Na mjestu planiranom za kulturu nići će stambena zgrada, ispod školskog dvorišta gradiće se javna garaža, a na upozorenja stručnjaka da se krše propisi i ugrožava kvalitet života, glavni državni arhitekta vidi samo arhitekturu „natprosječnih dometa“

Glavni državni arhitekta Dušan Vuksanović dao je saglasnost na idejno rješenje da se neposredno uz školu „Savo Pejanović“ gradi trospratna poslovno – stambena zgrada sa podzemnom garažom, iako je Prostorno urbanističkim planom (PUP) Podgorice za tu lokaciju predviđena samo kultura, ne i stanovanje.

Dok stručnjaci, pored planskih, upozoravaju i na ugrožavanje kvaliteta života i druge potencijalne konflikte ovog rješenja koje bi valjalo ispitati, te da bi škola trebalo da bude slobodnostojeći objekat, a ne u okviru zatvorenog bloka, Vuksanović smatra da je riječ o arhitekturi „natprosječnih dometa“.

Ukoliko investitor, firma „Industriaimport – Industriaimpex“ ostvari svoju namjeru, prekoputa najstarije podgoričke osnovne škole nići će trospratnica sa 36 stanova, dok će ispod školskog dvorišta biti izgrađena podzemna garaža sa 135 parking mjesta.

U nevladinoj organizaciji „Ko ako ne arhitekt“ (KANA), upozorili su da bi taj objekat bio previše blizu školi i da će da dovede u pitanje kvalitet boravka đaka, ali i stanara. Milica Vujošević iz te NVO kazala je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da planski dokumenti iz 2004. i 2010. godine za to područje nijesu u skladu sa Prostorno – urbanističkim planom (PUP) Podgorice iz 2014, zbog čega je bilo potrebno da se usklade. Zbog toga je bivši gradonačelnik Slavoljub Stijepović donio prije tri godine Odluku da se pokrenu izmjene Detaljnog urbanističkog plana (DUP) Drač – Vatrogasni dom, na koje se čekalo sve do 2017. godine, kada je završen nacrt. Savjet za reviziju planskih dokumenata u februaru ove godine, međutim, zaključio je da opet nijesu poštovane odredbe plana višeg reda (PUP-a), između ostalog i u vezi sa gradnjom na parcelama kod osnovne škole „Savo Pejanović“.

„I nakon tog negativnog mišljenja, izdata je saglasnost za gradnju stambenih objekata. Sada, kada je već izvjesno da će se ti objekti graditi, dovodi se u pitanje postupanje planera po sugestijama revidenata, jer će planirano rješenje opet da bude u suprotnosti sa planom višeg reda. PUP Podgorice cijelu parcelu namjenjuje sadržajima kulture, sa gotovo upola nižim indeksom izgrađenosti i zauzetosti nego što je to planom nižeg reda predviđeno“, ističe Vujošević.

U dokumentu izdatom u maju, kojim daje saglasnost na idejno rješenje da se gradi stambena zgrada i javna garaža, glavni državni arhitekta Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORT) Dušan Vuksanović, pozvao se upravo na stručnjacima sporni Urbanistički projekat (UP) Drač - Vatrogasni dom - Zona A, te konstatuje da su arhitektonske karakteristike objekta u skladu sa njegovim smjernicama. Vuksanović ocjenjuje da objekat predstavlja graditeljsku i tehnološku cjelinu, te da nije moguća fazna izgradnja, kao i da je predviđen ravni, zeleni krov. U rješenju piše i da objekat ima dvije podrumske etaže, koje su sastavni dio podzemne garaže, prizemelje i tri sprata i da je visina zelenog krova 20 metara.

Nasuprot „natprosječnih“ dometa koje je uočio u arhitekturi, Vuksanović, u odgovorima na pitanja CIN-CG nije objasnio zbog čega je donio saglasnost za gradnju, ako postoje ozbiljne primjedbe i PUP ne predviđa stanovanje na toj lokaciji. Tim primjedbama u februaru bavio se i Savjet za reviziju planskih dokumenata u MORT-u, kada je davao sud u vezi izmjena DUP-a Drač – Vatrogasni dom. U izvještaju, u koji je CIN-CG imao uvid, piše da “treba preispitati planiranje objekata u zoni A”, i to u dijelu spornih parcela.

Savjet, koji čine dekan Arhitektonskog fakulteta Svetislav Popović, inženjer geodezije Milutin Baturan, inženjeri građevine Simeun Matović i Nikola Spahić, inženjer elektrotehnike Miloš Vujošević, inženjer pejzažne arhitekture Vesna Jovović i inženjer građevine Oliver Marković, smatra da izgradnja objekta neposredno do gradskog pozorišta i osnovne škole može da dovede do potencijalnog konflikta između tih objekata, „sa aspekta ambijentalnih vrijednosti i kvaliteta života“.

„Evidentno je da se planirani objekti direktno oslanjaju na školu i školsko dvorište, pa se postavlja pitanje kako će se odvijati život ljudi neposredno uz školu, kao i boravak djece na otvorenom“, piše u nalazu Savjeta. Članovi, između ostalog, smatraju da se može zaključiti da će unutrašnje dvorište škole da bude zatvoreno susjednim objektima u vidu bloka. „Samim tim, postoji realna opasnost da predmetni prostor ne može da zadovolji minimalne sanitarno – higijenske uslove (odnos svjetla i sjenke, aeraciju, odnosno izlaganje svježem vazduhu) i slično, za boravak djece“.

Savjet je naglasio da je neophodno da objekat osnovne škole postoji u prostoru kao slobodnostojeći objekat, dakle bez naslanjanja, dodirivanja, kao ni u okviru zatvorenog bloka.

I u NVO KANA smatraju da će izgradnja stambenih zgrada tik uz osnovnu školu da dovede u pitanje ne boravak đaka u dvorištu, već i kvalitet života budućih stanara.

„Osim toga, planirani objekti su na sjevernoj strani bloka, tako da ne utiču negativno na osunčanje dvorišta škole, ali su zato dnevne prostorije u objektima stanovanja takođe okrenute ka sjeveru, odnosno Hercegovačkoj ulici, što je veoma nepovoljno za boravak stanara“, ocijenila je Milica Vujošević.

Nekoliko roditelja učenika iz ove škole obratilo se CIN-CG izražavajući i strah da će i budući radovi, uključujući i garažu, ugroziti temelje postojeće školske zgrade, pa će i ona morati da se sruši. U Ministarstvu prosvjete, na čijem je čelu Damir Šehović, kažu da su dobili nedvosmislenu potvrdu da se to neće desiti. Urađena su, kažu, ispitivanja tla, dobijeni geomehanički elaborati za čije je poštovanje odgovoran projektant, a nakon toga i revident i nadzor. Poručili su da im najviše povjerenja „uliva“ upravo mišljenje glavnog državnog arhitekte, koje je za dio stručne javnosti – sporno.

„Ono, pak, što je Ministarstvu prosvjete, kao resoru koji se ne bavi građevinarstvom, najrelevantnije, jeste činjenica da postoji saglasnost državnog arhitekte u Ministarstvu održivog razvoja i turizma na idejno rješenje projekta“, saopštili su iz Ministarstva prosvjete.

Zauzimanje školskog dvorišta u centru grada zbog gradnje garaže i sabijanje đaka u svojevrstan geto, a sve mimo planova višeg reda, ukoliko ne doprinese rušenju škole, svakako će nastaviti njeno urušavanje. Osnovna škola „Savo Pejanović“ jedna je od najstarijih u Podgorici. Od 1946. do 1950. godine radila je kao Niža gimnazija, naredne dvije godine kao prva sedmogodišnja osnovna škola, a od 1952. kao osmogodišnja. U prošloj školskoj godini imala je 555 učenika, 24 odjeljenja i 32 zaposlena. Posljednjih godina, bilo je dva ili tri formirana odjeljenja prvaka, a prije deceniju pet. Školu u centru tada je upisivalo oko 150 đaka.

Roditelji, koje je CIN-CG kontaktirao, smatraju da je sve manji broj upisanih prvaka, ali i izgrađena osnovna škola „21. maj“ na Draču, pokazatelj je kako bi i parcela na kojoj se nalazi „Savo Pejanović“ kroz nekoliko godina mogla da bude pretvorena u gradilište.

Direktorica škole Darinka Adžić nije željela da komentariše sada već izvjesnu gradnju u neposrednoj blizini te ustanove i kako će izgledati školski život za to vrijeme i kasnije.

Vlasništvo se rješava „u hodu“

Na mjestu gdje se planira gradnja zgrade u Hercegovačkoj ulici, postavljena je tabla sa natpisom „gradilište“, čiji je investitor kompanija „Industriaimport – Industriaimpex“, a izvođač radova „Co Kankaraš“ iz Podgorice. U pitanju je, međutim, rušenje starog objekta na jednoj parceli, za šta postoji dozvola, a ne gradnja stambeno - poslovne zgrade, za šta još nijesu pribavljene sve neophodne dozvole.

Prema podacima sa sajta Glavnog grada, kompanija je dobila takozvane urbanističko - tehničke uslove, ali građevinska dozvola još nije izdata.

Na interesovanje CIN-CG o tome kako je moguće da je dao saglasnost na idejno rješenje projekta, iako kompanija nije vlasnik parcela na kojima planira da gradi objekat, glavni državni arhitekta je odgovorio da su pitanja vlasništva nad cjelokupnom urbanističkom parcelom, prema njihovim saznanjima, još na razmatranju kod nadležnih organa. Kompanija „Industriaimport – Industriaimpex“ još u feburaru prošle godine od Glavnog grada zatražila je da im izda urbanističko – tehničke uslove za izgradnju objekta i garaže. U kasnijem, dopunjenom zahtjevu iz oktobra prošle godine, između ostalog piše da sa jednim od vlasnika parcele (fizičko lice) imaju ugovor o zajedničkom investiranju. Sa druge strane, napomenuli su da će na drugoj parceli (dvorište škole) graditi javnu garažu po ugovoru sa Glavnim gradom, uz saglasnost Ministarstva prosvjete i naglasili da ipak imaju riješene imovinsko – pravne odnose. To obrazloženje znači da bi kompanija javnu garažu radila i na dijelu dvorišta koje je u vlasništvu Glavnog grada, shodno ugovoru. CIN-CG nije uspio da stupi u kontakt sa izvršnim direktorom „Industriaimport – Industriaimpex“ Sretenom Đikanovićem. Sa druge strane, ta kompanija nema sajt na internetu, kao ni dostupan kontakt telefon.

Vlada ranije prodala dio dvorišta

Vlada je još 2014. godine zadužila tadašnju ministarku prosvjete Sanju Vlahović da zaključi ugovor sa „Industriaimport – Industriaimpex“, kako bi se dio parcele, u vlasništvu države, koji koristi škola „Savo Pejanović“, prodao toj kompaniji.

Prema ugovoru iz 2015. godine, koji je razmatran na sjednici Vlade i dostupan na internetu, parcela od 228 metara kvadratnih, koju je koristila škola, prodata je za 119.319 eura. U obrazloženju piše da ta parcela nije potrebna školi za obavljanje djelatnosti. Uvidom u katastarske podatke, kompanija se 2015. godine upisala u katastar kao vlasnik parcele. Nekoliko okolnih parcela, među kojima je i ona na kojoj je i „Savo Pejanović“, vlasništvo su države, na raspolaganju Vladi, a na upravljanje školi. Jedna od njih je u vlasništvu države, a na raspolaganju Glavnom gradu.

Ana KOMATINA

 „Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije“, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima svoje zemlje“, kaže za CIN-CG profesor Časlav Pejović. U najgoroj varijanti, koja je bliža realnosti,  radovi na vododvodu će umjesto 17,1 koštati oko 28,9 miliona eura  

Rijeka novca toči iz Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje (RVCP) prema kasi austrijske građevinske kompanije Štrabag i neće se zaustaviti dok se ne zbroji više od 12 miliona eura. Razmjere započetog postupka prinudne naplate najbolje ilustruje podatak da je ukupan prošlogodišnji prihod kompanije koja snabdijeva vodom šest primorskih opština bio oko osam miliona eura.

To je epilog devetogodišnjeg sudskog spora. Pravna bitka se četiri godine vodila pred međunarodnom arbitražom u Parizu i petogodišnjim nadgornjavanjem Privrednog i Apelacionog suda u Podgorici. Na kraju, Apelacioni sud je preinačio (i četvrto) rješenje Privrednog suda i pravosnažno presudio u korist Austrijanaca.

Nakon blokade računa RVCP je bio prinuđen da u pomoć pozove Vladu i na neodređeno vrijeme odloži planirane investicije: polaganje cjevovoda između Budve i Tivta radi proširenja kapaciteta prema Boki; povezivanje Herceg Novog na regionalni vodovod; rekonstrukciju i izgradnju lokalne mreže u Baru. Čelnici RVCP, nakon svega, pozvali su i Štrabag da pokaže empatiju. U saopštenju direktora Gorana Jevrića, traže od nekadašnjeg partnera da „ima poslovnog senzibiliteta i pokaže profesionalni odnos, društvenu i sveukupnu odgovornost“. Najnoviji podaci Centralne banke o blokiranim predzećima pokazuju da je prinudna naplata dosuđenog duga RVCP prema Štrabagu u punom jeku. „Do 17. septembra Štrabag je putem prinudne naplate blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura“, precizirao je Jevrić u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).  A to je tek nešto manje od vrijednosti radova za projekat povezivanja Herceg Novog na regionalni vodovod.

Pravni aspekti ovog slučaja, u formulacijama teže razumljivim laicima, očigledno će još dugo biti predmet stručnih debata. U osnovi, od početka RVCP je osporavao nadležnost arbitraže u Međunarodnoj trgovinskoj komori (MTK) u Parizu, jer ona nije precizirana ugovorom sa Štrabagom. Takva argumentacija postala je svjedočanstvo u izdvojenom mišljenju profesora Časlava Pejovića, jednog od arbitara, a na nju se oslanjao i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić, odbijajući da presudi izvršenje odluke. Apelacioni sud je presudio u korist Štrabaga, pozivajući se na naše pretpostavljeno buduće evropejstvo i „prilagođavanje savremenim tendencijama u oblasti prava“.

Istorija odnosa RVCP i Štrabaga počinje u aprilu 2008. kada su kompanije Vodovod u svojstvu investitora, a Austrijanci kao izvođači, zaključile ugovor o izgradnji kopnenog i južnog kraka regionalnog vodovoda za Crnogorsko primorje. Posao je ugovoren za 17,1 miliona eura.

Radovi nijesu završeni u ugovorenom roku do juna 2009. godine, a investitor i izvođač počinju sa međusobnim optužbama za kašnjenje. Dok su iz Štrabaga tvrdili kako im RVCP nije obezbijedio kompletan glavni projekat i omogućio da uđu  na cijelo gradilište, investitor je tvrdio da na gradilištu ima javašluka, neorganizovanosti, anarhije, opstrukcije, pa čak i diverzija. U takvoj atmosferi i vrijednost planiranih radova počela je da raste.

Prema dostupnoj dokumentaciji, krajem juna 2008. dogovoreno da se organizuje sastanak između resornog Ministarstva turizma i ekologije i predstavnika Štrabaga Beč „kako bi se utvrdilo da li će saradnja biti nastavljena, budući da izvođač nije ispunio ništa što je predviđeno Ugovorom u vezi sa Sekcijom 2“. Potom je Štrabag, 5. septembra 2008, najavio odštetni zahtjev, jer nije dobio pravo posjeda na gradilište i kompletan glavni projekat.

„Nekoliko puta su obje stranke kasnile sa realizacijom svojih ciljeva, mnoge operacije su odlagane i, u načelu, izvođenje radova i ispunjenje ugovornih obaveza nije uvijek išlo glatko i bez prepreka“, navedeno je u proljeće 2010. u izvještaju Komisije za sporove, koja je formirana i imenovana prema ugovoru između RVCP i Štrabaga, uz konstataciju da „nijedna strana nije isključivi krivac za raskid“. I zaključak: „Ponašanje obje stranke je dovelo do loše realizacije Ugovora i izdaje duha i namjere Ugovora tako da Ugovor ne može dalje opstati budući da je međusobno poštovanje između Stranaka ozbiljno narušeno i poljuljano“.

