ruksake i samo hodaju naprijed kao da znaju kuda će- tako je susret sa nekoliko migranata prošle godine, doživio Ahmet Aljoši iz sela Donji Kravari, na jednoj od najjužnijih tačaka Crne Gore. U policijskim dosijeima, to selo, u blizini graničnog prelaza Sukobin, slovi kao jedno od mjesta na koje migranti prvo naiđu nakon što ilegalno pređu granicu između Albanije i Crne Gore na ulcinjskoj teritoriji.

Aljoši kaže da ove godine nije primijetio nijednog migranta. Od njegove kuće u blizini džamije, do granice vode dva seoska putića. U dvorištu ima dva psa koji ne vole nepoznate ljude, a nenamjernik iz susjedne zemlje, ne bi ih mogao zaobići.

„ Ne laju noću. Mislim da su ti ljudi našli druge pravce“, kazao je Aljoši.

Naspram Donjih Kravara, samo nekoliko kilometara udaljena, smještena su živopisna albanska sela Murićani i Dodaj.  Za one koji hoće ilegalno preko Ulcinja i Crne Gore i dalje preko Bosne i Hrvatske u zapadnu Evropu, to je uglavnom polazna tačka.

U Albaniji, prihvatilište za migrante nalazi se u Tirani.  U Skadru, kako je kazao naš sagovornik iz policije, organizovani su na nekoliko lokacija po periferiji, koje često mijenjaju u strahu od racije sve dok ne dogovore prelazak.

„ To su uglavnom grupe od četiri do pet ljudi. Njihovo je da dođu do magistrale prema Baru, ili da probiju policijski punkt u Vladimirskim Krutama. Tu ih čeka organizovan prevoz do granice sa Bosnom. Uglavnom, nije riječ o malim sumama novca“, tvrdi naš sagovornik.

Kopnenu granicu ilegalno prelaze uglavnom „slobodni strijelci“, dok se veće grupe ljudi organizovano prebacuju preko jezera, nerijetko i preko Bojane, ali i morem. U poslednje vrijeme, tvrde u policiji, omiljeno mjesto za ilegalno probijanje granice je na teritoriji Ostrosa, na pristaništu Skal, do koga se može i kopnenim i vodenim putem.

Crnogorska policija pokušava da vrati migrante Albaniji ukoliko kod njih pronađe dokaz da su prethodno boravili u toj zemlji, poput novca ili sim kartice. Ukoliko ne, nakon saslušanja odvoze ih u prihvatilište u Podgorici.

Naš sagovornik tvrdi da su u posao prebacivanja migranata do granice, umiješani i neki albanski policajci.

„ Sirijac, koga smo uhapsili, pokazao nam je tajno snimljen video, na kome se vidi kako mu albanski policajac uzima sto eura“, tvrdio je on. Aljoši koji je zaposlen u Opštini, kaže da migranti sada izbjegavaju Donje Kravare zbog blizine policije.

„ Oni su do džamije za tri minuta kad im se javi. Kako će pobjeći? Logično je da granicu ilegalno pređu iznad Gornjih Kravara i Postegvaša, gdje je i magistrala blizu”, objašnjava Aljoši.

“Prošle godine, jedan moj komšija vraćao se noću iz Ostrosa sa familijom. Ispred njegovog kombija, odjednom su se isprečila dva džipa albanskih registarskih oznaka. Pitali su ga gdje je Posetgvaš i „zamolili“ ga da se pravi kao da ih nije vidio. To je bio šok za njega i familiju“, ispričao je Aljoši.

Pet puta više migranata nego prošle godine

Šef granične policije Vojislav Dragović kazao je da se u posljednje vrijeme bilježi povećan broj migranata koji prolaze kroz Crnu Goru, ali da taj broj za sada nije zabrinjavajući.

Dragović pojašnjava da migranti u Crnu Goru ulaze najčešće preko nepristupačnih predjela i uglavnom na kopnu, oko graničnog prelaza Božaj, u nekoliko kilometara iznad tog prelaza.

U toku ove godine oko 1500 migranata, prema podacima policije, prošlo je kroz teritoriju Crne Gore.

U prosjeku trenutno, kako kaže, ima oko 20, 30 migranata dnevno, dok su prije godinu dana imali pet ljudi dnevno.

„Migranti nisu prisutni na graničnim prelazima, jer između ostalog naši službenici tu vrše pojačane kontrole. Shodno informacijama koje posjedujemo, pojačali smo prisustvo granične  policije u pojasu blizu granice sa Albanijom kod Božaja, u kopnenom dijelu. Oko 70 odsto to područje je uz željezničku prugu", naveo je on.

Dodao je da je proteklih osam do devet mjeseci povećan broj migranata koji ulaze iz Albanije.

„ Oni Crnu Goru doživljavaju kao tranzitnu, žele da što prije prođu kroz našu zemlju i nastave kretanje preko Bosne i Hercegovine najčešće u zemlje Zapadne Evrope“, naveo je on.

Dragović tvrdi da se crnogorska policija veoma humano odnosi prema migrantima i da nije umiješana u njihove ilegalne prelaske.

Dodaje da će svakako, ukoliko utvrde bilo kakvo nedozvoljeno ponašanje policije, protiv nesavjesnih službenika pokrenuti krivične i disciplinske postupke.

„Policijski službenici se prema migrantima odnose shodno zakonu, a prije svega humano. Nemamo saznanja ni zabilježene situacije da policajci na migrante, kako ste pitali, fizički nasrću na našoj teritoriji, ali ni da učestvuju u njihovom ilegalnom prelasku. Nemamo nikakve pritužbe na ponašanje policajaca, već samo pohvale“, rekao je on.

Dodao je da su i od nekoliko međunarodnih nevladinih organizacija koja prati njihovo kretanje dobili sve pohvale kada je odnos prema migrantima u pitanju.

„Među migrantima je do sada bilo i žena sa bebama i malom djecom i ljudi sa zdravstvenim problemima. Trudimo se da im pomognemo kad god i na koji god način možemo“, tvrdi šef Odsjeka za nadzor državne granice.

Dva slučaja krijumčarenja od početka godine

Dragović kaže da postoji umiješanost kriminalnih grupa u njihovo ilegalno prebacivanje, navodeći da su prema njihovim iskustvima, u najvećem broju, u pitanju državljani onih zemalja iz kojih dolaze i sami migranti ili sa trase kojom se kreću.

„Migranti koji prolaze kroz Tursku, Grčku i Albaniju, u dijelu kojima prolaze, imaju pomagače i iz te zemlje kojom prolaze. Mi smo u nekoliko slučajeva imali i crnogorske državljane u tome i oni su do sada bili lica koja prevoze migrante i ta lica su lišena slobode i procesuirana“, naveo je on.

Naveo je i da još nemamo procesuirane slučajeve trafikinga, ističući da migranti svakako jesu podložna grupacija za izvršenje tih krivičnih djela.

„Čim migrant za pare predaje svoj pasoš u velikom je riziku da postane žrtva trgovine ljudima. Primjere imamo na ruti nezakonitih kretanja migranata Grčka – Makedonija i  Makedonija – Srbija, ali mi za sada nemamo tih slučajeva“, tvrdi Dragović.

Imali smo u februaru pokušaj prebacivanja 17 migranata na moru, podsjetio je on.

„Registrovan je i slučaj taksiste iz Bara koji je uspio da migrante prebaci iz Albanije u Crnu Goru, zaobilazeći GP Sukobin, da bi ga naša patrola u dubini teritorije zaustavila i preduzela prema njemu odgovarajuće mjere i postupke u smislu krivične odgovornosti. Bilo je nekoliko lica, migranata, u vozilu, a vozač je priznao izvršenje krivičnog djela i on je lišen slobode i procesuiran “, naveo je Dragović.

Dodaje da su postupci su u toku, te da se oni terete za krivična djela krijumčarenje ljudi.

U ova dva slučaja, dodao je Dragović, utvrđeno je da su migrantima lica koja ih prevoze za prevoz uzimali od 100 do 300 eura.

On dodaje da u proteklo vrijeme nijesmo imali migrante na graničnim prelazima.

„Naše kolege u regionu su imali dosta otkrivanja migranata i na granici koji su bili sakriveni u kamionima i vozilima, dok mi nijesmo imali zabilježenih takvih slučajeva“, kazao je on.

Ocijenio je i da naša policija ima dosta kvalitetan elektronski nadzor granice na Skadarskom jezeru.

„Možemo da vidimo pokrete plovila, povećali smo i broj ljudi koji rade na ovim poslovima. Teško se može desiti da je neko od policajaca, kako ste pitali, uključen u nelegalne radnje u vezi transporta migranata, jer bi morala da bude uključena cijela grupa službenika, jer ih sjedi više na tom mjestu i prati situaciju a i sve se snima. Takva saznanja ne postoje i policija preduzima zakonite mjere i radnje na otkrivanju slučajeva nelegalnog prelaska migranata i vodenim putem“, rekao je Dragović.

Bila je, kako kaže, jedna grupa od desetak migranata koju su spriječili, zahvaljujući elektronskom nadzoru, da uđe preko prevoja blizu Ulcinja.

„Oni su prešli rijeku Bojanu na teritoriji Albanije i kopnenim putem su pokušali da izađu prema prostoru Stegmaš“, naveo je on.

U Vladimirskim krutama imamo patrole koje stalno mijenjaju mjesto, dodao je on.

On negira da su taksistima zabranili da ih voze, ali je istakao da od njih očekuju saradnju u situacijama kada prevoze strane državljane koji idu ka granici.

„ Mi ih ne želimo spriječiti da obavljaju usluge taksi prevoza, ali očekujemo saradnju odnosno da nam jave kad prevoze sumnjiva lica, da bismo mogli da ih iskontrolišemo“, naveo je on.

Na pitanje da li su time otvorili put ljudima da ih voze ilegalno za mnogo veći novac, Dragović odgovara da ne može taksisti niko da zabrani da radi svoj posao, ali da u ovim slučajevima treba da im budu partneri, jer bi trebalo da svi zajedno rade u interesu građana.

Objašnjava i da u 90 odsto slučajeva migranti podnesu zahtjev za azil Direkciji za azil MUP-a, te da su time oni slobodni građani koji mogu slobodno da se kreću dok se rješava njihov zahtjev, pa i voze redovnim autobuskim linijama.

„Mi smo u obavezi da ih, po Sporazumu o readmisiji sa državama regiona, prihvatimo nazad kada podnesu zahtjev za azil i nakon toga izađu iz države, a imamo nekoliko stotina tih lica koji su vraćeni sa granice iz Bosne i Hercegovine“, kazao je Dragović.

Dragović je zaključio da situacija nije alarmantna, ali da je svakako potrebno pratiti situaciju, kako bi se kretanje migranata držalo pod kontrolom.

“ Crna Gora ima poseban plan u slučaju masovnog priliva migranata, a postoji i Operativni tim koji je stavljen u funkciju u tu svrhu i koji prati situaciju u ovoj oblasti”, zaključio je on.

Žica još nije stigla

Hrvatska, Bosna i Srbija su u prošloj godini vratili ukupno 458 migranata u Crnu Gporu, a do aprila ove godine još 36. Crna Gora je tokom prošle godine vratili Srbiji i Kosovu 52 migranta. Do aprila ove godine istim susjedima vraćena je 21 osoba.

Prema podacima Uprave policije, jedino Albanija ne poštuje Sporazum o readmisiji, prema kome svaka zemlja mora da prihvati vraćanje onih migranata koji su došli iz te zemlje i evidentirani su u njoj.

Albanija ni u prošloj, ni u ovoj godini nije prihvatila nijednog migranta koji je došao sa njene teritorije.

Dragović je pojasnio da kolege iz Albanije nijesu najbolje razumjele da su sva ta lica došla iz Albanije kod nas i da su po međunarodnim sporazumima u obavezi da ih prihvate.

„ Mislimo da smo uspjeli da se dogovorimo i da bi saradnja po ovom pitanju sa kolegama iz Albanije trebalo da bude bolja u budućnosti“, rekao je on.

Dodao je da je postavljanje bodljikave žice krajnja mjera, a to je opcija za koju ne bismo željeli da bude realizovana.

„To je krajnja varijanta odnosno krajnja mjera, u slučaju kada bi se granice drugih država prema Crnoj Gori zatvorile usljed masovnog priliva migranata. U tom slučaju nadležno tijelo Vlade bi donijelo odluku o tome. Žica još uvijek nije stigla u Crnu Goru, a donacija je već potpisana. Žicu je donirala Vlada Mađarske, da bi je crnogorska policija imala u slučaju da je zaista neophodno njeno postavljanje “, naveo je on.

Za sada nema radikalnih struja

Dragović je rekao i da za sada u Crnoj Gori nema krivičnih djela koje su počinili migranti.

„ Mi od tih lica za sada nemamo narušavanje javnog reda i mira, nema teških krivičnih djela, ali ni bilo što drugo što bi ukazivalo da ima radikalnih struja“, naveo je on.

Šef granične policije kaže da su migranti koji se trenutno nalaze u našoj zemlji iz Maroka, Alžira, Pakistana, Sirije i Irana.

„Znamo da postoji novi talas migranata u Turskoj iz pravca Avganistana i Sirije. Dio njih je u većem obimu prešao u Grčku, jedan dio se kreće prema Makedoniji, drugi prema Albaniji, što znači da će najvjerovatnije jedan broj njih stići i do Crne Gore“, rekao je Dragović

Cjelokupnu situaciju u regionu, pa i do Turske, dodao je, prate kroz saradnju sa graničnim policijama zemalja koje se bore sa izazovom nezakonitih migracija, kao i uz podršku predstavnika međunarodnih organizacija kao što su IOM i UNHCR.

Ulama: Tanka nit između trafikinga i migracija

Šef Kancelarije za borbu protiv trafikinga Zoran Ulama objasnio je za CIN-CG da u slučajevima koji su procesuirani u Crnoj Gori nijesu mogli dokazati prisilu, što je osnova za postojanje krivičnog djela trafikinga. On pojašnjava da migranti obično na dobrovoljnoj bazi ilegalno prelaze granice, pa se zato ne može reći da je to trgovina ljudima.

" Ipak je tanka nit između ilegalnih migracija i trafikinga, pa mi svakako pažljivo pratimo te slučajeve", kazao je on.

Ulama je ranije naglasio da se posebno prate migranti, jer je u drugim zemljama zabilježeno da čak daju recimo organe kako bi prešli granicu.

Goran Malidžan, Samir Adrović, Maja Boričić

Inspectors turn a blind eye to a number of cases of labour exploitation where women don’t get paid, or are forced to do extra jobs or are blackmailed

Although international organizations warn about the phenomenon of forced labour and labour exploitation, only two verdicts have been reached, and that was a decade ago. In the last 13 years Montenegro hasn’t prosecuted a single case of the forced labour trafficking.

International institutions report that mostly foreign men and boys are subjected to forced labour in the construction sector, while the Roma children are forced into street begging. Many foreign women are forced to work in Montenegro.

Montenegro has only two verdicts in cases of labour exploitation. Both trials took place in 2004 and 2005, when seven persons were convicted of labour exploitation and were given from two to three and a half years in prison. The group was made up of four Montenegrins, one Serb and one Ukrainian national. The victims were six persons Ukraine and twenty three from Bangladesh.

Trafficking in human beings for the purpose of labour exploitation is prohibited in Montenegro by Article 444 of the Criminal Code. Those found guilty risk imprisonment of up to 10 or 12 years. Zoran Ulama, Head of the Office for Fight against Trafficking in Human Beings, told the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG) that there was no justification for such poor results in combating the trafficking.

“It’s the duty and obligation of all of us to amend. We expect the police and prosecutors to improve in identification of victims in the time to come”, Ulama said. He points out that different statistical method makes us appear worst in the region when it comes to combat against trafficking.

“Potential victims are registered as victims of trafficking in the region. However, we do not register them as victims of trafficking even though we get them all the help they need and treat them as victims”, Ulama explained to CIN-CG.

Ljiljana Raičević, director of the Safe House for Women, told CIN-CG that only two verdicts reflect the incapacity of the institutions in charge.

“When a new hotel opens, for example, the inspection must make sure that all workers are registered, timely paid etc, and that sets the motion. That’s what they can and must do but they fail though. Bribes and corruption get under way”, she said.

Raičević recalls a scene in a newly opened hotel on the seacoast. The inspector in charge noticed that there was no hot water, that the soup was cold, but failed to notice that all the employees were from neighbouring Bosnia and didn’t bother to check whether they were registered and paid. “The inspections have the greatest responsibility, especially the labour inspectorate which fails to detect those cases”, Raičević said.

Raičević reminded that the United Nations (UN) recognized this type of exploitation as one of the most serious when it comes to women.

“There are various forms of labour exploitation, such as house work, or field work, hotels or any place where private businessmen do not pay their insurance, salary and refuse job contract terms”, she explained.

Raičević also explained how victims, usually foreign women, are manipulated in Montenegro:

“After first month, when managers are supposed to pay salaries, they usually say: you will have free accommodation and food, and upon three months you’ll get paid in total. In the meantime, you can live off your tips. Most women make a mistake by accepting the terms and usually after two or two and a half months they end up being expelled without being paid.”

Victims are further threatened and are afraid to seek help as their documents are in the possession of their bosses. They are forced to do things beyond their job description. This often happens to women from abroad. Most of them come from Serbia.

According to the Safe House for Women director the labour exploitation is less visible than other forms of trafficking in human beings and requires extra efforts to be discovered.

“Only the labour inspectorate can deal with it. However it is necessary to get all other institutions involved. Early detection of illegal work is crucial”, she concluded.

On the other hand, the Labour Inspectorate hasn’t replied the CIN-CG questions about the labour exploitation problem. The Free Trade Union of Montenegro also declined to talk about the problem, saying that its official was absent, and it had insufficient information on the topic.

Victims donate organs to cross the border

Ulama emphasizes that migrants are particularly watched as it has been reported in other countries that they even go that far as to donate their organs to cross the border.

“For now, we have no such information that it happens here as well, but the police is working hard on some cases. We will see the outcome”, he said.

Raičević also believes that we should beware about possible exploitation of migrants whose numbers may be on the rise in the months ahead, especially during the summer.

“They cross the border illegally or stay longer than allowed. They are more at risk because their documents are often taken away by their employers”, she said.

Work exploitation is often accompanied by sexual exploitation

A girl from Belgrade (Serbia) worked in Krašići on the seacoast, in a bar with another 12-13 women from Serbia, Macedonia and Bosnia. Only two of them were registered in terms of work permits.

She worked two shifts and expected to be paid accordingly. At the end of the month her employer told her that he did not have the money to pay her, but that he would double salary the next time.

“The following month, he brought two of his friends and proposed her to have sex with them, promising to pay her for that as well. She realized her predicament, refused the indecent proposal and managed to escape after 15 days”, Raičević told CIN-CG. It is one of many cases of labour exploitation of young women.

The girl reported the case to the Safe House for Women. Raičević, as the representative contacted the police. The next morning when the girl was supposed to testify, Raičević found out that she had left and that nobody knew her whereabouts.

“I suppose they blackmailed or threatened her, or someone gave her money to return home. Those women can’t wait to go home, and have no will to fight for justice and testify”, Raičević said.