Koji mjesec ranije, nesporazumi na 35 kilometara dugoj trasi gradilišta doveli su do odluke Regionalnog vodovoda da raskine ugovor sa Štrabagom, udalji ih sa gradilišta,  a započeti posao završi uz pomoć podizvođača. Prethodno su, 9. novembra 2009, od tadašnje Vlade premijera Mila Đukanovića zatražili odobrenje za raskid ugovora. „Neophodne su radikalne i brze mjere“, stoji u njihovom pismu Vladi, uz napomenu kako je „u ovom momentu nemoguće procijeniti rok za završetak radova koje izvodi Štrabag… Nema šanse da će u organizaciji Štrabaga cjevovodi regionalnog vodovoda bitu u funkciji do početka ljetnje sezone 2010. Međutim, bez Štrabaga, šanse još uvijek postoje“.

Vlada je 3. decembra dala nalog RVCP da preuzme posao i koordinira i organizuje završetak radova „na način koji je definisan Ugovorom i u skladu sa obligacionim pravom“, tako da Regionalni vodovod može biti pušten u rad do 15. juna 2010. godine.

Nakon 20 mjeseci rada i naplaćenih 9,5 miliona eura (fakturisali su još skoro dva miliona, ali  to nije plaćeno), Štrabag  je isključen iz posla u decembru 2009. godine. Regionalni vodovod je pušten u rad narednog ljeta, petnaestak dana nakon roka koji je propisala Vlada. Nešto prije toga, sredinom maja, Štrabag je Međunarodnoj trgovinskoj komori (MTK) u Parizu podnio zahtjev za arbitražu, na šta su iz RVCP odgovorili Prigovorom na nadležnost te arbitraže.

U martu 2013. godine Arbitražno vijeće MTK preglasavanjam (2:1) donosi odluku da RVCP „nije imao pravo“ da raskine ugovor sa Štrabagom na način na koji je to učinjeno i prihvata zahtjev Austrijanaca da im crnogorsko preduzeće po raznim osnovama (za neisplaćene radove, materijal isporučen na gradilište, štetu pretrpljenu zbog raskida Ugovora...) isplati oko 9,5 miliona eura, još 1,06 miliona na ime kamata, pola miliona eura za troškove arbitraže i pripadajuću kamatu na iznos od 190 hiljada eura koje je Štrabag dao kao garanciju kod suda u Beču, sprječavajući Regionalni vodovod da naplati činidbenu garanciju.

Presuda na crnogorskoj strani nije nadvladala uvjerenje s početka spora o nenadležnosti Međunarodne trgovinske komore. Zato su i u Regionalnom vodovodu, sve do proljetos, živjeli u uvjerenju da im odluka MTK neće proizvesti trošak ni približan iznosu od 12 miliona. Ni nadležni nijesu našli za shodno da provjere eventualnu odgovornost onih koji su svojim (ne)postupanjem doveli do ogromnog troška.

„Ekstremno je mala vjerovatnoća da ovakav arbitražni sporazum može postati izvršan pred bilo kojim sudom ili u bilo kom arbitražnom postupku, čak i u Francuskoj. Još je manje vjerovatno da se to može desiti u Crnoj Gori“, ustvrdio je Časlav Pejović, profesor prava i arbitar u postupku Štrabag – RVCP kada je izdvojio svoje mišljenje po pitanju nadležnosti MTK da arbitrira u ovom sporu.

U obimnom dokumentu on je analizirao posljedice toga što RVCP i Štrabag  u ugovoru nijesu precizirali međunarodnu arbitražu: ni imenom, ni sjedištem, ni pravilima koja bi se primjenjivala. „Strane u postupku, međutim, nisu definisale koja institucionalna arbitraža bi trebala da bude nadležna“, navodi Pejović, objašnjavajući šta se i kako radi u takvoj situaciji.

Prema Evropskoj konvenciji o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1961. godine koji su ratifikovale i Austrija i Crna Gora, sljedeći korak bio bi pokušaj da se postigne sporazum po pitanju arbitraže. U slučaju da se takav sporazum ne može postići, tužitelj treba, u skladu sa Konvencijom, da zahtijeva da nadležne institucije odrede arbitražu. „Tužitelj nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je proceduru pred MTK Tribunalom“, navodi Pejović.

Slično mišljenje iznijeli su i autori Studije o priznanju i izvršenju ove arbitražne presude (str. 2). „Po našem mišljenju priznanje i izvršenje arbitražne presude koja je donesena u postupku pri MTK 12.3.2013. godine trebalo bi, u slučaju prigovora Regionalnog vodovoda, odbiti prema Njujorškoj konvenciji o priznanju i izvršenju inostranih arbitražnih presuda iz 1958. godine zbog toga što se stranke nisu sporazumjele o tome da se arbitraža provede pri toj arbitražnoj instituciji“, stav je zagrebačkih profesora Mihajla Dike, Hrvoja Sikirića i Davora Babića. Njihovu ekspertizu je, za potrebe suđenja u Crnoj Gori, zatražio Regionalni vodovod.

Advokati Štrabaga su od Privrednog suda zatražili da prizna odluku iz Pariza i omogući naplatu potraživanja. Predsjednik Suda Blažo Jovanić je u tri navrata to odbio sa obrazložnjem da arbitražni postupak nije bio u skladu sa ugovorom stranaka.

„Kako se odredbe ugovora, prije svega, primjenjuju onako kako one glase, sud zaključuje iz teksta člana 20.6 (a) Klauzule da stranke prilikom potpisivanja Ugovora nijesu ugovorile da će njihove eventualne sporove riješavati MTK arbitraža“, navodi Jovanić u trećoj presudi, iz marta 2016. godine.

Apelacioni sud je dva puta poništavao ove odluke i vraćao na novo suđenje, a  u martu ove godine, vijeće u sastavu Nevenka Popović (predsjednica), Milić Međedović i Lidija Ivanović odlučuje da preinači rješenje Privrednog suda i prizna odluku arbitraže u Parizu.

„Za razliku od prvostepenog suda koji je imao pristup strogog  jezičkog tumačenja arbitražne klauzule“, piše u obrazloženju presude Apelacionog suda, „ovaj sud je imajući u vidu da je cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendencijama u oblasti prava, pa samim tim i u oblasti međunarodnog arbitražnog i međunarnog trgovinskog prava, prihvatio tumačenje arbitražne klauzule primjenom principa koji su u skladu sa tendencijama u uporednom arbitražnom pravu, a to je liberalizacija tj. ublažavanje strogih pravila o formi arbitražnog sporazuma, a kada je u pitanju nepotpuna arbitražna klauzula, opciju „spasavanja“.“ Potom su u Apelacionon sudu na već presuđeni iznos dodali i sudske troškove postupka pred njihovim Vijećem.

Advokati Regionalnog vodovoda predali su žalbu Ustavnom sudu, a profesor Pejović ne krije zaprepašćenje: „Apelacioni sud je posegao za tumačenjima koja ne postoje ni u samoj MTK, izuzev ove jedne odluke, niti u bilo kojoj evropskoj državi. Na ovaj način, Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije“, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima svoje zemlje“.

Dok Štrabag očekuje novac, osim činjenice da će sve opet pasti na teret građana, brojne nepoznanice čekaju razrješenje.

Jedan od traženih odgovora dobili smo od Gorana Jevrića: „Procjena je da će, u slučaju eventualnog negativnog ishoda žalbe koju smo podnijeli Ustavnom sudu (a vjerujemo da do toga neće doći), ukupna proknjižena vrijednost osnovnih sredstava kontinentalnog kraka, po osnovu radova koje je izveo Štrabag, radova koje je organizovao Regionalni vodovod nakon raskida ugovora i presude Apelacionog suda biti minimum oko 28,9 miliona eura“, kaže direktor RVCP.

Za druga pitanja nadležni su - drugi: Ko je odgovoran u kompaniji i Vladi za problematično zaključenje i raskid ugovora, izloženost sudskom postupku, (moguće) lošu pravnu strategiju? Zašto RVCP nije imao adekvatnu pomoć državnih institucija Crne Gore koje su, sve doskora zadržale naklonost prema Štrabagu i njegovim interesima u Crnoj Gori?

Dok novac teče ka Beču, informacije o ovome sporo cure.

Miljenik vlasti i poslije presude

Štrabag zapošljava više od 70 hiljada ljudi. Koncern je 2016. imao obrt veći od 13,5 milijardi eura, 3,5 puta više nego što je iste godine bio bruto društveni proizvod Crne Gore.

U Crnu Goru ušao je krajem 2006. godine, nakon što je kupio 31 odsto akcija Crnagoraputa za 8,4 miliona eura. Obavezao se da će u preduzeće za 12 mjeseci investirati 5,7 miliona eura, od čega dva miliona u opremu za asfaltne baze. To se nije desilo, tvrdi predsjednik sindikata Crnagoraput Miodrag Savović navodeći da je broj zaposlenih u firmi smanjen sa 1.200 na dvije stotine, da je od sedam asfaltnih baza sada u funkciji samo jedna, sa polovnom opremom, dok je Štrabag svoj vlasnički udio u preduzeću povećao sa 31 na 95 odsto.

Ruski tajkun Oleg Deripaska 2007. godine postaje najveći akcionar Štrabaga sa 30 odsto akcija (prema posljednjim dostupnim podacima njegov Rasperia Trejding sa Kipra u Štrabagu drži 25,9 odsto plus jednu dionicu). A Štrabagov Crnagoraput se svrstava u red privilegovanih crnogorskih preduzeća.

U prvoj polovini 2008. godine preduzeće je dobilo poslove održavanja magistralnih i regionalnih puteva u Crnoj Gori vrijedne 4,5 miliona eura, iako je jedan od uslova bio da nema dugova prema državi na ime neplaćenih poreza i dažbina, obznanili su iz NVO MANS. Crnagoraput je u to vrijeme državi dugovao oko 600 hiljada. Problem je riješen tako što ga je država u avgustu 2008. godine bez objašnjenja oslobodila plaćanja 645 hiljada eura poreza.

Novi poklon za Crnagoraput i njegove vlasnike stigao je 2016, u vrijeme kada je Štrabag već pokušavao da od Regionalnog vodovoda naplati (ne)zarađene milione. Savjet za privatizaciju prihvatio je zahtjev da se pravo korišćenja zemljišta površine 189.657 kvadrata u Baru i Bijelom Polju pretvori u vlasništvo, zato što je, prema mišljenju nadležnih, u postupku privatizacije plaćena tržišna cijena za akcije Crnagoraputa.

Paralele iz sudske prakse

Profesor Časlav Pejović ukazuje kako knjige o trgovačkoj arbitraži nude veliki broj ilustracija «patoloških klauzula» u kojima pitanja moguće arbitraže nijesu precizno definisana. Jedna od ovih klauzula glasi: „Svi sporovi koji proizilaze iz veze sa ovim sporazumom predaju se u prvom stepenu arbitraži. Arbitar treba da bude poznata Privredna komora (kao npr. MTK) koja je sporazumno dogovorena između dvije stranke“. Ova klauzula je proglašena nevaljanom, jer nije „razložno definisala imenovanje arbitražnog tribunala“.

„Ukoliko poredimo klauzulu iz našeg slučaja sa ovom“, kaže Pejović, „nema sumnje koja od njih dvije je manje jasna. U našem slučaju klauzulom se samo utvrđuje da je neophodno da se arbitraža „sprovede u skladu sa pravilima arbitraže imenovane institucije, ukoliko ih ista ima, ili u skladu sa UNCITRAL arbitražnim pravilima, po izboru imenovane institucije“. U gore navedenom primjeru, stranke su se saglasile po pitanju arbitraže. Takođe su definisale nekim naznakama koja vrsta arbitraže bi to trebalo da bude: «dobro poznata Privredna komora (kao npr. MTK)». Ukoliko pitamo razumnu osobu koja od ove dvije klauzule vjerovatnije utvrđuje nadležnost MTK arbitraže, koji bi odgovor bio?“

Učešće u arbitraži  nije priznanje

„Ništa ne govori da su bilo Strabag bilo Regionalni vodovod, a još manje i Strabag i Regionalni vodovod htjeli upravo arbitražu Međunarodne trgovinske komore iz Pariza“, navedeno je u studiji zagrebačkih profesora Dike, Sikirića i Babića, (str. 13) uz objašnjenje značaja te odluke: „U ovom slučaju, na osnovu utvrđenih činjenica, može se samo spekulirati o tome koju bi instituciju konkretno Strabag i Regionalni vodovod izabrali da su o tome pregovarali“.

Isti  autori, u analizi iz 2015. godine (Studija: Priznanje i izvršenje inostrane arbitražne presude) razmatraju argument Apelacionog suda iz tada aktuelne presude kojom je poništeno II odbijajuće rješenje Privrednog suda, da je RVCP prihvatio arbitražu MTK time što je odredio svog arbitra i učestvovao u cijelom postupku.

U presudi Apelacionog suda stoji kako je Regionalni vodovod „mogao nakon imenovanja arbitra od druge strane (Strabaga), da ne odgovori imenovanjem svog arbitra, što bi imalo za posljedicu da ne dođe do obrazovanja arbitražnog vijeća“. Sud dalje zaključuje, navodi se u zagrebačkoj Studiji, da je „obrazovanje arbitražnog vijeća zavisilo od volje Regionalnog vodovoda, a što je prvostepeni sud propustio da cijeni...“.

Autori Studije navode kako „arbitražna pravila MTK koja su bila mjerodavna u predmetnoj arbitraži propisuju sledeće: Ako spor treba da riješe tri arbitra, svaka stranka će u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu, imenovati jednoga arbitra na potvrdu. Ako stranka ne imenuje arbitra, odredit će ga Sudište“. Iz navedene odredbe  slijedi, zaključuju konsultovani eksperti, „da propust stranke da imenuje člana arbitražnoga vijeća ne sprječava provođenje arbitražnog postupka... U protivnom bi vođenje arbitraže potpuno ovisilo o volji tuženika koji bi uvijek imao priliku onemogućiti provođenje postupka taka da jednostavno ne imenuje arbitra“.

Oni dodatno objašnjavaju kako je prigovor na početku postupka (nenadležnost, pravila...) dovoljan da bi se strana u sporu na njega mogla pozvati i nakon donošenja odluke.

Znaju da se sude i zarade

U Štrabagu imaju ozbiljno iskustvo zarađivanja putem arbitražnog postupka u poslovima koje ugovaraju sa državama i državnim preduzećima sa prostora bivše Jugoslavije.

Austrijanci su 2006. godine dobili posao izgradnje regionalnog centra za gospodarenje otpadom kod Osijeka. Zbog nemogućnosti izvođača da osigura građevinsku dozvolu, grad Osijek 2009. raskida ugovor. Štrabag podnosi tužbu MTK u Parizu, nakon čega se ispostavilo da se verzije ugovora na hrvatskom i njemačkom jeziku značajno razlikuju. Arbitražno vijeće MTK presuđuje da gradovi Osijek, Vinkovci, Vukovar, Županja i Beli Manastir Austrijancima moraju isplatiti 11 miliona eura.

Štrabag je 2011. godine dobio posao gradnje mosta Svilaj između BiH i Hrvatske, ali radovi nijesu započeli pošto investitori nijesu obezbijedili potrebu dokumentaciju. Kompanija je tužila BiH i Hrvatsku Arbitražnom sudu u Hagu. Hrvati su, vođeni prethodnim iskustvom, ponudili poravnanje i Štrabag je povukao tužbu protiv njih nakon što mu je isplaćeno pola miliona eura. Spor sa BiH je okončan na arbitraži, tako što su Austrijancima morali isplatiti više od 900 hiljada eura odštete, plus kamate i sudske troškove – sve skupa oko 1,25 miliona.

Aktuelna je arbitraža između Elektroprivrede BiH i Štrabaga, takođe u Parizu. Spor je nastao nakon dogovora o izgradnji hidroelektrane Vranduk, pošto su Austrijanci podigli ugovorenu cijenu za 12 miliona (sa 61 milion eura). EP BiH na to nije pristala i spor je završio na arbitraži.

Hrvatski sudovi su proljetos odbili zahtjev Štrabaga da izreknu privremenu mjeru zabrane gradnje Pelješkog mosta. Austrijanci su se žalili na odluku da posao gradnje mosta vrijednog blizu 300 miliona eura dobije kineska CRBC, a ne oni.

GORAN JEVRIĆ, DIREKTOR REGIONALNOG VODOVODA ZA CIN-CG
Hoće pregovore ako odustanemo od žalbe

- Nakon treće odluke Apelacionog suda, Štrabag AG je na nezakonit način, preko javnog izvršitelja, pokrenuo proceduru blokade žiro-računa Regionalnog vodovoda 6. juna 2018, dakle u jeku turističke sezone. Nakon reagovanja advokatske kancelarije Regionalnog vodovoda, ta odluka je oborena. Međutim, Štrabag AG je nakon toga ponovo pokušavao blokirati naše preduzeće, uz značajne povrede pravnih procedura. Do blokade računa je došlo 14. avgusta – kaže u razgovoru za CIN-CG izvršni direktor Regionalnog vodovoda Goran Jevrić.

Do 17. septembra, prema njegovim riječima Štrabag AG je putem prinudne naplate blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura. Zbivanja u ovom sporu Jevrić ocjenjuje „atakom na najveće državne interese i to od kompanije koja nije uspjela, a po mnogima iz tog vremena nije ni htjela, da završi posao koji je ugovorila, a koju sada treba nagraditi višemilionskim bonusima“.

- Želim da istaknem da je nakon donošenja odluke Apelacionog suda Crne Gore, sa predstavnicima kompanije Štrabag AG, početkom juna, na poziv ministra održivog razvoja i turizma Pavla Radulovića održan sastanak u cilju razrješenja ovog poslovnog nesporazuma. Komunikacija i dalje traje, iako su predstavnici Štrabag AG, u odgovoru na jedan od naših zahtjeva za održavanjem pregovora, insistirali da je početak pregovora uslovljen prekidom svih aktivnosti ovog državnog preduzeća na daljem preispitivanju odluka sudskih instanci!? To se može tumačiti kao pokušaj prinude da Regionalni vodovod odustane od svojih zakonom zagarantovanih prava – kaže Jevrić.

CIN-CG: Šta je sa Ustavnom žalbom?  

JEVRIĆ: Advokatska kancelarija „Jovović, Mugoša & Vuković“, zastupnik Regionalnog vodovoda u postupku izvršenja, je 30. avgusta predala žalbu Ustavnom sudu Crne Gore, a nadamo se da će, zbog značaja ovog pitanja i mnogih kontradiktornosti koje prate ovaj poslovni nesporazum Ustavni sud ovoj žalbi dati prioritetan značaj i da ćemo uskoro imati razrješenje ove situacije.

CIN-CG: Da li je na bilo kom nivou – od preduzeća do Vlade ili Tužilaštva – postavljano pitanje eventualne odgovornosti i ko bi  mogao biti kriv za pretrpljeni gubitak?

JEVRIĆ: Regionalni vodovod, a posebno menadžment od juna 2013. godine, je učinio apsolutno sve u duhu sa zakonom Crne Gore i međunarodnim konvencijama na planu zaštite poslovnih interesa kompanije, sveukupnog integriteta i Regionalnog vodovoda i države, što znači i najosjetljivijih ekonomskih državnih interesa. Kako je i zašto Apelacioni sud ukinuo i preinačio odluke Privrednog suda, koje su sve bile u korist Regionalnog vodovoda, i kako je moguće da naše dvije tako važne sudske institucije imaju dijametralne stavove o istoj pravnoj stvari, to je ipak pitanje za nadležne sudske institucije pred kojima se i dalje vode postupci, ali i za Privredni i Apelacioni sud.

Bez obzira što kompletna situacija najviše utiče na Regionalni vodovod, držao bih se principa da svako radi svoj posao.

Zoran RADULOVIĆ

Na izložbi u Njujorku posjetioci se dive Zlatku Ugljenu čiji je hotel „Fjord“ u međuvremenu strušen i arhitekturi hotela „Podgorica“ koja je nezaštićena i prepuštena uništavanju. Uprava kojoj je posao da se bavi očuvanjem kulturnog dobra ne radi svoj posao - tvrde arhitekte iz grupe KANA

Da se kojim slučajem „Tajna večera“ Leonarda da Vinčija nalazi u Crnoj Gori, sigurni smo da bismo je prekrečili pod izgovorom da je trošna i da sa nje otpada malter na prolaznike, dok naši najbliži susjedi razvijaju svjetski turizam i u muzeje pretvaraju ostatke stare i više od 2000 godina.

Tako je grupa arhitekata KANA ocijenila ponašanje institucija koje su u Crnoj Gori zadužene za očuvanje kulturnih dobara. One su zaključile da Uprava koja je zadužena da zaštiti kulturna dobra – ne radi svoj posao. Kao primjere navode rušenje hotela „Durmitor“ na Žabljaku, „Mimoze“ u Tivtu, hotela „Crna Gora“ u Podgorici, kao samo neke od brojnih slučajeva na koje je Uprava zatvarala oči, ne čineći ništa da ih zaštiti.

Iz KANE ističu da se čitav proces zaštite graditeljskog nasljeđa odvija pod uslovima koje određuju prvenstveno interesi krupnog kapitala, pa tako nijedan objekat na stateški vrijednoj lokaciji nije zaštićen.

„Prije svega, mislimo na najznačajnija djela arhitekata Svetlane Kane Radević (hotel „Podgorica“), Vujadina Popovića (hotel „Crna Gora“), Radosava Zekovića (zgrada stare Vlade, hotel „Bjelasica“), Ilije Šćepanovića (zgrada RZUP-a i Pobjede), Vlade Plamenca (hoteli „Mogren“ i „Palas“). Tu su i mnogi značajni hoteli od primorja do sjevera Crne Gore koji čekaju ili su već dobili novog investitora – nekoga ko nije zadužen da se brine o kolektivnom nasljeđu, već isključivo o svom profitu“, zaključili su iz organizacije KANA.

Zakon o zaštiti kulturnih dobara predviđa da se kulturnim dobrom od nacionalnog značaja može proglasiti objekat koji, između ostalog, ima izuzetan značaj za društveni, istorijski ili kulturni razvoj Crne Gore i naroda; predstavlja jedinstveni primjerak stvaralaštva svog vremena ili jedinstveni primjerak iz istorije prirode i ako svjedoči o društvenim ili prirodnim pojavama, odnosno o uslovima ekonomskog ili kulturno-istorijskog razvoja u određenom razdoblju.

Statisov vještak im rekao da sruše „Durmitor“

Iako je Uprava ranije prihvatila inicijativu za zaštitu hotela „Durmitor“ na Žabljaku, kasnije je odustala od zaštite tog objekta. Stari hotel je srušen, a na njegovom mjestu kompanija Adriatic Properties grčkog biznismena Petrosa Statisa namjerava da gradi hotel sa pet zvjezdica.

Nevladina organizacija Expeditio je prije pet godina poslala inicijativu za zaštitu hotela, a obnovila je nedavno tražeči da se objekat hitno zaštiti od rušenja. Vještaci, koje je angažovala Statisova kompanija, dali su mišljenje da stari hotel ne bi izdržao rekonstrukciju i da ga treba srušiti.
Iz Uprave su potvrdili da su prihvatili inicijativu NVO Expeditio i uradili Elaborat o utvrđivanju kulturnih vrijednosti hotela „Durmitor“ na Žabljaku. Međutim, kako im je tokom procesa utvrđivanja statusa kulturnog dobra dostavljen nalaz i mišljenje vještaka, odustali su od zaštite hotela.

Iz KANE se pitaju da li je mišljenje sudskog vještaka, koga, po pravilu, finansira privatni investitor, relevantnije od značaja nekog djela za kulturu društvene zajednice?

„Da li takvo mišljenje može da utiče na odluku institucije koja okuplja konzervatore koji su učeni da svakom djelu povrate stari sjaj? Da li je sudski vještak relevantniji od konzervatora da daje sud o utvrđivanju kulturne vrijednosti objekta, ili je on dao sud o statičkoj vrijednosti konstrukcije? Kakav je to konzervator koji prihvata takvo mišljenje i odlučuje da objekat ipak nema kulturnu vrijednost“, pitaju se u KANI.

Hotel „Durmitor“ na Žabljaku izgrađen je 1939. godine i bio je jedini takav objekat koji je Crna Gora imala i prije Drugog svjetskog rata. Jedno vrijeme je bio i partizanska bolnica. Zapalio ga je okupator, a nakon oslobođenja je obnovljen. Statisova kompanija ga je kupila za 650.000 eura prije dvije godine. Tri godine ranije vrijednost hotela je procijenjena na 6,5 miliona eura.
Uz hotel su mu pripale i renta vile i oko deset hektara zemljišta.
Nijesu obaviješteni o rušenju „Mimoze“

Slična situacija dogodila se i prilikom rušenja hotela „Mimoza“ u Tivtu. Uprava je, takođe, prije četiri godine prihvatila inicijativu za zaštitu tog objekta, da bi se kasnije pravdali kako nijesu imali rok za izradu elaborata, te da nijesu obaviješteni o rušenju hotela.

Iz Uprave su za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) rekli da Zakonom o zaštiti kulturnih dobara nije propisan rok za izradu elaborata o utvrđivanju kulturnih vrijednosti, niti se prihvatanje inicijative kao teret evidentira u katastarsku evidenciju. Kažu da su opštinu 2016. godine obavijestili da je prihvaćena inicijativa za zaštitu hotela.

„Međutim, o pokretanju postupka uklanjanja hotela, odnosno o namjeri njegovog rušenja, Uprava nije bila obaviještena od strane postupajućih organa“, odgovor je Uprave na pitanje zašto nijesu zaštitili stari hotel.

„Mimoza grupa“, čija je izvršna direktorica ruska državljanka Anastazija Lašmanova, koja je nedavno ubijena, prije dvije i po godine kupila je stari hotel „Mimoza“ i plac od oko 4.600 kvadrata u centru grada za 6,5 miliona eura. Najstariji tivatski hotel iz 1958. godine, za koji je takođe procijenjeno da je kulturno dobro koje treba zaštiti, nedavno je srušen, a na njegovom mjestu planirana je izgradnja hotela sa pet zvjezdica.

Iz KANE ističu da još jednom imamo slučaj namjernog propusta u kreiranju propisa, koji ne definiše rok za izradu elaborata o utvrđivanju kulturnih vrijednosti.

„Tako imamo prihvaćene inicijative koje već šest godina čekaju na izradu elaborata, a po svemu sudeći čekaće do ko zna kad. Čemu onda takav propis, čemu uopšte pokretanje inicijativa za hitnu zaštitu objekta, kada se po njima nikad ne postupi? Čemu Uprava za zaštitu kulturnih dobara? Nije prihvatljivo da institucija koja postoji da bi štitila kulturna dobra svako novo uništavanje vrijednog nasljeđa dočeka sa istim „nijesmo mi nadležni“ stavom“, ocijenila je grupa arhitekata.

Oni tvrde da je nekoliko dana dovoljan rok da se prikupi materijal za izradu elaborata o zaštiti, a za to, kao primjer nude njihovu inicijativu za hitnu zaštitu hotela „Podgorica“ iz decembra 2015. godine.
Zajednička dobra prelivamo u džepove privilegovanih

Arhitekta Andrija Markuš uputio je još 2012. godine inicijativu da se 48 arhitektonskih djela zaštiti kao posebno vrijedno nasljeđe crnogorske kulture XX vijeka. Iz Uprave su za CIN-CG rekli da su prihvatili Markuševu inicijativu i za sada zaštitili četiri objekta.

„Predstoji nam izrada elaborata o utvrđivanju kulturnih vrijednosti i za ostala djela obuhvaćena inicijativom i oni će pokazati da li svi predloženi objekti imaju vrijednosti koje ih preporučuju za status kulturnog dobra Crne Gore“, naveli su iz Uprave.

Dok čekamo Upravu za zaštitu kulturnih dobara da utvrdi da li neko prije šest godina predloženo djelo ima kulturnu vrijednost, u čuvenom njujorškom Muzeju moderne umjetnosti MoMA, od polovine jula izložene su fotografije i makete jugoslovenske moderne arhitekture, podsjetili su iz KANE. Ova izložba, koja pokazuje jugoslovensku arhitekturu iz perioda 1948-1980. godine trajaće do 13. januara iduće godine.

„Tamošnji kustosi već su pri prvom pogledu utvrdili da određena djela iz Crne Gore vrijedi pokazati najširoj svjetskoj publici, rame uz rame sa mnogim drugim vrijednim djelima bivše Jugoslavije“, istakle su arhitekte. Među autorima koji su predstavljeni je i Zlatko Ugljen, čiji je hotel „Fjord“ srušen.

Među djelima koja su izložena je i hotel „Podgorica“, koji je, kako kažu, nepovratno devastiran, a za koji, podsjećaju, Uprava za zaštitu kulturnih dobara nije našla da ima kulturnu vrijednost, pa je tako odbila i inicijativu za hitnu njegovu zaštitu, pored svih dostavljenih dokaza o nagradama i priznanjima ovog izvrsnog objekta.

„Dok traje izložba u Njujorku i dok se ponosimo nasljeđem koje su nam prethodne generacije ostavile u amanet, mi to nasljeđe rušimo i sa njega skidamo željezo da bismo ga prodali kao sekundarnu sirovinu, kao u slučaju Doma revolucije u Nikšiću. Zajednička dobra, prošla i sadašnja, uporno prelivamo u džepove privilegovanih pojedinaca i tako sabotiramo sopstvenu budućnost“, zaključili su iz KANE.

Ne zna se gdje idu pare

Ministarstvo kulture je programom zaštite kulturnih dobara za 2016. godinu predvidjelo 13.000 eura za „valorizaciju objekata arhitekture XX vijeka sa potencijalnim kulturnim vrijednostima“, a realizator posla je Uprava za zaštitu kulturnih dobara.

Iz KANE su istakli da niko ne zna šta je rezultat te aktivnosti, te da bi bilo za očekivati da Uprava predlaže Ministarstvu projekte i aktivnosti koje bi bilo važno realizovati.

„S obzirom na evidentnu nezainteresovanost Uprave za ovaj važan dio našeg arhitektonskog nasljeđa, može se naslutiti da je i nedostatak finansija posljedica upravo takvog ponašanja. Na to upućuje i činjenica da Uprava ne prepoznaje subjekte sa kojima bi na zaštiti ovog vrijednog nasljeđa mogla sarađivati, mada ih ima i u Crnoj Gori i u okruženju, a – kako pokazuje aktuelna izložba u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti – i daleko van granica našeg regiona“, zaključile su arhitekte.

Zaštitili osam objekata

Iz Uprave navode da su u posljednje četiri godine zaštitili osam objekata arhitekture XX vijeka - Zgradu Zetske banovine, Kuću Đukanovića, Kuću Vukotića, Zgradu bivše Muške zanatske škole (Umjetnička škola za muziku i balet Vasa Pavić), Labud plažu, zgradu Opštine Podgorica, zgradu Pošte 1 u Podgorici, kao i Spomen dom u Kolašinu.
Iz Uprave, međutim, kažu da nijesu nadležni za finansiranje, pa nijesu željeli da kažu koliko je novca izdvojeno za objekte koji su zaštićeni.

Iz KANE su ocijenili da je sramno hvaliti se kako su postigli veliki uspjeh zaštitivši osam objekata.

Oni postavljaju pitanje čemu služi ta organizacija i koliki trošak oni predstavljaju za budžet i građane Crne Gore:

„Da li se bez tih zaposlenika može ili se oni mogu angažovati honorarno nekoliko dana godišnje, da se ovim tempom svi objekti zaštite u narednih 50 godina, ili i prije – pošto više ništa od njih neće ostati“, kažu iz KANE.

Maja BORIČIĆ

Popisne komisije u nacionalnom pozorištu pokušavaju da utvrde šta se desilo sa automobilom, klavirom, ali i ogromnim brojem stavki takozavnog sitnog inventara koje su pojele iznos dovoljan za mnoge predstave

Višemjesečni popis u Crnogorskom narodnom pozorištu (CNP) pokazao je da „na stanju“ nema automobila marke „opel vectra“, koji je u vlasništvu te kulturne institucije. Izvori Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) iz CNP-a tvrde da su, „zahvaljujući“ dugogodišnjem nemaru prema državnoj imovini kupljenoj novcem građana, godinama nestajale stotine vrijednih stvari, među kojima je i klavir. Procjenjuje se da je vrijednost svih nestalih predmeta viša od 200 hiljada eura.