She also points out that very often labour exploitation of women is accompanied by sexual exploitation. “Bosses usually take away their personal documents, blackmail them with various inappropriate offers, and very often they get physically abused and beaten up”, Raičević said.

Maja BORIČIĆ

Maloljetnici često voze “moćne” automobile i motocikle, nekada i pod dejstvom alkohola i bez znanja roditelja, pa izazivaju saobraćajne nesreće, upozorava Goran  Čarapić, vještak mašinsko saobraćajne struke.

Osamnaestogodišnjak iz Podgorice u blizini tunela Sozina vozio je “audi” 162 kilometra na sat, magistralom gdje je ograničenje brzine 60 kilometara. Tri godine stariji mladić iz Bijelog Polja u mjestu Ulići na cetinjskom putu, gdje je ograničenje 70, uhvaćen je kako vozi brzinom 186 kilometara na čas. U mjestu Gospoština, 23-godišnji Cetinjanin “pasatom” je vozio 173 kilometra na sat, iako je ograničenje svega 70 kilometara na sat. Zakonom o bezbjednosti saobraćaja na putevima, za mlade vozače i početnike propisana je, inače, maksimalna dozvoljena brzina od 70 kilometara na sat.

Za trojicu mladića, junaka policijskih biltena prethodnih dana, još se može i reći da su odlično prošli, bez obzira što su im privremeno oduzete dozvole i što će ići kod sudije za prekršaje. Možda im je upravo to ovom prilikom sačuvalo glave i još nekoj nedužnoj žrtvi u saobraćaju. Mogao bi to da bude i alarm za roditelje koji su im dali volan u ruke. Nažalost, nijesu svi takve sreće, a ove priče i nadolazeće ljeto snažno opominju. Tim prije, što je sličnih avanturista još na crnogorskim cestama. Policija se još nije oglašavala o tome da li je pronađen i kažnjen, za sada nepoznati vozač, koji je vozio 220 kilometara na sat, pjevao u mraku i snimao kontrolnu tablu, kako su to objavili mediji, pozivajući se na video snimak objavljen na društvenim mrežama.

Posebna priča su i maloljetnici za volanom. I oni često voze “moćne” automobile i motocikle, nekada i pod dejstvom alkohola i bez znanja roditelja, pa izazivaju saobraćajne nezgode na crnogorskim putevima. Broj saobraćajnih nezgoda u kojima učestvuju mlađi od 18 godina nije veliki, ali je alarmantan, upravo zbog uzroka i posljedica, tvrdi u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Goran Čarapić, vještak mašinsko saobraćajne struke.

On kaže da se saobraćajne nezgode, u kojima učestvuju maloljetnici, obično dešavaju noću i u danima vikenda. Tada, tvrdi, najčešće izlazi na uviđaj, a saobraćajne nezgode ponekad su sa težim, čak i smrtnim ishodom.

Čarapić objašnjava da su uzroci takvih saobraćajnih nezgoda uglavnom znatno uvećane brzine u odnosu na propisane za te dionice, zatim uticaj alkohola koji izaziva još veću agresivnost pri vožnji i smanjuje kontrolu nad upravljačem.

On tvrdi da maloljetnici najčešće voze “moćne” automobile ili motore, vrlo opasne za upravljanje, s obzirom na njihove vučno-brzinske karakteristike.

“U takvim saobraćajnim nezgodama, gdje učestvuju maloljetnici, dolazi u određenom broju do stradanja pješaka i ostalih učesnika u saobraćaju, koji u većini slučajeva ničim ne doprinose nastanku saobraćajne nezgode, već je uzrok najčešće kod maloljetnih vozača”, upozorava Čarapić.

Takve saobraćajne nezgode se, prema njegovim  riječima, najčešće dešavaju u naseljima na periferiji gradova, na mjestima gdje postoji i slabija kontrola policije, što maloljetnici koriste,

“Maloljetne osobe vrlo često koriste brze motocikle, tako da ih je teško identifikovati i ako bi htjela da se radi kontrola. Ti motocikli su teško dostupni zbog brzine i karakteristika. Takvim vozilima mogu brzo da napuste mjesto, a da se ne sazna ko je vozač. Oni su potencijalni izazivači saobraćajnih nezgoda, jer u određenom broju nije mogućeo da se sankcionišu. Voze bez registarskih tablica i velikom brzinom”, objasnio je Čarapić.

Vještak tvrdi da su automobili koje voze maloljetnici, izazivači saobraćajnih nezgoda, nekada ukradeni, da adolescenti uzimaju ključeve od roditelja, sa ili bez njihovog znanja. Nakon saobraćajnih nezgoda, češće se, kaže, dešava da roditelji tvrde kako su mladići sami uzeli ključeve. Kod lakših prekršaja, obično govore da su im oni dali automobil.

Iz Uprave policije, do obvjavljivanja teksta,  nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG o tome koliko su maloljetnici i mladi vozači akteri saobraćajnih nezgoda i nesreća i da li se često dešava da ih saobraćajna policija kažnjava zbog brze i vožnje u alkoholisanom stanju, ili zbog toga što nemaju vozačke dozvole.

Statistika Uprave policije za 2017. godinu pokazuje da je uzrok najvećeg broja saobraćajnih nezgoda ljudski faktor, zatim put i stanje kolovoza, dok je na trećem mjestu tehnička neispravnost vozila. U izvještaju o stanju bezbjednosti na putevima za prošlu godinu maloljetnici se ne spominju, ali postoji podatak da je policija lani na putevima pronašla 11.187 vozača koji su bili pod dejstvom alkohola. To je za čak 15 odsto više u odnosu na 2016. godinu.

Zvanična statistika, inače, pokazuje da u Crnoj Gori ima oko 30.000 zavisnika od alkohola. Evropsko istraživanje ESPAD pokazuje da ni mladi nijesu imuni na alkohol, jer je 30 odsto adolescenata uzrasta 16 godina u Crnoj Gori potvrdilo da su u jednoj prilici ispili pet ili više pića, dakle više od 10 mililitara čistog alkohola.

Za alkohol djeci – pečat na bravi

Odjeljenje za maloljetničku delikvenciju Uprave policije, zajedno sa turističkom inspekcijom, kontroliše točenje alkoholnih pića maloljetnicima. Od 2011. do ove godine Turistička inspekcija je zatvorila 46 objekata zbog tog prekršaja.

Iz Turističke inspekcije su za CIN-CG kazali da su u toku prošle godine u šest ugostiteljskih objekata utvrdili da su točili piće mlađima od 18 godina.

Po tom osnovu izdali su pet prekršajnih naloga u iznosu od 5.750 eura, pokrenuli jedan zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i zatvorili pet objekata.

“Naši podaci iz nadzora pokazuju trend opadanja ovih prekršaja, u odnosu na prethodne godine, medjutim, problem i dalje postoji kada su u pitanju adolescentna lica i njihovo konzumiranje alkoholnih pića”, kazali su iz Turističke inspekcije.

Saopšteno je i da su u Budvi prošle godine dva puta u istom ugostiteljskom objektu utvrdili da se toči alkohol maloljetnicima.

“Djelatnost je obavljalo pravno lice, a shodno starom Zakonu o turizmu dva puta je izrečena novčana kazna u iznosu od po 1.150 eura i u oba slučaja izvršeno je pečaćenje objekta. Novim Zakonom o turizmu i ugostiteljstvu, ukoliko se ponovi pomenuti prekršaj, predviđena je mjera pečaćenja objekta u trajanju od 15 dana”, pojasnili su iz Turističke inspekcije.

Ana KOMATINA

Djeca i tinejdžeri uzrasta od osam do 18 godina, kako se procjenjuje, sedmično provode oko 44 sata ispred digitalnih ekrana. Takođe, 23 odsto djece prijavila su da osjećaju zavisnost od video igrica - kaže psihijatar Kliničkog centra Irena Jakovljević.

Telefoni novijih generacija se nazivaju pametnim, ali stručnjaci sve više upozoravaju da mogu biti i opasni, ako njihovo korišćenje zamijeni sve ostale aktivnosti. Djeca u starijim razredima osnovnih škola i srednjoškolci dnevno pred ekranima pametnih telefona, tableta i računara provedu i više od šest sati, što pored ostalog vodi i u zavisnost i zahtijeva pomoć stručnjaka.

Brojne su tegobe koje se mogu javiti kod djece koja prekomjerno sjede ispred ekrana, u virtuelnom svijetu - od gojaznosti, deformiteta kičme, poremećaja vida, pa sve do anksioznosti i depresije.

Psihijatar Kliničkog centra Irena Ljutica kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da je zastrašujuće to što se starosna granica korisnika interneta značajno spustila.

„Veliki procenat djece u nižim razredima osnovne škole i po nekoliko sati dnevno koriste mobilne telefone i tablete. Nije rijedak slučaj vidjeti malo dijete u kolicima sa telefonom u rukama. Roditelji sve češće posežu za ovom ‘čudesnom spravom’, kako bi dobili ‘svojih pet minuta. Međutim, u određenom momentu, roditelji širom svijeta počinju da brinu zbog prekomjerenog korišćenja interneta“, izjavila je Ljutica za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Prema saopštenjima američkog Nacionalnog zdravstvenog instituta (National Institut of Health – NIH), „vrijeme ekrana“ je u cjelini problem. Ljutica pojašnjava da je „vrijeme ekrana“ bilo koje vrijeme provedeno ispred digitalnog ekrana bilo koje vrste – uključujući televizore, video igre, mobilne telefone i, naravno, računare.

Ona kaže da se procjenjuje da djeca i tinejdžeri uzrasta između osam i 18 godina svake nedjelje provode oko 44,5 sati ispred digitalnih ekrana. Takođe, 23 odsto djece prijavila su da osjećaju zavisnost od video igrica.