Iz CNP-a potvrdili su za CIN-CG da je prilikom popisa koji se privodi kraju utvrdili „određeni broj“ nepreciznosti i neslaganja u  evidenciji popisanih sredstava. O stvarima poput automobila i klavira marke Petroff, koji je navodno nestao prije gotovo deceniju, nijesu preciznije željeli da govore. Tvrde da nijesu prikupljeni svi podaci i završene sve procedure koje se odnose na popis, da utvrđuju stvarno stanje i o tim konkretnim sredstvima, nakon čega će da „preduzmu sve procedure u skladu sa zakonom“.

Svake godine popis sitnog inventara u CNP-u pokaže da nedostaju stvari vrijedne nekoliko desetina hiljada eura. Tako je, prema dokumentaciji, krajem 2014. godine komisija utvrdila da nedostaje više od 3.000 komada sitnog inventara i da je manjak po tom osnovu 53.103 eura. Direktorica CNP-a Zorana Kralj Brajović rekla je za CIN-CG da se popisi sitnog inventara rade redovno i istakla da je posljednjim, iz 2017. godine, rashodovano 1.179 jedinica, ukupne vrijednosti 28.386 eura. Tvrdi da te stvari nemaju upotrebnu vrijednost i da su rashodovane zbog toga što su stare ili u kvaru. Direktorica je objasnila da je veliki broj tih predmeta nabavljen prije 10, 15 ili više godina i odnosi se u najvećoj mjeri na scenografske elemente i materijale.

U CNP-u već mjesecima traje popis svih sredstava i to za 2017. godinu. Kralj Brajović je objasnila da su tri komisije (za osnovna sredstva, sitni inventar i novčana sredstva) završile posao, sačinile liste sa potrebnim podacima i da je u toku podnošenje izvještaja sa svim informacijama koje se odnose na stanje, manjkove i viškove, primjedbe i komentare Centralnoj popisnoj komisiji. Nakon provjere svih izvještaja, Centralna komisija uputiće sav material na odobrenje starješini CNP-a, a potom i na izjašnjenje Savjetu te institucije.

„Prilikom popisa utvrđen je određen broj nepreciznosti i neslaganja u samoj evidenciji popisanih sredstava. Greške koje su uočene u najvećem dijelu nastaju zbog velikog broja i  osnovnih sredstava i inventara, specifičnosti samih sredstava i nedovoljno jasnih kriterijuma i procedura kako se određena sredstva opisuju, prepoznaju i klasifikuju. Takođe je uočen problem sa određenim brojem sredstava koja su preuzeta sa novom zgradom CNP-a (1997. godine), koja se uredno nalaze na stanju, ali nisu na adekvatan način unešena i prepoznata u evidenciji osnovnih sredstava“, rekla je Kralj Brajović za CIN-CG.

Ona je kazala da zbog naslijeđenih problema, a u otežavajućim okolnostima utvrđivanja stvarnog stanja određenih sredstava nakon dugog  protoka vremena, sam proces popisa zahtijeva dodatno vrijeme i napore da se otklone sve uočene greške i nepreciznosti i utvrde uzroci nepravilnosti. Kralj Brajović tvrdi da se to odnosi i na konkretna sredstva za koje izvori CIN-CG tvrde da ih nema na stanju. Ona ističe da upoređuju stvarno stanje  sa dokumentacijom, razgovaraju sa zaposlenima… Kralj Brajović je ocijenila da je od posebnog interesa da se do kraja sprovede tačan i kvalitetan popis i da će, nakon što se završi čitava procedura, sve informacije da budu dostupne.

Osnovna sredstva ne broje godinama

CIN-CG imao je uvid u nekoliko popisa, rađenih u posljednjih sedam godina. Popisi sitnog inventara pokazuju da su nacionalnom pozorištu nedostajale brojne stvari, pojedinačno uglavnom male vrijednosti, ali koje sa televizorom, printerima, mobilnim telefonima, dovode do manjka od 20 do 50 hiljada eura.

Popisom sitnog inventara iz 2012. godine, na primjer, komisija je utvrdila da u bifeu nema i „Samsung“ televizora, procijenjene vrijednosti 255,65 eura, dok su iz šnajderaja nestale dvije automatske pegle koje su ranije koštale oko 100 i 300 eura.

Među nestalim stvarima, kojih godišnje bude i vrijednosti nekoliko hiljada eura, su komadi garderobe, udaraljke za bubanj, bokali, čaše, nosači monitora, akumulator…

I dok sitni inventar za CNP ne predstavlja problem, jer te stvari nemaju upotrebnu vrijednost, popis osnovnih sredstava zadaje glavobolju zaposlenima i tokom godišnjeg odmora.

Posljednji popis osnovnih sredstava, prema tvrdnjama izvora, navodno je rađen prije šest godina. CIN-CG imao je uvid u taj dokument, ali, iako se zahvaljući šiframa vidi da stotine stvari nedostaju u CNP-u, ne piše šta je konkretno koliko manjak.

Kralj Brajović, uprkos tvrdnjama da se redovno rade, nije odgovorila kada je urađen posljednji popis osnovnih sredstava, te koliko predmeta i koje vrijednosti nedostaje.

„CNP vrši redovni popis imovine na osnovu člana 21 Zakona o računovodstvu i člana 48 i 50 Zakona o državnoj imovini, kao i Uredbe o načinu vođenja evidencije pokretnih i nepokretnih stvari i o popisu stvari u državnoj svojini. Komisije za popis dostavljaju izvještaje koji sadrže i određeni broj stvari koje su za otpis i koje nijesu za dalju upotrebu, najčešće zbog tehničkih kvarova ili iskorišćenosti sredstava i inventara. Izvještaje usvaja pozorišni savjet, nakon čega računovodstvo vrši usklađivanje zatečenog stanja sa računovodstvenim stanjem popisa sredstava“, rekla je Kralj Brajović.

Tri krađe za mjesec, policija nijednu nije rasvijetlila

Nacionalno pozorište je čak tri puta za nepunih mjesec dana 2015. godine bilo na meti kradljivaca. CNP je, prema saznanjima CIN-CG, policiji podnijelo tri krivične prijave. Nepoznate osobe su 14. septembra 2015. godine ukrale 500 eura iz blagajne te ustanove. Samo petnaestak dana kasnije, CNP je prijavio policiji da je neko ukrao bakarni krov površine oko 130 metara kvadratnih. Sredinom oktobra iste godine, podnesena je krivična prijava policiji zbog krađe LCD televizora, vrijednog oko 760 eura.

Nijednu od tih krađa policija nije rasvijetlila. Iz Uprave policije nijesu odgovarali na pitanja CIN-CG-a u vezi sa krađama, dok je Kralj Brajović kazala da se CNP kao javna institucija i oštećena strana više puta obraćala nadležnima, jer im je veoma stalo da se rasvijetle slučajevi.

„Nakon urgencije CNP-a Upravi policije, dobili smo povratnu informaciju da je obradila predmete i uputila Osnovnom tužilaštvu na dalje postupanje. Nedugo po stupanju na dužnost direktorice CNP-a obratila sam se i Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici sa zahtjevom da nas informišu u kojoj su fazi pokrenuti postupci i da li će biti pokrenut krivični postupak utvrđivanja odgovornosti NN lica. Iz ODT-a informisani smo da su svi pravni mehanizmi dostupni tužilaštvu iskorišćeni, a kako je učinilac predmetnog krivičnog djela ostao nepoznat, naloženo je organima Uprave policije da preduzmu mjere iz svoje nadležnosti radi otkrivanja učinioca krivičnog djela“, kazala je Kralj Brajović.

Izvori iz CNP-a tvrde da se u toj instituciji sumnja da su novac i stvari iz te ustanove otuđili zaposleni ili osobe povezane sa njima. Ko su ti fantomi u teatru, niko nije spreman da javno kaže.

Rezultati popisa o kojima govori Kralj Brajović trebalo bi da odgovore na pitanje da li će i poslije najnovijih saznanja o nestanku vrijednih stvari sve ostati na sumnjama ili će započeti završni čin rasvjetljavanja sudbine ovih troškova koji su finansijski pojeli mnogo predstava.

Iz Muzeja nestalo više od 3.000 predmeta

CNP nije jedina kulturna institucija iz koje je nestajao inventar ili vrijedne stvari. Nakon dugogodišnjeg ignorisanja problema, Ministarstvo kulture krajem prošle godine predložilo je formiranje Državne komisije koja će Ministarstvu unutrašnjih poslova dostaviti izvještaj o predmetima koji nedostaju u Narodnom muzeju. Službenik Narodnog muzeja Aleksadar Berkuljan tužilaštvu je dostavio prijavu i informaciju o nestalim predmetima. Gostujući u emisiji na Televiziji Vijesti, Berkuljan je krajem 2017. godine kazao da nedostaje „čitav jedan muzej“ u muzeju. U toj instituciji, prema riječima Berkuljana, ne znaju gdje se nalazi više od 3.000 predmeta. Među njima su vrijedne slike, davane na revers, skulpture, namještaj... Pokazalo se da u umjetničkom muzeju nedostaje oko 200, a u istorijskom oko 1.700 neprocjenjivih predmeta.

Direktorovo rashodovano odijelo

Komisija za popis, 29. decembra 2011. godine, konstatuje da u kancelariji bivšeg direktora Janka Ljumovića nije pronašla telefon NOKIA 985 GS, plaćen 309 eura, ali ni drugi – Iphone, tada vrijedan 409 eura. Te stvari u izvještaju vode se kao rashodovane. Među njima je i muško odijelo, plaćeno 649 eura, te još jedan mobilni telefon od 190 eura.  (SCAN dokumenta koji potvrđuje da su ove stvari rashodovane).

Komisija je, kako pokazuje dokument dostavljen CIN-CG-u, otpisala i stvari koje nijesu pronađene, a koje je dužio i aktuelni menadžment, kao što je laptop koji je koristio sadašnji umjetnički direktor CNP-a Branimir Popović. Kralj Brajović je odgovorila da te stvari nijesu imale vrijednost.

„Prilikom popisa vrši se rashod svih sredstava koje usljed iskorišćenosti, vijeka trajanja ili kvara, više nemaju upotrebnu, niti računovodstvenu vrijednost. To je slučaj i sa pomenutim telefonom bivšeg direktora Janka Ljumovića i laptopom koji je dužio bivši direktor, a sadašnji umjetnički direktor CNP-a Branimir Popović“, odgovorila je Kralj Brajović.

Ana KOMATINA

 „Prema važećem pravilniku o konkursima, konflikt interesa je prepoznat jedino u odnosu između učesnika i raspisivača konkursa, ali ne i između učesnika i člana žirija. Tako, učesniku, na primjer, u žiriju može biti i uža porodica, a to se po pravilniku ne tumači kao sukob interesa“, kaže arhitektica Milica Vujošević.

Konkurs za najbolje idejno rješenje za urbanizaciju prostora Sadina u Podgorici, koji je građane koštao 170 hiljada eura, nije bio dovoljno transparentan, a propisima je omogućen i potencijalni sukob interesa između kandidata i članova žirija.

Dio stručne javnosti smatra da je konflikt interesa to što se u prvonagrađenom timu, koji je dobio 50.000 eura, nalazi i profesorica Arhitektonskog fakulteta Svetlana Perović, koja je bliska saradnica dekana te univerzitetske jedinice Svetislava Popovića, šefa katedre za urbanizam i - člana žirija.

Propisi, međutim, ne poznaju konflikt interesa između kandidata i članova žirija, koji vrednuju i biraju najbolje radove. Tako je, na primjer, moglo da se dogodi da učesnici konkursa i članovi žirija budu i najbliži srodnici. To, prema važećem Pravilniku o načinu i postupku sprovođenja javnog konkursa, ne bi bio konflikt interesa. Kod nas, očigledno, još nije zaživjela ni praksa EU, da se osobe koje se nalaze u procesu odlučivanja ili konkurisanja i same prijave, ili izuzmu, ako osjećaju da postoji mogućnost konflikta interesa.

Iz Glavnog grada, koji je sa Ministarstvom održivog razvoja i turizma početkom januara raspisao ovaj međunarodni konkurs, Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) odgovorili su da sukob interesa nije postojao.

Gradska administracija pozvala se na član 20 Pravilnika, kojim je definisano da učesnici konkursa ne mogu biti lica neposredno angažovana na pripremi i sprovođenju konkretnog konkursa, lica u najužem srodstvu sa njima, kao i oni koji su zaposleni na neodređeno vrijeme kod raspisivača konkursa.

Arhitektica Milica Vujošević, iz nevladine organizacije KANA, ipak, smatra da bi važeći pravilnik trebalo mijenjati, jer je sa pravne strane sve pokriveno, ali u moralnom i etičkom smislu ostavlja prostor za diskusiju o konfliktu interesa.

„Prema važećem pravilniku o konkursima, konflikt interesa je prepoznat jedino u odnosu između učesnika i raspisivača konkursa, ali ne i između učesnika i člana žirija, tako da učesniku, na primjer, u žiriju može biti i uža porodica, a to se po pravilniku ne tumači kao sukob interesa“, ocijenila je Vujošević.

Na konkurs, koji je trajao od 30. januara do 4. juna, pristiglo je 18 radova, od kojih je 12 ispunilo formalne uslove, dok je šest diskvalifikovano.

Pored profesorice Perović, u prvonagrađenom timu su Đorđe Nedeljković, Aleksandar Nedeljković, Radoš Pešić, Marija Ćaćić, Bojana Raspopović i Bojana Cerović. Autori drugonagrađenog rada su Petar Arsić, Mladen Đurović, Danilo Arsić, Jovanka Đorđević - Ciganović, Mirka Đurović, Dragan Tasić, Nevenka Rajković, Ana Virijević, Milica Nikolić, Ana Simić, Aleksandar Simonović. Treći autorski rad činili su Lucija Ažman Momirski, Sara Biščak, Maks Rojec, Peter Sovinc, Andreas Cesarini i Predrag Bulajić.

Prvonagrađeni tim dobio je nagradu od 50 hiljada eura, drugonagrađeni 35 hiljada, dok je za treće mjesto izdvojen iznos od 20 hiljada.

Iz Glavnog grada kazali su da  je za otkup još tri rada  opredijeljeno po deset hiljada eura. Članovi žirija, kao naknadu za rad na vrednovanju konkursnih radova, podijelili su 35 hiljada eura.

U konkursu za najbolje idejno rješenje za urbanizaciju Sadina, Glavni grad i Ministarstvo naveli su da se njihova vizija zasniva na principu održivosti budućeg prostora, od kojeg se očekuje da bude „integralan dio urbanog tkiva Podgorice“.

Prostor Sadine nalazi se u dijelu Podgorice u blizini nekadašnje fabrike Elastik i okružen je Bulevarom SKOJ-a, Ulicom dr Blaža Raičkovića, Knjaza Danila, Rusa Radulovića i Radničkom ulicom. Za to područje, prema ranijem pisanju medija, vlada veliko interesovanje investitora.

Naselje je ranije bilo u privatnom vlasništvu, nakon čega je tim prostorom gazdovalo preduzeće „13. jul – Plantaže“. Potom je zemlja vraćena starim vlasnicima. Prema Generalnom urbanističkom planu Titograda iz 1990. godine, kako su ranije objavili mediji, Sadine su imale namjenu poljoprivrednog zemljišta, kao dio grada sa visokim potencijalnom za razvoj te grane.

Važećim Prostorno-urbanističkim planom (PUP) promijenjena je namjena u mješovito građevinsko zemljište. Vlasnici imanja nekoliko puta su protestovali tražeći urbanizaciju za to područje, kako bi mogli da valorizuju svoju imovinu.

Pobjedničkim konkursnim rješenjem predviđeno je da se u Sadinama izgrade višespratnice od 12 do 17 spratova, urbani park sa trgom, agro park sa poljoprivrednim paviljonima... U obrazloženju žirija piše da suštinski kvalitet ovog rješenja leži u „originalnom prostornom konceptu blokova koji se ne ponavljaju, a karakteriše ih naglašena dinamika i bogatstvo vizuelnih sekvencija koje se mogu sresti u krivudavim ulicama Stare Varoši“.

„Tako se duh stare Podgorice seli preko Morače na jedan nov i savremen način“, ocijenio je žiri.