Ljutica ističe da prekomjerno korištenje interneta može da dovede do brojnih negativnih efekata. Najčešće u „ekranskom vremenu“ nema fizičkog kretanja, djeca nemaju vremena da pojedu nešto zdravo, pa se obroci svode na visokokaloričnu brzu hranu u kombinaciji sa gaziranim sokovima, što dovodi do gojaznosti. Takođe, neprirodan položaj dovodi do deformiteta kičmenog stuba kod djece.

Ljutica naglašava da djeca koja su često na internetu ili pred ekranom odlaze kasnije u krevet i imaju problem sa uspavljivanjem, pojavljuje se oštećenje vida, česte glavobolje i razdražljivost. Kod takve djece, tvrdi ljekarka, povećava se i vjerovatnoća pojave anksioznosti, depresije, poremećaja pažnje, uključujuči Attention Deficit Disorder (ADD), odnosno smanjenje pažnje i Attention Deficit and Hyperactivity Disorder (ADHD) – poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću.

Ona kaže da previše vremena provedenog pred ekranima i na internetu može uništiti ravnotežu interesa i aktivnosti djeteta, kao i da se može pojaviti kompulzivno ponašanje.

Ljutica ističe da su neki od znakova zavisnosti od ekranskog vremena to što djeca ostaju online mnogo duže nego ranije, koriste tajno internet, počinju da lažu o vremenu provedenom na globalnoj mreži, često ostaju online čitavu noć, ne poštuju pravila postavljena u vezi vremenskog ograničenja.

Nerijetko se, tvrdi, javljaju i promjene na emocionalnom polju. Tako djeca postaju bijesna ili uznemirena ako ih neko prekine dok su online, razdražljiva su kad ne mogu da pristupe web-u, depreisvna kad im se uskrati internet na neko vrijeme i preokupirana virtuelnim svijetom.

„Prevelika okupiranost online životom znači da djeca daju prednost internetu, na uštrb vremenu provedenom u društvu roditelja, rođaka i prijatelja. Kada nijesu online, često razmišljaju o povratku na internet. Provjeravaju društvene mreže, poštu, popuštaju u školi, ne rade domaće zadatke, ne obavljaju kućne poslove, prave nova poznanstva sa ljudima na webu“, ističe Ljutica.

Ona poručuje da su roditelji ti koji moraju da regulišu vrijeme provedeno ispred ekrana i da posebno vode računa da dijete mora da ima vremena za druge vanškolske aktivnosti, trening, sport, čitanje, domaće zadatke i druženje sa vršnjacima, ali i da naročito treba obratiti pažnju na zdrav način ishrane.

A da su roditelji sve više zabrinuti za vrijeme koje njihova djeca provode ispred ekrana i da često traže savjet kako ograničiti to vrijeme, potvrđuje i iskustvo tima roditeljske SOS linije Udruženja Roditelji.

Oni za CIN-CG kažu da je, u nekim slučajevima, ta navika već dostigla nivo kada ozbiljno ugrožava uobičajeno životno funkcionisanje djeteta ili mlade osobe, pa su primorani da roditeljima preporuče pomoć stručnjaka.

Postavljanje granica, tvrde, muči veliki broj roditelja, koji se obraćaju za savjet kako da postupe u slučajevima kada dijete provodi više vremena u korišćenju pametnih uređaja, nego u igri ili učenju, druženju i sportskim aktivnostima.
„Jedan adolescent u prosjeku svakodnevno provede oko dva sata aktivno koristeći telefon, računar ili odgovarajući na poruke na društvenim mrežama. Sa druge strane, kako i na djecu, tako i na roditelje utiče vrijeme provedeno ispred ekrana. Čak umjerena, ali svakodnevna upotreba može prouzrokovati stanja razdraženosti, slabije kontrole impulsa, rasutu pažnju… Sve ovo za posljedicu može imati teškoće u uspostavljanju discipline i određivanju granica u vremenu provedenom pred ekranima“, piše u odgovoru stručnog tima roditeljske SOS linije.

U Udruženju Roditelji smatraju da su djeca sklona da se brzo prilagode ponašanju roditelja, odnosno odraslih, pa tako vrlo brzo mogu da se usmjere na sopstvene pametne telefone, ako u okruženju ne vide alternative takvim navikama.
„Osim što je važno da roditelji postave granice ili neka pravila o vremenu provedenom ispred ekrana i da se toga dosljedno pridržavaju, važno je da i oni sami sebi ograniče upotrebu pametnih uređaja i to vrijeme organizuju, na primjer, za neke zajedničke porodične aktivnosti. Ekrani odvlače pažnju i smanjuju naš kontakt sa okruženjem. To može dovesti do problema u komunikaciji sa bliskim osobama i posljedično do narušavanja odnosa“, kažu u Udruženju Roditelji.

Stručni tim ima i smjernice za roditelje - predlažu im da ograniče upotrebu telefona, tablet računara, pronađu druge načine za zabavu, ne koriste uređaje kod kuće i tokom vremena provedenog uz djecu, odrede tačno doba dana kada se uređaji koriste ili odrede vrijeme nakon kojeg njihova upotreba potpuno prestaje. Neophodno je, smatraju, da se roditelji dosljedno pridržavaju smjernica i da dozvole djeci ili partneru da opomene onoga ko krši pravila.

Djeci najčešće kradu profile

Izvještaj UNICEF-a, objavljen krajem prošle godine, pokazao je da se 45 odsto djece u Crnoj Gori, odnosno svako drugo, ne osjeća bezbjedno na internetu. Prema podacima iz izvještaja, 38 odsto djece imalo je makar jedno neprijatno iskustvo tokom 2016. godine, dok 27 odsto ne zna šta bi uradilo, ukoliko bi ga neko uznemiravao preko interneta.

U Udruženju Roditelji kažu da su iskustva različita. Postoje roditelji koji su protiv toga da njihova djeca imaju profile na društvenim mrežama, ali ima i onih koji su i sami korisnici i ne vide problem u tome. Dio roditelja, iako su korisnici, ipak strepi od mogućih opasnosti ili zloupotreba na internetu.

„Najčešći slučajevi zloupotrebe odnose se na takozvanu ‘krađu profila’, kada postoji povreda ličnih podataka, šifre i korisničkog imena. U tim situacijama obično se dešava da neko ko zloupotrebljava profil druge osobe, odnosno djeteta, objavljuje neprimjerene sadržaje u njeno ili njegovo ime. Takvi slučajevi iz prakse obično se rješavaju brisanjem profila i dodatnom edukacijom roditelja i djeteta o tome kako mogu bolje da se zaštite na internetu”, pojašnjavaju u Udruženju.

Kao dobar primjer, navode da su mnoge škole podržale projekat „Surfuj pametno“, u okviru koga su u više navrata za osnovce priređivane radionice o pametnom i sigurnom korišćenju interneta i društvenih mreža.

Vide od nastavnika

„Po zakonu, u školi je zabranjena upotreba telefona tokom trajanja nastave. Svaka škola i nastavni kolektiv se na svoj način nosi sa slučajevima kada dođe do nepoštovanja ovog pravila. Nažalost, nekada se dešava da i sami nastavnici koriste telefon u toku časa, pa ne možemo očekivati da se onda djeca dosljedno pridržavaju pravila. Koliko god se priča o štetnosti ekrana i posljedicama pretjeranog korišćenja svih pametnih uređaja, činjenica je da živimo u digitalnom dobu i da često ne možemo da se odupremo pritiscima i trendovima društva“, kažu iz Udruženja Roditelji.

Ana KOMATINA

Inspekciji promiču brojni slučajevi, poput žena kojima gazde ne isplaćuju zarade, tjeraju ih da rade dodatne poslove i ucjenjuju ih oduzetim ličnim dokumentima

Iako međunarodne organizacije opominju zbog pojave prisilnog rada i radne eksploatacije, Crna Gora u posljednjih 13 godina nema nijedan procesuiran slučaj tog oblika trafikinga.

U izvještajima međunarodnih institucija piše da su uglavnom muškarci i dječaci iz inostranstva bili podvrgnuti prinudnom radu u sektoru građevinarstva, romska djeca prinuđena da prose, te da su žene iz inostranstva često primorane da rade u Crnoj Gori.

Prema pravosnažnim presudama, Crna Gora ima registrovana samo dva slučaja radne eksploatacije i to procesuirana 2004. i 2005. godine. Obje presude postale su pravosnažne 2010. godine, kada je sedam lica osuđeno zbog radne eksploatacije, a dosuđene kazne su se kretale od dvije do tri i po godine zatvora. Tada su osuđena četiri Crnogorca, jedan državljanin Srbije i jedna Ukrajinka. Žrtve su šest lica iz Ukrajine i 23 osobe iz Bangladeša.

Crna Gora zabranjuje trgovinu ljudima radi radne eksploatacije članom 444 Krivičnog zakonika, koji propisuje zatvorske kazne do 10 godina, odnosno 12 godina. Šef kancelarije za borbu protiv trafikinga Zoran Ulama je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) ocijenio da nema opravdanja za ovako loše rezultate u borbi protiv trafikinga.

“ Svi imamo dužnost i obavezu da budemo bolji. Očekujemo od policije i tužilaštva prvenstveno bolju identifikaciju žrtava u narednom periodu”, rekao je Ulama. On je istakao da djeluje kao da smo najgori u regionu u borbi protiv trafikinga zato što se drugačije vodi statistika.

“ U regionu je mnogo veći broj potencijalnih žrtava koje se evidentiraju kao žrtve trafikinga, što mi ne radimo, iako na isti način postupamo i sa potencijalnim žrtvama, odnosno pružamo im svu potrebnu pomoć”, pojasnio je Ulama.

Direktorka Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević za CIN CG je ocijenila da imamo samo dvije presude zato što nema institucija koje se na pravi način bave tim problemom.