Autori ovog tima, smatra žiri, imali su u vidu da urbani razvoj Podgorice počinje sa orijentalnim spontanitetom Stare Varoši, da bi se preko Mirkove varoši, modernih blokova i Bloka V, nastavio u Sadinama.

Drugonagrađeni rad zasnovan je na distriktima, koji sadrže programski i tehnološki park, mini sportski centar, kompleks bazena, inovativni dječji centar...

„Urbano - morfološko rješenje razvija se strukturom u 36 blokova sa dominantnom stanogradnjom, spratnosti pet do šest etaža u zelenim međuprostorima gdje se lociraju škole, vrtići i slično“, navodi se u obrazloženju žirija. Stručnjaci su ocijenili da je dobar i interesantan predlog da se saobraćajno povežu bulevari (SKOJ i Cetinjski), uz istočni obod Sadina.

Glavni motiv trećenagrađenog koncepta je „zeleni bulevar“, u pravcu istok - zapad, koji povezuje sve značajne sadržaje, dok se u centru naselja nalazi „mediteransko oblikovani trg“.  Taj rad predviđa da se u južnom dijelu definiše zona mješovite namjene (pretežno stanovanje), dok bi na sjeveru bili objekti od javnog značaja i parkovi.

„Veći dio južnog dijela lokacije Sadina predviđen je za uređenje Sportskog parka Univerziteta. Pojas elitne gradnje (ambasadorska četvrt), definiše južni rub parka, a sjeverni centar naselja. Na sjevernom dijelu lokacije predviđen je Poljoprivredni park, Poslovna zona, zona naučnih instituta i školstvo, te zona stanovanja (za mlađe porodice i starije stanovnike)“, piše u dokumentaciji konkursa.

U nevladinoj organizaciji KANA smatraju da konkurs za Sadine, koji je čak bio međunarodnog karaktera, nije bio dovoljno transparentno predstavljen, posebno kada je riječ o rezultatima.

„Osim šturih novinskih natpisa koji su nas obavijestili o pobjedniku, međunarodna javnost, a naročito struka, nema mogućnost da se na valjan način upozna sa ishodom konkursa i kvalitetom pristiglih radova. Izložba koja je organizovana u zgradi Glavnog grada nije dovoljna za prezentaciju tako značajnih radova, dok na sajtu raspisivača nedostaju izvještaji žirija“, smatra Milica Vujošević.

U NVO KANA ocjenjuju  i da izbor najboljih konkursnih rješenja ne čudi, s obzirom na „veoma homogen sastav žirija“ za konkurs velikog značaja i visokog iznosa naknada.

„Uz obavezne članove žirija iz inostranstva i predstavnike raspisivača, svi stručni članovi iz Crne Gore su primarno predstavnici Arhitektonskog i Građevinskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, stoga ne čudi njihov izbor. U sastav žirija je trebalo uključiti i predstavnike Inženjerske komore ili Komore arhitekata, ili drugog relevantnog stručnjaka koji je javno dokazao sposobnost i brigu za održivi razvoj našeg prostora“, ocijenila je Milica Vujošević.

Iz Glavnog grada nijesu odgovorili na pitanje CIN-CG o tome ko je u žiriju bio predstavnik stručnih komora. Umjesto toga, naveli su da su, od ukupno šest, u žiriju bila četiri „stručna člana“. Predsjednik žirija i stručni član bio je Dimitrije Mladenović. Stručni članovi su još Kaliopa Dimitrovska Andrews, Svetislav Popović, Rifat Alihodžić i Biljana Ivanović, dok su predstavnici Ministarstva i Glavnog grada Dragana Čenić i Zorica Rakčević.

Investitori mogu da mijenjanju

Vujošević tvrdi kako je čest slučaj da odabrano rješenje na konkursu doživi izmjene od investitora, a nauštrb javnih sadržaja i funkcija. Zato bi trebalo pratiti šta će da se dešava u nastavku procesa urbanizacije Sadina.

Ona je podsjetila da je produžen rok za usvajanje detaljnih urbanističkih planova po starom zakonu o planiranju i izgradnji, što ostavlja mogućnost za eventualno usvajanje planova i projekata kao što su Kasarna Morača, Nova Varoš (Njegošev park) i slično.

„Postoji mogućnost da se do tada usvoji i DUP Sadine koji je u izradi, a čijom odlukom o izradi je predviđeno da usvojeno urbanističko-arhitektonsko rješenje putem javnog konkursa čini sastavni dio DUP-a. Ukoliko to ne bude slučaj, a do donošenja plana generalne regulacije, odabrano rješenje bi se eventualno moglo primijeniti u vidu urbanističkog projekta“, naglasila je Vujošević.

Arhitekte gube povjerenje u konkurse
U nevladinoj organizaciji KANA smatraju da su konkursi, po pravilu, najbolji alat za pronalaženje dobrih arhitektonskih rješenja, pod uslovom da se sprovode kvalitetno i transparentno, bez ikakvih sumnji u regularnost postupka, te da omogućavaju struci da zajedničkim učešćem dođe do najboljeg rješenja. To, tvrde, u Crnoj Gori nije slučaj, pa je institucija konkursa u posljednje vrijeme izgubila povjerenje arhitekata.
„Novim zakonom konkursi su predviđeni obavezno za javne objekte u državnoj svojini, za razliku od prethodnog propisa, kada su se odnosili na lokacije od izuzetnog značaja. Ovim je instituciji konkursa umanjen značaj“, smatraju u ovoj organizaciji.

Ana KOMATINA

Od početka godine već  je zabilježeno pet smrtnih slučajeva na radnom mjestu. „Dok je ranije uzrok pada sa visine bilo neobezbjeđenje kolektivnih mjera zaštite - nepropisno postavljene skele, nedostatak zaštitnih ograda na njima ili na prolazima i prilazima - u posljednje vrijeme sve češći uzrok je ljudski faktor. Odnosno, zaposleni ne koriste sredstva i opremu lične zaštite na radu“, kaže glavni inspektor Zlatko Popović

Bio je topao majski dan u Podgorici. Mladi građevinski radnik trebalo je da skida oplatu sa betonske ploče na šestom spratu. Dan ranije uspio je da to uradi bez šljema, pojasa za vezivanje i „dosadne“ sajle koju je stalno morao da kači i pomjera po vrućini. Uvjeren u svoju mladost i snagu, držao se samo jednom rukom za armature, dok je drugom gurao oplate. Jedna je bila malo više prijenula za beton. Nagnuo se i gurnuo jače. Oplata se odvojila, ali je i on izgubio ravnotežu i poletio za njom.

Istraga je i u ovoj priči sa crnogorskih gradilišta potvrdila da je uzrok ljudski faktor. Mladić je izgubio život,  jer se nije pridržavao pravila zaštite na radu i nije koristio „dosadnu“ zaštitnu opremu.

U periodu od 2012. do 2017. godine u Crnoj Gori ukupno je registrovano 230 povreda na radu, od kojih 37 sa smrtnim ishodom i 184 sa teškim posljedicama po zdravlje. U toku prošle godine bilo je 27 povreda na radu, od čega pet sa smrtnim posljedicama. Od početka godine već je zabilježeno pet smrtnih slučajeva na radnom mjestu.

Od ukupnog broja nesreća na radu, 82 odsto se 2007. godine dogodilo u građevinarstvu,  dok je, prema podacima Uprave za inspekcijske poslove, u 2017. godini taj udio opao na 39 procenata. U građevinarstvu, kao i na mnogim drugim radnim mjestima, ne postoje samo opasnosti od direktnih povreda, već i od oboljenja koja nastaju zbog nošenja teških tereta, duge izloženosti prašini, štetnim hemijskim supstancama, zračenju sunca i drugim okolnostima u radnom okruženju, ali o njima institucije nemaju zvanične podatke.

Ustavom Crne Gore propisano je da zaposleni imaju pravo na zaštitu na radu i da im je niko ne može uskratiti. Ustanovljeno je i da omladina, žene i invalidi uživaju posebnu zaštitu. Radnik ima pravo i da odbije izvršenje radnog zadatka ako nema zaštitnu opremu i ako mu taj posao ugrožava zdravlje i za to ne može biti kažnjen.

Pored Zakona o zaštiti i zdravlju na radu u Crnoj Gori na snazi je i 50 podzakonskih akata iz ove oblasti. U okviru Ministarstva rada i socijalnog staranja 2013. godine osnovana je Direkcija za poslove zaštite i zdravlja na radu koja prati, proučava i podstiče razvoj zaštite i zdravlja na radu, priprema propise iz ove oblasti, prati i primjenjuje ratifikovane konvencije i direktive EU, prikuplja i analizira podatke, organizuje polaganje stručnih ispita za sticanje zvanja stručnog lica za zaštitu na radu. Direktorica ove Direkcije Danijela Šuković kaže da su pripremljene  izmjene Zakona o zaštiti na radu, koje se najviše odnose na oblast građevinarstva, kako bi se unaprijedila zakonska regulativa i implementirale direktive Savjeta Evrope i preporuke Međunarodne organizacije rada, a time smanjila mogućnost za nezgode.

„Veoma važna novina je uvođenje pojma koordinator za zaštitu i zdravlje na radu u fazi izrade projekta i koordinator za zaštitu i zdravlje na radu u fazi izvođenja radova. Takođe, novina je i proširivanje obaveza i odgovornosti investitora, koja se prije svega ogleda u obavezi da odredi jednog ili više koordinatora za zaštitu i zdravlje na radu kada radove izvode, ili je predviđeno da ih izvode dva ili više izvođača“, navela je Šuković.

Ona kaže da je zdrava, motivisana i zadovoljna radna snaga važna za poslodavca, ali i za socijalnu i ekonomsku dobrobit svake države. „Zaštita i zdravlje na radu doprinose većem zadovoljstvu zaposlenih, većoj produktivnosti i većoj zainteresovanosti za ostvarivanje organizacionih ciljeva i interesa. Nizak nivo zaštite i zdravlja na radu utiče na sniženje motivacije, smanjenje radnog učinka, povećanje fluktuacije, povećanje broja povreda na radu i rast stope bolovanja i invaliditeta. Povrede na radu, profesionalne bolesti i bolesti u vezi sa radom smanjuju i bruto domaći proizvod“, navela je Šuković.

Svaka povreda i profesionalna bolest koju stekne zaposleni na radnom mjestu za poslodavca su, kako je kazala, veliki trošak. „Umorni, demotivisani i nezadovoljni zaposleni nijesu produktivni, efikasni i kreativni pri radu, a iz toga proizlaze najveći gubici za poslodavca. Procjenom rizika i preduzimanjem odgovarajućih mjera zaštite i zdravlja na radu, poslodavci mogu da poboljšaju svoju produktivnost, a time i da povećaju svoju zaradu. Poslodavac koji je svjestan važnosti zaštite i zdravlja na radu, investiraće više od propisanog minimuma i na taj način obezbijediti odgovarajući nivo dugoročne zaštite i zdravlja na radu svojih zaposlenih“, kazala je Šuković.

Da bi se ovaj zakon primjenjivao u praksi zadužena je inspekcija za zaštitu i zdravlje na radu, koja je u sastavu Uprave za inspekcijske poslove. Glavni inspektor Zlatko Popović kaže da je, prema globalnoj statistici, kao i kod nas, najčešći uzrok povrede na radu na gradilištama pad sa visine.

„Dok je ranije uzrok pada sa visine bilo neobezbjeđenje kolektivnih mjera zaštite - nepropisno postavljene skele, nedostatak zaštitnih ograda na njima ili na prolazima i prilazima, u posljednje vrijeme sve češći uzrok je ljudski faktor. Odnosno, zaposleni ne koriste sredstava i opremu lične zaštite na radu“, naveo je Popović.

Novim zakonom se, prema njegovim riječima, pored obaveze uvođenja više koordinatora  za zaštitu i zdravlje na radu, što je usklađivanje sa praksom EU, predviđaju i novčane kazne od 500 do 15.000 eura.

„Nakon donošenja podzakonskih akata koji će se odnositi na sektor građevinarstva, stvoriće se pravne pretpostavke za bolju primjenu mjera zaštite i zdravlja na radu u ovoj djelatnosti, a samim tim očekuje se i smanjenje broja povreda na radu“, kazao je Popović.

Inspekcija za ovu oblast ima osam zaposlenih, iako je sistematizacijom predviđeno da ih bude šesnaest. Na posljednja tri oglasa za popunjavanje tri upražnjena mjesta nije bilo zainteresovanih kandidata, što govori o nepopularnosti, težini i velikoj odgovornosti ovog posla.

Predsjednik odbora za građevinarstvo Privredne komore Mile Gujić kazao je da su građevinari uglavnom upoznati sa izmjenama Zakona. „Nova zakonska rješenja će povećati troškove investitorima, ali ne i izvođačima radova. Ali, dugoročno, veća primjena mjera zaštite i zdravlja na radu će dovesti do poštovanja standarda koji se primjenjuju u EU i smanjenja troškova po osnovu kazni inspektora i povreda na radu“, smatra Gujić.

On potvrđuje da je uzrok povreda najčešće bio to što izvođači radova nijesu poštovali mjere zaštite i zdravlja na radu, ali i da je u posljednjih par godina u značajnoj mjeri došlo do poboljšanja primjene propisa.

„Sada je više došlo do izražaja to što zaposleni ne poštuju mjere zaštite“, naveo je Gujić.

Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu, nevladine organizacije koja okuplja stručnjake iz ove oblasti, kaže da Zakon jasno propisuje da zaposleni, ukoliko nijesu primijenjene sve mjere zaštite na radu, može da odbije da radi na takvom radnom mjestu, ali da se u praksi to veoma rijetko dešava. Prema njihovim iskustvima najčešći uzroci povreda na gradilištima su neobezbijeđen rad na visini i nekorišćenje sredstava za zaštitu.

„Veoma se često dešava da, iako poslodavac obezbijedi kolektivne mjere zaštite, ipak dolazi do pada zbog toga što zaposleni nije koristio predviđenu zaštitnu opremu. Veliki problem u Crnoj Gori je to što poslodavci na gradilištima često angažuju osobe bez ugovora o radu (rad na crno), koje su podložnije povredama i spadaju u rizičniju grupu. Takvi slučajevi se ne evidentiraju kao povreda na radu i zbog toga podaci kojima raspolažemo nijesu u potpunosti relevantni“, upozorava Janković.

Iz Saveza sindikata (SSCG) saopštili su da je njihovo istraživanje pokazalo da i pored određenog poboljšanja i smanjenja broja smrtnih slučajeva, ne mogu biti zadovoljni poštovanjem propisa i mjera o zaštiti i zdravlju na radu i to ne samo u građevinarstvu.

„Podaci o povredama se često prikrivaju, odnosno ne saopštavaju, osim u slučajevima kada se radi o težim povredama koje su obično sa smrtnim ishodom. Poslodavci nijesu spremni na saradnju sa sindikatom. Saradnja sa Udruženjem zaštite na radu i Inspekcijom zaštite na radu je na zadovoljavajućem nivou. Najčešći uzroci nezgoda na gradilištu su, pored nepridržavanja mjera zaštite na radu i nekorišćenja zaštitne opreme, prekovremeni rad i premor zaposlenih, posebno kada se žuri sa završetkom radova, a često i vremenski uslovi, odnosno rad na visokim temperaturama“, ocjenjuju iz SSCG.

Oni navode da je evidentan veliki broj nesreća, ali i ozbiljnih oboljenja.

„Predložene izmjene Zakona unapređuju već postavljene principe i harmonizuju ovu oblast sa pravnom tekovinom EU, pa je za očekivati da će predložene izmjene, ukoliko zažive, podići nivo bezbjednosti i očuvanja zdravlja na radu“, ocjenjuju u SSCG.

Za njih su od posebnog značaja i predložene odredbe koje obavezuju i podstiču sindikate i poslodavce na veću saradnju i kolektivno pregovaranje.

Predsjednik Sindikata građevine pri Uniji slobodnih sindikata Nenad Marković kazao je da nijesu zadovoljni saradnjom sa poslodavcima, jer većina još nije u dovoljnoj mjeri shvatila značaj zaštite i zdravlja na radu, kao jednog od bitnih faktora za uspješno poslovanje privrednog društva. Oni nijesu zadovoljni ni odnosom državnih službi koje su odbile da pomognu u organizaciji seminara za edukaciju sindikalnih predstavnika o ovoj temi.