„ Kada se otvori novi hotel, na primjer, inspekcija mora da provjeri da li su svi radnici prijavljeni, da li im se isplaćuju plate i slično, jer od toga sve počinje. To oni mogu i moraju da urade. Ali, oni to ne čine. Tu su često uključeni i mito i korupcija. Novi vlasnik hotela ih dočeka, ugosti, oni se prošetaju i na tome se završi”, navela je ona.

Raičević kaže da je bila prisutna kada je u jednom novootvorenom hotelu na primorju inspektor uočio da nema tople vode, da je supa hladna, ali nije primijetio da su svi radnici iz Bosne i nije ih pitao jesu li prijavljeni i da li ih plaćaju. “Najveća odgovornost je na inspekcijama, posebno inspekciji rada koja ne otkriva ove slučajeve”, ocijenila je Raičević.

Ujedinjene nacije (UN), podsjetila je Raičević, prepoznale  su upravo ovu vrstu eksploatacije kao jednu od težih kada je riječ o ženskoj populaciji. Potencijalne žrtve su, obično, radno sposobne žene.

„ Razni su oblici radne eksploatacije, od rada u kući, na njivi, u hotelima ili bilo gdje kod privatnika koji ih ne osiguravaju, ne isplaćuju im plate, odbijaju da potpišu ugovord i mogu sa njima da rade što hoće”, objasnila je ona.

Raičević  je navela i kako se manipuliše sa žrtvama:

„ Nakon prvog mjeseca, kad treba da isplati zaradu, privatnik kaže: bolje ti je da imaš ovdje besplatnu hranu i spavanje, pa ćemo ti posle tri mjeseca platiti najedno, a ti živi od napojnica. Tu žene naprave grešku, a najčešće posle dva ili dva i po mjeseca budu istjerane bez plate”.

Ono što je primijećeno kod nas, kaže Raičević, jeste i da se često pred praznike pojavljuju oglasi za potražnjom radne snage, za pravljenje kolača, u pekarama i slično. Žrtve su dodatno ugrožene jer, pogotovo ako su iz inostranstva, najčešće iz Srbije, uplašene ne pokušavaju da se nekom žale, jer su im dokumenta kod gazde, a prinuđene su da rade i druge poslove osim onih zbog kojih su zaposlene.

Radna eksploatacija, kako ističe direktorica SŽK, manje je uočljiva od ostalih oblika trgovine ljudima i zahtijeva dodatne napore da se otkrije.

„ Jedino inspekcija rada može da dopre do takvih ljudi. Ali je neophodno uključiti i sve ostale institucije. Rano otkrivanje neprijavljenog rada je ključno”, zaključila je ona.

Iz inspekcije rada, međutim, do pisanja članka, nijesu stigli odgovori na  pitanja o problemu radne eksploatacije. Ni iz Unije sindikata nijesu željeli da govore o tom problemu, navodeći da im je šef na putu, te da nemaju dovoljno podataka o ovoj temi.

Daju organe da bi prešli granicu

Ulama je naglasio da se posebno prate migranti, jer je u drugim zemljama zabilježeno da daju, recimo, organe da bi prešli granicu.

“ Mi za sada nemamo saznanja da je bilo takvih slučajeva kod nas, ali policija intenzivno radi na nekim slučajevima, pa ćemo vidjeti rezultat”, rekao je on.

Raičević takođe smatra da je uzimanje u obzir migrantske perspektive obaveza kada je riječ o radnoj eksploataciji.

„ Radnici migranti, njih ima kod nas čitavo ljeto, migriraju zbog zaposlenja. Prelaze granicu ilegalno ili ostaju duže nego što je predviđeno zakonima i oni su više izloženi riziku, jer im se uzimaju dokumenta“, ocijenila je ona.

Radnu eksploataciju često prati i seksualna

Djevojka iz Beograda radila je u Krašićima u lokalu gdje je vlasnik doveo 12-13 žena iz Srbije, Makedonije i Bosne, a samo je dvije prijavio.

Radila je dvije smjene i očekivala je da će joj biti veća plata zbog toga. Poslije mjesec dana on joj je rekao da nema novca da joj plati, ali će joj sljedeći put dati duplo.

„ Sljedećeg mjeseca doveo je dva svoja druga i predložio joj seks sa njima, obećavajući da će joj i to platiti. Tu je vidjela da je đavo odnio šalu, nekako se branila 15-ak dana, a onda je pobjegla“, ispričala je za CIN CG Raičević slučaj jedne od mnogih radno eksploatisanih djevojaka.

Raičević je ovaj slučaj prijavila tivatskoj policiji, ali je sjutradan kad je djevojka trebalo da svjedoči, samo rečeno da je otišla i da ne znaju gdje je.

„ Pretpostavljam da su do nje doprli i da su je ucijenili ili joj zaprijetili, ili joj neko dao pare da se vrati. Te žene jedva čekaju da idu kući, pa se teško odlučuju da svjedoče“, navela je Raičević.

Ona je istakla i da vrlo često radnu eksploataciju žena prati i seksualna. „Kada si zarobljena sa svim dokumentima, on ti kaže vratiću ti, ako uradiš to i to, a bude vrlo često i fizički napadnuta, pretučena“, navela je Raičević.

Maja BORIČIĆ

Koristeći rupe u zakonu, osuđenima u aferi “Snimak” u Pljevljima pronađeno novo uhljebljenje, uz uporno nastojanje da se obesmisli inspekcijski nalaz. Institut alternativa upozorava i na „potencijalni politički uticaj” nad odlukama Upravne inspekcije

Ministarstvo javne uprave poništilo je zaključak Upravne inspekcije koja je utvrdila da su osobe osuđene za aferu “Snimak” nedostojne da rade kao rukovodioci u pljevaljskim opštinskim službama.

U Ministarstvu su, odlučujući po žalbi predsjednika pljevaljske opštine Mirka Đačića, krajem prošle godine utvrdili kako je “nejasno upuštanje upravne inspektorke” u ocjenu o tome da li osuđeni Sead Vesnić i Joka Đačić , kao i njihov kolega Goran Čavić ispunjavaju uslove za vršioce dužnosti opštinskih sekretarijata i službi.

U obrazloženju rješenja, u koje je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) imao uvid, piše da institut vršioca dužnosti na lokalnom nivou ne prepoznaje nijedan propis. To znači da Ministarstvo nije dovelo u pitanje to što su pravosnažno osuđena lica imenovana za vršioce dužnosti, iako oni, prema ovakvom tumačenju, ne bi trebalo ni da se imenuju jer ih zakon nije prepoznao.

Ipak, iz Ministarstva javne uprave sada tvrde za CIN-CG da je u postupku, taj resor kao drugostepeni organ odbio žalbu predsjednika opštine kao neosnovanu. Oni, međutim, nijesu pomenuli u zvaničnim odgovorima da su Đačićevu žalbu prethodno usvojili, niti šta se u međuvremenu desilo, iako je CIN-CG imao uvid i u to njihovo rješenje.

Iz Ministarstva su istakli i da je predsjednik pljevaljske opštine, nakon što su mu odbili žalbu, tužbom pokrenuo spor kod Upravnog suda protiv njihovog rješenja i da je spor u toku.

Joka Đačić, koja je imenovana za vršioca dužnosti rukovodioca Građanskog biroa, osuđena je na kaznu zatvora od šest mjeseci uslovno zbog kupovine glasova uoči lokalnih izbora 2014. godine. Vesnić, izabran za vršioca dužnosti Sekretara sekretarijata za opštu upravu, osuđen je na istu kaznu zbog zloupotrebe jednokratnih novčanih pomoći Centra za socijalni rad uoči parlamentarnih izbora dvije godine ranije.

Čavić je, sa druge strane, upravnoj inspekciji bio sporan, zato što nije imao položen stručni ispit za rukovođenje Službom zaštite.

Inspekcija je u vanrednu kontrolu opštine pošla krajem 2016. godine, po prijavi Demokratskog fronta.

To je, ujedno, bila i jedina potpuno usvojena žalba na rješenje upravne inspekcije, koju je tokom prošle godine u jednom trenutku, kao drugostepeni organ, usvojilo Ministarstvo javne uprave, na čijem je čelu Suzana Pribilović. Nevladina organizacija Institut alternativa (IA) u izvještaju “Ka boljoj upravi u Crnoj Gori”, tim povodom upozorava na potencijalni politički uticaj nad odlukama Upravne inspekcije.

Zakon o državnim službenicima i namještenicima, koji se primjenjuje i za lokalni nivo, kako navodi IA, propisuje kriterijum da u organu ne mogu zasnovati radni odnos lica osuđena za krivična djela koja ih čine nedostojnim za obavljanje tih poslova.

“Upravna inspekcija je prepoznala nepravilnosti imenovanja na rukovodeće pozicije osoba koja ne ispunjavaju uslove, jer su osuđena za krivična djela. Međutim, nakon što je predsjednik opštine izjavio žalbu, Ministarstvo je utvrdilo da institut vršilaca dužnosti nije uređen Zakonom o lokalnoj samoupravi i da se Zakon o državnim službenicima i namještenicima shodno primjenjuje samo na prava i obaveze lokalnih službenika. U skladu sa tim, Ministarstvo je smatralo da nijesu pravilno utvrđene nepravilnosti u datom slučaju i poništilo rješenje Upravne inspekcije”, pojašnjavaju u IA.

Iz te NVO tvrde da je ovaj slučaj ilustrativan iz nekoliko razloga. Prvo, navode da je utvrđena nepravilnost relativizovana činjenicom da imenovana lica nijesu službenici, već vršioci dužnosti, a primjena propisa sa državnog na lokalni nivo moguća je samo u odnosu na službenike. Iz IA kažu da je Ministarstvo utvrdilo da institut vršioca dužnosti kao takav na lokalnom nivou uopšte ne postoji, a ne određujući se u odnosu na to i niz drugih nepravilnosti.