„Bitne izmjene Zakona o zaštiti i zdravlju na radu odnose se na uvođenje koordinatora u fazi izrade projeka i kordinatora u fazi izvođenja radova. Oni imaju značajna ovlašćenja,  tako da svi na gradilištu moraju poštovati njihove naloge. Ako ovaj sistem zaživi doći će do veće usklađenosti u radu izvođača i manjim mogućnostima za povrede“, kazao je Marković.

Četiri smrti na autoputu, izvođač bez krivice

Na gradilištu autoputa Podgorica - Smokovac od početka gradnje desila su se četiri smrtna slučaja.

Prvi kineski radnik poginuo je na autoputu početkom oktobra prošle godine u tunelu Klopot, kada se na njega i još jednog radnika koji je povrijeđen, obrušila zemlja zbog, kako je saopšteno, nepredvidivih geoloških problema. Drugi smrtni slučaj desio se u decembru prošle godine, a 27-godišnji radnik je preminuo od povreda zadobijenih nakon pada sa stuba visokog šest metara. Na Jabučkom kršu u februaru ove godine poginuo je treći kineski radnik, kada ga je pregazila građevinska mašina. U ova tri slučaja utvrđeno je da su radnici imali zaštitnu opremu i da je investitor poštovao sva pravila o zaštiti na radu.

Četvrta nesreća na gradilištu autoputa sa smrtnim ishodom desila se 26. aprila, kada je kineski radnik pao sa visine od 140 metara dok je uklanjao skelu sa stope mosta. Iz inspekcije je saopšteno da se vezao pojasom za dio ograde i oplate sa kojom je pao. Uviđaj o ovoj nesreći zvanično nije okončan do pisanja ovog teksta.

„Na ovom gradilištu se redovno, u skladu sa planom nadzora, obavlja inspekcijski nadzor sa stanovišta primjene mjera zaštite i zdravlja na radu i preduzimaju se sve mjere i radnje u skladu sa propisima“, saopštili su iz Uprave za inspekcijske poslove.

Iz kompanije CRBC, glavnog izvođača na autoputu, kažu da u potpunosti primjenjuju Zakon o zaštiti i zdravlju na radu, kao i sve pravilnike i uredbe iz ove oblasti.

„Potvrde pune primjene mjera zaštite na radu dobili smo mnogo puta prilikom inspekcijskih kontrola, u kojim inspektori kontrolišu svaki detalj koji proističe iz zakonskih zahtjeva i u Zapisniku navode činjenično stanje. Nažalost, od početka izgradnje autoputa desila su se ukupno četiri incidenta sa smrtnim ishodom. O svakom slučaju povrede na radu urađeni su službeni izvještaji, u kojima se jasno navodi da se izvođač oslobođa odgovornosti“, naveli su iz CRBC.

Iz obje sindikalne centrale saopštili su da kod izvođača i podizvođača koji rade na autoputu nema registrovanih sindikalnih organizacija, kao i da su iz CRBC-a odbili saradnju. Prema informacijama SSCG, radnici angažovani na autoputu imaju ugovore koji im se produžavaju svakog mjeseca, a često rade i prekovremeno.

Bez podataka o oboljelima na građevini

Problem o kojem se veoma malo govori u Crnoj Gori, prema riječima Đine Janković, jesu profesionalne bolesti.

„Uslovi rada, u brojnim profesijama, bitno doprinose nastanku različitih oboljenja, a kod nas se dijagnoza „profesionalna bolest“, relativno rijetko postavlja. Medicinski, stvari su jasne. Ova oboljenja nastaju zbog djelovanja uslova i procesa rada na zaposlenog. Bolesti „izazvane radom“, javljaju se, međutim, u mnogo većem broju od onog koji se registruje i koje država priznaje kao takve“, navodi Janković.

Crnogorsko Udruženje zaštite na radu učestvuje u kampanji Instituta za zaštitu i zdravlje na radu iz Velike Britanije „No Time to Lose“ - „Nema vremena za gubitak“.

„Kampanja je zasnovana na podizanju javne svijesti o prevenciji profesionalnog kancera i ostalih profesionalnih oboljenja, kao i o štetnosti azbesta, silicijumske prašine, solarnog zračenja – to su sve rizici kojima su izloženi zaposleni u sektoru građevine. Jedina zemlja u kampanji koja nema nekakvih podataka o navedenim problemima je naša. Dakle, nije pad sa visine jedini rizik u građevinarstvu – postoje mnogi drugi koji imaju dugoročne posljedice, a o kojima se ne govori, jer je svijest o tome nerazvijena“, upozorila je Janković.

Ona očekuje da će izmjene zakona uticati da dođe do kvalitetnije primjene mjera zaštite i zdravlja na radu u građevinarstvu, a samim tim i smanjenja broja povreda na radu.

Država gubi četiri odsto BDP-a

Dolazak stranih investitora u Crnu Goru, posljednjih godina, prema riječima Đine Janković, donio je neku novu radnu kulturu i doprinio je podizanju svijesti poslodavaca u oblasti zaštite zdravlja na građevini.

„Kada je riječ o drugim sektorima rada, situacija se nije mnogo promijenila. Smanjen broj povreda ne daje realnu sliku za oblast industrije, na primjer. Nikome ne pada na pamet da je broj smanjen samo zahvaljujući  manjem broju zaposlenih u industriji. Poslodavci još mjere zaštite smatraju troškom i nerijetko biznis barijerom. Nijesu svjesni da istraživanja u svijetu pokazuju, a to ističe i Međunarodna organizacija rada (MOR) da, zbog povreda na radu i profesionalnih bolesti, država gubi oko četiri odsto bruto nacionalnog dohotka, što  je ogroman novac“, navela je Janković.

Goran KAPOR

„Čim migrant za pare predaje svoj pasoš u velikom je riziku da postane žrtva trgovine ljudima. Primjere imamo na ruti nezakonitih kretanja migranata Grčka – Makedonija i  Makedonija – Srbija, ali mi za sada nemamo tih slučajeva“, tvrdi šef granične policije Vojislav Dragović

“Prošli smo kroz mnogo zemalja u želji da spasimo svoju djecu. Išli smo kroz Tursku, Grčku, Albaniju i evo nas u Crnoj Gori. Prije tri dana smo pokušali da pređemo u Bosnu, ali su nas na granici njihovi policajci pretukli. Spavali smo u toaletu i vraćeni smo ovdje. Jedino u Crnoj Gori su moja djeca tretirana kao ljudska bića. Ne znamo gdje ćemo dalje”, ispričao je  jedan od izbjeglica iz Sirije koji boravi u Sigurnoj kući “Bona Fide” u Pljevljima.

Dolaze iz ratom razorene zemlje, većinom su obrazovani ljudi koji ne žele da ratuju, već spas za sebe i djecu traže u nekoj od evropskih zemalja.  Iz nevolje u goru, ulaze pristajući i na nedostojne zahtjeve onih koje pokušavaju da zarade na njihovoj muci. Prihvataju da ih tretiraju i samo kao običnu robu koju valja prošvercovati, pa se zato kasnije često i u zvaničnoj verziji kasnije trafiking zamjenjuje “pristojnijim” opisom krivičnog djela – krijumčarenjem ljudi.

U Sigurnoj kući boravi i tročlana porodica iz Sirije, koja takođe ne uspijeva da pređe crnogorsko-bosansku granicu.  Trogodišnja djevojčica na put je krenula sa roditeljima. Otac je bio pilot, a majka je radila u banci.  Nakon što su ostali bez svega, odlučili su da napuste svoju državu i krenu na put, pun neizvjesnosti i patnje. U razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), potvrđuju i oni da s pokušali da pređu granicu, ne navodeći gdje, ali da ih je pretukla bosanska policija, nakon čega su bili prinuđeni da se vrate u Pljevlja. Planiraju da nastave putovanje, ali zbog teških uslova i brutalnih napada policije teško se odlučuju da ponovo pokušaju.

Na putu za zapadnu Evropu veliki broj migranata prolazi kroz Pljevlja. Za prelazak u BiH, prema nezvaničnim saznanjima, uglavnom koriste dva granična prelaza, na Metaljci i prelaz nedaleko od rudarskog naselja Šula, koji je manje prometan i manje štićen. Većina uspije da ilegalno pređe granicu, ali ima i onih koji preživljavaju pravu golgotu pokušavajući da dođu do Zapada.

Preko granice, noću kroz šume

U proteklih nekoliko mjeseci kroz Centar u Pljevljima prošlo preko 650 migranata. Direktorica Sabina Talović kazala je da u prostorijama Sigurne kuće izbjeglice dobijaju neophodnu pomoć i tu borave dok ne odluče da nastave putovanje.

“ Oni dolaze gladni, umorni, povrijeđeni, sa malom djecom, prljave odjeće, bez ičega. Kod nas imaju kupanje,  šišanje,  hranu, odjeću, spavanje”, kazala je Talović.

Jedan od migranata sa kojim smo razgovarali rekao je da do  Pljevalja dolaze iz Podgorice redovnim autobuskim linijama, ne želeći da saopšte na koji način nastavljaju put prema Bosni, niti ko im je veza za ilegalan prelazak. Kažu da uglavnom noću prelaze granicu na sjeveru Crne Gore, krećući se šumom. Većinom su opremljeni savremenim telefonima, pomoću kojih međusobno komuniciraju i razmjenjuju savjete o mjestima na kojima je najbolje preći granicu. Zahvaljujući satelitskim snimcima, dobro su upoznati i sa terenom u Pljevljima.

Nekoliko taksista ispričalo je za CIN-CG, da su u početku prevozili migrante kao i sve druge putnike, ali da im je u međuvremenu to policija zabranila, iako, kažu oni, samo rade posao od kojeg žive. Tvrde i da su uslugu prevoza do Metaljke i Šula naplaćivali oko trideset eura, a da imaju saznanja da pojedine grupe to rade i za 200 eura po turi. Sumnjaju i  da je u posao ilegalnog prevoza migranata umješana i policija, ne nudeći ni jedan dokaz za svoje tvrdnje.

Polazna tačka - sela blizu granice

Tihi su i ne pričaju ni sa kim. Nose ruksake i samo hodaju naprijed kao da znaju kuda će- tako je susret sa nekoliko migranata prošle godine, doživio Ahmet Aljoši iz sela Donji Kravari, na jednoj od najjužnijih tačaka Crne Gore. U policijskim dosijeima, to selo, u blizini graničnog prelaza Sukobin, slovi kao jedno od mjesta na koje migranti prvo naiđu nakon što ilegalno pređu granicu između Albanije i Crne Gore na ulcinjskoj teritoriji.

Aljoši kaže da ove godine nije primijetio nijednog migranta. Od njegove kuće u blizini džamije, do granice vode dva seoska putića. U dvorištu ima dva psa koji ne vole nepoznate ljude, a nenamjernik iz susjedne zemlje, ne bi ih mogao zaobići.

„ Ne laju noću. Mislim da su ti ljudi našli druge pravce“, kazao je Aljoši.

Naspram Donjih Kravara, samo nekoliko kilometara udaljena, smještena su živopisna albanska sela Murićani i Dodaj.  Za one koji hoće ilegalno preko Ulcinja i Crne Gore i dalje preko Bosne i Hrvatske u zapadnu Evropu, to je uglavnom polazna tačka.

U Albaniji, prihvatilište za migrante nalazi se u Tirani.  U Skadru, kako je kazao naš sagovornik iz policije, organizovani su na nekoliko lokacija po periferiji, koje često mijenjaju u strahu od racije sve dok ne dogovore prelazak.

„ To su uglavnom grupe od četiri do pet ljudi. Njihovo je da dođu do magistrale prema Baru, ili da probiju policijski punkt u Vladimirskim Krutama. Tu ih čeka organizovan prevoz do granice sa Bosnom. Uglavnom, nije riječ o malim sumama novca“, tvrdi naš sagovornik.

Kopnenu granicu ilegalno prelaze uglavnom „slobodni strijelci“, dok se veće grupe ljudi organizovano prebacuju preko jezera, nerijetko i preko Bojane, ali i morem. U poslednje vrijeme, tvrde u policiji, omiljeno mjesto za ilegalno probijanje granice je na teritoriji Ostrosa, na pristaništu Skal, do koga se može i kopnenim i vodenim putem.

Crnogorska policija pokušava da vrati migrante Albaniji ukoliko kod njih pronađe dokaz da su prethodno boravili u toj zemlji, poput novca ili sim kartice. Ukoliko ne, nakon saslušanja odvoze ih u prihvatilište u Podgorici.

Naš sagovornik tvrdi da su u posao prebacivanja migranata do granice, umiješani i neki albanski policajci.

„ Sirijac, koga smo uhapsili, pokazao nam je tajno snimljen video, na kome se vidi kako mu albanski policajac uzima sto eura“, tvrdio je on. Aljoši koji je zaposlen u Opštini, kaže da migranti sada izbjegavaju Donje Kravare zbog blizine policije.

„ Oni su do džamije za tri minuta kad im se javi. Kako će pobjeći? Logično je da granicu ilegalno pređu iznad Gornjih Kravara i Postegvaša, gdje je i magistrala blizu”, objašnjava Aljoši.

“Prošle godine, jedan moj komšija vraćao se noću iz Ostrosa sa familijom. Ispred njegovog kombija, odjednom su se isprečila dva džipa albanskih registarskih oznaka. Pitali su ga gdje je Posetgvaš i „zamolili“ ga da se pravi kao da ih nije vidio. To je bio šok za njega i familiju“, ispričao je Aljoši.

Pet puta više migranata nego prošle godine

Šef granične policije Vojislav Dragović kazao je da se u posljednje vrijeme bilježi povećan broj migranata koji prolaze kroz Crnu Goru, ali da taj broj za sada nije zabrinjavajući.

Dragović pojašnjava da migranti u Crnu Goru ulaze najčešće preko nepristupačnih predjela i uglavnom na kopnu, oko graničnog prelaza Božaj, u nekoliko kilometara iznad tog prelaza.

U toku ove godine oko 1500 migranata, prema podacima policije, prošlo je kroz teritoriju Crne Gore.

U prosjeku trenutno, kako kaže, ima oko 20, 30 migranata dnevno, dok su prije godinu dana imali pet ljudi dnevno.

„Migranti nisu prisutni na graničnim prelazima, jer između ostalog naši službenici tu vrše pojačane kontrole. Shodno informacijama koje posjedujemo, pojačali smo prisustvo granične  policije u pojasu blizu granice sa Albanijom kod Božaja, u kopnenom dijelu. Oko 70 odsto to područje je uz željezničku prugu", naveo je on.

Dodao je da je proteklih osam do devet mjeseci povećan broj migranata koji ulaze iz Albanije.

„ Oni Crnu Goru doživljavaju kao tranzitnu, žele da što prije prođu kroz našu zemlju i nastave kretanje preko Bosne i Hercegovine najčešće u zemlje Zapadne Evrope“, naveo je on.

Dragović tvrdi da se crnogorska policija veoma humano odnosi prema migrantima i da nije umiješana u njihove ilegalne prelaske.

Dodaje da će svakako, ukoliko utvrde bilo kakvo nedozvoljeno ponašanje policije, protiv nesavjesnih službenika pokrenuti krivične i disciplinske postupke.

„Policijski službenici se prema migrantima odnose shodno zakonu, a prije svega humano. Nemamo saznanja ni zabilježene situacije da policajci na migrante, kako ste pitali, fizički nasrću na našoj teritoriji, ali ni da učestvuju u njihovom ilegalnom prelasku. Nemamo nikakve pritužbe na ponašanje policajaca, već samo pohvale“, rekao je on.

Dodao je da su i od nekoliko međunarodnih nevladinih organizacija koja prati njihovo kretanje dobili sve pohvale kada je odnos prema migrantima u pitanju.

„Među migrantima je do sada bilo i žena sa bebama i malom djecom i ljudi sa zdravstvenim problemima. Trudimo se da im pomognemo kad god i na koji god način možemo“, tvrdi šef Odsjeka za nadzor državne granice.

Dva slučaja krijumčarenja od početka godine

Dragović kaže da postoji umiješanost kriminalnih grupa u njihovo ilegalno prebacivanje, navodeći da su prema njihovim iskustvima, u najvećem broju, u pitanju državljani onih zemalja iz kojih dolaze i sami migranti ili sa trase kojom se kreću.