Institut alternativa, u svom izvještaju, zaključuje da kapaciteti Upravne inspekcije i dalje nijesu u potpunosti ostvareni, što se odražava i na ažurnost u radu. U prilog tome, tvrde da se u pojedinim slučajevima, a prema prikupljenim podacima, zapisnici sačinjavaju i od četiri do sedam mjeseci nakon izvršenog inspekcijskog nadzora.

“Jačanje kapaciteta Upravne inspekcije je prioritet ne samo reforme javne uprave, već i direktna obaveza Vlade u okviru poglavlja 23 (pravosuđe i temeljna prava) pregovora sa Evropskom unijom. U izvještajnom periodu, broj upravnih inspektora je povećan sa rekordno niskog broja od četiri upravna inspektora (početkom 2017. godine) na osam, koliko je bilo zaposleno u martu 2018. godine prema posljednjem objavljenom spisku zaposlenih u Ministarstvu.  To i dalje predstavlja tek nešto više od polovine od broja predviđenog aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Ministarstva”, stoji u izvještaju IA.

Ova NVO, međutim, navodi da je nakon razrješenja glavne upravne inspektorke Dragice Anđelić u martu prošle godine,  rukovodeće mjesto u ovom odjeljenju ostalo upražnjeno, što potvrđuje i spisak zaposlenih na sajtu Ministarstva.

Prema nalazima IA, izvještavanje o radu Upravne inspekcije je šturo, pa je nemoguće procijeniti koliko je ona stvarno učinkovita na terenu.

Statistika Ministarstva pokazuje da je prošle godine bilo 438 izvršenih inspekcijskih nadzora, od čega redovnih 69, vanrednih 293 i kontrolnih 76.

U tom periodu, podsjeća IA, utvrđeno je 266 nepravilnosti. To, smatraju, potencijalno ukazuje na visok udio nepravilnosti koje inspektori utvrde prilikom kontrola. Prema mjesečnim izvještajima o radu inspekcije, dostavljenim IA, skoro je tri puta više neotklonjenih, nego otklonjenih nepravilnosti.

IA ostvarila je uvid u 15 žalbi na rješenje upravne inspekcije. U izvještaju Ministarstva piše da je pripremljeno 27 rješenja po žalbama na mjere i aktivnosti koje preduzimaju upravni inspektori, a izrađeno je 53 odgovora na tužbe u prošloj godini.

Većinu su uložile opštine Rožaje i Kolašin, koja je tokom 2016. godine bila najčešće kontrolisana opština, o čemu je CIN-CG ranije pisao.

U Opštini Rožaje prošle godine je utvrđeno 46 nepravilnosti, obavljeno je 24 kontrolna nadzora, a nepravilnosti nijesu uklonjene u 23 slučaja. Iz te Opštine, nijesu odgovorili CIN-CG u kojoj mjeri su primijenili naredbe Upravne inspekcije, kao ni kakav je ishod sporova koje su vodili protiv tog tijela. Iz službe  predsjednice Opštine Kolašin kazali su da su izvršili svaku na zakonu utemljenu i opravdanu naredbu Upravne inspekcije.

“Protiv onih za koje smo smatrali da za njih nema utemeljenja u zakonu pokrenuti su odgovarajući postupci. Tako je pokrenut upravni spor protiv sedam naredbi za otklanjanje nepravilnosti od kojih su do sada završena tri spora, sva tri u korist Opštine Kolašin. Takođe, pokrenuti su upravni sporovi protiv sedam zaključaka o kažnjavanju od kojih su završena dva , takođe u korist Opštine Kolašin”, piše u odgovoru.

Iz Opštine Kolašin su naglasili da je Upravna inspekcija prihvatila njihove zahtjeve o odlaganju izvršenja zaključaka o kažnjavanju do okončanja postupka, tako da kazne koje su “pale” kod Upravnog suda nijesu plaćane.

Ministri se žale i na simbolične kazne 

Osim pljevaljskog slučaja, Ministarstvo javne uprave poništilo je, ali djelimično, rješenje Upravne inspekcije nakon žalbe ministra saobraćaja i pomorstva Osmana Nurkovića.

Inspekcija je još sredinom 2016. godine ukazala tadašnjem ministru saobraćaja i pomorstva Ivanu Brajoviću na nepravilnosti povodom razrješenja Mladena Lučića, bliskog Socijaldemokratskoj partiji (SDP), dužnosti direktora Lučke uprave i popune tog radnog mjesta po osnovu javnog konkursa.

Na Lučićevo mjesto tada je došao Vladimir Stjepčević (Socijaldemokrate), za koga je inspekcija utvrdila da je dobio rješenje o imenovanju četiri dana nakon sjednice Vlade, ne čekajući sljedeću sjednicu i verifikaciju zapisnika sa prethodne i počeo da obavlja poslove direktora Lučke uprave “prije sticanja svojstva izvršnosti rješenja”.

Kako je ministarstvo saobraćaja i pomorstva nije obavijestilo o mjerama i radnjama koje su preduzeli da bi otklonili nepravilnosti, inspekcija je taj resor kaznila sa 500, a Brajovića sa 50 eura. Upravna inspekcija je, zbog neizvršavanja mjera  iz 2016, u septembru 2017. godine ponovo izrekla novčane kazne, ovaj put novoizabranom ministru Osmanu Nurkoviću i, ponovo, Ministarstvu saobraćaja i pomorstva. Kažnjeni su sa 100, odnosno 1000 eura.

Nurković se Ministarstvu javne uprave žalio da je inspekcija mogla i na drugačiji način da utiče na otklanjanje nepravilnosti, iako ih, prema stavu Vladinog resora koji vodi, nije ni bilo. On je naveo i da u trenutku donošenja rješenja 2016. godine nije bio ministar i da su se mogle primijeniti blaže, minimalne mjere. Nurković je ukazao da inspekcija nije išla na minimalnu kaznu od 50 eura za fizičko i 500 za pravno lice, “već je zakonom propisani minimum duplo uvećala iako Osman Nurković do sada nije kažnjavan”.

Ministarstvo javne uprave, odlučujući po žalbi, djelimično je poništilo rješenje Upravne inspekcije u dijelu visine novčane kazne od 100 eura, koja je izrečena Nurkoviću.

Iz Upravne inspekcije su kazali da su u ponovljenom postupku umanjili kaznu Nurkoviću na iznos od 50 eura.

Sporno bilo i zapošljavanje u Rožajama

Upravna inspekcija je 2016. godine utvrdila nepravilnosti u Službi Komunalne policije u Opštini Rožaje. Tada je, između ostalog, utvrđeno da je, rješenjem načelnika, petoro inspektora, komunalnih policajaca i nadzornika zaposleno na neodređeno vrijeme, bez prethodno sprovedenog postupka zasnivanja radnog odnosa po osnovu javnog oglasa.Dio njih se na rješenje žalilo Ministarstvu javne uprave, ali je taj resor odbio njihovu žalbu krajem prošle godine.

CIN-CG ranije je objavio da je Opština Rožaje od 2014. do 2017. godine zaposlila 189 osoba, uprkos tome što su potpisali ugovor o reprogramu poreskog duga, a plate kasne gotovo pola godine.

Ana KOMATINA

Ovaj članak je nastao u okviru projekta “Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!”, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a podržavaju Evropska unija i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije i Balkanskog fonda za demokratiju (BTD).

The relevant international institutions assess every year that begging in Montenegro is the most widespread type of economic exploitation of children. This problem is mostly ignored in Montenegro

A young man of Roma nationality holds his hand to the drivers who stop at the crossroads. He stands with blank expression and a scotch tape over his mouth, leaving passers-by without reply.

Roma Youth Organization “Walk With Us - Phiren Amenca”, has recently organized a performance in the centre of Podgorica, hoping that silence will produce the effect of a scream, which should raise awareness of the problem of child begging in Montenegro and its possible terrible consequences that are ignored.

“Some were indifferent, others stopped their cars to give them money, others tried to talk to the performers and get some information from them, and some were even ready to stand next to young activists and beg with them”, Elvis Beriša, Director of this organization, told CIN-CG.

According to the United Nations, the European Commission and the US State Department, begging is the most widespread aspect of economic exploitation of children both in the region, and in Montenegro.

In their reports, these international institutions state that Montenegro is still a country of source, transit, and destination for men, women, and children subjected to sex trafficking and forced labour, and that children, mostly Roma, are forced to beg. By adopting the Convention on the Rights of the Child Montenegro committed itself to protecting and securing the rights of the child, and to ensuring that domestic laws do not allow the involvement of children in prostitution, pornography and forced labour, under any circumstances.

However, the situation is different in practice, and the impression is that neither Montenegrin institution nor the citizens care much about a great number of children who can be seen begging on the streets every day.

A report by Center for Democracy and Human Rights (CEDEM) and the Montenegrin Women’s Lobby from last February highlights that a special problem is the lack of precise statistical data on the child begging, as well as the number of victims for whom it is very difficult to find a way out of a “vicious circle” of begging.

According to the data of the Office For Fight Against Trafficking In Human Beings, only one potential victim of trafficking in human beings - forced begging was placed at the Shelter for Victims of Trafficking in Human Beings in 2016.

The police administration previously announced that about 60 misdemeanour reports were filed last year for begging, most often against parents who force their children to beg. For almost a month, this administration ignored CIN-CG’s request to provide us with an interlocutor on the subject of begging.

The shelter would be better than the centre for offenders

In an interview with the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG), Elvis Beriša says that, according to their findings, there is no organized begging in our country. So far, they have not received any answer from the police as to whether they have knowledge about organized begging. On the other hand, the Center for Social Work told them that most parents are luring their children into begging because of poor living conditions. During 2016 and at the beginning of 2017, Phiren Amenca identified 20 children on the territory of Podgorica, who regularly beg in the streets of the capital.