„Migranti koji prolaze kroz Tursku, Grčku i Albaniju, u dijelu kojima prolaze, imaju pomagače i iz te zemlje kojom prolaze. Mi smo u nekoliko slučajeva imali i crnogorske državljane u tome i oni su do sada bili lica koja prevoze migrante i ta lica su lišena slobode i procesuirana“, naveo je on.

Naveo je i da još nemamo procesuirane slučajeve trafikinga, ističući da migranti svakako jesu podložna grupacija za izvršenje tih krivičnih djela.

„Čim migrant za pare predaje svoj pasoš u velikom je riziku da postane žrtva trgovine ljudima. Primjere imamo na ruti nezakonitih kretanja migranata Grčka – Makedonija i  Makedonija – Srbija, ali mi za sada nemamo tih slučajeva“, tvrdi Dragović.

Imali smo u februaru pokušaj prebacivanja 17 migranata na moru, podsjetio je on.

„Registrovan je i slučaj taksiste iz Bara koji je uspio da migrante prebaci iz Albanije u Crnu Goru, zaobilazeći GP Sukobin, da bi ga naša patrola u dubini teritorije zaustavila i preduzela prema njemu odgovarajuće mjere i postupke u smislu krivične odgovornosti. Bilo je nekoliko lica, migranata, u vozilu, a vozač je priznao izvršenje krivičnog djela i on je lišen slobode i procesuiran “, naveo je Dragović.

Dodaje da su postupci su u toku, te da se oni terete za krivična djela krijumčarenje ljudi.

U ova dva slučaja, dodao je Dragović, utvrđeno je da su migrantima lica koja ih prevoze za prevoz uzimali od 100 do 300 eura.

On dodaje da u proteklo vrijeme nijesmo imali migrante na graničnim prelazima.

„Naše kolege u regionu su imali dosta otkrivanja migranata i na granici koji su bili sakriveni u kamionima i vozilima, dok mi nijesmo imali zabilježenih takvih slučajeva“, kazao je on.

Ocijenio je i da naša policija ima dosta kvalitetan elektronski nadzor granice na Skadarskom jezeru.

„Možemo da vidimo pokrete plovila, povećali smo i broj ljudi koji rade na ovim poslovima. Teško se može desiti da je neko od policajaca, kako ste pitali, uključen u nelegalne radnje u vezi transporta migranata, jer bi morala da bude uključena cijela grupa službenika, jer ih sjedi više na tom mjestu i prati situaciju a i sve se snima. Takva saznanja ne postoje i policija preduzima zakonite mjere i radnje na otkrivanju slučajeva nelegalnog prelaska migranata i vodenim putem“, rekao je Dragović.

Bila je, kako kaže, jedna grupa od desetak migranata koju su spriječili, zahvaljujući elektronskom nadzoru, da uđe preko prevoja blizu Ulcinja.

„Oni su prešli rijeku Bojanu na teritoriji Albanije i kopnenim putem su pokušali da izađu prema prostoru Stegmaš“, naveo je on.

U Vladimirskim krutama imamo patrole koje stalno mijenjaju mjesto, dodao je on.

On negira da su taksistima zabranili da ih voze, ali je istakao da od njih očekuju saradnju u situacijama kada prevoze strane državljane koji idu ka granici.

„ Mi ih ne želimo spriječiti da obavljaju usluge taksi prevoza, ali očekujemo saradnju odnosno da nam jave kad prevoze sumnjiva lica, da bismo mogli da ih iskontrolišemo“, naveo je on.

Na pitanje da li su time otvorili put ljudima da ih voze ilegalno za mnogo veći novac, Dragović odgovara da ne može taksisti niko da zabrani da radi svoj posao, ali da u ovim slučajevima treba da im budu partneri, jer bi trebalo da svi zajedno rade u interesu građana.

Objašnjava i da u 90 odsto slučajeva migranti podnesu zahtjev za azil Direkciji za azil MUP-a, te da su time oni slobodni građani koji mogu slobodno da se kreću dok se rješava njihov zahtjev, pa i voze redovnim autobuskim linijama.

„Mi smo u obavezi da ih, po Sporazumu o readmisiji sa državama regiona, prihvatimo nazad kada podnesu zahtjev za azil i nakon toga izađu iz države, a imamo nekoliko stotina tih lica koji su vraćeni sa granice iz Bosne i Hercegovine“, kazao je Dragović.

Dragović je zaključio da situacija nije alarmantna, ali da je svakako potrebno pratiti situaciju, kako bi se kretanje migranata držalo pod kontrolom.

“ Crna Gora ima poseban plan u slučaju masovnog priliva migranata, a postoji i Operativni tim koji je stavljen u funkciju u tu svrhu i koji prati situaciju u ovoj oblasti”, zaključio je on.

Žica još nije stigla

Hrvatska, Bosna i Srbija su u prošloj godini vratili ukupno 458 migranata u Crnu Gporu, a do aprila ove godine još 36. Crna Gora je tokom prošle godine vratili Srbiji i Kosovu 52 migranta. Do aprila ove godine istim susjedima vraćena je 21 osoba.

Prema podacima Uprave policije, jedino Albanija ne poštuje Sporazum o readmisiji, prema kome svaka zemlja mora da prihvati vraćanje onih migranata koji su došli iz te zemlje i evidentirani su u njoj.

Albanija ni u prošloj, ni u ovoj godini nije prihvatila nijednog migranta koji je došao sa njene teritorije.

Dragović je pojasnio da kolege iz Albanije nijesu najbolje razumjele da su sva ta lica došla iz Albanije kod nas i da su po međunarodnim sporazumima u obavezi da ih prihvate.

„ Mislimo da smo uspjeli da se dogovorimo i da bi saradnja po ovom pitanju sa kolegama iz Albanije trebalo da bude bolja u budućnosti“, rekao je on.

Dodao je da je postavljanje bodljikave žice krajnja mjera, a to je opcija za koju ne bismo željeli da bude realizovana.

„To je krajnja varijanta odnosno krajnja mjera, u slučaju kada bi se granice drugih država prema Crnoj Gori zatvorile usljed masovnog priliva migranata. U tom slučaju nadležno tijelo Vlade bi donijelo odluku o tome. Žica još uvijek nije stigla u Crnu Goru, a donacija je već potpisana. Žicu je donirala Vlada Mađarske, da bi je crnogorska policija imala u slučaju da je zaista neophodno njeno postavljanje “, naveo je on.

Za sada nema radikalnih struja

Dragović je rekao i da za sada u Crnoj Gori nema krivičnih djela koje su počinili migranti.

„ Mi od tih lica za sada nemamo narušavanje javnog reda i mira, nema teških krivičnih djela, ali ni bilo što drugo što bi ukazivalo da ima radikalnih struja“, naveo je on.

Šef granične policije kaže da su migranti koji se trenutno nalaze u našoj zemlji iz Maroka, Alžira, Pakistana, Sirije i Irana.

„Znamo da postoji novi talas migranata u Turskoj iz pravca Avganistana i Sirije. Dio njih je u većem obimu prešao u Grčku, jedan dio se kreće prema Makedoniji, drugi prema Albaniji, što znači da će najvjerovatnije jedan broj njih stići i do Crne Gore“, rekao je Dragović

Cjelokupnu situaciju u regionu, pa i do Turske, dodao je, prate kroz saradnju sa graničnim policijama zemalja koje se bore sa izazovom nezakonitih migracija, kao i uz podršku predstavnika međunarodnih organizacija kao što su IOM i UNHCR.

Ulama: Tanka nit između trafikinga i migracija

Šef Kancelarije za borbu protiv trafikinga Zoran Ulama objasnio je za CIN-CG da u slučajevima koji su procesuirani u Crnoj Gori nijesu mogli dokazati prisilu, što je osnova za postojanje krivičnog djela trafikinga. On pojašnjava da migranti obično na dobrovoljnoj bazi ilegalno prelaze granice, pa se zato ne može reći da je to trgovina ljudima.

" Ipak je tanka nit između ilegalnih migracija i trafikinga, pa mi svakako pažljivo pratimo te slučajeve", kazao je on.

Ulama je ranije naglasio da se posebno prate migranti, jer je u drugim zemljama zabilježeno da čak daju recimo organe kako bi prešli granicu.

Goran Malidžan, Samir Adrović, Maja Boričić

Maloljetnici često voze “moćne” automobile i motocikle, nekada i pod dejstvom alkohola i bez znanja roditelja, pa izazivaju saobraćajne nesreće, upozorava Goran  Čarapić, vještak mašinsko saobraćajne struke.

Osamnaestogodišnjak iz Podgorice u blizini tunela Sozina vozio je “audi” 162 kilometra na sat, magistralom gdje je ograničenje brzine 60 kilometara. Tri godine stariji mladić iz Bijelog Polja u mjestu Ulići na cetinjskom putu, gdje je ograničenje 70, uhvaćen je kako vozi brzinom 186 kilometara na čas. U mjestu Gospoština, 23-godišnji Cetinjanin “pasatom” je vozio 173 kilometra na sat, iako je ograničenje svega 70 kilometara na sat. Zakonom o bezbjednosti saobraćaja na putevima, za mlade vozače i početnike propisana je, inače, maksimalna dozvoljena brzina od 70 kilometara na sat.

Za trojicu mladića, junaka policijskih biltena prethodnih dana, još se može i reći da su odlično prošli, bez obzira što su im privremeno oduzete dozvole i što će ići kod sudije za prekršaje. Možda im je upravo to ovom prilikom sačuvalo glave i još nekoj nedužnoj žrtvi u saobraćaju. Mogao bi to da bude i alarm za roditelje koji su im dali volan u ruke. Nažalost, nijesu svi takve sreće, a ove priče i nadolazeće ljeto snažno opominju. Tim prije, što je sličnih avanturista još na crnogorskim cestama. Policija se još nije oglašavala o tome da li je pronađen i kažnjen, za sada nepoznati vozač, koji je vozio 220 kilometara na sat, pjevao u mraku i snimao kontrolnu tablu, kako su to objavili mediji, pozivajući se na video snimak objavljen na društvenim mrežama.

Posebna priča su i maloljetnici za volanom. I oni često voze “moćne” automobile i motocikle, nekada i pod dejstvom alkohola i bez znanja roditelja, pa izazivaju saobraćajne nezgode na crnogorskim putevima. Broj saobraćajnih nezgoda u kojima učestvuju mlađi od 18 godina nije veliki, ali je alarmantan, upravo zbog uzroka i posljedica, tvrdi u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Goran Čarapić, vještak mašinsko saobraćajne struke.

On kaže da se saobraćajne nezgode, u kojima učestvuju maloljetnici, obično dešavaju noću i u danima vikenda. Tada, tvrdi, najčešće izlazi na uviđaj, a saobraćajne nezgode ponekad su sa težim, čak i smrtnim ishodom.

Čarapić objašnjava da su uzroci takvih saobraćajnih nezgoda uglavnom znatno uvećane brzine u odnosu na propisane za te dionice, zatim uticaj alkohola koji izaziva još veću agresivnost pri vožnji i smanjuje kontrolu nad upravljačem.

On tvrdi da maloljetnici najčešće voze “moćne” automobile ili motore, vrlo opasne za upravljanje, s obzirom na njihove vučno-brzinske karakteristike.

“U takvim saobraćajnim nezgodama, gdje učestvuju maloljetnici, dolazi u određenom broju do stradanja pješaka i ostalih učesnika u saobraćaju, koji u većini slučajeva ničim ne doprinose nastanku saobraćajne nezgode, već je uzrok najčešće kod maloljetnih vozača”, upozorava Čarapić.

Takve saobraćajne nezgode se, prema njegovim  riječima, najčešće dešavaju u naseljima na periferiji gradova, na mjestima gdje postoji i slabija kontrola policije, što maloljetnici koriste,

“Maloljetne osobe vrlo često koriste brze motocikle, tako da ih je teško identifikovati i ako bi htjela da se radi kontrola. Ti motocikli su teško dostupni zbog brzine i karakteristika. Takvim vozilima mogu brzo da napuste mjesto, a da se ne sazna ko je vozač. Oni su potencijalni izazivači saobraćajnih nezgoda, jer u određenom broju nije mogućeo da se sankcionišu. Voze bez registarskih tablica i velikom brzinom”, objasnio je Čarapić.

Vještak tvrdi da su automobili koje voze maloljetnici, izazivači saobraćajnih nezgoda, nekada ukradeni, da adolescenti uzimaju ključeve od roditelja, sa ili bez njihovog znanja. Nakon saobraćajnih nezgoda, češće se, kaže, dešava da roditelji tvrde kako su mladići sami uzeli ključeve. Kod lakših prekršaja, obično govore da su im oni dali automobil.

Iz Uprave policije, do obvjavljivanja teksta,  nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG o tome koliko su maloljetnici i mladi vozači akteri saobraćajnih nezgoda i nesreća i da li se često dešava da ih saobraćajna policija kažnjava zbog brze i vožnje u alkoholisanom stanju, ili zbog toga što nemaju vozačke dozvole.

Statistika Uprave policije za 2017. godinu pokazuje da je uzrok najvećeg broja saobraćajnih nezgoda ljudski faktor, zatim put i stanje kolovoza, dok je na trećem mjestu tehnička neispravnost vozila. U izvještaju o stanju bezbjednosti na putevima za prošlu godinu maloljetnici se ne spominju, ali postoji podatak da je policija lani na putevima pronašla 11.187 vozača koji su bili pod dejstvom alkohola. To je za čak 15 odsto više u odnosu na 2016. godinu.

Zvanična statistika, inače, pokazuje da u Crnoj Gori ima oko 30.000 zavisnika od alkohola. Evropsko istraživanje ESPAD pokazuje da ni mladi nijesu imuni na alkohol, jer je 30 odsto adolescenata uzrasta 16 godina u Crnoj Gori potvrdilo da su u jednoj prilici ispili pet ili više pića, dakle više od 10 mililitara čistog alkohola.

Za alkohol djeci – pečat na bravi

Odjeljenje za maloljetničku delikvenciju Uprave policije, zajedno sa turističkom inspekcijom, kontroliše točenje alkoholnih pića maloljetnicima. Od 2011. do ove godine Turistička inspekcija je zatvorila 46 objekata zbog tog prekršaja.

Iz Turističke inspekcije su za CIN-CG kazali da su u toku prošle godine u šest ugostiteljskih objekata utvrdili da su točili piće mlađima od 18 godina.

Po tom osnovu izdali su pet prekršajnih naloga u iznosu od 5.750 eura, pokrenuli jedan zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i zatvorili pet objekata.

“Naši podaci iz nadzora pokazuju trend opadanja ovih prekršaja, u odnosu na prethodne godine, medjutim, problem i dalje postoji kada su u pitanju adolescentna lica i njihovo konzumiranje alkoholnih pića”, kazali su iz Turističke inspekcije.

Saopšteno je i da su u Budvi prošle godine dva puta u istom ugostiteljskom objektu utvrdili da se toči alkohol maloljetnicima.

“Djelatnost je obavljalo pravno lice, a shodno starom Zakonu o turizmu dva puta je izrečena novčana kazna u iznosu od po 1.150 eura i u oba slučaja izvršeno je pečaćenje objekta. Novim Zakonom o turizmu i ugostiteljstvu, ukoliko se ponovi pomenuti prekršaj, predviđena je mjera pečaćenja objekta u trajanju od 15 dana”, pojasnili su iz Turističke inspekcije.

Ana KOMATINA

Djeca i tinejdžeri uzrasta od osam do 18 godina, kako se procjenjuje, sedmično provode oko 44 sata ispred digitalnih ekrana. Takođe, 23 odsto djece prijavila su da osjećaju zavisnost od video igrica - kaže psihijatar Kliničkog centra Irena Jakovljević.

Telefoni novijih generacija se nazivaju pametnim, ali stručnjaci sve više upozoravaju da mogu biti i opasni, ako njihovo korišćenje zamijeni sve ostale aktivnosti. Djeca u starijim razredima osnovnih škola i srednjoškolci dnevno pred ekranima pametnih telefona, tableta i računara provedu i više od šest sati, što pored ostalog vodi i u zavisnost i zahtijeva pomoć stručnjaka.

Brojne su tegobe koje se mogu javiti kod djece koja prekomjerno sjede ispred ekrana, u virtuelnom svijetu - od gojaznosti, deformiteta kičme, poremećaja vida, pa sve do anksioznosti i depresije.

Psihijatar Kliničkog centra Irena Ljutica kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da je zastrašujuće to što se starosna granica korisnika interneta značajno spustila.

„Veliki procenat djece u nižim razredima osnovne škole i po nekoliko sati dnevno koriste mobilne telefone i tablete. Nije rijedak slučaj vidjeti malo dijete u kolicima sa telefonom u rukama. Roditelji sve češće posežu za ovom ‘čudesnom spravom’, kako bi dobili ‘svojih pet minuta. Međutim, u određenom momentu, roditelji širom svijeta počinju da brinu zbog prekomjerenog korišćenja interneta“, izjavila je Ljutica za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Prema saopštenjima američkog Nacionalnog zdravstvenog instituta (National Institut of Health – NIH), „vrijeme ekrana“ je u cjelini problem. Ljutica pojašnjava da je „vrijeme ekrana“ bilo koje vrijeme provedeno ispred digitalnog ekrana bilo koje vrste – uključujući televizore, video igre, mobilne telefone i, naravno, računare.

Ona kaže da se procjenjuje da djeca i tinejdžeri uzrasta između osam i 18 godina svake nedjelje provode oko 44,5 sati ispred digitalnih ekrana. Takođe, 23 odsto djece prijavila su da osjećaju zavisnost od video igrica.

Ljutica ističe da prekomjerno korištenje interneta može da dovede do brojnih negativnih efekata. Najčešće u „ekranskom vremenu“ nema fizičkog kretanja, djeca nemaju vremena da pojedu nešto zdravo, pa se obroci svode na visokokaloričnu brzu hranu u kombinaciji sa gaziranim sokovima, što dovodi do gojaznosti. Takođe, neprirodan položaj dovodi do deformiteta kičmenog stuba kod djece.

Ljutica naglašava da djeca koja su često na internetu ili pred ekranom odlaze kasnije u krevet i imaju problem sa uspavljivanjem, pojavljuje se oštećenje vida, česte glavobolje i razdražljivost. Kod takve djece, tvrdi ljekarka, povećava se i vjerovatnoća pojave anksioznosti, depresije, poremećaja pažnje, uključujuči Attention Deficit Disorder (ADD), odnosno smanjenje pažnje i Attention Deficit and Hyperactivity Disorder (ADHD) – poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću.

Ona kaže da previše vremena provedenog pred ekranima i na internetu može uništiti ravnotežu interesa i aktivnosti djeteta, kao i da se može pojaviti kompulzivno ponašanje.

Ljutica ističe da su neki od znakova zavisnosti od ekranskog vremena to što djeca ostaju online mnogo duže nego ranije, koriste tajno internet, počinju da lažu o vremenu provedenom na globalnoj mreži, često ostaju online čitavu noć, ne poštuju pravila postavljena u vezi vremenskog ograničenja.

Nerijetko se, tvrdi, javljaju i promjene na emocionalnom polju. Tako djeca postaju bijesna ili uznemirena ako ih neko prekine dok su online, razdražljiva su kad ne mogu da pristupe web-u, depreisvna kad im se uskrati internet na neko vrijeme i preokupirana virtuelnim svijetom.

„Prevelika okupiranost online životom znači da djeca daju prednost internetu, na uštrb vremenu provedenom u društvu roditelja, rođaka i prijatelja. Kada nijesu online, često razmišljaju o povratku na internet. Provjeravaju društvene mreže, poštu, popuštaju u školi, ne rade domaće zadatke, ne obavljaju kućne poslove, prave nova poznanstva sa ljudima na webu“, ističe Ljutica.

Ona poručuje da su roditelji ti koji moraju da regulišu vrijeme provedeno ispred ekrana i da posebno vode računa da dijete mora da ima vremena za druge vanškolske aktivnosti, trening, sport, čitanje, domaće zadatke i druženje sa vršnjacima, ali i da naročito treba obratiti pažnju na zdrav način ishrane.

A da su roditelji sve više zabrinuti za vrijeme koje njihova djeca provode ispred ekrana i da često traže savjet kako ograničiti to vrijeme, potvrđuje i iskustvo tima roditeljske SOS linije Udruženja Roditelji.

Oni za CIN-CG kažu da je, u nekim slučajevima, ta navika već dostigla nivo kada ozbiljno ugrožava uobičajeno životno funkcionisanje djeteta ili mlade osobe, pa su primorani da roditeljima preporuče pomoć stručnjaka.

Postavljanje granica, tvrde, muči veliki broj roditelja, koji se obraćaju za savjet kako da postupe u slučajevima kada dijete provodi više vremena u korišćenju pametnih uređaja, nego u igri ili učenju, druženju i sportskim aktivnostima.
„Jedan adolescent u prosjeku svakodnevno provede oko dva sata aktivno koristeći telefon, računar ili odgovarajući na poruke na društvenim mrežama. Sa druge strane, kako i na djecu, tako i na roditelje utiče vrijeme provedeno ispred ekrana. Čak umjerena, ali svakodnevna upotreba može prouzrokovati stanja razdraženosti, slabije kontrole impulsa, rasutu pažnju… Sve ovo za posljedicu može imati teškoće u uspostavljanju discipline i određivanju granica u vremenu provedenom pred ekranima“, piše u odgovoru stručnog tima roditeljske SOS linije.

U Udruženju Roditelji smatraju da su djeca sklona da se brzo prilagode ponašanju roditelja, odnosno odraslih, pa tako vrlo brzo mogu da se usmjere na sopstvene pametne telefone, ako u okruženju ne vide alternative takvim navikama.
„Osim što je važno da roditelji postave granice ili neka pravila o vremenu provedenom ispred ekrana i da se toga dosljedno pridržavaju, važno je da i oni sami sebi ograniče upotrebu pametnih uređaja i to vrijeme organizuju, na primjer, za neke zajedničke porodične aktivnosti. Ekrani odvlače pažnju i smanjuju naš kontakt sa okruženjem. To može dovesti do problema u komunikaciji sa bliskim osobama i posljedično do narušavanja odnosa“, kažu u Udruženju Roditelji.

Stručni tim ima i smjernice za roditelje - predlažu im da ograniče upotrebu telefona, tablet računara, pronađu druge načine za zabavu, ne koriste uređaje kod kuće i tokom vremena provedenog uz djecu, odrede tačno doba dana kada se uređaji koriste ili odrede vrijeme nakon kojeg njihova upotreba potpuno prestaje. Neophodno je, smatraju, da se roditelji dosljedno pridržavaju smjernica i da dozvole djeci ili partneru da opomene onoga ko krši pravila.

Djeci najčešće kradu profile

Izvještaj UNICEF-a, objavljen krajem prošle godine, pokazao je da se 45 odsto djece u Crnoj Gori, odnosno svako drugo, ne osjeća bezbjedno na internetu. Prema podacima iz izvještaja, 38 odsto djece imalo je makar jedno neprijatno iskustvo tokom 2016. godine, dok 27 odsto ne zna šta bi uradilo, ukoliko bi ga neko uznemiravao preko interneta.

U Udruženju Roditelji kažu da su iskustva različita. Postoje roditelji koji su protiv toga da njihova djeca imaju profile na društvenim mrežama, ali ima i onih koji su i sami korisnici i ne vide problem u tome. Dio roditelja, iako su korisnici, ipak strepi od mogućih opasnosti ili zloupotreba na internetu.

„Najčešći slučajevi zloupotrebe odnose se na takozvanu ‘krađu profila’, kada postoji povreda ličnih podataka, šifre i korisničkog imena. U tim situacijama obično se dešava da neko ko zloupotrebljava profil druge osobe, odnosno djeteta, objavljuje neprimjerene sadržaje u njeno ili njegovo ime. Takvi slučajevi iz prakse obično se rješavaju brisanjem profila i dodatnom edukacijom roditelja i djeteta o tome kako mogu bolje da se zaštite na internetu”, pojašnjavaju u Udruženju.

Kao dobar primjer, navode da su mnoge škole podržale projekat „Surfuj pametno“, u okviru koga su u više navrata za osnovce priređivane radionice o pametnom i sigurnom korišćenju interneta i društvenih mreža.

Vide od nastavnika

„Po zakonu, u školi je zabranjena upotreba telefona tokom trajanja nastave. Svaka škola i nastavni kolektiv se na svoj način nosi sa slučajevima kada dođe do nepoštovanja ovog pravila. Nažalost, nekada se dešava da i sami nastavnici koriste telefon u toku časa, pa ne možemo očekivati da se onda djeca dosljedno pridržavaju pravila. Koliko god se priča o štetnosti ekrana i posljedicama pretjeranog korišćenja svih pametnih uređaja, činjenica je da živimo u digitalnom dobu i da često ne možemo da se odupremo pritiscima i trendovima društva“, kažu iz Udruženja Roditelji.

Ana KOMATINA

Inspekciji promiču brojni slučajevi, poput žena kojima gazde ne isplaćuju zarade, tjeraju ih da rade dodatne poslove i ucjenjuju ih oduzetim ličnim dokumentima

Iako međunarodne organizacije opominju zbog pojave prisilnog rada i radne eksploatacije, Crna Gora u posljednjih 13 godina nema nijedan procesuiran slučaj tog oblika trafikinga.

U izvještajima međunarodnih institucija piše da su uglavnom muškarci i dječaci iz inostranstva bili podvrgnuti prinudnom radu u sektoru građevinarstva, romska djeca prinuđena da prose, te da su žene iz inostranstva često primorane da rade u Crnoj Gori.

Prema pravosnažnim presudama, Crna Gora ima registrovana samo dva slučaja radne eksploatacije i to procesuirana 2004. i 2005. godine. Obje presude postale su pravosnažne 2010. godine, kada je sedam lica osuđeno zbog radne eksploatacije, a dosuđene kazne su se kretale od dvije do tri i po godine zatvora. Tada su osuđena četiri Crnogorca, jedan državljanin Srbije i jedna Ukrajinka. Žrtve su šest lica iz Ukrajine i 23 osobe iz Bangladeša.

Crna Gora zabranjuje trgovinu ljudima radi radne eksploatacije članom 444 Krivičnog zakonika, koji propisuje zatvorske kazne do 10 godina, odnosno 12 godina. Šef kancelarije za borbu protiv trafikinga Zoran Ulama je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) ocijenio da nema opravdanja za ovako loše rezultate u borbi protiv trafikinga.

“ Svi imamo dužnost i obavezu da budemo bolji. Očekujemo od policije i tužilaštva prvenstveno bolju identifikaciju žrtava u narednom periodu”, rekao je Ulama. On je istakao da djeluje kao da smo najgori u regionu u borbi protiv trafikinga zato što se drugačije vodi statistika.

“ U regionu je mnogo veći broj potencijalnih žrtava koje se evidentiraju kao žrtve trafikinga, što mi ne radimo, iako na isti način postupamo i sa potencijalnim žrtvama, odnosno pružamo im svu potrebnu pomoć”, pojasnio je Ulama.

Direktorka Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević za CIN CG je ocijenila da imamo samo dvije presude zato što nema institucija koje se na pravi način bave tim problemom.

„ Kada se otvori novi hotel, na primjer, inspekcija mora da provjeri da li su svi radnici prijavljeni, da li im se isplaćuju plate i slično, jer od toga sve počinje. To oni mogu i moraju da urade. Ali, oni to ne čine. Tu su često uključeni i mito i korupcija. Novi vlasnik hotela ih dočeka, ugosti, oni se prošetaju i na tome se završi”, navela je ona.

Raičević kaže da je bila prisutna kada je u jednom novootvorenom hotelu na primorju inspektor uočio da nema tople vode, da je supa hladna, ali nije primijetio da su svi radnici iz Bosne i nije ih pitao jesu li prijavljeni i da li ih plaćaju. “Najveća odgovornost je na inspekcijama, posebno inspekciji rada koja ne otkriva ove slučajeve”, ocijenila je Raičević.

Ujedinjene nacije (UN), podsjetila je Raičević, prepoznale  su upravo ovu vrstu eksploatacije kao jednu od težih kada je riječ o ženskoj populaciji. Potencijalne žrtve su, obično, radno sposobne žene.

„ Razni su oblici radne eksploatacije, od rada u kući, na njivi, u hotelima ili bilo gdje kod privatnika koji ih ne osiguravaju, ne isplaćuju im plate, odbijaju da potpišu ugovord i mogu sa njima da rade što hoće”, objasnila je ona.

Raičević  je navela i kako se manipuliše sa žrtvama:

„ Nakon prvog mjeseca, kad treba da isplati zaradu, privatnik kaže: bolje ti je da imaš ovdje besplatnu hranu i spavanje, pa ćemo ti posle tri mjeseca platiti najedno, a ti živi od napojnica. Tu žene naprave grešku, a najčešće posle dva ili dva i po mjeseca budu istjerane bez plate”.

Ono što je primijećeno kod nas, kaže Raičević, jeste i da se često pred praznike pojavljuju oglasi za potražnjom radne snage, za pravljenje kolača, u pekarama i slično. Žrtve su dodatno ugrožene jer, pogotovo ako su iz inostranstva, najčešće iz Srbije, uplašene ne pokušavaju da se nekom žale, jer su im dokumenta kod gazde, a prinuđene su da rade i druge poslove osim onih zbog kojih su zaposlene.

Radna eksploatacija, kako ističe direktorica SŽK, manje je uočljiva od ostalih oblika trgovine ljudima i zahtijeva dodatne napore da se otkrije.

„ Jedino inspekcija rada može da dopre do takvih ljudi. Ali je neophodno uključiti i sve ostale institucije. Rano otkrivanje neprijavljenog rada je ključno”, zaključila je ona.

Iz inspekcije rada, međutim, do pisanja članka, nijesu stigli odgovori na  pitanja o problemu radne eksploatacije. Ni iz Unije sindikata nijesu željeli da govore o tom problemu, navodeći da im je šef na putu, te da nemaju dovoljno podataka o ovoj temi.

Daju organe da bi prešli granicu

Ulama je naglasio da se posebno prate migranti, jer je u drugim zemljama zabilježeno da daju, recimo, organe da bi prešli granicu.

“ Mi za sada nemamo saznanja da je bilo takvih slučajeva kod nas, ali policija intenzivno radi na nekim slučajevima, pa ćemo vidjeti rezultat”, rekao je on.

Raičević takođe smatra da je uzimanje u obzir migrantske perspektive obaveza kada je riječ o radnoj eksploataciji.

„ Radnici migranti, njih ima kod nas čitavo ljeto, migriraju zbog zaposlenja. Prelaze granicu ilegalno ili ostaju duže nego što je predviđeno zakonima i oni su više izloženi riziku, jer im se uzimaju dokumenta“, ocijenila je ona.

Radnu eksploataciju često prati i seksualna

Djevojka iz Beograda radila je u Krašićima u lokalu gdje je vlasnik doveo 12-13 žena iz Srbije, Makedonije i Bosne, a samo je dvije prijavio.

Radila je dvije smjene i očekivala je da će joj biti veća plata zbog toga. Poslije mjesec dana on joj je rekao da nema novca da joj plati, ali će joj sljedeći put dati duplo.

„ Sljedećeg mjeseca doveo je dva svoja druga i predložio joj seks sa njima, obećavajući da će joj i to platiti. Tu je vidjela da je đavo odnio šalu, nekako se branila 15-ak dana, a onda je pobjegla“, ispričala je za CIN CG Raičević slučaj jedne od mnogih radno eksploatisanih djevojaka.

Raičević je ovaj slučaj prijavila tivatskoj policiji, ali je sjutradan kad je djevojka trebalo da svjedoči, samo rečeno da je otišla i da ne znaju gdje je.

„ Pretpostavljam da su do nje doprli i da su je ucijenili ili joj zaprijetili, ili joj neko dao pare da se vrati. Te žene jedva čekaju da idu kući, pa se teško odlučuju da svjedoče“, navela je Raičević.

Ona je istakla i da vrlo često radnu eksploataciju žena prati i seksualna. „Kada si zarobljena sa svim dokumentima, on ti kaže vratiću ti, ako uradiš to i to, a bude vrlo često i fizički napadnuta, pretučena“, navela je Raičević.

Maja BORIČIĆ