“We are sure there are more of them, especially on the coast during the summer season. The age of these children ranges from two to 17 years. The number of children living and working on the street is constantly increasing”, Beriša said.

He pointed out that during 2017, when he spoke to Roma families and representatives of elementary schools in Podgorica, he found that more than 50 children were out of school. There is a fear that another 50 can leave school soon.

“They claim that the weakest link in the chain of school institutions is the Center for Social Work, which, according to their allegations, does not react adequately, and sometimes even not at all, and because of that children are still on the street”, Beriša said.

He also estimates that the problem is in the lack of coordination of institutions to adequately address this phenomenon, insufficient sensitivity of most officers to deal with child begging, inadequate legal and legislative framework, and institutions waiting for someone else to do their job instead of them.

Also, the fact that institutions do not do much to prevent children from begging is an encouragement for them to stay on the streets.

“There are also stereotypes and prejudices about begging being the style and tradition of the lives of Roma”, Beriša said.

According to him, this problem would be solved by establishing or securing a shelter where all children, victims of violence and street, would be taken care of and which would work simultaneously on the strengthening of their families. It often happens that a child caught in begging is placed in the Juvenile Centre with peers who are in conflict with law. When these children leave the Centre and go back to their families, they can be seen the same day on the street.

“Even workers in this Juvenile Centre say that these children do not belong in the Centre and that they do not have the possibilities and conditions to work with them”, Beriša says.

Milić: You don’t help them by giving them money

Jelena Milić, Co-ordinator of Defendology Center in Nikšić, told CIN-CG that children who live and work in the street are at high risk of becoming victims of trafficking. She points out that there have been three cases of sexual abuse of these children this year, and that the proceedings are ongoing.

“All these cases show that these children survive the most horrible forms of violence, torture, and that they are often beaten by both their families and citizens”, she explained. According to their experience, these children most often belong to Roma and Egyptian community and are exposed to numerous forms of violence, with their families most often as their exploiters.

“Citizens should be aware that giving money to children does not help them. In fact, the money from begging is going to the hands of children’s exploiters, often parents or guardians who are just using them”, Milić explained to CIN-CG.

According to her, children are exposed to violence if they do not bring money. They also noticed that these children are often sent to seaside during the season, and that mostly people from the region come during summer, so the range of begging is expanding.

“All these kinds of exploitation that take place in coastal cities can be associated with trafficking,  because they are subject to abuse and forced labour, they do heavy jobs, carry bags in front of cafes, clean snow in winter from roofs for five Euros”, Milić explains .

She says that girls are mostly vulnerable, multiple discriminated and in great danger of becoming victims of trafficking.

“These girls often survive the most terrible fate, abuse, and neglect. They do not choose their destiny, but it depends on others, usually their parents”, Milić explains.

“There are also families that go from town to town and consider begging as their primary job. There was also a situation when they would pick up ten children in the van, and leave them at crossroads to beg. There are some cases where parents come after a few hours and explain that they sent children to the store and they got lost, but they actually left the children on the street to beg”, the coordinator of the Centre said.

There are often situations with parents forcing children to bring them alcohol, cigarettes, fuel, and if they do not get enough money from begging they cannot come home.

“The repressive way of work is not always welcome and different methods have to be applied to some families in order to improve the situation”, she said. She explains that these families are usually dysfunctional and these children often become perpetrators and victims of crimes.

She adds that the big problem is the abuse of babies.

“We suspect parents abuse babies, and even give them a variety of substances to keep them calm. It is illogical that a child sleeps all day”, Milić pointed out.

Speaking of cooperation with the institutions, she stated that they had previously had problems with the centres for social work.

“It is most often the misunderstanding and the failure to accept that the problem exists. I cannot say that they will not cooperate, but they often deny this phenomenon or reduce its significance by claiming that a small number of children are involved, which does not correspond to reality. You see on a daily basis how many people are begging for money on the street, the problem is widespread to the extent that it is visible to every citizen”, Milić said.

She explains that these children are often not in the registry of births, they are not beneficiaries of the social welfare, so the centres cannot help them. According to her, the cooperation between institutions and citizens must be on a much higher level. Much more attention has to be paid to children who live and work on the street, because it is one of the most vulnerable groups in Montenegro”, Milić highlighted.

Both citizens and the institutions that should be dealing with it almost never report begging.

“Awareness-changing is a long-term process. There is not enough awareness of the harmfulness and problem of begging in our country”, Milić concludes.

Instead of money - coupons

The Co-ordinator of Defendology Center believes that citizens who give money to beggars should be punished too.

“The prescribed regulation is very good, but there is one shortcoming. Every citizen who encourages children and their parents to stay in the street by giving them money should be punished”, Milić explained.

The Center will try to participate with the Ministry of Labour in a project that would provide citizens with alternative ways to help, by enabling purchases of coupons, which would be used by beggars to get food and clothing in some organizations.

“Penal policy is very mild. The problem of begging is viewed through pity, which results in the sentences at the lower level than those prescribed for these acts”, Milić pointed out.

The Law on Public Order and Peace stipulates penalties from 30 to 200 Euros for beggars. Charges against children and juveniles are not filed because they are treated as victims by the Convention on the Rights of the Child and other international acts. The Law on Public Peace and Order also provides for a prison sentence of 30 to 60 days for forcing a minor to beg, while the Criminal Code recognizes the begging of juvenile children through the criminal offenses of neglecting and abuse of a juvenile with a sentence of three to five years in prison and the trafficking in human beings with a three to ten years imprisonment.

First shower

The Defendology Center also deals with children who beg and their relatives through psychological counselling, trips, gatherings of creative workshops, visits to families.

In addition, they provide them with shower, haircuts, laundry, meals and various donations.

“There are cases where the child has never taken a shower, does not know how to use the shower, hair dryer etc”, Milić said.

In Nikšić we have about 30 children who live and work on the street (although this number varies), of which 15 are permanently on the streets. About 90 users are coming to the Center almost daily”, Milić said.

There are children aged 5 to 18 years in the Centre, but very often they bring their younger brothers and sisters too.

Maja BORIČIĆ

Irena Rašović, novinarka RTCG-a, Matija Otašević, novinar TV Vijesti i Mustafa Canka, slobodni novinar iz Ulcinja, u narednih nekoliko mjeseci radiće multimedijalna novinarska istraživanja iz oblasti životne sredine i održivog razvoja, tj. pregovaračkog poglavlja 27.  Njihove priče komisija je ocijenila kao najbolje, nakon treninga za istraživačko novinarstvo, multimedija i izvještavanje o zaštiti životne sredine, koji je održan od 26. do 28. aprila. Trening je bio prilika da novinari koji su se prijavili na konkurs predstave istraživačke radove koje su prijavili i pojasne na koji će način istražiti temu. Na treningu su učestvovali i drugi novinari iz Crne Gore, koji su i prijavili istraživačke novinarske projekte na konkursu raspisanom sredinom marta.

Tri izabrane istraživačke priče imaju regionalni karakter i baviće se pitanjima koja nemaju samo uticaj na životnu sredinu Crne Gore, već utiču i na zemlje okruženja. Urednički tim sastavljen od predstavnika iz zemlje i inostranstva radiće skupa sa odabranim novinarima. Sve priče biće objavljene dvojezično na lokalnom i engleskom jeziku i imaće multimedijalni aspekt.

Pored odabranih tema na konkursu, novinari CIN-CG-a i nedjeljnika Monitor u narednih godinu dana objaviće više istraživanja vezanih za održivi razvoj i životnu sredinu, u okviru  projekta Media investigations: Stop to READ (Regional Environmental Acts of Devastation) koji sprovode CIN-CG, BIRN i nedjeljnik Monitor, a finasira Evropska unija.

Kroz intenzivne treninge, mentoring iz inostranstva i istraživačke radove, ovim se projektom nastoje podići  kapaciteti CIN-CG-a, nedjeljnika Monitor, ali i drugih medija čiji će novinari i novinarke biti uključeni u aktivnosti.

Projekat traje 14 mjeseci, a započeo je 1. marta.

Despite his excellent English, Montenegrin Businessman Dragan Buric has been having trouble explaining to his American partners and friends why – until recently – he had been unable to start a project in which he invested 13 million euros in Montenegro.

It was because of – electricity. The project, to build stables and dairies was supposed to mean that 60,000 liters of milk would start flowing each day last March. But, administrative problems in the municipality of Bijelo Polje over the supply of water and power to the site, got in the way.

“I tell them that Montenegro is just a baby that has not even started crawling and we are nursing it … Slowly, it will learn to walk, and soon enough, to walk properly,” this Honorary Montenegrin Consul in Panama says.

The new stables and hangers in the huge complex in Pavino Polje, on the road between Bijelo Polje and Pljevlje, remain empty.  Were it not for guards and some newly set-up power transformers – and the mast with the flag of Montenegro – it might look like an abandoned film set.

During 2015 and 2016, these buildings really were a set for frequent TV reports, however.

They were the backdrop to the promotion the large loan project for the development of agriculture in Montenegro, which the Abu Dhabi Fund for Development, ADFD, was backing with 50 million US dollars.

Before the then Minister of Agriculture, Petar Ivanovic, brought the cameras and diplomats from Abu Dhabi, Buric and his company, Milkraft, had already bought the land, secured the permits and erected the buildings for a future modern farm, with 420 cows, milking and calving machines.

The ministry signed an agreement loaning Buric 3 million dollars late in 2015. Completion of works was announced for 2016 – and production was to start last March.

Eight more companies were financed from the 50-million-dollar loan that the Abu Dhabi Fund granted the Montenegrin government in June 2015.

Announced with much fanfare, the loan was intended mostly for big players in the market, as they were expected to drive the development of the Balkan country’s otherwise fragmented agriculture system.

However, even when money, ideas and entrepreneurs were ready, collisions with administrative barriers, messy plan documents and the modest capacities of the local communities created problems, according to research by CIN-CG/BIRN.

This caused delays and unnecessary costs related to the postponement of production and the storing of equipment.

The debts of some of the companies meanwhile increased, due to exchange rate differences, as the result of the US dollar strengthening.

It turned out that, even with the help of loans of 1 to 3 million dollars – even after investing significant sums themselves – when it comes to agriculture, Montenegro still does not have sufficiently good ideas and entrepreneurs to realise big projects over a short period of time.

By June of last year, 23 of the 50 million dollars had been handed out in loans.

The government then decided to separate the Fund from the Agriculture Ministry and to place it under the jurisdiction of an Investment Development Fund.

The conditions for obtaining loans were also changed, so that small farmers could take part as well.

But all the information on the loans remains a secret, including the findings of the internal and external auditors.

While the new credit line is awaited, through the Investment Development Fund, experts are divided about the initial strategy – whether supporting major companies was correct, and whether the conditions of the loans should have been tailored to them or to smaller producers.

Contracts kept under a veil of secrecy

Agriculture remains underdeveloped and fragmented in Montenegro, which is estimated to have as many as 49,000 small farms.

The intention of taking the loan from the Abu Dhabi Fund was to provide incentives for export and employment in the farming sector, especially in the undeveloped north of the country.

http://www.vijesti.me/vijesti/ivanovic-obecao-2000-novih-radnih-mjesta-u-poljoprivredi-836726

Although the board of directors of the Fund seated in Abu Dhabi offered Montenegro a loan in June 2014, the government wanted first to negotiate a cut in the interest rate and a longer repayment period.

The agreement, therefore, was not signed until June 2015, under more favourable conditions – with an interest rate of 2.5 per cent, a grace period of four years and a repayment period of 17 years.

By the middle of 2017, the government had signed contracts with 11 companies for projects worth 23.2 million US dollars.

Only nine of the 11 them actually got any money; two did not get loans after the government conducted additional checks.

However, according to the government itself, by halfway through last year, only one of the nine companies, Vektra Jakic, which got a loan to produce wooden fuel bricks, had actually started production.

The loan terms favoured larger companies, which were asked to invest 25 per cent of their own funds for loans up to 3 million US dollars.

The specific conditions under which these loans were granted to various companies are unknown, however, because the individual agreements are not publicly available.

That is why it cannot be proven whether some companies violated the loan conditions, or whether they are running late with implementation.

The Ministry of Agriculture, now run by Milutin Simovic, has refused to show the contracts and accompanying documentation.

“The Investment Development Fund is in charge of the project, so they [the ministry staff] do not have the requested information,” it said.

Meanwhile, the Investment Development Fund rejected CIN-CG/BIRN’s request for information on the contracts, saying that “giving them [to the public] would have an adverse effect on the commercial and other interests of both the Fund and other contractual parties”.

Milorad Vujovic, Deputy Prime Minister at the time, from the ranks of the opposition, says he also failed to see the master agreement and its annexes, agreements and mortgage securities, despite asking to see them.

“Declaring these documents secret is … illegal because they do not meet any of the requirements of the Law on Secrecy of Information, and such a decision of the Investment Development Fund would have to be disputed before the Administrative Court,” he said.

He said he also suspected that the information was “deliberately made unavailable to hide the illegal use of funds from the public”.

However, the former Agriculture Minister, Petar Ivanovic, from the ruling Democratic Party of Socialists, DPS, claims the process of selecting companies was entirely transparent.

He says they received 32 applications and rejected more than half of them, because the companies - instead of applying for new and development projects – applied for a loan to repay previous debts or solve liquidity issues, which was not in line with project goals.

No power flowing – but interest rates rising

Some of the nine companies that were financed faced serious difficulties in the municipalities where they operated from the start.

Some of the projects are now in the final stage, while others are thinking of abandoning the loans because of the high interest rates they are paying due to the currency’s unfavourable exchange rate.

In the municipality of Bijelo Polje, Dragan Buric, owner of Milkraft, says he faced unresolved property-legal relations, there were no water connections, and he waited a year for the electricity connection.

He lost both time and, with each passing month, tens of thousands of euros of “hard-earned” money.

“I want to make something for Montenegro and I am greatly affected by what has been happening,” Buric told CIN-CG/BIRN at the seat of his company, GNC, in Podgorica.

He says he decided to invest in agriculture even though it is the most difficult sector of the economy.

“Serious companies did an analysis and a business plan, and estimated that the north of the country was best for this. When I saw Pavino Polje, I felt that was it,” he said.

The municipality of Bijelo Polje and the Ministry of Agriculture have confirmed that problems occurred in the realisation of this project, but say they have since been rectified. Buric himself now hopes that his dairy farm will be up and running by summer.

But it is not just electricity and water that have created problems for Buric. While he waited to start production, the US dollar rose in value.

When the companies took out loans indexed in dollars, their owners did not expect to lose tens of thousands of euros due to the rise in the dollar in just one year.

Milkraft is paying 70,000 euros in interest per year as it is, during the grace period. Because of exchange rate changes, he claims that he has already lost an additional 50,000 euros.

Cedomir Popovic, director of the company Carine, which is the sole owner of the company AgroCarine, also complains about the exchange rate changes.

“The amount of the principal debt went up from an initial 2.5 million US dollars to 2.56 million … So, in a year and a half, the negative exchange rate differences amount to about 60,000 dollars, or 51,000 euros,” Popovic said.

He now wonders whether such a loan agreement in the long run is profitable.

When the loan agreement was signed, he said, it was acceptable, given the interest rate and repayment period for his loan, which was set at 16 years, with a three-year grace period.

For now, despite the difficulties, Popovic says his company is settling its liabilities under the loan from the Abu Dhabi Fund. But the future is uncertain.

“It will soon be possible to get a loan under the same conditions with commercial banks, and without the risk of negative exchange rate differences, so the possibility of withdrawing from this loan agreement is not ruled out,” he said.

Dilemma of supporting big or small businesses

Although the decision was made to transfer the project from the Ministry of Agriculture in the middle of last year, the Investment Development Fund says it is still in the take-over, analysis and agreement phase with the Abu Dhabi Fund, surrounding the realisation of the loan.

However, it is known that the loan conditions will change and that the minimum size of a loan, now set at a million US dollars, will fall to 200,000 dollars.

http://www.gov.me/sjednice_vlade_2016/30

The government said the change reflects a wish to secure “a considerably wider scope of users”, and to adjust the conditions to loans’ “real absorption capacity”.

This is interpreted as an admission that the initial loan conditions overestimated the potential of Montenegro’s farmers.

Former Minister Ivanovic, under whose mandate the Fund was formed, still believes it was right to back bigger projects, which would then clear the path for smaller ones like icebreakers.

He doubts that small producers can spearhead the development of Montenegrin agriculture, manage the currency risks or provide guarantees for loans easily.

“Nowhere in the world are small producers driving agriculture forward. Whether someone likes it or not, this can only be done by the major players,” he said.

But, according to the agriculturalist Zeljko Vidakovic, the new concept is a better one. The loan from the Abu Dhabi Fund could have been a good locomotive had it been directed towards “ordinary farmers,” he believes.

However, he fears that Montenegrin agriculture is in such a poor condition that the new loan terms will also be difficult to fulfill, because they are still a stiff test for small producers.

“If you take a loan of 100,000 euros, you will have to provide guarantees worth 150,000, or usually 200,000, euros, so the collateral will always be 50 to 100 per cent of the value of the loan,” he noted.

“I fear that it would be a business barrier, exactly because of the collateral. Only a few farmers have high-value real estate in their villages, which they could mortgage,” Vidakovic added.

He says Montenegro needs a proper Agricultural Fund first. This would provide the guarantees for the farmers, and assess whether their pledged property is of any value.

It would also monitor any possible misappropriation of the funds, “so that the money does not go on buying cars, instead of tractors”.

Fund works in region as well as in Montenegro

The Abu Dhabi Fund is a state agency of the emirate, which mostly provides loans for financing economic and social projects throughout the world.

Apart from aiding development projects in agriculture, the Fund loaned 130 million US dollars to a water supply project in Montenegro.

https://www.adfd.ae/english/Countries/Pages/countrydetails_new.aspx?104

It funds similar projects in Serbia and Albania.

Some are content with their loans

At the end of November, CIN-CG/BIRN visited Mesopromet in Bijelo Polje, which got 3 million US dollars from the ADFD loan to modernise and expand its production of cured meats and fermented sausages.

Lejla Haskovic, from Mesopromet, said the funds had been used to get equipment and, in part, to finance permanent working capital.

“We are completely happy with the realisation of the contract as well as with the terms of the loan. The company invested 2 million euros of its own capital,” Haskovic said.

Agro Carine, from Podgorica, claims that, apart from the difficulties over the dollar exchange rate, no problems have arisen over the realisation of its project.

Up to now, they say they have built a restaurant for product tasting, procured agricultural machines and reconstructed the facilities for housing and farming sheep and hay.

A dairy still has not been built, nor has the water tank of 400 cubic meters, but they have been slowed down only by the short construction season.

By mid 2017, nine projects had received backing as part of the Abu Dhabi Project: Agro Carine, Vektra Jakic, Mesopromet, HM Durmitor, Milkraft, Eko-per, F.M.L., MI Goranovic and IM Gradina.

A government document, however, confirms that only one of them, Vektra Jakic, completed all works by the middle of last year.

http://www.gov.me/sjednice_vlade_2016/30

Ana KOMATINA